Crna Gora i Crnogorci u “Novoj Evropi” – Dr Branislav Kovačević i Marijan – Mašo Miljić – Montenegrina.net | Kultura, umjetnost i nasljeđe Crne Gore. Culture, Arts & Heritage of Montenegro.

Što su o izdaji Crne Gore, slomu crnogorske države i padu njene dinastije, kapitulaciji crnogorske vojske 1916. godine, o Crnoj Gori u Prvom svjetskom i između dva svjetska rata i drugim spornim pitanjima pisali serdar Janko Vukotić, Marko Daković, Petar Plamenac, Pero Šoć, Jovan Đonović, Don Niko Luković, Radosav Vešović, Nikola Škerović, Lazar Tomanović i drugi poznati crnogorski, političari i intelektualci u uglednom zagrebačkom časopisu „Nova Evropa” koji je izlazio između dva svjetska rata

Obnova crnogorskog političkog i kulturnog identiteta

Od početka izlaženja ovoga renomiranog glasila do danas se mnogo toga mijenjalo i promijenilo. Ondašnja „Nova” Evropa vrlo malo liči ovoj današnjoj, ali mnogo više nego što tadašnja Crna Gora, koja nije postojala kao državni subjekt a Crnogorci kao nacionalni entitet, pošto su istorijskom nepravdom, iako su bili na strani pobjednika, nestali na samom kraju Prvog svjetskog rata odlukama Mirovne konferencije u Versaju, sliči ovoj današnjoj koja ima sve državne atribute osim međunarodno priznate nezavisnosti.

U vremenu kada je Crna Gora prestala da postoji kao dražva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, i kada je, nekim istorijskim apsurdom, na volšeban način „nestalo” i etnosa i imena crnogorskog, a zabranjivane knjige koje su afirmativno govorile o bivšoj crnogorskoj knjaževini odnosno kraljevini, istoriji, državi, dinastiji, suverenu koji je skončao u egzilu, kada je bilo potrebno posebno odobrenje nove države za koriošćenje arhivske garđe i drugih izvora koji su se odnosili na crnogorsku prošlost, kao i za prikazivnje savremenog stanja – „Nova Evropa je bila rijetka inelektualna oaza gdje se moglo relativno slobodno pisati i raspravljati o Crnoj Gori i njenoj sudbini, o Crnogorcima i njihovom udesu.

„Nova Evropa”, kao i najveći dio kulturne periodike, imala je zadatak da čitaoce upozna sa posebnostima i razlikama zemalja i pokrajina koje su ušle u novu državu. Nastojeći da te različite konstitutivne elemente istakne i zbliži stanovništvo koje se do tada malo ili nimalo poznavalo, ona je publikovala tekstove iz kojih se čitalačka publika mogla da upozna sa istorijskim, geografskim, socijalnim, političkim, vjerskim, ekonomskim i drugim faktorima koji su karakterisali pojedine regione jugoslovenske kraljevine, pa i sa Crnom Gorom, ranijom državom, svedenom na oblast, pa na dio proširene banovine.

„Nova Evropa” je značajno učestvovala u oblikovanju javnog mišljenja. Ona je direktno prikazivala stvarno stanje Crne Gore, između prošlosti i sadašnjosti, a indirektno inicirala svijest o obnovi crnogorskog političkog i kulturnog identiteta. U tome je ovaj časopis, kao nijedan drugi, imao veliku ulogu i značaj.

U zagrebačkom proevropskom časopisu postojala je težnja da se sagledaju brojni i različiti problemi jugoslovenske unitarne države, monarhističkog tipa, pa i Crne Gore koja u njoj nije imala nikakvu posebnost, osim tradicije i istorije, koje se nijesu mogle ingorisati, opšte zaostalosti i zapuštenosti i teškog socijalnog položaja njenog stanovništva između dva svjetska rata.

U odnosu na drugu kulturnu periodiku toga vremena, izuzev „Srpskog književnog glasnika” koji je izlazio u Beogradu, „Nova Evropa” je, osim kontinuiteta u izlaženju, imala i visok nivo, zamašan tiraž i veliki broj čitalaca, nastojeći da široj javnosti nametne svoja shvatanja i poglede na držvu i društvo. Iako nije bila sasvim sluškinja tadašnje politike i ideologije, ipak je njena moć u rješavanju aktuelnih pitanja i problema društva bila prilično ograničena. Tu ograničenost nametali su i vlastiti pogledi časopisa, zakonska regulativa ondašnje države, cenzura i autocenzura. Iako glasilo intelektualne elite, ova periodična publikacija nije mogla da odgovori na sve izazove ondašnje društvene stvarnosti, pogotovo da ima uticaj na cijelu državu i društvo.

Časopis je nastojao da posveti naročitu pažnju spoljnoj politici države, nacionalim monopolima, reorganizaciji diplomatije, kulturnoj autonomiji nacionalnih manjina, da Kraljevina Jugoslavija ne bi na spoljnom planu bila izolovana, za poboljšnje njenog spoljnopolitičkog položaja. „Nova Evropa” je u unutrašnjoj politici države kritikovala nedostatak parlamentarizma. Takođe, zalagala se za razvoj zadrugarstva, bolji položaj štampe, garantovanje slobode pisane riječi, poboljšanje prosvjetne politike, posebno za eliminisanje nepismenosti i podizanje osnovnih škola. Uz sve ostalo, časopis je isticao proirtet ekonomskog napretka i valjane zdravstvene politike. Imao je veliku misiju u tadašnjem jugoslovenskom društvu, koje su razdirale brojne protivurječnosti. „Nova Evropa” je, prije svega, bila tribina nezavisne inteligencije i njene javne riječi. I pokret i glasilo vodili su računa o reciprocitetu ćirilice i latinice: najčešće su članovi hrvatskih saradnika objavljivani ćirilicom a srpskih latinicom. Osim optužbi režima, „Nova Evropa” je bila na udaru hrvatskih naiconalnih kr ugova, dok joj se u beogrdu pripisivalo „antisrpstvo”, a ljevica joj je spočitavala povezanost sa masonima.

Prva bilješka-pismo princa Mirka Petrovića

Prvi tekt koji se odnosi na Crnu Goru jeste bilješka o publikovanju Njegoševog „Gorskog vijenca” (br. 4, 21.H 1920.), u rubrici „Knjige i listovi, nove knjige”. Tekst nije potpisan. U okviru te bilješke objavljeno je i pismo, tada već pokojnog, princa Mirka Petrovića upućeno M. Rešetaru, u kome mu izražava zahvalnost na pošiljki primjerka „Gorskog vijenca”.

„Gorski Vijenac”, i Petrovići-Njegoši

Odlično izdanje „Gorskoga Vijenca” s komentarom profesora M. Rešetara izlazi evo po sedmi put, ćirilicom). G. Rešetar nam je ustupio na upotrebu pismo pokojnog kraljevića Mirka Petrovića Njegoša, kojim se ovaj zahvalio na pošiljci „Gorskog Vijenca” u jednom od ranijih izdanja, te koje ćemo ovom prilikom objaviti. Pismo je iz doba aneksijone krize i datirano u Kruševcu 19. februara 1909, a zanimljivo je i što sadrži pokušaj sina da odbrani držanje očevo, kralja Nikole, u poznatoj Cetinjskoj Aferi. Ono glasi:

„Dragi gospodine Rešetaru,

„Uzeli ste trudnu ulogu i slavan zadatak, da „Gorski Vijenac” razjasnite srpskom svijetu u djelove, koji su mu mogli biti nepoznati, što zbog lokalnijeh izraza i forma, što zbog visoke dikcije i filosofskih i istorijskih tajna, koje su ispisane na stranicama te divne knjige. I prijed vašijeg krasnijeg komentara, meni je kao Crnogorcu „Gorski Vijenac” u potpunosti bio poznat, ali uvijek sam se bojao da našem potomstvu ostanu nejasni toliki u njemu divni izrazi, značajni i duboki filozofski pojmovi i tolike druge ljepote koje su više ili manje bile nepristupce i većem obrazovanju a kamoli vulgarnoj znanosti. Zato vam od srca hvala, i kao Srbin, i kao Petrović-Njegoš, i kao potomak onoga velikana, čijim se pjesničkim umotvorom narod srpski ponosi.

A sada, mudri i vrijedni naš književniče, dvije riječi… Poklanjajući mi svoje divno izdanje „Gorskog Vijenca”, izvoleli ste mi uputiti jednu hrišćansku i punu milosrđa moblu, naime, da posredujem kod moga Oca, u cijelji pomilovanja zatvorenijeh lica zbog one nesrećne afere sa bombama.

„Ja sumnjam da vi dobro poznajete mojega Oca; moj je otac što ću vam reći dobar čovjek, i, kao sin, ja neću da ga hvalim… On ima svoju povjest. On je sam povjest. – Kakav je bio, i što je sve razvio u svome političkom, vojničkom, zakonodavnom i pjesničkom radu, prećutaću, jer: „Pokolenja djela sude, što je čije, daju svjema”. Od ciglijeh deset godina moj je otac znao na izust cio „Gorski Vijenac”, a kad je napunio petnaestu, umio je već i tumačiti stihove: „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”. Najlakše je iz daleka sumnjati u dobrotu jednoga srca, i kritikovati. Moj je otac velikodušan: U samoj nesrećnoj aferi sa bombama, pomilovao je sve one koji su od suda bili osuđeni na smrt, – pomilovao je dakle izdajnike, koji padaju pod strašnu kletvu Serdara Vukote… Zar bi u ovakoj prilici ljudsko milosrđe moglo i smjelo što više učiniti? – Nije grijeh što krivci jošt ispaštaju u tavnici pokušaj umorstva jednog vladara, jedne vladajuće porodice, i jedne narodne skupštine, – grijeh bi bio, kada bi se takvo jato pustilo na slobodu, da truje i nove zavjere stvara. – Vi ćete veličinu njihovog zločina moći da shvatite samo onda, ako za trenutak zamislite, šta bi bilo od Crne Gore i koja bi korist od nje bila Srbstvu, naročito danas (sad me vi dobro razumijete) da je, nedaj Bože, uspio pokušaj onijeh prema čijoj sudbini ima sažaljenja vaše dobro srce?… Pravo imati kada kažete, da su srbskom narodu danas sloga i jedinstvo najpotrebniji, samo dopustite mi da primjetim, da deset-petnaest Brankovića, koji su htjeli unijeti gubu u torinu, neće učinjeti prazninu u redovima našega junačkog rata. Niti se poznaje da nijesu suncu, koje grije one prave vitezove, koji zube oštre za susjeda. Pa i kada bi ih sjutra, u prkos narodnog ogorčenja, milost moga oca oslobodila, – tu bi slobodu oni upotrebili na štetu domovine. Ne brini se, dobri Srbine, za našu Gorsku snagu i jedinstvo! Čućete, mislim, brzo, da će propjevati pjesma od užasa, i utemeljiti se na sva vremena „Oltar pravi na kamen krvavi”, i „Ponovo će izniknuti cvijeće za daleka neka pokolenja”.

„Srdačno Vas pozdravlja uvijek naklonjeni vam Mirko”.

Osnivači „Nove Evrope”

Časopis „Nova Evropa” pokernut je početkom dvadesetih godina 20. vijeka. Neprekidno je izlazio od 16. septembra 1920. do 20. marta 1941. godine, u početku triput, pa dvaput, a od 1930. jedanput mjesečno, pod uredništvom Milana Đurčina, istaknutog jugoslevonskog intelektualca, publiciste, prevodioca i književnika, koji je dugo boravio u Velikoj Britaniji. U suštini, „Nova Evropa” je bila glasilo za politiku i društveni život, bavilo se kulturom i objavljivalo književne radove.

Klica „Nove Evrope” nikla je iz pisma koje je Ćurčin uputio početkom maja 1920. dvanaestorici istaknutih intelektualaca, pozivajući ih na saradnju.

Osnivači „Nove Evrope” bili su: Jovan Cvijić, Josip Smodlaka, Ivan Meštrović, Matija Murko, Ivan Prijatelj, Milan Rešetar, Nikola Stojković, Leonid Pitamić, Julije Benešić, Tihomir Ostojić, Kosta Kumanudi, Milan Rakić, Sv. Popović, Vojislav M. Jovanović, Branimir Livadić, Milan Grol i Milan Ćurčin.

Prvi broj „Nove Evrope” publikovan je 16. septembra 1920. godine, u tiražu oko 4.000 primjeraka.

Ime časopisa je dobro smišljeno i odabrano, a cilj mu je bio da obuhvati „sva tri plemena”, Srbe, Hrvate i Slovence (Crnogoraca nema!) i da ih približi „evropskim uzorima”.

Njegošev amanet CrnogorcimaPetar Petrović Njegoš umro je, kao što je poznato, od sušice. Njegovu je smrt lepo opisao pop – Vuk Popović-Rišnjanin, u jednom pismu Vuku Karadziću, pisanom neposredno posle vladičine smrti, u Kotoru 10. / 22. novembra 1851.
Donosimo ovde to pismo onako kako je otštampano u „Vukovoj prepisci” (državno izdanje, knjiga VII – strana 109-112).

„Mila braćo moja! Evo sam vam baš došao na ždrijelo vječnog doma! I viđu da ću umrijet, i teško žalim e ću vas ostavit e ćah još sad biti dvije godine živjet, i viđet ćaste kako ćah proslavit Crnu Goru, ali volja Božja ne dade! Ja sam vam sveđer pričao i kaživao kuđ sam išao i što sam vidio što sam radio i što sam stekao. Ja sam sve ovo činio za dobro i poštenje naše, i koliko sam mogao, svuđe sam vi naredio, i napravio, da ve neće bit stid. A sadah! Braćo poslušajte me što ću vi najposlije reći: Zaklinjem ve Bogom i Svetim Gospođom držte Pera za gospodara, i slušajte Đorđa. Zeko neka sjede na moju stolicu, te bude za toga. Vi živite u dogovoru i u ljubavi bratskoj, pa će tako i svi ostali Crnogorci. Ne gonite Brđane, niti ih puštite krvnicima Turcima. Ne nasrćite na ćesarevu zemlju ni na ćesareva čoveka.
– Od kokoške do glave, ko ukrade ili nasilice učini u ćesarevu zemlju nek se mušketa. Čuvajte se od zlijeh Turaka, i šnjima gledite da u miru budete, a ne puštite bogme niko da vas tare.
Držte se Rusije, i slušajte cara Rusiskoga, i biće vam svako dobro.
On će vam onu pomoć i u naprijed davat, ako vam je uzbasta uzderžat.
Učinio sam tri testamenta: jedan je u Beču, drugi u Peterzburgu, a treći kod konsula u Dubrovniku, i ovoga pošto umrem pročitajte narodu. U Beču su 100.000 f. u Peterzburgu 100.000, a kod Pera 58.000, koje sam sačuvao za potrebe naše, i vi ih ne tičite bez nevolje domaće i čuda.
Još vi preporučujem i amanet predajem kad umrem kopajte me na Lovćen kod nove crkve.”

– Pošto ovo izgovori stišaju se svi, ali serdar Đurašković zapita:
„A da Gospodaru kad ne bi narod šćeo Zeka na mjesto tvoje šta ćemo onda?”
– „Bogme serdaru, tada neka narod izbira drugoga”, odgovori mu vladika.
Pri ovome razgovoru prispije mu i starac otac s Njeguša i nazove:
„Dobar večer Gospodaru! Zla mi večer”.
Vladika mu odgovori:
„Dobro došao Tomo! I milo mi je da si došao, nijesi me nikad na put spravljao, a sad oćeš”.
Zatim se raziđu u plač, i odmah pišu đeneralu kako je na samrti, i đeneral sjutri dan pošlje mu protomediga, ali ga ne zastane živa. Sjutri dan osvane još u težoj muki, ali ga bistra pamet nije nikad izdavala, i zato se mirno ispovijedi i pričesti, pa najposlje s razširenim rukama ove riječi izgovori:
„Bože i Sveta Troice pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru! Sveti Arhanđele Mihaile primi moju grješnu dušu!
I odmah prostre se na stramac svoga strica Svetog Petra i ispušti duh!”
Obučen je bio u najljepšoj odeždi što mu je ruska carica poklonila bila, i tako u divnom arhijerejskom odjelu nakićen, prućen prosve crkve u odru, s otvorenim očima i zasukatim brcima izgledao je kažu kao živ, i mirisao kao ruža ili kao Svet! Đorđe je nad njim strangušao, i na naručja ponijeli su ga. S ovijem je njeke useljene o sebi u narodu misli protivne, dobro uništio i izgladio. Žalostna njegova mater nije ga zatekla živa, i kad je čula blizu manastira jauk i kukanje, rekne:
„Nije mi umroo ne! On je meni živ!”
A kad ga ugleda mrtva poviče:
„Kako mi te Bog ukrasio, mimo ikog slavo moja! ah lele! Falaj da je Bogu!”
Pa se obrne put sina Pera i rekne mu:
„Nemoj mi se Pero ti zaklati, neka gleda majka tebe, nek se sestre s bratom kunu, da nijesu bezbratnice!”
Iz Brda došlo je bilo do 400 ljudi, i preko polja Cetinskog jednogrlice kukali su:
„Kuku nama kruno naša! Lele nama za vijeka! Naš je svijet poginuo! Sunce nam je potamjelo! Krila su nam salomjena!” Ovako ga je svak tužio kao da je svakom iz srca bio. Pleme Erakovića sve se ošišalo, sve je u crno zamotano, – i izvan plemena vidim ovuda mnoge izgrebene i koža da im visi niz obraze. Oni svi i ovde po gradu i na pazaru jauču i nariču:
„Ah žalosti bež lijeka! Lele nama bez čobana! Mnogo li se nam ukide! i umali i ukrati! Poginu ni vid očinji!” i.t.d.
Oni svi vele: „da je Svet, i da je živ, a Svet po zemlji išao, i kad su ga ljubili poznali su ga po ruci mekoj kao pamuk da je Svet.”
U neđelju večer, treći dan po smrti ukopali su ga na Cetinje u crkvi u grob Svetog Petra u onoj lijepoj odeždi. Tako je ktio Pero i Đorđe. Na pogrebu bilo je preko 100 sveštenika, i do 4000 duša. Svakome su popu dali po cekin, prostom čoveku po cvanciku, za ručak i večeru; glavarima po dvije, a Primorcu po tri. Glavare iz svakog plemena priustave da čuju tastamenat, i pošto se pročita, prvi je Đorđe poljubio Pera u ruku, čestitajući mu novo gospodarstvo, a za tim svi ostali redom. I s ovijem dade Đorđe svemu narodu lijepi izgled. Tastamenat je bio po volji svakome, samo jedna odluka vladičina: da dobit na 100.000 f. što su u Beču, ima se davati ocu materi i dvjema udatim sestrama, dok su živi, ne bi mnogijem mila, govoreći:
„Ono nije njegovo nego naše”, kao i za Zeka što je rekao: da bude namjesto njega, ne bi im po ćudi, i rekoše:
„Nećemo Zeka božja ti vjera, e nema se šta viđeti pred kraljevima”.
Što nijesu ga saranili na Lovćen, kako što je preporučio, svijesno su promislili: da ne bi počem tamo u pustinji, po nagovoru krvnika glavu mu kagođ posjekao i ponio, ili ko od čobana naši ili njihovi, s njega ono odjelo svukao; ali su ugovorili: da poslje treće godine kosti mu prenesu tamo, i kuću ograde da u njoj stoje ljudi.
– Dakle sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i sveca!…
Čujem da je ostalo od vladike u rukopisu nekoliko u komadiće umotvorni njegovi djela.
Dosta se siromah trudio, i sa svom ljubavi podnosio jada i čemera, a na svoje zdravlje slabo je pazio, i zato može se reći, da je prije reda i vremena skončao svoju lijepu mladost!
Laka mu zemljica bila! i vječna pamet!”

VOJVODA MAŠO VRBICA

Novčani zavodi u Crnoj Gori

Godine 1902. osniva se u Nikšiću štedionica (sada Banka), a zatim se nižu jedna za drugom: Podgorička banka, Crnogorska banka na Cetinju, Narodna banka u Baru, Narodna štedionica na Cetinju i Srpsko-Arbanska banka na Cetinju. Sve sa jednim te istim ciljem (sem ove potonje tek osnovane): davanje zajmova bilo kratkoročnih, uz običnu mjeničnu obavezu, bilo s polugodišnjom otplatom uz garanciju nepokretnosti. Nikakva drugog cilja, nikakve više akcije za podizanje privrede, snaženje trgovine i radinosti, nikakve više akcije za podizanje privrede, snaženje trgovine i radinosti, nikakva plana za što racionalnije eksploatisanje prirodnih bogatstava Crne Gore. Za sve ove zavode glavna i jedina svrha bila je: pozajmiti uz visok kamatnjak nešto novaca, što su ih naši iseljenici iz Amerike upućivali, pa dijeliti od 20 do 30% dividende!
Dugovanja seljačkog elementa bila su dosegla toliku visinu, da je vlada bila primorana da, 1909, putem jednog zajma kod Boden-Kredit-Anstalt-a u Beču, od 3,000.000. – zlatnih kruna otvori Hipotekarnu banku na Cetinju, s isključivim ciljem da seljake oslobodi svih dugovanja kod pojedinih novčanih zavoda, te sama im dade hipotekarne zajmove uz 6% kamata s dugogodišnjom otplatom. Ondašnja vlada podijelila je u tu svrhu samo 700.000. – kruna, a ostatak od 2.300.000 – utrošila dijelom na proslavu jubileja pok. kralja Nikole (1910), a dijelom na podizanje jedne državne zgrade!…
A kako je danas?
Niko tako radosno nije dočekao dane Narodnog Jedinstva kao Crnogorac. On ga je prvi i proklamovao uz ogromno oduševljenje. Nije naš Crnogorac, ulaskom u Jugoslovensku Zajednicu, očekivao plate i položaje, nagrade i dekoracije. Ne! On je očekivao nešto sasvim drugo: saniranje njegovih unutrašnjih prilika, procvat trgovine, radinosti i zanatstva, gradnju puteva i mostova, podizanje zanatskih i osnovnih škola, obustavu eksportiranja naše radne snage za Ameriku, privredu. Od svega toga – ništa! Ali je dobio nešto sasvim drugo.
Već je šesta godina kako jedna banda zlikovaca i razbojnika žari i pali po Crnoj Gori, pljačka i ubija. I umjesto da se ovoj zlikovačkoj bandi stane nogom za vrat, preduzimanjem svih nužnih mjera, i zemlja jednom oslobodi ove napasti, a narod prione uz posao, beogradska vlada, na zaprepašćenje svega poštenoga svijeta, vodi s njima pregovore posredstvom jednog opskurnog advokata u Kotoru!
I umjesto toliko očekivanog reda, mira i rada, danas u Crnoj Gori prašte puške i padaju glave njenih dobrih sinova, odanih pobornika Narodnoga Jedinstva!…
Srpsko-Arbanska banka otpočela je svoj rad tek 1. oktobra 1922.
Narodna Štedionica na Cetinju, prekinuti rad tokom okupacije nije obnavljala.
Na Cetinju postoji i Filijala Narodne banke. Izgleda da je njen jedini zadatak, da trgovcima u Crnoj Gori podjeljuje kredite uz 6% kamate, da ovi odu naročitim automobilima do Sarajeva, kupe kod raznih Danona i Levi-a robu, prevozu je u Crnu Goru, i preprodaju seljacima i činovnicima, može se misliti uz koliko procenata zarade! Tako je Narodna banka regulisala novčane i trgovačke odnose u Crnoj Gori.

J. M. (1923)

Od Beča do Cetinja i natrag

Vuk i Njegoš
(Ova dva odlomka iz svoje velike i lepe knjige o Vuku Stefanoviću Karadžiću, koja ovih dana izlazi iz štampe, stavio nam je na raspoloženje sam pisac. Oni su bili namenjeni broju „Nove Evrope” posvećenu uspomeni P. Petrovića Njeguša; ali taj broj još nije pripremljen, pa ih stoga objavljujemo ranije.)

„Ovi dana pošao je tamo kandidat vladičestva Crnogorskog, koji preko Beča ide u Petroburg. Preporučili smo mu da vas tamo posjeti, koje ako ne bude do sad učinio, istražite ga, ako već ne bude dalje pošao, i poznajte se s njim. Zaslužuje iz mnogo uzroka biti vama poznat, a osobito što je i bez čina, kog nosi, dobar Srbin. Bićete zadovoljni čuti ga. Evo vam i jedne njegove pjesne ovde složene. Ako sudite da zaslužuje, stavite je gdigod u vaša dela. Jezika crnogorskog štil zaslužuje da i naši Madžarski Srblji čuju. Da vidimo šta će reći Zoili”.
– Tako je Dimitrije Vladisavljević, učitelj sreskih škola u Trstu, predstavio Vuku budućeg pesnika „Gorskog Vijenca” (28. juna 1833).
Vuk se našao s budućim vladikom, i odmah su se združili i sprijateljili, i među njima je već bilo govora da pri povratku i Vuk s njim pođe da obiđe Crnu Goru.
Vuk je ovako opisao Mušickom budućeg vladiku:
„Ovdje je pre šest nedelja bio crnogorski upravitelj, arhimandrit i budući vladika, Petar Petrović, kome nema još puni dvadeset godina, a veći je i lepši, nego ikakav granatir u Beču! Nesamo što zna srpski vrlo dobro čitati i pisati, nego pravi i stihove lepe. Glas rodoljupca vašeg zna naizust i obožava vas za vaše rodoljubive misli, nego mu je malo žao, što još prostije srpski ne pišete, jer on misli da na svetu nema lepšega jezika od našega narodnog (ima pravo, što tako misli, makar i ne bilo istina).
Ča Steva (Mitropolit S. Stratimirović) mu se je tužio i na mene i na vas, i on nas je obojicu branio. Odavde je otišao u Peterburg da se zavlači; kad se vrati natrag, može biti da će vas pooditi ( sa mnom zajedno)”. (22. avgusta 1833.)

