Sinoć je (28.11.2019.) u Centralnoj biblioteci Đurđe Crnojević sa početkom u 18 časova održana promocija zbirke pjesama “Jesen pjesnika” prevodioca, i publiciste Božidara Proročića. O poeziji Božidara Proročića govorili su akademik Sreten Vujović i književnik Borislav Cimeša.

Akademik Vujović je istakao sljedeće: ,,Pjesnički prvijenac Božidara Proročića Na Poljima snova sačinjen je od tri ciklusa, uslovno rečeno, tematski podijeljenih. Uslovno, zato što u svim pjesničkim vibracijama, bez obzira da li se radi o ljubavi prema ženi, deskirpcijama ili patriotskom naboju, vezivno tkivo je ljubav (npr, pjesma „Svaniće“). To potvrđuju i pjesme Njegoševom u ponoć, Ponoćni kolorit Cetinja, Kiše Cetinja… u kojima se prepliću emocije upućene ženi sa onima koje su neraskidivo vezane za rodni kraj. To je ciklus Usamljena zvijezda u kome su prisutna najsuptilnija ljubavna treperenja, zatim ciklus Zatočenik u kome se pjesnik okreće suštastvu svog bića i pokušava zaći u neispitane predjele duše, dok je treći ciklus Dodir duše zbir posveta, onih koji su konstanta u njegovom životu, bilo da se radi o prijateljima, ličnostima iz crnogorske ili drugih kultura. Ova pjesnička avantura počinje pjesmom Ljepša od noći, a noć je jedina koja pjesniku može podari toliko neophodan smiraj da sabere uzburkana osjećanja. U takvom ambijentu sve je moguće. Ponoć je ta u kojoj se prelamaju želje, a sama čežnja postaje opredmećeni dio pjesnikovog života, toliko moćna da je moguće osjetiti njen dodir i njeno śećivo. Poeta, poput iskušenika ne može drugačije nego da stihom uputi poslanicu ljubavi, a ljubav je osnov vjerovanja i ona snaga koja čini sam život. Pogled zanesenjaka dobija božansku moć, spreman da pokrene oluju ali i ponudi smiraj u tamnici nekoj, a tamnica je ovaj život gdje sam pao ja (V. Petković Dis, Tamnica). Kada nekoodluči da progovori stihom, zasigurno se našao i izbrisanim predjelima života, odnosno onim u kojima je nužno stvarati novi svijet, jer u ovome na koji je osuđen kao na tamnicu ne nalazi uporište i ostaje mu samo da opomene na sunovrate, kojih najčešće nijesmo ni svjesni. O ljubavi je, dakako, napisano puno, ali ona je poput poezije uvijek drugačija, uvijek nova i nedostižna u svojoj nevjerovatnoj moći preobražaja. Zato je ona i za mladog poetu tajna koja boli i igra u beskraju. On je zatočenik pred oltarom ljubavi, i predtim oltarom on se moli, skrušen isvjestan da se jedini grijeh, pa i onaj praroditeljski, sastoji u želji da se dokuči Istina, ma koliko ona bila bolna, a bol budi samo praiskonsku sjetu, kojoj ne znamo ni ishodište ni konačnicu. Pjesma kao tajna jeste datost i ona je utjeha za sve koji je žele dodirnuti. Stiče se utisak da u ljubavnim stihovima ne postoji konkretna žena, već je ona pjesnikov pokušaj da mozaičkim postupkom stvori onu drugu polovinu jedinstvenog čovjekovog bića koja, po legendi, luta vanvremenjem sa mogućnošću da ne pronađe drugi dio sebe same. Taj mitološki momenat najprisutniji je u pjesmi Ljubav i pelim đe ni granica između svjetova ne može spriječiti čistu emociju da nezaustavljivo ide u svim smjerovima i tu se obesmišljava Vrijeme jer sanjamo izvan svega kako kaže Proročić, dakle, sanjamo izvanvremena i izvan prostora, a to ovom razmišljanju daje božansku dimenziju. Božansku, stoga što samo najprimitivniji porivi Boga mogu dovesti među ljude i na taj način ga učiniti smrtnikom, a San i Vjerovanje izvan svega su jedini besprostori u kojima nešto besmrtno može obitavati; uistinu vam kažem izvan ljudskog iskustva u njegovom totalitetu. To potvrđuje i konstrukcija u pjesmi Dodir đe govorio …vremenušto nije moje. Bilo koje vrijeme mjereno aršinima svakodnevice nije pjesnikovo vrijeme.
Književnik Borislav Cimeša je istakao:
Proročićeva zbirka pjesama svijetli u limesima ustaljenog poetskog standarda aktuelne poezije Montenegrine. Struktuirana na tematsko-motivskim izvorima ljubavnog, rodoljubivog i refleksivnog ona iskri poetskom iskrenošću, čistoćom izraza i stiha, zanosnim plemovima duha, jezičkom tečnošću, stilskom jednostavnošću kao relevantnim konstituentom istine. Proročić se transformiše i metamorfozira u romantičarskog plemića duha koji ljubav doživljava, poput velikih apostola, najuz-višenijim blagom čovjekova duha, intenzivnijim od vjere i nade. Ljubav je dominanta njegova misono-emotivnog doživljaja svijeta, ili bolje rečeno, prirode, čovjeka i ljudskog mišljenja. Smisla ljudskog bitisanja nema u nama poznatim i onim drugim svjetovima bez ideala, ideje – vodilje, bez onoga drugog. Smisao je živjeti i voljeti, živjeti ne samo za sebe, već više za one druge i biti voljen. Ergo, imati potrebu za drugim čovjekom, za kontaktom i duhovnim dodirom, za onim što izaziva saosjećanje i spoznaju drugog čovjeka kao cilja, a ne kao sredstva, kako je to definisao Imanuel Kant svojim kategoričkim imperativom. Smisao života je egzistiranje van robinzonada u slobodi i slobodoumlju i uz sve to smisao je u kreaciji i opleminjavanju prirode. Sam autor je istakao: Da zbirka, Jesen Pjesnika predstavlja svojevrstan omaž Aleksandru Lesu Ivanoviću kome je i posvećena istoimena pjesma.

Direktor Kulturno-Ekonomskog centra Azerbejdžana u Crnoj Gori gosp Seyran Mirzazada je govorio odabrane stihove iz pomenute zbirke, ali i o doprinosu i očuvanju kulturnih veza Azerbejhdžana i Crne Gore i o značajnim kulturnim projektima koje gospodin Proročić priprema sa njima. Stihove iz Proročićeve zbirke poezije su govorili učenici Osnovnih škola “Njegoš”, i Lovćenski partizanski odred: Vasilije Đukanović, Nikolina Kašćelan, Hajdana Đurović, Jana Janković. Muzička pratnja na violini je bila neponoviljiva učenica Iva Vučković kao i na gitari Aleksa Pravilović. Prelijepu promociju su uveličali svojim prisustvom gradonačelnik Prijestonice gospodin Kašćelan kao predstavnici diplomatskog kora Azerbejdžana njegova ekselencija konzul Mahir Džafarov i mnogobrojni predstavnici društvenog i kulturnog establišmenta.
Be the first to comment