Marija ČOLPA
ĆAKULE OD KUŽINE
(odlomak I dio)
Bilješka o piscu
Marija Čolpa je rođena 1970. godine u Kotoru.
Završila studije umjetnosti u Beogradu, na Akademiji umetnosti “BK” – odsjek dramaturgija.
U toku primorskog odrastanja postaje pasionirani kušač mora i vjetra, pa neko vrijeme provodi i kao ronilac i jedriličar. Istražuje mentalitet Boke kroz kulinarstvo.
Marija Čolpa je kolumnista nezavisnog nedjeljnika Monitor i urednik edicije o Crnogorskoj kuhinji u Matici crnogorskoj.
Živi u Herceg Novom i Sarajevu.
»ĆAKULE OD KUŽINE»
– uvodni tekst –
Prijedlog uvaženog Marka Špadijera da napišem uvodni tekst o jednom izuzetnom i neobično zanimljivom štivu kakvo je » Ćakule od kužine » autora Marije Čolpe, u izdanju Matice Crnogorske, prihvatio sam sa izvjesnom dozom treme. Takav osjećaj izazvala je činjenica da nijesam po vokaciji književni kritičar a ni kulinarski ekspert, no kako se, duboko sam uvjeren, gastronomskom umijeću može pripisati umjetnička konotacija, predjašnja trema jednog istoričara umjetnosti ustupila je mjesto želji za kratkim komentarima.
Tekstovi Marije Čolpe sa kojima sam se po prvi put sreo na stranicama nedjeljnika » Monitor », u startu su mi nametnuli opservacije o pojavi krajnje interesantnog, nekonvencionalnog i originalnog spisateljskog manira u okviru literarnog izražavanja karakterističnog za tzv. kratke forme. U bilo kom smislu Marijine “Ćakule od kužine” se ne mogu tretirati isključivo kao konvencionalna zbirka kuvarskih recepata – monotono nabrajanje vrsta začina, oblika i veličina posuda, kvaliteta i tipa namirnica, gramaže i razmjera u sastavu jela… Riječ je, ubijedjen sam, o mnogo kompleksnijem djelu koje se može analizirati u nizu aspekata – literarnom, sociološkom, filozofskom, geografskom, gastronomskom…
U literarlnom smislu, umjesto racionalnog i, često, pomalo dosadnog kuvarskog priručnika, susrijećem se sa zbirkom kvalitetnih eseja kao rezultata književnog rada u kontekstu personalnog tumačenja niza elemenata bokeškog i mediteranskog miljea – kako u proteklim, tako i u, nimalo veselom, sadašnjem vremenu. Pri tom pažnji čitaoca se demonstrira otvoren, žestok i britak spisateljski jezik u kome nota jasno izražene ironičnosti predstavlja nemilosrdnu moralnu pouku u kojoj jeftini cinizam ne nalazi mjesto. Za razliku od nekih, dobro marketinški popraćenih, vidjenijih pera koja su se bavila bokeškim temama, Marija Čolpa je izbjegla privlačnu zamku » toćanja« i » šufiganja » » Ćakule od kužine » prezentacijom sopstvenih mitoloških, istorijiskih, umjetničkih i duhovnih znanja o karakteru i prošlosti magične Boke Kotorske. Zanimljivo, magiju, prošlost i ljepotu Boke, bolje osjećam čitajući ove jasne, otvorene i časne eseje, nego kada se sudarim sa dugim, visokoparnim i poučnim lamentacijama o metafizičnosti, duhovnosti, kulturnoj baštini, istorijskim ličnostima i dogadjajima iz duge povjesti Nevjeste Jadrana.
Sa socološkog stanovišta u » Ćakule od kužine » nalazim se pred beskompromisnom i opravdanom kritikom niza anomalija društva u kome, trenutno dominantni, » eloksirana kultura i pamet » pokušavaju iz razloga lakomosti, obijesti i neukosti razbiti i uništiti sve, vjekovima stvarane, dragocjene kvalitete mediteranskog ambijenta i životne filozofije jedinog frojda na istočnoj obali Jadrana. Poput biča i bez pardona, Marija Čolpa ukazuje na sve bizarnosti, kratku pamet i palanački snobizam kao žive rane na mediteranskom bokeškom tkivu – ima tu nečeg arhitipskog, herojskog i montanjerskog koji je oduvijek predstavljao jednu od komponenti civilizovanog života pitome bokeške sredine.
Ne upuštajući se u evidentne filozofske aspekte Marijinih eseja – primjera radi, uputstvo poput: »zgotovi bakalar i kad mu vrijeme nije», podsjeća na izreke nekih domicilnih mudraca -, striktno se pridržavajući ponudjenih recepata, zgotovio sam nekoliko obroka, koji su, sudeći po uživanju konzumenata, opravdali čisto gastronomsku komponentu » Ćakula od kužine ».
Ispisujući završne riječi izloženih komentara, lišen pretenzija kakve imaju recenzenti ili kritičari književnih djela, inspirisan Marijin tekstovima, zamišljam sebe u staroj bokeškoj kamenoj konobi, okruženom mediteranskim biljem umjesto betonskih grdosija, gdje medju pristojnim svijetom, listam jelovnik i razmišljam što naručiti – jegulju u plavom, šporki rižot, Djukine prstace, pašticadu Galijot, paštafažolu…, bombončine obavezno a i malo vina, naravno.
Aleksandar Čilikov
ĆAKULE OD KUŽINE
Luksuzno uradjena knjiga narečena kao ČAKULE OD KUŽINE, potpisana od dramske spisateljice, kolmuniste i hroničarke, a uz to još i Novljanke, Marije Čolpe je neobično i atipično djelo koje izmiče svrstavanjima u žanr i vrstu.