Polazeći u Petrograd Njegoš je ostavio Vuku neke stihove da ih naštampa, pod nazivom „Glas Kamenštaka”. Iz Petrograda ga je pitao da li je dopušteno štampanje, i ako jeste, neka mu pošlje nekoliko primeraka; a ako nije, neka mu pošlje rukopis da ga naštampa u Petrogradu. U drugom pismu javlja mu da mu ništa ne šalje, jer će skoro krenuti iz Petrograda natrag, i veli da bi mu milo bilo da knjigu u Beču gotovu zatekne. – Po odlasku Njeguševu Vuk je otišao u banju u Budim, a rukopis je predao Jermenskoj Štampariji da ga pošlje na cenzuru. Kopitar mu je javio da je s rukopisom još pre tri nedelje svršio „više da, nego ne”, ali ne zna poslednju reč. Ali izgleda da je poslednja reč bila: više ne, nego da, jer Vladika traži od Vuka da mu rukopis vrati preko Vladisavljevića: „Kamenštak je ovdje pisan, pa neka se ovdje i štampa”. Mesto „Glasa Kamenštaka” izišao je na Cetinju 1834 „Pustinjak Cetinjski” sa deset pesama, od kojih nekolike nesumnjivo nisu mogle biti u „Kamenštaku”, jer su ispevane ili u Petrogradu, ili posle povratka iz Petrograda. Ja sam onaj isti Vladika se vratio iz Petrograda pozno u jesen (13. decembra bio je na Cetinju) i Vuk nije s njim pošao. Može biti da su bila dva uzroka tome: prvo, što je želeo da naštampa „Poslovice” za koje je i oglas izdao (10. oktobra) i drugo, što je za njega bilo vrlo nezgodno da u poznu jesen putuje po Crnoj Gori. Manje je nato moglo uticati pismo Frušićevo, u kome mu savetuje da odloži put za do godine, jer su svi u „opštestvu u poslu, pa ne bi bilo prilike ničemu, što bi želeli da bude”. – Međutim je s Vladikom ugovoreno za proleće, i Vuk je očekivao da mu Vladika što o tome piše s Cetinja. Kako nije ništa dobio, javi mu se pismom 6. februara. On mu odgovori: „Iako vam nijesam pisao – zbog važnijeh poslovah koji su tome prepeku stavili – opet zato ja sam onaj isti i na onijem riječima, kakav sam s vama bio i govorio u Beču”. – Rano s proleća nije otišao, što je u martu i u aprilu bio bolestan od gripa, a u maju je išao u Budim da poručuje slova za Vladičinu štampariju. – Vladika je bez sumnje dobio u Petrogradu i štampariju i matrice od slova. Štamparija je poslata preko Libeka za Trst, a matrice i probe slova poneo je sa sobom, i ostavio kod Vuka. Sa sobom je poveo, ili sa šamparijom poslao, jednog Rusa, kao faktora. – Vuk se krene iz Beča tek 8. jula, iako je još 6. juna bio izvadio pasoš za Crnu Goru u turskom poslanstvu. Iz Beča se Vuk krenuo deližansom i preko Graca i Ljubljane nezadržavajući se nigde stigne u Trst 10. jula u veče. U Trstu se zadržao mesec dana u društvu s Frušićem, Vladisavljevićem, i drugim trstanskim prijateljima. Desetog avgusta krenuo se iz Trsta morem za Dubrovnik, gde i stigne posle osmodnevnog putovanja. U Dubrovniku je bio gost Gagićev, i ostao je trinaest dana. Za to vreme gotovo svako veče išao je u jednu krčmu van grada, gde dolaze sodati (seljaci) iz okoline, i slušao kako pevaju uz gusle. Kad mu je jedan poznanik rekao da je to sramota, i šta će reći gospoda dubrovačka, on mu je odgovorio, da nije došao ovamo da ugađa volji gospode dubrovačke već svojoj. Prvog septembra pošao je put Kotora, a odatle četvrtog istog meseca na Cetinje, gde je stigao drugi dan. U svima pismima koje je pisao s Cetinja pun je hvale kako ga je lepo primio Vladika.
„Vladika me je primio kao druga i prijatelja, i s čim se gođ može, rad je da mi ugodi”, piše Kopitaru. Srećan slučaj pomogao mu je da ubrzo vidi i pozna sve glavnije ljude u Crnoj Gori. Uoči Lučina dne (17. oktobra), kad se navršilo četiri godine od smrti vladike Petra I, otvore mu grobnicu, da kosti prenesu na drugo mesto (jer je crkva tesna, a grobnica je zauzimala mnogo mesta), ali u mesto kostiju nađu ga celokupna. Vladika ga štampanim cirkularom objavi narodu za sveca, i iz sve Crne Gore povrvi narod da mu se pokloni i da ga celiva, jer su ga još za života za sveca držali. Mislio je ostati na Cetinju celu zimu, ali oštra brdska klima nije bila za njega. Na nekoliko dana po dolasku počeo se tužiti na zdravlje. „Mjesto se ovo čini da je vrlo zdravo, ali sam ja u Primorju bio zdraviji, nego što sam ovdje od kako sam došao, a unapredak ne znam kako će biti (ima četiri dana kako mi noću udara krv na nos, pa ne može da iziđe nego je ujutru ispljujem i izraknem)”, piše Kopitaru (12. septembra). Po ovome se moglo očekivati, da neće moći dugo izdržati na Cetinju. I zaista 30. ili 31. oktobra sišao je u Kotor. Odlazak je bio iznenadan, jer je 28. oktobra pisao Stejiću, da misli zimovati na Cetinju, a već 29. vladika mu je izdao crnogorski pasoš da može ići u Kotor na pet meseci „lečiti se”. Mora biti da se razboleo ili se uplašio da se ne razboli zimi bez lekara na Cetinju. U Kotoru se zaista razboleo, ali je to pripisivao nazebu na putu od Cetinja do Kotora. U Boci je mislio ostati do marta i obići severnu stranu do manastira Savine, a na proleće južnu do granice turske, pa se opet vratiti na Cetinje, ali je bio samo do Risna, gde je u tamošnjoj crkvi pregledao srbulje, i našo jedno jevanđelje na pergamentu, koje je, sudeći po opisu koji saopštava Kopitaru, bilo bosanske (bogumilske) redakcije. Pod nadzorom policije Kad je došao u Kotor, policija mu saopšti da se tu ne može zadržavati bez naročitog odobrenja iz Zadra, samo može privremeno stati dok odobrenje ne dođe. Vuk je stalno bio na očima policije. Tako i pismo, koje je poslao Kopitaru iz Trsta, ovaj nije primio, i piše mu: „Kako ja od 25 godina poznajem poštu, vaše pismo nije u Trstu ni došlo na poštu. Vi poznajete njene „špijunčiće”. Ali Vuk nije ni otao dugo u Kotoru, jer se razboleo, i nemajući nikakve nege ni zgodna stana ode početkom decembra u Dubrovnik Gagiću, koji ga opet primi u kuću na negovanje. Oko polovine januara bio se prilično oporavio, i očekivao je da još bolje prizdravi, i da se vreme prolepša, pa da se opet vrati u Boku, „koja je za jezik naš najznatnije mesto u cijelom narodu našem”, piše Kopitaru. Tako je ostao u Dubrovniku do pred kraj aprila, a 30. već je bio u Kotoru. Do polovine maja obilazio je severnu stranu Boke, Risan i Perast. „Prekrasne stvari za srpski jezik nakupio sam i jednako ji kupim. U Perastu sam napisao nekoliko vrlo lijepije ženski pjesama. Ako amo đe ne zaglavim, imaću vam s čim doći”, – piše Kopitaru.
U polovini maja poslao mu je Vladika konja i dva momka i 16-og pošao je preko Budve, Paštrovića, Crmnice i Rijeke na Cetinje. Mislio je poći s Vladikom u Brda, Kuče, i u Moraču, ali se taj put nije ostvario. Tridesetog maja bio je na Stanjevićima, i ostao nekoliko dana. Sa Stanjevića je došao u Kotor, odakle se 13. juna krenuo preko Novog i dalje suvim preko Sutorine u Dubrovnik. Odatle se posle nekoliko dana krenuo morem natrag u Trst, gdje je posle devetodnevnog putovanja stigao prvih dana meseca jula. U Trstu je ostao opet mesec dana. Prvih dana meseca avgusta krene se u Beč, gde stigne šestog istog meseca. Tako je Vuk na ovom putu probavio trinaest meseci. Najduže se zadržao u Dubrovniku (više od pet meseci), zatim u Trstu i na Cetinju (po dva meseca). Ostalo vreme proveo je po Primorju od Dubrovnika do Budve i po jugozapadnoj Crnoj Gori. I pored sve bolešljivosti i teškoće putovanja bio je vrlo zadovoljan ovim putovanjem. To se ogleda u svima pismima pisanim prijateljima. Naročito je bio zadovoljan bogatom građom koju je prikupio o srpskom jeziku, skupljenom građom za rečnik, za život i običaje narodne, skupljenim narodnim pesmama i poslovicama. Još oktobra pisao je Stejiću i Justinu Mihailoviću:
„Da ništa više novo ne nađem osim ovoga što sam dosad našao, opet nalazim, da je bilo vrijedno ovako daljni i trudni put preduzeti”.
A to je bio tek početak putovanja. Kopitara je detaljnije izveštavao naročito o dijalekatskim osobinama koje je nailazio. Od novih poznanstava i veza koje je na ovom putu stekao najvažnije je poznanstvo i prijateljstvo dvojice pašenoga, Vuka Popovića iz Risna, sveštenika i katihete u Kotoru, i Vuka Vrčevića iz Budve, koji su mu postali odsad glavni skupljači narodnih umotvorina i opisivanja života i običaja ovih krajeva.

Ljub. Stojanović. (1924.)

Ljubomir Stojanović

Stojanović Ljubomir (Užice, 1860-Prag, 193), državnik, političar i filolog. Bio je profesor Velike škole u Beogradu, akademik, sekretar Srpske Kraljevske akademije. Od 1897. bavio se politikom. Bio je više puta ministar prosvjete, ministar unutrašnjih djela i jedanput predsjednik srpske vlade. Jedno vrijeme bio je predsjednik stranke Samostalnih radikala, a kasnije osnivač i prvi predsjednik Republikanske stranke. Stojanović je bio veoma plodan naučnik. Objavio je više starih spomenika: Miroslavljeno jevanđelje, Stari srpski natpisi i zapisi (6 knjiga). Stari srpski rodoslovi i ljetopisi, Stare srpske povelje i pisma, kao i brojna dokumenta o poznatim ličnostima: Šćepanu Malom, knezu Mihailu, Ljudevitu Gaju i naročito o Vuku Karadžiću.

NjEGOŠ I JUGOSLOVENSTVO

Prošlo je 73 godine kako je zaklopio oči i preselio se u carstvo besmrtnosti posljednji mitropolit-vladar Crne Gore i Brda, pjesnik i mislilac Petar II Petrović-Njegoš. Rijetki su ljudi među Jugoslovenima koji i poslje smrti životvorno djeluju na čitava pokoljenja svojim idejama, dubinom misli, i silinom svog umjetničkog genija. Njegoš, u tom pogledu, stoji skoro potpuno usamljen. O Njegošu pjesniku i misliocu pisano je mnogo, o Njegošu vladaru manje, a o njegovim nacijonalno-političkim koncepcijama vrlo malo i tek uzgred. Međutim, Njegoš je rijetka pojava u našem narodu nesamo kao genijalan pjesnik i mislilac, – on je rijetka, upravo jedinstvena, pojava i kao državnik i prvosveštenik. Za njega, kao vladiku, nijesu postojale uske granice koje su postavljene jednom monahu propisima njegove konfesije; on, po svom širokom shvatanju, nije bio, niti mogao biti, ničiji neprijatelj „radi vjere svijeta nesloge”. Njegoš monah, i pravoslavni mitropolit, jeste slobodan mislilac, ali nije bezvjerac. On je štaviše duboko religijozan, pobožan, – on se samo uzdiže nad konfesijama, i teži jedinom Bogu svih stvari, kao izvoru života i vječne pravde. Njegoš, pravoslavni prvosveštenik, ne pita:

Ko se kako krsti –
No čija mu krvca grije dušu,
Čije ga je ml’jeko zadojilo.
Uzrok velikog bola

Njegoš-vladar nije dinastičar. On ne vodi računa o uskim, egojističnim interesima jednog dinaste-vladara, čije se cjelokupno djelovanje upravlja interesima svog visokog položaja ili dinastije. Svoje djelovanje, kao vladara, on shvata kao jednu neobično tešku i odgovornu dužnost pred narodom, nesamo u granicama svoje male države nego pred cijelim srpskim plemenom; štaviše, pred cijelim jugoslovenskim, pa i slovenskim, narodom, pred Evropom i čovječanstvom. Rijetko je ko od Slovena, a pogotovo od Jugoslovena, onako široko shvatio tajanstvenu moć krvi i jezika kao što je ovaj genijalni vladar. On je pojimao temeljito značaj srodničke veze koja se manifestuje zajedničkim porijeklom i zajedničkim jezikom, uvjeren da se samo na tom temelju može izgraditi jedna jaka Jugoslovenska Država. I baš nacijonalna svijest, koja gospodari njegovim djelovanjem, težnjama, i mislima, kojom je protkana njegova umjetnička stvaralačka moć, uzrokom je onog velikog bola s kojim se nosio cijelog svog kratkog života. U najkritičnijim danima, kad je Crnoj Gori prijetila smrtna opasnost od neprijatelja, Njegoš nije mogao zaboraviti milijone svoje braće koja stenju u ropstvu, i stidno služe tuđinu na sramotu čovjekova dostojanstva; on se stidi kukavnog položaja u kojem se Jugosloveni i Sloveni nalaze, od čijeg truda žive i na čiji račun gospoduju Njemci i Turci. Bol uvrijeđena patrijote, bol ponižena od ropstva nacijonalnog, revolucijonarnog genija, tišti dušu ovog velikog čovjeka. I svakom prilikom, kad blesne i najmanja nada na mogućnost oslobođenja, on se, sa grčevitošću topljenika, hvata za nju i kuša da tu nadu raspiri u moćnu buktinju nacijonalne svijesti i nacijonalnog dostojanstva, i poštovanja u sebi slobodna čovjeka. Svjestan sve propasti koju je vjera izdubila među rođenom braćom, Njegoš kuša da svojim plamenim jezikom nametne braći po krvi i jeziku svoje shvatanje religije, koje isključuje mržnju i razdor. Na osvitku 1847 godine, on poručuje „svome rodu” („Pozdrav rodu”, na Novo Ljeto 1847, iz Beča):

Je li vopros svetoga simvola?
Svak uz svoju neka leti zraku,
prostora je dosta k žertveniku,
svi uz jednu ne biva tjeskote.
Prenosi su laki materije;
nevješta se usta skameniše,
koja sveto evangelsko slovo
himernijem plamom razdimahu,
pod kojijem jako sazrjevaše
adsko sjeme bratskoga razdora.
Osahnuše samoubistvene
skvrene ruke slijepe prostote,
te amanet i opštu svetinju,
jezik slavni i narodnost svoju
razdirahu i kamenovahu.

Lična stvar svakog pojedinca

Za Njegoša ne postoji „jedinospasavajuća” crkva. Za njega je sporedno kako se ko moli, – to je lična stvar svakog pojedinca. Ali što je opšte, nedjeljivo, zajedničko, – to je zajednička mati domovina, narodnost i sloboda. Tu moraju sva srca, sve mišice, sve pomisli biti zajedno, ujedinjene, jer:

koje srce za svojost ne tuče,
zaludu se u prsa budilo.
Ko je vjeran domaćoj svetinji
polezan je vlasti, domovini,
ko l’ na majku svoju rodnu huli,
na njega se strašno i jarosno
lomi vječna roditeljska kletva.

Nošen velikom mišlju oslobođenja svoje nacije, i ujedinjenja njena u jednu veliku, slobodnu, i prosvijećenu „mati domovinu”, Njegošu je jednako blizak i Beograd i Zagreb i Travnik i Dubrovnik i Skadar i Mostar. Za njega je jednako brat buntovan vezir bosanski Gradaščević, Ali-paša Rizvanbegović, Osman-paša Skopjak, kao knez Aleksandar Karađorđević, ili ban Jelačić. Za njega je svejedno, kako se koji od njih krsti ili ne krsti, i kako se zove; za njega je glavno, da su oni sinovi jedne majke, jednog naroda, da su braća. Značaj i vrijednost svakojega cijenio je samo po tome koliko je koji mogao i bio voljan da učini za ostvarenje velike nacionalne ideje. On pritom nije procjenjivao svoju snagu, niti potcjenjivao sve teškoće koje stoje na putu ka ostvarenju njegove zamisli. On se napreže da svaku zgodnu priliku iskoristi da složi zavađenu i odrođenu braću, svjestan da se samo udruženim snagama može nacija osloboditi, za što je gotov svagda staviti sav svoj autoritet, svu snagu svoje junačke zemlje, na raspolaganje porobljenom Jugoslovenstvu. Za njega je sporedno i to, ko će biti vođa nacije u njenoj borbi za oslobođenje, – hoće li to biti Gradaščević, Karađorđević, ili Jelačić. Glavno i jedino na što on misli, to je: oslobođena, ujedinjena, i prosvijećena domovina.
Rukovođen tom zamišlju, Njegoš nije mogao nikad oprostiti Milošu Obrenoviću njegovo držanje prema Gradaščevićevoj buni; on je vjerovao, da bi Bosna bila još onda oslobođena, da je Miloš primio bio predlog tada tek dvadesetogodišnjeg vladara Crne Gore!… Iz istih razloga on, iako blago, zamijera i Aleksandru Karađorđeviću, što nije iskoristio revolucijonu 1848 godinu za oslobođenje te iste Bosne. Njegoš je s pravom vjerovao, da bi jednovremena akcija Srbije i Crne Gore u Bosni i Jelačićeva u Hrvatskoj mogle donijeti oslobođenje i ujedinjenje ovih naših zemalja, odakle bi, sa po muke, bilo dovršeno oslobođenje i ujedinjenje cijele nacije. On stalno zove na okup; vatrenim, ubjedljivim jezikom pokušava da budi narodnu svijest i narodni ponos. Još u svojoj 21. godini odlučno dovikuje:

Srbstvuj djelom – vjeruj što vjeruješ.
Laktom vjere glupost čojka mjeri,
a ozbiljnost djelom i vrlinom!

Almaz u viteškoj kruni

A 1847, u septembru, piše veziru skadarskom Osman-paši, među ostalim: „Ja sam inokosan, ja sam sirak – pomisli: đe su braća Sloveni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva, đe su Crnojevići (Bušatlije), đe je Obren Knežević, (Mahmutbegović), đe je Kulinović, đe je Skopjak, đe je Vidajić, đe je Filipović, đe Gradaščević, đe je Stočević, đe je Ljubović? pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našeg naroda, da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo!… Da smo svi zajedno, onda bih ja nešto veliko potražio… Bog zna kada će se oni svoje slave spomenuti, i dokada će se ova moja braća od svoje rođene tuđiti i nazivati se Azijatima, i dokada će za tuđu korist rabotati, nesjećajući se sebe ni svojega”. „Sa kim se bori šaka crnogorskih gorštaka za opšte poštenje i ime svoga naroda, čitav niz vjekova?” – pita Njegoš Osman-pašu, i s bolom odgovara: „Sve sa svojom rođenom braćom isturčenom: brat brata bije, brat brata siječe… Razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle – evo naše obšte nesreće! Ova je nesreća i obšta vražda bratska više no sila tuđa učinila, te je naše junačko pleme postalo tuđim nadničarom i služiteljima, kao što si i ti tuđi nadničar”. Kukavnu Crnu Goru”, veli Njegoš dalje, „ovaj je razdor našega naroda gotovo udavio, no i opoštio; ovo je učinilo, te je Crna Gora, danas, i biće dovijeka, almaz u vitešku krunu. Ja bih radije no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, a koju je jedno mlijeko odojilo”. Njemu nije poterbno više poštenja, za njega i Crnogorce, negho ga pred „velikijem i opamećenijem svijetom ima”, „no se nešto drugo želi, jerbo je krvava rana i golo poštenje”… „Ja bih rad, da sam se malo docnije rodio, jer bih vidio svoju braću da su se sebe i svojijeh spomenuli, i javno pred svijetom kazali, da su oni dostojni praunuci i potomci starijih vitezova našega naroda”. – „Blago našemu cijelome narodu, kad se ova sveta riječ izgovori!” – kliče ovaj prikovani Prometej; on je doduše svjestan da to neće dočekati, ali vjeruje, zna, da će to doći.
Oštro reagira Njegoš i na riječi Osman-paše koji je nekom prilikom nazvao Crnogorce hajducima. – „To ime nije nimalo sramno”, veli on. „Hajduci su Kraljević Marko, Relja, Janković, Mićunović, Tomanović, Karađorđe Veljko Popović”, i mnoge druge on nabraja . – „A to su imena slavna i časna”, ubjedljivo završava, pa nastavlja: „Kada sa mnom govoriš kao moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj; ali kad govoriš kao turčin, kako azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno, i svakome bi blagorodno mislećem protivno bilo”. Uostalom, lovćenski Prometej svakako dobro zna da ga ovaj „brat Bošnjak” neće razumjeti, predviđa da će se čuditi vladičinu pismu, pa ipak piše, svjesan da vrši jednu dužnost u ime velike narodne misli. „Ali se nadam”, završava on ovo znamenito pismo, „da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastvoljubivim mislima u pismu vladičinu, na koga se viče sa svake strane kako na bijelu vranu”. Nije potrebno, držim, komentara ovome pismu. Vladika je jasan, a potomstvo je doista dalo dostojnu cijenu njegovim mislima…

Prorok budućnosti

Prorok budućnosti svoga naroda, Njegoš s prezirom odbacuje nedostojne sinove majke domovine:

Ko se stidi majčina mlijeka,
Nek se stidi ljudih i svijeta,
Nek se stidi sunca i mjeseca.
Đe narodnost – život je duševni,
đe je nije – bez duše kipina”…

On bez razmišljanja nudi Jelačiću krv koje hiljade Crnogoraca, da je prinese na žrtvu velikoj budućnosti naroda. Jer za veliku ideju nijesu velike nikakve žrtve. Sloboda je božanstvo kojemu se sve može žrtvovati. Čovjek bez slobode nije čovjek. I počasti i visoki položaji u tuđini, samo su kukavna varka, kip bez duše. Samo „đe je narodnost – život je duševni”, sve je ostalo ropstvo i nadničarenje. Nadničar je Bošnjak Osman-paša iako je vezir Arbanije, nadničar je Jelačić iako je austrijski ban. I mada je Jelačić odbio da primi Vladičinu pomoć u ljudima, Vladika ne prestaje da se nada da će Jelačić proći onim putem koji je on onako proročki vidio i pokazivao. On kuša svojim božanstvenim jezikom da uputi bana po tome putu, kojim se stiže do vatreno željene slobode narodne. U znamenitom svom pismu iz godine 1848, dok se Jelačić još borio, Vladika piše: „Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjana postavila, tebe sreća s divnim neprednostima vjenčaje… Svaki narodoljubac, cijeli narod naš u tebe je očima upro i k tebi ruke pruža kako nebom poslanom Mesiji. Tvoj je zadatak velik, njim Evropa novi vid dobiva; on miče gadnu ljagu sa lica silnih Slavjana, koji do dana današnjega ništa drugo nijesu bili do prodani i žalosti robovi i nadničari drugih naroda… Oh, dragi bane, već zemlja od ove mrske nepravde stenje, duše su blagorodno mislećih Slavjana u vječnoj muci, stide se svijeta i ljudi zbog ovoga niskoga stanja, u kojemu smo sprema drugih naroda evropskih, našom braćom, – radi čega mimo proče ovaj zli narok nas prati, zašto smo privikli robovati, zašto svoje sile ne poznajemo, zašto neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima te se samovoljno u tuđe verige vežu… Ja sam, istina je, o ovom šakom naroda, pod anatemom tiranstva i špijonstva, svobodan, ali što mi je bolje? Kad gledam okolo sebe milijone moje braće đe stenju u tuđe lance.” On opominje bana da je već prevaren, nudi mu po drugi put vojničku pomoć, jer „što se snažnom mišicom ne uzmogne držati, ovo sve za ništa treba smatrati”. „Ništa me do sada na svijetu nije interesiralo toliko koliko tvoj posao”, produžava vladika ; „svako malo i veliko moli ti Boga za zdravlje i za srećan uspjeh, a ja više od svakoga”. Njegoš završava ovo znamenito pismo s molbom, da ga Jelačić izvještava o daljem toku događaja.

(N. Škerović, 1925.)

Nikola Škerović

ŠKEROVIĆ DR NIKOLA
(s. Kopito, Danilovgrad, 25. IV 1884 – Beograd, 27. decembar 1972), doktor filozofije. Gimnaziju je učio na Cetinju i u Rusiji, studije filosofije u Pragu, gdje je i doktorirao. Učesnik je balkanskog i Prvog svjetskog rata; od 1916. do 1918. nalazio se u zarobljeništvu. Radio je kao profesor gimnazije na Cetinju, direktor gimnazije u Podgorici, prosvjetni inspektor i u Državnom arhivu na Cetinju. Kao protivnik režima penzionisan je 1935. Poslije Drugog svjetskog rata bio je upravnik Državnog arhiva Srbije. Škerović je bio narodni poslanik Crnogorske skupštine (1913), poslanik Oblasne skupštine (1926) i narodni poslanik (1927). Svoje demokratske poglede iskazivao je baveći se novinarstvom i politikom. Sarađivao je u više domaćih i inostranih listova. Uređivao je časopis „Dan” (Cetinje, 1911-1912) i „Godišnjak Podgoričke gimnazije” (1931-1934). Bavio se istoriografijom.
Važniji radovi: Đuro Križanić (1936); Podgorica i njena okolina od najstarijih vremena (1930); Pregled istorije Crne Gore (1931); Crna Gora u Prvom svjetskom ratu (1963); Crna Gora na osvitu XX vijeka (1964); Zapisnici Ministarskog savjeta Srbije (1952).

Velika glava a slabe noge

Još prije ovog pisma, Njegoš je uputio bio jednu proklamaciju narodu u Boki i Dubrovačkoj Oblasti, kojom ih poziva da bez razlike vjere i partije „budu srcem i dušom privrženi svojoj narodnosti, i sasvijem vjerni i poslušni Jelačiću, svome jednoplemenome banu od trojedne kraljevine”. Ako bi ih ma ko napao, Vladika ih uvjerava: „Mi smo u svaki čas gotovi vama na pomoć priteći i za vašu svobodu s vama ujedno našu krv proliti”. Ako li se pak obrate tuđinu, Vladika im otvoreno poručuje: „Mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji”. Ovu proklamaciju, koja se štampana rasturala po svoj Boki i Dubrovačkoj Oblasti, izazvao je pokušaj Venecije da svoju vlast proširi i na Dalmaciju. Njegoš je na ovaj način htio da osigura Jelačiću zaleđe a Dalmaciju sačuva za svoj narod.
Posmatrajući i danas još događaje iz 1848. godine, na daljinu od skoro osam decenija, čovjeka obuzima mučno raspoloženje; kako li je tek savremenik Njegoš morao patiti kad je vidio porušene sve svoje velike nade koje je polagao na Jelačića i na pokret Južnih Slovena? Kakve li su ubistvene misli uznemiravale tu genijalnu glavu cetinjskog pustinjaka! Kakvi li su smrtni bolovi razdirali uvrijeđeno srce velikog narodoljupca!…

Usamljeni izabranik

Njegoš nam je ostavio dva dokumenta o svom duševnom raspoloženju poslje iščeznuća njegove vizije oslobođenog naroda. Na poziv naših ljudi iz Trsta, da se upiše za člana nekog slovenskog zbora koji se tamo osnivao, on se rado prima, i osnivačima će služiti na čast „ako on (zbor) bude slavjanski”, ali se Vladika boji da to neće biti, jer, veli on, „naše stvari svekolilke imaju veliku glavu a slabe noge”, pa se boji da i ovaj zbor „ne pođe putem pragskog”.
„E siromasi Slavjani, što bi Evropa bez robova, da joj nije njih!” Njemci bi morali skinuti rukavice a Turci odložiti čibuk, pa se pobratimiti s trudoljubijem, „da im njina sreća nije poklonila Slavjane”. „Da”,
bolno produžava Njegoš,
„naše je pleme imuće drugih naroda, kao proča životinja, i ko ima više stado on je bogatiji… Ko se i koliko sumnjao, da nijesu Slavjani rođeni za robstvo, neka danas vidi njino poslovanje. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće?… Ja se svagda čudim i nigda se načuditi ne mogu, kako nekima ljudima može postidno robstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije nanovo k verigama trči da ga vežu”. Koliko gorčine i bola! Kako se strašno obliva krvlju plemenito srce ovog u istini velikog muža nad skrhanim idealom!
Iste 1848. godine, Njegoš još jasnije otvara svoju dušu, u pismu dubrovačkom pjesniku Medu Puciću: „Dragi grofe”, piše on tu među ostalim,
„danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima ništa svoje nije urađeno; ja sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim, da je za sada Jugoslovenstvo idealna riječ, koja samo praznijem glasom lijepo zvuči… Što je banovina (trojedna kraljevina) i Vojvodstvo? – to su mrtve istoriske riječi, drugo ništa… Jugosloveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide, stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno robstvo tuđinu… Ovo je vječna muka za one duše koje ovo osjećaju… Nego, sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda”.
Za čovjeka Njegoševa kova i veličine, za izabranika božjeg kakav je on bio, koji je sa visine jednog genija posmatrao stvari i pronicao u korijen odnosa među ljudima, nezaustavljajući se i nezaplijećući se sitnicama svakidašnjice, za čovjeka kog je bog „i dušom i tijelom uzvisio nad milijonima”, kako je on sam sebe ocijenio na pragu vječnosti, u svojoj posljednjoj oporuci, nije moglo biti veće duševne tragedije nego viđeti milijone svoje rođene braće u ropstvu, radi toga samo što „svoje sile ne poznaju”, „radi vjere svijeta nesloge”, i radi toga što „ne umiju razumjeti što je lična svoboda”. Tragedija je tim v eća ako je izabranik usamljen, a Njegoš je bio usamljen: „sirak tužni bez nigđe nikoga”, a slamka jedna među vihorove”… I u ekstazi tragične ljubavi narodoljupca grmi, kao prokletstvo, njegov užasni krik prevarene nade, u stihu:

„Strašno pleme dokle ćeš spavati!”…

Naziranje uskrsnuća

Pa ipak, Njegoš nije dopustio da ga očaj potpuno savlada, on je svakako sišao s krvave zemaljske pozornice s vjerom, da će bilo kad bilo doći vrijeme uskrsnuća jugoslovenskog plemena, da će na
grobnici ugašene narodne svijesti i ponosa „ponići cvijeće, za daleko neko pokolenje”.

„Uskrsnuća ne biva bez smrti”…

U svojoj vidovitosti, Njegoš je jasno nazirao svečani dan uskrsnuća jugoslovenskog naroda, u kom će Crna Gora blistati „kao almaz u junačkoj kruni”; za njega je bila van diskusije prosta istina:

Belo, bilo, bjelo i bijelo,
Listići su jednoga cvijeta
U pupulj se jedan odnjihali.

Kako je on plastično i prosto predstavio jedinstvo jugoslovenskog naroda! – Možda bi smo se mi, savremenici, trebali zastiđeti što nas je Cetinjski Pustinjak preduhitrio u shvatanju naroda za jedno čitavo stoljeće?… Ali, velikani govore za stoljeće unaprijed, i daju putokaz pokoljenjima koja iza njih imaju doći.
Usamljeni Njegoš je brzo sagorio u svojoj velikoj ljubavi i bolu. On se, kao meteor, zasjao na onda tamnom jugoslovenskom nebu, ostavivi za sobom plameni put kojim se postiže uskrsnuće, kao vjesnik velikih dana o slobođenja. On je ostao viši predstavnik naše rase, kao mislilac, kao pjesnik, kao sveštenik i vladar, kao patrijota. Njegove široke koncepcije o Jugoslovenstvu i Slovenstvu, o slobodi bratstva, čovječnosti, i prosvijećenosti, uzdižu ga visoko, i stavljaju u red onih ličnosti koje za vjekove unaprijed st varaju program čitave nacije, čine ga narodnim Mesijom, tvorcem jedne svijetle, nacijonalne religije herojizma, slobode, bratstva, ljubavi, i čovječjeg dostojanstva; stavljaju ga u red ličnosti koje djeluju vjekovima na čitave generacije i čine ga u istini besmrtnim. Na njega se u potpunosti može primijeniti istinitost njegovih stihova:

„Blago tome ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi”.

Dr Nikola Škerović, direktor gimnazije (Podgorica) (1925)

…………………………………………………….
…………………………………………………….
………………………………………………………
……………………………………………………..

