Braho Adrović – Đavolje međe

Poštovani pośetioci, nakon prve zbirke pjesama “Mapa bolnih mjesta”, autora Braha Adrovića, koju ste imali prilike da pročitate na našem portalu, objavljujemo i njegovu drugu zbirku pjesama “Đavolje međe. Sigurni smo da ćete uživati čitajući ovu zbirku.

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

BILJEŠKA O AUTORU

Braho Adrović je rođen 25.07.1947.godine, u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a Pedagošku akademiju (grupa srpskohrvatski jezik i književnost) u Nikšiću. Bio je član prve redakcije lista studenata Crne Gore „Studentska riječ“, a jedno vrijeme i odgovorni urednik tog glasila. Više od deset godina bio je profesionalni novinar „Pobjede“, a oko dvije ipo decenije novinar Televizije Crne Gore-dopisnik iz Berana, Plava, Andrijevice i Rožaja. Bio je VD direktora Centra za kulturu u Beranama i u dva mandata potpredsjednik opštine Berane. Adrović je bio jedan od osnivača i zamjenik glavnog i odgovornog urednika revije „Novi dani“ koja je jedno vrijeme izlazila u Beranama.
Bio je član redakcije i stalni saradnik lista „Sloboda“, urednik za poeziju časopisa „Mostovi“ koji je izlazio u Pljevljima i jedan od pokretača i članova redakcije obnovljenog izdanja časopisa „Tokovi“.
Kao honorarni saradnik, objavljivao je u listovima Arena, Vjesnik i Agencija „Tanjug“. Junaci njegovih reportaža u zagrebačkoj “Areni” su proglašavani “pothvatom godine”.

Braho Adrović je do sada objavio knjige poezije: “Biti živ“, “Juče na ulici“, “Hiljadu dana ljubavi“, “Balkanske elegije“, “Rat u kući“, “Objava nezaborava“, “Gorki vijenac“, “Vječno uzaludno“, “S one strane nade“, “Ljudi i neljudi, “Izabrane pjesme“, “Mapa bolnih mjesta”, “Čovjek i vrijeme”, i knjigu humorističko-satirične poezije “Velika šetalica”, kao i roman “Porijeklo grijeha”.

Adrović je zastupljen u više antologija i izbora poezije u zemlji i inostranstvu. Učestvovao je na većini važnijih festivala poezije i drugih književnih manifestacija na prostorima ondašnje Jugoslavije kao i u Bugarskoj, Luksemburgu, Njemačkoj i Albaniji.

Braho Adrović je za svoj književni rad dobitnik najvećeg opštinskog priznanja, Nagrade “21 jul “ u Beranama. Dobitnik je Prve nagrade na susretu mladih pjesnika Crne Gore u Podgorici, dobitnik nagrade “Mirko Banjević” za knjigu poezije “Ljudi i neoljudi” u Nikšiću, Prve nagrade za najbolju humorističko-satiričnu pjesmu na Međunarodnom festivalu humora, satire i karikature u Danilovgradu, kao i Prve nagrade za najbolju pjesmu o Limu na književnim susretima “Pjesnici sa Lima o Limu” u Bijelom Polju i prve nagrade za najbolju pjesmu časopisa “Avlija” za 2018. godinu, kao i nagrade “Krilata Seošnica” za poeziju za mlade i djecu.

Adrović je objavio i četiri dokumentarna televizijska filma: “Mlinarica”, “Vječiti gubitnik, Selmo”, “Krila Berana” i “Beranska Gimnazija”.

Braho Adrović živi i radi u Beranama.

PESNIČKA DOSTOJANSTVA BRAHA ADROVIĆA

Da „poezija nije utočište nemoći“ pokazuje novi pesnički rukopis Braha Adrovića. Pesničke rukoveti na različite životne teme pokazuju da pesnik može samo za trenutak da zaćuti, ali kad progovori, kao što to čini Adrović, onda nastaje poezija u kojoj misli i reči izdržavaju svako nevreme. Pesnik nije „uspeo“ da zaćuti pokazuju to, već, uvodne pesme ove zbirke koja pokazuje i poštuje dostojanstvo reči. Reč je, upravo, za pesnika obaveza ali posrednik sa čitaocima koji vole dobru poeziju.