Elem, na prvi pogled ĆAKULE OD KUŽINE su kuvar, ili „zbirka recepata“. Ali, kao što su to već svojeveremno primjetili Igor Mandić u Hrvatskoj i Voki Kostić u Srbiji, recepti su sami po sebi dosadni i valja ih začiniti jezikom, duhom podneblja u kojima se krčkaju, asocijacijama , idiomima, leksemama, anegdotama i avanturama doba u kojima su recepti nastajali.
Marija Čolpa, pišući ove ricete i komentare na njih, učitava duh i vrijeme Boke Kotorske, praveći jezičke mostove od zaboravljenih, gustoznih i antiknih termina do teško svarljivih, iako jestivih,sentenca kompjuterske terminologije.
Postmodernističkim pristupom u koji staje sve i svašta Čolpa staje u red hedonističkih vitezova / viteškinja da budemo politički koretktni/ čiji su osnivači Gargantua i Pantagruel / /pogledati u Wikipediji o liku i djelu divnog pisca Rablea/. Marija Čolpa, baš kao i Gargantua i Pantragruel zna namjerno da pretjera, da persiflira u opisu jela i okolnosti kada se jelo spravlja i jede, a odmah zatim, da se kao mnogopoštvani Igor Mandić preda gustiranju proizvoda nastalih iz sopsvenih preporuka. Ili, da to sve mangupski i kozereski, bezobrazno, podvrgne posprdi, kao što je to u svojim kuvarima radio kompozitor i kulinarski mag Voki Kostić. Drugi pogled će nam, dakle, otkriti, da je ovo nije samo kuvar nego postmodernistička liteartura koja samo kao povod ima kuhinju i kuvanje.
Poigrava se Marija Čolpa i sa pojmom koji je toliko upotrebljavan da je postao mediteranski stereotip, ćakulom. U naslovu njene knjige stoji riječ „ ćakule“. „Ćakula „ je dijalog, razgovor dvaju ili više lica o nečemu. Tako, kad otvorite knjigu, očekujete nekakvu raspravu, suprostvaljenje argumenata o kuhinjskoj problematici. Pro et contra. Ama, ne! Vidjećete solilokvij, čuti štoriju! Izlaganje recepata ne trpi pogovora ni kontriranja. „ili ćeš me slušati ili od tvog jela neće biti ništa“….Maestrisima Ana Tranny / Ana Trani/ jedna od najvećih, ako ne i najveća majstorica kuhinjskog umijeća u ovom dijelu Boke, majka velikog djardinjera Lilla Tranny-a/ Lila Trana/ glavna kuvarica i vlasnica hotela Plaža u Herceg Novom,/ početak XX vijeka/ svojim učenicama govorila je samo jednom, uz demostraciju rada. Novske djevojke izbezumljeno bi hvatale bilješke sinhrono gledajući što maestrisima radi. Nije bilo ćakula, prigovora ni pogovora. Ostale su sada požutjele bilješke pisane crnom ili zelenom tintom,kadkad razlivena jer je neko vježbao sa limunom ili ostikom iznad njih. Recpeti nisu ćakule, niti ih može biti.
Ricete koje prezenta Marija Čolpa su ozbiljne alhemijske formule iz kojih nastaju jela. Oni, koji krenu za mirisom ovih jela shvatiće da Čolpa poništava još jedan stereotip, a to je čista „ mediteranska kuhinja“. Pored grdobina, prstaca, liganja, orada, žućenice, paštašute, meni posebno drage đustre s kamena i hohštaplerske klin čorbe zvane „kamen čorba“, sira iz ulja, pojaviće se ovdje i šiš ćevap, kisjeli Turčin, punjene paprike, Cucki kačamak i internacionalno jagnječe pečenje. Teutin medaljon… Kao što na početku rekosmo, nije ovdje samo o kuvaru riječ. Čolpa preko hrane sabira vijekove, ljude,nacije, uticaje, civilizacijske tragove koji ostaju u Boki. Kad bi se samo s jednim hranili, kada bi samo na jedan način mislili, izguštali bi i hranu i sebe, usahli i presahli, pa nestali. Ovako, sa neophodnom ironijskom distancom koju Čolpa što preko naslova što preko komenatra, pisački plasira doći će čitalac do nekih nejestivih a korisnih istina sakrivenih izmedju stranica istorije „planeta Boke“/ neka mi bude dozvoljeno da upotrebim predivnu odrenicu počivšeg don Zbutege , takodje vrlog posvećenika u kuhinjske obrede/.
Oni koji budu tragali za zadovoljenjem blagoutrobija svojega / tako bi nekako povikao hedonistički žrec Pomet Trpeza/ takodje će biti zadovljni ovom knjigom jer, svaka riceta je zlatni cekin kojeg valja medju zubima probati i uvjeriti se da je pravi.
Jer, knjiga je prava.
Stevan Koprivica
ČAROBNA MUŠLJA
Ispričati bajku, naročito svojoj djeci spada u najnaporniji dio odgoja ili roditeljstva uopšte. Taj nemili termin čitača ”monstruoznih” priča je preveliki teret i za najtvrdokornije pripovjedače. Treba ubijediti rođeno dijete da su Crvenkapica, Snežana i sedam patuljaka, Ivica i Marica poučne priče? Zato što imaju srećan kraj? Ili što su opšte poznate, priznate, preporučljive čak i po školskim programima, najmodernijeg ”turbo” reformisanog školstva? Upitaš li se nije li to, zato što nisi čuo (čitao) niti jednu drugu, postojeću bajku?