Monolog jednog genija

Samo su velike stvari ovako uzvišeno nadahnute. Nadahnutijih vizija u pohvalu Boga ima samo u večitim pslamima (poimenice u stočetrdesetosmom i stopedesetom), u Podražavanju Isusu Hristu, i u Mističkim Ljubavima Svetoga Franje Asiskog. „Rig-Vede” nemaju često tu vrstu „zapaljenja”. I kao religija i etika, i kao slika, zamah je snažan, polet vrlo visok, i vizija vrlo slikovita, sjajna, i urešena. To je čitava arhitektonika i simfonija: i vidi se i čuje i oseća. Uzvišeno osećanje Boga dano je hendileovski i bahovski: sa embaterijom, sa svečanošću i mirnoćom, kad kako treba. I vizija je, uglavnom, cela: Njegoš je obuhvatio ceo „krug stvari”. Tako isto ima velikih akcenata i uzvišenih tonova u monolozima igumana Stefana; naročito u onom kad glavari sede oko vatre, kad se pomalja velik i krvav mesec i jak se zemljotres oseti; i, još više, u monologu na Badnje Veče kraj vatre od badnjaka koju đaci nalažu. U prvom slučaju je i sama scena veličajna: stari i slepi iguman sa glavarima sedi kraj vatre koja sa Lovćena liže u nebo, sa visokog i u noć stravnog Lovćena, koji kraljuje nad morem i planinama; izlazi velik i krvav mesec koji fosforiše ceo prostor, i stvarima i moćnim planinama uokolu, događajima koji se spremaju i ličnostima koje ih spremaju, daje nešto mistično, stravično, i teško; jedan jak kratak zemljotres svu tu zemaljsku i kosmičku grandijoznost napravi još grandijoznijom, tajanstvenijom, i stravičnijom. Ćutanje i univerzalni mir, zatim, samo se čuje brojanje igumanovih brojanica. Iz takova ambijenta zabruji onda, kao u Eshila ili Sofokla, igumanov religijozno-filozofski glas, i monolog:

„Ja imadem osamdeset ljetah;
Otkako sam oči izgubio,
Ja sam više u carstvo duhovah…
Ja sam mnogo obiša svijeta,-
Najsvetije nebeske hramove,
Što je zemlja nebu podignula…
Smiješana su svojstva naše zemlje,
Punana je ludijeh promjenah.
Priroda se svakolika pita
Sunčanijem čistijem mlijekom;
U plamen se i ono pretvara,
Danas žeže što juče življaše,
Kolijevke kakve bi trebale
Ne imadu sve naše rijeke;
Vidimo li mi ova strašila
Đe pustiše nemilosno zemlju?…”

Zamah i udar

I posle jednog darvinističkog razmatranja svih tajanstava prirode, svih njenih oružja, napada i odbrane, determinizama, i tako dalje, u kojima se razvija teza da „umna sila toržestvuje”, da je dobro na kraju pobedonosno, da je stradanje dobrodetelj, i da nada „veže dušu sa nebom”, vraća se na čoveka, na junaka koji ima da svrši veliki događaj iz eposa, i morališe:

„Što je čovjek? a mora biti čovjek!
Tvarca jedan te je zemlja vara,
A za njega, vidi, nije zemlja,
Je li javje od sna smućenija?
Ime česno zasluži li na njoj,
On je ima rašta polaziti;
A bez njega u što tada spada?
Pokolonje za pjesnu stvoreno!
Vile će se grabit u vjekove,
Da vam v’jence dostojne sapletu…”

Tih tonova i akcenata ima još više, i još su sa više snage i jačine izraženi, u monologu o Badnjem Večeru. Taj monolog je čisto „zemaljski”. Iguman se vraća na život i čoveka, na princip večite borbe, „borbe svih protivu sviju” i svega protivu svega, na jedan kosmički egocentrizam. Monolog počinje dosta mirno, da posle pređe u jedan vrlo snažni ubojni marš pesimizma koji, gradacijama, ponavljanjima, i antitezama, u sredini i pri kraju, besni kao samum:

„Ja sam proša sito i rešeto,
Ovaj grdni sivjet ispitao…
Sv’jet je ovaj tiran tiraninu,
A kamo li duši blagorodnoj.
On je sostav paklene nesloge:
Unj ratuje duša sa tijelom,
Unj ratuje more s bregovima,
Unj ratuje zima i toplina,
Unj ratuju vjetri s vjetrovima,
Unj ratuje živina s živinom,
Unj ratuje narod sa narodom,
Unj ratuje čovjek sa čovjekom,
Unj ratuju dnevi sa noćima,
Unj ratuju dusi s nebesima…
Niko srećan, a niko dovoljan,
Niko miran, a niko spokojan;
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
Gleda majmun sebe u zrcalo!”

Po divljoj snazi i jačini, po zamahu i udaru, i po stepenu emocije, koja je napeta od genijalnog buncanja u delirijumu, ovo su sigurno najači stihovi celokupne naše književnosti. Te osnovne snage i jačine, elementarne i uraganske, ima još jedino u Meštrovićevim kosovskim junacima. U tim monolozima, u poslednjem naročito, ima šekspirijanske snage i zamaha, njegove lavine i zaleta. Ovo je, sigurno, najbolje usijanje ljudskih emocija. Dejstva su naročito jaka i zbog sjajne upotrebe ponavljanja misli i stiha, sa svima mogućim varijacijama u stepenu elemenata iz kojih je monolog, sastavljen; zatim, zbog ubeđenja sa kojim je sve to kazano, ubeđenja koje je toliko apsolutno sigurno da čitaoca nikako ne dovodi u položaj da protivreči izloženim tezama; i, najzad, zbog toga što je sve to najspontanije iskovano na nakovnju i pod čekićem prave ličnosti Njegoševe, i što je, kako je jedanput lepo rečeno za jednog pisca, „samleveno u mlinu njegove ličnosti”. Naročito to važi za ono devet stubova, devet titana tog monologa: „U nj ratuje…” koji su svi iz granita i od divlje snage. Ceo je taj monolog, kao i onaj raniji, monolog jednoga genija, monolog „čoveka-okeana”.

Gorostasne vizije

Sem ovih najviših momenata, „Gorski Vijenac” ima i drugih momenata, koji su visoko emocionalno, filozofsko-etički, i umetničko-estetički. Grandijozni sudar dveju religija i dveju protivnih filozofskih, socijalnih, i političkih koncepcija, pogodan je bio da da čitav niz „iskri”: snažnih tonova, životnih akcenata; uzvišenog i tragičnog; optimističnog, skeptičnog, i pesimističnog; strasnog, gorkog; emocionalnog, herojskog, moralizatorskog; i drugog. Sam predmet je, u osnovi, pun mogućnosti za razvijanje. Strašna, velika, i večita borba između Istoka i Zapada, u ovoj prilici u obliku i povodom Hrišćanstva koje je sa Istoka došlo na Zapad i, sada, sa tog istog Istoka u borbi sa Islamom, – sjajan je poticaj za velika dela. Padnuvši na Balkan, i šireći se ka Evropi, Islam je napravio pustoš, i, kao zemljotres, ispremeštao, prevrnuo, i izukrštao sve psihološke, socijalno-političke, religijozno-etičke, etničke, rasne i narodne, vrednosti i formacije. Ta elementarna religijozna, politička, i vojnička snaga najveću bitku tukla je na Balkanu, i tu je najviše počinila loma. Ilirsko-tračanski, vizantijsko-slovenski, i rimski Balkan bio je i inače jedna „čudna mešavina” i jedno „smušenje jazikov”, te kad je, na sve to, pala još jedna snažna i elementarna snaga kakav je bio Islam, – na Balkan koji se tek bio grčko-slovensko-rimski formirao, ali sa svežim i oštrim svima tim oznakama, – prirodno je bilo da će doći do krupne reakcije u svemu, od čoveka do države i od fizijologije do umetnosti. Taj sudar izazvao je silne emocije, velika umetnička dela, i velika razmišljanja filozofskog, socijalno-političkog, i etičkog karaktera. Sve naše tri najviše kulturne vrednosti (narodna pesma, Njegoš, Meštrović) na toj su osnovici sazdane. Njegoš naročito. Sudar je bio vrlo snažan i divalj. Otuda toliko snage i divljine u tim izrazima. Ono osnovno slovensko, blago, blagorodno, i pasivno, moralo je donekle da ustukne. Sve se emocije, i sve drugo, pretvorilo u odbranu i napad, – samo mestimice, između odbrane i napada, mogao je duh da se uzdigne i da pogleda u nebo ili, blagorodno, u čoveka. Već sam je događaj surov i snažan: istraga poturica. Turčenje naših ljudi, s jedne strane, i osnovni kosovski ideal i Hrišćanstvo, s druge strane, osnovice su „Gorskog Vijenca”: sudar čitavog jednog niza tradicija, običaja, i narava, sa jednim novim poretkom stvari. Njegoš je taj novi poredak stvari suprotstavio narodnim običajima, predanjima, i ostalim moralno-etičkim narodnim koncepcijama, i sve to protkao „kosovskom kletvom”, „Miloševom pravdom”, vizijom Kosova, osećanjem slobode, smislom „za čast, ime, i slobodu”, i tako dalje i, iz svega toga, uz narodne gatke, kaže, kola, krsta, tužbalice, i predanja, sazdao jedan snažan, silan, i dubok ep. U svojim gorostasnim vizijama, izvanredno slikovitim, dao je veličanstvene istorijske slike, čitave litije koje, elementarno, prolaze ispred nas, razvio je emocije visokog stepena, naročito emocije jačine, i najusredsređenije izrazio osnovne psihološke stavove naše rase i najbitnije osobine, tonove, i tokove, koji nas čine onim što smo. Već sam početak:

„Viđi vraga su sedam binjišah,
Su dva mača, a su dvije krune,
Praunuka Turkova s koranom!
Za njim jata prokletoga kota,
Da opuste zemlju svukoliku,
Ka skakavac polja što opusti…”

već sam taj početak pokazuje potku na kojoj se ima da otka ceo epos, i snagu, silovitost, i jačinu sa kojom je začet. I ta se misao, sad jače sad slabije, pod jednim ili drugim raspoloženjem (sem u onim momentima „najvišeg ličnog”, o čemu smo govorili) neprestano provlači kroz celo delo, i čini njegovu kičmu i „zlatnu žicu”. Padajući u očajanje i u najcrnji pesimizam, jer je „car duha” i vladar male zemlje, Njegoš, u bezizlaznom položaju čoveka koji nigde na nebu ne vidi sjajnog tračka niti na zemlji pomoći, kao za stenu okovani stari mitski titan, snažno i strašno proklinje:

„Moje pleme snom mrtvijem spava,
Suza moja nema roditelja,
Nadamnom je nebo zatvoreno,
Ne prima ni plača ni molitve.
U jad mi se svijet pretvorio,
A svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!…”

Sudar elemenata

I taj pesimizam, protkan ovde-onde vedrinama i nadama, neprestano, kao u kakovu posmrtnom maršu džinovskih udara, bije u crni bubanj. Razapinje se neprestano između zadataka koje treba svršiti i žrtava koje treba podneti; s jedne strane veličina i humanost njegove prirode i ideje, i, s druge, svirepost izvršenja samog zadatka, veliki duh i velike ideje, oportumizam jednog dela naroda, nezadovoljstvo sa sobom, narod koji čeka vođu i vođa koji zebe od žrtava i s jedne i s druge strane… Kolo peva „čašu meda” i „čašu žuči” koje „smiješane najlakše se piju”; Vuk Mićunović, pozitivista i optimista, razvija misao da se bez njih „pjesna ne ispoja” ni „sablja ne iskova”; i niz besednika koji besede herojstvo, samoodbranu, i nužnost krvavog rešenja zadatka, i – usred cele te atmosfere – tragični, veliki, i uzvišeni vladika Rade, Njegoš, koji priznaje krv i vidi da se drugačije ne može, ali mu je teško da zagazi u krv protiv braće koja se odmetnula. Mučen teškim mislima, reagujući najgrozničavije na sve, on sagoreva od silne navale misli i osećanja i, sa visine svojih ideja, kao u vatri, razvija čitave selekcijone sisteme, priznaje „borbu svih protivu sviju”, vidi rasap svega ako se ne protivstane zlu, proklamuje borbu kao „prvi princip” dobra. Opisi zla koje nosi sa sobom Islam neobično su rečiti, i vizije su u istini proročki viđene; gnev je elementaran i ofanzivan, udarci strašni, i kletve užasne. S druge su strane vizije žrtava, krv koja će da zalije zemlju i lekek koji će da prolomi gore. Ta naizmeničnost vizija u monolozima lepo je poređana, ravnoteže su izvedene, „položaji” su opravdani: celokupna slika, i pokraj najsnažnijih konstrasta, sva je izvučena kao jedno, i delovi se, iako su otseci vrlo oštri, ne osećaju i ne vide. Pesimizam, o kome smo dali primere, pa borbenost, i, najzad, čitav poklič u tom smislu, sve je to, u osnovnoj viziji, uglavnom, podjednako jako. Borbeni stav u stihu

„Mlado žito, navijaj klasove,
Pređe roka došla ti je znjetva…”

i čitav ubojni poklič, jedna embaterija u stihu

„Udri za krst, za obraz junački…
Trijebimo gubu iz torine;
Nek propoje pjesna od užasa,
Oltar pravi na oltar krvavi!…”

nosi, po stepenu i jačini emocije, skoro iste velike tragove stvaralaštva koje i njegovi pesimistički i filozofski izrazi; skoro, kažemo, jer je ipak, u toj vrsti izraza, Njegoš toliko visok da se za njih može da kaže da su te vrste poticaja najviše u prirodi njegova genija. U tom ofanzivnom smislu, u smislu borbenosti, gneva, i surovosti, jaki su i surovi i pismo vezirovo i odgovor Vladičin. Ti su izrazi živi, puni svirepih slika, i naduhnuti su silnom i čudesnom ofanzivnom voljom, terorom, gnevom, i invektivima, osećanjima mržnje i osvete. Osnovna osećanja su osećanja snage i jačine u svom destruktivnom smislu. Neprijatelji stoje jedan prema drugome u punom besu, u stavu da je jedan drugoga smrvi, u punom stavu osvetoljubivosti. Pod osećanjem moći, u jednom autokratsko-despotskom raspoloženju prema masama i roblju, vezir bi da obiđe Vladičinu zemlju da vidi

„… Da se vuci ne prejedu mesa…
Da podstrižem što je predugačko,
Da odlijem đe je prepunano,
Da pregledam u mladeži zube…
I da raji uzdu popritegnem,
E je raja ka ostala marva…”

a cela ta snažna, bestijalna, invektivima svršava onom klasičnom

„Pučina je stoka jedna grdna-
Dobre duše, kad joj rebra pucu.”

Po vasionskim putanjama

Na to osećanje, moći, snage, i prezira, i naročito, superijornosti, Vladika Danilo otpisuje u istom smislu, jednim pismom također punim samopouzdanja i moći, u izrazima punim slika, živopisnosti, simvola:

„… Tvrd je orah voćka čudnovata,
Ne slomi ga, al’ zube polomi!
Nije vino pošto prije bješe…”

sa invektivima: „puče kolan svečevoj kobili” i „obrnuše kola niza stranu”, i tako dalje. U istom smislu tog dinarskog osećanja jačine, snage, i poimence, surovosti, naročito je puna strahota i užasa zakletva i kletva koju čini serdar Vukota, u crkvi, uz klicanje i aminovanje prisutnih:

„… A ko izda onoga te počne,
Svaka mu se stvar okamenila!
Bog veliki i njegova sila
U njivu mu sjeme skamenio,
U žene mu djecu skamenio…
Krvlju mu se prelili badnjaci,
Krvlju krsno ime oslavio,
Svoju djecu na nj pečenu io…”

Uopšte, ta osećanja snage, jačine, divljine, gneva, i svih nijansa koje, rečju, proističu iz osećanja moći i osećanja svoga ja, od terora pa do samopouzdanja i samohvalisanja, gospodareće su linij eove surove i imanentno dinarske konstrukcije. Sve je u jednoj svirepoj i strašnoj prenapregnutosti svih nerava ličnosti, u jednoj prenapetosti koja se samo eksplozijom razrešava, i u jednoj vihorskoj akciji i ekspanziji svih angona koji leže skriveni u snažno surovim psihologijama jakih ljudi. Surovo i sirovo je ovde dato na uzvišen način. Snaga je snažna kao samum, bes je besan kao uragan, gnev urliče, surovost obara, i sve huči i besni kao u buri, kipi i penuši se, ruši i razbija. I ceo taj arijansko-tatarski sudar je, po tome gnevu i po osnovnom osećanju moći i jačine, pun nečega asirskoga: svirepog, brutalnog, i snažno-oštrog, – večita borba i hiperekspanzija, kao u asirskim tekstovima i reljefima. Ljudi se pod tim emocijama pretvaraju u džinove, događaji u bitke giganata, strasti se penju do prirodnih elementarnih akcija, i sve dobija neku grandijoznost i „kosmičnost”, kao da su planete u akciji a ne ljudi, i da se sve kreće po vasijonskim putanjama a ne po putanjama ljudskih događaja.
Takva izgledaju u Njegoša, vrlo često, i nežnija osećanja. I shvatanja žene, i osećanje prirode, i osećanje za zemlju i narod, pa i komično, kao i sama osnovna filozovija života i naše uloge u svetu, osećanja su, u svojoj osnovi, moći, snage, i jačine. To dinarsko, taj dinarizam, provlači se vrlo snažno kroza sve, on je potka svemu i osnovica svakoj konstrukciji. Moćna priroda u kojoj se razvija ceo događaj, sam događaj koji je bitno svirep i divalj, i ljudi koji su se u toj prirodi formirali i takve događaje iazivali, izvršivali su spontano ono zašta su bili predodređeni jačinu, snagu, moć, gorostasnost, elementarno, divljinu, borbu i gn3v. Kao i ceo njihov život, njihova istorija, etika i moral, i njihova estetika, izražaj su potencovane moći i jačine. Priroda je velika i strašna, kamenita, i siromašna, oštra, elementarna. Ljudi su u večitoj borbi za slobodu i veru, za držvu, za hleb. Puška je uvek u pripravnosti da ubije, neprijatelja radi slobode i divljač radi ishrane. Život je težak i mučan. Iz kamena se jedva izvlači nešto krompira i žita za ishranu ljudi, i nešto trave za stoku. Večita borba sa prirodom i sa ljudima. Po kršu, a za taj krš, samo se gine. Za grobove se ne zna. Majke samo nariču; i sesre, i žene. Gnezdo je „junačko”, ali i „krvavo ljudsko razbojište” koje je mnoge vojske zapamtilo i mnoge „majke ojadilo”. I običaji, i naravi, i igre, i ceo spiritualni život nosi to obeležje. Čovjek se samo brani i samo napada. Pogled na više je redak, i i, kad ga ima, oštar je i težak. Bori se i mri, bori se i mri, i neprestano samo to pa to. Otuda je rantištvo neprestano dominantni izraz cele ove psihologije. Kao i mišica, i duša je uvek nabrekla i napeta. Malo je idealnih emocija, simpatija, i emocija nežnosti. Sve su to, većinom, emocije akcije, gneva, moći, emocije svoga ja ili emocije straha, u svim njihovim manifestacijama i podvrstama. Etičkih i estetičkih emocija ima, – ali su one potpuno prožete silinom. Ceo čovek je junak, Otuda su tako razvijene sve te emocije snage, jačine, brutalnosti, antipacije, neprijateljstva, borbe; samopregorevanja, samopoštovanja, divljenja sebi, precenjivanja sebe, impulzivnosti, samohvalisanja i hvastanja. Otuda i ona duboka vera junaka u „Gorskom Vijencu”, da postoji samo jedno pravo gledište, i da je to njihovo gledište; sve je drugo krivo io pogrešno, i sve drugo treba goniti do istrage. Postoji u svetu samo jedan trebnik, to je njihov, i što u njemu ne piše, to treba spaliti; drugo je sve „pasji milet”, i svi drugi „živuju kao ostala stoka”. I kako je taj radikalizam jak i nepomirljiv verski i narodnosno, tako je isto nepomirljiv i u svemu drugom.

Velik u svim pravcima

„Gorski Vijenac” ima potpunoj narodnu potku. Narodno je nesamo događaj i gradivo, računajući tu, sem u najvišim slučajevima o kojima smo govorili, i tradicije, i običaje, naravi, socijalna shvatanja, etiku, narodnu filozofiju, i tako dalje, nego je narodno, odnosno na njegovim osnovama, i „stilistika”, oblik i način izražavanja, preobražavanje gradiva i osećanja u izraz; na njegovim osnovama, kažemo, jer, u mnogim slučajevima, ima čisto ličnih prekoračavanja tih osnova, prekoračavanja koja izlaze iz jačine same umetničke ličnosti Njegoševe. Iz narodne je „stilistike” preteranost u upotrebi metafora, krštavanje najrealnijih predmeta i pojava simvolima i visokim oznakama, dekorisanje i bojadisanje suviše narodnim slikama i bojama, suviše figurativno izražavanje, upotreba kontrasta, i tako dalje. Ali, ima i lepih izvijanja iz toga uskoga kruga „stilistike” narodnih pesama. Jedno jako izvijanje iz toga kruga je baš i upotreba kontrasta. Njegoš taj stilistički pozitivi-negativ vrlo često pretvara u snažne pokrete i akcije koje daju snage, živosti, i dinamičnosti. Kod njega naizmeničnost tih kategorija daje silne efekte. Upućujući jedan „Nervni tok” jednim pravcem, sa mnogo ubeđenja, i menjajući ga, ili negirajući ga, pravce u intujitivno, daje jedan komlimentarni utisak koji je, sam za sebe, jači nego makoji od ta dva posebna utiska. Ali, i u svakom drugom pravcu, Njegoš je na velikom putu. Slikovitost njegovih vizija, vešto skraćivanje dugačkih viđenja i projiciranje na srazmerno uske površine, zadržavanje i podvlačenje karakterističnog a odbacivanje nekarakterističnog, i izbegavanje „pričanja”, daju njegovu osnovnom izrazu mnogo jedrine i snage. Rečju, Njegoš je velik u svima pravcima. Kao sunce, ta pesma ekstaze, snage, i monumentalnosti, velika je uvek. On je sigurno pomazana veličinom; naročito za karakteristike snage, moći, i gorostasnosti. Kao Kačej, iz ruske basne, što sve pretvara u stene, on pretvara sve u snagu i gorostasnost. I u tom pravcu vidi i „vidovno i nevidovno”, i u tom je smislu veličina sa senkom do sunca i sa značajem i oznakama najvećih.

Branko Lazarević (1925.)Rusija indirektno priznaje nezavisnost Crne Gore

Poznate su veze između vladike Rada i Rusije, o kojima postoji dosta podataka. Ti su podaci, međutim, rastureni, pa ćemo ih ovde prikupiti i ukratko prikazati. Radi se poglavito o političkim vezama, te o odnosu vladike Rada prema Rusiji i njenim glavnim ljudima, o nadama što ih je polagao u Rusiju i o političkim maštanjima kojima se tešio u teške dane golemih opasnosti i velikih iskušenja. O vezama literarnog rada Njegoševa sa ruskom književnošću ne mislimo ovde govoriti.
Čvrsto uzdanje Crnogoraca u Rusiju, uske političke i donekle kulturne veze Crne Gore sa velikom slovenskom carevinom, bile su već prastarom tradicijom u trenutku kada je mladi Petar, zatim vladika Rade, primio vrhovnu vlast nad Crnom Gorom. On je ovu tradiciju samo nastavio, i to nastavio je s oduševljenjem i osvedočenjem, osvedočenjem i srca i uma. Već samo formiranje Njegoševa duha i političkog uverenja stvaralo se pod neposrednim dojmovima Rusko-turskog Rata iz godine 1828-29, još pre prve posete Rusiji od strane mladog poglavara Crne Gore, koji je išao onamo da se zavladiči. Tom svom političkom uverenju i oduševljenju dao je oduške mladi pesnik u prvoj svojoj ovećoj pesmi „O vojni Rusah i Turakah, početoj u 1828 m godu”

„Bjela vilo, moja divna drugo!
svedi, drugo, sve u gusle glase,
tvoje glase, a u gusle jasne,
da ih čuje, koji razumije,
razumije, drago ako mu je
Srbalj brate, ova pjesma za te!
Ti ćeš čuti, ti je razumjeti
ponajprije od ostalih svijeh…”

Naravno, jer ruske pobede nad Turcima najviše tangiraju i raduju Srbe, i jer su Srbi najviše spremni da i sami, uz Ruse, udare na svog vekovnog dušmana. Opstanak Rusije je večni memento morti za Tursku, a memento života i slobode za Srbe i ostale hrišćane Balkana.

„I nek zna se, doklen je svijeta:
kako čini bolji od gorega,
i nek znade grdni Osmanlija,
da kaurka može rodit cara,
ter uz cara i božijeg dara.
Pa kako mu još jedanput kreskne,
da bez čuda iz Evrope skokne:
nek dolazi otkuda je doša;
ol’ ga tamo ne bit ni ovamo.
Sve bijele vile od svijeta
sad pitaju sultana Mahmuta,
kako mu je s Rusom ratovati…”

Čim je priznat za poglavara Crne Gore, Njegoš stupa u vezu sa ruskim konzulom u Dubrovniku, inače Srbinom, Jeremijom Gagićem, koji je vodio bliži nadzor nad Crnom Gorom za račun ruske vlade i bio, u većini slučajeva, službeni posrednik između Crne Gore i Rusije. Gagić je bio iskreno naklonjen Crnoj Gori i Njegošu, i stalno se zauzimao za njihove interese. On je srdačno pozdravio i dolazak Njegošev na vladu, kao i ukidanje takozvanog „gubernadurstva”, te proterivanje Radonjića koje je skoro iza toga usledilo. Borba između crkvenog poglavice i „gubernadura” nije bila samo borba dveju ustanova i dveju porodica, nego i borba dveju spoljnopolitičkih orijentacija: dok su Radonjići vodili zapadnjačku politiku, priklonivši se prvo Mlecima a onda Austriji, Petrovići su bili odlučni rusofili. Zato je pobeda vladike Rada nad Radonjićem bila u stvari pobeda orijentacija Crne Gore u pravcu što tešnjih odnosa prema Rusiji.
Ove veze učvršćene su dolaskom iz Rusije bogatog i uglednog Crnogorca Ivana Ivanovića Vukotića, koji je bio stekao u Rusiji izvestan ugled te postao za neko vreme kao neka vrsta ruskog eksponenta u Crnoj Gori, zauzimajući mesto predsednika „Senata”, koji je tada osnovan, kao što je zavedena i neka vrsta milicije, „narodne gvardije”, pod pokroviteljstvom Rusije. U vezi s ovim, car Nikola je, na predlog svoga Ministra Spoljnih Poslova grofa Neseljoda (a na podsticaj Gagića), znatno povećao novčanu pomoć, koju je Crna Gora od Rusije primala još od vremena Petra Velikog, ali redovno od doba cara Pavla. Tom su prilikom Njegoš i vlasti, i upšte ceo narod, primorani da svečano obećaju, da Crna Gora neće zagaziti u rat sa Turcima, jer je baš nekako onda došlo bilo do većih pograničnih okršaja i međusobnih upadica (što, uostalom, nije smetalo da se ovi ponove u više navrata i kasnije, prelazeći ponekad, kao što je dobro poznato, u prve ratove). I sa Austrijom bili su odnosi više puta pomućeni, pa je i tu ruska diplomacija morala uvek da interveniše, da bi sačuvala mir i prinudila Crnu Goru na popuštanje. Te intervencije, koje nisu uvek bile od koristi za Crnu Goru, ali su verovatno u onim prilikama bile neophodne, pouzdano nisu mnogo zadovoljstva pravile Njegošu i Crnogorcima.
Najvažnije političke veze označava, u kasnije vreme, učešće ruskih zvaničnika (potpukovnika Ozereckovskog i dvorskog savetnika Čefkina) u radu mešovitih komisija koje su bile ustanovljene da određuju granice, jer se time od strane Rusije indirektno davala neka vrsta međunarodnog priznanja nezavisnosti Crne Gore, dok je u isti mah odsustvo na Cetinju ruskog diplomatskog odnosno konzularnog predstavnika opet indirektno potvđivalo tursku tezu da je Crna Gora obična turska pokrajina sa lokalnom samoupravom.

Aleksije Jelačić

Autor teksta „Vladika Rade i Rusija” je Jelačić (Elačić) Aleksije Kirilovič (Kijev, Rusija, 18.I 1892-Beograd, 20. X 1941.). Istorijsko-filološki fakultet završio u Petrogradu, magistrirao u Kijevu, a doktorirao u Ljubljani sa temom o seljačkom pokretu u Hrvatskoj i Slavoniji 1848/49. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Objavio je veliki broj radova o srpsko-ruskim, jugoslovensko-ruskim i vezama Rusije i Balkana kroz istoriju. Najznačajniji njegovi radovi odnose se na istoriju Rusije i Zapadnih Slovena. Posebnu naučnu vrijednost ima njegov rad Ruska revolucija i njeno porijeklo (1925).

„Pustinjak Cetinjski”

Pored drugih povoljnih rezultata, Vladika je doneo iz Rusije u Crnu Goru „štampadura” (štampara), i slova, tako da je mogao otvoriti prvu u ono vreme srpsku štampariju na Cetinju. Među prvim publikacijama koje su izašle iz ove štamparije bila je zbirka pesama Vladičinih „Pustinjak Cetinjski” (1834), koja je puna reminiscencija na Rusiju i prožeta odlučnim rusofilstvom. Poznata uvodna oda „Crnogorac k svemogućemu Bogu” svedoči o tome, koliko se Vladika već bio dobro upoznao sa ruskom književnošću, poimence sa najvećim prethodnikom Puškinovim, Djeržavinom, čija ga je oda „Bogu” i inspirisala u ovom slučaju. Ostale ode imaju više politički karakter: dok se Rusija diže i veliča do nebesa, Turska se izvrgava ruglu.

Caru Nikoli Prvom posvećuje Vladika dve ode; jednu svršava sa stihovima:

„Zdrav Slavjanah budi Care!
Svi protivni za te mare,
Brani đecu, te Slavjane,
Njine pršti sve dušmane!”

Prva oda ispevana je „na dan rođenja sverusijskog imperatora Nikolaja Prvog”. Stihovi počinju ovako:

„O Slavenstvo, štono jesi
od postanja slavno, dično…”
pa prelazi onda na sam predmet:
„Danas ti je dan rođenja
Nikolaja, tvoga Marsa,
tvog Olimpa cara prava.
Dan rođenja poj Njegova,
skači u vis, toržestvuji…”

Zatim opeva dela slavna svoga junaka, „prapotomka Romanova”, pa nastavlja:

„To sve radi Car Slavjanah-
no, protivni, Njemu k nogam!
Više svakog ti se raduj,
o veliko pleme rusko,
koje rimskim kračeš krakom
pod upravom Nikolaja;…”
i svršava stihovima:
„A mi, što smo braća tvoja
u planine crnogorske,
te ljubimo glas svobode,
u naša će prosta srca
bit pametnik podignuti
zaštitniku naših pravah,
Nikolaju Velikome,
i za vazda u njih stojat
čist i plamteć iskrenošću
kako zrake sjajnog sunca
u čistome brilijantu”.