Mnoge životne teme – pravda i nepravda – sagle- davaju se sa zrele pesničke daljine, odakle se, pokazu- ju stihovi, vidi dalje i promišlja dublje. Životna prola- znost zaokuplja pesnika Adrovića, ali će on u mnogim pesmama slaviti život i njegove sadržaje.

Čežnja za mladošću prisutna je u jednom rukove- tu ove stihozbirke. Upravo te pesme, pune sete, ispi- sane su drhtavim mastilom, zato Adrović kaže: „Ni- šta tako ne boli/ K’o kad se dragulji života pogube“. A mnogo je životnih dragulja pogubljeno, ali i pesnički opevano. No, ostalo ih je dosta za životna i pesnička radovanja Braha Adrovića.

Pesnička celina „Dostojanstvo riječi“ pokazuje pe- snika koji majstorski vlada temama ponosa i prkosa, te da je reč „kolijevka prave sreće i nespokoja“. Ali i da je reč pesnički lek svakog dobrog pesnika. „Ima neko ko sve to i gleda“ – porčuje Adrović – znajući moć i same pesme.

Pesnički rukopis Braha Adrovića potvrđuje da se radi o pesniku koji lepo vlada stihom, vešto odabira- jući teme, znalački odašiljući poruke. Upravo zbog takvih poruka postoji trajanje poezije. Ovo su stihovi kojima se pretresaju nepravde, ali se ona me afirmiše. Stihovima se upozorava i opominje i traži otrežnjenje – individualno i kolektivno. Bol ponekada prevlada, ali nikada ne slomi. Pesnik uvek nađe izlaz, nadu, onaj zračak svetlosti zbog postoje jednake šanse. Nada u ljubav je osnovna teze Braha Adrovića. Iz tog kruga je i pesma „Proslava“, u kojoj Adrović poručuje: „Hvala ti, hvala, ljubavi/ Što me da mrzim nijesi naučila“.

Kad Adrović peva: „Vrijeme je samo pozlatilo/ Ono što je usrećilo ljude“, verujem da misli i na poeziju. I ova zbirka će usrećiti sve one koji vole istinski dobru poeziju.

Prof. dr Mirjana Stakić

”ĐAVOLJE MEĐE” BRAHA ADROVIĆA

Dvadeseti vijek za crnogorsku književnost podrazumijeva najplodniji i najznačajniji period, iz kojeg se mnogi zanimljivi poetski glasovi prelivaju u dvadeset i prvi vijek, namećući pri tom nove književne tendencije.

Zbirka pjesama ”Đavolje međe” obiluje spontanošću. Stihove ne opterećuje salonski dotjeran pjesnički izraz, niti prenaglašena akademska rječitost. Na prvi pogled neuređena leksika upravo jeste ono što udahnjuje život stihovima Braha Adrovića i tako ih čini prijemčivim široj čitalačkoj publici. Sagledavajući tematsko-motivski okvir koji Braho Adrović obrađuje, kao i stilsko-jezičku ravan jasno je da pjesnik uglavnom nije okrenut zapadnoevropskim pjesničkim strujanjima. Njegovi stihovi odišu tradicijom, a uticaj rezignirane i simboličke lirike je očigledan. Iako nerijetko poseže za pesimističnim motivima, osobito u ciklusu pjesama Balkanska posla, u kojima preovladava rodoljubiva tematika, sa lajtmotivima stradanja i zla, no ipak zbog tog stradanja ne možemo čitati Braha Adrovića kao pesimističnog pjesnika. Pomenuti ciklus Adrovićeve zbirke obiluje kritičkim tonom, koji nerijetko poprima obrise polemike, doduše uz primjetno odsustvo drugog glasa, kakva je, recimo situacija sa pjesmama Oni su oni, Blago nama s nama, Dobro te ne ubilo.

