Crna Gora i Bokeljski ustanak 1869. godine – Tomislav Grgurević

Otkaz poslušnosti “apostolskom veličanstvu”

U ratnim događanjima vrlo bogatoj istoriji Boke Kotorske, Bokeljski ustanak, iz 1869. godine, svojom žestinom i posljedicama koje je izazvao bio je jedna od najznačajnijih pobuna u istoriji ovog kraja. U ustanku su, pored Krivošijana, gdje se u prvom ratu protiv Austro-Ugarske borilo cjelokupno stanovništvo sposobno da nosi pušku, učestvovali su i stanovnici drugih mjesta: Grblja, Pobora, Majina i Brajića.
Buktinja ustanka zapaljena na Krivošijama bila je velika i inspiracija da se oružjem u rukama Bokelji izbore za prava koja su im zakonima u Beču bila ukinuta. Brojne austrougarske regimente, uz pomoć tvrđavskih topovskih baterija u artiljerije ratnih brodova nijesu uspjele izvojevati pobjedu u krševima krivošijskih brda.
I desilo se pravo čudo: jedna tada moćna svjetska velesila, kao što je bila Austrougarska, nije mogla ništa neprijatelju koji je imao 1.500 do 2.000 boraca o čemu se podaci ne slažu. Uz to Bokeljski ustanak imao je podršku naroda u susjednoj državi Crnoj Gori i njenog knjaza Nikole što je bitno doprinijelo uspjehu.
Ustanak Krivošijana, i ostalih Bokelja, protiv velike i moćne Austro-Ugarske imperije snažno je odjeknuo širom svijeta. Najelitnije i najčitanije svjetske novine, slale su svoje najbolje novinare na lice mjesta odakle su pisali o uzroku, povodu, toku i ishodu ustanka. Dok je samo izbijanje ustanka i herojska borba ustanika protiv velikih i dobro naoružanih regimenti austro-ugarske soldateske izazivala istovremeno i čuđenje i divljenje, relativno brzo okončanje ustanka izazvalo je po Austro-Ugarsku, reklo bi se, kompromitujući mir, u Knezlazu 11. januara 1870. godine. Taj čin, za koji je jedan austrougarski vojni istoričar rekao da ”duboko vrijeđa, naš osjećaj vojničke časti”, iznenadio je sve one koji su pratili tadašnja borbena zbivanja u Krivošijama i uopšte u Boki.

To je i oduševilo tada brojne neprijatelje crno-žute monarhije dvoglavog lava, a naročito Slovene, koji su se nalazili na njenim granicama, posebno Crnogorce, koji su ustanicima pružili veliku podršku i pomoć, vjerujući da 1869. godina predstavlja početak već zagovaranog i očekivanog skorog oslobodilačkog rata proslovenskih pokreta širokih razmjera.

Do ustanka je došlo poslije poraza austrijske vojske, koju je pruska Vojna sila, pod komandom generala Moltkea, pobijedila kod Sadove 1866. godine. Tada je u mađarskom i bečkom parlamentu, dvojne monarhije donesen Zakon o opštoj vojnoj obavezi kojim je stalni vojnički kadar udvostručen povećanjem na 800 hiljada vojnika. Prelaznim odredbama Zakona određeno je da obveznici okruga kotorskog i dubrovačkog neće, kao do tada, biti oslobođeni vojne obaveze, nego će je služiti u domobramstvu.
Osjećanje nacionalnog ponosa i superiornosti slobodnih ljudi nad onim koji služe tuđinu, bojazan od promjene načina života, strah od unošenja tuđih običaja i svoj kraj a naročito predaja oružja stanovništva na visoravni Krivošije, pa i kod onog u Grblju, Poborima, Mainama i Braićima, bili su razlog otpora austrijskom vojnom zakonu.

Ništa manje značajan nije bio ni ekonomski faktor, jer je ovaj zakon teško pogađao bokeljsko stanovništvo i sa tog aspekta. Krivošijani tri /u mornarici četiri/ godine služenja i uz to razoružani nijesu mogli više četovati po tada turskoj Hercegovini i dogoniti plijen u sitnoj i krupnoj stoci, a oni iz primorskih mjesta ne bi mogli za to vrijeme da pIove po moru na domaćim i stranim brodovima, odakle su vjekovima priticali glavni izvori prihoda za život njihovih porodica.

Te promjene udružile su građanstvo i seljaštvo Boke Kotorske u zajednički otpor Zakonu o opštoj vojnoj obavezi. Ti razlozi su bili toliko jaki, da su čak i primorske opštine, među kojima i one sa stanovništvom tada isključivo katoličke vjere, prve otkazale poslušnost novom zakonu ”apostolskog veličanstva” cara austrijskog.

Ustanak je, inače, najavljen uoči nacionalno-oslobodilačkih ratova 19. vijeka, kada moralno-politički faktori postaju sve dominantniji i oslonac strategije i taktike, pri čemu se nacionalna svijest javlja kao objektivna pretpostavka vođenja pravednih oslobodilačkih ratova. Bokeljima inspiraciju za otpor neprijatelju pružali su Crnogorci, koji su, pod knjazom Nikolom, uspješno nastavljali borbe protiv turskih osvajača. Austro-Ugarska je bila tipična zemlja nacionalnog ugnjetavanja, u kojoj su Njemci kao vladajuća nacija imali hegemoniju nad ostalim narodima koji su u njoj živjeli. Takva politička osnova na koju se oslanjao stari austrijski sistem pokazala se nemoćnom da sačuva centralističko uređenje države.

Austrougarskom nagodbom 1867. godine došlo je do podijele vlasti sa Mađarima, ali militaristička i denacionalistička politika nije prestala već je prešla u novu znatno oštriju fazu koja se naročito manifestovala u oblasti vojne politike.
Novi zakon o opštoj vojnoj obavezi, donesen 1868. godine, predviđao je formiranje austrijskih oružanih snaga podijeljenih u tri dijela:

• Zajednička vojska /carsko-kraljevska vojska i ratna mornarica/ potčinjena zajedničkom Ministarstvu rata, sa njemačkim službenim jezikom. Građani su bili u obavezi da služe 12 godina, od čega 3 godine u kadru i 9 godina u rezervnim jedinicama,
• Honved /kraljevsko ugarsko domobranstvo sa mađarskim službenim jezikom/ pod Mađarskim ministarstvom zemaljske odbrane i Landover /carsko kraljevsko domobranstvo/ potčinjen austrijskom Ministarstvu zemaljske odbrane, sa njemačkim komandnim jezikom, po kome vojna obaveza traje 12 godina od čega dvije godine u kadru.

Ove odredbe bile su motiv za protest u tadašnjoj Boki Kotorskoj, protiv diskriminatorskog zakona. Bokelji su bili jedinstveni u zahtjevu da se promijeni Zakon. Prema ocijenama austrijskih zvaničnih vlasti situacija je bila najteža na visoravni Krivošije, gdje su odmah počeli pripreme za ustanak. U ovome su im bitno pomagala i crnogorska plemena, u mjestima duž crnogorsko-austrijskog pojasa.

U Boki Kotorskoj se energično reagovalo i zbog toga što su im time bile ugrožene viševjekovne tradicije, po kojima su njeni građani oslobođeni služenja vojske onih država čiju su vlast priznavali. Ova povlastica je u 19. vijeku bila specifični oblik zaštite automije kojom se branio narod ovog kraja od odnarođavanja i podređivanja koje je vršila Austrija.

Odbrana privilegija nesluženja u vojsci, koju je Austrija priznala prilikom ulaska njenih trupa u Boku Kotorsku imala je novo značenje 1869. godine, odnosno pojavila se kao specifičan slučaj slabljenja vojne sile Austro-Ugarske.

Da bi obezbijedila veću vojnu efikasnost ona je ukinula dotadašnje vojne privilegije Bokelja na što su oni bili posebno osjetljivi shvativši to kao akt nacionalnog ugnjetavanja i ispoljene pojačane agresivne politike Austrije.

To su bili razlozi što se narod Boke Kotorske spontano suprostavio pokušaju okružnog načelnika u Kotoru, viteza Franca, u septembru 1869. godine, da za sedmicu ostvari naredbu o ustanovljenju regrutnih spiskova mladića rođenih 1847, 1848. i 1849. godine.
Otpor naroda Boke nije se odmah pretvorio u poziv na oružani ustanak. Pod uticajem nekih narodnih prvaka i lokalnih starješina bila je prvo predložena preformulacija zakonskih obaveza služenja u austrijskoj vojsci.

Protivljenje novom zakonu i regrutaciji Bokelja

Bokeljski prvaci i predstavnici okupili su se 27. septembra 1869. godine, u Kotoru, gdje su održali skupštinu glavara i na njoj, uz ostalo, usvojili peticiju kojom su tražili da domobranske jedinice nikada ne napuštaju teritoriju Bokeljskog okruga, da vojni obveznici iz Boke mogu putovati u inostranstvo, te da uniforme bokeljskih vojnika budu prilagođene narodnom odijelu. Zahtjev za izmjenu odredbi Zakona o opštoj vojnoj obavezi predstavljao je pružanje otpora legalnim sredstvima. Sa tim nijesu bili saglasni stanovnici više mjesta, prije svega na Krivošijama, gdje je već sve bilo spremno za akciju te u Grblju, Poborima, Mainama i Braćima. Oni su se zalagali da se u potpunosti opozove odredba o regrutaciji i formiranju bataljona i to odlučnom borbom, koja je uključivala i oružani otpor kao osnovni oblik suprotstavljanja, ako bude potrebno.

U isto vrijeme, Beč je bio odlučan da ostvari samo onu varijantu koja je proisticala iz Zakona o opštoj vojnoj obavezi i odluke o formiranju domobranskih jedinica. Zbog toga namjesnik Dalmacije general Vagner, koji je početkom oktobra doplovio brodom u Kotor, nije htio primiti bokeljske izaslanike, već samo okružnog načelnika Franca kome je naredio da neopozivo sprovede naređenje mjere regrutacije u Boki.
Za to vrijeme ni Bokelji nijesu mirovali. Oni su, u međuvremenu, stvorili slobodnu teritoriju na Krivošijama i dijelu Grblja, a obuhvatala je naselja dalje od obale, izuzev oko nekoliko tvrđava duž crnogorske granice, u kojima su se nalazile stalne posade austro-ugarske vojske.

Najagilniji i najodlučniji bili su stanovnici Krivošija gdje je stvoreno žarište ustanka, formiran ustanički odbor, koji je proglasom pozvao narod na oružanu borbu i nedvosmisleno ukazao da cilj ustanka nije samo da odbrani privilegije nesluženja u austrijskoj vojsci, već da ostvari nezavisnost i slobodu.
U proglasu, tom prilikom donešenom, između ostalog se kaže:
”Neprijatelji pogaziše naša prava i zaprijetiše nam prolivanjem krvi braće naše, ako im ne damo u ruke sinove naše.
Na noge, viteška Boko Kotorska, gnijezdo sokolovo, u jelovim gorama! Ti si tri puta nadvladala Turke, ti si odoljela i Mlečiću i Francuzu, i svakom neprijatelju koji se usudio udariti na te.
Na noge, junaci! Skidajte puške sa čivija, zadijevajte za pojas pištolje, mačeve i handžare, naspremajte praha puščanoga.
Počujte kako vam oružje veselo zvoni i odjekuje! Još se spominje doba kada ste branili slobodu našu, a oštrice su poželjele krvi ugnjetača naših!
I znajte, braćo, da vojujemo za svoju nezavisnost, koja nam je draža od života! Hoćemo da budemo slobodni, kao što su oci naši bili koji su Turke tukli: nećemo položiti oružje dok pravo naše ne nadvada!
Naprijed, u sveti boj za slobodu!”

U proglasu, koji je bio upućen stanovništvu Boke Kotorske i Dubrovnika, posebno je ukazano da ustanici neće biti usamljeni već da će im priteći u pomoć i Crnogorci.
Austrijskim vlastima je od samog početka bilo jasno da će do najvećih nemira doći u Krivošijama i da će se tamo morati voditi borba da se slomi ”otpor neposlušnog seljaštva”. Ovo zbog veoma složene konfiguracije terena i činjenice da će pobunjenici dobiti razne vrste pomoći ”neutralne” Crne Gore i knjaza Nikole. Iako je Austrija na tom području imala vrlo respektabilne vojne snage kao i funkcinalan sistem tvrđava, bilo je očito da će teško izaći na kraj sa malobrojnim, ali vrlo hrabrim i u planinama vičnim ratovanju Krivošijanima.

Prema statističkim podacima iz 1857. godine u Boki je živjelo 8.200 muških stanovnika od 18. do 50. godine, od čega u gradovima 4.279 i na selima 3.951. u gradovima i prigradskim naseljima živjelo je 1.179 sveštenika, bilježnika, rentijera i zanatlija i 3.100 ribara i pomoraca. Među seoskim stanovništvom bilo je 1.321 seljaka bez imovine a 2.600 sa imovinom. Na Krivošijama je bilo od 1.500 do 1.800 muškaraca sposobnih da nose oružje.

Osnovna ustanička masa bila je iz redova bezemljaša i sitnosopstvenika koji su spremno prihvatili oružanu borbu kao osnovni vid otpora Austro-Ugarskoj. Na socijalnom sektoru položaj siromašnih seljaka bio je nešto povoljniji od onog među građanstvom istog profila. S obzirom na permanentno zapostavljanje Boke Kotorske od Austrije, klasno i nacionalno ugnjetavanje, čemu treba dodati i veoma važnu, vjersku diskriminaciju pravoslavnih žitelja, Bokelje je najbolje mogla za oružanu borbu vezati perspektiva radikalnih promjena nepovoljnog položaja. U ovom slučaju nacionalnooslobodilački motivi pokrenuli su jedan broj imućnih seljaka, koji su se stavili na čelo ustanka i svojim ugledom i iskustvom znatno doprinijeli uspješnom vođenju borbi.

Austrougarska komanda u Boki ocjenjivala je da u borbama učestvuje 1.800 ustanika, koji su naoružani – svaki od njih puškom, pištoljem ili handžarom. S obzirom da su ustaničke čete formirane po principu dobrovoljnosti, jedan broj odraslih muškaraca, uslijed fizičke nesposobnosti i drugih razloga, nije uzeo učešće u borbi. Zato se procjenjuje da je realno u borbama učestvovalo između 1.500 i 2.000 ustanika.
Bokelji su i prije promjene zakonskih propisa o služenju vojske bili nezadovoljni svojim statusom, pa je zato donošenje Zakona o opštoj vojnoj obavezi bila kap koja je prelila čašu. Do tada Bokelji oslobođeni od vojne obaveze, mogli su slobodno da nose oružje i brane državne granice u svom ataru. Tu privilegiju oni su uživali još za vrijeme vladavine Nemanjića, a priznavale su je i mletačke vlasti, za vrijeme 377 godina vladavine dijelom Boke Kotorske, ali i sama Austrija, kada je prvi put okupirala Boku.

Donošenjem poznatog Zakona ukinute su bile stare privilegije i uvedena obaveza služenja u redovnoj austrijskoj vojsci i domobranstvu. Taj paragraf zakona je glasio: ”Vojničku obavezu moraju služiti svi austrijski državljani… Pripadnici okruga Kotorskog i Dubrovačkog neće više, kao do sada, biti oslobođeni od vojnih službi, nego će služiti u domobranstvu.”

To je značilo ne samo zabranu nošenja oružja, nego i oblačenje tuđinske uniforme, obavezu da postanu ”soldati”, da se služe tuđim jezikom, da idu služiti vojsku u tuđi kraj. Ovo je izazvalo bunt u više djelova Boke Kotorske naročito na Krivošijama čije je razloge, na jednom sastanku krivošijskih prvaka izrazio ulgedni krivošijski knez Milan Đurov Radoičić. Rekao je:
”Nijesmo šćeli biti odmetnici, ali kad nas drugi gone, neka i to bude. Nećemo da nas raspašuju, da od nas kupe oružje, pa da ne smijemo, koliko žene, maći se preko kućnog praga. Naši sinovi imaju koga čuvati i ođe i ove gore, da ih gone po bijelom svijetu. I čujte još ovo: laž je, što vele, e nam đeca neće odit dalje od Boke. Oni tek tako sada zbore, dok nam ne uzmu oružje, a neka to bude, oće ih ćerati tamo đe se paščad strižu…”
Nemirni, buntovni, otporu skloni Krivošijani živjeli su na brdima risanskog zaleđa. Oni su postali nadaleko poznati zbog događaja koji su se dešavali 1869. i 1870. godine, kada se o njima pisalo i govorilo ne samo u državi u kojoj su živjeli, nego čak i u parlamentima više evropskih država i njihovim novinama.

Prvi oružani sukob na Ledenicama, 7. oktobra

Evo kako su izgledale Krivošije, u vrijeme tih ustaničkih godina.
Zaleđe počinje selom Ubli, koje se nalazi pod Ubaljskom planinom /1397 metara/, sjeverozapadno od Risna, u ubaljskoj uvali, najmarkantnijem južnom podnožju Orjena, sa zemljištem pogodnim za obrađivanje. Odvojeno od Ubala, kamenitim prevojem, a sjeverno iznad Risna, smješteno je selo Poljice, kojim u stvari počinju Donje Krivošije. Ovi djelovi, a naročito područje jugoistočne i istočno od Knezlaza, oko prevoja Greben do Velinjaka, u topografskim kartama obilježeno je nazivom “Kameno more”, jer je ta oblast isključivo pod golim kršem – bez, ili sa vrlo oskudnom, vegetacijom.

Idući od Poljica prema sjeveru, nalazi se još nekoliko donjekrivošijskih sela. Prvi na redu je Knezlaz, istorijsko mjesto, u kome je sklopljen mir pošto su krivošijski ustanici porazili brojnu austrijsku vojsku. Zapadno je Dragaševo selo. U blizini je Unijerina, selo nazvano po jamama zvanim unirine, kroz koje teku vode rijeke Ponornice, i Podi, na putu za Crkvice, zatim Zvečeva, sa više dolova – Krstuljin, Popov, Šćepov, Miškov, Ljeskovi, Brezov do – i zaravan Crkvice, kojim završavaju Donje Krivošije, na nadmorskoj visini 1092 metra, poznate po obilnim padavinama, zvanično najobimnijim u Evropi.

Crkvice su bile utvrđeni vojni logor austrougarske vojske, a kasnije i Kraljevine Jugoslavije. Izgradili su ih jedinice austrougarske vojske u prvoj polovini 19. vijeka. Bilo je to, istovremeno, najisturenije utvrđenje prema granici sa Crnom Gorom. Na njihovom prostoru bilo je sagrađeno više od 150 čvrstih objekata, nekoliko velikih cistijerni za sakupljanje kišnice, velika pekara, pošta i vojni poligoni.

Crkvice su bile povezane brojnim saobraćajnicama namijenjenim prvenstveno vojsci kako bi, u slučaju potrebe, brzo intervenisala. Ovu teritoriju štitile su dvije jake tvrđave – tzv. sjeverna i zapadna na Komu i Stražarniku. Ovi objekti su uništeni u Drugom svjetskom ratu. Sada je ovo mjesto potpuno pusto. Ovdje je podignut spomenik Krivošijskim ustanicima iz prvog i drugog krivošijskog ustanka. Sa Crkvicama, gdje su se odvijali značajni događaji u krivošijskim bunama i ratovima, završavaju Donje, a počinju Gornje Krovošije.

Spuštajući se šumovitim Bukovim lugom, dolazilo se do Koritnog i Malovog dola, sela sa po nekoliko kuća. Nedaleko su, takođe, sela Mačja stopa, Bunev do i Jovičina voda. Odatle se stiže do Dragalja i Dragaljskog polja. Ono je kraško, površine 6,3 km kvadratnih, na nadmorskoj visini 600 do 660 metara. To je prostrana uvala, kojom su se sa zapadne strane, u fazi glacijacije, pružali lednici sa Orjena. Kuće u tom polju čine selo Dragalj, koje ima više zaselaka: Poljkovac, Bara, Grandovina, Crni Nugli, Jankovo selo. Ona su bili svjedoci više poraza austrougarske vojske u Krivošijskom ustanku 1869. godine. U Dragalju je i poznata crkva Pokrov Bogorodični, poznata u ustanku kao i u godinama neposredno nakon borbi, kada je tu dočekan austrougarski car Franjo Josif.

Otpor austrougarskim jedinicama Krivošijani nijesu pružali samo na teritoriji visoravni Krivošije, već i u njihovom zaleđu, uz pomoć i razumijevanje crnogorskog stanovništva koje je tada izlazilo u susret ugroženim prijateljima držaće se narodne poslovice ”na muci se poznaju junaci”.
Na dan prvog oružanog sukoba na Ledenicama, 7. oktobra 1869. godine, što se može smatrati i zvaničnim datumom početka ustanka, kada su ustanici odnijeli prvu pobjedu nad austrougarskom vojskom, u Boki Kotorskoj su se nalazili 44. pješadijski puk, u Kotoru, te 27. lovački bataljon, u Budvi. U međuvremenu dolazi do, za one prilike vrlo brzog prebacivanja novih jedinica u region Boke Kotorske.
Do 17. oktobra u ovaj, ratom zahvaćeni kraj prebačeni su: 22. pješadijski puk iz Dubrovnika, 48. pješadijski puk iz Zadra, 52 pješadijski puk iz Splita, a do 24. oktobra još su stigli 7. pješadijski puk iz Graca, 8. lovački bataljon iz Maribora i 9. lovački bataljon iz Celja. Prebacivanje kompletnih jedinica iz garnizona na jadranskoj obali vršeno je morem, a ostalih jedinica vozom do Trsta, a zatim brodovima do luka u Bokokotorskom zalivu.

Glavna komanda donijela je niz naređenja o pružanju dodatne podrške pješadijskim jedinicama, za šta su korišćeni brodovi ratne mornarice ”Taurus”, ”Santa Lucija”, ”Kreka” i ”Reka” a za transportovanje materijala i ljudstva parabrodi austrijskog ”Lojda”, od kojih su neki, i inače, saobraćali na liniji Trst – Kotor – Trst.

Glavna kampanja austrijske vojske imala je nekoliko alternativa u pogledu operacija raspoloživih snaga u Boki Kotorskoj. Ipak, nije bilo dileme: težište vojnih operacija moglo je biti na dva mjesta – u Grblju, ili u Krivošijama gdje su se nalazila najveća žarišta ustanka, a upotreba raspoloživih vojnih snaga skupna ili podijeljena.

Analiza dokumenata o određivanju koncentracijske prostorije i načina grupisanja austrougarskih jedinica nedvojbeno ukazuje da je Glavna komanda austrougarske vojske ocijenila da će područje Krivošija biti najugroženije te da treba prvenstveno tamo djelovati, da bi se ustanak ugušio.

Raspored snaga na ustankom zahvaćenim područjima izvršen je pod za vojsku povoljnim uslovima, jer ustanici nijesu u početku izvodili bilo kakve akcije. Te nastupe su osiguravali brodovi u pokretu, na sidrištima i u lukama Boke Kotorske.

Prikupljanje austrougarskih jedinica na napadnutoj teritoriji ostvareno je korištenjem vozova, u manjoj mjeri, i parabroda uz mogućnost brzog manevra u akvatoriju Zaliva, od jednih do drugih polaznih regiona u Risnu, Kotoru i Budvi i ostalim mjestima uz obalu.

