Budva odavno nije više mali raj na zemlji


Intervju sa Slobodanom Bobom Slovinićem preuzet iz časopisa Pobjeda, online izdanje. Autorka intervjua je Adrijana Đorojević, a objavljen je 15.04.2024. godine.


Slikar i publicista Slobodan Bobo Slovinić za Pobjedu povodom izložbe ,,Bijeli dol“ u Galeriji MSUCG

Budva odavno nije više mali raj na zemlji

Imam utisak da je, a mislim da dijelim stanovište i drugih stanovnika procvale „ljepotice turizma“, kompletna Budva sada pakao i kolaps – po pitanju saobraćaja, parkiranja, kolske i pješačke komunikacije. To je gadurina u kojoj dominiraju soliterne betonjerke i enormne zgradurine. I zbog toga sam užasno nesretan – istakao je Slovinić

Slikar i publicista Slobodan Bobo Slovinić pružio je na izložbi u Galeriji MSUCG jedinstveno vizuelno i sentimentalno iskustvo – podijelio je sa publikom svoja sjećanja iz djetinjstva koja ga vežu za Bijeli dol – životni dol njegovih predaka. Nekada rajski vrt, koji je hranio brojnu porodicu, postao je ,,Crni dol“, jer je poljoprivredno zemljište pretvoreno u građevinsko. Beton, staklo, željezo učinili su da u nepovrat nestanu raznovrsno mediteransko bilje, masline, smokve, mandarine…

Na izložbi su prikazani radovi koji su nastali prošle godine u Slovinićevom ateljeu u Budvi, a realizovani su tehnikom akvarela, gvaša i ulja. U intervjuu za Pobjedu Slovinić s posebnim emocijama govori o predjelima svog djetinjstva, motivima koji su ga podstakli na stvaranje ciklusa ,,Bijeli dol“, ali i arhitektonskom izgledu današnje Budve, crnogorskoj likovnoj sceni…

Radovi Slovinića

POBJEDA: Na stvaranje ciklusa ,,Bijeli dol“ podstakla su Vas sjećanja na pretke – đeda Nika i strica Pava, a posebno bajkovita snoviđenja o velikom imanju od preko trideset hiljada kvadrata, u podnožju brda Spas, Topliš i Dubovica, pod imenom Bijeli dol. Kakva Vas sjećanja vežu za taj prostor?

SLOVINIĆ: Sjećanja sežu daleko, u moje rano djetinjstvo, oko polovine prošlog stoljeća. To je oniričan period, kada je moje malo rodno misto Budva bilo tipičan ribarsko-ratarski i trgovački raj na zemlji. Porodična kuća đeda Nika na području Velje vode bila je među prvim kućama – hacijendama van zidina Staroga grada.

Kada bi građani u duga predvečerja krenuli u promenadu, govorili bi: ,,Idemo napravit đir upraj do Velje vode“. Osim zgrade za obitavanje velike porodice, nalazila se i velika okućnica sa magacinima, za čuvanje maslinovog ulja, vina, rakije, sira iz ulja, slane srdele, maslina. Ostava za ribarski pribor, kameni mlin za masline, veliki đardin iza i dvorište ispred kuće do makadamske šetnice. Uz stari put ka Boki Kotorskoj, uz brdo Topliš, prostiralo se veliko imanje – Bijeli dol đeda Nika od preko 30.000 m2. U poslijepodnevnim časovima, uživao sam u tom ogromnom abiotičkom arealitetu. Brao sam zlatne plodove do mile volje, ali sam morao strogo pazit da ne kršim grane. Predveče bih se prezadovoljan vraćao preko Krsta od ulica doma.

POBJEDA: U Bijelom dolu ste kao dijete brali mediteranske plodove: smokve, narandže, mandarine, šipke… Upravo ste ta sjećanja iz djetinjstva – plodne i zelene „rajske vrtove“ – prenijeli na platno. Koliko je za Vas bilo emotivno zahtjevno na platna prenijeti prostore i oblike koji su plod nostalgije, ali i snažnih osjećanja?