I pogledaj šta radiš! U toku prepričavanja valja ti tačno naglasiti da je nesretni otac u dogovoru s maćehom, izbacio svoju dječicu iz njihovog porodičnog doma (pod obrazloženjem krepavanja od gladi), te ih ostavio da ”umru” u gustoj i dubokoj šumi. Hello?! I onda su Ivica i Marica iz jedno dva tri pokušaja, ne bi li se ovi kućni zlotvori njima jadnima, gladnima smilovali, vraćali toj istoj kući na razno razne načine. Najpoznatiji od svih je bacanje kamenčica i mrvica hljeba. Stravično! Malo je sve to na gomili, nego se tako nesretna dječica zadese u podmukloj i opasnoj vještičijoj zavjeri, te ostaše zatočeni u podrumu, čekaonici smrti (?) U svom tom čitalačkom ludilu, probaj objasniti svom izbezumljenom slušaču, da je gospođa zla vještica namjerila skuvati i Ivicu i Maricu, za svoju sladokusnu hokus – pokus vradžbinu. I kad ti dijete bude na rubu plača, istraumirano do kraja života sužanjstvom junaka ove bajke, dolazi čarobni rasplet. Viđi vraga, oslobodiše se đeca okova i gurnuše zlu babetinu u zapaljeni šporet na drva (?) Dakle, horor! Strašnije valjda nije imalo kud? Nažalost, ova popularna bajka se priča i pripovjeda generacijama kojoj i ti i ja pripadamo. Zamisli taj užas, strah i te nesretne slike koje jedno neiskvareno dječije biće doživi, slušajući ove nebuloze.
Najžalosnije od svega što su ovo priče za laku noć! Ovako krvoločna slika treba da uvede dijete u carstvo snova!? Treba ga trovati danju televizijskim nasiljem, popodne animiranim prenaglašenim krvoprolićem, a kao finale – uspavanka sa primjesom mržnje i ubistva s umišljajem. Baš je to pedagoški praktično i nadasve edukativno, zar ne? Ukoliko se maskiraš u neku od ponuđenih zvjeri: Drakulu, Batman-a, Spiderman-a, efekat plastične uvjerljivosti neće izostati. Dječija svijest će odraditi slaganje informacija po ponuđenim parametrima i ode mast u propast. Ukoliko primjetiš agresivno i luđačko ponašanje u svoje djece, ne vodi ih doktoru. Oni su konzumenti tvog odgoja. Najbolje da sam sebe odvedeš ”čika” psihijatru.
Naravno, ukoliko si bio dobar slušač ove pripovjedi nastavi pažljivo u osluškivanju sopstvene nesvijesti. U čast spasenja i prestanak trovanja neiskvarenih duša svojih kućnih anđela, svoje djece, počni sa sljedećim aktivnostima: 1. Učini selekciju TV programa. 2. Opali zabranu na pojedine frekfrencije. 3. Recikliraj agresivne i mračne DVD-e. 4. Nakupuj knjige bajki, pripovjedaka, odnosno priča koje edukuju i usmjeravaju na manje agresivan način. 5. Pocjepaj sa zidova izbezumljene i okrvavljene junake. 6. Počni sa sopstvenim izmaštanim pripovjestima.
PRIPREMA:
Da bi ispunio ovu posljednju napomenu, potrebno ti je mnogo mušlji i što više dječice. Nahvataj ih na lokalnom parkingu i isfoliraj da ćeš im besplatno ispeći ”čarobne mušlje”, zbog isprobavanja svoje najnovije čarobnjačke fore. Natjeraj ih da svojim malim ručicama ogrataju svaku posebno, ne bi li im prešlo malo od tvoje morske čarolije. Naloži vatru, pa pripremi pleh za ovaj slasno magični zalogajčić. Izluđuj ih, tako što ćeš im uporedo nabacivati negativne elemente iz onih nesretnih bajki. Ne zaboravi napomenuti scene ubijanja, trovanja, tranžiranja i ubadanja do stogodišnje hibernacije. I ne zaboravi, ukoliko ih ne bombarduješ podatcima, propade stvar. Moraš im napomenuti da su se upravo te mušlje pojavile na zemlji prije otprilike 600 miliona godina, a čovijek bistvuje i blejači tek od prije milion. Ove ukusne školjke se mrijeste dva puta godišnje, odvojenih su spolova, i ispuštaju nevjerovatnih 5 do 25 miliona jaja!!!
Kad se na užeglom limu počnu otvarati ti ih skini, pa ih prebaci na pleh od rerne. Poređaj po njemu polovine od školjki, pa u njih vrati njihovo meso. Važno je da se pažljivo slože, tako da se ne naslanjaju jedna na drugu, da se sadržaj ne bi prosuo. Preko mesa mušlje dodaj isjeckani česan, maslinovo ulje, bijeli papar i petrusin. Povrh svega ovoga stavi po kašičicu parmezana za svaku sinjorinu – mušlju. Gurni pleh u rernu na 200 °C, i peci oko 15 minuta.
Ovo su čarobne mušlje. Kad ih dječica prvi put kušaju, zaboraviće sve nebulozne priče o vilama i vilenjacima, koje ih godinama truju. Mušlje su čistači mora. One filtriraju morsku nebulozu, ali uspiješno eliminišu i budalaštinu u ljudi. Njima nije potrebna posebna prezentacija. Dovoljno je donijeti ih do doma. Kad ih otvaraš na pari, to otvaraš svoju svijest. Zato ih miriši punim plućima. I ne nakašljavaj se dok se pričaju bajke, jer ćeš vazda smrđeti po mušljama.