Grofica darivala Vladiku

Godine 1833 došlo je onda do puta Njegoševa u Rusiju, gdje je on prvi od crnogorskih vladika zavladičen od ruskih arhijereja, i to u prisustvu samoga Cara u Kazanskom Saboru u Petrogradu. Ovaj čin visoko je podigao ugled Njegošu u očima njegova naroda, a isto tako i u očima Turaka i Austrije. Sam doček u Petrogradu bio je izvanredno lep i topao, i očarao je Njegoša, kao što ga je uopšte ushitio neposredan dodir sa velikom slovenskom državom i sjajnom slovenskom kulturnom prestonicom. „Vladika Rade” – priča Medaković-„ne imaše dovoljno reči da predstavi taj doček i tu neopisanu usrdnost braće Rusa. Najotmeniji Rusi nosili su ga na rukama, kako se Vladika sam sa ushićenjem opominjaše, pa bi govorio: „Ruski velikaši sa neopisanom radošću i sa iskrenom bratskom ljubavlju provođahu me u svoje bogate domove i nosiše me na svojim rukama. Takvijeh veselijeh danah više u životu vidjet neću. Tu ti biješe i od ovijeh Srbah koji su se preselili u Rusiju i naselili se u Malu Rusiju, kad ih ono gonjahu ćesarovci pod Marijom Terezijom. Među ovijema Srbima bilo je i đenerala, koji se držahu ponosito i junački, i ne mogahu se od mene odvojiti. Ne znam ili je mene obuzela veća radost, što tako divne i čestite Srbe sretoh u prestonici silnog Slavenskog Carstva, ili njih, koji gledaju u meni mladoga Siraha iz onijeh siromašnijeh krša.
To bijahu ljudi živi, vatreni, i ponositi. Pogled i kretanje te braće Srba opominjaše me na stare srbske banove i vitezove, u kojima vri srbska krv, diše uspomena slave i veličine naše”. Onda priča epizodu o dolasku nekog nepoznatog Rusa, koji je Vladici doneo na dar jednu poveću svotu novaca. Prof. Lavrov je utvrdio, da je to bio povjerenik grofice Orlove od Česme, ćerke znamenitog pobedioca u česmenskoj morskoj bici Rusa sa Turcima, velike dobrotvorke toga doba.

„… I prvi sam kamen crnogorski poljubio bratskom ljubavlju”

Ruska diplomatija u više navrata nije činila po volji Vladici, pa je intervenisala ne samo u spoljašnjim nego i unutrašnjim odnosima Crne Gore, pozivajući se valjda na pokroviteljstvo Cara, te na dosta izdašnu novčanu pomoć (koja je kasnije još u dva maha znatno povećana). Tako (1837) Vladika gotovo da nije bio stavljen i pod formalnu istragu, koju je vodio u Crnoj Gori konzul Gagić, a dok je ona vođena morao je Vladika da čami u Pskovu i da čeka na dozvolu za dolazak u Petrograd. Izgleda da uopšte ovaj boravak u Petrogradu, koji je trajao 24 dana (18. maja do 12. juna 1837), nije bio tako ugodan kao prvi, pa je i u susretu Njegoša sa carem Nikolom bilo nekoliko dosta neprijatnih za Vladiku trenutaka. Razume se da se to ne vidi jasno iz službenog oproštaja Vladike sa Carem: „Gospodaru najmilostiviji! Dozvolite, velikodušni Vladaru i milosrdni pokrovitelju naš, da pred odlaskom mojim izjavim u ime Crnogorskog Naroda najživlju zahvalnost našu za sva blagodjejanija koja se na nas izlivaju. Mi osećamo svu njihovu važnost. Samo Bog će vratiti pravoslavnoj Rusiji za ono što ne ostavlja jedinovernog i jedinokrvnog njoj naroda. Nama ostaje samo da upotrebimo sve napore naše da očuvamo neokrnjenu čast Slovena, ka lozi kojih, velikoj i blagosiljanoj od Boga, imamo sreću pripadati”. I t.d..
Razočaranje se, nesumnjivo, više puta javljalo u srcu Njegoševu, iako on tome nigde, ukoliko znamo, nije dao jasnog izraza. U „Slobodijadi” on samo sa žaljenjem konstatuje:

„Po parižkom miru znatnu
Aleksander važnom riječju
Baš vladici Crnogorcima
Hrabros njim pohvaljujuć’
Naredio i rekao:
Da predaju sve primorje,
Austrijskom dvoru drevnu
A da s’ oni hrabri vrate,
U slobodni predel njihov,
To vladici i glavarima
Vrlo mučno, teško bilo,
Al’ inače ne imali
Što gođ’ drugo uraditi,
Već slavensku glavu brže
Poslušali po njevolji…”

Izrazitije i oštrije oseća se i razočaranje i pokušaj utehe u nevolji na onom mestu „Šćepana Malog” gde Teodosije iguman spominje događaje iz godine 1711/12, kada je Rusija, tučena na Prutu morala da se izmiri hitno sa Turcima, te da ostavi Crnogorce njihovoj sudbini:

„… No se, knjaže, pokloni carici,
predanost joj našu čistu kaži;
ne zaborav’ napomenut istoj:
kada bi se smirila s Turcima,
nek nas s braćom Rusima udruži,
i pomiri s kletijem Turcima;
da, ka pređe, s nama ne urade:
zajedno se pobismo s Turcima,
pa se Rusi bez nas umiriše,
nas sirotne same ostaviše,
razljućenoj sili pesijanskoj…”

Našto „glavari i sam narod iz grla” viču na Teodosija:

„Sramota je, oče igumane,
Spominjati ono što je prošlo!
Mi smo muke dovijek parali,
a ljudi su za muke rođeni, –
ti o miru dovijeka sanjaš…”
(Čin IV, javlj. 3.)

Da su ljudi „za muke rođeni”, to je žalosna istina, ali je dosta slaba politička uteha. Vladika se svakako svesno i savesno trudio, politički i pesnički, da se usled ovog nepobitnog fakta ne pomute odnosi prema velikom slovenskom bratu, malog narodića koji na usta serdara Jova (u „Đćepanu”) kaže:
„I mi Ruse ka’ braću ljubimo…”
U narodu ruskome, i to nesamo na vrhovima društva postojala je oduvek simpatija za slovensku braću, poimence i naročito za Crnogorce. Ovo je hteo i pesnički da prikaže Njegoš, kada u usta kneza Dolgorukova (u „Šćepanu”) stavlja reči:
„… i prvi sam kamen crnogorski
poljubio sa bratskom ljubavlju”.
(Čin IV, javlj. 1,)
i:
„… Sad sam samo dihnuo vazduhom
prijatnijem, a priđe nijesam…”
(ibid.)
Mnogi su Rusi, i kao diplomatski agenti i kao putnici (naprimer naučenjak Nil Popov, kom eje vladika Rade posvetio na rastanku toplu pesmu), svojski radili na održavanju i učvršćivanju uzajamnih simpatija.
Uspomena na dva putovanja u Rusiju, pored životnih potreba zemlje, izazivale su želju u Vladike, da još jedared pohodi Rusiju. Ali mu to nije bilo suđeno. Godine 1848, on je pokušao – kao što je to dobro poznato – da izvede, na širokoj osnovi učešće malene Crne Gore u evropskoj i sveslovenskoj politici. Ovamo spadaju i Vladičine veze sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem i banom Jelačićem; ali naročito je važan predlog učinjen od Njegoša Rusiji, da i Crnogorski Odred sudeluje u Paskevićevoj ekspediciji protiv Ugarske. Ova je zamisao ostala samo na diplomatskoj prepisci, ali je svakako značajna i karakteristična.
Dopisivajući se stalno sa Rusima, posvećujući im svoje pesme, šaljući u Rusiju svoje knjige, dobijajući i sam i marljivo čitajući dela ruske književnosti, Vladika je posvetio svoju znamenitu zbirku „Ogledalo Srpsko” – „Sijeni Aleksandra Puškina”. Ima nešto dirljivo i karakteristično u ovoj posveti lepih jugoslovenskih narodnih pesama najvećeg jugoslovenskog pesnika uspomeni najvećeg ruskog pesnika i možda Slovenstva uopšte.
Ali da završimo. Veze Njegoša sa Rusijom – političke, crkvene, kulturne i književne – bile su obilate sadržinom, i od goleme važnosti. Njihovo ispitivanje i proučavanje vredno je i za Ruse i za Jugoslovene. Treba na kraju spomenuti, da su se Rusi koliko-toliko odužili kulturno svome velikom jugoslovenskom prijatelju, – mislim tu na odlično, iako sada već donekle zastarelo delo (1887) poznatog slaviste prof. Dra. Petra Lavrova, koji je dug niz godina držao katedru slovenskih književnosti na Petrogradskom Univerzitetu, pa je – u duhu Njegoševu – oduševljeno preporučivao mnogim generacijama ruske omladine, da proučavaju i vole svoju slovensku braću.

Dr. Aleksije Jelačić (1925.)

O Vidovdanskom atentatu

Vidovdanski Atentat je danas, i ostaće u budućnosti, jedan od najvažnijih datuma u istoriji jugoslovenskog oslobođenja. Nije nikakvo čudo što taj važni datum privlači, i što će privlačiti, pažnju naše javnosti i naših javnih radnika. U prirodi je čovjekovoj da, po mogućnosti, veže svoj rad za kakav važan događaj, pokret, ili djelo, težeći, na taj način, da svome imenu osigura neko mjesto, po mogućnosti vidno i najvidnije, u istoriji svoga naroda. U toj težnji se vrlo često i vrlo grubo pretjeruje, pa se ide i tako daleko da se pokušava falsifikovati istorija. Ne bi se pretjeralo kad bi se ustvrdilo, da su takvi pokušaji, pokušaji falsifikovanja činjenica, zabacivanja važnih i isticanja neznatnih radnja, učinjeni i kod nas u polemici o Vidovdanskom Atentatu, i o nacijonalno-revolucijonarnom pokretu kod naše omladine, od početka 20. vijeka, koji je doveo do istrijskog događaja, 15. juna 1924. godine. Ogriješio bih se o istinu kad bih ustvrdio, da mi je poznata u cijelosti polemička literatura. Ali, ukoliko mi je poznata, moram priznati, da je vođena na podlozi ličnih ambicija, precjenjivanja pojedinih radnja, netačnog osvjetljivanja razvoja nacijonalno-revolucijonarnog pokreta, i poneki put ružnog isticanja pojedinih ličnosti.
Nakon krvava dobro svršena boja, svi su junaci: poslije dobro svršena revolucijonarnog pokreta, svi su, odnosno svi bi htjeli da su bili, revolucijonarni. Ukoliko je meni poznat taj pokret, – a prilično mi je poznat od kraja 1905 do 1914 jer sam i sam neposredno počeo da ga pratim 1906, 1907, 1908, 1909, 1910, i 1911, kao omladinac, a od 1912 do maja 1914 godine održavao sam žive veze s omladinskim centrima, naročito sa onim u Pragu, kao i sa pojedinim omladincima moje generacije, – čini mi se da su pojedinci suviše istakli sebe u tom pokretu. Nespominjući pojedine ličnosti, smatram da je dužnost reći istinu, da neki koji učestvuju u ovoj polemici pokušavaju, da za svoje ličnosti vežu malo što ne cio pokret, – iako hronološki dolazena red tek 1911-12 ili bolje i najtačnije rečeno, tek posle pobjedonosnog Balkanskog Rata (1912-1913 godine).
Istinsku vrijednost, istinsko junaštvo i vrline uopšte, najčešće prati skromnost, poneki put pretjerana pa i štetna skromnost. Samo tim i na taj način se može objasniti činjenica, da mnoga lica i događaji, odnosno radnje od vrijednosti, nijesu čak niti pomenute u polemici koja se vodi o značajnom pokretu od početka 20. vijeka, koji je našao punog izraza u Vidovdanskom Atentatu. Dok je tako na jednoj strani, s druge se pokušava da se pojedincima učini suviše široko i nezasluženo mjesto u važnom perijodu revolucijonarnog omladinskog pokreta, a neke ličnosti, koje u javnom životu našeg naroda, naročito političkom, igraju važne uloge, nemaju dovoljno odvažnosti da jednim jasnim „da” ili „ne” odrede sebi pravo mjesto u tom pokretu.
Meni je naročito krivo, što uporno ćute neki omladinci iz Bosne i Hercegovine, iz doba prvog decenija i po dvadesetog vijeka, koji bi znali reći mnogo što-šta i o Atentatu na Varešanina, i o onima u Zagrebu. Rad omladine iz toga doba, osvijetljen pravom svjetlošću istine, nesumnjivo bi pomogao da se izbjegnu mnogi nesporazumi koji iskrsavaju kad se govori o prethodnim radnjama i o ličnostima koje su prethodile Vidovdanskom Atentatu. Iznošenje u pravoj svjetlosti svih tih radnja možda bi i pitanje odgovornosti zvanične Srbije za Atentat svelo na pravu mjeru.
Neulazeći dublje u razmatranje toga pitanja, zasada bi se moglo kao sigurno reći samo to, da je revolucijonarni pokret na teritoriji Austro-Ugarske bio samostalan, ali da je za postignuće svog cilja – oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slovena – računao na aktivno, oružano i diplomatsko, učešće Srbije i Crne Gore, kao nacijonalnih država. U tom pogledu poklapaju se težnje i program obje srpske države sa onim jugoslovenske omladine izvan njihovih granica, iako se nezavisno, materijalno, razvijaju i posebnim sredstvima izvode.
Bilo bi poželjno, da lica koja mogu unijeti svjetlost i u ovo zanimljivo i važno pitanje to što prije i učine. Pravo je da se svako lice stavi na njegovo pravo mjesto, a svakoj radnji odredi pravi značaj.

Podgorica, avgusta 1925. Dr. Nikola Škerović

Petar Veliki i Južni Sloveni

Kulturnih, pa donekle i političkih, veza između Rusa i Južnih Slovena postojalo je od prastarih vremena. Ovde ćemo se ukratko osvrnuti samo na nekoje od tih veza, i to na one za doba, toliko znamenito u ruskoj istoriji, cara Petra Velikog.
Poznato je, i pisano je dosta o tome, da u naprednom ideološkom pokretu u Rusiji druge polovine HÁŔŔ veka, iz kojega se donekle i rodila čuvena Petrova „reforma”, počasno mesto pripada Hrvatu. Jurju Križniću, autoru „Razgovora o vladateljstvu”, čije su ideje kasnije delimično pretvorene u delo nastojanjem i radom Petra Velikog. Ali i osim Križanića, u nizu mnogobrojnih domaćih i stranih saradnika Petra Velikog, pomoćnika i učesnika u njegovim golemim pothvatima, u poslovima rata i mira, bilo je puno Južnih Slovena. Tako je među njima bio, na primjer, kao odličan Carev diplomatski saradnik, i neki Sava L. Vladislavić-Raguzinski, poreklom od ugledne bosanske porodice. Njegov otac, progonjen u zavičaju od Turaka, nastanio se bio u Dubrovniku, te je Sava kasnije postao i sam dubrovačkim „konte”. Sava je zarana počeo da se bavi trgovinom, pa došavši u Carigrad, uhvatio je onde veze sa ruskim diplomatama knezom Galjicinom i Ukrajincevim, pa je postao njihovim revnosnim tajnim agentom. Vršeći tako funkcije tajnog poverenika ruske diplomatije i ujedno trgovca, on je godine 1702 došao sa robom preko Crnog Mora i Azova u Moskvu, gde ga je sam Car lepo primio. Onda se opet, sa puno ruske robe, Sava (1705) vratio u Carigrad, i tu je aktivno sarađivao sa Petrovim ministrom Tolstojem, sve do godine 1708, kada ga opet vidimo u Moskvi, gde mu se daje pravo da trguje bez plaćanja carine, a pored toga dobija na dar i kuću. Godine 1710 on je već avanzovao za dvorskog savetnika Careva, i postao je ujedno spahijom na Ukrajini. U Carevu pohodu na Prut, koji je onako nesrećno svršio (1711), Sava je učestvovao očigledno kao politički savjetnik za sva balkanska pitanja. Car nalaže zapovedniku svojih trupa da sporazumno sa Vladislavićem postupa u uređenju odnosa naspram hrišćana. Godine 1716, Sava ide u Italiju, i tu – pored nadzora nad ruskim državnim pitomcima-obavlja i mnoge važnije poslove, nastojeći poimenice da zaključi konkordat sa papom Klimentom HŔ, i vodeći pregovore sa Mletačkom Republikom, koja je tada bila zagazila u rat sa Turskom; napokon, vodeći pregovore i sa Dubrovačkom Republikom. Pri ovim pregovorima, Vladislavić, koji je imao u Dubrovniku dosta prijatelja, te kome je (kao „plemenitom Iliru u Moskvi”) Dubrovački Senat pre više godina preporučio neke svoje sugrađane upućene u Rusiju, nije uspeo da isposluje dozvolu Senata da se sagradi u Dubrovniku pravoslavna crkva, jer se Senat bojao da ne bi Dubrovnik preplavili pravoslavni Srbi otomanski podanici; a pored toga Senat nije bio baš zadahnut verskom tolerancijom. Ipak je Vladislavić poneo sa sobom veoma laskama pisma Dubrovačkog Senata adresovana Petru Velikom. Da spomenemo još i to, da je za carevanja naslednice i žene Petrove, Katarine I, Sava postigao svoj najveći diplomatski uspjeh, kao izvanredni ruski izaslanik na egzotičnom i dalekom dvoru kineskog cara.

Zmajevićev slučaj

Drugi jedan Jugosloven, Bokelj (rođen 1680 u Perastu) Mata Zmajević, odličan pomorac, stupio je u službu Carevu, i u njoj se odlikovao, kao talentovan inžinjer i brodograditelj, i isto tako i kao zapovednik flote. Najveću slavu pobrao je Zmajević u odličnoj pomorskoj bitci kod Ganguta, između Rusa i Šveđana, kojom je prilikom svojom veštinom i hrabrošću spasao i flotu i samog Cara. Pri kraju svoje karijere došao je do časti i položaja velikog admirala, ali optužen radi pronevere državnog novca (što se često dešavalo u ondašnjoj Rusiji), pao je u nemilost, i umro je u Zadru gdje je i sahranjen.
Pored Zmajevića, bili su tada u ruskoj službi još dva odlična primorca: dubrovčani Jeronim Natalić i Ivan Tudizić, i mnogo drugih njihovih užih zemljaka i sunarodnika. Kako se vidi iz veoma zanimljivih dokumenata Dubrovačkog Arhiva (objavljenih i odlično protumačenih od Dra. Bože Cvetkovića u „Bulićevu Zborniku”), Dubrovnik se mnogo radovao odlasku i uspehu svojih sinova u Rusiji, pa je i u svojim listovima na Cara u više mahova davao izraza svoga poštovanja i ushićenja; ali , što je još mnogo zanimljivije, dubrovački senatori iskazivali su tim prilikama svoja osjećanja sveslovenske solidarnosti, ističući više puta zajednicu krvi i jezika koja ih vezuje sa ruskim Carem i njegovim narodom, te smatrajući malu slovensku republiku Sv. Vlaha na Jadranu ogrankom ogromnog slovenskog stabla. I dubrovački pesnici, Kavanjin i Ignjat (Vatroslav) Gradić, pevali su u istome smislu.
Mnogo manje zadovoljstva pokazivala je Dubrovačka Vlada u pogledu aktivne politike koju je vodio ruski Car na Balkanu, poimenice usled rovarenja njegovih agenata po Crnoj Gori, Boki i Hercegovini, u blizini granice Republike, koja su je dovodila često u veliku nepriliku, naročito posle oružanog istupa vladike Danila i njegovih Crogoraca protivu Turaka. Čim je, naime, car Petar počeo da se sprema na rat sa Turskom u kojoj se, nakon Poltave, sakrio bio njegov ogorčeni neprijatelj kralj švedski, Karlo XII , on je potražio veze sa balkanskim hrišćanima. Tu su u prvom redu dolazili u obzir Moldavska i Vlaška, i gospodar prve bio je posve spreman da stane na stranu Carevu; ali se u isti mah mislilo već i na Bugare i Srbe. Od strane Srba su dolazili emisari, i to i od ugarskih Srba i od Srba pod Turcima. Tako je, još u maju 1710, došao bio u Moskvu satnik Bogdan Popović, noseći uza se list od dva srpska pukovnika, Ivana Tekelije i jednog njegova druga iz Arada i Segedina: „O najblagočestiviji Caru, prekrasno sjajuće sunce pravde!”, tako su pisali na svome kitnjastom slovenskom jeziku srpski pukovnici; „milostivim okom pogledaj na nas uboge i tvojim carskim mislima pomisli o našoj otečeskoj srpsko zemlji, pre mnogih godina podjarmljenoj od nevernika, naročito onda kada će Gospod Bog podignuti tvoju krstašku desnicu naspram njih i nemoj da zaboraviš da i nas, najmanje, pozoveš i pomiluješ, neka se i mi potrudimo u službi za svoga pravoslavnoga Cara”.

Dr Aleksije Jelačić

“ Grafovi i kneževi od pustijeh polja”

,, … bijaše mladićem neobično bistra duha i laka shvatanja, a na sveučilištu se uvelike okoristi znanjem. Marljivim uz to čitanjem i proučavanjem staroklasičnih , kao i novijih, pesničkih i filozofičkih dela, uvelike se obrazova i ugladi.Isticao se napokon vrlo simpatičnom vanjštinom, okretnim ponašanjem, kao i retkim govorničkim darom, što mu je sve kasnije imalo olakotiti onaj bezbroj drskih, a donekle i ženijalnih , njegovih pustolovina. Za ranije godine njegova života vrlo su mutnim vrelom vlastiti mu iskazi. U raznim evropskim zemljama, gde se za svog veka pomolio, umeo je on vazda svoju osobu prikazati u nekom tajanstvenom svetlu, i zaodenuti plaštem nevina, od moćna i okrutna neprijatelja progonjena, čoveka …”
“Vazda spreman da se što više okoristi lakovernošću svojih bližnjih, i da svoj život na tuđ trošak što udobnije uredi, nastavljao je svoja putovanja, ne uvek jednakim pravcem … U Lijonu, znao je u tolikoj meri steći poverenje tamnošnje ugledne tvrtke G. et Cie , kojima se predstavi kao grof… te mu oni dosta kratku roku izdadoše na veresiju u novcima i draguljima oko 30.000 forinti … A kad se otkrilo, da su menice, kao i druge novčane doznake, što ih u pokriće tražbine izdade … naprosto krivotvorene i bez svake vrednosti, drska varalica bejaše već u Hagu, gde u zadnji čas vešto izbegnu uapšenju… “
“U Parizu, prikazuje se isključivo pod svojim pravim imenom – s pridevkom dakako “conte” i s dodatkom nekog neodređenog naslova akademika , – kreće se u odabranim krugovima pisaca i pesnika, te izdaje književne radnje, koje sačinjavaju svetlu tačku u beskopokojnom i zlosrećnom njegovu životu, pak su ujedno lepim svedočanstvom neospornih mu umnih sposobnosti … On bi želeo, a i nastojaće, da stvori u svojim književnim radnjama toliko zamamljivu sliku čovečanstva, da bi se i sam mogao osećati srećnim, što mu pripada… Jednakim nas osećajima napunja njegovo pismo, prožeto lepim i odabranim mislima, što ga upravlja svome ocu … U tom sastavku imade krasnih saveta i mnogo zrnce moralne pouke. Ipak nas se prečudno kosnu iz njegova pera uzvišene reči: “Treba odabrati vodičem pravednost, a temeljem istinu, kao prve čovečje dužnosti” – kada znademo koliko je upravo on grešio protiv ovih glavnih vrlina. Na završetku lista, kićenim se rečima seća daleke domovine i svoga roda, pa izražava nadu da će se skoro povratiti u miran i ugodan život … “
“Znatni dugovi, radi kojih je imao odgovarati i pred sudom , a možda također i drugi nepoznati nam razlozi, prisiliše ga da… ostavi Pariz. Ako mu smemo verovati, nameravao je tada vratiti se u domovinu i probaviti neko vreme u miru kod svoga roda. Sudbina protivna njegovim željama – kako sam veli – odluči drugačije. Pod konac godine bio je u Milanu, gde je izdao pod krivom naznakom … drugi svezak svojih sastavaka … Veliki deo iduće godine provede u Italiji. U Rimu se zapleo u neku skandaloznu aferu sa Jezujitima, što je tada – po njegovu navodu – prouzročilo mnogo bruke … “
“ U tišini očeva doma … dozrela je u njega misao, da pod zvučnim kneževskim imenom, kao potomak slavnih junaka … proputuje Evropom. Isprva se držao grofovskog naslova, navodeći da mu pripada po ocu, i po povlastici što ju podeli mletačka republika (plemenu njegove majke): da žene od te loze, a udate za kojeg mletačkog plemića, mogu upisati ime svojih sinova u “zlatnu knjigu”. Ne znamo kako je ovo protezao na sebe, nu svakako je istina, da su se njegovi smatrali plemićima, i da su se neki istog imena služili pridevkom “kneza”, a da nam nije poznato poreklo toga naslova … Neupuštajući se u potanja rodoslovna istraživanja, svakako je izvan svake sumnje, da njegovo grofovstvo i kneževstvo (niti nespominjući zasad druge genealoške proizvode njegove bujne fantazije ), bijaše daleko izvan okvira jamačno vrlo čedna plemstva ili starešinstva njegove porodice … S vremenom je počeo iznositi mnjenja raznih genealoga koja je svakako on sam izmišljao … “
“Reči p o š t e nj e i k r e p o s t vazda su mu na ustima, i divni taj pustolov, koji zapada svaki čas u najveće opačine, neprestano ustaje u svojim spisima protiv ljudskih zabluda i slaboća. Uz to ne propušta javljati svetu i o plemenitosti i visokome umu svome i svoga roda. Kao klasičan primer neka posluži ova njegova izreka, što ju uvrsti na usta nekog Dubrovčanina u jedno svoje izdanje; “Grof … sin kneza …, biva kod nas, kao i po celoj Dalmaciji, poštovan kao muž vrlo ugledan i kao Voltaire svoga naroda “, a oca svoga spominje kao “uzor poštenja, pravednosti i mudrosti”, kao”savetnika poglavara pokrajine “ … “
“Ženski svet vazda ga je vrlo voleo, koliko radi otmena i galantna ponašanja, toliko i radi časovita katkada izvesna mu nehaja spram lepog spola, što je gdekoje neiskusno žensko srce dovodilo u opasnost … Mnogo su hvalili njegovo okretno društveno ponašanje i duhovite mu razgovore. Jednima je govorio o glazbenoj umetnosti i o glumištu , sa drugim raspravljaše dubokoumno o pesništvu i literaturi. Činilo se, da sve grane ljudskog znanja i umenja behu predmetom njegovih proučavanja. Razmahao se svojim dopisivanjem sa … tolikim na glasu ličnostima … “
,, … Pod konac godine stiže saksonskoj vladi pismo njezina poslanika u Parizu, u kojem se javlja … kako tog čoveka tamo zastalno ne bi trpeli, da su obavešteni o njemu i njegovu značaju … Nadalje upozoruje, da se krivo ističe mletačkim plemićem, te da ga čeka, bude li uhvaćen na području mletačkom, … zatvor i sudbeno izručenje … Sadržaj ove obavesti bude mu priopćen zvanično, te ga pozvaše da se opravda. On to učini u jednom svom pismu na saksonskog ministra vanjskih poslova … , koje u jezgri glasi ovako: iz osobita poštovanja spram osobe gospodina ministra, koji po svom položaju mora da je načisto o stranim pridošlicama, on dragovoljno izlaže povest svoga života, makar i po posebnom svom filozofičkom načinu mišljenja vazda želi ostati u skromnosti i ne voli se javno isticati … ; on – kako veli – nije nikada žudeo za naslovom političara, već uvek samo za onim filozofa i učenjaka … Ovo potonje spomenu, jer se beše javno rasprostro glas, da je političkim agentom u pruskoj službi, što ipak nije ničim dokazano. Prelazeći na “osvade” …. , čini se kao da mu nije ugodno baviti se njima, jer i ih rešava sasma nakratko, veleći da ako se je koji Mlečić o njem nepovoljno izrazio, biće što mu se hteo osvetiti, jer ga je nekada napao u svojim “Dalmatinskim listovima “ (“Lettere Dalmatine”)…”
“Pri opisu Dubrovnika, sa vrlo zanimljivim podacima o gradu i o unutrašnjem ustroju republike, veli na jednom mestu, da se je posetivši ponovno Dubrovnik mogao osvedočiti, kako su upravo Dubrovčani pravi Dalmatinci, tojest jedini koji se u zemlji, kraj svih promena, mogoše održati gospodarima vlastite volje. – Kraj sveg toga ne savetuje nijednom savremenom filozofu da dođe u Dubrovnik , jer taj grad imade, kraj svoje rimokatoličko-apostolske veroispovesti svetovnu inkviziciju, koja je kruća od verske inkvizicije španjolske. “Ipak ćeš naći u Dubrovniku i stotinu muževa koji o veri, kao i o državničkoj mudrosti, prosvetljeno misle i sude”. – Hvaleć lepotu grada, krasne palače, dobar odgoj građana, negovanje znanositi i pothvatni trgovački duh, prelazi i na dubrovački krasni spol pa ističe, da su gospođe umiljate i galantne poput samih Francuskinja, a što još više vredi, u ljubavi da su postojane i verne. – Ko najveći ures republike spominje poimenice ugledne dubrovačke porodice … “
“Veliki dugovi – kojima i ovde, kraj svoje rasipnosti, nije mogao izbegnuti … onemogućiše mu daljni boravak u Berlinu, okle ga nestade … “
“Svoj dar je osobito cenio … “
“Lutajući od mesta do mesta, i odabirajući ponajviše prestonice … , kao i gradove visokog plemstva i crkvenih dostojanstvenika svojim prolaznim boravištem , umeo se ovaj potukač posvuda istaknuti zvučnim imenima i kićenim posvetama svojih književnih izdanja … “
,, … Raznim ciganijama dođe tu nanovo do novaca, da ih … ubrzo opet rastepe. – A kuda prođoše ovi i toliki drugi novci? Bez sumnje da ih je progutao onaj fini i ekscentrični način njegova života: neprestana putovanja … nadalje tiskanje knjiga, skupocena oprema, zlato i dragulji, koje je vrlo voleo … Za slike vlastite svoje osobe koje je delio na sve strane, također je mnogo trošio … Izračunalo se, da je taj čovek protrošio za svog života nekoliko milijona franaka … Neki … ljudi ustvrdiše, da je agenat isusovačkog reda, pa da je glavni deo po njemu skupljenih novaca tobož propao u džepove Jezujita. Nu to bejahu tek smešne glasine … “
“Preko Frankfurta, gde se desio od marta do juna, i gde je menicom na ime kneginje K. pribavio nekoliko hiljada forinti, pođe leti godine … u Beč. – I ovajput pratila ga je sena njegova pradeda, da mu u zgodnu času bude od pomoći, pa u nemačkoj pesmi “ An den Geist” …” opet pušta maha svojoj tuzi nad jadima slavne nekada domovine….