SLOVINIĆ: Uživao sam carski u Bijelome dolu, uz velike nasade maslina-žutica, smokava-sušelica, naranči, mandarina, slatkih šipaka, oraha, kestenja. Prema naviranju sentimentalnih sjećanja iz tih davnih snenih vremena, cijele prošle godine, radio sam na realizaciji mojeg najnovijeg ciklusa „Bijeli dol“. Nastalo je preko pedeset sasvim novih radova u akvarelu, gvašu i ulju. Moram da naglasim, nikada nijesam spadao u umjetnike – ogledala, nikada tokom stvaralačkog čina nijesam prenosio ono što opserviram, već isključivo ono što te opservacije izazovu, a to su snažni osjećaji – velike skupine emocija. U mojem slučaju to nije bilo zahtjevno, već logičan slijed nastanka novih djela. Kod mene nema bilo kakvog tegobnog prenošenja na platno – papir, već isključivo moćni izlivi emotivnih vibracija. Konkretno, iste principe slijedim i kod mojih odgovora na postavljena pitanja. Govorim – iskazujem svoje osjećajnosti i emocije koje su proizvela pitanja. Nikada ne saopštavam bukvalne odgovore, poštujem vlastiti način reagiranja, svidjelo se to nekome ili ne. To više nije moj problem, niti moja dalja preokupacija.

POBJEDA: Na otvaranju izložbe prisjetili ste se riječi svog đeda: ,,Dok sam ja živ i staram se o Bijelom dolu, on će biti Bijeli dol, kad pođem ‘ća’, on će se zvati ‘Crni dol’“. Upravo se to i desilo. Kako je došlo do toga da se Bijeli dol danas pretvori u ,,Crni dol“?

SLOVINIĆ: Budva odavno nije više mali raj na zemlji! Imam utisak da je, a mislim da dijelim stanovište i drugih stanovnika procvale „ljepotice turizma“, kompletna Budva sada pakao i kolaps – po pitanju saobraćaja, parkiranja, kolske i pješačke komunikacije. To je gadurina u kojoj dominiraju soliterne betonjerke i enormne zgradurine. Uništeni su za svagda zelene površine, parkovi, promenade. Ona je postala zagušeno vašarište bez boje, mirisa i ukusa! I zbog toga sam užasno nesretan. Poslije zemljotresa (1979) otpočelo je uništenja prostora, po horizontali i po vertikali. Prvo u Starom gradu i okolo njega, nastavilo se duž plaža, enormno se širila betonska kuga do podnožja brda, pa se nastavila i uz brdo. Nažalost, stradao je i đede Nikov – Bijeli dol, izgrađene su stambene zgrade „navodno“ za staro-građane, čije su kuće stradale od potresa. Ispostavilo se da je administracija sagradila tržišne stanove. Šireći saobraćajne koridore, opštinari su spoljnom obilaznicom presjekli Bijeli dol po sredini. Iščezli su blagorodni maslinjaci, agrumari, povrtnjaci. I rajski Bijeli dol postao je tužan „Crni dol“, u potpunosti su se obistinile proročanske riječi moga đeda Nika.

Detalj sa izložbe

POBJEDA: Koliko Vam je teško kada pomislite da Bijeli dol, onakav kakvim ga pamtite iz djetinjstva, danas više ne postoji?

SLOVINIĆ: Kada razmišljam o tim prohujalim vremenima, o rajskim nasadima Bijeloga dola, koji su hranili veliku familiju đeda Nika, mnogo sam tužan i žalostiv. Ne mogu da shvatim da je poljoprivredno zemljište pretvoreno u građevinsko. Sada su na tom području izgrađeni betonski kavezi za ljudska stvorenja, sa mnogih strana. Tim suludim činom, u Budvi se naglo izmijenila struktura stanovništva, to više nije primorski grad, nego nepoznati megapolis u kontinentalnoj regiji. Izgubio se sasvim starogradski govorni sleng, izgubio se način življenja uz more i od mora, prestao je vjekovni ulov ribljih vrsta: zubataca, krnji, gofova, barbuna, sapi, lignji… Utihnule su barke ribarice, nema više širenja i sušenja mreža na Pizani, nema ostiju, vrša, parangala. Definitivno su ih zamijenile turističke brodice i mega jahte.

POBJEDA: Ako uzmemo u obzir da su Bijeli dol ,,progutali“ beton i željezo i da je on sada postao ,,Crni dol“, onda se možda i Vaš odgovor na pitanje kakav je naš odnos prema prirodi nameće sam?