POTREBNO:
– 10 kg – DOMAĆIH MUŠLJI
– dvije glavice – ČESNA
– 2 dcl. – MASLINOVOG ULJA
– vezica – PETRUSINA
– 20 dkg – PARMEZANA
– po ukusu: MORSKA SO i BIJELI PAPAR
– MNOGO DJECE
MANJE POZNATE RIJEČI:
– ogratati – ostrugati
– blejačenje – dokolica
– užegli – užareni
– sinjorina – gospođica
– kušati – probati
DEBELA KERNJA
Kad se malo bolje razmisli, debeli ljudi vazda ispadnu sretniji od mršavih. Zadubiš li se u ovu ”slojevitu” mudroliju, iznenadićeš sebe koliko je to kompleksan i zakulisan poduhvat. Ukoliko skreneš u kolosjek brojeva i statistika, gotov si! Upravo zato što dolazi do neslaganja ”naših” i svjetskih standarda po pitanju debljine. Sve ono što u bijelom svijetu vrijedi i cijeni se kao plus, u nas je minus. Naravno da poznajemo problematiku slučaja. Pa mi deformišemo sopstvenu sliku u ogledalu. I to namjerno! A objašnjenje je zaista prosto. Jer kontra je kontra, a to je čoče ipak način mišljenja.
Kod naših ”naroda i narodnosti” postulat zdravlja i sreće počiva na masnim naslagama tijela. Kažu: ”Kad si mršavom rek’o mašala?” Što u prevodu znači da je debljina parametar uspjeha i sreće. Ako si ne daj bože mršav, to samo znači jad, bijeda i nevolja. Eto, znači da se jadno hraniš, odnosno da nemaš šta pojesti. Mršav znači – goljo. Usput se tumači i da nemaš niđe nikoga, da ti poda jesti, da te napita.
Meki prelaz, od mršavih ka debelima su takozvani šlang ljudi. E to je upravo smišljeno da svi oni koji se počinju debljati, utješe ovom slatkom lingvističkom kovanicom. Pa tako šlang likovi skočivši s broja 40 na 42 postaju zlatnom sredinom. Međutim, kad se uzjaše na broj 44, tu nastaje ozbiljan kilogramski problem. Brojevi ne rastu dosadašnjom linearnom progresijom. Naprotiv, modni mađioničari obmane se dosjetiše spektakularnog riješenja koje se zove – XL, XXL, XXXL. Nevjerovatno ali istinito. Zamislite tu sreću i to oduševjenje. Kupovanje bez blama! Nisi debeo već debeljuca. Nemaš salo, već si elegantno popunjen. Sve si, samo nijesi ono u šta se pretvaraš.
A ti si, ustvari, samo zadovoljan i sit. Nijesi gladan kao oni nesretni – mršavci. Leđa ti nijesu za kičmu priljepljena. Ti si smiren jer si u trenutcima dnevno – noćnih nezadovoljstava jeo! Nisi prekidao u drobljenju svega i svačega. Tvoj metabolizam je neprestalno radio i bio sit. Jer ti ne bježiš od gladi, koliko od urođene sirotinje. Taj šmek se dugo zadržava u kostima i ne da se tako lako isćerati. I pitaš li se kako to da Norvežani ili Šveđani, koji dođu ”u nas” na ljetovanje prežive sa onako malim zalihama dnevnog lunch paketa? On izgleda ovako: zemička namazana margarinom, filovana listom sira i listom zelene salate, za glavno jelo; jabuka ili banana za desert; flašica 0,33 dcl vode za popiti. I tako vazdan đipaju po Skadarskom jezeru do Ade Bojane, pa nazad u Igalo, dok im bubrezi ne odpadnu i oči ne iskoče. ”Naš” čo’ek bi za tolikog puta, (najmanje) izio: pečeno pile, cijeli hljeb, pregršt povrćki, grickalica, slatkiša, raznih bezalkoholnih napitaka, te nekoliko usputnih rakijica.
Postavi sebi pitanje: Ko je tu u pravu? Mi ili ”ledeni” ljudi? Kako je moguće da prežive toliku hladnoću a ne krkaju kao mi? Jesu li ikada bili gladni ko mi? Da nije to? Možda nijesu imali potrebe da nahrane one genetski izgladnjele pretke, koje mi nikako da namirimo. A i kad pomislimo da nam je to pošlo za rukom, nejaka potrošačka borsa nam skrati ”trbuh mjeru”. Naša imaginarna glad nas načinje vještačkim proždrljivcem hrane. Da ne pominjem strahove koji se u tim tempima, kote nevjerovatnom brzinom.
Nije slučajno što se graničnik za lijepo i ružno, sito i gladno, izmješta iz ležišta. Najlakše se ”ispljuvati” po iskobečenim i izgladnjelim manekenkama. Nagrditi sve u okruženju, koji su na dijetalnim režimima ishrane, te zaprijetiti jojo efektom, kao zasluženim bumerangom za diet izgladnjivanje. Slutiće prokletstvom, i obećavati sigurnu i dugotrajnu bolest, ukoliko se bude hulilo na hranu i ostale sladokusne derivate. O svojim holesterolima i trigliceridima nikada neće zapodjenuti temu. Teza zdravlja će biti zamjenjena tegom zdrave i kalorične hrane, a to uvijek ljepše miriše i uvijek pretegne.