Seiner Abkunft voll,entfloh der Schande
Einer nur, njie du am Geiste gross…

Einsam irrt er, ohne sein Verschulden,
Durch die Njelt heiterm Angesicht;
Unrecht und Verfolgung kann er bulden,
Armut dulden, Sklaverei nur nicht! …”

Rušenje temelja zgrade od laži

„ Po izveštajima bečkog redarstva… razabire se, da tada uopšte ne beše u Beču poznato njegovo pravo ime… Već prvih dana svog boravka u Beču opazio je da ga opkoliše uhode … zbog toga odmagli što brže iz Beča, i… upravi caru… vrlo opširno francusko pismo u svoju odbranu… Iz tog zanimljivog spisa (koji se nalazi u bečkom dvorskom arhivu), razabiramo… da ga behu prikazali pruskim privrženikom… Strastveno se ograđuje protiv klevete… i nada se „da pretnje, laži, i rovarenje onog jadnika” neće zavarati (cara).. Označuje (ove)tvrdnje podlim izmišljotinama… Na zaključku tog konfuznog i čudnovatog spisa od 16 strana velikog formata, gde pisac također mnogo pripoveda o svom plemenitom značaju i svojoj dobrodušnosti, i gde nije lako izlučiti ono malo istine što se nalazi u bujici fantastičnih i izmišljenih iskaza, on govori ovako…” „Ne možeš se oteti nekomu neobičnom čuvstvu sažaljenja, čitajući ovaj čudni izliv grozničavo uzrujana i desperatna čoveka. Kao uvod pismu, nakon velikog fantastičnog svog kneževskog naslova, metnu odlomak iz Kornejeve tragedije „Polieucte”, sa značajnim stihom: „Je suis encore le prince, et tout ce grand pouvoil ne peut sur ma gloire et rien sur mon devoir”… Kićenim rečima, uz obilne citate latinske i francuske, traži da se s njime pravedno postupa, – doziva vladi u pamet svoje usluge… i najzad očituje, da bi voleo živeti u tuzi i boli nego li bez časti…” „Zgrada, koju je tako dugo lažima gradio i podržavao, počela se u temelju ljuljati. Istražnom sudu dolazila je sa raznih strana pismena građa, koja ga je vrlo teretila, i sve jasnije prikazivala u pravoj slici – kao neobično poduzetna i prevejana pustolova… Time se zapečati njegova sudbina. – Maja godine … pozvaše ga pred sud. Isprva se branio velikom hladnokrvnošću, odlučno je poricao… Zapitaše ga, kojim se pravom služi naslovom kneza… Sigurnim glasom odvrati drskim pustolov… No kad mu predočiše vlastima pisma koja behu u izravnu protuslovlju sa njegovim iskazima, ostavi ga sva srčanost…” Čiji je portret O kom je ovde reč? Čiji je ovo portret? Čitalac sluti, i misli da je pogodio; ali ne, nije on, – to je samo jedan njegov duhovni predak, preteča onih raznih „grofova i kneževa od pustijeh sela”, kako ih naziva jedan koji ih je dobro poznavao; to je izvod iz portreta S t j e p a n a Z a n o v i ć a Budvanina, rođena oko polovine 18. veka (1751) u Budvi, a koji je, posle onog ispita na sudu u Amsterdamu, prerezao sam sebe žile na ruci i umro, godine 1786, kada mu nije bilo još ni punih tridesetipet godina. Gornje navode izvadili smo doslovice, ispuštajući imena i godine, iz neobično zanimljive studije koju je o ovome dalmatinskom pustolovu napisao G. Mirko Brajer (Breyer), i objavio još pre punih dvadeset godina (u sarajevskoj „Nadi” za 1903, pa je posle preštampao u svojim „Prilozima k starijoj književnoj i kulturnoj povesti Hrvatskoj”, Zagreb 1904, na stranama 107-157). Birali smo naročito ona mesta koja su karakteristična za sve ovakve pustolove (držeći se, uostalom, toka izlaganja G. Brajera), da bismo istakli sličnost i identičnost ovoga slučaja iz XVIII veka sa drugim slučajevima, sve do današnjeg dana, te da bismo stvar o kojoj hoćemo da govorimo podigli na stepen tipičnosti, čime ujedno postaje aktuelna i od opšteg interesa. Pustolov, čiji nam je portret dao G. Brajer, spada svakako među najzanimljivije i najoriginalnije ovake tipove na svetu, i premaša čak i većinu svojih savremenika, dakle u dane kada je mnogo lakše bilo terati ovaj zanat nego li danas u doba zrakoplova i radija, koji mnogo brže otkrivaju tajne i zbližuju svet. Za njega je i sam Kasanova, u svojim slavnim memoarima, prorekao da će svojim veštim nastupanjem i skladnim ponašanjem, imati mnogo uspeha u društvu; a G. Brajer, koji vredno skuplja i dalje gradivo po ovom predmetu, i što je s njim u vezi, uverava nas, da je ono što je dosad još našao o Stjepanu Zanoviću, o njegovu bratu Miroslavu, i o celoj njihovoj porodici, romantičnije od svega što je dosad čitao!… Ali, kako rekosmo, nas ovde interesuje i Zanović poglavito kao tip, i to kao tip našeg pustolova, naročito dalmatinsko, i-ako ćemo još bliže određivati-kao uži zemljak onih „samozvanaca”, ili „grafova i kneževa od pustijeh sela”, koje spominje Crnogorac Marko Dragović, (u svojoj radnji „Materijali za istoriju Crne Gore”, u „Glasniku Srpskog Učenog Društa” za godinu 1886, knjiga 65). a među kojima opisuje poimenice „grafa” Dimitrija Vujića (prema izvještajima i podacima što ih je Živko Dragović sabrao u arhivu Ministarstva Inostranih Dela u Moskvi, pa ih je otštampao u „Žurnalu Ministarstva Prosvete” u Petrovgradu, maja 1881). Marko Dragović počinje svoju studiju ovako: „Istorija Crne Gore, druge polovine XVIII veka, bogata je takovijema ličnostima imena kojijeh slabo se spominju u dosad napisanim istorijama crnogorskijema, ili se gotovo i ne spominju, a među tijem u prepisci crnogorske vlade sa ruskom vladom a takođe i sa drugim državama, njihova se imena spominju, na svaki čas, i to oni tamo figuriraju kao kakve velike ličnosti. Takvi su nekakav Sofronije Jugović, nekakav graf Nikola Crnojević-Davidović, pomenuti više graf Dimitrije de Vujić, sve grafovi i kneževi od pustijeh sela…” Vujić traži crnogorski presto Ovaj poslednji „graf” tražio je, za vreme dobroga vladike Petra Ŕ, „ne što manje no crnogorski prestol”, i razvio je silnu akciju u tom pravcu, gotovo po celoj Evropi. Pre toga, primao se-za krupnije ili sitnije pare-i manjih „misija”, u službi raznih gospodara, počinjući sa Poljskom, kao „pravi komornik pokojnoga kralja i kavaljer njegova ordena svetoga Stanislava”, pa preko Francuske i Beča do turskoga sultana. „ Po rečima barona Tuguta, Vujić je služio kod Prusa kao špijun u vreme madžarske pobune, zbog čega je isteran bio iz granice Austrijske Države, i zbog čega ga i sada tera austrijska policija”. Ruska carica Ekatarina, od koje je tražio pokroviteljstvo i topove za svoj veliki plan, napisala je svojeručno o njemu, na francuskom jeziku, ove reči: „il parait ljue cet homme la est una venturier de la premiere force”. Pri svem tom, on je nastavio s radom naveliko organizovanja ustanka po celom Balkanskom Poluostrvu „i rešio se sam biti junakom toga balkanskog ustanka”, čijim je središtem nameravao učiniti Crnu Goru; pa kad je propao sa pokušajima u Rusiji, otišao je u Carigrad, gde se prestavio na Porti „za vladajućega gospodara crnogorskoga”, moleći da ga prizna u tome dostojanstvu, a on će se „iz blagodarnosti prema sultanu potpisati njegovim vazalom”. Ovaj Vujić, koji je rodom iz Ugarske (možda srodnik Joakima Vujića, koji također nije bio bez smisla za avanture, iako više književne prirode), bio je belosvetska skitnica, jedan od onih pustolova koji se spuste negde iz budi kakovih razloga, pa svoj novi zavičaj iskorišćuju za svoje planove. Tako je on, putujući po našim krajevima u svojstvu francuskog „đeneralmajora” („marechal des champs”, kako se sam potisuje), vrbujući vojnike za francusku službu, do tančina „izučio tadašnje stanje Crne Gore, upoznao se sa položajem njene zemlje; upoznao se sa junaštvom i pregnućem crnogorskog naroda, i sa njegovom najvećom i najsvetijom željom: osloboditi hrišćane ispod varvarske vlade turske i obnoviti srpsko kraljevstvo” (M. Dragović), pa je pao na misao o ustanku, i hteo pristupiti svome planu pošto postane gospodarem nad crnogorskim narodom, „jerbo saglasno prirodnome toku događaja, rano ili dockan, ovi narod mora mnogo pomoći da se oslobodi jedan dio robujućeg hrišćanstva, naposletku ovi narod može biti pokretačem k obnovljenju velike carevine”, kako on sam kaže u svome memorandumu koji je u Rusiji lično predao ruskome kancelaru, predstavljajući njegovu „sijateljstvu” „rezultat svojih trudova”, u želji da posluži Carici, i da pomogne „sreći onog naroda koji ga je obukao svojim povjerenjem”. Posle nesvršene misije u Rusiji, on je u Carigradu iznosio, da je od crnogorskih glavara već izabran 5. avgusta 1797, zapovednikom nad ondašnjim narodom, i u dokaz pokazivao je pismo „s narodnim pečatom od sve Crne Gore” i sa potpisom „gubernatora Ivana Radonjića od Njeguša”. Javljajući o tome vladici Petru (29. januara 1797), carigradski patrijarh Grigorije pita vladiku, da li su istinite reči koje govore rečeni Vujić, „jesu li istinita pisma sa pečatom koja on pri sebi nosi, i sve ostalo što se Vujića tiče”; a vladika odgovara, naravno, da je sve laž, i kaže za ono pismeno punomoćstvo da ne važi ništa, i da je lažno, „jer gubernator crnogorski nema savršeno nikakve vlasti nad narodom, no nosi na sebi jedno samo prazno ime”… Da zastanemo ovde malo kod te titule „gubernator”. Glavni pomoćnik „grafa” Vujića bio je, u stvari, taj „gubernator” Ivan Radonjić, koji mu je potpisao ono punomoćstvo, za kojeg Dragović kaže da je, zajedno sa svojom kućom, bio najveći protivnik vladike Petra u Crnoj Gori. Nemogući trpeti više njihove spletke i zločinstva – opisuje dalje Dragović – vladika se obratio narodu za pomoć, te su narodne starešine i ljudi od praviteljstva oduzeli „gubernatorstvo” sinu Ivana Radonjića, Vuku, i njegovoj kući (proglasom na narod od 10. oktobra 1718), „zbog toga što je sam posvedočio da je pisao u ime svega naroda crnogorskoga i brdskoga, a takva vlast od naroda nije data nikome osim samome gospodinu mitropolitu da on može pisat i odgovarat za vas narod”; a pre toga uputiše Vuku pismo koje počinje ovako: „Pitamo te, po čemu se nazivaš najstarija familija u Crnu Goru, jer mi ne znamo i od kuda ti je gospodstvo koje oćeš da imaš vrh svakojega Crnogorca i brđanina. Mi znamo od kako je uljeglo to ime gubernatora u tvoju kuću na Stana tvojega djeda, za našu veliku nesreću, koliko je tvoja kuća učinila nesreća narodu tijem… U drugo znamo mi i to da da pošto se postavi, za nesreću narodnu, tvoj otac za gubernatora, on nikada nije radio o dobru, ni koristi, ni poštenju narodnome, no je vazda prodava i potpisova narod nekada Mlječićima, a nekada Ćesaru, i to svagda za svoju koriste…” Iz ove zadnje rečenice vidi se otkuda ove titule u Crnoj Gori, i uopšte u Primorju. („Gubernator” beleži i Vuk Karadžić u svom Rečniku, za Primorje, u obliku „guvernadur”.) I Dubrovčani su imali gubernatore (namesnike), koje su zvali i „kneževima” („Conte”) (vidi Dra L. kneza Vojnovića „Pad Dubrovnika” I, str. 8

. A evo odakle vode poreklo ovi primorski i bokeljski „kneževi” i „grafovi” (ispisujemo, u prevodu, odlomak koji se na ovo odnosi iz knjige H.F. Rodlich, „Skizzen des physisch-moralischen Zustandes Dalmatiens und der Buchten von Cattaro”, Berlin 1811)

Matavuljevo prisjećanje

Conte, ili na jeziku urođenika „knez”, – upravo ništa više nego nešto imućniji, ali i nešto prepredeniji, Morlak nego što je prosta masa. Ovaj naslov postao je gotovo nasledan, sve do poslednjeg ustanka u Župi (1804). – Ova vrsta albanskog plemstva stvorena je od venecijanske vlade. Svaka varoš imade svoje plemiće, koji imaju pravo da među sebe prime kogagod smatraju dostojnim ove časti; ovo ima zatim vlada da potvrdi. – Ovo talijansko provincijalno plemstvo („Provinzial – Adel”) uživalo je razna preimućstva. Većina ovih plemića živi od malih poseda ili od državne službe. Ovo je plemstvo, u srazmeru prema ostalom stanovništvu, dosta mnogobrojno.
Nepotrebno je, možda, naročito isticati, da je dubrovačko plemstvo, ono pravo, bilo sasvim druge vrste.
Ovakav „arnautski”, ili morlački, „knez” bio je i Stjepan Zanović (Conte Stefano de Zannovich, dalmatino, accademico ec. ec.), koji je naročito voleo prikazivati Mlečane kao svoje progonitelje – što su oni, uostalom, i bili, jer su ga, još kao dvadesetogodišnjeg mladića, zbog prevare u igri, izgonili iz Mletaka -, označujući razlogom, da mu se htedoše svetiti „radi njegovih junačkih čina za oslobođenje Crne Gore i Albanije ispod osmanlijskog i mletačkog jarma”, jer „da je već u svojoj sedamnaestoj godini bio vođom hajdučke čete u dalmatinskim gorama, i kao takova da ga u Mlecima osudiše na smrt” (Brajer, str. 108). Dosledno tome, uskoro prikazivao se po svetu i kao crnogorski vojvoda, a ujedno kao zakoniti naslednik arbanaškog prestola, i kao potomak slavnog arbanaškog junaka Đorđa Kastrijota Skenderbega, čijem je duhu i ispevao onu nemačku pesmu, od koje smo gore naveli neke stihove, te po čijem se imenu i sam potpisivao (Castriotto d’Albanie). Za svoga boravka u Beču (1784), družio se Zanović naročito mnogo sa crnogorskim vladikom Petrom Petrovićem, pa „se čini gotovo nepoznatim, kako se je mogao usuditi da čak i pred samim vladikom ustraje u svojoj ulozi Kneza od Albanije” (Brajer, 143), dok je pod ono pismo caru Josifu II, od kojeg smo neke delove gore naveli, potpisao, da se beleži ”s najvećim poštovanjem i osjećajima smernosti, što ih čedan i nesrećan knez duguje moćnom i srećnom svom drugu, Vašega Carskog Veličanstva:
Stiepan Anibale Prince d’Albanie”.

Duka od Meduna

I Zanović dakle trguje i operiše sa vojskom od desetina hiljada Crnogoraca i Albanaca, kao – nekoliko godina kasnije – njegov manje darovit, i manje pesnički raspoloženi, ali ne manje drski i aktivni sabrat u želji za krunom i za prestolom, „graf” Vujić, čije je kneževsko poreklo još mutnije nego Stjepana Hanibala, jer – kako rekosmo – on je odnekud iz uže Ugarske, te je Crnu Goru učinio samo svojom adoptivnom otaybinom, udruživši se onda za svoje planove sa crnogorskim samozvancima i spletkašima, među kojima Dragović ističe naročito „gubernatora” Radonjića i jeromonaha Stefana Vučetića (kojega je vladika Petar, radi zlih dela, lišio javno svešteničkog čina, i prokleo). Po svojoj drskosti i po veličini planova, on se približuje Zanoviću, a po duhu i delima spadaju oni u istu kategoriju, kao „ljudi koji nemaju istinite ljubavi ni k Bogu, ni k Carici, ni k svom narodu, no su sve njihove namere upućene k tomu kako će gospodaru kasu pokrasti, a narod prevariti”, kako Vujića i Radonjića opisuje hercegovački arhimandrit Aksentije Nikšić ruskome kancelaru, iz Beča juna 1796.
Mi smo se zadržali samo kod ove dvojice pustolove pod kneževskim imenom, Zanovića i Vujića, koji su možda bili ponajistaknutiji i ponajdrskiji, a druge neke smo samo spomenuli po imenu (po M. Brajeru i M. Dragoviću). Ima, međutim, još poznatih sličnih tipova u našoj istoriji; osobito u istoriji naših primorskih krajeva, Crne Gore i Boke Kotorske, na čijem tlu oni – iz raznih razloga – ponajlepše sazrevaju i uspevaju. Nesamo južnjačko nebo i otvoreno more, nego i same prilike i blizina Italije i Mletaka, i romansko poreklo znatnog dela onoga naroda, moralo bi se uzeti u obzir pri dubljem ispitivanju i tumačenju pojave, da baš oni krajevi obiluju ovom vrstom pustolova, i da u njima ponajbolje dolaze do izraza one ljudske mane, ali – ne treba zaboraviti – u isti mah i one pozitivne osobine, koje su potrebne za uspješnu kombinaciju duševnih svojstava ovakvih tipova. Bez talenata i bez znanja, Zanovoić ne bi mogao kroz čitav niz godina izvoditi pustolovine, jednu za drugom, i jednu prepredeniju od druge; a bez lepog držanja i dobrih manira ne bi bio u stanju zadobijati za sebe i svoju ličnost najumnije i najuglednije predstavnike sviju naroda ondašnje kulturne Evrope. Ali se u to ovde dalje upuštati ne mislimo. Hoćemo još da, uzgred, spomenemo, da su ovoj vrsti ljudi veoma srodne i neke istaknute ličnosti naše novije političke i kulturne povesnice iz onih krajeva, koje inače nismo naviknuti ubrajati među pustoleove. Tako, naprimjer, jednim dobrim delom svoga karaktera i svojih čina spada ovamo i pok. kralj Nikola od Crne Gore, pa neki članovi njegove uže porodice, pa se ne može smatrati pukim slučajem, ili nekom naročitom „austrijskom” pakošću, da su crnogorski prinčevi postali stalnom figurom izvesne vrste komične drame u Evropi (među kojima je najveći uspeh imala, te je najpoznatija, opereta „Vesela udovica”). Tipičan pustolov, međutim, bio je onaj njegov zemljak, koji se prikazivao po svetu kao crnogorski knez i naslednik prestola Duka o Meduna. („Duc de Medon”), kojeg je ovekovečio Alfons Dode u svome „Tartarenu od Taraskona” pod imenom princa Grugura od Crne Gore („prince Gregory de Montenegro”), prikazujući ga u času kad ga neki oficir proglašuje varalicom u kartanju. O tome Duki od Meduna priča veoma zanimljivo Simo Matavulj, svojim „Bilješkama jednog pisca” (izlazile u „Letopisu” Matice Srpske od godine 1898. do 1903, sada preštampane u knjižicu, 1922, u izdanju beogradskog „Vremena”), i nadovezuje nato svoje refleksije o samome tipu ove vrste, od kojih neke vredi i ovde preneti.

Knjaz Nikola se ljuti

Ta prilika u (Dodeovu) romanu, koji je veliku senzaciju učinio, nemilo dirnu gospodara (kralja Nikolu), njegovu djecu, pa i nas sve. Sećam se da mi je knjeginjica Milica, govoreći o tome, s gorčinom rekla: „Zar G. Dode nije mogao iz naše zemlje što lepše izabrati, nego jednog pustolova koji se među nama rodio!? – Ali svak ne mišljaše tako i, nažalost, nije tako, te mi to upravo povoda daje da Duka od Meduna ovoliko mesta zauzme u ovim bilješkama. – Dode dade tome delu moto: „U Francuskoj svak je pomalo Tartaren”. Jedan Francuz na Cetinju, koji mi je taj roman pozajmio, na okrajku strane gde je govor o Grguru napisa: „U Crnoj Gori svak je pomalo princ Grgur!” – Ako nije svak, a ono bilo ih je i ima ih dosta, te nema imućnijeg srpskog kraja gde ne ostaviše traga. Duka beše prirođene jake inteligencije, i imađaše nekoga poleta, te je radio u velikom stilu i uspeo u svome poslu neobično, te se zato može uzeti kao tip; ali po osnovnim podstrekačima, i po glavnom obeležju, nije se razlikovao u tome od drugih svojih esnaflija. Ono njegovo pravdanje (na pitanje, zašto se prikazivao kao knežev brat, pri glavnoj raspravi na sudu): „Ja nijesam kriv što su oni bestije”, vrlo je karakteristično. Varati „njih” kad su „bestije”, t.j. kad se varati daju, to nije bilo zazorno u staroj Crnoj Gori; to je bilo starinsko, opšte, i duboko ukorenjeno shvatanje, u plemenskom životu. Do vladike Rada (Petra Drugoga), kad je narod još živeo plemenskim životom, nije bila nikakva sramote krasti, varati, i druga zla činiti u drugom plemenu. Reč „lupež” ne beše onda pogrdna. „Oni” značilo je one iz drugih plemena, a nekmoli one izvan Crne Gore… Varati drugoga za svoju korist, to je čoveku u krvi, a tu težnju suzbijaju primljeni moralni principi. Varati inoplemenika i u svakidašnjem ratu za opstanak, to je bilo pravilo u plemenskom životu, a rano je još da to iščezne iz duše narodne, te ga suzbija samo strah od kazne. Duka je dakle pošao u svet s tom namerom, a mirne duše. On je pri suđenju uveren bio, da ga velika većina njegovih zemljaka istinski, u sebi, ne osuđuje; osuđuju oni samo strašljivost, precenjivanje života, nemanje junačkog ponosa, kad ustreba. Duka se u ratu dobr poneo. U drugom svetu reklo bi se da je tim zagladio svoju prošlost; u svome svetu Duka, u instini, nije imao šta zagladiti, nego je imao da pokaže šta vredi, kao i svaki ostali, te pošto je pokazao, dobio je vojna odličja i nosio ih ponosito, kao i svaki priznati junak. A posle toga, u našem svetu, malo bi se ko libio da odlikovanome Duki ruku pruži. Dokazuje li to da nismo „na pravoj moraloj visini”, ili da smo skloni kompromisima sa savešću u takim stvarima, ili da mi to objašnjujemo nejasnim zakonom naknade, po kome ljudi koji su uvek gotovi da žrtvuju život za neko osećanje (što je najveća moralnost) imaju prava da odstupaju od manjih moralnih zapovedi? – Neke osobine crnogorskog govora, koje Vuk nije zabeležio, mogu nešto objasniti crnogorsko shvatanje nekih duševnih radnji. Kazao sam u početku da reč „dobar” znači samo junak, a što je u nas dobar čovjek to je u njih „lijep”, a lep je, „zgodan”. Reč „lupež” doskora nije bila pogrdna. „Bestija” je onaj ko se da varati; to je najobičnije značenje, pored onog „lud”. „Lukav” je nesamo hitre pameti, prepreden, nego poglavito mudar; nije uvreda, nego je pohvala, reći nekom u oči da je lukav! – U ovome objašnjenju svakako se nalaze „olakšavane okolnosti” onim Dukinim zemljacima, koji po svetu nose na kutijama, na pečatima, na kartama plemićske grbove i predikate, koji se ne libe prositi, a, kad im je zgoda, nadimati se preko mere, i u ponašanju ugledati se čas na turske begove čas na jednu vrstu blaziranih i praznoglavih jevropskih vlasteličića…

M. Ć. (1925.)

Zvanična Crna Gora i kapitulacija

Potonjih godina mnogo se pisalo o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom. Tim napisima bila je obično tendencija, da dokažu potrebu i opravdanost ujedinjenja obeju nezavisnih srpskih država. Pri tom argumentisanju, pojedini pisci (možda i zvaničnici) zastranjivali su više-manje, pa su ponekad išli i tako daleko da su okrivljavali zvaničnu Crnu Goru, često bud-zašto, da tim opravdaju ujedinjenje. Takva shvatanja ovog važnog pitanja ne samo da su skroz pogrešna već su urodila i kobnim posljedicama po samo ujedinjenje. Ujedinjenje Crne Gore i Srbije nije momentani izum ni tvorevina pojedinih ljudi, ili političkih partija, već je ono bilo vjekovni i urođeni ideal sviju Srba, ma gdje oni živjeli; ono je dakle trebalo i moralo da se izvrši poslje uspješnog završetka Svjetskog Rata, bez obzira na dinastije ili na druge političke i plemenske obaveze. Međutim, za izvršenje tog tolikog važnog i toliko delikatnog pitanja falilo je, po mom mišljenju, potrebni takt. Ja sam uvjeren da se ujedinjenje moglo izvesti i na miran način, na zadovoljstvo sviju, pa sam na tome i sam radio koliko sam znao i mogao; ali su mjerodavniji uzeli protivan pravac, pa je i krv prolivena, te će se rđave posljedice još zadugo osjećati.
Radi umirenja duhova i konsolicacije naše države, smatram da nije oportuno zasad o svemu tome naduže raspravljati; ali, izazvan, i lično vrijeđan, moram dati javnosti izvjesna objašnjenja o pokušaju traženja mira zvanične Crne Gore od neprijatelja za Svjetskoga Rata, jer tim pitanjem bave se naročito intezivno u posljednje vrijeme pojedini pisci, i koliko žučno toliko i nepravedno okrivljuju za izdaju i kapitulaciju zvaničnu Crnu Goru. Govoriću dakle samo o tome, i nastojaću da budem što kraći, i da iznesem samo najglavnija fakta, radi veće jasnoće.

Grof Salis saglasan da se traži primirje

Prema obećanju, pitao sam doajena Diplomatskog Kora, grofa Salisa, poslaniak Velike Britanije, za njegovo mišljenje, i on se usmeno saglasio da se primirje traži; ttek tada sam izdejstvovao i od kralja Nikole pristanak na primirje. Ovo potvrđuje i jedna verbalna nota doajena Diplomatskog Kora, grofa Salisa, koju mi je naknadno, poslje dva dana, napisao, a koja u prevodu glasi: „Diplomatski kor srdačno saučestvue u teškoj krizi koju preživljuje Kralj i Crna Gora. Da li je primirje primljeno od neprijatelja ili ne, i koji su uslovi? Preporučujem u svakom slučaju, da se uzmu u obzir: evakujisanje srbijanskih trupa i sigurnost Diplomatskog Kora, i molim da me o tome tačno obavijestite”. Što sam odmah i učinio, pismeno.
Primirje nije usvojeno od neprijatelja. Ali je jedna brigada stigla sa Sandzačkog Fronta, i stavljena u borbu. Međutim smo se već bili evakuisali u Podgoricu. Kralj i Vlada bili su na Kruševcu, gdje je bio i pukovnik Pešić sa gospođom, gosti Kralja; a Diplomatski Kor u Podgorici, u zgradi Monopola Duvana.
Poslje neuspjelog pokušaja sa primirjem, pukovnik Pešić ponovo se obraća neposredno kralju Nikoli, sa pismenim predlogom da se traži mir od neprijatelja (poznato njegovo pismo već štampano u „Ratniku”, i poslje u „Politici” za 8. jula t.g., ., od G. P. Plamenca). Kralj se nije odazvao ni tom predlogu G. Pešića.
Poslije toga (31. decembra 1915), G. Obnorski, ruski Otpravnik Poslova, saopštio mi je povjerljivo, da bi Kralj učinio dobro, da pozove Diplomatski Kor, koji je namjeran da mu dade savjet da traži jedan častan mir. Saopštio sam gornju poruku ruskog predstavnika, i Kralj je odmah poslao svoj automobil po strane poslanike u Podgoricu. Tom razgovoru na Kruševcu prisustvovali su: kralj Nikola, predstavnici savezničkih Sila, i ja. Nakon pretresa situacije, predstavnici velikih savezničkih Sila predložili su Karalju da traži častan mir od neprijatelja, u opštem savezničkom interesu. Uslovi toga mira bili su: 1) da se neprijatelj zadrži ondje gdje se tada nalazio (Lovćen), – da ne okupira Crnu Goru; 2) da se srbijanska zaostala vojska i građani mogu slobodno evakuisati sa teritorije Crne Gore; i 3) da Crna Gora ostane neutralna do kraja Rata.
Na taj predlog predstavnika Velikih Sila, ja sam izjavio, da je to velika žrtva koja se od Vlade traži, i da će Vlada na to pristati samo pod izrečenim uslovom: da se to ne smije docnije pripisati u grijeh zvaničnoj Crnoj Gori od strane Saveznika. Nato su predstavnici Sila izjavili: da se to nikako neće pripisati u girjeh zvaničnoj Crnoj Gori, jer se čini sa njihovim odobrenjem i u opštem savezničkom interesu. Nakon ovog usmenog sporazuma sa diplomatama, potvrdio sam i pismeno, doajenu Diplomatskog Kora, grofu Salisu, gore navedeni sporazum o uslovima za traženje mira. To je jedino bilo mjerodavno za kralja Nikolu i za Crnogorsku Vladu da su pristali na traženje časnog mira.
Napominjem, da su se Saveznici već ranije izjasnili, a djelom i dokazali, da u onim okolnostima ne mogu pomoći Crnu Goru.
Očigledno je, da je i predlog kralju Nikoli od strane G. Pešića, kao Načelnika Štaba Vrhovne Komande, morao imati uticaja na ovako rješenje predstavnika savezničkih Sila, čiji su se uslovi, uostalom, poklapali sa njegovim zadnjim namjerama (kako ih je sam naglasio u „Pravdi”), kao i sa momentanim potrebama evakuacije Srbijanske Vojske.