U ovome su bile značajne prednosti na kojima je Glavna komanda u Beču zasnivala svoju koncepcije napada. Trebalo je kratkotrajnim brzim pohodima, preko ustaničke slobodne teritorije, u zahvatu komunikacija, probiti neprijateljsku odbranu i uz podršku topova i raketa u nekoliko odsudnih sudara razbiti ustanike. Ratni cilj je bio ugušiti ustanak i primorati stanovništvo Boke Kotorske da prihvate novi Zakon o služenju vojske. To se pouzdano saznaje iz zapovijesti generala Vagnera od 10. oktobra 1869. godine u kojoj, između ostalog, stoji:
”Sa pogledom na uznemirenost, koja u političkom okrugu kotorskom u posljednje vrijeme na neprijatan prizor ukazuje, vlada je prinuđena, po uzaludnom pokušaju svih mogućih sredstava obavještavanja i umirenja, narediti izvanredno stanje za okrug kotorski, na osnovu zakona od 5. maja 1869. godine. Dobromisleći stanovnici ne treba da se plaše ove mjere, jer je ona upravljena samo i isključivo na uspostavljanje reda i na ugušenje pobunjeničkih smutnji onih koji dobra neće. To je u interesu svih dobronamjernih. Vlada Njegovog veličanstva, bečkog cara, koja je odlučna da sprovede poštovanje, svugdje i od svakog, neće ni od kakve mjere prezati kojom je u stanju, ovaj cilj postići i poremećeni mir opet trajno povratiti.”

Glavna komanda je veoma pažljivo razmatrala situaciju u Boki i izvođenje akcija protiv ustanika. Ocjenjivala je da će za kratko vrijeme uspostaviti vojnu kontrolu na čitavom prostoru Boke Kotorske. Da bi se to postiglo smatralo se da treba obavezno i dosljedno ustaničku teritoriju izolovati od Hercegovine i Crne Gore.

Pritisak Beča – Crna Gora formalno neutralna

Prije nego što je počela operacija, Austro-Ugarska je izvršila pritisak na Crnu Goru da bi spriječila njenu pomoć ustanicima, a zatim je od Turske tražila odobrenje za korišćenje njene teritorije radi blokiranja ustaničkog područja i vođenja operacija protiv ustanika. Turska je u pregovorima pristala na uspostavljanje vlastitog graničnog koridora u Hercegovini, radi zatvaranja granice, izolovanje ustanika i sprječavanja eventualnog proširenja ustanka na Hercegovinu. Crna Gora je, da bi izbjegla vojnu intervenciju, proklamovala neutralnost, ali je dozvoljavala prelazak žena i djece na njenu teritoriju, uprkos protesta i neslaganja austrougarske komande.

Uporedo sa koncentrisanjem vojnih snaga, koje su višestruko prelazile brojnost koje su imale tokom ”redovnog stanja”, kotorski okružni kapetan, nastojao je da ustanike privoli na pokornost zakonu. Potonji pregovori vođeni su u Risnu, 6. oktobra. Na tom sastanku Krivošijani su pristali da jedna vojna patrola Austrijanaca, sačinjena od pet vojnika, može slobodno da saobraća između vojne baze u Risnu i tvrđave u Dragalju.

Međutim, suprotno dogovoru, drugog dana krenula je iz Risna jedna četa austrijske vojske, u kojoj je bilo čak 46 vojnika. Na Ledenicama su ih presreli ustanici i zahtijevali da se vrate, što je poručnik Rinek, koji je vodio četu, odbio. Naredio je vojnicima da otvore vatru. Poginuo je jedan od ustanika, koji je bio prva žrtva ustanka, pa je njegov brat priskočio i Rineku handžarom odrubio glavu. Vojnici su se, nakon toga, u stalnom puškaranju sa ustanicima vratili u Risan. Nijesu uspjeli da brojno ojačaju na Ledenicama vojnu kasarnu i u Dragalju tvrđavu u blizini crnogorske granice, jedina dva veća mjesta u toj oblasti. Odmah nakon sukoba sve strategijske važne vojne položaje zauzele su grupe od 50 do 60 dobro naoružanih seljaka. Stoka i ostala imovina, kao i žena i djeca, sklonjeni su preko granice, u Crnu Goru, gdje su bili vrlo toplo primljeni i zbrinuti na najbolji mogući način.

Prve pobunjeničke akcije suprotstavljanja austro-ugarskoj vojsci nijesu bili zahvatili samo Krivošije, nego i širi jugoistočni dio tadašnje Boke Kotorske i opštine Župe, pa čak i Maine, nedaleko od Budve.
Tada je u Boki bilo 12. 000 austrougarskih vojnika. Iz dana u dan brodovima iz Trsta stizala su pojačanja. Nekoliko ratnih brodova bilo je na ratnim zadacima u akvatoriju Kotorskog i Risanskog zaliva da vatrom topova pomognu operacije suvozemne vojske.

Nakon početka neprijateljstva, 10. oktobra, proglašeno je vanredno stanje za područje čitave Boke Kotorske, a odmah potom i opsadno stanje, pa su uvedeni, u skladu sa propisima, i prijeki sudovi.
Tadašnji bokeljski prvaci Stefan Mitrov Ljubiša, zastupnik u Carevinskom vijeću u Saboru i načelnik Budve, te Đuro Vojnović, saborski zastupnik i načelnik Herceg-Novog, koristeći sve raspoložive mogućnosti, nastojali su da se ukinu, ili bar smanje neke od restrikcionih mjera. No, s obzirom na razvoj događaja, to im nije bilo moguće.

Uskoro su vojne snage Austro-Ugarske počele da preduzimaju nove vojne akcije, posebno u Krivošijama. Zapovjedniku vojnih snaga, generalu Ivanu Vagneru, koji je jednovremeno bio i namjesnik Dalmacije, prioritet je bio osigurati puteve i uspostaviti putne veze između vojne baze u Risnu i posada austrijske vojske na Crkvicama i u Dragalju. U tu svrhu preduzete su tri vojne akcije, odnosno ekspedicije, kako su ih nazivali Austrijanci. Svaka od njih bila je bolje organizovana od prethodne, a izvedene su sa većim brojem vojnika.

O ozbiljnosti tih akcija govori i podatak da su o njihovom toku izdavani bilteni, kao da se radi o pravom ratu među državama. Vagner je radio praktično sve što je mogao da postigne uspjeh, međutim, to mu nije polazilo za rukom. Bio je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao general Auersperger. Ipak, austrijskoj vojsci nije uspjelo da obezbijedi funkcionisanje saobraćajnica između Risna i Crkvica.
Operacije protiv ustanika trajale su, sa prekidima, od 19. oktobra do 23. novembra, kada su trupe povučene u svoje polazne regione, iako su akcije na ustanike bile brižljivo pripremane i izvođene. Bio je to veliki neuspjeh, ne samo za austrijsku komandu u Boki Kotorskoj i Dalmaciji, nego i za Austro-Ugarsku državu kao respektabilnu vojnu silu u Evropi toga vremena.

Prvi napad na Krivošije počeo je 19. oktobra iz dva pravca: jedna kolona je krenula iz Donjeg Orahovca, mjesta u priobalju Kotorskog zaliva, sa ciljem da preko Gornjeg Orahovca dođe u Ledenice, mjesto Donjih Krivošija, a odatle preko Lupoglava do Dragalja, dok je glavna kolona pošla iz Risna, da preko Knezlaza stigne u Crkvice, a odatle na Dragalj, gdje je, prema planu, trebalo doći do spajanja kolona.
Glavna kolona – po lošem vremenu, uz jaku kišu i vjetar, i u stalnim kontaktima sa ustanicima, koji su vršili napadna dejstva – stigla je tek pred noć u Knezlaz, iako se ta razdaljina može, u normalnim uslovima, savladati za samo dva sata. Tu su vojnici prenoćili pod otvorenim nebom, bez ikakvih zaklona, jer zbog vrlo jakog vjetra i olujne kiše nijesu mogli koristiti šatore, niti spremiti topla hrana. Sa potpuno iscrpljenim vojnicima, odbijajući stalne napade ustanika, tek narednog dana trupe su stigle u Crkvice. U takvoj situaciji je odlučeno da se prekine napadna akcija, čiji je cilj bio dolazak u Dragalj. Naređeno je 21. oktobra da se prekine akcija i da se učesnici vrate u Risan – polazno mjesto.

Ni drugoj koloni nije bilo lako, jer su se vojnici morali pеnjati vrletinim obroncima planine, iznad Orahovca i Dražinvrta, kuda nije bilo puteva, pa je kolona stigla 20-og ujutro na Ledenice, umjesto na područje Dragalja, gdje su se umorne trupe ulogorovale, nesposobne za dalje akcije. Predviđeni plan koordiniranog nastupa, zbog poremećenog vremena dolaska, nastalog zakašnjenjem, nije se mogao ostvariti. Kada su na Ledenicama čuli da se glavna kolona vratila u Risan, odlučeno je da se i oni vrate na polazni položaj.
Nakon neuspjeha austrijske akcije ustanici su na više mjesta napali austrijske položaje. Međutim, iako napad na Krivošije nije bio glavni zadatak, Komanda austrougarske vojske aktivirala je sve jedinice na jugoistoku Boke Kotorske između Kotora i Budve, te u produžetku, nedaleko od crnogorske granice. Na čvorištu puteva koji vode za Budvu i Kotor bila je tvrđava Stanjevići koju je trebalo, noću između 21. i 22. oktobra, snabdjeti hranom i municijom.

Upravo tada ustanici su izvršili napad, sakriveni iza obližnjih hridi i provalili u utvrđenje preko mosta. Istovremeno, sa obližnje uzvisine zasuli su tvrđavu kamenjem i puščanom vatrom. I posada se – predala. Ustanici su vojnike razoružali i pustili ih da slobodno odu u Budvu, nakon čega su minama razrušili tvrđavu. Ustanici se tu nijesu zaustavili. Narednog dana, 22. oktobra, veća grupa ustanika našla se pred Budvom koja je bila slabo branjena, jer je dio snaga sa ovog područja bio upućen na Krivošije.
Kada je Vagner obaviješten o ovom napadu poslao je dva ratna broda, kojima je dopremljena pomoć vojsci, čime je Budva, ipak, bila odbranjena.

Komandant Auersperg jedva izvukao glavu

Tih dana ustanici su Vagneru zadavali iznenadne udarce na neočekivanim mjestima i u vrijeme kada se najmanje nadao. Trebao je blagovremeno kvalitetno zašititi tvrđave Trojicu i Goraždu, koje su sa južne strane Kotora, skupa sa Vrmcem, štitile sanđovanske bedeme. Obje tvrđave bile su strateški veoma važne. Trojica je bila na raskršću puteva za Budvu, Tivat, Njeguše i Vrmac. Goražda je izgrađena na najvišoj koti brda po kome je dobila ime, a sa nje je bio izvanredan pogled na Grbalj, Kotorski i Tivatski zaliv, te komunikacije koje vode u Crnu Goru.

Obje tvrđave su bile napadnute 23. oktobra, ali bezuspješno, jer je Austrijancima hitno upućena pomoć iz Kotora. U borbama je poginuo veći broj ustanika, najviše Grbljana.
Vagner je smatrao da treba što prije ispraviti ispoljene propuste i otkloniti neuspjeh prve ofanzive, pa je užurbano radio da se što prije stvore uslovi za naredni pogod na Krivošije, gdje je bilo žarište ustanka. Ni Krivošijani, međutim, nijesu sjedjeli skrštenih ruku. Znali su da predstoji skori napad zato su bili obavili potrebne pripreme: neboračko stanovništvo, stoku i vredniju pokretnu imovinu evakuisali su preko granice, u Crnu Goru, gdje su ih domaće porodice srdačno dočekale.

Istovremeno, crnogorska vojska izvršila je dodatno osiguranje granice Crne Gore sa Austro-Ugarskom, s ciljem da, ako bude potrebno, spriječe ulazak austrougarske vojske. Vagner je znao za podršku Crne Gore ustanicima, ali nije vojno reagovao da se ne bi otvorilo još jedno ratište na brdovitom terenu, gdje su se ustanici mnogo bolje snalazili, nego austrougarski vojnici.

Drugim napadom na Krivošije komandovao je pukovnik Stevan Jovanović, a započeo je pokretom iz Risna 25. oktobra, ujutro. Prethodnica ovih snaga stigla je u popodnevnim satima do Poda, gdje su je napali ustanici. Uskoro su napadači dobili i pomoć, međutim, čim je kolona nakon toga krenula, ustanici, za koje se mislilo da su se povukli, iznenada su napali začelje, koje je puščanom i topovskom paljbom ustanike držalo na ostojanju. Napad je izvršen u grupama iz raznih pravaca. Začelje kolone stiglo je u Knezlaz tek pred noć, jer je moralo stalno voditi borbe sa ustanicima.

Komandant Jovanović je narednog dana u Crkvicama ostavio šest četa kao rezervu, a sa ostalom vojskom krenuo je prema Hanskom klancu iz koga se izlazi u Dragaljsko polje. Han je bio poznat zbog nepristupačnog i teško prohodnog terena. Ustanici su zauzeli položaje sa obije njegove strane i obasuli puščanom paljbom austrijsku vojsku. U napadu je bio ranjen pukovnik Jovanović koji je morao da napusti komandu nad svojim snagama. Ipak, Austrijanci su, pretrpljevši velike gubitke, uspjeli da se probiju kroz klanac i da snabdiju tvrđavu u Dragalju municijom i hranom.

Iscrpljeni stalnim borbama i dugim putovanjima napadači su u povratku bili na ivici fizičke izdrživosti, što su iskoristili ustanici i služeći se hladnim oružjem napali neprijatelja koji je bio počeo odstupati prema Crkvicama. Odatle su, stalno gonjeni, stigli u Risan 26. oktobra, u potpunom rasulu.
I u jugoistočnom dijelu Boke događaji su podsjećali na one prilikom prve ekspedicije na Krivošije. Napadi ustanika bili su intenzivni, a Austrijanci su pokušavali da ih okruže, u čemu nijesu uspijevali, bez obzira na veliku brojčanu prednost. Upravo tada, iznenada, bila je ugrožena tvrđava Kosmač koja se nalazila u blizini crnogorske granice.

Austro-Ugarska glavna komanda nije bila zadovoljno kako su se odvijale aktivnosti na nemirnom području Boke. Za neuspjeh u komandovanju lično su okrivili generala Vagnera, pa ga je General-štab smijenio, a na njegovo mjesto postavio generala Auersperga. Novoimenovani glavni komandant snaga u Boki Kotorskoj odmah je otpočeo sa temeljnim pripremaaama za novi napad, koji je trebao da bude, kako je smatrao, i posljednji obračun sa ustanicima.

Novi napad na Krivošije počeo je 16. Novembra, u četiri kolone. U glavnoj, koja se kretala iz Risna preko Crkvica, bio je i glavni zapovjednik sa svojim štabom. Penjući se strmim obroncima iznad Risna kolona je naišla na žestok otpor ustanika. Uspjela ih je razbiti tek nakon četvorosatne borbe i potom nastavila put.
Druga kolona, iz pravca Donjeg Orahovca, krećući se besputnim terenima spojila se sa glavnom kolonom tek narednog dana, oko podne, u Ledenicama. Tu su se austrijski vojnici morali zadržati jedan dan, jer je procijenjena da bi bilo opasno nastupiti prema Dragalju. Tada bi ih uhvatila noć u krševitoj kotlini Lupoglava.

Ostale su dvije kolone – jedna sporedna iz Risna i druga iz Morinje – zbog otpora ustanika, tek drugi dan, 17. novembra, stigle u Crkvice. Zbog jakih ustaničkih napada bile su angažovane nove, rezervne snage iz Risna koje su stigle u Crkvice 18. novembra.
Glavna borba vodila se za prolaz kroz klanac Han. Ustanici, koji su dobro poznavali ovaj planinski teren birali su za napad njima najpovoljnija mjesta. Austrijanci su, da bi prodrli kroz klanac trebali zauzeti veliki Zagvozdak koji dominira klancem. Tu je bio koncentrisan veliki dio ustaničkih snaga.
Veliki Zagvozdak bio je stalno bombardovan topovskim granatama. Tada je komandant Auersperg, koji je bio ostao sa štabom u Crkvicama, izdao naređenje da se vrh Zagvozdka mora zeuzeti po cijenu najvećih žrtava. Niz strmine brda ustanici su valjali blokove stijena na vojsku koja je nastupala. Tek poslije šest sati borbe, kada se na čelo stavio lično komandant odreda sa svojim oficirima, neki su se odredi približili vrhu. Tada je artiljerija napadača, koja je pomogla svoje jedinice, morala prekinuti vatru jer je počela ugrožavati austrijske trupe u nastupanju.

Tu su se austrijske jedinice zaustavile pred gotovo okomitim zidom gdje su ih ustanici tukli hicima iz oružja i stijenama. Pometnju su ustanici iskoristili na najbolji mogući način: sa jataganima i handžarima u rukama izvršili su napad na neprijatelja.
Dvije sjedinjene kolone austrijske vojske, kojima je uspjelo da se iz Ledenica probiju kroz Lapoglavski klanac, stigle su 19. novembra na Dragaljsko polje odakle su organizovali napad na Hanski klanac. Ustanici su se tada našli između dvije vatre. Zato su napustili Han i veliki Zagvozdak. Obje austrijske grupe sastale su se u Klancu. General Auerspergeu je javljeno da je prolaz kroz Hanski kanal slobodan i da su čete stigle u Dragalj.

Komandant operacije je 19. novembra krenuo sa štabom i pratnjom i 40 mazgi natovarenih hranom i vojničkom opremom, arhivom i blagjanom štaba za Dragalj. Ali mrkla noć ih je spriječila da vide to mjesto, pa su ih napali ustanici, na izlasku iz klanca. Iz unakrsne vatre i sam komandant, sa oficirima iz pratnje na konjima, jedva je uspio da se spase.
Ustanici nijesu znali da tuda prolazi glavni komandant, zato su svu pažnju posvetili plijenu. Pored velike količine hrane i odjeće, ustanici su došli i do divizijske kase, ličnog prtljaga oficira, operacionih planova, pa čak i do šifara kojim se Auersberg služio u svojim izvještajima.
Čim je 26. novembra svanulo, Auersperg se povukao sa svojim štabom u Crkvice, a odatle u Risan. Napuštena od komandanta i oficira vojska se u neredu počela povlačiti pod vrlo nepovoljnim vremenskim uslovima. Tek u kasnim večernjim satima stigla je u Risan.

Nova smjena generala zarad pacifikacije Boke

Nedaće, kojima su austrijski vojnici bili izloženi tokom napada za Krivošije spominju se i u biltenima sa ratišta koje je izdavala komanda, odnosno štab generala Auersperga, ali nema ni riječi da su trupe pretrpjele poraz. Odjednom, prekinuto je dalje štampanje biltena, bez bilo kakvog obrazloženja. S obzirom da nije bilo uspjeha prekinuto je izvještavanje. Vijesti o rezultatima akcije proglašene su vojnom tajnom, a komanda, kao i nadležne službe zvanične cenzure ulagale su maksimalne napore da se ne sazna što se desilo na Krivošijama, ili jugozapadno od Kotora, oko tvrđava Trojica, Goražda, Kosmač i Stanjevići.
Ipak, za poraz generala Auersperga doznalo se u Beču, u listovima ”Tagblattu” i ”Tagorpresa” pisano je o tim neuspjesima. Ove novine su čak saopštile čitaocima da umalo u Hanskom klancu nije čitav štab pao u ruke ustanika. ”Naše su čete” – pisalo je – ”potpuno su potučene, tako da je glavni štab jedva jedvice bijegom uspio izbjeći zarobljavanje, nakon što je napustio prtljagu i municiju.” To se potvrđuje i u dopisu iz Trsta 25. novembra:
”Po vijestima, koje su prispjele ovamo iz Kotora, nije pošlo za rukom uprkos izvanrednoj hrabrosti naših jedinica, potpuno savladati ustanak na sjeveru Krivošija, budući da su ustanici uzmakli u nepristupačne gore, te ih po tom terenu nije bilo moguće, zbog zemljišnih prilika, goniti dalje.
U borbama 17. i 18. novembra, kod Knezlaza i Zagvozdka, koji su stajali znatnih žrtava, dočepala se carske vojska puta između Risna, Dragalja i Crkvica. Ali, da čete stalno posjednu ovu visoravan, posebno Dragaljsku ravnicu, nije bilo moguće, zbog nezgoda zemljišta i vremena, taboriti podulje na polju i studeni i zbog nestašice vode. Kako se saznaje čete su umakle, uslijed toga i čvrsta lučka mjesta, te je glavni stan iznova premješten u Kotor. Jedva je vjerovatno da bi se moglo iznova u skoro vrijeme preduzeti operacije, jer bi bile beskorisne.”

Komentator je dobro poznavao stanje. Takvo stanovništvo bio je zeuzeo i Štab operacije, odnosno lično general Auersperg. Shvatio je i on da je nužno sukob riješiti mirom te da će to biti najmanja šteta za Austriju.
List ”Presse” iz Beča objavio je 25. novembra telegram iz Splita, u kojem je bilo napisano:
”Položaj u Boki je veoma ozbiljan. Premda je bio angažovao sve čete Auersperg ipak nije mogao savladati najednom ustanike. Bojevi kod Knezlaza i Zagvostka, 17. i 18. novembra, imali su, uprkos velikih gubitaka, samo tu posljedicu da je na putu od Crkvica do Dragalja bio kratko otvoren prolaz. Ustanici su posjeli sve visinske tačke te čestim napadima prekidaju veze. I sam Glavni štab, praćen od osam žandara, koji se bio uputio, 19. novembra, iz Crkvica za Dragalj, presreli su ustanici kod klanca Hana te su vatrom iz pušaka ubili 37 mazgi i oteli prtljagu a ustanici nijesu imali nikakvih značajnih gubitaka.”
Već tada je, dakle, vladin list ”Presse” počeo pripremati javnost na ono što će uslijediti – prekid operacije, ali zbog više sile, a ne zbog poraza koje su imali:
”Premda su podignute četiri male stražarnice ne može vojska od 4.500 momaka posjednuti brda, budući da je vrijeme nepovoljno, te da će bolest sigurno ovladati. Od studeni ne može se logorovati napolju. Osim toga, nema vode koja se mora nositi u brda na mazgama uz jaku stražu. Usljed toga, nije bilo druge nego da se operacije odgode, jamačno do mjeseca aprila. Vojska će se smjestiti u zimske stanove, na primorju.
Da se crnogorska granica posjedne nedostaju čete, jer se veze Crne Gore sa Krivošija nijesu mogle presjeći. Glavni štab vratio se u Kotor. Gubitak carske vojske na posljednjem pohodu bio je vrlo znatan – mrtvih 100 vojnika, ranjenih i bolesnih preko 100. Koliko su izgubili ustanici, ne zna se. Uhvaćen nije niti jedan.