PRIPREMA:
Ovo jelo je istovremeno preporuka i poduka. Nahranićeš njome mnoge. Izdašna je i premasna. Riba za pamćenje. Mršavi će je rado jesti jer po njima, ni masna riba – ne goji, dok će se poguzije obradovati njenom masnom potkožnom tkivu. Ovako inteligentna riba, nije za svačije trpeze. Ne da se tako lako uloviti, pa stoga i čini trofej za svačiji ukus. Oni imućniji će se hvaliti da su kušali skupocjenu i rijetku zvjerku kernju (krnju, kirnju). Dok će sirotinja nadugačko pripovjedati njene slasne i premasne zalogaje. Stoga, sevap ti je nabaviti srednju lovinu domaće kernje od 4 kg, raspaliti roštilj na kalorični ugalj i otpočni gozbu.
Njene kalorije pomnoži sa koeficijentom sreće. Svoju kilažu podijeli sa tim brojem i dobićeš ispunjenje svih želja. Ovaj specijalitet obnovi bar jedanput godišnje. Možda ispraviš onu iskrivljenu sliku sopstvene špigle.
POTREBNO:
– 4 kg DOMAĆE DEBELE KERNJE
– Vezica – PETRUSINA
– Glavica – ČESNA
– 1 dcl – MASLINOVOG ULJA
– Grančica – RUZMARINA
– po ukusu: MORSKA SO i BIJELI PAPAR
– GRADELE
– DEBELI I MRŠAVI GOSTI
MANJE POZNATE RIJEČI:
– lunch ( engl.) – ručak
– šipati – skakati
– borsa – torba
– tempi – vrijeme
– špigla – ogledalo
FRATAR KAPITALAC
O jadu se zabavismo s ruskim preprodavcima nekretnina, koji nas izvrćeše od ne mila do ne draga, preriškasmo sve čuke uzduž i poprijeko za rekordan broj sati i dana. ”Harašo” nas svaki put iznova bači u zadovoljno blejanje u isčekivanju plaćanja – ”novac na ruke”. Nijesmo ni slutili s kakvim stipsama imamo konat. Investitori su bili lagani samo u varijanti obžderavanja i sileđijskog napijanja pred delirijum tremens. U svom tom besparičkom ludilu, odvukoše nas na Lušticu da pazare nekretninu. Nevoljno smo se presabirali, motajući stare užegle mape ovog mističnog poluostrva, unaprijed pipajući knedlu u grlu, koju jedino Luštica može stvoriti za tren oka. Nekada je ovaj kraj bio nadaleko poznat po svom tradicionalnom ribarenju. Zapamćeni su i po namjernom ”mješanju krvi”, u svrhu očuvanja zemljišnjih čestica. Danak su nemilice uzimale degenerativne bolesti – znak za prepoznavanje luštičkog imetka.
Upoznasmo se sa lokalnim, luštičkim ribarima. Pozvaše nas u obližnju krčmu na ”čast”. Samoposluživanje i brkati osmjesi bezubih ribara nas vratiše u past present. Prsti na lijevoj ruci kod sve četvorice su vidno osakaćeni. Kad ih upitasmo gdje im je ribarski pribor, na šta hvataju ribice?- nasmijaše se do suza. Rusi su se takođe smijali jer im je bila ”banja”. Pili su lozu ”špirutaču” a mi se ubrzo, ukočismo od straha. Zapahnu nas nestvaran miris strave i užasa ovog lokalnog ambijenta. Prezentala nam se slika ovdašnjih brkaila kao vjerne slike i prilike serijskih monstera, modernih koljača ili nekih drugih novopečenih kilera ove makije. Znoj staha nas izštipa za obraze. Nanjušivši novac, bogatog stranog investitora, primakoše se više nego što je pristojno, našim Rusima. Ovi se još jače navraniše na drugu flašu rakije, a Luštičani brže – bolje odmotaše masne i pocijepane zemljišne karte, pa ih gurnuše po nos ovim bogatim mrljavcima. Dakle, isplaniran scenarijum se odmotavao pred našim nemoćnim očima. Lijepa naša kućica nam je namigivala s druge strane obale. Ovo čagljevima napunjeno poluostrvo, upadalo je sumrakom u mračnu ”had” dimenziju. Arlauci podivljalih genetski oplođenih vukova nas prikovaše za trošnu baraku. Naša čudnovata dvojezičko rakijska družba zapjeva glasni kazačok. Da bi preživjeli trenutke smrtnog izčekivanja potegnusmo rakijštinu iz treće uštekane flaše. Malo nas se zamuti pred očima, al’ nas barem popusti ono zloslutno drhtanje. Ne prođe dugo, naši brkato – sakati ribari skočiše na noge lagane i narediše pokret. Otisnusmo se niza stranu, ka najbližoj Vali, na ribanje.
Napominjem živa je istina da ribice bježe od zvukova i galame. Naročito kad je u pitanju ovo interkontinentalo pijano pjevanje. Uprkos svim zakonitostima lova, kao omađijani se uključismo u Luštičko ludovanje.
Obala je bila strma. Četri ”ekperta” ribarenja sjedoše na svoje poste, nama dadoše signal da čutimo, pa poče nijemo blejanje u uztreptalo more. Rusi od pića, a mi od straha ništa ne viđosmo. Naši ”specijalisti” sa Luštice, otvoriše torbake, izvadiše dinamitske štapine, pa ih cigaretom zapališe kao dječiju petardu. Od straha zamalo ne popadosmo u more. Nas dvoje domicilnih zalegošmo bacivši se u obližnji žbun. Rusi padoše u histeričan smijeh, a ribari bućnuše zapaljeni dinamit na poveće jato ribe. Četri bum zaječa nebom. ”Hajde skačite” – povikaše ribari.”Đe da ti skačemo? U hladno i mrčeno more?” – upitasmo ustravljeni.