Prološke stihove, koji jedini nijesu naslovljeni u zbirci treba iščitavati kao moto zbirke, koji predkazuje dominantna ambivalentna osjećanja.

Pjesme sa pesimističnim i gorkim prizvukom poput Prolaznost, Lomljenje duše, Omča, Kultura pamćenja, koje pjevaju o prolaznosti, životu, čovjeku i njegovim snovima u pojedinim momentima zamijeniće veseliji prizvuk, sa lirskim subjektom kao centralnom instancom, kakva je situacija sa pjesmama Poštovanje, Slika po svom liku, Gledajte se zaljubljeno. Osimelegičnog naspram veselog prizvuka između stihova uočavamo oponiranje i na nivou kolektiv naspram pojedinac; pa tako, u prvom dijelu dolazi do aktiviranja kolektivnog sjećanja (ostvareno u vidu motiva jugonostalgije, te uopšteno borbe kao lajtmotiva crnogorskog kulturnog bića i osnovnog aksiološkog načela). Upravo borba, koja u datom momentu biva zamijenjena prihvatanjem zbilje i sveopštom letargič-nošću, čime se utiče na promjenu kulturnog modela, a koja predstavlja sinonim življenja (i preživljavanja) u prvom ciklusu pjesama Braha Adrovića nametnuće se kao dominantni motiv iz kojeg proizilaze ostali motivi: prkosa, mučeništva, te čojstva i junaštva.

U zbirci pjesama ”Đavolje međe” lirski subjekat se uporno i često, gotovo opsesivno predaje snovima, podsvijesti i osjećanju nekog čudesnog jedinstva sa nestvarnim i bajkovitim, o čemu svjedoči, recimo pjesma Kula Redžepagića.

Tokom pjesama se smjenjuju depresivna i vesela raspoloženja. Pjesma Braha Adrovića je pjesma o ži-votu, nerijetko otuđenom i privremenom, pokatkad i bez reda i smisla, ali uvijek sa dovoljnom dozom lje-pote i razloga za radost. Počev od saosjećanja sa susje-dima i aktiviranjem prizvuka ode Velikoj Jugoslaviji, potom svođenja na Crnu Goru, preko regionalnog, do lokalnog (čemu posebno mjesto pripada Bihoru), sve do intimnog osjećaja pojedinca uviđamo redukciju kao pjesničko sredstvo za kojim pjesnik poseže. Kada je u pitanju lirski subjekat primjetno je da od početka do kraja primjetno grubo, a u stvari pitomo i duboko ljudski iskreno biva modelovan.

Već u naslovnoj sintagmi đavolje međe uočavamo izdvajanje simboličkog znaka međe, koji u crnogorkoj kulturi ima veoma važna semantička opterećenja, pa se dijapazon njenih mogućih konotacija proteže od želje da se uzdigne iz tamne svakidašnjice i vine za sopstvenim snovima; ali konstantno napominje na svoju primarnu simboliku – da dijeli; kako prostorne strukture, tako i međuljudske, osobito porodične odnose, čime pjesnik asocira na beznadežnost ljudkih želja i pokušaja. Ono što dodatno usložnjava semantičku opterećenost ovog simboličkog znaka jeste činjenica da je upravo on aktiviran i na prološkoj granici teksta (sam naslov), kao i u medijalnoj poziciji (pjesma koja se nalazi u središnjem dijelu zbirke). Naime, motivom koji se pojavljuje na semantički najopterećenijim pozicijama u tekstu uspostavlja se prstenasta kompozicija pjesme. Aktiviranje kružnog kretanja ukazuje na ponavljanje i vraćanje na ono što je bilo prije. U svojim pjesmama Braho Adrović nerijetko poseže za sno-vima i ka povratku nekom prasvijetu, koji se očitava u motivima ljubavi, praštanja, prirode i slično.