Treba li potpuno obustaviti operacije do boljih vremena, ili da se ne nastave, presjecanjem Krivošijanima uzmaka u Crnu Goru, zauzimanjem Grahova, koje je na crnogorskoj teritoriji? Za ovo je potrebno oko 50 hiljada vojnika.”
Dakle, na austrijskoj strani shvaćalo se da Crna Gora pruža maksimalnu logističku podršku ustanicima, iako zvanično izjavljuje neutralnost. Međutim, baš u to vrijeme gotovo sve porodice ustanika sa područja Krivošije bila su smještene u okolnim crnogorskim selima. Oni su tamo ostali i poslije mira u Knezlazu, jer su bili spaljeni svi objekti na Krivošijama, osim crkava. Izbjeglice su bile dobro primljene u Crnoj Gori. Pružana je i materijalna vojna pomoć ustanicima koji su djelovali na Krivošijama.
A evo kako je povratak austrijskih vojnika tada opisao rеporter ”Presse” Novaković:
”To nije bio običan povratak, nego slika i prilika one strašne noći koja je došla poslije bojana na Adovi, gdje je Turska do nogu potukla 1866. godine austrijsku vojsku. Ono malo preostalih soldata jedva se držalo na nogama, a uniforme su im bile pocijepane, a lica od praha i pucanja pocrnjela, usne su drhtale od očajanja i čas po čas – šaputala kletve.”

Krivošijani su na najbolji način, u austrijskim ofanzivama, koristili prednost terena. Napadali su pojedinačno, ili u grupama na jednom mjestu, sakriveni iza kamenih litica, odakle su se samo čuli hici iz pušaka. Nijesu se vidjeli. Zatim bi isčezavali bez traga, ali su se uskoro ponovo pojavljivali ali na neočekivanom mjestu, kao da su iznikli iz zemlje. Poznavajući svoj kraj, njegova bespuća i tajne, lako ali toplo odjeveni i bez prtljaga, samo sa puškom o ramenu, brzo su prelazili sa jednog na drugo mjesto, a s obzirom da su bili dobri strijelci svuda su sijali smrt. Krivošijani su, tako, vrlo uspješno sprovodili taktiku gerilskog ratovanja, još prije nego se ona počela izučavati na vojnim akademijama.

U Beču su bili zabrinuti. Smjena komandanta Vagnera, a potom i grofa Auersberga, koji su se pokazali nesposobnim da komanduju akcijama protiv bokeljskih ustanika bilo je, po mišljenju cara i njegovih saradnika, sasvim opravdano. Trebalo je, dakle, naći novog komandanta.
Dugo se razmišljalo koji general može okončati sukob. Izbor je pao na Gavrila Rodića. Uloga tog generala bila je značajna i u pacifikaciji Boke. Od samog početka on je pratio preko štampe iz Krakova, te iz dostupnih mu interpelacija u bečkom paramentu sve vojničke i političke događaje. U Boki i bio je vrlo dobro upoznat sa postojećim stvarnim stanjem. Poslije poraza generala Vagnera, Dormusona, Jovanovića i Auersprega, Rodić je bio svjestan da je pozvan u posljedni čas da spasi propalu vojnu operaciju i promijeni političku situaciju.

Prema njegovom mišljenju bila je ostala još jedna alternativa, krajnje popuštanje i kompromis sa ustanicima. Praktično, to je značilo prihvatiti uslove ustanika, ali, istovremeno u ratnu bazu Boka uvesti stanje kakvo je bilo prije ustanka. Evropskoj javnosti trebalo je prikazati da je ustanak bio trenutni neuspjeh carsko-kraljevske vlasti, tj. posljedica loše politike lokalne vlasti. U privatnoj audenciji Rodić je izložio caru svoje mišljenje i uvjerenje da je kompromis najbolji i najbrži način da se bokeljski ustanak skine sa dnevnog reda. Na sjednici Krunskog vijeća, 8. decembra, kojoj je presjedavao lično car Franjo Josif, general Rodić ponovio je svoje mišljenje i odlučno branio svoj stav. Tražio je radikalnu promjenu vladine politike u Dalmaciji, odnosno Boki Kotorskoj, jer “zlo ne leži u ustanku, nego u nevaljalom sistemu uprave”. S tim u vezi, zahtijevao je radikalne personalne promjene.
Car je uvažio Rodićeve razloge, iako se ministar inostranih poslova dr Giskra uporno protivio. Car je Rodiću dao odriješene ruke da likvidira ustanak koji je bio uskovitlao sve političke faktore u monarhiji i postao prvi državni problem.

Ustanak je probudio oslobodilačke pokrete

General Gavrilo Rodić stigao je u Kotor 30. decembra i istog dana su počeli razgovori. Bilo je očito da mu se žurilo. Smatrao je, izgleda, da mu vrijeme nije saveznik. Razgovarao je i sa više uglednih Bokelja, a posebno sa onim koji su mogli posredovati i pregovarati sa ustanicima. Suspendovao je istovremeno sve vojne i političke mjere koje je bio uveo general Auersberg. Ukinut je i prijeki sud.

Hugo von Češka, austrijski oficir podrobno opisuje događaje i na kraju priznaje neslavan kraj intervencije jer su ”… krupni politički razlozi doveli ovaj ustanak do neočekivanog završetka, a da za njegovo apsolutno ugušivanje nije bilo postignuto. Zato kraj svakako nije zadovoljio našu vojničku osjetljivost.”
Rodić je, potom, krenuo na Krivošije, 3. januara 1870. godine, da lično pregovara sa ustanicima, i to bez posrednika i tumača.

Ustanici su i tom prilikom ostali kod svojih predhodnih zahtjeva koji su generalu već bili poznati: Bokelji odbijaju služiti u redovnoj vojsci, a regrutacija se neće vršiti u Boki, i dalje će nositi oružje i narodno odijelo. Zahtijevali su takođe da se da potpuna amnestija za sve ustanike i pomoć za obnovu popaljenih kuća i ostale ratom oštećene imovine. Rodić je prihvatio ove uslove, ali je tražio da ustanici javno izjave da se kaju zbog oružane pobune, da izjave i potvrde svoju vjernost caru i da polože oružje, jer će im samo u tom slučaju moći izaći u susret.

Ustanici, međutim, nijesu htjeli da se odreknu oružja. Ipak, uz zajedničku popustljivost našlo se “kompromisno” rješenje da se oružje “položi”. Ustanici su, naime, simbolično svoje puške spustili na zemlju, i, opet ih uzeli, navodno, radi lične bezbjednosti. Bilo je dogovoreno da se taj sporazum drži u tajnosti.
Ne želeći da potpuno radi na svoju ruku, iako je imao sva ovlašćenja Rodić je, istoga dana, poslije dogovora sa ustanicima, tražio saglasnost od ministra grofa Tafea jer, kao je sam izjavio ”… neću da trpim nikakve pakosti iza svojih leđa”.

Rodić se, naime, plašio da ga vlada u Beču može dezavuisati, jer je znao da mu nije naklonjena, a evo i zašto. Rodić je bio SLoven, jugoslovenski orijentisan. Bio je za federalističko uređenje Austrije, tj. za slobodnu zajednicu ravnopravnih naroda. Bio je protivnik stanja u Dalmaciji u kojem je manjina Italijana nametala svoju volju ogromnoj većini Jugoslovena. Zato je tražio promjenu stanja. U telegramu upućenom vladi on je svoj zahtjev ovako definisao:
”… Mislim da služim državnim interesima, ako Vas najsrdačnije zamolim da preporučite kod Nj. veličanstva da milostivo dodijeli svoju amnestiju. Istovremeno molim što brže telegrafski ovlaštenje da smijem isporučeno oružje ponovo predati narodu, jer mu je, kako se zna, potrebno. Na kraju molim pozitivno odlaganje sprovođenja domobranskog zakona do daljnjeg, jer bi se bez ove najviše koncesije jedva mogle izbjeći štetne dalekosežne posljedice.”

Odgovor je uslijedio dva dana poslije, 5. januara, i njime je dobio saglasnost. Međutim, usljed nepreciznosti teksta o obustavi važenja vojnog zakona on šalje novi telegram i traži odobrenje da može izričito objaviti obustavu sprovođenja vojnog zakona. Kada je 7. januara primio i ovu saglasnost Rodić je pristupio pripremama za definitivno sklapanje mira sa ustanicima.
U utorak 11. januara 1870. godine Rodić je došao, sa svojom pratnjom u Knezlaz i tom prilikom definitivno zaključio mir. Ustanici su simbolično položili oružje na zemlju, i to samo puške, dok su ostalo oružje i noževe držali, kao obično, pri pojasu. General Rodić je u tom trenutku objavio carsku amnestiju i pomilovanje za sve ustanike.

U svom dnevniku, vođenom na njemačkom jeziku, Rodić je opisao ove događaje, na srpskom jeziku, ovim riječima:
”… Na Grebenu dočekao me nadporučnik Vučković. Otišli smo naprijed. Postepeno se Krivošijani okupljaju u Knezlazu. Stigao sam. Oni su se poređali amfitetralno, u polukrugu. Glavari stoje na cesti, pristupam im i pozivam ostale da se pridruže. Stari Milan Radoičić stoji preda mnom, podsjećam ga na naš zadnji sastanak. Nastupa pauza. On se priprema da govori. Konačno izvlači spis, pisan ćirilicom, koji daje drugom Krivošijanu, navodno Samardžiću, da ga pročita. Kada je to završio, rečem da je to sasvim dobro i da sada treba da priznaju da su ipak, pogriješili, jer su se pobunili protiv c.k. četa i protiv Nj.Veličanstva. Nakon toga, proglašavam carsku amnestiju i neposredno potom pozivam ih, u ime iste careve milosti, da opet uzmu oružje na samoodbranu.”

Krivošijski ustanak nije imao narodno-oslobodilačkih težnji, što nije bilo ni moguće u ono doba opšte rascijepanosti južnoslovenskih naroda i plemena. Bokelji su se pobunili prvenstveno radi odbrane starih prava. Evo kako je tada tekao razgovor carskog generala i izaslanika Rodića, kome je dat zadatak mirenja ustanika i krivošijskih prvaka, ljudi iste krvi i jezika:
”Rodićev glas gromko ali srdito odjeknu: ‘A, đe ste vi, odmetnici i hajduci, koji zapucaste na cara svoja?!’ A Milan Radoičić, ustanički vojvoda iz Gornjih Krivošija, još srditije odgovori Rodiću: ‘Mi nijesmo odmetnici, nego branioci svoje svetinje, svojih vazdašnjih, vjekovnih prava i sloboda, koje smo od pradjedova naslijedili!’ Tada će carski general blaže: ‘I ja sam Srbin pravoslavne vjere, i ja sam bio drag svojim roditeljima, pa su me dali u službu caru!’ Milan mu odgovori: ‘Što su te roditelji dali u militar, to su oni morali, kao i svi koji su pošli cara da traže, a mi nijesmo cara tražili, nego on nas… Obećavate nam, gospodine generale, ej, valati ti. Po tu cijenu nećemo mi vladičanstva ni vladike, pa da nam i patrijašiju obećate. No, pozdravi cara i kaži mu da ga molimo da u naša vazdašnja prava ne dira, inače, ćemo svi izginuti, pa neće imati koga od Krivošijana u soldate tražiti.”

Tom prilikom general Rodić sastavio je zvanični zapisnik koji su potpisali on lično i 17 članova njegove pratnje. Na tom sastanku, u ime druge strane, skupu su prisustvovali i predstavnici pobunjenih Pobora, mjesta kod Budve, takođe u Boki Kotorskoj. General Rodić im je saopštio da će za nekoliko dana i sa njima sklopiti mir.

U ponedjeljak, 17. januara 1870. godine, krenuo je Rodić sa svojom pratnjom iz Budve i došao poslije podne u Gornje Maine. Tu je na isti način kao i na Krivošijama sklopio mir sa Poborima i ostalim ustanicima sa ovog područja. I ovom prilikom Rodić je sastavio zapisnik kojega su potpisali Rodić i 11 članova njegove pratnje.

Karakteristično je da su na oba sastanka prisustvovali i zapisnik potpisali grof Boda, lični carev povjerenik i kapetan Gustav Temel iz careve vojne kancelarije i austrijski diplomatski predstavnik za Crnu Goru. Ovi zvanični zapisnici poslužili su Rodiću kao dokaz o uspješno obavljenoj misiji i pacifikaciji Boke Kotorske. Zapisnici pokazuju kao da su ustanici jedva čekali da izjave svoju pokornost, da izmole svevišnju milost itd. Rodić je sastavio ove zapisnike sa ciljem da opravda svoje postupke i misiju i da istovremeno ne umanji prestiž Austro-Ugarske kao velike sile i moć njenog oružja. Međutim, bila je to puka diplomatska formalnost, da bi se spasio ugled Austrije.
U suštini, realan rezultat sklopljenog mira u Knezlazu i u Gornjim Mainama, ipak je bio sljedeći: rat je u Boki završen, vojni zakon odložen, Bokelji su se mogli i dalje slobodno kretati i nositi lično oružje. Sva politička gonjenja i parnice bile su suspendovane. Neuspješni general Vagner, sreski načelnik Franc i 23 činovnika bili su odmah smijenjeni. Ustanici su bili pomilovani, a oni koji su bili prešli u Crnu Goru, ili u Hercegovinu, da ne bi bili zarobljeni i potom kažnjeni kao odmetnici, vratili su se slobodno natrag, istina – na svoja popaljena ognjišta.
Ustanicima je data manja novčana pomoć za obnovu pogorelih kuća, ali selektivno. Austrija je stvarno kapitulirala i ta je činjenica bila jasna i očevidna.

Moćna monarhija – nemoćna

Evo kako je pregovore sa ustanicima ocijenio ruski istoričar V. N. Kondrajev.
”… Uslove mira, koji su značili potpunu i neodložnu kapitulaciju austrougarske vojske i vlade nijesu mogli, razumije se, javno objaviti. Ustanak u Boki ponizio je prestiž Austrije. Nemoć monarhije bila je očevidna za sve. Carske trupe nijesu mogle da pokore šaku ustanika. Austrijska vlada pretrpjela je ogromni moralni udarac. Bokeljski ustanak pokazao je slovenskim narodima u Austriji da se mogu boriti protiv tiranije. Ustanak je probudio narodno-oslobodilački pokret u čitavoj Dalmaciji i ojačao borbu za oslobođenje od turskog jarma u Bosni i Hercegovini. U tome je veliki istorijski značaj bokeljskog ustanka 1869. godine.”
Poslije sastanka u Gornjim Mainama, s obzirom da je već bio sklopljen mir u Krivošijama, Rodić je 19. januara uputio iscrpan izvještaj Beču, a u svoj lični dnevnik ćirilicom, tačnije staroslovenskim alfabetom, zapisao je sljedeće:
”… Svatoje Bogojavljenije. Hvala Bogu da je tim mir u Boki sočinjen i sa milosti Božjom i Njegovog veličanstva, kao što želim, preporod postojašnjeg reda i budište pojavio: nitko sretniji nego što sam ja…”
Ovaj mali zapis slovenskom azbukom, u dnevniku vođenom na njemačkom jeziku, očito, potvrđuje da je Rodić iskreno saosjećao sa ovim ”dobrim i hrabrim narodom”, kao što sam kaže. On je bio radostan što je doprinio prekidu neprijateljstva i krvoprolića u Boki i što je okončao narodne patnje i stradanja, i što je najvažnije, on ustanike nije ponizio nego im je dao punu satifakciju pobjednika i time uvećao njihov ugled i njihovu herojsku borbu u očima evropske javnosti. Uz to, iako je bio izuzetan vojni stručnjak i SLoven, iako je dobro znao ulogu Crne Gore i knjaza Nikole, on je izbjegavao da konstatuje zasluge krivošijskih susjeda na uspjeh ustanka. Činio je to sa ciljem da se ne naudi Crnoj Gori te da spriječi da ne dođe do pogoršanja, ionako nestabilnih odnosa Austrije i Crne Gore.

General Rodić je zbog svoje uloge u sklapanju mira izazvao oštro reagovanje svih ministara C. K. Vlade, naročito Giskre i Kuna. On je bio i stalna meta napada austrougarske režimske štampe i reakcionarnih političara. Međutim, car ga je stalno štitio od raznih intriga a kada je pala tada aktuelna vlada imenovao ga je za generalnog guvernera Dalmacije 1870. godine. I nakon toga ovaj političar visokog vojnog čina i dalje je pozitivno djelovao na političkom planu.

Zanimljivo je i uloga poslanika Stefana Mitrova Ljubiše u Dalmatinskom saboru i Bečkom parlamentu. Oštro je napadao članove C. K. Vlade, naročito Vagnera. Ljubiša je žalio što vlada nije prihvatila mirno posredovanje knjaza Nikole. Crnogorski suveren stalno je branio generala Radića kao čovjeka koji je uspio da postigne najbolje rješenje. Međutim, austrijski i antislovenski krugovi primili su završetak bokeljskog ustanka sa najvećim negodovanjem, a glavna meta napada bio je general Rodić. U dugom uvodniku bečkog lista ”Neu Freie Presse” zapisano je 2. januara 1870. i ovo:
”Riječ je tzv. pacifikaciji Krivošija. Vladini listovi su veoma rezervisani u vijestima i o načinu kako je u tom kraju ponovo vraćen državni zakon. Možda zato imaju i svojih dobrih razloga, ali, po svemu što nam je do sada poznato, to nije zakon, već prava anarhija i to konstituisana državnim aktom 11. januara 1870. Činjenica da u Knezlazu nijesu bili svi ustanici da izraze svoju odanost već samo 300 /prema drugima jedva 150/ prisutnih i da uopšte nijesu položili oružje, već da su izveli unaprijed dogovorenu komediju, oni su ga samo spustili na zemlju i odmah ga prihvatili i opet opasali.

Istina je da je predstavnik C.K. vlade /general Rodić/ brzo iskoristio tih par minuta da bi ustanicima saopštio milostvu dozvolu da opet prihvate oružje. Ali, zar ne bi oni to i sami uradili da im je naredio suprotno ranijem sporazumu da ga ostave… Pitanje je sada da li su se Krivošijani pokorili austrijskom carstvu ili se austrijsko carstvo pokorilo Krivošijanima.”
Svi se slažu u ocjeni da Krivošijski ustanak ne bi doživio uspjeh da nije bilo izdašne pomoći knjaza Nikole, uprkos proklamovane neutralnosti, i cjelokupnog stanovništva mjesta u Crnoj Gori sa kojima se Krivošije graniče. Pomoć koju su pružili bila je maksimalna.

Evo osnovnih podataka o crnogorskim naseljima u graničnom pojasu sa Austrijom, čije je stanovništvo ukazalo gostoprimstvo ugroženom narodu Krivošija, naročito od kada su im kuće bile popaljene.
Sjeverno od Dragaljskog polja, prema kome je otvoreno nizom vrtača, na nadmorskoj visini od 694 do 780 metara, nalazi se Grahovsko polje, formirano korozijom u gornjem pliocenu napravljeno nanosima sa Orjena i njegovih ogranaka Bijele Gore. U blizini Grahova, u Grahovcu, 1858. godine, Crnogorci su porazili tursku vojsku. Grahovljani su imali tradicionalno dobre veze sa Risnom u koga su svake nedjelje, kada je bio pazarni dan, stizale desetine Grahovljana da prodaju proizvode.

Trešnjevo – dijelom Katunskog kraja, tj. Cuca, takođe je dio Krivošijskog zaleđa. To je područje ljutog i golog krša. Tu su toponimi Gornja Zalut, Donja Zalut, Duboka ljut, Radeljeva ljut. U Katunskom kraju registrovano je čak 28.000 vrtača, a ima i 1.850 dolova. Čitav region, između Bokokotorskog zaliva i Nikšića bio je nerazvijen. Međutim, stanovništvu to nije smetalo da pruži nesebičnu pomoć svojim susjedima kada im je bilo najpotrebije.

Interesantna je politika, i uopšte odnos knjaza Nikole prema ustanicima. Austrijska režimska štampa i diplomatski krugovi napadali su knjaza Nikolu da organizuje i podstiče ustanak. Međutim, u spisima bečkog vojnog arhiva nalaze se dokumenti iz kojih se vidi da je bečka Vlada odavala priznanje knjazu na njegovom lojalnom držanju za vrijeme ustanka.

Dva su moguća razloga za ovakvo ponašanje. Po jednom crnogorski knjaz uspio je da obmane svoje susjede, deklarišući se kao pristalica neutralnosti, dok je, po drugim, bečkoj Vladi bilo potrebno, radi svoje javnosti i prestiža evropske velesile, da ne vodi neprijateljsku kampanju prema crnogorskom vladaru.
Desilo se da je konzul u Skadru, baron Orci, u jednom izvještaju 28. novembra 1869. pisao ministru inostranih poslova: ”Sve dok iz crnogorskih ruku ne istrgnemo zapaljeni fitilj on može da zapali nove ustanke” a Benjamin Kalaj, austrijski konzul u Beogradu, u izvještavanju austrijskoj vladi 30. novembra 1869 kaže: ”Ne može se drugačije objasniti upornost ustanika baš u najsiromašnijem i najdivljijem okrugu Dalmacije, nego učešćem Crnogoraca u borbama. Kako bi se drugačije razumjelo da tolike regimente austrijske regularne vojske, sada već popunjene do potpune ratne jačine, ne mogu nikako da savladaju 1.200 do 1.500 Rišnjana tj. Krivošijana.

Ali, ako se ostavi po strani evidenta pomoć u oružju i municiji, koja je iz Crne Gore dolazila ustanicima tajnim kanalima, kao i po koji uskok koji bi kroz strogo čuvani kordon i na crnogorskoj i na hercegovačkoj strani noću prešao granicu, pouzdano se može tvrditi da su u ustanku 1869. godine protiv austrijske vojske borbe vodili samo Bokelji i na krivošijskom i na grbaljskom i na paštrovačkom ratištu.”
Gavrilo Rodić u svom dnevniku kaže da je ustanicima za vrijeme pobune došlo u pomoć oko 100 uskoka, prebjeglih iz Hercegovine i Crne Gore.
Evidentno je da su, tokom priprema za ustanak na Krivošijama, vođe naroda ovog regiona posjetile knjaza Nikolu. Delegaciju su sačinjavali Ivo Bajković, Đuro Zec, Mihailo Klač, Đuro Samardžić i Stevan Porobić. Oni su zamolili crnogorskog suverena za podršku, te da ukaže pomoć ustanicima na taj način što će porodicama Krivošijana dozvoliti da se sklone na teritoriju Crne Gore. Knjaz Nikola im je obećao da će to učiniti.
Da su ustanici očekivali značajnu pomoć iz Crne Gore i Hercegovine vidi se iz ustaničkog proglasa u kome piše:
”S vrha Lovćena kucnuo je ubojni čas i oglasio neprijateljima našim da su na ustanak skočile gore naše… Crna Goro, čuješ li uzvik za našom slobodom? Braćo, Hercegovci, čujete li ubojnu viku?”
U veoma popularnoj ustaničkoj pjesmi kaže se:

”Čujete li ove gromovske pucnje.
On je Crnojević,
a eno ga gdje prispjeva hrabrim i vjernim Crnogorcima.
On će stati na čelo sokolova,
on će ih predvoditi u boj!”

Ova obećanja ustanicima u određenoj mjeri, knjaz Nikola nije krio. Šta više kotorskog okružnog kapetana odmah je upoznao sa svojom odlukom. Kod njega je poslao svoga sekretara Jovana Sundačića sa zadatkom da mu saopšti da će biti prinuđen da porodicama ustanika dozvoli da prebjegnu u Crnu Goru, pošto drugačije, zbog pritiska naroda, ne bi mogao postupiti.