Ljuti i osvješćeni brzinski pokupismo prnje, dočangasmo Ruse pa put pod noge. Kad se nakon više od ure dovukosmo pedencom do nabuđenog renta – car đipa, spopade nas ”mala snaga”. Vozili smo se do doma ćutke. Rusi su kunjali. Luštica je odlijegala po minama i dozivanju zloslutnih čagljeva.
Simultano nas je gospođa prevodilac korila, čas jedne a čas druge. Objašanjavala rizik od tih noćnih i alkoholnih poduhvata. Navodila pasaže iz međunarodnog prava. Gušila nas i gušila. Kad je inteligentni Rus postavio pitanje zašto oni ljudi nemaju prste na lijevoj ruci, nas tek tada stiže načeta histerija. Smijali smo se i plakali. Pa zato što se od strasti brze zarade toliko zanesu, zamisle i uzbude, da umjesto da iz lijeve ruke bace zapaljeni štapin, oni greškom bace zapaljeni cigar. Ironija sudbine reći će neko, možda su to ”kazneni poeni”… ”danak za zločin” – teško je znati.
Dosjetili smo se riješenja, za odapiranje ovog (bed) lošeg Luštičanskog (influenca) uticaja. Morali smo se svjesno oprati od surovosti i ritualnog detonacijskog ubijanja morskih ribica. Kao kontra punktum nam dođe u svijest jelo za pročišćenje. Fratar iz porodice Špadi nam je došao ko’ poručen. Da bi zatvorili krug iskupljenja pozvašmo ribara – Dobrila. On nas počasti sa sedam kapitalnih primjeraka gospostvenog Fratra. Karakterističan je po crnom floru na potiljku i crnoj mrlji na vrhu leđa. Omirisašmo ga i zadivismo se njegovoj zlatnožutoj boji. Prebrojasmo prste i pripremismo se na ritualno žvakanje preživljenog straha.
PRIPREMA:
Za pripremanje Fratra na mlinarski način potrebno je izbistriti maslo. Ribu začini morskom solju, bijelim paprom, pa je umoči u mlijeko sa jedne i sa druge strane i uvaljati u brašno. Položi svaki primjerak u tiganj stavljajući ribu od sebe (na ulje). Prigaj kapitalce dok ne dobiju zlatno – sunčanu boju sa obje strane. Ovako pripremljenu ribu složi na tanjir, poprskaj limunovim sokom, pospi sjeckanim petrusinom i prelij masnoćom u kojem se riba pržila.
POTREBNO:
– 7 kom. FRATAR KAPITALACA ( 1kom- 1,30 kg)
– 15 dkg – MASLACA
– ½ l – MLIJEKA
– Vezica – PETRUSINA
– 2 kom. – LIMUNA
– Po ukusu: MORSKA SO i BIJELI PAPAR
MANJE POZNATE RIJEČI:
– riškati – kopkati
– čuka – brdo
– harašo (rus.) – dobro
– stipsa – škrtac
– konat – račun
– past present (engl.) – prošlo vrijeme
– had – pakao
– poste – mjesta
– ustravljeni – prepadnuti
– pedenca – uspon
– čagljevi – divlji psi
– contra punctum (lat.) – suprotni kraj
– prigati – pržiti
JASTOG MISIONAR
Kad smo čuli da nam se drugarica Kiki razboljela od ”štitne napasti” bacismo se u očaj i iskreno jadikovanje. Te kako li će proći operacija? Kako li je usamljena? Kako je…? Kako je…? Dunu jugo, pomutiše nam se emocije i spletosmo se u glasnu naricaljku. U taj čas, dovuče se do ulaznih vrata, štaka babe Lukrecije. Viče babac, a vjetar je mlati kao da joj brani govoriti: ” Nemam vam kad’, moram ‘odit! Što lelečete živo čeljade? U’vatite joj jastoga al’ živoga. Nek’ ga izije barenoga! To vam je prijeki lijek za gnjilež, o čemu rojite, da se od vas ne može ostat’ u pjacu Kotorsku”. Okrenu štaku, pa pušti vrata da udare svom snagom. Bez riječi smo sjedili, dok nas preglasni kišni pljusak ne osvijesti i natjera da ustanemo i zapatamo kuću od nadolazeće nevere.
Proročanska dikcija babe Lukrecije nam je treperila u stomaku. Kolektivni ispjuvak nastade tek predveče. Tada se dogovorismo o planu i strategiji lova na domaćeg jastoga. Nabiljavali smo hiljadu i jedno opravdanje za mogućnost ljekovitog učinka te morske štipaljke. Možda jod, mineralne materije, morske, račije bjelančevine, ili nešto sasvim drugo, ko zna?
Zorom, nakon noći punog mjeseca, uhvatismo prvu, tek prispjelu koču. Kupismo sedam srednje velikih komada jastoga. Jedva sapešmo rep i povezašmo kliješta. Ušuškasmo ih u transportni drveni sanduk, kojeg napunismo slojem trave, algi i slame. Brkati i rasčupani ”morski vuk” nas ustravi sljedećim informacijama: ”Rakovi se prilikom transporta mogu unerediti, zato ih se ne smijete hraniti. Mogu crći od studeni ( ne niže od 10 C) ili od visoke temperature (ne više od 15 C). Zamisli, shvatismo da su najosjetljiviji na kontakt sa slatkom vodom, o čemu se pri transportu naročito mora voditi računa. A što se tiče očuvanja kvaliteta ovog delikatesa, potrebno ih se dopunski spasiti od ranjavanja i samopovrjeđivanja. Proces raspadanja bjelančevina kod uginulih rakova je veoma brz. U tim varijantama stvaraju se otrovni produkti, pa spasonosni rak može lako postati ubicom.”