Austrijanci postavljaju uslove

Taj je mir dakle tražen, i Austrijanci su na njega odgovarali, postavljajući sljedeće uslove (uglavnom): da Crna Gora bezuslovno položi oružje; da se Crna Gora okupira; da se predadu svi srbijanski vojnici; da se predadu svi članovi Dinastije koji su učestvovali u borbi, i t.d. Vlada je odbila te zahtjeve neprijatelja, i ja sam izvjestio odmah preko povjerenika (telefonom) doajena Diplomatskog Kora, grofa Salisa, da su predlozi neprijatelja neprihvatljivi, i da ih je Vlada odbila.
Na tu moju dostavu, doajen Diplomatskog Kora piše mi jedno pismo koje u prevodu glasi: „Zahvaljujem na Vašem saopštenju od 2. (15). januara 1916” (čini aluziju na moje pismo kojim mu potvrđujem naš sporazum na Kruševcu za traženje mira). „Od tada nam je dostavljeno da austrijska Vlada zahtijeva predhodno, da bi obustavila borbu, prijem izvjesnih uslova bez diskusije, koji nam nijesu poznati oficijozno, a koji bi bili: 1) predaja oružja Crnogorske Vojske; 2) predaja srbijanskih trupa koje se nalaze na teritoriji Crne Gore. Mi želimo znati zvanično, da li su ti zahtjevi usvojeni, ili ne, i molimo Vašu Ekselenciju da nam nato odgovori. Izvolite primiti, G. Predsjedniče, i.t.d.”.
Salis, s.r.
Nato sam odmah odgovorio pismeno, grofu Salisu, navodeći mu tekstualno austrijske gore navedene zahtjeve, kao i to, da ih je Vlada odbila; i obavijestio sam ga, da Diplomatski Kor učini pripreme, da bi se što prije evakuisao za Skadar i dalje, skupa sa Predsjednikom Vlade.
Kraljica, Diplomatski Kor, i ja, krenuli smo se iz Skadra za Brindizi 6 (19), januara 1916, a Kralj Nikola jedan dan docnije.
Iz ovih se fakata jasno vidi, da su Kralj Nikola i njegova Vlada tražili častan mir od neprijatelja na inicijativu, i po odobrenju, predstavnika savezničkih Velikih Sila, a u opštem savezničkom interesu. Tome je svjedok i to, da je doajen Diplomatskog Kora, grof Salis, obaviješten pismeno o tom sporazumu, i o pristanku Vlade da se traži mir; da je sam doajen Diplomatskog Kora korespondirao sa Predsjednikom Crnogorske Vlade i davao mu pismene savjete (koji su, u stvari, značili naređenja), i tražio od njega obavještenje po tim pitanjima. Svaki ko je imalo posvećen u diplomatske poslove i običaje, zna da bi predstavnici savezničkih Sila, kada ne bi bili saglasni da se traži od neprijatelja bilo primirje bilo mir, smjesta morali napustiti Crnu Goru, i nebi vodili više računa o tome što će Vlada sa neprijateljem raditi. Međutim, predstavnici Velikih Sila, i poslije traženja primirja i mira, savjetuje se sa Vladom, korespondiraju s njom o tom važnom događaju, i ostaju tu u zemlji više dana, sve dok se nijesu evakuisali zajedno sa Predsjednikom Vlade u Skadar.

Lazar Mijušković

MIJUŠKOVIĆ LAZAR (Povija, Pješivci, 24. HŔŔ. 1867 – Beograd, 16. ŔH. 1936), prvi predsjednik ustavne vlade Knjaževine Crne Gore. Osnovnu školu učio je u Ostrogu, gimnaziju na Cetinju i Parizu u Liceju Luja Velikog. U Parizu je završio i tehnički fakultet i stekao zvanje inženjera rudarstva. Vratio se u Crnu Goru 1891. Bio je prvi crnogorski konzul u Skadru (1893 – 1902), potom predsjednik Glavne državne kontrole, a krajem 1903. postao je ministar finansija. Izradio je prvi državni budzet i doveo u ravnotežu državne prihode i rashode. Penzionisan je 1909. godine, ali je i pored toga obavljao pojedine misije i bio čovjek za neposrednu diplomatiju crnogorskog suverena. Mijušković je bio prvi crnogorski predstavnik u Poslanstvu u Beogradu, gdje je radio na pripremama za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Poslije sloma crnogorske vojske krajem 1915. godine, kada je demisionirala ratna vlada Janka Vukotića, Mijušković je sastavio novu vladu i uz predsjedništvo primio portfelj ministra spoljnih poslova. Zajedno s kraljem Nikolom napustio je Crnu Goru početkom 1916. i prešao u Francusku. Vratio se u zemlju 1923. godine, razočaran položajem Crne Gore u novoj državi.

Povratak u Crnu Goru

Za vrijeme Svjetskoga Rata bio sam poslanikom Kraljevine Crne Gore u Srbiji. Odstupio sam sa Srbijanskom Vladom i vojskom iz Srbije preko Crne Gore, i na navaljivanje mojih političkih prijatelja i neprijatelja imenovan sam Predsjednikom Vlade na Cetinju 20. decembra 1915 (po st. k.). Evakujisao sam se iz Skadra za Brindizi zajedno sa cijelim ostalim diplomatskim korom 6. (19.) januara 1916. Bio sam dakle Ministar-predsjednik u Crnoj Gori nekih petnajst dana.
Poslje sloma Srbije, očevidan je bio i slom Crne Gore. Primio sam se za Predsjednika Vlade, rekavši sam sebi: kad propada Crna Gora, nek propanem i ja! – Tako je i bilo. To je bio najteži momenat u mom životu, jer je slom bio očigledan i neizbježan.
Šta se radilo u Crnoj Gori za vrijeme Rata, do mog dolaska, nije mi poznato, budući da sam se nalazio u Srbiji. Ono pak što sam ja radio kao Predsjednik Vlade, teklo je, uglavnom, ovako.
Prvog dana svoga naimenovanja za Predsjednika Vlade, izjavio sam Diplomatskom Savezničkom Koru, iskupljenu u Francuskom Poslanstvu na Cetinju, da neću ništa učiniti bez njihova znanja i odobrenja; tako sam i postupio, saglasno rješenju Crnogorske Skupštine.
Na nekoliko dana kasnije (ne citiram datum, jer mi svi dokumenti nijesu pri ruci), šef Štaba, pukovnik P. Pešić, predložio je kralju Nikoli direktno, da se traži primirje od neprijatelja, od nekoliko dana, koje bi mu dozvolilo da dovede jednu brigadu sa Sandzačkog Fronta i pojača ionako degarnirani Lovćenski Front, koji nije mogao odoljevati jakom neprijateljskom napadu. Kralj Nikola odbio je taj predlog za primirje G. P. Pešića. Tek tada se pukovnik Pešić usmeno obratio na mene, i tražio je moju pomoć u moje posredovanje kod Kralja, tvrdeći da je to jedna čisto vojnička stvar, kao što je i Vlada smatrala.
Ovdje je važno napomenuti, da je kralj Nikola, na samom početku Rata, stavio bio Crnogorsku Vojsku pod Vrhovnu Komandu Srbijanske Vojske, i ova je njom upravljala s pomoću svog naročitog višeg oficira kao šefa Štaba Crnogorske Vojske, – u našem slučaju pukovnika Petra Pešića.

Crna Gora nije kriva

Oba pisma grofa Salisa o primirju i miru, koja sam gore pomenuo, nalaze se kod mene, i držim ih na raspoloženju svakom ko bi ih vidjeti željeo.
Još i ovo. 1917, kad se počelo agitovati u političke svrhe po savezničkoj štampi sa pitanjem traženja mira Crne Gore, ja sam uputio jednu predstavku iz Ženeve (22. januara) Vilzonu, Lojd-Džordžu, Klemanso-u, i Soninu. U toj predstavci izložio sam im cijelu ovu stvar još detaljnije nego ovdje, i priložio sam gore navedene kopije pisama koja mi je pisao grof Salis; dobio sam od sviju potvrdu prijema mojih pisama s obavještenjem da je njihov sadržaj uzet k znanju.
U Rimu , 1920, posjetio sam grofa Salisa, tada Poslanika Velike Britanije kod Vatikana, i dao mu na pročitanje kopiju gore pomenutog pisma upućena Lojdu Džordžu, sa kopijama njegovih pisama meni upućenih, i pitao ga: da li ima što da primijeti? Po pročitanju, grof Salis je odgovorio: “Sve je tačno, – zašto nijeste ovo štampali?” “Bi me saveznička štampa proglasila za defetistu”, – odgovorio sam.
Naposljetku, svi ondašnji predstavnici Velikih Sila živi su (Comte Salis, Delaroche Vernet, baron Avezzana, Obnorski), i ja se i na njih pozivam, i uvjeren sam da će svi potvrditi sve što sam gore naveo.
Prema tome, zvanična Crna Gora nije sklopila sa neprijateljem ni častan ni nečastan mir; a sve što je radila bilo je u saglasnosti sa predstavnicima Velikih Sila. Crna Gora nije kapitulirala, kao što se o tome toliko pisalo, ona je pretrpela slom, kao i Srbija. Sve drugo što se po gornjem pitanju govorilo i pisalo, ili je iz neobaviještenosti netačno, ili su proizvoljna nagađanja koja padaju.
Izvjesni listovi, u svoje vrijeme, publikovali su (ne znam čijom indiskrecijom), jedno moje privatno pismo, upućeno kralju Nikoli. Ta prepiska, nametnuta kralju Nikoli te indirektno i meni, zaista je postojala, u Bordo-u, ali ne u onom tonu koji je onako napamet publikovan. Ona je bila žučni izliv jednog uvrijeđenog srca koje je vazda najodanije kucalo za Otadžbinu i za Kralja. Sličnih sukoba sa kraljem Nikolom imao sam češće u mojoj dugogodišnjoj službi, ali su oni ostajali vazda tajna, te ih pojedinci nijesu mogli eksploatisati u svoju sebičnu korist. Na svaki način, ta prepiska ne može ni najmanje promijeniti ma u čemu fakta koja su ovdje izložena, a uslijed čega je javnost najviše, i skoro jedino, osuđivala kralja Nikolu i njegovu Vladu.
Ovo su tačne i nepobitne činjenice, pa neka nepristrasna javnost prema njima sudi, da li je zvanična Crna Gora, na koju se toliko napada, ma šta kriva za traženje mira od neprijatelja.
Lazar Mijušković (1925.)

Đeneral Pešić manevriše

Pre tri mjeseca, 26. maja, izašao je broj “Nove Evrope” posvećen Crnoj Gori i Svetskome Ratu (” Kapitulacija Crne Gore – kralj Nikola i đeneral Pešić”), sa člancima koji su izazvali živo interesovanje celokupne naše javnosti, a koji su naročito odjeknuli i dobro primljeni u Crnoj Gori i kod Crnogoraca svih i svuda. U štampi je ovaj broj mnogo komentarisan i preštampavan, a bio je i povodom da neki od glavnih učesnika javno progovore, te da dođe i do ponovne polemike između G. Petra Plamenca, pisca članka “Uzroci crnogorske kapitulacije”, i đenerala Pešića. Naročito je beogradsko “Vreme”otvorilo svoje stupce raspravljanju ovog pitanja, pa je donelo: prvo (4.juna) jedan članak Marka P. Cemovića (koji završava rečima, da je “ovo pitanje aktuelno političko pitanje zato što je kapitulacija ubila moralni ugled Crne Gore, i zbog toga doista do danas živi pod ovim mukama, i na njene potrebe malo ko okreće glavu”); zatim, u dva broja (7.i 8. juna) , intervju svog stalnog saradnika (Stanislava Vinavera) sa đeneralom Pešićem (pod naslovima: “General G. Pešić o kapitulaciji Crne Gore”, i “Uloga G. Pešića u kapitulaciji Crne Gore “); zatim, u broju od 13. juna, odgovor G. Miloša Živkovića, bivšeg sekretara kralja Nikole, đeneralu Pešiću (pod naslovom “Je li kralj Nikola izneverio Srbiju i Saveznike?”); i napokon (25. juna), razgovor svoga saradnika (L. Kamenskog) u Andrijevici sa đeneralom u penziji G. Vešovićem, koji je u doba kapitulacije zauzimao položaj crnogorskog Ministra Vojnog. Ovaj razgovor (“Šta kaže general G. Vešović o kapitulaciji Crne Gore”) završio je đeneral Vešović obećanjem , da će u svoje vreme dati još interesantnih podataka po ovom predmetu.
Đeneral Pešić, u svom intervju-u, kaže, da je sve onako kako je on napisao ranije u “Ratniku”, i daje kategoričnu izjavu “da je sve ono što je napisao G. Petar Plamenac o učešću zvanične Srbije i predsednika G. Pašića u kapitulaciji Crne Gore najodvratnija kleveta”; uostalom, kaže, on sad ide na put, “radi ispitivanja kandidata za čin generala”, ali čim se vrati s puta pokazaće istorijske dokumente, i dokazaće s pomoću njih da je sve teklo onako kako je on izneo. Na završetku razgovora, đeneral Pešić rekao je još jedanput ljubazno saradniku “Vremena”: “Čim se vratim s puta daću Vam istorijska dokumenta, koja će da razbiju sva klevetanja G. Plamenca i kompanije”, i saradnik je izišao iz beogradskog Grada zahvaljujući đeneralu Pešiću na ljubaznosti, i “na obećanju o neobjavljenim dokumentima koja će Vreme objaviti”. To je bilo 8. juna, dakle pre dva-i-po meseca. Izgleda da je đeneral Pešić još uvek na putu, na manevrima, jer njegova istorijska dokumenta “Vreme” još nije objavilo.

Verzija Petra Plamenca

Međutim je G. Petar Plamenac, i nečekajući da đeneral Pešić ispita kandidate za čin đenerala, objavio neka svoja istorijska dokumenta (u beogradskoj “Politici” od 8. jula, pod naslovom “Kapitulacija Crne Gore”); upravo, G. Plamenac je preduhitrio đenerala Pešića, pa je objavio i neka njegova, od njega (Pešića) potpisana, zvanična dokumenta, i dao uz to nešto malo komentara. I na to dosad đeneral Pešić nije još ništa odgovorio, iako je od toga prošlo mesec-i-po dana, a G. Plamenac ga okrivio za ništa manje nego falzifikovanje važnih zvaničnih akata.
I dok đeneral Pešić putuje i ispituje kandidate i manevriše, javio se još jedan nadasve važan svedok, da kaže šta zna o kapitulaciji Crne Gore, i o traženju primirja i mira od strane kralja Nikole i Crnogorske Vlade: G. Lazar Mijušković, Ministar-predsednik Crnogorske Vlade u času kapitulacije, ili bolje u vreme traženja primirja i mira, koji nam je u prvi mah (na naš poziv da napiše šta zna po ovom predmetu za onaj naš broj “Nove Evrope”) odgovorio bio, da još nije došlo vreme za njega da govori, sada nam je ponudio svoje izjave, koje donosimo na uvodnom mestu u ovome broju. Budući da je đeneral Pešić, u onom svom intervju-u, sa zadovoljstvom istakao, kao dokaz da je sve bilo onako kako je on ranije izložio, “to što je od toga doba prošlo već skoro dve godine, a nijedan od bivših ministara ili komandanata nije do danas pobio te moje napise”, a sada se evo – posle Miloša Živkovića i Radomira Vešovića – javlja i sam Lazar Mijušković, to nama doista izgleda već krajnje vreme, da đeneral Pešić prekine jednom svoje putovanje i ispitivanje kandidata za čin generala, pa da izađe nasredu sa svojim istorijskim dokumentima. Jer iako se u ovoj zemlji mnogo što dešava što se u drugom kulturnom svetu ne bi dozvolilo niti trpelo, ipak i mi nismo u Tunguziji ili među Hotentotima, da bivši Ministar Vojni i sadašnji Načelnik Glavnog Đeneralštaba može mirno putovati i ispitivati kandidate na manevrima, dok nad njime lebdi teška optužba, vrlo dokumentovana, da je krivotvorio zvanična akta, i da je javno pisao i govorio neistinu.

Novi momenti

Da bi naši čitaoci mogli lakše pratiti raspravljanje ovog značajnog i zanimljivog pitanja, koje nipošto nije još dovršeno, i da bismo od svoje strane doprineli njegovu raščišćavanju, mi ćemo ovde zabeležiti nove momente koji su uneseni u diskusiju gornjim člancima i razgovorima, a drugom prilikom vratićemo se ponovo opširnije na stvar i objavićemo još orginalnih priloga koji su nam obećani.

Da vidimo dakle, pre svega, šta kaže đeneral Pešić u odgovor i u odbranu na jednodušnu ocenu i osudu njegova držanja kao Načelnika Štaba Vrhovne Komande Crnogorske Vojske, iznesene u člancima onog broja “Nove Evrope”? – On kaže, prvo, da su “svi dokumenti sređeni, i oni se nalaze u arhivi”, i da svaka njegova reč, “napisana i izgovorena, ima potvrđenje u zvaničnim dokumentima”. Ali, iako “on meri reči, reč po reč, i izjava pada kao kurzivom ispisana”, ipak on te sređene dokumente ne vadi iz arhive, i ne daje ih svome posetiocu, nego mu ih obećava – čim se vrati s puta. To svakako ne ide u prilog đenerala Pešića. Dalje, đeneral Pešić “kategorično tvrdi”, da u onome dobu nije predstavljao ni Srbijansku Vladu, ni Srpsku Vojsku, već da je bio samo Načelnik Štaba Crnogorske Vojske i ništa više, da za sve što je radio snosi lično svu odgovornost, te da je “zato nevaljalstvo optuživati” za njegov rad zvaničnu Srbiju, G. Pašića, ili ma koga drugoga. Ova je tvrdnja Gospodina Đenerala tako kategorična, da se njegovu posetiocu, “posle cele polemike generala G. Pešića sa njegovim oponentima, prikazuje kao činjenica prvostepene važnosti to, što general Pešić u izjavi koju čini udara glasom na to da je on bio samo Načelnik Crnogorske Vrhovne Komande”. To znači, očigledno, da đeneral Pešić prima na sebe svu odgovornost, i svu krivicu, ako bi je bilo, i da hoće da rastereti od odgovornosti za sve što se desilo Srbijansku Vladu i srpsku Vrhovnu Komandu. On, toga radi, još i izrečeno tvrdi, da su predstavnici srbijanske politike (G. Ljuba Mihajlović) i srbijanske vojske (pok. đeneral Boža Janković) na Cetinju “savetovali kralju Nikoli ovo: da Crnogorska Vojska pođe putem Srpske Vojske … “Samo što, naskoro zatim, đeneral Pešić navodi opet jedan svoj “istorijski fakat” koji obara to što on tako “kategorički” i “precizno” tvrdi, i dovodi ga u protivrečnost sa samim sobom: on kaže, da je 3. januara (1916), sa Vrhovnim Komandantom, kraljem Nikolom, napustio Crnu Goru i otišao u Skadar, po naređenju svoje Vlade. Ako je njegova Vlada mogla da mu naredi, da napusti Crnu Goru, tojest da napusti svoju komandu i svoju (crnogorsku) vojsku, onda nije samo on odgovoran i kriv za ono što se usled toga, i s time u vezi, dešavalo tada u Crnoj Gori; a ako je samo on bio odgovoran, kao Načelnik Štaba, za Crnogorsku Vojsku, onda mu niko nije mogao naređivati (osim Vrhovnog Komandanta, kralja Nikole) da tu vojsku napusti. Tako bar izgleda običnoj pameti nas lajika, koji nismo đenerali i komandanti, ali koji ipak znamo ponešto o ratovima i službi u vojsci, jer ako i nismo kumovali a mi smo kroz plot gledali, i to s otvorenim očima. Dakle, ipak, ili je kriva i zvanična Srbija, bar zato što je naredila Načelniku Štaba Crnogorske Vojske da napusti svoju komandu i svoju vojsku, u najkritičnijem času, – ili je đeneral Pešić radio sve sam, kao Načelnik Štaba Crnogorske Vojske, pa je po ličnoj inicijativi napustio komandu i Crnu Goru. U ovom slučaju , – “nevaljalstvo je optuživati” za taj svoj rad zvaničnu Srbiju … Napokon, ono što đeneral Pešić kaže, na kraju svoga razgovora sa dopisnikom “Vremena”: da je G. Petar Plamenac, koji je iza njega ostao u Crnoj Gori, sa svojim drugovima, trebalo da spase Crnu Goru od kapitulacije i Crnogorsku Vojsku od rasula, – to doista prelazi u šalu, u žalosnu šalu, i prikazuje G. Petra Pešića kao vojnika i đenerala u najgorem (da li i pravom?) svetlu. Zamislite: načelnik Štaba Vrhovne Komande, dakle prvi vojnik cele jedne vojske, napušta svoje mesto i odlazi, i odlazeći dovikuje civilnim oblastima i narodnim poslanicima: “Ja, gospodo, moram ići, jer mi tako neko drugi naređuje, a vi vidite šta ćete raditi sa vojskom koja je upola rasturena i demoralizovana !…” I onda im, nakon deset godina, prebacuje, što vojsku “ne dovedoše u Skadar, koji je udaljen od Spuža samo dva dana marša…”!

Kad je đeneral na manevrima

Toliko o ovom razgovoru sa đeneralom Pešićem. Već na nekoliko dana zatim, kako rekosmo, reagirao je na izjave đeneral Pešića bivši sekretar kralja Nikole, G. Miloš Živković, kao na ” skroz neistinite podatke “. Braneći kralja Nikolu od optužbe đenerala Pešića, da je on odgovoran za pad Crne Gore, G. Živković tvrdi ove činjenice, i nudi za njih svedoke i dokaze pred sudom:
1) da su parlamentari poslati neprijatelju tek 29. decembra po podne (a ne, kako tvrdi P. Pešić, još 27. decembra, dana u koji je pao Kuk, glavni položaj na Lovćenu),
2) da je istoga dana kad je pao Kuk (27.) uveče G. Pešić podneo Kralju pismen raport predlažući da se ide sa Cetinja,
3) da je Kralj posle ovoga, 28. decembra, bio na Lovćenu da hrabri Crnogorce, nepotpomognut i nepraćen od G. Pešića, i
4) da su parlamentari poslati neprijatelju, i traženo primirje, na sopstvenu odgovornost šefa Vlade, G. Lazara Mijuškovića, i G. Petra Pešića, Načelnika Štaba Vrhovne Komande. Dalje govori G. Živković o pismenom raportu OBr. 9034 što ga je pukovnik Pešić podneo kralju Nikoli na Kruševcu kod Podgorice 31. decembra 1915 rano izjutra; on je taj dokument objavio još ranije (u “Balkanu” od 1923, i posle u svojoj knjizi “Pod Crne Gore”), a da ga G. Pešić nije demantovao, niti je podneo tužbu protivu njega. G.Živkovića veruje u ono što je napisao G. Petar Plamenac u “Novoj Evropi”, i naročito ga iznenađuje tvrdnja đenerala Pešića, da je on napustio Crnu Goru “i zajedno sa Vrhovnim Komandantom, kraljem Nikolom, 3. januara 1916 otišao u Skadar”; G. Živković kaže: “To nije istina. G. Pešić, zajedno sa svim srpskim oficirima iz crnogorske Vrhovne Komande, napustio je na Kruševcu kod Podgorice svog Vrhovnog Komandanta, kralja Nikolu, 3. januara , a Kralj je pošao sa Kruševca u Skadar tri dana docnije, 6 januara 1916 godine. U Kraljevoj pratnji bili su tada njegovi najmlađi sin knez Petar, G. Petar Plamenac, ja, i dvojica ordonans-oficira”.

Tražilo se vrijeme

Đeneral Vešović, crnogorski Ministar Vojni u doba kapitulacije, kad je “pažljivo pročitao celu izjavu generala Pešića, rekao je osmehnuvši se”, da crnogorski parlamentari nisu slati neprijatelju, “kao što tvrdi to G. Pešić, radi pregovaranja o zaključenju mira, već da bi se dobilo vremena za prebacivanje trupa sa severo-istočnog fronta, koje su se nalazile na sedam dana daleko od Skadra”. Svoju kratku izjavu on završuje ovako: “G. Pešić tvrdi, da je on napustio Crnu Goru po naređenju svoje Vlade 3. januara 1916, zajedno sa Vrhovnim Komandantom, kraljem Nikolom; međutim on je napustio Crnu Goru dva dana pre kralja Nikole”.
Pošto su tako dva bliska svedoka pobili tvrdnje đenerala Pešića, a potvrdili iskaze G. Petra Plamenca, dolazi sam G. Petar Plamenac da osnaži svoj članak u “Novoj Evropi” i da ponovo, i snaženije, prikaže učešće G. P. Pešića u kapitulaciji Crne Gore. Prelazeći preko uvredljivih izraza na samu stvar (budući da smatra đenerala Pešića, posle svoga sukoba sa njime septembra prošle godine, po jednom pitanju časti, kao “satisfaktionsunfahig”), on se zadržava naročito na poznatom Referatu O Br.9034, pa utvrđuje , citatima iz samih tekstova , falzifikat od strane đenerala Pešića. Naime, G. Pešić je ovaj svoj referat štampao u svojoj raspravi u “Ratniku”, ali na izvjesnim mestima neverno, pa G. Plamenac iznosi sada orginalan tekst toga referata (od kojega ima kod sebe facsimile), naporedo sa tekstom iz “Ratnika “. Radi važnosti ovog dokumenta, i mi ćemo ga ovde preštampati (petitom), i to iz “Ratnika” (za januar-februar 1925, str. 74), pa ćemo onda iz orginala preneti ona mesta koja se ne podudaraju s objavljenim tekstom G. Pešića.
Falzifikat počinje odmah kod datuma, što je od naročite važnosti: u “Ratniku”, G. Pešić, gore pod broj, stavlja “1. januara 1946 godine – Podgorica”, dok je u orginalu datum, na kraju: “31. decembra 1915 god. – Kruševac”.

Sam Referat glasi kod G. Pešića ovako:

Pored sitnijih varijanata u prvoj polovini Referata, koje ne zadiru dublje u smisao, bitne izmjene nalaze se u drugoj polovini, i šesta alineja u orgninalu glasi:
“Iznoseći ovo pravo stanje vojske, meni je čast obratiti pažnju Vašem Veličanstvu, da se pod ovakvim uslovima borba apsulutno ne može više voditi, i da treba odmah najhitnije učiniti ovo ” (podvlačimo ono što je izostavljeno kod Pešića). Odmah zatim, prvi od tri uslova glasi u orginalu: “Tražiti mir sa neprijateljem, pošto nije hteo primiti predlog Kraljevske Vlade o primirju, koji je učinjen pre dva dana”; nije teško videti, koliko se ovaj uslov razlikuje od onog koji navodi G. Pešić. Drugi je uslov ostao isti; kod trećeg uslova, u originalu se nastavlja, posle reči “od tamošnje vojske”, ovako: “i ovu koju možemo izvući iz Crne Gore, i tu pod zaštitom utvrđenja i Drima, produžiti borbu, ako neprijatelj ne primi častan mir” Potpisan je, u orginalu “Pukovnik – Serdar”, pa je u “Ratniku” ova druga titula (verovatno iz skromnosti i stidljivosti) izostala. G Plamenac ne insistira na ovim izmenama, iako su one veoma karakteristične, i daju podlogu i građu za čitavu raspravu o tome kako se krivotvore dokumenta. On prelazi odmah na idući akt krivotvoren od strane G. Pešića, na jednu depešu koju je kralj Nikola, po prijemu G. Pešićeva Referata, uputio austrijskom Caru, pa se onda zadržava, i on, na datumu odlaska iz Crne Gore G. Pešića i kralja Nikole, i tvrdi: da je “G. Pešić napustio Crnu Goru 4. januara 1916 poponoći – pre zore, dakle noću, a pok. kralj Nikola ju je napustio 6. januara 1916 u 4.30 popodne” “dakle ne zajedno sa G. Pešićem, već tri dana i dve noći posle G. Pešića, šefa Štaba Vrhovne Komande Crnogorske Vojske”, i navodi svedoke za ovo (serdara Janka Vukotića, i đenerala Živojina Babića, sada člana Državnog Saveta). Zatim pobija G. Plamenac još neke neistine u izjavama đenerala Pešića, koje se tiču njega lično, pa se na kraju zadržava na komičnom stavu “ovog zvaničnog stratega i vojskovođe”, koji prekoreva civiliste što nisu povele ostatke Crnogorske Vojske put Skadra …
Sada, posle svega ovoga, dolazi G. Lazar Mijušković, krunski svedok, optužen skupa sa G. Pešićem za kapitulaciju Crne Gore, Njegove su izjave jasne i određene, i potkrepljene dokazima, – one su ovde pred našim čitaocima. Mora se priznati, da G. Mijušković s uspehom brani zvaničnu Crnu Goru – Crnogorsku Vladu, pored kralja Nikole – od optužbe za kapitulaciju, i od odgovornosti za traženje primirja i mira od neprijatelja. Njegove izjave daju celoj ovoj stvari nov obrt, i mogu lako dovesti do rasterećenja i opravdanja zvanične Crne Gore u onim teškim danima. Ali, ako G. Mijušković brani sebe isvoju Vladu, on ne brani – G. Pešića; naprotiv, ovaj ostaje i kod njega u talonu, i ima sada da odgovara na jednu tešku optužbu više. Ponavljamo stoga, da je krajnje vreme da se Gospodin Đeneral vrati s puta i sa manevara, pa da tresne sa svojim “istorijskim dokumentima” koje se “svi nalaze sređeni u arhivi”. Ako on to uskoro ne učini, naći će se valjda koji narodni otac, da u Skupštini zapita, koga mi to imamo na čelu Glavnog Đeneralštaba naše vojske; i naći će se, nadamo se, još novinarskih kolega koji, pored nas, neće morovati dok se ovo pitanje do kraja ne raščisti, i dok se Gospodin Đeneral ne povuče na odgovornost, nesamo za ono što je nekad govorio i radio nego poglavito i za ono što danas piše i govori.