Zvanična i nezvanična politika knjaza Nikole

Ustanak se brzo širio. Počeo je u Krivošijama, a potom u Grblju, Mainama, Poborima i Braićima. Bliskost stanovnika podlovćenske Crne Gore, Krivošijana i buntovnih Hercegovaca, bila je vrlo dobro poznata. Postojala je među njima duža tradicija uzajamnog pomaganja i borbene saradnje, a naročito među Krivošijanima i Grahovljanima. Krivošijani su sa ponosom isticali svoje učešće u borbi na Grahovu, 1858. godine.

I na primorskom podlovćenskom terenu živio je narod čije su borbe povezane sa Crnogorcima. Ta saradnja bila je temeljna i trajala je od davnina. Prirodno je, zato, bilo očekivati da te veze i pomoć i ovom prilikom dođu do punog izražaja. Bilo je veoma poznato, na širem području, da Crna Gora i njen knjaz imaju veliki uticaj u Boki Kotorskoj i da se Austrija s pravom boji toga uticaja.
Iako ustanak u Boki nije iznenadio, knjaz Nikola i zvanični krugovi Crne Gore našli su se u vrlo teškoj situaciji. Kada su, u prethodnom razdoblju, ukazivalo na dizanje ustanka, knjaz Nikola i crnogorski senatori izjavljivali su da će Crna Gora biti primorana da zauzme neutralan stav, jer nikako ne bi smjela, bilo kakvim postupkom, izazvati Austro-Ugarsku, na Cetinju su, ipak, bili svjesni da će biti vrlo teško osigurati dosljedno vođenje takve politike, jer Crnogorce nije bilo moguće spriječiti da stupaju u redove ustanika ili da im na drugi način pružaju raznu pomoć.

Podrška ustanicima bila je tim veća, jasnija i riskantnija s obzirom na nestabilnost odnosa na granici prema Turskoj. Postojala je opravdana bojazan da se Crna Gora ne nađe ukliještena i prinuđena da se bori na dva fronta: sa Turcima i Austro-Ugarskom. Da bi bar donekle umanjio dvostruku opasnost knjaz Nikola je uradio ono što je zahtjevala politička mudrost: proklamovao je da će zadržati neutralan stav. Da bi iskušenje bilo što manje ponudio je austrijskoj vladi da lično posreduje radi umirenja ustanika. Radi toga bio je poslao svoje izaslanike dalmatinskom guverneru u Zadar, ali taj predlog nije prihvaćen.
U to doba Austrija je ustanak u Boki smatrala njenom unutrašnjom stvari, čvrsto riješena da pobunu silom uguši, a izazivače i učesnike strogo kazni i to ne samo radi trenutnog stanja, već mnogo više i zbog posljedica koje su mogle nastupiti. Prihvatiti posredovanje Crne Gore značilo bi za bečku vladu priznanje da nije u mogućnosti da sama savlada ustanike.

Treba, pritom, imati u vidu da je Austro-Ugarska u to vrijeme smatrala da je Crna Gora, za nju, sastavni dio Turske, dakle, međunarodno nepriznata država. I sa stanovišta spoljne politike Austro-Ugarske bilo bi nedopustivo da jedna ugledna evropska velesila prihvati posredovanje male i uz to nepriznate države.
Odbijanje posredovanja bilo je velika greška bečkih političara i vladinih institucija kod kojih su izostala i osnovna politička znanja i diplomatski rezoni. Austrijski državni funkcioneri nijesu ni po koju cijenu htjeli da se nađu za diplomatskim stolom zajedno sa predstavnicima Crne Gore, sa kojom nijesu imali ni formalno pravne diplomatske odnose.

Dalmatinski guverner Vagner odbacio je, dakle, ponudu knjaza Nikole za posredovanje u mirenju u Boki Kotorskoj, a to ga je, zbog kasnijih razvoja događaj, stajalo karijere. On je, ipak, nastojao da djeluje kao dobro uglađeni funkcioner, te je zahvalio crnogorskom suverenu za mjere koje je preduzeo u cilju zaštite Crne Gore. Saopštio mu je, tokom ustanka, da nema ništa protiv što su u Crnoj Gori primljene izbjegle žene i djeca bokeljskih ustanika.

Za razliku od bečkih zvaničnika, koji su potcjenjivali opasnost od ustanka i njegovih posljedica, ako do njega dođe, crnogorski knjaz, senatori i glavari procjenjivali su da će ustanak biti žestok i da će Crna Gora dospjeti u vrlo delikatan položaj.
Već tada se na Cetinju postavljalo pitanje: što i kako preduzeti u takvoj situaciji? Ovo naročito nakon što je Austrija odbila predlog Crne Gore o posredovanju, što bi joj dalo mogućnost da se založi da se ispune neki od uslova ustanika. Štoviše, iz austrijskih izvora čule su se izjave da je do ustanka došlo po nagovoru knjaza Nikole i ruskog konzula u Dubrovniku A.S. Jonina koji je vješto zastupao ratoborne slovenofilske krugove Rusije.

Crna Gora se posljednjih mjeseci 1869. godine našla u velikom iskušenju. Bilo je sasvim izvjesno da će u slučaju neprijateljske ofanzive višestruko brojnijih i mnogo bolje naoružanih austrijskih vojnika ustanici evakuisati svoje porodice i neka materijalna dobra u Crnu Goru.
Osnovno pitanje je bilo: što u tom slučaju raditi? Knjazu je bilo nemoguće narediti crnogorskoj vojsci da napadne ustanike i da ne dozvoli da se sklanjaju u Crnoj Gori. Čak i kada bi izdao naređenje protiv interesa ustanika, Crnogorci ga ne bi izvršili. Dozvoliti austrijskoj vojsci da ustanike tjeraju i preko crnogorske teritorije – bilo bi knjazu Nikoli nemoguće. Zato je bilo “normalno” da tokom priprema ustanka i njegovog odvijanja vodi dvostruku politiku: javno deklariše strogu neutralnost i Austro-Ugarskoj pruža dokaze da se takva politika i vodi, a tajno pruža izvjesnu moralnu i materijalnu podršku ustanicima.
Ta pomoć trebala je da ide takvim putevima koji ne bi obesnažili dokaze da se radi mimo znanja zvaničnih crnogorskih vlasti. Pomoć nije smjela biti ni javna, ni obilna, ni sistematska. Morala je da bude razumno vođena tako da se mogla pravdati razlozima koji su bili u jedinstvu iste nacionalnosti, zajedničkom jeziku i bogatstvu tradicija uzajamnog pomaganja i prijateljstvu Crnogoraca u planinama i Bokelja. Knjaz Nikola je vjerovao da takva politika neće nikako značiti neprijateljstvo zvanične Crne Gore prema Austrougarskoj monarhiji.

U početku negativnog razvoja događaja Austro-Ugarska se nije brinula za ponašanje Crne Gore i njeno držanje u eventualnom ustanku. Ipak, da bi se saznalo kako će se knjaz Nikola ponašati prema ustanicima, guverner Dalmacije Vagner odmah po izbijanju ustanka poslao je u Cetinje kapetana Temala. Taj po mišljenju generala vrlo sposobni i za diplomatske poslove obdareni oficir i ranije je imao više sastanaka sa crnogorskim knjazom. On je kasnije postao izvrstan poznavalac crnogorskih prilika i više je puta zastupao interese Austro-Ugarske kod knjaza Nikole koji mu je i javio da će Crna Gora biti neutralna prema ustanku.
To je potvrdio i svojim pismom na francuskom jeziku, upućenom generalu Vagneru, iz Cetinja, 23. septembra 1869. godine. U pismu je stajalo da će se Crna Gora ponašati potpuno neutralno prema nemirima u Boki Kotorskoj sve dok se ne bi prduzela neka mjera protiv ove države. Obećao je da će Crna Gora duž granice postaviti zaštitni kordon koji će biti pojačan ako potrebe budu zahtijevale i da će biti razoružani svi pobunjenici koji se nađu, bez obzira na razlog, na crnogorskoj granici. Uz to knjaz je garantovao poslušnost građana u izvršavanju njegovih naređenja.
Situacija je bila sve složenija. U međuvremenu, Austrija nije dozvolila da Crna Gora oružje kupljeno u Trstu, radi poboljšanja svoje bojeve gotovosti, uveze preko Kotora. To je bio povod da knjaz Nikola sazove vanrednu sjednicu Senata kako bi se posavjetovao sa senatorima i drugim državnim funkcionerima.
Sjednici, održanoj 30. oktobra 1869. godine, prisustvovali su svi plemenski kapetani iz Crne Gore. Govorilo se o mjerama koje treba preduzeti u nastaloj situaciju da bi se sačuvali interesi i ugled Crne Gore, a da se ona pri tome ne kompromituje pred Austro-Ugarskom i ostalim silama. Tom prilikom su potvrđena obećanja knjaza data Austro-Ugarskoj. Svakom Crnogorcu bilo je najstrožije zabranjeno učešće u ustanku. Odlučeno je da se posebno zaštite granice da se spriječio ulazak ustaničkih četa u Goru i njihovo djelovanje sa teritorije Crne Gore.

Pomoć Crnogoraca nije bilo moguće spriječiti

Glavari su na Cetinju izglasali odluke koje je predložio knjaz Nikola, iako su bili uvjereni da će biti skoro nemoguće obezbijediti njihovu praktičnu primjenu i poštovanje. Bilo je već poznato da je Bokeljski ustanak u Crnoj Gori izazvao veliko interesovanje, pa i podršku, sasvim prirodno, s obzirom na zajedničko ratno djelovanje stanovništva s obje strane granice. Bilo je jasno da će zbog topografskih okolnosti i nacionalne i borbene jednake opredijeljenosti biti nemoguće spriječiti narušavanje odluka Senata, naročito ako ustanak dobije veći zamah i potraje.
Da bi, donekle, oslobodio sebe i svoju zemlju od odgovornosti za takvo stanje, knjaz Nikola je odlučio da predstavnike velikih sila, posebnom protokolarnom notom, odmah obavijesti o odlukama Senata. Ona nije izazvana uobičajenim diplomatskim i političkim razlozima, već ju je diktirala velika opasnost u kojoj se, potencijalno, našla Crna Gora.

Sa sjednice Senata plemenski kapetani su otišli u svoja plemena svjesni teškoća koje će nastati u sprovođenju odluka koje su vrlo teško padale i knjazu. U tako složenim uslovima bilo im je preostalo jedino obezbijediti da se javno ne radi ništa što bi kompromitovalo Crnu Goru pred Austro-Ugarskom.
Ipak, došlo je do pogoršavanja austrijsko-crnogorskih odnosa, a u isto vrijeme počelo se komplikovati stanje i na crnogorskoj-turskoj granici, gdje je bio aktuelan niz neriješenih pograničnih pitanja. Tada se, recimo, sve više zaoštravao problem ispaše na Veljem i Malom brdu, jer je, kako se isticalo, krupno ugrožavao crnogorske interese i tako urastao u problematiku “istočnog pitanja”. Na granici Crne Gore prema Turskoj vladao je, inače, permanentni nemir, praćen čarkama i oružanim sukobima.
Ustanak u Boki Kotorskoj značio je za Crnu Goru ozbiljnu, neposrednu opasnost jer je mogla biti uvučena u rat i sa Austro-Ugarskom i sa Turskom, a to bi značilo naći se između dvije vatre. To, naravno, knjaz Nikola nije želio, pa je nastojao da djeluje razumno i pragmatski. Naredio je, uz ostalo, da se odlože predviđeni manevri vojske Crne Gore da se time ne bi dalje zaoštravalo stanje.
Naročitu zainteresovanost za politiku Crne Gore prema ustanku u Boki Kotorskoj pokazivali su austrijski krugovi, što je i razumljivo. A posebno žestoku kampanju protiv Crne Gore povele su austrijska i njemačka prorežimska štampa. Crna Gora je optuživana da je organizovala ustanak, da teži preko njega da priključi Boku Kotorsku i tako ispuni davnašnju želju da dobije morsku luku, t.j. izlaz na more na pravom mjestu. Štampa je u toj činjenici vidjela direktan uticaj politike carske Rusije i njenih panslavističkih krugova. Prema istim izvorima, Crna Gora je trebala uraditi ono što je željela Rusija – da, koristeći ustanak, zauzme Boku Kotorsku, kako bi kasnije dozvolila Rusiji da tamo izgradi veliku ratnu luku. Time bi uticaj Rusije na Balkanu snažno ojačao i bio toliko veliki da je više iz Bokokotorskog zaliva ne bi mogao niko izbaciti. To bi za Austro-Ugarsku pomorsku jadransku silu bio veliki udarac koji se morao svim silama onemogućiti.
U Bokeljskom ustanku se osjećalo da je rat vjesnik burnih događanja koji će zahvatiti čitav Balkan. To je moglo stvoriti nove, ogromne, teškoće monarhiji zato je javno traženo da se ustanak što prije uguši najenergičnijim vojnim mjerama.

Kada je ustanak izbio, knjaz Nikola je naredio da se granica prema Austro-Ugarskoj posebno pojača opservacionim korpusom, sa zadatkom da se onemogući prebacivanje Crnogoraca u ustaničke redove. Prenosile su se informacije da ovaj zaštitni kordon čini 4.000 naoružanih Crnogoraca, koji strogo paze da se naređenja Knjaza, inače, njihovog vrhovnog komandanta, strogo izvršavaju, vijest o tolikom broju ”zaštitnika granice” knjaz Nikola je, proturao namjerno, da bi pokazao svoju dosljednost i, naročito, brigu da osigura strogu neutralnostu ustanku.
Uskoro se, ipak, doznalo da je ovaj broj preuveličan i da nije bilo mogućnosti da se tolika vojska drži na granici. To je bilo osobito teško naročito u uslovima pozne jeseni i zime. Podaci su takođe ukazivali da Crna Gora nerado pristaje na ulogu koja joj nije odgovarala.
Pomoć ustanicima morala se pružati u strogoj tajnosti. To je bio vrlo delikatan i za Crnu Goru izuzetno opasan posao. Sve se trebalo odvijati tako da Austro-Ugarska ne pronađe sigurne dokaze za oružano miješanje Crne Gore u ustanak. Prepiska Senata sa okružnom vlašću i specijalnim izaslanicima odvijala se u strogoj tajnosti. Plemenskim kapetanima i vojnim starješinama na granici prema Austro-Ugarskoj, najčešće je naređivano da pisma koja su dobijali odmah unište.
Zbog toga o pojedinostima stvarne pomoći koju je Crna Gora pružala Bokeljima ima malo podataka, zato se ne može govoriti detaljnije kako se ona odvijala. Ona se mora istraživati na osnovu često suprotnih izvještaja ruskog konzula iz Dubrovnika, Konzulata Francuske iz Skadra, dokumenata austrijskog porijekla (koja pretjeruju nastojeći da svu krivicu za uspjeh ustanka i svoj poraz prebace na Crnu Goru). Za proučavanje služe i nesigurne novinske vijesti i nešto malo podataka iz crnogorskih arhiva.
Kada su operacije protiv ustanika vođene u priobalnom pojasu Crnoj Gori bilo je lakše čuvati neutralnost, dok je to bilo mnogo teže kada su se borbe počele približavati njenim granicama. Tada su se Crnogorci morali djelom pokazati prema sabraći koja su se našla u nevolji i poštovati tradicije koje su ih vezivale i obavezivale.

Izvjesno je da su ustanici, a naročito Krivošijani, dobijali značajnu pomoć od susjednih crnogorskih plemena za koju crnogorski knjaz “nije morao” znati. A poznato je i da su ne samo Krivošijani, nego i stanovnici susjednih, hercegovačkih, plemena bili pod vrlo jakim uticajem crnogorskog knjaza.
U pripremi ustanka se znalo da će im Cetinje na neki način pomoći, makar to bilo i tajno.
Već prve akcije potvrdile su očekivanja da će crnogorska pomoć značajno doprinijeti otporu koju su ustanici pružali Fišerovoj brigadi, prilikom vojnih operacija na Krivošijama. Pobunjenici su dobili veliku pomoć u oružju, municiji i hrani iz susjednih crnogorskih i hercegovačkih plemena. Koliko je bila ta pomoć i kako je stizala, iz razumljivih razloga – nema podataka. Takođe može se samo pretpostaviti da je to, ipak, rađeno sa znanjem knjaza Nikole.

Ono što je javno činjeno u korist ustanika sastoji se u prihvatanju velikog broja izbjeglica kojima je pružena maksimalna pomoć koja su mogla pružiti ionako siromašna plemena i državna blagajna. Prihvatani su i ranjenici, što je za ustanike bilo od izuzetne važnosti, ali su štićeni i sami ustanici – s tim da im je ponekad navodno na granici oduzimano oružje, da bi se time austrijskim vlastima dokazalo da se izvršava obećanje knjaza Nikole da će ustanici prebjegli u Crnu Goru biti razoružani i da će im se onemogućiti povratak u Boku Kotorsku pod oružjem.
U zemljama Južnih Slovena na ustanak se gledalo kao energičnu akciju koja se približava cilju – ostvarivanju ideje jugoslovenstva. U tom pokretu Crna Gora je imala značajnu ulogu, pa je prema ustanku morala voditi strogo određenu politiku. No, proklamujući politiku zvanične neutralnosti knjaz Nikola se nadao da će svojom umješnošću uspjeti sačuvati svoj inače veliki ugled kod srpskog naroda, ali i podanika Austro-Ugarske.

Između nužne neutralnosti i obaveze da se pomogne

Odmah po izbijanju ustanka kolone ustaničkih porodica, zastrašena od represalija austrijske vojske, počele su se sklanjati u Crnu Goru. Kao i svi zbjegovi toga vremena i ovi su sa sobom gonili stoku. Početkom novembra 1869. godine u Crnoj Gori je bilo blizu 5.000 prebjega iz tog dijela Boke Kotorske. Jedan broj izbjeglica, osobito Krivošijana, otišao je u Hercegovinu.
Veliki broj dobjeglih unesrećenih ljudi predstavljao je problem crnogorskoj vladi i siromašnim stanovnicima Crne Gore, jer ih je trebalo hraniti i obezbijediti kakav-takav smještaj.
Prvi izbjegli Bokelji naišli su u Crnoj Gori na teškoće koje nijesu očekivali. Njima je naročito teško padalo što im crnogorski kapetani nijesu dozvolili da u Crnu Goru ulaze kao do tada. Plemenskim kapetanima bila je svetinja poštovanje naređenja, a centralna crnogorska vlast plašila se da se Austriji ne zamjeri i time što će prihvatiti bokeljske izbjeglice. Zato je naredila kapetanima, u pograničnim plemenima prema Boki Kotorskoj, da ne puštaju u Crnu Goru bokeljske izbjeglice prije dozvole sa Cetinja.
Već 8. oktobra 1869. godine, Senat crnogorski poslao je grahovskom kapetanu Jovanu Kovačeviću naredbu: ”Dok ne dobiješ drugi nalog, nemoj to roblje, koje dolazi na našu granicu, puštati, no ih odbij, u Bijelu Goru!” Slična naredba odaslana je i cuckom kapetanu Nikoli Banićeviću: ”Nemoj to roblje koje dolazi na našu granicu puštati!”.
Kada je bila sigurna da se primanjem ustaničkih izbjeglica neće mnogo zamjeriti Austro-Ugarskoj, vlast sa Cetinja je plemenskim kapetanima dozvolila da prihvataju ustaničke izbjeglice i razmjeste ih po svojim plemenima. Crnogorskim kapetanima je savjetovano da “roblje bratski prime”, da prihvate i one koji se oružjem prebjegnu, ali da ih ga uzmu i ne dozvole da se vrate sa njim u Boku.
Velika surovost austrijske vojske tokom pokušaja ugušivanja ustanka povećavala je broj izbjeglica u Crnoj Gori. Prema nekim nepotpunim podacima sredinom novembra 1869. godine, bilo ih je blizu 10 hiljada. Računa se da je za vrijeme ustanka u Crnoj Gori prosječno bilo po 6.000 prebjeglih. Toliki broj bilo je vrlo teško prehraniti. Problem je bio i kako spasiti od gladi i njihovu stoku.
Crnogorska vlada je bila prinuđena da kupuje određene količine žita i daje ga izbjeglicama. Nešto malo žita nabavljeno je u Zeti i Bjelopavlićima i prebačeno u Grahovo i Trešnjevo, odakle je, posredstvom crnogorskih kapetana, podijeljeno izbjeglicama. Jedno vrijeme pomoć je bila čak i obilata. No, pošto su sredstva bila mala, pomoć centralnih državnih organa uglavnom se oslanjala na ono što su mogli sami Crnogorci da bratski i toplo pomognu nevoljnicima.
Crnogorci su, inače, i bez zvaničnih preporuka pritekli u pomoć izbjeglicama.
Pop Milutin Perović u Cucama primio je i smještao žito koje su dogonili mnogi Bjelopavlići. On je početkom decembra 1869. godine predao kapetanima Jovanu Kovačeviću iz Grahova, Nikoli Banićeviću iz Cuca i Golubu Peroviću iz Rudina toliko žita da je svakom izbjeglici iz Krivošija dodijeljeno po 30 kilograma. Tom prilikom je saopšteno izbjeglicama da će dobiti novu pomoć.

Bilo je veoma teško obezbijediti izvršenje “zvanične odluke” Senata i knjaza Nikole da se Crnogorcima zabrani učešće u ustaničkim akcijama. Da bi se to postiglo pored raspoređivanja kordona na granici bilo je naređeno senatoru Mašu Vrbici, koji je imao izvanredan talenat za vođenje delikatnih akcija i misija i veliku spretnost za izvršavanje tajnih uloga, da obilazi crnogorsku granicu prema Austro-Ugarskoj i kapetanima pograničnih plemena savjetuje kako da se postave prema ustanku. On je trebao da kontroliše i izvršavanje knjaževih naredbi i Senata koje su se odnosile na politiku Crne Gore prema ustanku.
Da bi se obezbijedilo poštovanje tih naredbi, morale su se propisati veoma oštre mjere. Plemenskim kapetanima bilo je strogo naređeno: ”Nemoj da ko od našijeg ide u boj nipošto”, ili im je davano do znanja da strogo paze da ”kogod od našijeg ne prolazi granicu nigdje”. Crnogorcima je bilo čak zabranjeno da idu na austrijske pazare bilo kuda, izuzev određenim najbližim putem, da se ne bi moglo shvatiti da idu pružiti pomoć ustanicima. Tako je Senat naredio kapetanu Nikoli Banićeviću da Cucama zabrani da idu bilo gdje osim u Kotor i Risan, i to ”samo pravijem putem” i da im saopšti da svaki koji ”kud drugo svrne čim se doznade biće obješen, ili ognjem iz pušaka raznesen”.