Tako freško isprepadani, pođosmo na daleki put. Kad se uhvatismo džade, shvatismo kolika je ljubav i prijateljtvo među nama. Uvezala nas je njena bolna sudbina i uputila u putašestviju od 350 km. Zagrizosmo zrno umora. Ni da joj nosimo eliksir ozdravljenja ne bismo se ovako trsili. Pa i ako nam krepaju ove beštije, nećemo se poubijati (valjda)? To treba da bude gest dobre volje, pomoć drugu u nevolji, alternativa preko oficijelne medicine… Sve smo to znali od samog početka. Kao i to da čuda postoje, ali se nama ne dešavaju. Ta skepsa nas je iznova šamarala i činila slabima. Upravo tada dođe sms poruka:” Sreo sam babu Lukreciju. Kazala je da imate dva viška jastoga, da ih bačite đe bilo, jer je od tog viška može glava zaboljeti. Pozdrav. Sem.”
Bez diskusije, ukočismo auto pa izbacišmo, dva najmršavija primjerka vanka. Istog trena nam se povrati boja lica. Ćutali smo i duboko disali puni nakupunjene dobrote. Nas petoro smo se igrali, od kad znamo za sebe u najljepšem dječijem ”logoru”, s dračom i žukvom za vratom. Potraga za medikamentom se pretvorila u prikupljanje nebeske energije prijateljstva. Činilo nam se da je jastog beckgraund, i da smo najvažniji mi – elementi koji nedostaju. Naravno da nijesmo zanemarili faktore koje posjeduje ”godpodin” rak u svom raskošnom ukusu i mirisu. Tada nam je postalo lakše nositi demone slutnje.
Cilj nam se zbog svega toga nije približio. Išao je svojim ritmom. Pa smo tako klimu držali na dugmetu, jastoge na oku, a telefon na vibraciji. Kad siđosmo s puta na snježni pokrivač makadama, za trenutak nam se zamagli pred očima.
Ta tjeskoba iznjedri sljedeći potez. Bežičnom shemom najavismo se Kiki. Mogućnost stresa bi se mogla ekstremno povećati od našeg teatralnog pojavljivanja pred vratima zabačene bosanske vikendice. Štek je bio savršen. Uljezima nema mjesta u predoperativnim tempima. Sva sreća, naša draga prijateljica uz grohotan smijeh osvijetli naš misionarski put. Ulećesmo kao ludi zaboravivši ”smrdane”, al’ na kratko.
PRIPREMA:
Pristavi u duboku i široku teću vodu pa je osoli morskom solju. Kad voda uzavre, spusti u nju vezane jastoge i kuvaj ih oko 10 minuta. Nakon toga ih povadi, razhladi, otvori oklop, povadi meso iz repa, tijela, štipaljki i nogu i složi ih u zdjelu. Posebno na pjat stavi četvrt litre ulja, morske soli, papra, 4 kašike bijelog sirćeta, pa sve to namlati viljuškom dok ne postane gusto. Polij po jastogu i nacijedi koju krišku limina.
Nakon dvije godine Kiki je proglašena zdravom. Nalazi čisti, tijelo iscrpljeno, sa crvenim šavovima na grkljanu. Pogled zamišljen i napunjen ljubavlju. Uspiješno smo iznjeli večeru ”jastoga misionara”, te brememite januarske zime. Prebacili smo nas četvoro, svako po svoju boju plemenite aure u njen načeti inbox. Oplemenili smo je i nahranili našom hrabrošću. Pošprajcovali je smijehom, krebečenjem grupne ”frendly” terapije. Postali smo svjesniji, zreliji, moćniji. A što se tiče joda i fosfora, sve je o.k. Bilo je nepčano ukusno. Materija je učinila transfer i nadomjestila parče koje nedostaje. Jer ući u dimenziju koja liječi, znaju samo pravi drugari. Prijatno nam.
POTREBNO:
– 5 kom. SREDNJIH DOMAĆIH JASTOGA
– 3 l – VODE
– 4 kašike – BIJELOG SIRĆETA
– ¼ l – ULJA
– 1 kom – LIMUNA
– po ukusu: MORSKA SO i BIJELI PAPAR
MANJE POZNATE RIJEČI:
– zapatati – zatvoriti se
– nevera – nevrijeme
– koča – ribarica
– freško – svježe
– džada – put, drum
– putašestvija – avanturističko putovanje
– trsiti se – smesti se
– vanka – napolje
– background (engl.) – pozadina
– tempo – vrijeme
– pošprajcovati – podignuti, uzdignuti
MAČKA MRKULJA
Preslišavanje viceva: a.) Znaš li kako je najlakše utopiti plavušu? Lako. Staviš joj ogledalo na dno bazena. b.) Zašto plavuša nosi majonez oko vrata? Zato što na majonezu piše Dijamant. c.) Šta dobiješ kad plavuša i crnka skoče sa zgrade? – Eurokrem.
Sigurno je da ne postoji čovjek koji ne zna najmanje desetak od najviše stotinu, ”extra” dobrih viceva o glupim plavušama. Iskrebeče se tako na sve postojeće ”plave” teme, kroz prostor i vrijeme, bez imalo ljudske savjesti i tolerancije do u nedogled. Plavuša je toliko pogrdna vlastita imenica da nema sinonima koji je može spasiti linča. Ona je jedinstvena ”tuka” u svijetu i žena i muškaraca. Nesumnjivo je da u slavnim statističkim podatcima ova bjondina, slovi naj uspiješnijom zavodnicom i nedosanjanim snom gotovo svih zemaljskih muškaraca (žena). Možda zbog nedodirljivosti tog blue valvet-a , samo vrijeme načini stav zvani vic, kojim će se oni manje uspiješni macho primjerci braniti od sopstvenog blama i nesigurnosti. Dakle, poslije dugogodišnje opservacije stiče se utisak da u samom procesu ”udvaram se zgodnoj plavuši” niko od pomenutih predatora neće, nedajbože, ispričati neki neprimjereni štos na tu temu. No, ukoliko uspjeh izostane, jao i kuku je ovim polu – obrađenim primjercima izblajhane kose. Tada nastupa rafalna paljba. Tako da ti obožavani i savršeni predmeti muške opservacije, čarolijom neuspijeha postaju: glupe, tupe, nepamentne, ne emancipovane i zvanično ne(poželjne). Sama gradacija predhodne klasifikacije, priča svoje (ne)primjerene viceve, slažući ih po rodu, broju i vrsti.