Lažno rodoljublje

Jer, kako smo već istakli jednom prilikom (u članku “Ko je izdao Crnu Goru”, u Crnogorskom Broju “Nove Evrope”, na str. 346), možemo da razumemo i onako uskogrudno i kratkovidno gledište kakvo je zastupao pukovnik Pešić za Svetskoga Rata u Crnoj Gori, a koje je posle pokušao i javno braniti pred svojim kritičarima, iako ga naravno ne možemo nipošto odobriti; ali ne možemo da razumemo, i ne možemo da trpimo na čelu naše vojske, čoveka koji – da bi se lično istakao – falzfikuje zvanična akta, i ponavlja umnožavajući ih, neistine jednom objavljene. Ako đeneral Pešić što pre ne prestne manevrisati, pa ne pobije veoma ubedljivo sve što je protivu njega dokumentovano izneseno, mi ćemo smatrati našu sumnju dokazanom, i vikaćemo na svakom uglu, koliko nas god grlo nosi, da ga treba skinuti s mesta i položaja za koje nije dostojan. To će nam biti dužnost ne samo naspram naših crnogorskih sugrađana, i onih koji su ni krivi ni dužni oklevetani, već i prema nama samima, prema ovoj našoj zajedničkoj otadžbini koja je već sita lažnog rodoljublja, tojest rodoljublja koje se hvališe i iskupljuje lažju i klevetom.

Kralju Vrhovnom Komandantu

Vaše Veličanstvo,

Svi komandanti odreda na zapadnom frontu tvrde, da je kod vojske nastala takva demoralizacija, da je apsulutno nemoguć svaki dalji otpor i borba sa neprijateljem.
Kotorski odred divizijara Martinovića sasvim se je rastrojio i više ne postoji.
Hercegovački odred je takođe u hrđavom stanju i vojnici neće da se bore, a od Lovćenskog odreda može se računati samo na Kučko-Bratonošku brigadu.
Komandanti Lovćenskog i Kotorskog odreda nemaju više ni jednog topa.
Vojska je gladna i sa vrlo malo municije i kako komandanti javljaju nema izgleda, da će se ovo stanje moći popraviti.
Iznoseći ovo stanje vojske, meni je čast predložiti sledeće:
1. Produžiti pregovore za mir sa neprijateljem, koje je Kraljevska Vlada otpočela pre pet dana;
2. Dvor, Kraljevska Vlada, Strani poslanici i Vrhovna Komanda da odu u Skadar najdalje još sutra;
3. Kod Skadra organizirati odbranu od tamošnje vojske i sve koje možemo izvući iz Crne Gore i pod zaštitom utvrđenja i Drima, produžiti borbu.

Načelnik Štaba Pukovnik Pešić s. r.

M. Ć.

Ko je pripremio kapitulaciju

Nijedan krupan istorijski događaj ne može se potpuno objasniti sam iz sebe. Potrebno je, ako se želi utvrditi istorijska istina, brižljivo ispitati i razgledati sve ono što mu je predhodilo. Dosta se često već govorilo kod nas o kapitulaciji Crne Gore u Svetskom Ratu. Vrlo dobro su uočeni, možda, poneki detalji; i sam akt, verovatno, prikazan je dosta tačno. Pa ipak, dok se ne rasvetli perijod od ranijih desetak godina, teško da će se dobiti elementi za pravilnu ocenu i sliku događaja, – oni neće biti prikazani istorijski tačno.

Đeneral Pešić, jednom interesantnom rečenicom u svom poznatom članku u “Ratniku”, govoreći o kapitulaciji Crne Gore i padu Lovćena, kao da je hteo da se učini jedino zaslužnim za ono što se desilo. On, a i svi drugi koji budu onako kao on shvatili istorijske događaje, biće rđavi svedoci pred potomstvom. Nikakvom veštinom i nikakvim nadmudrivanjem ne može se izazvati jedan veliki čin, ako za njega nema drugih, objektivnih uslova i preduslova. U ovom slučaju, mogao je G. Pešić, ili sve one sile čiji je on bio eksponent, upućivati iz sve snage na jednu stranu a da događaji opet ne uzmu tok koji su oni želeli. Teško je, uostalom, verovati, da se može nagovoriti jedna vlada, ili jedna državna organizacija, makoliko slaba bila, da izvrši samoubijstvo, ako ona sama neće, ili ako ne postoje uslovi za to. Stoga se meni čini da je potrebno, u prvom redu, videti kakvo je bilo stanje u zemlji i u narodu ranije, jer će se tek tako moći dobiti ključ za pravilno razumevanje kasnijih događaja. Hoću dakle i sam, sa nekoliko redaka, da pomognem da se uđe sa nešto više sigurnosti u raspravljanje i ocenu ovog pitanja, t.j. u ispitivanje uslova koji su doveli Crnu Goru do kapitulacije. Ako oni ma i najmanje doprinesu ovoj nameni, smatraću da sam time poslužio svojoj staroj i svojoj novoj otadžbini.

Do godine 1905, Crna Gora bila je jedini kutak u Evropi gde nije bilo ni štampe, sem zvanične, ni politike, sem one koju je vodio Gospodar i nekoliko glavara uz njega. Ceo posao: pitanja organizacije zemlje, unutrašnja politička pitanja, kao god i spoljna politika, bili su u rukama vladara. Jedini autoritet i jedina krupna ličnost bio je on, knez Nikola. Ceo javni život Crne Gore kretao se oko njegove ličnosti. Narod, najvažniji faktor u svakoj državi, nalazio se van svih političkih poslova. Crnogorac je bio vojnik i građanin u isto vreme. Otaljavao je svoj svakodnevni posao, hrvao se sa svojom sirotinjom, odlazio mahom u pečalbu, – a politiku svoju i svoje države ostavljao Knezu i Vladi. Taj patrijarhalni dremež prekinut je godine 1905, kad je Knez, poglavito radi spoljno-političkih razloga, a tek u drugom redu od naroda prisiljen, darovao Crnoj Gori Ustav.

Krupan događaj

Odmah nakon proglašenja Ustava, narod se prenuo. Dah slobode kao na krilima preleteo je Crnu Goru. Osetilo se da se desio krupan događaj, da je nastao prelom u životu zemlje i naroda. Stari poredak, u koji je bilo ukalupljeno sve, prsnuo je, – trebalo je postaviti nov red stvari. Otprilike, tako je u Crnoj Gori shvaćen početak ustavne ere. Vrlo često, teško je objasniti postanak velikih nada, kao god i velikih razočarenja. Narod, gotovo kao dete, često neverno shvata događaje. Tako je i Crnogorac shvatio politiku kneževu. Ali jedno pri svem tom ostaje: da je poverenje u namere kneževe, da modernizuje zemlju i uvede demokratske ustanove, onda kad je dao Ustav, bilo poslednje veliko poverenje naroda u Crnoj Gori prema njemu. Da je narod bio nezadovoljan starim poretkom, to je očigledno. U protivnom, ne bi on oberučke prihvativši darovana građanska prava pošao za novim ljudima. Izgledalo je kao da je jedva čekao da se oslobodi onoga što je bilo juče. Knez je onih dana, u istini, doživeo perijod najvećeg narodnog poštovanja: svak mu je bio zahvalan što se rešio da kida sa tradicijom, i da putem demokratije orijentiše politiku svoje zemlje. Može biti, samo desetak starijih ljudi i univerzitetska omladina bili su jedini koji su sumnjali, ako i ne u namere a ono u sposobnost kneževu da povede Crnu Goru novim idejama i novim metodama.

Konflikt je ubrzo izbio. Narod i njegovi predstavnici išli su u pravcu demokratije, – Knez je naginjao starom. Oni koji su mislili da je četrdesetpetogodišnji apsolutni gospodar nemoćan da povede zemlju novim pravcem, imali su pravo. Osetljiv na javnu reč i na ustupanje vlasti, verovatno podstican od okoline kojoj je izmakla vlast iz ruku, Knez je ubrzo zauzeo front protiv slobodnijih ljudi. Prvo ličnim uticanjem na mase, zatim progonima, pokušalo se da se zaustavi bujica novih ideja, a povrh svega širokih nada. Epilog ove borbe bila je fatalna 1907 godina sa “Bombaškom aferom”.

Svaka borba iskrza vizir. Opozicija se postarala da uveri narod da ne veruje Knezu. Doskora slepo poverenje zamenilo je gotovo opšte nepoverenje. Pored toga, nerazborite pretnje narodu austrijskom oružanom silom posejale su seme zle slutnje da je Knez okrenuo oči k Beču. On je opoziciju tužio narodu, da je u službi Srbijinoj, a ona njega da je prišao Austriji. Prvi put tada čuo je narod da se, i posle 1903, na Cetinju smatra da je Beograd neprijatelj, kao god što se prvi put čulo i da Knez može biti prijatelj opšte-narodnog neprijatelja, Austrije. Crnogorci su teško verovali da im je Beograd neprijatelj; ali su zato posumnjali da se, od straha ili iz interesa, Knez ne orijentiše prema Beču.

Događaji od 1907 do 1912 zaoštrili su borbu, a sumnje pojačali. Godina 1908, kad je Knez jednovremeno s Austrijom i Bugarskom izmenio odredbe Berlinskog Kongresa o pravu kontrole nad Crnogorskim Morem, opet je dala jedan elemenat za sumnju. Skinuti pomorsku kontrolu nad crnogorskim vodama, bila je moralna dobit; ali pri onakvoj privredi i saobraćaju, konkretno, nije donela ništa. Međutim, ostao je trag u svesti da je taj akt učinjen u momentu Aneksije Bosne i Hercegovine i proglasa bugarske nezavisnosti.

1910, Crna Gora proglašena je kraljevinom. Tome aktu nije predhodio nikakav značajan događaj. Zemlja nije uvećana, nikakav naročiti uspeh u spoljnoj politici nije postignut. Posle dana sjaja, nastalo je razmišljanje. Nesamo crnogorska emigracija, nego i mnogi ljudi u zemlji smatrali su da je to konkurentna borba sa Srbijom. Našto Srbima dve kraljevine? – Očigledno da su bili u pravu da se tako pitaju, tim pre što je akt proglasa kraljevine došao iza dva politička procesa, 1907-8 i 1909, kad su se na Cetinju čule zvanične optužbe zvanične Srbije.

1911, došao je i put Kralja u Beč. Proizvodstvo u čin austrijskog pukovnika vladara Crne Gore zasenilo je njegovu rusku maršalsku palicu. Sumnja u definitivni prelaz uz Austriju uhvatila je duboki koren, naročito među Crnogorcima u inostranstvu. Njih je bilo tada skoro polovina od svih Crnogoraca. Tako blagonaklona kurtoazija austrijska, po tom shvatanju, bila je fatalna za kralja Nikolu iz dva razloga: prvo, što je njega moralno obavezivala, i time tuđila od Rusije i Srbije; i drugo, što je, od tog momenta, mnogo Crnogoraca bilo uvereno da je Kralj definitivno prišao k Austriji. Ovo se naročito opazilo u toku rata s Austrijom, kad je svaka pogreška ili svaki akt njegov ili Vlade, koji nije bio po volji vojsci ili narodu, objašnjavan kao izdaja.

Posle 1903, osetila se promena i u držanju Rusije prema Knezu, docnije kralju Nikoli. Ruski predstavnici na Cetinju često nisu hteli da prikriju neraspoloženje prema njemu. Bilo je, čak, momenata kada su ga pojedini poslanici sumnjičili za nelojalnu politiku prema Slovenstvu. To je neminovno imalo reperkusiju na raspoloženje u narodu. Kod Crnogoraca razvijen je kult prema Rusima i Rusiji, pa kad je i sa te strane podriven ugled vladarev, posledice se nisu mogle izbeći.

Političke razmirice

Pored ovih momenata, koji zadiru u spoljnu i nacijonalnu politiku Crne Gore, nastaju drugi, iz unutrašnje politike. Masa viđenih ljudi i porodica stvarno su nastradale u političkim borbama. Apsane su bile pune političkih krivaca, a bilo je i nekoliko mučkih ubijstava i par izvršenih smrtnih presuda za političke krivce. Režim “čvrste ruke” teško se osećao. Građani su vrstani prema namerama i zahtevima odozgo. Svako ko je pokušao da izađe iz kruga, udaren je. Političke razmirice i neraspoloženje popeli su se na najveću meru. Opozicija, obezglavljena u zemlji, ćutala je i gajila duboku mržnju. Emigracija je bila vrlo aktivna. S vremenom, mnogi Crnogorci koji su bili pod njenim moralnim uticajem vratili su se u zemlju. Publikacije i novine rasturane su krišom, tako da je dobar deo naroda ipak bio obavešten o radu i borbi emigracije.

Jovan Đonović

Đonović Jovan
(Rijeka Crnojevića, 1883-Njujork, 1963),
osnovnu školu i bogosloviju završio je na Cetinju, Filozofski fakultet (čista filozofija) u Beogradu. Jedan od organizatora crnogorske omladine u Beogradu – protivnik predustavnog i ustavnog poretka u Crnoj Gori i vladavine Nikole I Petrovića Njegoša. Sa Markom Dakovićem i Todorom Božovićem bio je veoma agilan u akciji za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Potpisnik je “Riječi Crnogorske univerzitetske omladine”, učesnik Bombaške afere i Veleizdajničkog procesa. Boravio je u Turskoj radi ostvarivanja veza sa crnogorskim iseljenicima kako bi ih pridobio za akciju ujedinjenja Crne Gore i Srbije. Istim poslom boravio je u SAD zajedno sa Todorom Božovićem, gdje izdaje list “Oslobođenje” u Čikagu i “Narodna misao” u Bjutu. Kao član Republikanske stranke dobio mandat u Crnoj Gori i bio poslanik Ustavotvorne skupštine. Bio je urednik beogradskog dnevnika “Glasnik”(pokrenuo ga 1923) i politički urednik “Trgovačkog glasnika”.
Važniji radovi: Crna Gora i napredni pokret (sa Todorom Božovićem, 1910); Problemi skupoće (1919); Ustavno pitanje i Govori (1921); Ustavne političke borbe u Crnoj Gori (1939). Objavljivao je priloge u štampi i časopisima.

Kad se razviju strasti

Ekonomski, zemlja je stajala vrlo slabo. Ništa efikasno nije učinjeno da se poboljša materijalno stanje seljaka. Sam kralj Nikola nije imao mnogo razumevanja za ekonomske probleme; a njegovi doglavnici, ako su i znali štogod, bili su zauzeti pitanjima unutrašnje politike. Pored toga, otkrivani su česti deficiti ili zloupotrebe sa državnim novcem. To je učinilo da se veruje, da je okolina dvora i vlade koruptivna. Mehanizam državni počeo se smatrati moralno nagriženim.
U takvom stanju i sa takvim raspoloženjem objavljen je rat Turskoj. Vojska nije bila tehnički opremljena kako valja. Komandni elemenat nije bio na visini položaja. Uspesi u ratu nisu domašali nade narodne i poverenje u svoju snagu. Defekt organizacije naročito je primećen kad se videla oprema srbijanske vojske. Vojska i mlađi oficiri odmah su zaželeli da budu pod srbijanskom komandom. Tragično završena Skadarska Kampanja ubila je do kraja ugled i veru u političku sposobnost zvanične Crne Gore. Kod mnogih ljudi, ona je probudila razmišljanje: zašto Crna Gora nije direktno saveznik Srbijin, nego preko Bugarske? Tako isto komentarisalo se, na štetu režima, držanje prema Crnogorcima u Americi: od njih se tražilo da ne dolaze na vojište, nego da skupljaju priloge. Oni su ipak došli u velikim masama; ali ti ljudi, koji su došli iz jedne velike i uređene zemlje, postali su najvatreniji pobornici demokratije i neprijatelji dotadašnjeg poretka u Crnoj Gori.
Rečju, neraspoloženje i nepoverenje postalo je opšte. Balkanski Rat završen je, iako sa uspehom, sa jednim psihološkim nemirom i brigom za budućnost. Kralju Nikoli, kojemu su sve strele i sva slava bili upućeni, bilo je teško odobrovoljiti narod. Utoliko teže što je stario i nije bio u mogućnosti da pravi onu laganu transformaciju narodne duše, dok su ljudi koji su živeli u velikim i demokratskim zemljama donosili razumevanja za ustanove zemalja u kojima su živeli, a povrh svega jedno osećanje za političke slobode i demokratiju.
Odmah posle Bukureškog Mira, raspoloženje Crnogoraca za jedinstvo obe srpske zemlje, može se reći, bilo je opšte. O modalitetima mase ne misle. One su nezadovoljne postojećim stanjem stvari, i misle samo na jedinstvo, računajući da će posle sve biti bolje. Odista, da je pitanje jedinstva, posle Balkanskog Rata, rešavano plebicitom, Crnogorci bi ga izglasali ogromnom većinom! Mesto nade da će se pregovori povesti o jedinstvu, povedeni su pregovori o razgraničenju. Oni su vođeni prilično cepidlački sa obe strane, tako da je iza njih ostao jedan mučan utisak. U najmanju ruku, videlo se da se pitanje jedinstva odlaže.
Notoran je fakat, da je za sve neuspehe, sve pogreške, i sve čine pred narodom odgovarao kralj Nikola. On je sumnjičen, njemu se nije verovalo, za sve izneverene nade on je jedini nosio odgovornost. Svi politički ljudi bledeli su pred njim, u sporu ostao je on i ogromni deo naroda koji je bio nezadovoljan njegovom i spoljnom i unutrašnjom politikom. Čak i njegova državna organizacija nije bila uzanj. Mnogi mlađi činovnici i oficiri stali su na stranu nezadovoljnika. Njegov položaj, uistini, nije bio nikako stabilan. A kad već dotle dođe, onda kraj nije teško sagledati. Ne može se verovati da Kralj nije bio obavešten o nezadovoljstvu i težnjama Crnogoraca. Morao je znati o kretanju ideja bar u velikim linijama. Jedino što se može uzeti kao tumačenje, to je, da je i suviše verovao u svoju moć i svoju veštinu. U takvim prilikama otpočeo je rat protiv Austrije.

* * *
Pokušali smo dovde da iznesemo misli, događaje, i raspoloženja Crnogoraca od 1905 do rata s Austrijom . Držimo da su i naša uzgredna zapažanja tačna. Isto tako držimo da je jasno, da je kralj Nikola morao misliti da popravi svoj uzdrmani položaj. On je morao pomišljati na svoju ličnu i porodičnu sigurnost. Crnogorci, kao što se docnije videlo, nisu mu bili sigurni. I prirodno, on je pomišljao da bude zaštićen od onoga za kojega je smatrao da će ga moći zaštititi. Doduše, arhive iz toga doba zatvorene su. Ipak, ako bi neko pokušao da nam iznese ideje koje su u onom razdoblju vodile i oduševljavale Srbiju i njene vodeće ljude, omogućio bi da se sa sigurnošću uđe u rasplet docnijih događaja. Ali i ovo što je dosad rečeno, držim, može biti dovoljno da se vidi, da đeneral Petar Pešić ne može biti jedini zaslužan za kapitulaciju Crne Gore. Kad se političke strasti razviju, kako je to bilo u Crnoj Gori; kad se najveći faktori ružno sumnjiče, i ne veruje se u njihovu sposobnost ; rečju, kad lebdi u vazduhu, još u ratu, reč izdaja, onda je ona uistinu tu, ona postoji. I red bi bilo da svi oni koji nešto znaju, ili koji imaju makakav dokumenat, izađu nasredu, objave što imaju, te da se vidi ko je sve tu imao učešća. Oni koji su zajedno pripremili jedan koliko krupan toliko ružan istorijski događaj, pravo je da podele i odgovornost za svoje delo. Kralj Nikola i đeneral Petar Pešić, ako su i najvažniji, nisu jedini.

Crna Gora u Svetskom Ratu

Crna Gora nema još svoga istoričara. Što je napisano to su fragmenti, ulomci, koji još nijesu stavljeni na svoje mjesto, povezani, da se dobije cjelina. O njoj se govori već nekoliko vjekova kao zatočnici srpske slobode, ali niko još nije dao punu, psihološki promišljenu i produbljenu sliku te zatočnice. Niko još nije dublje ocrtao značaj egzistencije te čudnovate zemljice, i djejstvo njene egzistencije na dušu i misao jedne cijele nacije. A to je djejstvo nesumnjivo bilo ogromno. Tako ogromno, da je nevjerovatno daleko premašalo materijalnu snagu i brojnost stanovništva Crne Gore. Ona je najprije od Srpskog Plemena, kao izraz njegovih čežnja i namjera za oslobođavanje, pa od Jugoslovena kao cjeline, pa od Slovena kao rase, i najzad od Evrope, podignuta na jednu visinu na kojoj je dobijala jednu vrstu misterijozne sile. Reći će se možda, to je pojezija, produkt mašte, koja s istorijskim činjenicama često nema veze. Neka bi bilo i tako! Ali je i pojezija činjenica, i to činjenica koja po svom dubokom djejstvu na čovjeka, na formiranje njegove duše, na stvaranje njegovih ideala i visokih ciljeva, na narod i izrađivanje oslobodilačke narodne misli, daleko premaša i najvažnije na pergamentu, kamenu, ili papiru očuvane t.zv. istorijske dokumente. Iz ničega nikad ne biva nešto. Sve mora imati svoje obrazloženje. Svaka pojava, svaka činjenica ima svoj uzrok. Pa i djejstvo makoliko poetizirane Crne Gore ima svoju podlogu; a njeno uzdizanje na stepen jedne gotovo misterijozne nacionalne sile ima i svoje materijalne i psihološke razloge. I ta sila je uspješno igrala svoju ulogu u nacionalnoj istoriji, u formiranju narodnog ideala, u stvaranju onih duhovnih moći koje i sa malim sredstvima čine prava čuda u izvođenju ocrtanog programa.Nedaleka prošlost našeg naroda o tome jasno govori. Duh, ideja, neodoljiva težnja, vjera najzad, pokreće gore, pobjeđuje materiju, stvara život. Brojke, količina, gube svoju važnost. Nešto nedokučivo, “irealno”, ispreda svoju mrežu, stvara svoj život, koji postaje očigledna, makoliko i makako zagonetna, stvarnost. Samo tako, sa tog gledišta posmatrana, istorija bitisanja Crne Gore može biti razumjena i shvaćena u potpunosti.
Inače, ako se zadržimo samo na brojkama koje nam prikazuju brojnu snagu crnogorske vojske, topova, pušaka, i t. d., mi nesumnjivo nećemo uopšte shvatiti suštinu istorije Crne Gore; kao što nećemo, ako pođemo tim putem, shvatiti ni Karađorđevu revoluciju, ni istoriju oslobođenja našeg naroda uopšte. Jer ako odbacimo narodnog Kraljevića Marka na Šarinu, – mi ćemo ostati bez Marka uopšte. Očigledno nam ne treba “kralj” Marko, koji po milosti stoluje u Prilepu, i možda i na Kosovu ukrštava svoj mač sa svojim bratom za račun turskog sultana. Ako bismo uzeli brojno stanje mišica koje su izgradile najsvjetlije stranice srpske uopšte i crnogorske posebno istorije, nama bi ta istorija izgledala prava bajka, nešto izmišljeno i nevjerovatno. Međutim nije bajka ni Carev Laz, ni Mišar, ni Grahovac, ni Vučji Do, ni Fundina, kao što nije bajka ni Kumanovo, ni Skadar, ni Bitolj, ni Kajmakčalan, ni bezbroj onih krvavih poljana gdje su duh, ideja, vjera, bajka najzad, pobjeđivali materiju, “realnost”, brojke. Jer da smo čekali dok se brojno i tehnički izravnamo sa našim narodnim neprijateljima, mi nikada ne bismo ni pokušali ni dočekali da se oslobodimo.
Ideja kao unutrašnja, često nepotpuno jasno saznana, sila, kao pokretna elementarna snaga, i samopouzdanje kao spoljna manifestacija te sile, često nevjerovatnih razmjera, dvije su glavne odlike naše nacijonalne duše u dugom i teškom hrvanju za pravo na opstanak kao nezavisna nacija. Stoji nesumnjivo, da se ni u jednom kraju, ni u jednom dijelu naše nacije, nijesu tako snažno manifestovale te dvije nacijonalne odlike kao u Crnoj Gori. Tek u dvadesetom vijeku to prvenstvo u nacijonalnoj borbi preuzima Šumadija, po jednom prirodnom zakonu brojne, ekonomske, a otuda i kulturne nadmoćnosti. Nije beznačajno utvrditi, da su i Crna Gora i Šumadija u svojoj osnovi, zbjegovi formirani od predstavnika iz svih krajeva koje naseljava naš narod, kojima je vladala Turska, a u 19. i 20. vijeku i onih kojima je vladala Austro-Ugarska. U ovom razvoju borbe naše nacije u novom dobu, za pribiranje svih narodnih dijelova, za oslobođenje i ujedinjenje sva tri jugoslovenska plemena, jasno se naziru etape istorije formiranja naše srednjevjekovne države. I u Srednjem Vijeku počeli smo iz šumovitih predjela Tare i Lima i Zetskog Primorja (Crna Gora), da završimo na Dunavu (Srbija). Spriječena u svom prirodnom razvoju i pribiranju svih narodnih djelova nenadnom poplavom iz Azije, u 15. vijeku, skoro satrvena nacija počinje opet, odmah poslije katastrofe, iz svoje prvobitne polazne tačke, sa svog praizvora odakle je počela u 9. vijeku, sa svim mukama i posrtanjima koja su pratila formiranje stare države. “Uskrsnuća ne biva bez smrti”. Novo doba bilo je blagoprijatnije za našu naciju. Prirodni proces širenja i sabiranja, ujedinjenja nacije, nasilno prekinut, i vraćen u svoje prvobitne početke istorije državnog formiranja, u 15. vijeku, ovoga puta je srećno završen. Zadovoljen je jedan prirodan nagon jednog organizma, koji hoće da živi i da se razvija bez tutora, bez tuđe, nametnute volje.

………………………………………….
………………………………………….
………………………………………….
………………………………………….

Posljedice jedne propagande

Nije naše da ulazimao u čisto stručno vojne zadaće pojedinih grupa malene Crnogorske Vojske. Te zadaće je određivala Vrhovna Komanda Crnogorske Vojske, čiji je šef bio današnji šef našeg Đenerala- štaba, đeneral P. Pešić. Kako i ukoliko su odgovorni svojim zadaćama i Vrhovna Komanda i pojedini odredski komandanti, ostavljamo sudu drugih, upućenijih i stručnijih, i sudu istorije. Nama je ovdje samo stalo da naglasimo, da je crnogorski vojnik i u ovom Ratu, vršio svoju dužnost. I bez pretjerivanja se može tvrditi, da nijedan drugi vojnik, pod istim uslovima, ne bi mogao izdržati. Teškoću položaja rđavo naoružanog, rđavo hranjenog, i rđavo odjevenog crnogorskog vojnika, povećavala je znatno vrlo živa propaganda vršena u crnogorskoj vojsci, na samom frontu, propaganda koja je imala doduše visok, patrijotski, cilj, ali koja je, vođena u ratu, nanosila velike štte boračkoj snazi, te otežavala i onako izuzetno težak položaj crnogorskog vojnika. Kod golog, bosog, gladnog, i rđavo naoružanog crnogorskog vojnika, koji ionakao nije bio naklonjen režimu pok. kralja Nikole, lako je bilo stvoriti neprijateljsko raspoloženje i nepovjerenje prema Vrhovnom Komandantu Crnogorske Vojske – kralju Nikoli. Ta propaganda imala je za posljedicu teške potrese u nekim djelovima crnogorske vojske, koji su se manifestovali i u otvorenom revoltu protiv pojedinih starešina, te u mjestimičnom otkazivanju poslušnosti. Ali, što je vrlo karakteristično za crnogorskog vojnika, nije bilo nijednog slučaja, da koja jedinica napusti svoje mjesto na frontu! Mada je bilo takvih koje su nedjeljama same djejstvovale, sa izabranim starješinama, držeći front i brinući se same za svoju ishranu i ostalo. Na frontu je zavladalo uvjerenje, da kralj Nikola vodi jednu neiskrenu, nesrpsku politiku, i da sprema izdaju. Pisac ovih redaka dobijao je, kao ondašnji narodni poslanik, masu pisama sa fronta u kojima se otvoreno izražavalo to mišljenje o izdaji. I u pismima i u razgovoru, vojnici su otvoreno postavljali pitanje: da li da napuste potpuno svoju komandu i priključe se srbijanskoj vojsci, te da tako, usred rata, izvrše ujedinjenje dvije srpske države ? Do ovakova stanja duhova dovela su upravo mučeničke prilike u crnogorskoj vojsci, pomenuta propaganda, i bojazan da se ne ogriješi o svoju narodnu i srpsku dužnost, koja je rezultirala iz duboke narodne svijesti.