Senator Vrbica obilazio je više sedmica austrijsko-crnogorsku granicu i nadgledao kako se izvršavaju naređenja knjaza Nikole i o tome izvješavao lično knjaza i Senat. Tokom obavljanja ovog posla zapovijeđeno mu je da pograničnim kapetanima naredi da niko od Crnogoraca ne smije prebjeći u ustaničke redove: ”Za bolju sigurnost izdaćete kapetanima pismenu naredbu, i kazati im da će, odstupe li od nje, biti lično odgovorni”.
Ove stroge naredbe i vrlo oštre pismene obaveze kasnije su se pokazivale predstavnicima velikih sila kao dokaz da knjaz Nikola koristi sve što može da bi osigurao punu neutralnost Crne Gore i da su zato netačni svi glasovi da Crnogorci pružaju pomoć ustanicima. Ipak, crnogorska vlast nije mogla spriječiti da njeni državljani ne priskaču u pomoć ustanicima.
Krajem novembra 1869. godine doznalo se da su četiri Crnogorca iz Rudinske kapetanije učestvovala u ustaničkim akcijama, i da je jedan od njih poginuo. Čim je o tome obaviješteno Cetinje rudinskom kapetanu Golubu Vukovu Peroviću naloženo je da se po svaku cijenu ”namuči da niko o tome ništa ne zbori… da strv poginulom obestrviš i da se nezna đe pogibe.” Strogo mu je naređeno da tajno utvrdi koji su to ljudi iz njegove kapetanije odlazili među ustanike. Kazali su mu: ”Ti ljudi biće obješeni… Trebalo je dobro da paziš na naredbu jer ti, inače, glava visi o koncu” pošto ”nije šala da se tiče života sve naše zemlje”.
Neki Crnogorci koji su učestvovali u akcijama bili su uhapšeni i sprovedeni na Cetinje. To je vlada konstatovala kao dokaz svoje neutralnosti. Knjaz Nikola je za takav stav dobio priznanje i zahvalnost od mnogih među kojima je bio i komandant austrijske protiustaničke vojske general Vagner.
Zbog ogromnih opasnosti po svoju zemlju, Crnogorci su ponekad morali da rade i ono što im je teško padalo. Kada je austrijska vojska, u potjeri za ustanicima, došla do crnogorske granice Crnogorci su, zaista, morali pokazati da ne pomažu ustanike. Bilo je u tome ponekad i nečega neviteškog, nečega što se moglo pravdati samo najvišim državnim interesima.

Kada je, početkom novembra 1869. godine, jedan odred ustanika natjeran austrijskom vojskom, došao do pograničnog mjesta Sutvare, zatražio je da pređe Crnogorsku granicu. Crnogorci su zatražili od nih da polože oružje kada pređu na crnogorsku teritoriju. Pošto se ustanici sa tim nijesu saglasili, bili su prinuđeni da odstupe od crnogorske granice. Austrijska vojska je to iskoristila, opkolila ustanike i prinudila ih na predaju. Tada se i na granici prema Braićima desilo slično, ali su ustanici pristali da polože oružje kada su prešli crnogorsku granicu, čime su stekli uslove da ostanu u Crnoj Gori.
Ovakvi postupci bili su osuđeni u ustaničkim redovima. Nije bilo teško uočiti da je zbog takvih postupaka crnogorske vojske moglo biti ugroženo tradicionalno prijateljstvo, a ispoljavala se i prikrivena ljutnja ustanika na Crnogorce. Knjaz Nikola je, sa svoje strane, nastojao da te primjere koristi kao dokaz svoje (zvanične) neutralnosti.
Poslije saznanja o ovome Austrija je bila obustavila optužbe protiv Crne Gore. Austrijski državni sekretar prof. Bejst lično je zahvalio knjazu na strogom i dosljednom postupanju prema ustanicima.

Sumnje Beča u neutralnost

Prilikom operacija blizu crnogorske granice austrijska vojska je u više navrata vršila manje povrede granične linije. Tako je u novembru 1869. godine, prilikom operacija protiv ustanika, na crnogorsku teritoriju prema Braićima, preletjelo nekoliko topovskih granata i više od hiljadu puščanih zrna. Zapovjednik crnogorske vojske poručio je Austrijancima da će svojim vojnicima narediti da napadnu austrijsku vojsku, ako bilo koji Crnogorac bude ranjen.

Crnogorski knjaz Nikola je protestovao protiv povrede crnogorske teritorije i austrijskim vlastima saopštio da vrijeđaju i potcjenjuju Crnogorce, te da on, ako se povrede crnogorske teritorije ponove, neće biti u stanju da zadržava svoje ljude da se ne umiješaju u ustanak. Takve prijetnje bile su jedan od razloga što general Vagner nije energično nastavio akcije u pravcu Pobora, početkom novembra 1869. godine.
Bilo je poznato da će Crna Gora, uz velike napore, moći zadržavati neutralnost prema ustanicima samo dok austrijska vojska ne ugrožava njene granice. U suprotnom, bilo je izvjesno da će Crnogorci ustati na oružje i suprostaviti se Austro-Ugarskoj, ako i jedna njena četa pređe sa oružjem na crnogorsku teritoriju. Francuski konzul u Skadru obavještavao je svoju vladu da se u tom slučaju mora računati na sukob nepredviđenih razmjera, čije bi posljedice bilo teško sagledati, pošto bi “Crnogorci morali poštovati zavjet predaka i energično braniti vlastitu teritoriju”. Sugerirao je svojoj vladi da preporuči Austro-Ugarskoj da posveti punu pažnju nepovredivosti crnogorskih granica.
Uskoro, Austrijska vlada izvinila se knjazu Nikoli zbog povreda crnogorske teritorije. Tom prilikom je saopšteno da se incidenti teško mogu izbjeći jer su se ustanici skoncentrisali u blizini crnogorske granice, ali i zbog konfiguracije terena u pograničnom pojasu.
Protest knjaza Nikole austrijskoj vladi da se ne puca tamo gdje se može povrijediti granica shvaćen je kao lukav potez kojim je želio, u granicama objektivnih mogućnosti, da zaštiti ustanike. Zastupnik ministra unutrašnjih poslova Austrije, baron Orci, zvanično je izražavao sumnju da će knjaz Nikola razoružati ustanike, ako ih austrijska vojska potjera preko crnogorske granice, pošto bi se kod Crnogoraca takav postupak smatrao velikom sramotom.
Izvršavanje naređenja knjaza Nikole za očuvanje neutralnosti prema ustanicima teško je padalo Crnogorcima. Veči dio ratobornog naroda nije mogao shvatiti zašto im Knjaz izdaje takve naredbe. Mnogi su smatrali da njihov Knjaz griješi, te da nema razloga da tako postupa i da svojom politikom šteti i lično sebi i Crnoj Gori.
Nije, međutim, bilo teško uočiti da su Knjaz, a naročito Crnogorci, bili nedosljedni kada su tvrdili da će biti potpuno neutralni prema ustanku. Ratoborni Crnogorci nijesu mogli prihvatiti da mirno posmatraju da isto tako ratoborne Bokelje uništava jedna moćna oružana sila. Tradicija njihovih veza i zavjeti predaka nalagali su im da ustanicima priteknu u pomoć. Oni su se trebali često savlađivati da ih osjećanje bratstva prema ustanicima ne povede u borbu.

Za cijelo vrijeme ratovanja saosjećali su sa ustanicima i radovali se njihovim pobjedama. Nadali su se da će uskoro doći bolja vremena kada će pomoći bokeljskim ustanicima, onako kako su im od srca željeli.
Ugled ustanika, zbog njihovih uspjeha, stalno je rastao kod Crnogoraca. Oni su se oduševljali što se male i slabo naoružane bokeljske čete uspješno tukle austrijske trupe. Srazmjerno tome opadao je i uticaj Austro-Ugarske vojne i političke sile u Crnoj Gori.
Gnjev i protest Crnogoraca, izazvan surovošću kojim se austrougarska vojna sila okomila na ustanike, bilo je teško obuzdati. Jedno vrijeme, sredinom novembra 1869. godine, knjaz Nikola je razmišljao da Crnogorcima dozvoli da pređu granicu predstave se kao izbjeglice iz Boke, koje crnogorska vlada nije uspjela da razoruža. Knjaz je znao da je instistiranje na održavanju strike neutralnosti prema ustanicima vrlo nepovoljno za nacionalni borbeni duh Crnogoraca. Znao je da upornim nastojanjem na strogoj neutralnosti ”lomi moral” kojim su se Crnogorci odlikovali u najvećoj mogućoj mjeri.
Krajem novembra pronijele su se vijesti da narod u Crnoj Gori više nije voljan da poštuje naređenja svoga knjaza i da sve otvorenije pruža pomoć ustanicima. Novine su tvrdile da su dileme među crnogorskih senatorima oko politike prema ustanku dovele do formiranja dvije struje u Crnoj Gori: jedne koju je zastupao vojvoda Ivo Radonjić koji je tražio da se ustanicima pruži kvalitetna pomoć i druge sa predsjednikom Senata Božom Petrovićem na čelu koja se zalagala za strogu zvaničnu neutralnost.
Vještina ratovanja i hrabrost ustanika izazivali su, ipak, sumnju i nepovjerenje austrijske vlade prema politici Crne Gore. U većem broju zemalja već su bili saznali za poraze austrijskih ekspedicionih snaga. Za vojsku jedne ugledne carevine bila je sramota što nije mogla odmah da uguši Bokeljski ustanak, a kamo li nova saznanja da je u sukobima sa ustanicima doživljavala poraze. Prije toga niko nije mogao vjerovati da ustanici sami mogu pobjeđivati vojsku koja je imala ratnu tradiciju i ugled jedne od najboljih evropskih armija onog vremena. Komandanti ekspedicionih snaga u Boki Kotorskoj pravdali su svoje neuspjehe i razloge ustaničke žilavosti pomoći koju dobijaju sa strane prvenstveno od Crne Gore.
Austrijska civilna i vojna vlast smatrala je da su akcije Bokelja mnogo više od običnih pobuna. One su odmah uočile da uzrok ustanka nije samo uvođenje vojne obaveze Bokeljima, već da su njegovi korijeni mnogo dublji. Oni su vjerovali da je ustanak početak velikog jugoslovenskog pokreta za ujedinjenje, ali je on prerano pokrenut, prije nego što su to htjeli čak i organizatori.

Ta preuranjenost i energičnost kojom je Austro-Ugarska postupila protiv ustanika bila je, po ocjeni dalmatinskog guvernera barona Vagnera, razlog što su se neke vođe ustanka i sam knjaz Nikola pokolebali i počeli da djeluju na smirenju ustanka. Ipak, Vagner je mislio da knjaz Nikola i neki od ustaničkih vođa svojim obećanjima da će djelovati protiv ustanika vješto obmanjuju austrijsku vladu sa ciljem da djeluju umirujuće kako ne bi preduzimali energičnije mjere.
Vagner je javljao poslodavcima u Beču da je neoborivo utvrđeno da Crnogorci izdašno snadbjevaju ustanike municijom i da su čak učestvovali u borbama u Krivšijama 20. i 21. oktobra 1869. godine. Takve informacije Vagner je slao iz Kotora, centra Boke Kotorske, pa je austrijska vlada vjerovala da se dobro informisao na licu mjesta o pravom stanju stvari.
I drugi, nezavisni izvještaji iz Kotora, takođe su govorili o izdašnoj pomoći Crnogoraca ustanicima. Čak su iznosili i mišljenje da pobunjenici ne bi mogli ni opstati da su djelovali samostalno, bez pomoći iz Crne Gore.
U Beču, kako je pisao baron Orci, sa naročitom pažnjom pratili su događaje u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj. Bečka javnost je zamjerala vladi da nije blagovremeno shvatila svu ozbiljnost situacije i reagovala shodno tome, na pravi način. Optuživano je Ministarstvo unutrašnjih poslova što je dozvolilo da ih ponašanjem i obećanjima obmane knjaz Nikola. Smatralo se da se nije smjelo ni po koju cijenu vjerovati lažnim miroljubivim ponašanjem crnogorskog knjaza, te da se ne vodi računa o neprijateljskom raspoloženju Crnogoraca prema mnogima, pa i Austro-Ugarskoj.
Vlada je pokušavala da opovrgne te optužbe. Odgovorna lica su isticala da do toga trenutka niti jedan politički obrazovan čovjek nije mogao ni pomisliti da bi Crna Gora mogla biti opasnost po moćnu imperiju. Istina, bile su uočene neke od ratnih priprema u Crnoj Gori, ali se smatralo da su one bile usmjerene protiv Turske, zakletog neprijatelja ove države. Istina, Austrija je vršila akcije na ometanju snadbjevanja Crne Gore oružjem, ali je to radila da bi se obezbijedio mir na Balkanu, a ne zato što se plašila eventualnog crnogorskog oružanog napada.
Braneći takvu politiku vlada baron Orci, jedan od prvih njenih ljudi, tvrdio je da je opozicija zahtijevala da se prema Crnoj Gori vodi politika prijateljstva i dobosusjedskih odnosa, kako se ona drugačijim, ponašanjem Austrija ne bi još više približila slovenskoj Rusiji.

Beč traži pomoć Porte

Vojni krugovi u Beču samokritički su istupili smatrajući da je do miješanja Crnogoraca došlo dijelom i vlastitom krivicom, jer nijesu blagovremeno ugušili ustanak, što je stvaralo uslove za učešće u ustanku njihovih susjeda. Zato su zahtijevali da se tačno utvrdi da li je crnogorska politika neutralnosti u skladu sa realnim ponašanjem na terenu. To je Beču bilo veoma važno i zbog planiranja narednih operacija protiv ustanika.
Austrijanci su ”osjećali” da se Crnogorci miješaju u ustanak, da ga materijalno pomažu, pa čak i da učestvuju u vojnim operacijama svojim snagama. Međutim, konkretnu pomoć Crne Gore bokeljskim ustanicima bilo je teško dokazati. Do kraja oktobra 1869. godine nije bilo niti jednog zarobljenog Crnogorca među ustanicima, niti je bilo ikakvih dokaza na ratištima da su Crnogorci učestvovali u borbama.
Ipak, iako bez dokaza, guverner Dalmacije Vagner javljao je da je van sumnje da su Crnogorci učestvovali u borbama koje su Austrijanci vodili u okolini Dragalja, 25. i 26. oktobra 1869. Iz toga je zaključeno da knjaz Nikola ne radi onako kako je obećao Austro-Ugarskoj i da nije mogao obezbijediti neutralnost Crne Gore prema ustanku, bez obzira što su on lično i Senat to obećavali.
U Beču je vlada bila u krizi, a uz to bila je podijeljena u odnosu na to kakve mjere treba preduzeti u nemirnoj Boki Kotorskoj i protiv koga. Čak se nijesu slagali ni oko toga što treba preduzeti da se dobije zadovoljština Crne Gore, ukoliko se nesumnjivo dokaže njeno učešće u ustanku.
U prijestonici crno-žute monarhije razmišljalo se o više mogućnosti. Trebalo je, prije svega, odlučiti od koga tražiti satisfakciju – od Crne Gore, ili od Turske koja je, kako je to u Beču smatrano, imala vrhovna prava nad buntovnom podlovćenskom kneževinom. Austrija je bila pred dilemom: da li će Turska smjeti da kazni Crnu Goru za miješanje u ustanak, a da se ne zamjeri svom tradicionalnom neprijatelju Rusiji. Preovladalo je mišljenje da se Turska i Austro-Ugarska treba da se sporazumiju da Crnu Goru zajednički prinude da se odreče podsticanja ustanka na njenim granicama.
Razmatrajući ovu mogućnost u Beču su mislili da za takvu akciju ne treba tražiti mišljenje velikih sila, pošto je, po međunarodnom pravu, Crna Gora bila sastavni dio Turske. Zato se smatralo da se prilikom izvođenja takve akcije može računati samo na protivljenje Rusije.
Baron Orci je pisao: ”Toliko je, po mom mišljenju, sigurno da će jugoslovenska agitacija po svaku cijenu natjerati Crnu Goru u borbu, iako mi ne mognemo dobiti svatisfakciju od nje nije nam nikakva korist od uspjeha u Dalmaciji. Jer, dokle god ne istrgnemo iz crnogorskih ruku zapaljeni fitilj, uvijek nam on može zapaliti nove ustanke u Dalmaciji.”
Vjerovalo se da događaji u Boki mogu da prerastu u jedan širi jugoslovenski pokret na Balkanu. Austrijanci su zaključili da je jugoslovenska propaganda koristila sva sredstva da podstakne i pripremi narod za borbene akcije i događanja. Tada su mnoge novine objavile manifest koji je vojvoda Luka Vukalović iz Odese, gdje je radio veliki broj Bokelja, uputio jugoslovenskim narodima.
Austrijski državni kancelar grof Bajst i predsjednik mađarske vlade grof Andaraši odbili su predlog da se pristupi energičnoj akciji obračuna sa Crnom Gorom koja je evidentno pomagala ustanicima i time doprinijela njihovim uspjesima. Oni su smatrali da bi se takvom akcijom protiv ustanika kompromitovala jedna moćna imperija, kao što je bila Austro-Ugarska. Zato su iz Carigrada, gdje su se privremeno nalazili, u pratnji svog cara u zvaničnoj posjeti, savjetovali ostalim članovima vlade u Beču da ne utiču na štampu te da ne pridaju veći značaj ustanku i ne raspiruju dalje neprijateljstvo prema Crnoj Gori.
Ova dva iskusna diplomata željela su prvo da diplomatskim putem pripreme teren i dobro ispitaju da li bi se pogriješilo ako bi se preduzele vojne akcije protiv Crne Gore. Trebalo se o tome prvenstveno sporazumjeti sa Turskom i ispitati kako bi se velike sile ponašale u tom slučaju. Posjeta cara Franja Josifa Carigradu iskorišćena je da se sa Portom povedu pregovori o zajedničkoj akciji Turske i Austro-Ugarske za ugušivanje ustanka u Boki Kotorskoj i otklanjanju posljedica koje bi mogao imati u obližnjim Crnoj Gori i Hercegovini.

Interes dvije strane je bio da se dogovore. Turska je bila zainteresovana da se ustanak u Boki Kotorskoj što prije uguši jer se plašila da bi se mogao proširiti i na Hercegovinu, a odatle prenijeti na znatno veći dio turske teritorije na Balkanu. To bi Osmanskoj carevini pričinilo velike teškoće, pa joj je politička mudrost nalagala da u zajednici sa Austro-Ugarskom otkloni mogućnost pojave tako krupnog i veoma nepovoljnog pokreta. Zato dvjema velesilama, u istoriji na suprotnim evropskim polovima, ovoga puta nije bilo teško da se sporazumiju kako da se postave u vezi događaja u Boki Kotorskoj. Trebalo je samo naći način kako da se izvede zajednička akcija koja ne bi izazvala velike diplomatske zaplete u evropskim državama koje su na ove događaje gledale na drugi način.
U dobro obaviještenim diplomatskim krugovima u Carigradu vladalo je uvjerenje da Turska podcjenjuje Bokeljski ustanak. Čak i car Franjo Josif, gost Porte, tvrdio je domaćinima da će ustanak biti odmah ugušen. Ovo je obradovalo sultana i carigradske čelne ljude u diplomatiji i vojsci.
Turska je vjerovala da će moćna Austro-Ugarska vojska lako savladati ustanike i da će tako biti ugašena baklja koja je mogla da se zapali u slovensko-turskim odnosima. Zato su u Carigradu smatrali da ne treba preduzeti bilo kakve mjere prema ustanku u Boki Kotorskoj nego čekati dalji tok događaja. Jedino su Turci na granici između Hercegovine i Boke stacionirali jednu veću dodatnu jedinicu odnosno opservacioni korpus.
Uskoro je, međutim, i Turska shvatila da situacija može da izbjegne kontroli sa daleko većim posljedicama nego što je u početku pretpostavljala. Upornost bokeljskih ustanika, podaci o pomoći koju im Crnogorci i Hercegovci pružaju i tvrdnja austrijske vlade da je ustanak djelo jugoslovenske propagande i uticaj ruskih slovenofilksih krugova uticali su na tursku vladu da promijeni gledište i zauzme znatno oštriji stav. I ona je bila zaplašena dobro programiranom i vođenom propagandom u krugovima jugoslovenskih asocijacija. Zato je Turska prihvatila austrijsku ponudu da pomogne u gušenju ustanka. Time je mogla posredno da utiče na događaje na vlastitoj teritoriji.
Tokom boravka austrijskog cara u Carigradu, austrijski državni kancelar predložio je turskoj vladi da se sporazumiju o zajedničkoj politici prema ustanku u Boki i posljedicama koje je izazvao. To je lako i bez nekih komplikacija prihvaćeno. Osnovne tačke sporazuma su bile:

• Turska vlada će pomoći da se ustanak u Boki Kotorskoj umiri na taj način što će spriječiti da sa njene teritorije uskaču dobrovoljci u ustaničke radove te će zbog toga postaviti kordon graničara na granici prema Boki Kotorskoj i
• Turska vlada dozvoljava austrijskoj vojsci da pređe na tursku teritoriju ako bude zato voljne potrebe, prije svega ako bude neophodno da bi se zarobili oružani odredi ustanika koji su na turskoj teritoriji, ili ako turska vojska ne bude u mogućnosti da spriječi dobrovoljcima da stupaju u ustaničke odrede.
  Car je o sporazumu, kojega je sklopio sa sultanom, odmah obavijestio Beč.
  Upravo tada se u Beču, još jednom, pojavila dilema: da li se može braniti gledište da i Crnu Goru treba smatrati turskom teritorijom. To je za vladu bilo veoma važno. Zbog toga, čim je saznao za sadržaj dogovora austro-ugarski ministar vojske odmah je tražio od ambasadora u Carigradu da ispita u Porti da li pod turskom teritorijom treba smatrati i Knjaževinu Crnu Goru. Mišljenje Turske, koje je u potpunosti prihvatio i austro-ugarski ambasador bilo je: kategorički se može tvrditi da je Crna Gora državna teritorija Turske i prema tome ona ima pravo da u njoj čini što hoće.

Nove prijetnje Crnoj Gori i zabrinutost Rusije

Austrijski ambasador je saznao da je Turska oslonac za svoje tvrdnje o suverenitetu nad Crnom Gorom našla u međunarodnim ugovorima, prema kojima Crnu Goru treba smatrati kao sastavni dio turske teritorije. Ona je tvrdila da niti jedna zemlja, osim Turske, nema pravo protektorata nad Crnom Gorom, koja nema pravo na garancije. Po Pariskom ugovoru iz 1856. godine Turska ima pravo da u Crnoj Gori, kao svojoj teritoriji, interveniše kad god to bude smatrala neophodnim.
Dijeleći takvo mišljenje turske vlade austrougarski ambasador u Carigradu posebno je istakao da nema sumnje da je Crna Gora na osnovu međudržavnog ugovora državna teritorija Turske i da je sasvim drugo pitanje da li bi ona faktički mogla biti spriječena da sama interveniše u Crnoj Gori. Za austrougarskog ambasadora nije bilo dileme ima li Turska pravo da Austro-Ugarskoj dozvoli da stupi na crnogorsku teritoriju. On je čak predložio kako da se to izvede. Po njemu trebalo je prvo dobiti sigurne dokaze da Crnogorci pomažu ustanike, a kada se to utvrdi ne može biti smetnje da se iskoristi dozvola Turske da austrijska vojska pređe na crnogorsku teritoriju.
Ambasador je predlagao da se prije toga pošalju posebni izaslanici kod crnogorskog knjaza Nikole da utvrde da li crnogorska vlast može da obezbijedi punu neutralnost Crne Gore prema ustanku. Ako knjaz Nikola to ne bi htio, ili ne bi bio u stanju da to osigura, Austrija bi trebala da se koristi turskom dozvolom i da svoju vojsku uputi na crnogorsku teritoriju.
Vijest o sklapanju sporazuma između Turske i Austro-Ugarske izazvala je veliko interesovanje diplomatskih krugova, ne samo u Carigradu i Beču nego i u svim većim prijestonicama Evrope.
Ambasadori velikih sila u Carigradu odmah su preduzeli mjere da provjere da li su istinite novinske informacije o sklapanju tursko-austrijskog sporazuma. Dobijeni podaci zabrinuli su najviše rusku vladu, jer nije bila spremna da dopusti da austrijska vojska stupi na tle Crne Gore, koju je više od 150 godina stalno i energično štitila.