Napadač alfa mužijak, nikako i nikada ne biva krivcem svog neuspijeha. Ta guska guskasta, odnosno ta plavuša – preglupa je noslilac ovog grijeha. Jer nije ”popila” neosmišljenu i ne inteligentnu udvaračku žvaku, već je otišla za svojim poslom jer joj se povraća na taj ”rod i broj” koji je opsjeda. Na vrh joj je glave tumačenje po boji kose, tenu, i generalno pakovanje svih plavuša u jedan diskriminisani inbox. Čak i one (malo duhovitije) često pribjegavaju šalama na svoj račun, no bez vidljivog uspijeha. Nikakao da shvate da je to samo traćenje energije na pogrešne primjerke (alfa, beta, zeta mužjaluk) upravo zato što se ne ”bacaju biseri pred svinje”. Takve ”pljuvače” i huškače valja dobro izkandžijati specijalno spravljenim jelima od onih istih bezdušnih viceva, kojima blate i hule na prelijepe i graciozne bjonde.
Žalosno je da ni tada ne bi shvatili da su im putene plavuše udaljene u visokoj cifri nautičkih milja. Pa da im se pametnije bačiti na što realnije – tamnije, jer od seljačenja kroz jeftine viceve, ni osveta ne mušća na ukus zadovoljstva.
Kad bi pokušali nabrajati sve poznate (domaće i strane) plavuše, zamantala bi nam se svijest. Ukoliko bi spisak započinjao sa naslovom Crnke, dakako bi posao bio mnogo lakši.
Crnka za razliku od plavuše se u zlosretnim škercima pominje samo kad se iscrpe sve svađalačko – zajedljive snage. One služe isključivo zbog balansa svijesti. Toliko su u vicevima nagrđene plavojke, da se u tim satiričnim maratonima pripovjedanjem dodavaju crnke samo kao vrsta mirođije.
Naravno da je svima poznato da su crne žene – ”otrovane”! One su zlice i poganice. Kakva li te strkotina može snaći od mrke, to ti plava ne bi u snu načinjela. Ukoliko se ženi crne kose i tamne puti nešto opako zamjeriš – crni će ti biti puti tvoji! One će ti zapapriti i ručak i večeru. Te crne žvizle! Uostalom, kad se za plavu ženskinju reklo da ima urokljive oči? Nikada! Upravo zato što je to epitet garavih crnki. O njima i ne smiju da se pričaju vicevi. One se ne uzimaju ”u usta” bez velikijeh jada. Zašto? Zato što su opasnice. Zato što ih se strave. Zato ih se sa strahopoštovanjem izbjegava u posprdnim pričama.
Ovaj je recept namijenjen isključivo – plavušama. Da bi uzele malo lošega s dna kace, i postale otresitije i opasnije, te u cilju lakše i uspiješnije borbe s napornim muškim napadačima (udvaračima), predlažem dimljenje i žvakanje Mačke Mrkulje.
PRIPREMA:
Uzmi Mačku Mrkulju (mačku kamenjarku, Catfish, Gato pardo), pa je odnesi do obližnje sušare, da ti je osuše i nadime na domaćem ćumuru. Dok je budeš nosila doma, mušćaće ti cijela ulica na njenu mačkastu mudroliju. Ne okreći se, pravi se luda i glupa. Obzirom da si bjondina, smatraj to olakšicom ovog napola učinjenog zadatka. Za tvojom nadimljenom mačkom će se okrenuti i staro i mlado. To je zbog ugljena i njenog prefriganog karaktera. Na dobacivanja ne obadaj ni pet para. Kad dođeš doma, stavi krtolu na pola, posoli i peci je u rerni na 220 °C. Dok duvaš u krtolaste police, otkidaj po manje zalogaje od svoje suve ribe. Njih ćeš žvakati duže nego što misliš. Čapra bezobraštine mačke mrkulje se teško usitnjava, i još teže guta.
I zapamti, svaki put kad te neko dobro uvrijedi, kad ti natjera slanoću niz obraze, pođi do doma pa prožvaži malo sasušene mrkulje. Neka ti se dobro osoli jezik. I kad te on zasvrbi, kad te dobro načepe, pušti njega da vežga. To će da progovara onaj dio gare koji ti nedostaje. Poganština se stiče, a dobrota nikada. Zato čuvaj sebe i svoje bjonde. Dok mrkulju žvaćeš po potrebi, ne mjenjaj farbu. Budi vazda plava, molim te.
POTREBNO:
– MAČKA MRKULJA (1 kg)
– 1 kg MLADE KRTOLE
– BJONDINA
MANJE POZNATE RIJEČI:
– izkrebečiti – rđavo se izbečiti
– bjondina – plavušica
– blue valvet – plavi somot
– iskanđijati – istući
– mušća – miriše
– zamantala – zavrtila
– ne obadati – ne obraćati pažnju
– čapra – koža
– vežgati – galamiti
