Piše: Željko Rutović
Naviru sjećanja na slike nikšićkih radničkih baraka, iz čijih bi skromnih sobičaka sedamdesetih godina prošlog vijeka, sa talasa Radio Titograda, kao melem duši, onako široko putovale pjesme Branke Šćepanović. Uostalom, njeni vokalni prapočeci, kao djevojčice od četiri godine, kako kaže, vežu se za pjevanje uz tranzistor. Da. Svako od nas iz analognog doba nosi neki svoj tranzistor u duši i sjećanju. Lijepe stvari koje su nestale.
“Gledala sam s Koma plava….Ucrtao se je taj muzičko crnogorski dnk, kao vječna zvučna razglednica domovine nam Crne Gore. Nalik najvećem prazniku, a Brankina muzika to i jeste, naše majke bi pojačavale ton radio aparata, naglašavajući tako jednu emociju koja će se naknadno, poput blaga čarobne kutije često otvarati, šireci ljepotu tradicionalnog crnogorskog narodnog melosa. Branka bijaše i jeste sinonim tog bogatstva, njegov zastitni znak, njegova dobra vila koja je od Koma pa do mora, od Berana pa do gore, pjesmu nosila visoko tamo negdje blizu božanske ljepote, kao vječne baštine Crne Gore.
Uspavljivale bi majke svoju djecu sa Brankinom pjesmom na usnama, darujući kolijevci melodijsku magiju koja će u novim kosmogonijskim krugovima obasjavati i dušu milovati tim melemom izvorne pjesme crnogorske.
A ti izvori duboki, čisti i snažni, kao Durmitorske vode “na valove”, izvori su naše autentičnosti, identiteta, slobode i znamenja, koji kroz Brankinu pjesmu ostaju i traju bedemom trajnog znamenja.
Branka, sinonim crnogorskog imena, sa čijom pjesmom će se tamo u tuđini Crnogorci liječiti od nostalgije, ili u meraku srećnih povoda dizati zdravicu tamo visoko “Ispod sunca Crne Gore”, sve do Koma plava.
Sa Brankinim pjesmama život dobija neke druge, veće dimenzije, kojima u trenu ne morate kazati pravu riječ, ali znate da je to dimenzija crnogorskog bića koje je na svoju pjesmu i igru vjekovima sviklo. Branka nam, poput antičkih muza (d)očarava narodnom pjesmom i etos i crnogorske nošnje estetos, i dostojanstvo i uzvišenost primjerene tradiciji, iskustvu života i običajima naroda koji je i igrom i tim mitskim orom, tijelom zborio svojim zorom.
Zor Brankine pjesme kao kolektivne himne našeg trajanja. Sva Crna Gora je u mojim pjesmama, kazaće Branka Šćepanović. Može li se više? Biti dio vječnosti sa pjesmom o Crnoj Gori ostaje da svjedoči i kao duh i kao mit, kao privilegija i pohvala životu.
Be the first to comment