Da nije vladalo uvjerenje da će se Rusija svim sredstvima suprotstaviti stupanju austrijske vojske na crnogorsko tlo saznaja o tursko-austrijskom sporazumu ne bi bila privukla toliku pažnju. Znalo se da kada Rusija ne bi podržala Crnu Goru, Turska i Austrija umirile bi ovog neprijatelja bez velikih potresa i opasnosti po njih. Međutim, pošto je Rusija energično štitila prijateljsku državu, potpisnice sporazuma nijesu se smjele usuditi u rizik kojega bi donio napad na Crnu Goru.
Čim je dobio informaciju o sklapanju tursko-austrijskog sporazuma, ruski državni sekretar Aleksandar Mihailović Gorčakov naredio je ruskom ambasadoru u Carigradu Nikolaju Pavloviču Ignjatovu da ispita istinitost ovih informacija koje su bile za Rusiju od prvorazrednog značaja.
Kada je Ignjatov zatražio u Carigradu od velikog vezira Ali-paše kako se turska vlada odnosi prema ustanku u Boki Kotorskoj, iz diplomatski obazrivo iznesenih podataka, stekao je utisak da je između Turske i Austro-Ugarske stvarno sklopljen neki ugovor. Ipak, veliki vezir je poricao da je sa Austro-Ugarskom dogovoreno gušenje ustanka. Negirao je to i austrougarski ambasador u Carigradu. Uprkos svim takvim izjavama, Ignjatev je doznao da su grof Bajst i Ali – paša vodili pregovore i postigli sporazum o zajedničkoj akciji protiv ustanika.

Kada je ruski ambasador direktno tražio od velikog vezira da odgovori da li su istiniti glasovi o sporazumu, odgovoreno mu je da Austro-Ugarska i Turska imaju zajednički interes da ustanak u Boki bude što prije ugušen, i da radi toga nije bilo ni potrebno sklapati poseban sporazum. On je rekao ruskom ambasadoru da je turskim pograničnim jedinicama u Hercegovini naređeno da onemoguće Hercegovce da uskaču u ustaničke redove, a istovremeno izdat im je nalog da se ne protive ako austrougarski vojnici, tjerajući ustanike, pređu na tursku teritoriju. Ali-paša je posebno naglasio da do tog trenutka niti jedan austrougarski vojnik nije prešao na tursku teritoriju.

Plašeći se da se ustanak ne proširi na njenu teritoriju Turska je bila preduzela posebne mjere. Naglo su pojačani turski garnizoni na granici prema Crnoj Gori i ustaničkoj oblasti u Boki. Koncentracija turske vojske bila je naročito velika u južnoj Hercegovini, a gomilanje vojske u Sandžaku trebalo je da onemogući eventualnu saradnju Srbije i Crne Gore. Pošto u to doba Srbija i Grčka nijesu davale nikakvog povoda za uznemirenost Turske bilo je očito da je koncentracija vojske usmjerena protiv Crne Gore. Od 49 bataljona pješadije zapadno od linije Niš – Solun, 39 bataljona /oko 25.000 vojnika/ bilo je na granicama Crne Gore.
Vojne mjere koje je preduzela Turska bile su naročito obimne u jugoistočnoj Hercegovini, jer se naročito plašila da tamo ne dođe do ustanka. Na granici prema Zupcima, koji su bili posebno poznati po buntovnoj tradiciji, upućen je Safet-paša sa velikim kontigentom vojnika i zadatkom da onemogući kontakte Hercegovaca sa ustanicima. I turski konzul u Dubrovniku preduzeo je mjere da onemogući proširenje ustanka na Hercegovinu.

Koncentracija vojske na granicama Crne Gore i namjere Austro-Ugarske da stupi sa vojskom na crnogorsku teritoriju odmah su dobili širi odjek. Glas o tome brzo se pročuo i u srpskom javnom mnjenju. Prijetnje Crnoj Gori tumačene su kao zavjera protiv oslobodilačkih pokreta na Balkanu. U Srbiji je shvaćeno da Austro-Ugarska nastoji da dođe do rata između Turske i Crne Gore, od čega bi imala dosta koristi. Smatralo se čak i u diplomatskim krugovima, da Austro-Ugarska želi taj rat naročito što želi da iskoristi svaku priliku da Crnoj Gori zada udarac od koga se ne bi mogla lako oporaviti. Ova država uopšte nije smetala Beču zbog svoje državne snage, već zbog krupnih političkih zahtjeva i nacionalnih snova. Bilo je mišljenje da Austro-Ugarska čeka povoljnu situaciju da iskoristi miješanje Crne Gore u Bokeljski ustanak da bi joj zadala odlučni udarac.
Iste razloge za rat protiv Crne Gore isticala je i Turska. Veći broj plemena van Crne Gore nominalno je pripadao Turskoj, a faktički je bio u sastavu Crne Gore – slušao je naređenja knjaza Nikole, priznavao crnogorsku sud i plaćao porez crnogorskoj državnoj blagajni. Zato je i Turska željela, da skupa sa Austro-Ugarskom, zada odlučni udarac buntovnicima iz Crne Gore.
Bile su registrovane sve opasnosti koje prijete Crnoj Gori. Oni kojima je bilo stalo do njenog opstanka plašili su se da će ona uskoro nestati kao politička zajednica. Te težnje bile su naročito izražene kod Hercegovaca. Ovaj narod, koji je saosjećao sa Crnogorcima, plašio se da ne dođe kraj crnogorskoj državi čime bi bilo dovedeno u pitanje – kako se govorilo u ono vrijeme – razvoj i polet oslobodilačke misli.
Južnoslovensko javno mnjenje ukazivalo je na opasnosti koje prijete Crnoj Gori i pozivalo na solidarnu akciju u odbrani knjaževine. `
Mnoge novine iz ovog regiona objavljivale su vijesti da je Crna Gora u velikoj opasnosti.
Austrougarski vladini i vojni krugovi optuživali su Rusiju da njeni agitatori i diplomatski predstavnici podstiču Bokelje na ustanak. Ustanak je za carsku rusku vladu bio od naročite važnosti ne toliko sam po sebi koliko zbog zapleta koje bi izazvao u odnosima izmeđšu Austro-Ugarske i Crne Gore.
Rusija je preduzimala dodatne mjere da bi obezbijedila tada već učvršćeni ugled na Balkanu da ne dođe do rata većih razmjera. U takav sukob radi obezbjeđivanja svog uticaja Rusija bi se morala aktivno umiješati, a za to nije bilo povoljno vrijeme.

Značajna uloga ruskog konzula Jonina

Zategnutost u odnosima između Austro-Ugarske i Crne Gore, i turske demonstracije sile prema Crnoj Gori bile su takve prirode da su predstavljale otvorenu ratnu prijetnju. Bilo je jasno da Rusija, da bi očuvala svoj tradicionalni prestiž i svoje interese na Balkanu, nije mogla pustiti Crnu Goru da se sama bori protiv dvije carevine. Zato je ruska vlada nastojala svim silama da otkloni takvu mogućnost. Zbog toga je knjazu Nikoli savjetovala da učini sve da obezbijedi strogu neutralnost, a uporedo sa tim u Beču i Carigradu pokrenula je niz akcija da zaštiti svog balkanskog saveznika.
Čim je doznala za ustanak u Boki ruska vlada je odlučila da se opredijeli prema njemu, ali tako da ne zateže isuviše odnose sa Austro-Ugarskom. Ruskom konzulu u Dubrovniku naređeno je da prenese knjazu Nikoli da se Rusija ne može miješati u unutrašnje stvari Austro-Ugarske i da zato ne treba da računa na podršku petrogradske vlade. Takođe je rečeno da crnogorskom knjazu prenese prijateljske savjete ruske vlade da izbjegava sve što može Crnu Goru uvući u oružani sukob sa Austro-Ugarskom.
Veoma zaslužan za kvalitetno upoznavanje ruske vlade sa stanjem u Boki Kotorskoj i na širem području bio je ruski konzul u Dubrovniku Aleksandar Sejmonovič Jonin istaknuti slovenofil. On je predano zastupao interese slovenskih balkanskih naroda, a bio je posebno oduševljen Crnogorcima. Na dužnosti ruskog konzula u Dubrovniku Jonin se nalazio od 1866. do 1878. dok je prije toga bio sekretar ruskog konzulata u Dubrovniku. Od 1879. do 1882. bio je ministar rezident na Cetinju.
Jonin je bio vrlo omiljena i uticajna ličnost na cetinjskom dvoru odakle je detaljno obavještavao o događajima u Crnoj Gori. Informisali su ga takođe njegovi prijatelji iz Boke Kotorske. Za vrijeme dosta čestih putovanja u Crnu Goru, dok je bio konzul u Dubrovniku, Jonin se lično interesovao o stanju u Boki i Crnoj Gori.

Pošto je od austrijskih vlasti osumnjičen da ima bitnog uticaja na Bokeljski ustanak, Jonin je za vrijeme ustaničkih zbivanja izbjegavao da direktno kontaktira sa Bokeljima i da putuje u Crnu Goru. Svoje informacija o ustanku dobijao je iz crnogorskih izvora i od prijatelja sa terena. Svoju iskrenost prema ustanicima nije smio javno manifestovati, ali o njegovim opredeljenima jasno se saznaje iz njegovih izvještaja. Svesrdno se radovao uspjesima bokeljskih ustanika.
U Joninovim izvještajima nailazimo na podatke i tumačenja kojih nema u drugim izvorima. Navodimo, ilustracije radi, nekoliko Joninovih konstatacija iz izvještaja upućenih odgovornim u Ministarstvu inostranih poslova Rusije. Evo izvoda iz jednog od prvih izvještaja:
”Imao sam čast saopštiti vašem prevahodstu iz Cetinja o teškoćama na koja je Austrijska vlada naišla u Boki Kotorskoj poslije uvođenja Landvera /vojne obaveze/. Uoči mog odlaska sa Cetinja austrijska vlada je, kako izgleda, željela da ovu stvar riješi mirnim putem u krajnjem slučaju od onog momenta kada su delegati iz brdskih krajeva Boke sakupili se u Kotoru radi savjetovanja sa komesarom majorom Bizarom i razišli se nezadovoljni, pošto su se posvađali sa pukovnikom Elgarom, o čemu sam imao čast javiti vašem prevahodstvu. Austrijska vlada do sada nije preduzela potrebne mjere, ali izgleda da je mir koji je samo naizgled to, potreban vladi radi toga da dobije na vremenu da sakupi vojsku, a ne radi toga da miroljubivim načinom završi ovu stvar. Tako vojska koja se nalazi u Dubrovniku, isključujući samo dvije čete, sve ostale šalje u Kotor. Iz Zadra, takođe, šalju znatne snage i po svemu sudeći izgleda da je austrijska vlada riješila da dejstvuje silom.”

Ovo je konzul Jonin javio 23. septembra 1869. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je počela represivna akcija protiv ustanika u Boki. A evo njegovog izvještaja o autentičnom stanju u Boki, početkom ustanka:
”… Tvrđava Dragalj, blizu Risna, opsadirana je od strane ustanika. Prije tri dana odred vojnika pod vođstvom jednog kapetana pošao je u ovu tvrđavu da bi je snadbio prahom i provijantom. Ustanici su napali ovaj odred, ubili 10 vojnika i kapetana i vojnika natjerali na bjekstvo.
Stanovnici Boke Kotorske imaju 600 ljudi naoružanih. Svi naoružani su iz ovog dijela Dalmacije, isključujući Dobrotu i Prčanj /koji se nalaze na morskoj obali/, ustali su: ovdje govore da ustanicima pomažu Crnogorci i da je veliki broj seljaka iz Hercegovine prišao ustanicima. Što se tiče Crnogoraca mislim na njih u redovima ustanika vide samo razdražene strasti austrougarskih činovnika koji su ogorčeni neuspjelim pohodom u okolini Risna. Ovih dana sam bio u Crnoj Gori, i sudeći po raspoloženju knjaza i crnogorskih vojvoda, mogu uvjeriti Vaše prevahodstvo da su oni namjerni da održavaju najstrožu neutralnost.
Razumije se da oni nijesu u stanju da na neki način pomognu i Austriji. Sasvim je moguće da je vrlo mali broj Crnogoraca iz Katunske nahije prešao u Boku, ali njih niko ne može zaustaviti u tome. Stanovnici ove nahije davno su navikli da na Grbljane i Paštroviće gledaju kao na svoje rođake pa i ako bi knjaz sa svoje strane preuzeo energične mjere na štetu daljeg razvoja ustanka njegovi podanici ga ne bi poslušali. Šire se takođe glasovi da je sam knjaz doputovao u Kotor da bi se navodno spasio od razdražene strasti svoga naroda. No, mislim da to nije istina, jer do sada nijesam o tome dobio niti jedno obavještenje a i strasti se na Cetinju ne mogu razviti u takvoj mjeri.”

U međuvremenu, dramatični događaji u Boki odvijali su se velikom brzinom. U Kotor je bio došao guverner Dalmacije general Vagner i odmah počeo da priprema akciju odmazde prema ustanicima, ali Austrijanci su se bojali da će ”protiv knjaževe volje, Crnogorci pomoći ustanicima, a da će ova stvar dobiti ozbiljan karakter jer će u ustanku u brdima Krivošija i Grblja, njih oko 4 ili 5.000 biti moguće umiriti samo velikom vojskom i tada će austrougarska vlada imati velike gubitke u ljudima i u novcu.”
Jonin, potom, obrazlaže što Austrija može da uradi:
”Da bi objasnila kotorski ustanak Austriji predstoje dva puta: prvi se sastoji u tome da se priznaju vlastite greške i vlastita nedosljednost, drugi put je da se stranci optuže za intrige. Pod tim strancima Austrijanci podrazumijevaju nas i Crnogorce. Od dva uopštena puta Austrijanci su se opredijelili za ovaj posljednji. Ja mislim da će, ne gledajući na krvoproliće koje su izazvali ustanici, baron Bagner povesti pregovore. On će nastojati da stvar zataška upravo sa ciljem da predstavi svijetu da carevi podanici nijesu ni u čemu krivi i da, ako oni ustaju, to čine jedino po nagovoru drugih, a prvenstveno blagodareći nagovoru Rusije. Na taj način ustanici se mogu umiriti i biće im oprošteno za njihovu drskost, ali će stvar ostati na istom položaju na kome je bila prije ustanka. Oni će velikom žestinom optužiti nas i Crnogorce, i ako to bude moguće Crnogorce još kazniti zbog drskosti austrijskih državljana.”
Izvještaji pokazuju da je Jonin veoma dobro ne samo poznavao situaciju nego i predviđao sa sigurnošću dalji tok događaja. On je naime smatrao da je Crna Gora ”uvučena u diplomatsku igru Austrije sa ciljem da se nastoje umanjiti negativne posljedice Bokeljskog ustanka i onemogući njegovo potencionalno rasplamsavanje među svim Slovenima na Balkanu”.
O tim potezima austrijske diplomatije, on kaže:
”U posljednje vrijeme austrijske vlasti su ipak shvatile da knjaz nije kriv ali i da se bez njegove saglasnosti stvar ne može završiti. Carev ađutant kapetan Temel poslan je da pregovara sa knjazom. Tada je ovaj učinio sljedeće ustupke:

• duž granice postaviće kordon sa zadatkom da se spriječe Crnogorci da prelaze na teritoriju Austrije,
• zabraniće svaki saobraćaj, čak i trgovački, između Crne Gore i Boke i narediće da se razoružaju svi ustanici koji budu prinuđeni da pređu granicu.
  Ne znam da li je time Austrija zadovoljna, ali vjerovatno zna da knjaz ne može ništa više učiniti.”

Boka polako gubi status “nemirnog područja”

Ruski konzul u Dubrovniku Aleksandar Sejmonovič Jonin dalje piše:
”I pored tih ustupaka Knjaz mi se žalio da mu ne vjeruju i da će ga nepovjerenje dovesti u kritičan položaj. Raspoloženje naroda i uznemirenost susjednih turskih vlasti doveli su do toga da je kapetan Temel otvoreno rekao Knjazu da se ja nalazim u taboru ustanika i nije vjerovao kada ga je Knjaz u tome razuvjeravao, a takođe nije vjerovao ni u to da ja nijesam pomogao ustanicima već da sam, naprotiv, savjetovao bokeljskom narodu da prihvati Zakon o Landveru.
Pored toga šire se klevete protiv Knjaza. One su mu već napravile štetu i oslabile njegovu vlast. Ja sam suviše revoltiran postupcima ovdašnjih austrijskih vlasti, a naročito turskog dubrovačkog konzula Persića, koji je očito nepotrebno uznemiravao Turke.”
Konzul Jonin često je obavještavao rusku vladu o brojnim za njih interesantnim događajima u Boki. Ti izvještaji su autentična svjedočanstva o onome što se zbivalo s obzirom da je izvještač često putovao u Kotor i Cetinje. Jednom je izvijestio: ”Carski izaslanik, general Gavrilo Rodić, došao je u Boku i sklopio mir sa ustanicima ali je istovremeno kontaktirao i sa knjazom Nikolom.”
Kratko nakon ovoga, ruski konzul se opet javio iz Dubrovnika:
”Rodić je poslao na Cetinje kapetana Temela radi pregovora sa knjazom. Knjaz je naredio da se okupi 100 ljudi koji su živjeli u okolnim selima. Na cetinjskom trgu Temel je objavio ustanicima punu amnestiju i saopštio uslove koji su zaključeni sa bokeljskim pubunjenicima. Ustanici su ćutali. Tada je počeo govoriti knjaz, i pozvao ih je da se vrate kućama, tvrdeći da carska milost neće biti narušena. Ustanici su se saglasili da se vrate sa Temalom u Kotor i viknuli su: ‘Živio naš car!’ Ovaj skup je bio završen Temalovim govorom kojim se obratio ustanicima.

Crnogorci su taj govor dosta ismijavali. Smisao govora je bio da ustanici moraju da budu zahvalni caru, ali istovremeno treba da zahvale i knjazu jer im je davao dobre savjete, koje oni na nesreću nijesu poslušali. On je od svojih oskudnih sredstava izdržavao njihove porodice tri mjeseca. Tek što je Temel rekao: ‘Živio knjaz crnogorski!’, ustanici su počeli oduševljeno da viču: ‘Živio knjaz crnogorski!’ Prisutni senatori crnogorski jedva su uspjeli da ih umire, kako njihova vika ne bi prešla mjeru i dobila karakter demonstracija protiv Temela.

Pošto je Temel objavio da je Bokeljima ostavljeno pravo da nose oružje knjaz je naredio da se povratnicima izda njihovo oružje koje je čuvano u Cetinjskom arsenalu. Pri tome, Temel se mogao lično uvjeriti da su ustanici prilikom prelaska crnogorske granice morali predati oružje.
Na čelu ovih ustanika Temel se vratio u Kotor dosta kasno. To je bilo nekoliko sati poslije moga dolaska u Kotor. Koristeći se mrakom mogao sam lično prisustvovati susretu Rodića sa ovim odredom koji se odigrao na prigradskom trgu. General je počeo govor dosta strogo sa namjerom da ih malo uplaši. Ali, odjednom je iz mase izašao pop Zec i glasno odgovorio generalu: ‘Mi nijesmo došli ovamo da nas strašite, jer mi se vas ne bojimo. Mi smo došli da vam zahvalimo za milost koju nam je car dao i mislimo da je zaboravljeno ono što je bilo. Tako nam je na Cetinju rekao crnogorski knjaz. Mi nijesmo mogli sumnjati da to nije istina, jer se u protivnom ne bi ni vratili!”
Konzul Jonin, potom, u izvještaju govori o tome što se ovdje dalje dešavalo. Po zapisima da se zaključiti da je tok događaja polaganja oružja bio indentičan onom koji se prije izvjesnog vremena događao u Knezlazu, na Krivošijama:
”Rodić nije niti jednu riječ odgovorio na ovaj drski ispad, već je samo komandovao da polože oružje. Ustanici, koji su do tada držali oružje o ramenu, uzeli su ga k nozi. General je prišao prvom od njih i rekao: ‘U ime imperatora vraćam vam oružje za zaštitu naše domovine!’ Usklicima: ‘Živio naš car’ – završio je skup, a zatim su ustanike poveli u grad. Četiri popa su ih počastili večerom u stanu samog generala, a ostali su bili čašćeni u kasarnama ili drugim kućama.
Opis ovih događaja objasniće vašem Prevahodstvu čitav smisao mira zaključen sa ustanicima. Ovi fakti su tako ilustrativni da ne traže komentare. Moguće je kolebati se između dvije pretpostavke: ili austrijska vlada smatra sebe toliko slabom da više voli da prizna da je pobijeđena od strane šačice hrabrih, nego da produži nemire i time izazove uzbunu u drugim slovenskim zemljama, ili, pak, ona skriva iza te nečuvene popustljivosti neka svoje druge kombinacije, za čije im je ostvarenje potrebno vrijeme.”
Postepeno se stanje u Boki Kotorskoj smirilo. Počela je obnova kuća na popaljenom području. Seljaci su se prihvatili obrade svojih poljoprivrednih imanja. Zavladalo je pravo mirnodopsko stanje. General Rodić, na opšte zadovoljstvo Austrije, Crne Gore i Bokelja, uspješno je obavio povjereni posao. Nije imao više razloga da se zadržava u Boki Kotorskoj koja je bila izgubila status ”nemirnog područja”. O tome konzul Jonin piše:
”Prošlo je već nekoliko dana kako je general Rodić otputovao iz Kotora. Uoči odlaska on je sakupio predstavnike kotorskih opština i u oproštajnoj riječi uvjerio ih da će po dolasku u Beč izmoliti od cara potvrdu onih obećanja koje je dao prilikom zaključivanja mira. To je začudilo bivše ustanike, jer su smatrali da prihvaćeni uslovi ne trebaju nikakvu potvrdu i da je dogovoreno konačno. Predsjednici su otišli kućama i zaključili da budu spremni za akciju. Uslijed toga ne može se govoriti o mirnom stanju u Boki. Bivši ustanici rijetko dolaze u gradove. Naređenja sudova i vlasti se ne izvršavaju. Uopšte u Boki caruje mirna anarhija”.
Ovu konstataciju konzul Rusije u susjednom Dubrovniku je izrekao 2. februara 1870. godine.
Inače, izvještaji Jonina su autentična, cjelokupna svjedočanstva o onome što se dešavalo u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj u nemirnim godinama 1869. i 1870. Ruska diplomatija brižljivo je pratila sva zbivanja na Balkanu i prvenstveno događaje u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori. Jedan od glavnih poteza u korist Crne Gore bile su instrukcije koje su njeni diplomatski zastupnici dobili januara 1870. godine da velikim silama saopšte ruske stavove o mogućim nemirima na Balkanu.