SLOVINIĆ: Nije u pitanju samo Bijeli dol i njegove neizmjerne vrijednosti. Naš opšti odnos prema prirodi u Crnoj Gori je primitivan i nedozvoljen. Takvim varvarskim pristupom zatvaramo vrata sebi u bilo kom pravcu, a prema Evropi posebno. Odnosi su megalomanski i neodmjereni. Planovima se arči hiljade kvadrata, urbanizam se sveo na ucrtavanje stambenih škatula, a arhitektonski projekti na minimalistička i najjeftinija zgradarenja. Sve je prožeto privatnim i sitno sopstveničkim interesima. Izgubila se državno-društvena bitnost, urušila se država i njene institucije. I naravno, zbog toga sam duboko povrijeđen i nesretan.

POBJEDA: Kada već govorimo o graditeljstvu, valja se prisjetiti i Vašeg ciklusa ,,Budvanske metastaze“, koji je nastao kao odgovor na nebodere i solitere koji su okupirali Budvu. Imate li utisak da svojom borbom kroz umjetnost pomjerate stvari nabolje?

SLOVINIĆ: Moje ljudsko i profesionalno opredjeljenje je umjetnost. U toj oblasti funkcionišem šest decenija. Po završenoj akademiji intenzivno sam se bavio unutrašnjom arhitekturom. Istovremeno sam razvijao vlastiti likovni koncept, ostvario sam oko 25 likovno-ciklusnih cjelina, s ogromnim brojem slika. Na negativne pojave u prostoru i mojem okruženju mogu da reagiram samo bojom, pinjelom i špahtlom, naravno i žestoko pisanom riječju. Međutim, to nijesu efikasni načini kojima se djeluje na tvrdokorne partijske strukture. One slijede samo vlastite interese, a članovi, okorjele partitokrate su nezajažljive spodobe. Interesuje ih da ugrabe resore, kabinete, fotelje, crne limuzine, policijsku pratnju sa rotacionim svjetlima. Ostvario sam nekoliko cikličnih cjelina u cilju zaštite ostrva Sveti Nikola – Školja, kada mu je prijetila sveopšta „budvanizacija“. U nastavku, boreći se protiv „soliterizacije“, ili kako sam naslovio „betonske lepre“, ostvario sam skupinu od tridesetak djela pod nazivom „Budvanske metastaze“. Međutim, terapijsko dejstvo na graditeljske gangove nije bilo učinkovito.

POBJEDA: Preokupacija čovjekom prisutna je u Vašem stvaralaštvu decenijama, međutim, interesantno je da u ciklusu ,,Bijeli dol“ na platnima nema čovjeka. Zašto?

SLOVINIĆ: Razlika je odista uočljiva za posmatrača. Međutim, za moje shvatanje stvaralačkog čina, sasvim je logična i normalna. Oduvijek sam tvrdio da je istinska umjetnost ona koja je inspirativno potaknuta umjetnikovim emocijama i senzibilitetom. Odnosno ona koja ističe iz ljudskog habitusa, zapravo pršti iz duhovnih gejzira. Čak kada je pretjerano prisutan moždani opseg, određene rezultante mogu djelovati kruto. Ukupno moje likovno stvaralaštvo istisnuto je iz mojih sjećanja, iz djetinjstva i iz stvarnog života. Kako su se smjenjivale te okolnosti, mijenjao se tematski krug, a likovni i stilski izraz – rukopis, permanentno je nadgrađivan i konačno uspostavljen, tako da više nije potrebno da potpisujem svoja djela, rukopis je apsolutno prepoznatljiv. Dobro primijećeno, dugo vremena bavio sam se ljudskim – corpusom. Tijelo je bilo dugogodišnji moj omiljeni atribut, njime sam rješavao brojne likovne dileme. Ali, kako su se mijenjali uslovi moga bitisanja i okolnosti u kojima sam funkcionisao, mijenjali su se i bazni supstrati. Upravo otuda ta vizualna različitost, što u konačnici tumačim pozitivistički.

