Budi kovač svoje ličnosti – Marija Tadić

Marija Tadić
BUDI KOVAČ SVOJE LIČNOSTI

Godine naglih promjena, za mlade ljude, baš kao i uopšte u svijetu, diktiraju načine ponašanja i sazrijevanja generacija. Međutim, čini se kao da upravo u zadnje dvije decenije, razvoj događaja i situacija na ovim prostorima, ima neuhvatljivog maha i uticaja na svijest kako masa, tako i pojedinaca.Počev od vaspitnih institucija, kao što su porodica i obrazovne ustanove, pa preko poslovnih kolektiva, put transformacije ličnosti mladih, u ličnost odraslih i odgovornih ljudi, više nije koherentan.

Nosioci vaspitnih stubova društva su uglavnom zbunjeni količinom i varijabilom informacija kojima raspolažu učenici, koji samim tim dolaze u poziciju da podučavaju svog roditelja ili profesora. Nakon potiranja vaspitnog autoriteta, kod mladog čovjeka se stvara osjećaj lažne superiornosti. Ta činjenica mu daje euforičan polet a katkad rezultira i odbacivanjem iz spstvene linije društva (njegovih vršnjaka), koji idu u školu iz razloga što je imperativ da se ona završi. Odnos roditelj – profesor se često svodi na „dobacivanje vrućeg krompira“ ako jedan od vaspitnih stubova ne umije da se postavi na pravi način prema ličnosti mladog čovjeka. U najgoroj i najrealnijoj režiji, mlad čovjek jeste prepušten sam sebi.

Uticaj medija je raznolik i takođe nosi udio u formiranju ličnosti ciljne grupe o kojoj je ovdje riječ. Biblioteke odavno sakupljaju prašinu i rijetke knjiške moljce. To rezultira činjenicom da su djeca koja imaju omiljeni citat pjesme ili knjige izuzetno rijetka. Najviše se pamte stihovi komercijalnih pjesama, gdje često mlad um ne zna pravo značenje riječi ili upravo samo mehanički ponavlja stihove, bez dodatnog udubljivanja u to, čemu ih isti uče.

Internet je, čini se, najpopularniji i najrasprostranjeniji vid obrazovne ali i socijalne note novog doba. U nedostatku određenog dijela fonda riječi, komunikaciju između ljudi odlikuje jedinstveni multimedijalni paket – slika, zvuk i par propratnih riječi, uz obavezno prosleđivanje „skockanog paketića“ na adresu elektronske pošte. Tako pripremljen buket citata i slika, na momenat izdigne dušu čitaoca, ali kada čitaoc nema sa kime da podijeli ono što u momentu doživi prilikom čitanja lijepih misli, stvara se jedna duhovna dekadenca. Ono do čega čovjek brzo i lako dođe, upravo čini da ga ta stvar interesuje u određenom te najčešče kratkom intervalu vremena. Takav trend smjenjivanja raspoloženja slabi imunitet karaktera, dovodi do netrpeljivog ponašanja i devalorizacije sitnica koje život znače. Čovjek postaje sve žedniji za realnim dodirom, riječju izgovorenom i čutom u realnom vremenu, za onim opipljivim.

Televizija u nemogućnosti otvaranja „prozora u svijet“ putem interneta, nudi sijaset realiti shou-ova gdje se prave vrijednosti izvrću naopačke. Monopol u filtriranju muzičkih pravaca i nedostatak pravih debatno-poučnih emisija koje zaobilaze političke tokove su nažalost, odlika većine najposjećenijih medija na našim prostorima.

Kada se podvuče crta ispod svega rečenog, mladi čovjek prepušten sebi ima izbor – da pođe rijekom ljudi čija je realnost da se otuđuju od svojih najmilijih, da internet svede na svega par strana od interesovanja, da se prepusti „treš“ muzici površno prateći ritam pjesme i da sakuplja poene na način nesvojstven umu koji nam je dat na koriščenje, tj. da priušti sebi luksuz Kami-jevog „Stranca“. Ili, pak, da sjedne i počne preispitivati da li želi da se bori i nadjača tu bujicu, ne bi li održavao svoje moždane vijuge nasuprot vršnjacima i većini u okolini, da vodi brigu o sebi i svojima, da se obrazuje i na svoju ruku upotpunjuje one djelove saznanja koji su mu potrebni ali nisu prikazani u programu obrazovanja. Jer škole, ljudi koji nas podižu, trenutne vremenske prilike u državi i svijetu su samo fragment koji je uključen u naše trenutno bitisanje. To je samo osnov za nadogradnju karaktera. Mladi ljudi po svemu sudeći nemaju svoje uzore i u nedostatku istih, moraju biti sami sebi uzor, prioritet, vođa sopstvenog prosperiteta. U tome im pomaže izgrađeno rasuđivanje ili pak rijetki slučajevi ljudi koji umiju da razgovaraju sa njima, tj. oni koji ih ne „kljukaju“ tabletama za smirenje.

Vremena jesu takva kakva jesu, ali ne dozvolite da vam ona posluže kao izgovor za nerad nad samim sobom. Najteže je korigovati samog sebe, ali je zato nagrada zaista slatka.