Šefovima država je rečeno da Rusija neće dozvoliti da austrijska vojska pređe na crnogorsku teritoriju. Ruski diplomati su, tom prilikom, kategorički izjavljivali da su neosnovane optužbe protiv Crne Gore i da je njenu neutralnost priznao i grof Bajst, jedan od vodećih političara toga vremena, te da od Turske i Austro-Ugarske,a od Crne Gore zavisi da li će biti poremećen mir na Balkanu.
Francuska, jedna od vodećih evropskih velesila takođe je sa naglašenim zanimanjem pratila razvoj događaja u Boki.

I među francuskim diplomatama bio je prisutan strah da se plamen ustanka zapaljen u Boki ne proširi na širu teritoriju uvijek nemirnog Balkana o čemu govore izvještaji diplomatskih predstavnika u zemljama okruženja kao i djelovanje Ministarstva inostranih poslova Francuske.
Francuski konzuli su izvještavali o uzrocima ustanka i ulozi Crne Gore ali oni su iznosili raličita gledišta, zavisno od države u kojoj su boravili i bili akreditovani. Konzul iz Skadra najviše pažnje posvećuje držanju Crne Gore. Konzul u Dubrovniku razvoju operacija u Boki i njihovom odrazu u Dalmaciji, konzuli u Mostaru i Sarajevu izvještavaju o odjeku ustanka u Hercegovini i mjerama turskih vlasti u vezi sa tim. Ambasador u Beču, pored praćenja ustanka na terenu, veliku pažnju posvećivao je reagovanju u Beču.

Bokeljski ustanak uznemirio i Francusku

Prvu vijest o ustanku Parizu je uputio francuski konzularni agent u Mostaru, Moro, 7. oktobra 1869. Nekoliko dana poslije on je u vezi sa ustankom sačinio opširan izvještaj pretpostavljenima. Brži od njega bio je francuski konzul u Dubrovniku, koji je 1. oktobra informisao o nemirima u Boki. Ministarstvo inostranih poslova uskoro su počeli da pristižu izvještaji iz Skadra, Sarajeva i Beča, u kojima se iznose podaci do kojih su došli o zbivanjima u Boki Kotorskoj, te o njihovoj povezanosti sa Crnom Gorom.
Bokeljski ustanak uznemirio je Francusku prvenstveno zbog bojazni da ne preraste u opšti ustanak južnih Slovena za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, čime bi bio ugrožen integritet turske carevine. Što Francuska i Austro-Ugarska nijesu željele. Francuska, koja je tada stalno usklađivala svoju politiku sa Austro-Ugarskom, nastojala je spriječiti bilo kakve revolucionarne sukobe i promjene status quo-a u odnosima Turske i balkanskih naroda. Ona napušta svoju dotadašnju balkansku politiku favorizovanja naroda i narodnosti koju ni prije nije dosljedno poštovala.
Za razliku od ranije politike koja je donekle dopuštala mogućnost raspada Turske i formiranja nezavisnih balkanskih država, sada se zalaže za integritet Turske, koji želi da obezbijedi putem raznih reformi njenog unutrašnjeg uređenja i života. O tome ona, počev od druge polovine 1866. godine, vodi pregovore sa Rusijom i Austrijom. Njeni stavovi se u početku razlikuju od gledanja ove dvije zemlje. Ali, uskoro usaglašavaju stanovišta sa Austro-Ugarskom, dok se sa ruskim sve više razilaze, iako je Francuska učinila napore da se i sa njom sporazumije.

Rusku koncepciju o rješavanju istočnog pitanja kroz razvijanje autonomije Francuska je energično odbacivala, karakterišući je kao pokušaj da se razriješi jedinstvo turske carevine, ne dirajući naizgled njen integritet, koji bi za konačnu posljedicu imalo rasparčavanje Turske. ”Mi mislimo suprotno” – pisao je Kutije, ”kada govorimo o reformama, mi ne uspostavljamo uopšte razliku između muslimana i hrišćana, mi tražimo ono što može približiti narode a ne ono što treba neminovno da ih još više podijeli.”
Radi očuvanja ravnoteže i integriteta turske carevine, Francuska se trudila svim silama da se na crnogorsko-turskim i austrijsko-crnogorskim granicama održi mir i izbjegne sve što može izazvati komplikacije i ozbiljnijej nemire na Balkanu. Ali, u isto vrijeme da bi zadovoljila Austro-Ugarsku, ona blagonaklona gleda na austrijske aspiracije prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Na aktivnosti Rusije, Srbije i Crne Gore gleda sa nepovjerenjem, jer u njima vidi opasnost po integritet Turske i interese Austro-Ugarske. Zato se energično suprotstavlja, svugdje i na svakom mjestu, njihovim planovima o promjeni stanja. U jednu od takvih akcija ubrajala je i Bokeljski ustanak 1869. godine i crnogorsku podršku bokeljskim pobunjenicima.

Zato je Francuska bila zainteresovana da se ustanak lokalizuje i što prije likvidira, pa su u tom cilju djelovali čelni ljudi francuske diplomatije. Čim je primio prvi izvještaj o ustanku ministar unutrašnjih poslova Tur Dovernj pisao je ambasadoru u Beču: ”Mi se nadamo da ovaj ustanak, lokalizovan za sada na usko područje, neće proširiti i da će mjere preduzete od austrijske vlade rezultirati hitnim i kompletnim smirivanjem.”
Pošto je iz izvještaja koje je dobijao, saznao da je ustanak imao izvjesan odjek u Hercegovini i naročito Crnoj Gori, da mu slovenska štampa posvećuje veliku pažnju i pridaje izuzetan značaj i da je Rusija veoma zainteresovana ovim događajima, ministar je pozvao ambasadora u Beču da francuske stavove saopšti lično vladi. On je konstatovao: ”Ja ne znam da li je ovo raspoloženje duhova poznato Beču, vjerujem u svakom slučaju da bi bilo dobro da ga povjerljivo signališete i molim vas da me držite u toku svega što saznate o realnom značaju ovog incidenta.”
Inače, francuska diplomatija se plašila da se Bokeljski ustanak ne proširi na Dalmaciju, pa je sa interesovanjem pratila razvoj događaja u ovoj provinciji. Međutim, ministra je umirio izvještaj iz Dubrovnika u kome je stajalo: ”Okrug dubrovački i drugi katolički okruzi Dalmacije i dalje su u najvećem stvarnom miru. suprotno izvjesnim institucijama, sada nema uslova za ustanak u Dalmaciji, već samo u Kotorskom okrugu, u kome skoro isključivo žive pravoslavni Sloveni.”
Francuska nije krila svoje neraspoloženje prema ustanku i ponašanju Crne Gore koja je željela da ga iskoristi. Zato je ministar inostranih poslova pozvao Caea da budno prati držanje Crne Gore i da u pogodnom trenutku utiče na knjaza Nikolu da se drži miroljubivo. On je pisao: ”Crna Gora stvara iluzije, a u sadašnjem stanju prilika vidi ohrabrenje da odbaci ideje jedne prihvatljive transakcije sa otomanskom vladom i ja bih bio zadovoljan ako biste mogli doprinijeti inspirišući se ovom misli, da olakšate regulisanje ovih poslova”.

Neprijateljsko držanje prema ustanku i ustanicima ilustruje i kritika pukovnika Vasara, upućena bečkoj štampi zato što je napala strijeljanja zarobljenih ustanika. On je pisao:
”Demagoška bečka štampa ne vodeći računa o prosutoj krvi vojnika ni o masakru onih između njih koji su pali u ruke ustanika, koristila se malo određenom situacijom vlade da bi oštro napala barbarstvo povodom vijesti o pogubljenju nekoliko ustnaika, koji su, uostalom, redovno suđeni od ratnih savjeta. Saznajemo da je upravo upućeno naređenje generalu Auerspergu da se uzdrži od izvršavanja najtežih kazni. Da li će ove njegove blagosti dovesti do manje prolivanja krvi? Ima razloga da u to sumnjam. Čak su mi oficiri koji rade u Ministarstvu rata rekli: ‘Možda je politički da se sudi što manje lica, procesi nagomilavaju mržnju u zemlji gdje postoji krvna osveta. Neće biti više niko obješen, ali od sda neće biti zarobljavanja, svi pobunjenici koji su uzeli oružje, biće strijeljani iza fronta.”

Francuska diplomatija i njeni akreditovani predstavnici pažljivo su pratili događaje i na osnovu toga donosili zaključke. Oni nijesu mogli naći niti jedan opravdani razlog za nemire koji su izbili. Pored tretiranja uzroka ustanka centralna tema bila je držanje Crne Gore u ustanku. Smatrali su, generalno uzevši, da ustanka ne bi bilo da nije bilo nesebične pomoći Crne Gore.
Francuski diplomati su se interesovali ne smao o ulozi Crne Gore u pokretanju ustanka nego i o njegovom odvijanju. Svi francuski predstavnici, koji su pratili događaje posvetili su tom svom zadatku najveću pažnju, a naročito konzul Obare. On je posebno pratio reakcije na pružanju pomoći ustanicima, naročito iz Crne Gore.
Prvo mišljenje o držanju knjaza Nikole uputio je Ministarstvu inostralnih poslova konzul u Mostaru, Moro, 14. oktobra 1869. godine. Za njega učešće Crnogoraca u ustanku nije bilo sporno. On kaže da će general Vagner morati „osim da se bori protiv ustanika morati da se bori protiv Crnogoraca“, koje je nesmotrenost austrijskog vojnog kabineta tako uslužno snadbjelo karabinama, puškama na iglu, obučenim topovima i svim vrstama municije.
On prenosi mišljenje turskih službenih krugova da general Vagner i njegova vlada nijesu uopšte obmanuti uvjeravanjem knjaza Nikole da je nemoćan da obuzda izviđenje njegovih podanika u vezi sa ustankom.
”U stvari, gospodine ministre” – kaže Vagner – ”svaki pametan čovjek, koji ima vrlo malo iskustva sa ljudima i događajima u ovim krajevima, zna posigurno da nema zemlje u Evropi gdje vlada više apsalutizma i gdje se vladar tako slijepo sluša kao u Crnoj Gori. Uostalom, nemoguće mi je da se u ovoj situaciji ne sjetim da je knjaz Nikola često koristio i zloupotrebljavao jedno političko sredstvom, koje mu je skoro uvijek uspjevalo, a koje se sastoji u tome da kaže da je iznenađen ogorčenjem svoga naroda, mada, je notorna činjenica da ovaj narod ne kaže i ne radi ništa, osim što mu propisuju naređenja sa Cetinja.”

Beč prijeti Crnoj Gori

Sličnu sumnju u vezi sa držanjem Crne Gore iznio je konzul Moro nekoliko dana kasnije. Prenoseći jedan izvještaj Vuka Vrčevića, austrijskog konzularnog predstavnika u Trebinju, u kome kaže da ”stanovnici Pive, Gacka, Banjana i Grahova trebali su prema naredbi knjaza Nikole da idu u pomoć pobunjenicima risanskog kraja i primili su u vezi sa tim 24 sanduka municije”.
Moro je to ovako komentarisao: ”Čekajući da se informacija, Vrčevića bilo potvrdi ili modificira informacijama koje će mu te šerif uskoro primiti sa granice, može se napraviti sljedeće primjedba: nekoliko pobunjenih sela, svedeno na svoje sopstvene snage i izvore, nebi moglo uopšte tako dugo odoljeti regularnim i dobro komandovanim trupama. Takođe je vrlo vjerovatno da su podržani od Crnogoraca, među kojima je i jedan broj Hercegovaca i uskoka.”

Moro je uz ovaj izvještaj uputio i privatno pismo jednog izvještača iz Dubrovnika kojega je angažovao i pored postojanja francuskog konzula u Dubrovniku, da ga redovno izvještava o bokeljskom ustanku, što je ovaj i radio, informišući o događajima, posebno o crnogorskom knjazu Nikoli i njegovom držanju.
Čim je dobio prva dva izvještaja o Bokeljskom ustanku ministar inostranih poslova Tur Dovernj pokazao je posebno interesovanje za držanje Crne Gore, jer su ti izvještaji bili praćeni podacima o vojnom okupljanju Crnogoraca u Bjelopavlićima, što je zbunjivalo turske vlasti. On je odmah pisao Obreu, konzulu u Skadru, i tražio da bude obaviješten o ”stvarnom raspoloženju knjaza Nikole”, kako bi mogao objektivno ocijeniti okolnosti koje izazivaju uznemirenost. Zato mu je naredio da pođe na Cetinje i da mu saopšti impresije koje on tuda donese ”kako bi mogao suditi o sadašnjoj situaciji u Crnoj Gori i o namjerama koje joj se predviđaju u pograničnim krajevima”.

Obare se u jednom od izvještaja osvrće na težak položaj knjaza Nikole i kaže da je knjaz odustao od vojne parade prema Spužu čim je čuo za ustanak u Boki Kotorskoj:
”Uostalom nije nikada postojala nikakva veza između ove parade i događaja u Kotoru, koji su stavili knjaza Nikolu u krajnje tešku situaciju, i vjerujem da im on, više nego iko drugi, želi kraj. Ipak, ja znam da je knjaževina sumnjičena da pomaže kotorskim ustanicima… Moje je lično mišljenje da se knjaz Nikola neće angažovati u borbama, osim ako ne bude aspolutno prisiljen od svoga naroda. Uprkos mnogim nedostacima njegovog karaktera knjaz je dosta inteligentan da shvati da može sve da izgubi ako podigne oružje protiv Evrope. Uostalom, do sada saučesništvo Crne Gore može biti samo pretpostavka.”
Takvo mišljenje o držanju Crne Gore i knjaza Nikole konzul je imao i poslije posjete Crnoj Gori, gdje je otišao po naređenju pretpostavljenog ministra. Na Cetinju mu je knjaz Nikola dao sva obavještenje o stavu Crne Gore prema ustanku u Boki. Pročitao mu je i dva telegrama: jedan od Bajsta, iz Atine, a drugi iz Beča, u kojima mu zahvaljuje na lojalnom držanju. Obre je čitao i prepisku, koja mu je data na uvid, između knjaza i generala Vagnera, i vidio da se ovaj nije žalio na stav Crne Gore. Razgovarao je sa više senatora, glavara i običnim ljudima. Na osnovu svega stekao je utisak da je Crna Gora neutralna o čemu je čim je došao u Sadal, novembra 1869. godine poslao telegram svom ministru.

U međuvremenu, ministar je dobio slična uvjeravanja i iz drugih izvora, a to mu je potvrdio i austrijski otpravnik poslova u Parizu, sa kojim je razgovarao o Bokeljskom ustanku i držanju Crne Gore, rekavši da je njegov dvor primio miroljubivu izjavu knjaza Nikole i da nema razloga da u nju ne vjeruje.
Na osnovu svih saznanja svojih konzula, vlada u Parizu je smatrala da i pored informacija da stanovništvo u Boki, u prvom redu Crnogorci masovno učestvuju u ustanku, nema osnova za optužbu i da je stav knjaza Nikole prema Austro-Ugarskoj nekorektan.

Uskoro su mu sa Cetinja stigla dva izvještaja u kojima se govori da je neutralnost Crne Gore potpuno osigurana. U prvom izvještaju konzul Obra kaže: ”Ja se ne usuđujem tvrditi da je ova neutralnost od strane naroda potpuno iskrena. Osim toga postoje među njima i mnoge rođačke veze i Crnogorci ne mogu zaboraviti da su ih Bokelji pomagali i teškim danima njihove borbe protiv Turaka”. Ipak, Obre je stekao utisak da obični ljudi nijesu neraspoloženi prema Austro-Ugarskoj, o kojoj, istina, govore sa mnogo prezira, jer su iznenađeni i njenom nemoći da ugruši ustanak, što je dovelo da njen ugled bitno opane.
Francuzi su veliku pažnju posvećivali vojnim problemima u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori tokom ustaničkih godina. Ovim poslovima bavio se u Beču francuski vojni ataše, pukovnik Vaser. Svoje informacije dobijao je iz zvaničnih bečkih izvora i nije pokazivao simpatije za ustanike i njihove akcije. Čim je ustanak buknuo on je informisao ministra vojske francuske vlade da će ustanak biti energično ugušen, jer su protiv ustanika upućene dovoljne kopnene i pomorske snage.

Međutim, dvije sedmice kasnije Vager je pisao da bečki kabinet u vezi sa vođenjem operacija ispoljava izvjesna kolebanja. On je to tumačio carevim i kancelarovim odnosom i nedovoljnom posvećenošću ovim događajima jer su bili na putovanju po Bliskom istoku. To oklijevanje najviše se ispoljavalo prema Crnoj Gori. Pošto je Vagner javljao da ustanici dobijaju pojačanje iz Hercegovine i Crne Gore, bilo je odlučeno da Austrija i Turska koja joj je pritekla u pomoć, okupiraju sve značajne tačke na hercegovačkoj i crnogorskoj teritoriji što bi omogućilo efikasnije akcije protiv ustanika.

Kao strateški najznačajnija tačka bilo je označeno Grahovo. Vagner je o tome pisao: ”Sa čisto vojnog stanovišta, ova odluka je bila poželjnije od svih drugih, ali politički razlozi traže da se od nje odustane”.
Inače, Vasar se na ovaj problem često vraćao. Ukazujući da efikasne akcije protiv ustanika moraju početi što prije, čim prođe zimska sezona i da je za dalje operacije od značaja, to što su ustanici odbačeni od obale preko koje se snadbjevanje trupa može vršiti vrlo lako, Vasar je zaključio: ”Ipak, sve dok Crna Gora ne bude vojnički okupirana od Austrije, ili Bar Turske, treba se uvijek plašiti produžavanja neprijateljstava!”
Javljajući o ofanzivi koja je trebala da počne 6. novembra Vasar je pisao da se u Beču nadaju da će ustanike potisnuti i natjerati da pređu u Crnu Goru, gdje bi, prema obavezi koju je preduzeo knjaz Nikola, biti razoružani, a njihovo oružje predato Austrijancima. Bečka vlada nije imala mnogo iluzija prema držanju knjaza Nikole. Vasaru je rečeno da austrijsko strpljenje ima granice i da je moguće da austrijska vojska uskoro može da otpočne operacije na crnogorskoj i hercegovačkoj teritoriji.

Deset dana poslije Vasar je javljao da je Auersberg dobio naređenje cara Franja Josifa da se sadrži na već zadobijenim pozicijama i da se uzdrži od svakog pokreta, izuzev snadbjevanja isturenih pozicija, dok se car ne vrati kada će mu biti date nove instrukcije jer će čim se vrati iz Carigrada biti sazvan Ratni savjet koji će donijeti plan budućih operacija. Vrlo važno pitanje o kojem se trebalo odlučiti bio je odnos prema Crnoj Gori. Car je želio da prije bilo kakve odluke sazna mišljenje velikih sila, odnosno da se upozna sa instrukcijama koje su dobili njihovi predstavnici u Beču. U vezu sa tim Vasar je pisao: ”Saznajem iz pouzdanih izvora da je ruski otpravnik poslova vrlo kategorički izložio bečkom kabinetu inostranih poslova ovih dana da Rusija uopšte nije raspoložena da dozvoli osvajanje teritorije Crne Gore.”
O stavu Engleske Vasar je obavijestio: ”Predstavnik Engleske govorio je u sasvim suprotnom smislu, ističući da u Forenj oficu smatraju sasvim prirodnim da se pri sadašnjem stavu Crne Gore austrijske i turske snage obavezne da operišu na teritorije knjaževine.”
Vasar je konstatovao da je stav Rusije uticao da je Austrija, bar što se tiče Crne Gore, izmijenila svoj prvobitni plan, tj. da se povuče.
U istom izvještaju on je konstatovao da su Crnogorci na Grahovu koncentrisali izvjesne jedinice u namjeri da ih suprostave svakoj invaziji na njihovu teritoriju, bilo da ona dolazi od strane Turske, ili Austrije. Takođe je javio da je Srbija stavila na znanje Austriji da bi invazija Crne Gore u Srbiji bila vrlo loše primljena.

Moćna Imperija nije mogla ugušiti ustanak

U ruskom i ostalim reagovanjima na planove o okupaciji dijelova crnogorske teritorije javili su i drugi francuski diplomatski krugovi. Ministar inostranih poslova lično je u Parizu razgovarao sa ruskim ambasadorom u Parizu koji mu je izjavio da se petrogradska vlada veoma interesuje za događaje u Boki Kotorskoj, posebno u vezi sa nepovredljivošću crnogorske teritorije, o čemu je ministar obavijestio ambasadora u Beču, vojvodu od Gramona. Ovaj lično javlja da je ruski predstavnik u Beču na lijep način skrenuo pažnju bečkoj vladi da ne povrijedi crnogorsku teritoriju. Još je pisao da se u Beču saznalo da su turske vazalne države protestovale protiv mogućnosti da Turska odobri prolaz austrijskih trupa preko Crne Gore, i da je srpski predstavnik u Sarajevu u vezi sa tim prduzeo korake, a da je slično raspoloženje i u Bukureštu. Zato je vojvoda od Gramona smatrao da bi zauzimanje Grahova donijelo više štete nego koristi, jer bi to otvoreno izazvalo Crnu Goru koja ima 24 hiljade dobrih i dobro naoružanih vojnika, a taj korak bi “ogoričio i javno mijenje”.

Nešto poslije o ruskom reagovanju obavijestio je Tur Dovrenja i ambasador u Petrogradu, general Fleri. On je pisao da ruska Vlada nema nikakve primjedbe na pravo Austrije da na svojoj teritoriji uspostavi red, čak i sarađujući sa Turskom. Ali ako bi to angažovanje imalo za posljedicu bilo koje tačke crnogorske teritorije, ruska Vlada bi rezervisala slobodu akcije. U tu svrhu publikovana je u petrogradskim novinama i jedna ruska nota, kojom je reagovala na pisanje nekog stranog lista.
Kada je široko zamišljen napad na ustaničke položaje, krajem novembra, doživio ozbiljan poraz, pukovnik Vasar je pisao: ”Ja i dalje vjerujem, gospodine ministre, da se ustanak neće ni sljedećeg proljeća završiti, osim ako predio Grahova ne bude okupiran od austrijskih trupa. Vlada danas skupo plaća svoju slabost prema Rusiji, Predlaže što bi Austrija trebala da uradi da bi postigla svoj cilj. Po njemu Austrija treba da svim silama uputi diplomatske note u kojima bi izjavila da će crnogorsku teritoriju napasti čim ustanak bude ugušen. Na taj način austrijske trupe bi ušle slobodno na Grahovo.”
”Petrogradski kabinet bi, bez sumnje, vikao – ali ne suviše glasno” – kaže komentator – ”te bi uspjeh koji bi bio postignut opravdao austrijski poduhvat”. Pukovnik stalno insistira na shvatanje da ustanak nije moguće ugušiti ako se ne posjednu pogranični krajevi Crne Gore.
U istom pismu, javljajući o odlasku austrijskog ministra vojske u Trst da dočeka cara Franja Josifa kaže: ”Biće mu lako da pokaže Nj.Veličanstvu da je svaka buduća operacija u Dalmaciji preduzeta respektujući neutralnost /neprijateljsku/ Crne Gore neminovno osuđena na istu sudbinu kao i ona generala Auersberga.”