POBJEDA: Tokom karijere bavili ste se primijenjenom, likovnom umjetnošću, dizajnom, likovnom kritikom, a u pozno doba ostvarili ste vidne rezultate i na književnom polju. Objavili ste dva romana iz porodične trilogije HERBARIJUM: ,,Don ĐURO“ i ,,Šjor ANTE“, a treći je na radnom stolu ,,Pitore LIBERTO“. Možemo li reći da ovu izložbu i pomenuta djela povezuje jedna nit, a to je svojevrsna posveta porodici?

SLOVINIĆ: Sasvim ispravno i logično primijećeno. Moglo bi se zaključiti da sam se na izvjestan način sasvim okrenuo sopstvu. U likovnoj ravni, aktuelnom izložbom, vratio sam se dječaštvu i osebujnim sjećanjima. Međutim, rekao bih da je mnogo ranije krenulo interesovanje za moje pretke, kao i obaveza prema mojim potomcima. Želeći da sačuvam od zaborava, davno sam otpočeo da prikupljam podatke o precima i došao sam do vrlo interesantnih i egzaktnih podataka. Arhiva se gomilala, a inspirativno me je potakla na naredne korake. Kada sam pronašao arhaičan „Herbarijum“ iz 19. stoljeća, koji je sačinio moj stric Don Juraj (Đuro), kao 12-godišnji učenik, otvorili su mi se putevi da otpočnem raditi na porodičnoj trilogiji „HERBARIJUM“, u okviru koje su objavljeni prvi roman „Don ĐURO“, drugi „Šjor ANTE“ i treći u radu „Pitore LIBERTO“. Zasigurno potpuna posveta familiji, mojim davnim precima, ali i ostavština mojim potomcima.

POBJEDA: Stvarate više od pet decenija, a Vaš rukopis je definitivno prepoznatljiv. Koliko je bilo teško svih ovih godina ostati dosljedan sebi?

SLOVINIĆ: Koliko mi je poznato, okolina me doživljava kao savjesnu, dosljednu i principijelnu ličnost. Slažem se sa takvim ocjenama s tim što bih dodao – vrlo sam radan, uporan i sistematičan. Radni dan i u ovim poznim godinama traje efektivno oko 12 sati, podijeljeno u dva bloka. Za oko 60 godina stvaralačkog rada izgradio sam specifičan i karakterističan likovni rukopis. Da budem iskren, nijesam ni osjetio kada se to i kako dogodilo. Ali je svakako evidentno.

Likovna kritika je usahla

POBJEDA: S obzirom na to da ste se dugo godina bavili likovnom kritikom, dešavanja na crnogorskoj likovnoj sceni su Vam i te kako poznata. Kako biste je okarakterisali?

SLOVINIĆ: Upravo se dugo bavim likovnom kritikom iz zadovoljstva i radoznalosti. Taj posao radio sam sa zanosom kao kada slikam. Otkrivanje puteva kako nastaje neko djelo bilo je izazovno. Tako sam duži period, kao likovni kritičar bio stalni, spoljni saradnik lista Vijesti. Iz tog angažmana nastala je moja knjiga likovnih kritika „Ars Libris“, odabir 350 priloga. Međutim, poznato mi je da je u to vrijeme Pobjeda imala likovnog kritičara. Koliko se sjećam, u ostalim medijima sarađivali su istoričari umjetnosti – likovni kritičari samo sporadično. Kritika je u permanentnoj stagnaciji. Danas postoji mnogo poligona na kojima se likovni kritičari mogu izraziti. Međutim, moj je utisak da je likovna kritika nekako usahla. Na određen način žalim mlade umjetnike, za njihov razvoj i napredovanje kritika ima značajnu ulogu. Oni su na tom polju veoma prikraćeni. Takvo stanje posebno negativno utiče na širu javnost, jer nijesu u prilici da prate mlade, dolazeće umjetnike i da na valjan način prepoznaju i vrednuju njihova ostvarenja. U vrijeme mojeg razvojnog puta i napredovanja postojalo je mnogo istoričara umjetnosti i likovnih kritičara koji su redovno pratili likovno stvaralaštvo u nas. Sa plemenitim namjerama apostrofiram neke: Olga Perović, Milan Marović, Ratka Ćetković, Mladen Lompar, Nataša Nikčević, te Irina Subotić, Đorđe Kadijević, Sreto Bošnjak, Vlado Bužančić…

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


7 + 4 =