Braho Adrović kao da osjeća postojanje dalekih i tajnih sila kojima je sve potčinjeno i koje upravljaju životom.

U zbirci ”Đavolje međe” dosta pažnje se poklanja muzičko-ritmičkoj organizaciji, ali i simboličkim inverzijama. Lirski subjekat je nerijetko prenesen na kraj stiha, te na sebe prima veću semantičku vrijednost, ali i izuzetno jak sintaksičko-intonacijski naglasak.

Kada je u pitanju vremenska organizacija pjesama, uočavamo da se ona odvija dvoplanski, odnosno da postoji segmentacija na nekad i sad; a ovaj dualitet uočljiv je i u lirskom subjektu, kod kojeg se jasno razdvaja ja koje se sjeća (a koje je povezano sa vremen-skom odrednicom sada) i ja koje je predmet sjećanja (povezano sa vremenskom odrednicom nekad). Na nivou predmeta sjećanja pojavljuje se i kolektivitet, odnosno umnožavanje lirskog subjekta i prelazak na formu ,,mi”, pri čemu lirsko ja na sebe preuzima funk-ciju nosioca grupnog stradanja.

U pogledu stilskih figura, dominiraju figure dikcije, pogotovo asonanca i aliteracija, čime se ukazuje na aktiviranje indeksnog znaka. Osim figura dikcije ritmičko-mimetička organizacija pjesama dovodi do nametanja sloja zvučanja kao najznačajnijeg, koji odnosi prevagu u odnosu na sve druge slojeve književnog teksta. Pojačavanju sloja zvučanja doprinosi i aktivacija rime, uglavnom parne. Sintaksa u većini pjesama ostaje stabilna, a sve to ide u prilog tezi da su pjesme Braha Adrovića organizovane po tradicionalističkom načelu, bez izleta u pogledu dekonstrukcije stiha, strofičnosti ili pak uvođenja rime u minus-postupak.

U pjesmama koje ulaze u zbirku ”Đavolje međe” primjetna je konstantna komunikativnost, što se može čitati i kao osnovna tedencija zbirke, pa se tako, kako smo već pomenuli od ljudske prirode kreće (već od naslova) i u nju sve vraća, što je potencirano po-slednjim stihom

”Himnu života da živi prepoznamo
Lijepo lijepom po lijepom liči.”

Jakom personifikacijom koja gotovo da briše granicu između ljudskog, vještačkog i prirodnog, odnosno iskonskog primiče se prostom čitaocu, koji lagane lirske stihove može osjećati kao svoje. Upravo u toj prijemčivosti i čitljivosti, kao i odabiru arhetispkih, a uvijek aktuelnih motiva, koji se protežu od rodolju-bih, ljubavnih, te refleksivnih leži ljepota knjige ”Đa-volje međe”.

mr Ksenija Rakočević

ĐAVOLJE MEĐE

Kad smo dijelili zajedničku kuću
Svako je natovario po jednu sobu na svoja leđa
Niko nije ni pomislio možda poginuću
Prelazeći pr’o đavoljih međa

Zakrviše se braća
Planuše divljačke vatre
Najskuplje se lažna ljubav plaća
Svak’ je svakog žurio da satre

Pljunusmo na sve što je bilo
I sve što smo bili
Najopasnije je oružje ljudsko ludilo
Cijelu smo kuću u crno zavili

Sad’ svako iz svoje sobe
Poražen gleda u tuđu sobu
Prepun otrova i zlobe
I živi u svojoj sobi k’o u grobu

Ponekad’ i sad’ sjetimo se kuće
U kojoj smo svi zajedno bili
A ptica radosti iz duše zacvrkuće
Pa vi ste i moje gnijezdo porušili

KOMPLETAN SADRŽAJ ZBIRKE MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA NASLOVNU STRANU