Francuski diplomati su se interesovali i za tok vojnih operacija i uzroka austrijskih neuspjeha. Izvještavajući detaljno o toku operacija, oni su sa žaljenjem konstatovali da su vladine trupe pretrpljele velike gubitke.
Kao glavni razlog tih poraza oni su označavali: teren, godišnje doba, neiskustvo vojnika, blizinu Crne Gore. Za uzrok vojnih neuspjeha razlog je nađen u austrijsko-mađarskim razmiricama. Još 14. novembra konzul iz Mostara pisao je da ne vjeruje da će Vagner odmah napasti ustanike, jer mora biti oprezan, pošto je teren u kome mora da operiše veoma težak. U izvještaju od 22. oktobra ambasador, Vojvoda od Garmona, javljao je da je protiv ustanika prvo upućeno 12, a zatim još 6.000 vojnika. Informišući o uzroku poraza snaga upućenih u Dragalj, ambasador piše: ”Ustanici su se povukli u planine i izgleda žele i čekaju napad carskih trupa na pozicijama koje su sami izabrali. Oni su dobro organizovani, logoruju prema strategijskim pravilima i čuvani su od mnogobrojnih predstraža.”
Na faktor terena ukazivao je i konzul iz Skadra Obre: ”Ova zemlja, neprohodnija nego Crna Gora, nudi opkoljenim beskrajne mogućnosti i tamo, kao i u nekim krajevima Albanije, kamenje i stijene odvaljeni sa vrh brda rukama žena i djece dovoljni su često da zaustave marš jedne kolone. Ja sam saglasan da je ovo pitanje škakljivo i da izgleda nemoguće da 12 hiljada Austrijanaca trpi samo poraze. Međutim, kada se ima u vidu mjesto na kome ove trupe operišu i pod kakvim se vremenskim prilikama bore, shvatiće se lako pobjednički otpor ustanika.”

U borbama na Krivošijama i jugozapadnom dijelu Boke Kotorske vojska Austrije imala je velike gubitke, a suočavali su se sa nizom evidentnih poraza. Bilo je zato mnogo razloga koji su uticali na odluku da general Gavrilo Rodić kapitulira pred ustanicima. Međutim, zvanični bečki krugovi su krili svoje poraze. Bilo je aktuelno stalno stanovište službenih krugova da u ustanku ”ide sve dobro”.
Takve ocjene su se ponavljale sve češće. Međutim, zvanični diplomatski krugovi konstatovali su da u službenim izvještajima o borbama ima mnogo prećutkivanja. Francuski ambasador vojvoda od Gramona pisao je da ne može potpuno vjerovati telegramima koji dolaze sa ratišta. ”Novosti koje nam dolaze nose pečat optimističke pristrasnosti prema kojoj je dobro držati se rezervisano.”
Konzul iz Skadra je konstatovao ”da je austrijska štampa pošto se uzaludno trudila da negira neuspjehe austrougarskih trupa, bila prisiljena, malo po malo, da prizna istinu. Kada su bečke novine govorile o stotinama ustanika izbačenih iz stroja istina je bila upravo obratna. Austrijska vojska je žestoko patila i danas je dokazano da su pobunjeni gorštaci, vješti da se koriste zaklonima, imali beznačajne gubitke” – konstatuje on.

Obare da bi ilustrovao gubitke austrijskih trupa naveo je primjer jedne čete koja je u borbi za Braiće izgubila kapetana, njegovog zamjenika i još 14 vojnika, a imali su i mnogo ranjenih.
Ocijenjivano je da su ovi austrijski porazi stvarali mučan utisak i tugu u bečkim krugovima. S druge strane su izazivali oduševljenje i zadovoljstvo kod slovenskog stanovništva. Pukovnik Obre je konstatovao: “Takav neuspjeh uzdigao je do najviše tačke već dosta nepodnošljiv ponos južnoslovenskog stanovništva. Ono se izričito deklariše kao nepobjedljivo. Pošto su i ranije takođe trijumfovali nad Turcima, a evo sad i nad Austrijancima, oni smatraju da im se niko ne može oduprijeti. Ne treba ni čitati njihove novine, koje se štampaju na slovenskim jezicima, da bi se dobila prava predstava o hvalisanju naroda. Tamo se zapaljivim člancima prijeti Austriji opštim ustankom i ide se do najavljivanja njenog skorog pada.”
Svi izvještaji turskih, francuskih, austrijskih, ali i diplomatskih predstavnika drugih zemalja, javljali su da stanovnici Krivošija na sjeveru i u Grblju, Poborima, Mainama, Braićima i još nekim mjestima na jugu izbjegavaju u Crnu Goru. U tome nije bilo nikakvih prepreka od strane crnogorskog vladara.
Strani diplomati ponekad su izražavali bojazan što će biti sa izbjeglicama i kako će siromašna Crna Gora uspjeti da ih primi i prije svega prehrani. O tome su ostali podaci u brojnim pismenim spisima. Konzul Obare, na osnovu informacija koje je pribavio iz povjerljivih izvora, napisao je i ovo: ”Najzad treba da upoznam Vašu ekselenciju da se broj dalmatinskih izbjeglica penje na otprilike osamnaest stotina. Dr Brilej je saznao da će troškovi izazvani ulaskom ovih porodica na crnogorsku teritoriju biti izdašno pokriveni od Rusije. Ova činjenica, ipak, zaslužuje ozbiljnije informacije.”

Zanimanje evropske javnosti za ustanak

S obzirom da je vladalo veliko interesovanje vojnih krugova za dešavanje u ovom ustanku – tok, odvijanje borbi i ratnu nemoć Austrije – kapetan Derekada, koji je pratio događaje u Boki Kotorskoj, održao je predavanje u Ministarstvu rata Francuske višim oficirima i generalima o Bokeljskom ustanku. Ono je objavljeno u jednom časopisu, a kasnije i knjiga ”Conference sur l’ imsurection de la Dalmatie 1869.” U toj knjizi autor je detaljno analizirao tok i vojno iskustvo Bokeljskog ustanka.
Turci, Italijani, Rusi su javljali o okončanju ustanka pri čemu su događaj u Knezlazu komentarisali svakog iz svoga ugla i interesa politike koju su oni vodili u tim burnim bokeljskim događanjima. U ovome su bili najodređeniji i najobjektivniji francuski predstavnici koji su izražavali zadovoljstvo kada su poslali informacije o uspješnom okončanju pregovora sa ustanicima, njihovim zahtjevima i uslovima zaključenja ugovora.

Kaže se da je vlast prihvatila sve zahtjeve ustanika osim onih o služenju vojnog roka, čak im je ostavljeno pravo da nose oružje jer vlada nije htjela da zbog toga propadnu pregovori do kojih im je bilo naročito stalo. Plašili su se uticaja koje su ovi nemiri mogli imati na druge krajeve slovenskih pokrajina. U izvještajima se naglašava da je vlada shvatila da se tokom zime ustanici nijesu mogli pokoriti vojnom silom, zato se mudro pistupilo pregovorima.

Bečka štampa postupila je drugačije od one u ostalim zemljama. Francuski diplomata Obre uskoro je ocijenio da francuska štampa nije tačno informisala o ovom događaju: ”Mada je bečka štampa 13. januara javila o potpunom potčinjavanju Krivošijana, bolje bi bilo da se kaže da je između njih i maršala Rodića zaključena jedna vrsta konvencije na osnovu koje su brđani daleko od toga da budu tretirani kao pobijeđeni. Njihovo oružje, položeno radi forme, skoro odmah im je vraćeno, a što se vojnih obaveza /Landvera/ tiče, austrijske vlasti izbjegavaju da o ovome govore. Iz Mostara je javljeno da su neki od vođa ustanka, koji su pribjegli u Grahovo kao i pop Mitar Samardžić, pravili smetnju pregovorima i da je Vuk Vrčević pisao popu Samardžiću da se odazove pregovorima.”
Francuzi su, takođe, kritikovali bečku štampu povodom uspješnog zaključenja pregovora, zbog popustljivosti protiv ustanika. Pukovnik Vasar tvrdio je da postoji negativan uticaj francuske na austrijsku štampu. ”Razuzdanost francuske demagoške štampe doprinijela je da se poveća žestina bečkih listova koji pripadaju ekstremističkim partijama.”
Nakon zaključenog mira, prema mišljenju ruskog konzula u Dubrovniku Jonina, koji nije ulazio u raspravu koja je strana više dobila ili izgubila govori se o pomoći Crne Gore tokom ustanka teškoćama povratka:
”Poslije ustanovljenja mira u Boki izbjeglice kojih je mnogo u Crnoj Gori, treba da se vrate svojim kućama. Naoružanih ustanika u Crnoj Gori prešlo je oko hiljadu. Osim toga bilo je i oko 5.000 žena, djece i staraca. Ustanici su se mnogi već vratili.

Iznenadni i veliki snijeg otežava povratak njihovih porodica i to će vjerovatno potrajati još mjesec dana. Osim toga ovi ljudi ne mogu da se vrate zbog što u južnom dijelu Boke su skoro sva sela popaljena i opljačkana. Austrijska vlada je obećala ustanicima, još po 40 guldena na čovjeka, u vidu pomoći. Crnogorska vlada već je potrošila veliku svotu za izdržavanje svih izbjeglica. Iz tačnih podataka i računa proizilazi da je od 1.januara izdano i potrošeno više od 15.000 talira. Tu ne dolazi u obzir trošak za izdržavanje vojske na granici… Lično je knjaz dao žito iz svojih imanja u Crmnici i prihode od svojih osam miliona kod Rijeke. Od ovih teškoća Crna Gora se još nije oslobodila, usljed snijega koji onemogućava izbjeglice da se vrate kući.”

Pregledom dokumenata iz arhiva država koje su bile zainteresovane za događaje u Boki 1869. godine vidi se da je vladalo veliko zanimanje za događaje te da su milioni ljudi sa interesovanjem pratili što je kadro učiniti svega 2.000 ustanika. Diplomate su se trudile da što bolje saznaju istinu o buni i držanju podlovćenske države Crne Gore i njenog suverena. Primjećuje se da su dostavljali svojim pretpostavljenim i neprovjerene vijesti te da nijesu uvijek vršili njihovu nužnu selekciju. Njihovi izvještaji, sa izuzetkom ruskih, nosili su pečat proaustrijske pristrasnosti. No, i pored toga ovi izvještaji sadrže mnogo interesantnih podataka ne samo o evropskoj politici i njenom stavu prema ustanku nego i o samom ustanku, njegovom odjeku i posebno mjerama Crne Gore i Turske u vezi sa ustankom.
Ustanak u Boki Kotorskoj sa velikim interesovanjem pratila je štampa posebno u susjednim administrativnim cjelinama gdje su živjeli južni Sloveni, ali veliko zanimanje pokazala je takođe ruska, francuska, te najviše neobjektivna austrijska štampa.
U tim izvještajima zbivanja u Boki Kotorskoj označavaju se imenom Bokeški ustanak, ali i pod imenom Krivošijski ustanak. Naziv Krivošijski je uži pojam, jer se ustanak odvijao ne samo na visoravni Krivošije nego i u Poborima, Mainama, Braićima i Grblju. Austrija je bila prinuđena da poslije poraza sklopi dva sporazuma o miru: u Knezlazu za Krivošije, u okviru orjenskog masiva i u Gornjim Mainama, za dio Grblja, Pobora i Braića. Prvi je zaključen 11. januara a drugi 17. januara 1870. godine. Oba ugovora o miru su iste sadržine.

U štampi onog vremena pominju se nazivi ”Bokeški ustanak” i ”Krivošijski ustanak”. Treba naglasiti da se najveći broj aktivnosti odvijao na Krivošijama. Prihvatanjem termina Bokeški umjesto Krivošijski ustanak ne umanuje se značaj istorijske akcije protiv Austrije u Krivošijama.

Boka Kotorska se u to doba nije smatrala dijelom Dalmacije iako joj je administrativno i politički pripadala. Ona se na skupštini održanoj u Dobroti 29. oktobra 1813. izjasnila da želi živjeti zajedno sa Crnom Gorom.
Pokušaji vlasti Austrije da u njoj uvedu centralizam 1848. godine, a zatim 1854. godine izazvali su jake otpore. Nastojanje Austrije da povodom ratova sa Italijom 1859. i 1866. godine mobiliše Bokelje nailazi na opšti otpor, iako su australijskim zakonom o opštoj obavezi bili obuhvaćeni i stanovnici Boke. Uoči sprovođenja tog zakona u djelo, 14. septembra 1869. godine, kmetovi bokeljski skupili su se u Kotoru radi dogovora da od austrijskog cara traže da Bokelji nikad ne budu dužni da služe vojsku izvan svog okruga, da nakon završetka vojne obaveze mogu, kao moreplovci, putovati van svoga okruga, te da vojsku služe u narodnoj nošnji.
Sasvim logično prve informacije o početku ustanka dojavljeni su u štampi gdje su živjeli Sloveni.
Tačno mjesec dana nakon početka ustanka u Boki Kotorskoj, 26. oktobra 1869. godine ”Pančevac” je pod naslovom ”Ustanak u Boki Kotorskoj” objavio je duži članak o ovom događaju. Pisac članka na početku kaže da je Dalmacija na ivici rata.
Protiv događaja u Boki ustali su skoro jednovremeno ”Peštanski lojd” i drugi listovi pod uticajem cara, ističući da ”pustahijski narod bokeški neće da poštuje careve zakone, koji hoće da reda i jednakosti u čitavoj Austro-Ugarskoj državi te da je radi tog novačenja digao nož na svoga gospodara.” Ovaj citat procarskog lista, ”Pančevac” je komentarisao poslovicom: ”Ne govori baka kako sniva, nego kako bi joj bolje bilo”.

Krivošije pokorene 1882.

List ”Pančevac” posebno prati držanje Crnogoraca i tvrdi da su bili na strani ustanika. List naglašava da je knjaz Nikola saopštio francuskom poslaniku da ”Crna Gora ima spremnih 40 000 vojnika”. Isti list piše i da “Crnogorci u Grahovu dodaju ustanicima hranu i džebanu, a među poginulim ustanicima ima i Crnogoraca, dok je Grahovu 4.000 crnogorskih momaka.”
Zbivanja u Boki tokom ustaničkih godina pratila je i ”Zastava” iz Novog Sada, bilježeći svaki detalj vezan za ustanak, jer je te događaje ocjenjivala kao veliki doprinos borbi jugoslovenskih naroda za nacionalno oslobođenje.
”Zastava” je, uz ostalo, u više članaka pisala i izražavala sumnju da je Austro-Ugarska namjerno izazvala i sama inscenirala sukob sa narodom kako bi mogla da nađe izgovor za koncentraciju svoje vojske u Boki, odakle bi je mogla prebaciti u Hercegovinu ili Crnu Goru radi osvajanja tih područja.
I u Sloveniji je stanovništvo redovno obavještavano o odvijanju aktivnosti u Boki Kotorskoj za vrijeme ustaničkih priprema, tokom borbi i nakon austrijske kapitulacije. ”Slovenački narod” bio je, doduše, jedan od rijetkih koji je saopštio svojim čitaocima detalje o ustanku. Naime, u broju od 26. oktobra 1869. godine obavijestio je da je Ustanički odbor izdao proglas, odnosno poziv na borbu protiv austrougarske vlasti, ne navodeći ni datum, ni mjesto kada i gdje je došlo do ustanka. Ovaj progres spada u red najvažnijih dokumenata o Bokeljskom ustanku, a u njemu su u sažetoj formi izneseni neposredan povod ustanka, ciljevi borbe i eventualni saveznici.

Na osnovu onog što su pisali slovenački listovi, tokom 1869. i 1870. godine, može se zaključiti da su vjerodostojno obavještavali o svim važnijim događajima iz ustanka i da su ispoljavali veliku zainteresovanost za njih. Podržavali su ustaničke zahtjeve i osuđivali politiku bečke vlade i njenih organa u Boki.

Srpska štampa je sa oduševljenjem dočekala ustanak. Osobito je isticala ratno raspoloženje i vojne pripreme u Crnoj Gori. U tim akcijama Crnogoraca vidjela je moralnu podršku koju ovi pružaju ustanicima i njihovu odlučnost da se otvori proces rješavanja srpskog i jugoslovenskog pitanja.
Srpsku javnost je naročito interesovao odnos Crne Gore prema ustanku. To je posebno zanimalo one koji su bili spremni da se prihvate oružja i priteknu u pomoć. To što je knjaz Nikola obećao da će zadržati strogu neutralnost prema ustanku i što je Crnogorcima izdao naređenje da se toga strogo drže izgledalo je srpskoj javnosti kao neophodnost da se pred bečkom vladom prikrije pravi stav prema ustanku. Od početka se vjerovalo da će Crna Gora biti arsenal iz koga će se ustanička vojska snabdjevati oružjem i drugim vojnim potrebama. U Srbiji se nije vjerovalo da će Crna Gora stvarno zabraniti Crnogorcima da uskaču u ustaničke redove. Utisak je u srpskoj štampi bio takav da se vjerovalo da knjaz ne insistira na izvršavanju stavova o neutralnosti.

Bokeljski ustanak, koji se u Rusiji, za razliku od drugih zemalja, najčešće zove Kotorski, nije odmah privukao pažnju novina. Prve vijesti u štampi počele su se javljati kada je poprimio karakter odlučnog oružanog sukoba. Ruski čitaoci u početku nijesu mogli da shvate suštinu ustanka i njegove uzroke. Ovo stoga, jer su ruski listovi crpili svoja obavještenja o ustanku iz inostrane štampe, uglavnom, austrijske, koja nije bila objektivna, a naročito u tretiranju narodno-oslobodilačkog pokreta potlačenih slovenskih zemalja u Austriji.

I pored sličnosti ruskih listova u ocjenama karaktera bokeljskog ustanka i njegovog ishoda, bilo je bitnih razlika u stavovima raznih ruskih novina. Bečki dopisnik ”M.B.” objasnio je uzrok ustanka ovako: ”Siromašni Bokelji, opterećeni raznim dažbinama /a one se penju do 47 odsto prihoda/ i raznim fiskalnim smicalicama, odavno su ogorčeni na austrijsku vladu. Regrutacija za domobranstvo bila je ona kapljica koja je prelila čašu Bokelja”.

Novine su obavještavale i o pomoći koju je Bokeljima davala Crna Gora ali i Hercegovci. Kada se doznalo da su Bokelji, pisala je ruska štampa, ostali bez namirnica, crnogorski knjaz Nikola ukinuo je zabranu izvoza i dozvolio Crnogorcima da trguju na kotorskom pazaru. Crnogorci su takođe hranili izbjeglice iz Krivošija. Prema informaciji lista ”M.B.” dva rukovodioca ustanka Radoičić i Radulović, sklonili su se na teritoriju Crne Gore. Crnogorska vlada odbila je da ih izruči austrijskim vlastima.

Ruski list ”Golos” pisao je da ako crnogorski knjaz pogazi neutralnost Francuska neće praviti smetnje Turskoj da koristi svoja suverena prava na Crnu Goru. Saopšteno je ruskim čitaocima da je Vagner, guverner Dalmacije, odbio posredovanje knjaza Nikole u pregovorima između ustanika i Austrijskih vlasti izjaviviši da će ”povratiti zakon energičnim mjerama”…
Ruske novine su odlučno poricali optužbe da je Crna Gora umiješana u ustanak i osuđivale politiku Austrije i Turske. No, iako su ruske novine o tome pisale obazrivo, uzdržavajući se od vlastitih komentara ”Golos” je otvoreno naglašavao nastojanje Crnogoraca da dobiju izlaz na more.
Poslije zaključenja mira u Knezlazu stanje u Boki Kotorskoj se postepeno normalizovalo. Dio građe za popravku porušenih i zapaljenih kuća u Krivošijama brodovi su dopremili u Risan, a data je i novčana pomoć za popravku porušenih kuća u Grblju, Mainama, Poborima i Braićima, a na svakog stanovnika Krivošija i po jedan kilogram kukuruza, tokom nekoliko mjeseci.

Pored generala Gavrila Rodića, guvernera Dalmacije, za ovu pomoć bečke vlade i cara naročito se zauzimao Stefan Mitrov Ljubiša, poslanik Boke Kotorske u Beču. Čak je i austrijski car Franjo Josif, prilikom posjete Boki Kotorskoj, bio i na Krivošijama, a tamošnji mještani su se ponašali prema gostu kao pravi domaćini.
Zaključenje Knezlaskog mira, na koji je Austrija bila prinuđena, ne toliko zbog poraza svoje vojske, koliko za nju vro nepovoljne međunarodne situacije, za Beč je značilo samo odlaganje uvođenja opšte vojne obaveze i za teritoriju Boke. Ovoj kapitulaciji pred ustanicima znatno je doprinijelo i evropsko javno mnjenje koje je bilo na strani ustanika. Čak i dio bečke štampe tražio je zaključenje mira.
Međutim, to je tako bilo samo privremeno. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska je stvorila mogućnost da relativno lako savlada eventualni novi oružani sukob sa Bokeljima, na Krivošijama. Sada je Austrijska vojska mogla da napada Krivošijane sa dvije strane – sa morske obale ili uzduž čitave hercegovačke granice.

U novonastalim okolnostima, Austro-Ugarska je, u jesen 1881. godine, naredila da se izvrši regrutacija u čitavoj Boki. U novoj situaciji nije bilo nikakvog izgleda da bi novi ustanak mogao da uspije, stoga je svih 16 tadašnjih opština Boke Kotorske odlučilo da se pokore Zakonu i dovedu svoje mladiće na regrutaciju. No, Krivošijani su i ovoga puta odlučno otkazali poslušnost austrougarskoj monarhiji. Ni prijetnje, ni savjeti nijesu ih mogli odvratiti od oružanog otpora za odbranu svojih “starih” prava. Krivošijanima su se tada priključili samo još mještani Ubala i Gornjeg Orahovca, a nešto kasnije i oni iz Pobora.
Poučen iskustvom iz prvog bokeljskog ustanka, novi komandant svih trupa u južnoj Dalmaciji i Hercegovini general Stevan Jovanović nije htio da se upusti u zimsko ratovanje, nego je tek u februaru 1882. godine izdao naređenje general majoru Vinterhalteru da radi zaštite primorskog pojasa, zauzme položaje na liniji Velje Brdo – Ledenice – Gornji Orahovac.
Dobro pripremljena ofanziva na Krivošije počela je 7. marta. Iz Hercegovine nastupile su dvije divizije pješadije, od Vučjeg zuba, Orjena, Orjenske lokve, Graba, Vratla i Kruševica sa brojnom artiljerijom. Iz Herceg Novog nastupile su dvije kolone a iz Risna dvije. Jednovremeno, stavljena je u pokret i vojska pod komandom general majora Witerhaltera, koja je držala položaje, ranije zauzete na liniji Ledenica – Gornji Orahovac.

Iako su ustanici na više mjesta pružili snažan otpor, posebno 9. marta, kod Strekanice, gdje je poginuo austrijski major Rukavina. Ostaci ustanika stalno su potiskivani prema crnogorskoj granici.
Ovoga puta ustanici nijesu uspjeli, jer su ratovali u sasvim drugim uslovima. Ipak, borili su se sve do kraja.
Ustanak u Krivošijama bio je konačno slomljen kada su sa Krivošija, pretvorenih u veliki vojni logor, nestali i posljednji gerilci.

Feljton iz lista Republika, objavljen krajem 2007.