Nezavidan položaj

Daleko bi nas odvelo razmatranje položaja Crne Gore u odnosu prema ratnim saveznicima. To uostalom nije ni zadatak ovog članka. Ali, radi potpunosti slike, treba konstatovati, da taj položaj nije bio nimalo zavidan. On je, štaviše, bio vrlo nelagodan i težak. Kod predstavnika savezničkih država bilo se stvorilo nepovjerenje, čije je posljedice trpjela u najvišoj mjeri i crnogorska vojska. U onom hladnom držanju Saveznika prema kralju Nikoli, Rusija je zauzimala gotovo prvo mjesto. To je već bilo dovoljno za držanje drugih predstavnika savezničkih. Zvanična Crna Gora bila je upućena na veze preko Srbije, preko koje je dobijana i novčana pomoć za vođenje rata. A odnošaji kralja Nikole prema Srbiji nijesu bili nimalo bratski. Ko je tome bio kriv, – da li kralj Nikola ili pojedini zvanični i nezvanični predstavnici Srbije, ili i jedan i drugi? Na to pitanje ovdje nećemo, a možda je uopće suviše rano, odgovarati. Bilo kako mu drago, jedno se može sa sigurnošću utvrditi, da nije bilo one harmonije i onog povjerenja koji se moraju tražiti od dvije narodne države sa istim ciljem, u jednom ratu koji je značio borbu o život i smrt cijele nacije. Pouzdano je, da ni narod ni vojska, ni u Crnoj Gori ni u Srbiji, nijesu krivi hladnoći i nepovjerenju koje je postojalo između zvaničnih predstavnika Cetinja i Beograda. I nama je naročito stalo, i dužnost je svakog pojedinca, da utvrdimo: da je srpski narod i vojska, i u Crnoj Gori i u Srbiji, prožet dubokom narodnom sviješću, vršio svoju dužnost pred budućnošću nacije do krajnjih granica, pod nevjerovatno teškim uslovima. Tradicije i ono misterijozno samopouzdanje održali su pobjedu.
Što se tiče posebice Crnogorca, krvave bitke i bojevi na Grahovu, Kosmaču, Troglavu, Kalinoviku, Drini, Glasincu, Višegradu, Mojkovcu, i t. d., najsjajniji su dokazi neslomljive vere, veličanstvenog sampouzdanja, i pobjede duha nad materijom. Ni strašna tragedija povlačenja naše vojske od Dunava do Mora nije slomila gvozdenu veru “zatočenika mrijetČ naviknutog”. Ta ga je tragedija zaprepastila, ali ga nije pomakla sa stažarskog mjesta. Crnogorska vojska, sa stisnutim od užasa zubima, hladno je odbijala udarce neprijatelja, i potpuno omogućila povlačenje besmrtnih pukova sa Suvobora, Drine, i Dunava, u čiju je nepobjednost duboko vjerovala. Toj uistinu mučeničkoj vojsci nije bila ušteđena, u danima narodne nesreće, ni ta strašna dužnost, da neke slavne pukove Srbijanske Vojske sa oružjem u ruci spriječi da se ne predadu neprijatelju. Strašni su, i veličanstveni su po svojoj tragičnosti, prizori iz katastrofe 1915 godine. Ali su valjda najstrašniji i najtragičniji prizori kad je brat na brata digao oružje, kad je duboko nacijonalni i osjetljivi Crnogorac morao da prospe dragocjenu krv svoga brata, koji je u onim teškim danima, izbezumljen od muka, htio da te muke prekrati predajom neprijatelju. Malo zapamćen i još nezabilježen slučaj na Lever Tari, u novembru mjesecu 1915, potresan je i valjda najužasniji iz onih dana narodne Golgote. Crnogorac je vršio posljednju dužnost posljednjeg stražara srpske zastave na valovitoj Tari 1915, da samo za nekoliko dana kasnije postane, prvi put u svojoj istoriji, ne svojom krivicom, rob.

Tragično vrijeme

U danima mučeničkog povlačenja ostataka naših pukova k Moru, cijela nacija preživljavala je nevjerovatne duševne i fizičke muke. Ne bi se moglo odrediti: da li je bila veća tragedija onih koji su se povlačili, ili onih koji su još čvrsto stajali na straži, gledajući pred sobom smrvljenu svoju sopstvenu snagu, porušene svoje snove i ideale. Pored tragedije duševne, pored uporne borbe koja je vođena s neprijateljem da se dobije vremena za izvođenje na More vojske i izbjeglica iz Srbije, ishrana crnogorske vojske u tim danima pala je na nulu. Jedini izvor za ishranu ostala je ionako siromašna crnogorska kuća, jedina komora – crnogorska žena, koja je morala i posljednji zalogaj da podijeli među bratom koji je još stajao na straži i onim koji je slomljen napuštao svoju rodnu grudu. Čak ni još dovoljno nerasvijetljeni, kukavni pad Lovćena, nije, pored sveg poraznog djejstva koji je proizveo na frontovima crnogorske vojske, bio kadar da slomi gvozdenu volju sa svih strana napuštenog Crnogorca. I u tim strahovitim danima opšteg propadanja, kad su i najumnije glave i najtvrđe volje bili u stanju potpune pometenosti, Crnogorci su, gledajući u strašnu provaliju smrti, našli snage da se na ukrštenim puškama, držeći se ruka za ruku, zakunu, da će umrijeti da posljednjeg a nepasti u ruke neprijatelja, i za života nepustiti neprijatelja da zgazi posljednju stopu Srbinove zemlje (slučaj na Grahovu); našli su u sebi još toliko snage da se, drugi dan po padu Lovćena, kao lavovi tuku u krvavoj bitci na Mojkovcu, gdje su za nekoliko sati ostavili 800 života ali obustavili nadiranje neprijatelja! Tako je Crnogorac vršio svoju nacijonalnu dužnost do posljednjeg trenutka. To vršenje je besprimjerno i nenadmašno.
Drugo je pitanje, o kojem mi ne možemo ovom prilikom diskutovati: kako su vršili svoju dužnost oni koji su, po svom položaju, bili pozvani da povedu onih 10 do 15.000 još sposobnih za borbu Crnogoraca (pošto je i posljednji vojnik i izbjeglica iz Srbije stigao do Mora), da ih povedu onamo kud su ih imali povesti, da i obalom Arbanije budu posljednja armijergarda Srpskog Naroda u onim strašnim danima?
Pred istorijom, pred Bogom, pred cijelom Nacijom, pred sjenima crnogorskih mučenika, strašan je grijeh onih, makoliko i makoji bili, koji su doveli u položaj 10 do 15.000 za borbu sposobnih Crnogoraca da polože svoje oružje u ruke neprijatelju, – da postane rob onaj koji nikada to živ nije bio! Posljedice tog upravo strašnog primjera osjetile su se u raznim oblicima (četnička akcija za vrijeme okupacije, zbacivanje dinastije i proglas ujedinjenja 13. novembra 1918, smutnje i pobune 1918 i 1919, i t.d.) kod Crnogoraca One se osjećaju i danas, i još će se dugo osjećati. Nanesena rana suviše je duboka da bi se mogla brzo zaliječiti, pogotovo još kad se grubo i neosnovano pozleđuje. Ostavljajući istoriju da izrekne definitivni sud grješnicima, mi zasad konstatujemo jedno: da je klasična, legendarna, po istoriji svoga herojizma vazda svijetla kao alemkamen, duboko proniknuta srpskom narodnom sviješću Crna Gora, i u posljednjem oslobodilačkom ratu, i u dovršavanju izgradnje Jugoslovenske Države, potpuno izvršila svoju dužnost, čojski i junački.

Dr Nikola ŠkerovićJako izražena individualnost

Iako živa i slobodna u dušama i simpatijama ostalih Srba, i u pažnji i naklonosti slovenske Rusije, a istrajna u otporu za slobodu svog ognjišta, ipak je Crna Gora tek nakon Pariskog Mira priznata kao država, i počinje kao takva da se prima u međunarodnu zajednicu. Srpski Narod je time dobio dvije srpske države, dva svoja centra, dvije svoje dinastije, ali je ujedno i obnovio svoju istoriju: da dvije srpske oblasti ne idu jednim putem ka zajedničkom cilju. Počinju sve više da se ističu posebni interesi, odvojeni pravci u radu, u čemu se kao glavni pokretači javljaju interesi pojedinih dinastija. Živeći duže vremena vremena odvojenim životom, krećući se i radeći pod naročitim uslovima, svagda u patnji i borbi, utonuo u plemensko i bratstveničko osjećanje, izrađivan kao ratnik, Crnogorac je zadobio izvjesne osobine, svoje običaje, svoja shvatanja, svoju psihu, riječju: svoju jako izraženu individualnost . A uljuljkivan pohvalom drugih, i postignutim priznanjem svojih uspješnih podviga, Crnogorac postaje gord na svoje ime i na svoju plemensku ličnost, da, bez naročite prosvećenosti, južnjačkim temperamentom i nazorom, i sam prisvoji sebi svojstvo čistijeg, višeg, zasluženijeg Srbina. Kad je dinastija crnogorska, upravo knjaz Nikola Petrović, osjetio da ne može Crna Gora i u buduće ciljati na vođstvo srpske nacije, uložio je svu moć da utvrđuje sebe u samoj Crnoj Gori, pri čemu su mu zgodno došli: pomenuta plemenska crnogorska osobnost, i vezivanje pojma Srbin za Srbiju i Srbijance, te veze crnogorske s pojedinim evropskim dvorovima, i težnja neprijateljskih sila da pocijepaju srpski narod, pa je u tom radu stvaran pojam i program crnogorstva, crnogorske države, crnogorske istorije, crnogorskog naroda, i crnogorke dinastije nasuprot Srbije i srpske dinastije. Crnogorstvo je postalo protutežom Srbiji, pa je knjaz Nikola na njemu gradio državu, stvarao joj ciljeve, i na toj podlozi vodio politiku i spolja i unutra. Beograd i Cetinje su u stalnom sukobu zbog dinastičkih ćudi i smjerova, baš kao da su to dva naroda a ne dvije države istog naroda. Blagodareći neprekidnim dinastičkim rovarenjima i trzavicama u samoj Srbiji, imao je knjaz Nikola često povoljniji izgled i prestiž u očima naše javnosti; ali i u toj, povoljnoj za njega, situaciji, on nije napuštao boju čisto crnogorske politike, niti njen dinastički i lokalni ton, – osim u kakvoj patrijotskoj pjesmi. On je te prilike iskoristio da u očima svojih podanika podvuče prividni prestiž svoje dinastije nad srbijanskom dinastijom, da uzdigne Crnogorca i crnogorstvo nad Srbijancem, što je otrovno djelovalo na zajedničku narodnu dušu, jer se i kod Srbijanca identifikovao pojam Crnogorca s knjazom Nikolom, pa je odgovarao na sve negodovanjem i mržnjom prema Crnogorcima, tako da je u neku ruku dinastička uzajamna oštrina prihvaćena i uopštena plemenskom surevnjivošću. Ali je i tu svoju pogodnost izgubio knjaz Nikola 29. maja 1903, kada je Srbija riješila svoje dinastičko pitanje, te riješila i svoje unutrašnje pitanje, i dala određen pravac svojoj i nacionalnoj i spoljnoj politici: unijela novi duh i nove nade u naše pleme, srbijansku politiku obukla srpskom, pa obuhvatila simpatije i Rusije, koju je poziciju ranije držao sam knjaz Nikola. Sa takvim preokretom Srbije, i sa takvim duhom našega elementa, politika knjaza Nikole i njegove dinastije dovedena je u škripac: imala je da se iz osnova promijeni, ili da primi i izdrži borbu u pređašnjem stavu. Knjaz Nikola ostao je dosljedan svome ranijem držanju, samo je sticajem prilika bio nagnat da to svoje držanje još markantnije obilježi.

Igra s reformama

Da preduhitri pokrete i struje slobodoumne i nacijonalne Crne Gore, i da oslabi zamah javnog mnjenja srpskog i jugoslovenskog, koji se naglo zavitlava poslije istorijskog 29. maja u pokretu za duhovno, političko, kulturno, i narodno jedinstvo srpskih zemalja i Slovenskog Juga, knjaz Nikola bojažljivo vrši probnu igru reformama i Ustava. Pokušaj je učinjen neiskreno i neočekivano, te je – nakon kratkog uspjeha i prijatnog utiska u zemlji – još jače izazvao na borbu svoje protivnike, razočaravši ubrzo svoje prijatelje. Knjaz prima borbu, i Crna Gora postaje pozornicom krvavih sukoba, buna, protesta, bomba, strijeljanja,okova, progona, izrazitog sudara srpstva i crnogorstva, sudara slobodoumlja i reakcije. Jugoslovenska javnost, i po instinktu i po planu, ruši Knjaza i svojski pomaže njegove protivnike. Knjaz, pritješnjen, predosjećajući težinu svoje izolovanosti, usto potisnut od Srbije i njome zamijenjen u prijateljstvu s Rusijom, traži naslona na Austriju. Zasniva s njom najtješnje diplomatske veze i prijateljstva, kooperiše u diplomatskoj i novinarskoj akciji, jer su im protivnici zajednički. Biva mu već pretežniji opstanak dinastije nego i države; dobija od Austrije počasti, činove, i odlikovanja; traži garantije za svoju dinastiju. Za sve to vrijeme po Crnoj Gori progoni sve što slobodno i srpski diše, i, prkoseći javnom srpskom mnjenju spolja i unutra, proglašuje se kraljem Crne Gore, – vrhunac njegove vladarske sujete i anacijonalnog smjera. Uspjeh Srbije u Balkanskom Ratu, slava srpske vojske i države, dodirivanje granica dviju srpskih kraljevina, a pri već ustalasanom i pripremljenom stanju duhova u njima i van njih, očito su kralju Nikolu bili teška slutnja šta čeka njegovu dalju vladavinu. Tim ratom on je doduše proširio granice Crnoj Gori, ali ih je skratio svome crnogorstvu, jer je prinuđen bio mijenjati režim i napuštati svemoćno uobraženje despotske ćudi pred pobornicima narodne misli i slobode. Pod nemirnom misli za sebe i svoju dinastiju, kralj Nikola imao je sa pojavom Evropskog Rata da orijentiše akciju svoju i svoje države odlučno i jasnim pravcem, jer se predosjećalo da je nastupio završni čin u odnosima Srbije i Crne Gore i međusobno i prema sudbini ostalih krajeva i dijelova našeg plemena. On se koleba, i kreće se linijama zabrinutosti za svoju dinastiju i svoju državu; ali aktivnost i pregalaštvo srpskog plemena gasi i zadnje njegove iluzije. Uzdržljivost mu donosi opasnost za ime i za opstanak njegova Doma, i kralj Nikola se na staračkim krilima teturajući zaleće u rat.

Beograd i Cetinje

S njim saosjeća i sve što je uz njega, i što se smatra njegovim: njegovi političari, njegovi đenerali, njegovi sinovi, njegov državnički svijet, – svi aktivni faktori u ideologiji njegova dinastičkog i crnogorskog zvaničnog rodoljublja. Kraljeva okolina, njegov režimski i komandni elemenat, oslonac su njegovoj direktivi i saradnji na političkoj i vojničkoj karti. Iz uske dresure lokalnog života, umrtvljeni duševno i politički, nesocijalni, nekulturni stubovi i rezerva cetinskog trona, oni su gonjeni navikama i psihički da pomažu kolebljivost kraljevu i u pitanju objave i u samom vođenju rata. Pred strahom da će jedna uspjela široka srpska sloboda rastočiti njihovo uobraženo biće, utopljenički se odupiru tome susretu; ali obuhvaćeni narodnim raspoloženjem Crnogoraca, da treba sudbinu sa Srbijom dijeliti, opet se odlučuju za neodlučnosti. Narodna Skupština, sazvana na Cetinje, izjavila je odmah želju naroda da se ppruži bratska ruka Srbiji, i da se objavi rat Austriji. Međutim, zvanični dvorski krugovi ističu odmah, u vidu napomene, kao uslov, novčanu potporu od strane Srbije i Saveznika; a, po još nedokazanim verzijama, sondiraju ujedno i raspoloženje Bečke Vlade, i kakve bi sve koncesije ova učinila za eventualnu neutralnost Crne Gore. Srbija, u društvu Saveznika, riješava pitanje snadbijevanja crnogorske vojske; a Bečka Vlada stiče uvjerenje, da kralj Nikola prisiljen prilikama ide uz Srbiju. Srbija, nepovjerljiva i sama prema kralju Nikoli i Crnoj Gori, nazirući opasnosti koje mogu nastupiti, pozdravlja gest kralja Nikole, ali ga usto, bez najivnosti, motri. I tako Beograd i Cetinje istupaju zajedno i idu kroz Svjetski Rat intezivno gredeći tragovima uzajamnog nepovjerenja i prikrivenih posebnih smjerova, a u znak te i takve zajednice, i u interesu vojničkih operacija, beogradska Vlada delegira svoje đenerale na Cetinje, koji ostaju potčinjeni srbijanskoj Vrhovnoj Komandi. Uspostavlja se jedinstvo komande i fronta, organizuje se ishrana i vojnička oprema crnogorske vojske i činovništva, sve pod nadzorom delegata iz Beograda.

Od ideje do profesije

Knjaz Nikola je u najvećoj mjeri za svoj ugled iskoristio naslon na Rusiju, a zasnivanjem rodbinskih veza sa velikim evropskim državama taj ugled je povećao. Ali, od samoga sjaja i moći njegove dinastije, a bez drugih potrebnih uslova, Crna Gora nije mogla igrati ulogu kakvu joj je nametao knjaz Nikola. On je htio etatizirati skup plemena i bratstava s jakim nacijonalnim instinktom, i učiniti ih odanim crnogorskim ciljevima, koje je dinastija istakla, a koji su se svodili na očuvanje ličnog prestiža njega i njegove dinastije. Dinastija je donekle i uspijevala u tom smislu, jer je stečenim imenom i osvojenom moći tako umjetnički razvijala slabosti crnogorske da je svoju okolinu, i one ljude na koje je mogla imati uticaja, i duhovno i politički odvajala od šireg nacijonalnog shvatanja, i svela im osjećanja, misli, i težnje, u uski patrijotizam crnogorski; crnogorstvo je za njih postalo prvo ideja i program, pa docnije kod njihovih predstavnika i lukrativna profesija. Na temelju toga denacijonalizovanog etatizma, knjaz Nikola je konstrujisao svoje radnje i planove, koji su morali biti sitni i uski; a kako je njegov rad izazivao negodovanje kod pojedinih i kod grupa Crnogoraca, on je aposolutističkim vladanjem drastično pokazao da je to njegovo političko crnogorstvo sinonim tiranije. Da organizuje vlast, i preko nje uguši svako drugo pojimanje države i nacije sem svoje, nije on imao ni materijalne podloge u Crnoj Gori, jer sistematska ili periodična novčana primanja i druge potpore od strane Rusije, Austrije, Turske, a u doba ratova i od Srbije, brutalno su odavala državnu nemoć i degradaciju jedne samostalne države; ali je Knjaz okretno dovodio svoje podanike na vjerovanje kao da tu milostinju veliki i moćni čine u znak njihove pažnje prema njemu i njegovoj dinastiji, i njima se nije teško bilo saživiti s tim vjerovanjem, jer bi od te pomoći za Knjaza i dinastiju ostalo ponešto za kakav put, crkvu, most, a u izvjesnim momentima i za spas od državnoga bankrotstva. Crna Gora je i ekonomski i finansijski bila slaba i nejaka i da vegetira, a potpuno nemoćna da vodi život van okvira svog siromaštva, dočim je knjaz Nikola htio da je održi, i da sebi na sve moguće načine pribavi sjaj i atribute gospostva jednog velikog vladaoca, koji snuje razvitak svoje države u granicama velike Crne Gore, ozbiljnog takmaca Srbiji, i direktnog protivnika Velikoj Srbiji. Rezultat se opažao u sve većoj sirotinji i iseljavanju Crnogoraca u Ameriku i u Srbiju, kao i u učestalim protestima prosvećenijih građana koji zahtijevaju što snošljiviji život u svojoj otadžbini, tražeći u isti mah da ova u nacijonalnoj politici postupa saglasno težnjama cijelog srpskog naroda.

Kralj Nikola- roditelj, pjesnik, apostol, vođ

Iako vrhovnim komandantom ostaje Kralj Nikola, njegova Vlada pokazuje u početku otsustvo predanog interesovanja za tok ratnih operacija, hoteći time reći da srpska Vrhovna Komanda, bez njega, preuzima u ruke i radnju i odgovornost. Često izbijanje negodovanje kod pojedinih vojnih starešina i jedinica zbog raznih, u stvari prividnih, razloga, zbog dislokacije trupa, zbog snabdijevanja vojske, zbog proizvodstva starešina, nije zakonski proganjano ni sprečavano, dok je većini činovništva gotovo onemogućeno učestvovanje u boračkim redovima. Naprotiv je omogućeno oficirima i vojnicima, da olako napuštaju položaje, da dobijaju otsustva, da vrše operacije borbe više puta po svojoj uviđavnosti, da ulažu proteste, i da raspravljaju nevojnička pitanja, i da sve to ipak ne izazove intervenciju Kralja, Vrhovne Komande, ni njihovu riječ, što naravno nije ostalo neprimijećeno ni od najobičnijeg oka vojničkog, te što je pobuđivalo na zebnju i razmišljanje. Zapaženo je, da finansijska pomoć redovno dolazi, ali da se neredovno troši, pa i zloupotrebljuje, bez ičije odgovornosti; dalje, da se namirnice i municija ne uručuju redovno vojsci, a da se zato ne interesuju i ne pozivaju na odgovornost nadležni. Kralj Nikola i njegova Vlada, u toku samoga Rata, koristeći se ovom vojničkom i političkom labavošću, počinje ulaziti u raspravljanje, a pred najbližom okolinom i markiranje, međa budućoj Crnoj Gori, sa željom da o tom znaju oba ratujuća tabora evropska. On traži izdvajanja vojnika iz svih jedinica pod odvojenu crnogorsku komandu, i s Vladom dogovoreno iznenadno vrši okupaciju Skadra, izazivajući time potrebu pregrupisavanja vojske sa granica prema tome novom frontu. On upućuje prestolonasljednika Danila na “liječenje” u blizini Njemačke ; a princa Petra šalje da vodi potajne razgovore i pregovore s vojnim ličnostima neprijateljskim, i to čini na oči Vrhovne Komande na Cetinju, a ubrzo saznaje za to građanstvo i vojska Crne Gore. Njegovo interesovanje za Rat skače sa padom Beograda i odstupanjem srpske vojske; tada saziva Narodnu Skupštinu da nastavi rat do kraja, i koncentriše najveći broj trupa da brani Lovćen i Cetinje, dok u isti mah upućuje povjerljive naredbe starešinama da ne dozvole borbu, a jednovremeno moli za mir bečkog Ćesara koji traži bezuslovnu kapitulaciju. Kralj označuje parlamentare, prima uslove, ali ne potpisuje mir; vajka se savezničkim predstavnicima i delegatu beogradske Vlade, izjavljujući da mu je vojska napustila pozicije i prestala ratovati.Dva fronta, potisnuta, ipak očuvavši raspoloženje i u borbi, kreću se iz položaja u položaj, čekajući dalja naređenja. Dolaskom u Podgoricu i put Skadra dijelova srbijanske vojske, političara, građana, izbjeglica, deprimiranog svijeta, – izbija jasno slika sloma Srbije: onda se kralj Nikola momentano zavarava da će možda on očuvati, ma i po cijenu nečasnog mira, svoju državu, i učiniti je kotvom spasenja svojih starih nada o jedinoj srpskoj državi. Neizvjesnost uslijed nastupanja Austrijanaca i preko Cetinja, strah od svoje vlastite vojske, oružane, napuštene, a neraspoložene za nečastan mir, i naklonjene da svakog časa bude povedena od Vrhovne Komande mimo njega i protivu njega, sile Kralja na protivurečne izjave, na protivuprirodne napore. Nepovjerljiv, izbezumljen, izložen psihičkim trzajima, i snujući plitke kombinacije kako da se zakloni pred Crnogorcima i Saveznicima, on predočava Crnogorcima odlučnu bitku na Carevu Lazu, dok istovremeno sam, neopaženo, napušta Crnu Goru. Saveznike uvjerava, u Skadru, da će izdati naređenje vojsci za borbu i odstupanje,i odmah zatim plovi preko Jadrana…

Svemoćni vladar

Naslijediv slavnu prošlost Crnogoraca i svojih predaka, knjaz Nikola stupio je na presto u doba kada su okolna plemena srpska, Hercegovci i Bokelji, pa Vojvodina, gledali u njemu reprezentanta slobodnih Srba u Crnoj Gori i nosioca krune jedne slobodne srpske države. Uspješno vođenim ratovima i ustancima, milovanjem Rusije, odnosima s uglednim pravcima naših krajeva, njegov je ugled rastao, dok je kod kuće, bogatstvom i raskoši, nastojao dići se nad svojim građanima. Vjerovalo se u njegovo rodoljublje i u njegovu državničku dalekovidost, i ostaci toga vjerovanja mogli su se uočiti još dugo, sve do posljednjih dana, tako da je, bez kritičkog rasuđivanja, bio uvažavan i poštovan, pa često ponegdje i obožavan. Poglavica hrabrih plemena, on postaje svemoćni vladar, čija se snaga i uticaj osjećaju kroz sve grane života njegove države i njegova građanstva: on stvara, disciplinuje, organizuje naročiti sistem, daje ton i pravac i državi i društvu; operiše sa manama i nedostacima podanika, – vladar i gospodar; podgrijava nadu male i nejake sredine, – njen zaštitnik i budući spasitelj; zove i pjeva ratnicima da su oni carevi junaka, prvi i pozvani, – on njihov i svoj car balkanski; kori i potcjenjuje Srbiju, unosi plašak od nje za prvenstvo Crnogoraca, – on čuvar Crne Gore i crnogorskog prestiža. Crnogorac voli svoj krš, voli svoje prvenstvo, – kralj Nikola fungira mu kao branilac. Crnogorac vidi i osjeća svoje mane oličene u kralju Nikoli, pa ga voli i brani; ličan, nerealan, sirov, nekultivisan, penje se u maštanju i nadanju prikovanom uz kraljeve brige o pojedincu i državi, i Kralj ostaje roditelj, pjesnik, apostol, vođ. Kralj, u svojoj zamisli prvak i ostalog naroda, idealisan, izmišljen, stvoren u svom krugu za svoju i njihovu zadaću, mučnu zbog samoživnosti, neizvodljivu zbog izveštačenosti, odrodio je svoju zamisao i svoju okolinu, pa su mu se plodovi survali još prije njega. Pjevao je srpsku pjesmu, nije ju osjećao; bio je Srbin, a radio isključivo kao Crnogorac; bio je psiholog ljudi u svom kraju, ali ne i prilika i života uopšte, pa je zbrisan. Vjerujući da je on predestinirani srpski vladalac, neodmjerenih pretenzija i ambicija, neiscrpan u intrigama, jogunast, neiskren, pohlepan za novcem, s oštrom uskom sebičnošću, s dosta smjelosti i drskosti, despotski, kralj Nikola je sprovodio, nasuprot srpskog i jugoslovenskog zajedničkog ideala, svoju politiku, i toliko se u njoj i sa njom saživio da nije vjerovao, niti je htio vjerovati, da je kobna po opštu narodnu stvar, pa i po njega sama. Na nesigurnoj osnovi, pogrešnoj zamisli, sa nečistim smjerovima, udružen s rđavim elementima, uhvatio se u koštac sa zaslužnom prošlošću Crnogoraca, istupio je protivu njihovih osnovnih težnja, protivu života naše nacije, protivu novog duha i vremena, te je bio očevidac propasti i smrti svoga djelovanja, politike koja je sama u sebi nosila, i bez drugih činilaca, neizbježni pad.

U pogrebnoj rasplakanosti

S nestankom kralja Nikole, u pogrebnoj rasplakanosti, ostali su neko vrijeme zvanični, denacijonalizovani, demoralisani, beživotni njegovi satrudnici, da s njegovim imenom i raznim kapricioznim istupima i podvizima zavode i druge lakovjerne i nezadovoljne saplemenike, koji ne vidješe da se u tom znaku kao buntovnici javljaju vođe samo da onog momenta obezbjede svoje materijalne ugodnosti. Nosioci, pratioci, i sljedbenici zvaničnosti crnogorske, preostaci kralja Nikole i njegova dvora, vaspitanici njegove izvještačene ideologije i njegova maštanja, lutali su po svijetu, sve manje honorisani, promuklo gunđajući o separatnoj svojoj Crnoj Gori, o posebnom narodu, i sad, kao zamoreni politički putnici, dovršujući svoju bitnost i sintezu svog razvića, jedan po jedan generozno žrtvuju zvaničnu odoru svoga sjaja i izolovanog gospostva jedinstvu cetinjskog i beogradskog, režimskog, zvaničnog, monetarnog sklada i skladnog rada.
Crna Gora, međutim, ona istorijska, narodna Crna Gora, ostaje nepomična u stablu svoga dovršenog rasta, uzidana u temelje narodne slobode i narodne države ujedinjenog plemena, dok njeno djelovanje u ratu i miru uvire u širinu zajedničkih napora srpskog naroda, parajući i pojavom, životom, i padom svagda čisto lice vjekovno borbenog Crnogorca, koji sagorijeva bez lijeka pod osjećajem da je krivica i van njega i kod njega i kod drugih činilaca i uzroka, što je u prikrajku njegovo priznanje, pa i protivu svog ubjeđenja neće da se emancipuje od imena kralja Nikole.

Odlazak u Francusku

Prve polovine mjeseca januara 1916, austrijske trupe okupirale su Crnu Goru. Kralj Nikola, sa svojom titulom i nekoliko najprisnijih pratilaca, prešao je bio u Francusku, da se pravda, i da se nada da će neizvjesni ratni rezultati potpomoći njegovu diplomatsku tvorevinu, koju je ostavio za sobom u Crnoj Gori oko svog sina Mirka i ostalih doglavnika crnogorskih, koji se snishodljivo kroz trajanje okupatorskog režima daju na službu okupatoru. Sa svršetkom Rata, i nakon povlačenja okupatorske vojske, kraljevi emisari bolno i sa strahom gledaju za onima što uzmiču, grozničavo zebu od onih koji dolaze, osluškuju korak i prate sen svoga Kralja, a onda umiru dvoreći umirućeg, bez kičme i pouzdanja, bez grudi i krvi, i kao suvad bivaju razvejavani novim zrakom. Velika Narodna Skupština u Podgorici, 13. novembra 1918, skida sa prestola kralja Nikolu i njegovu dinastiju, Crnogorci se proglašavaju vjernim zatočnicima djela narodnog jedinstva i slobode Srba i Jugoslovena. Evropa, međutim, priznajući novostvorenu državu od 1. decembra 1918, nije jednodušna u priznanju podgoričkog čina: Italija preuzima naklonost i brige Austrije za kralja Nikolu i Crnu Goru, pod zaštitom njene diplomacije i njenih trupa na granicama Crne Gore, a uz rezervisanost beogradske Vlade, Kralj starim pokličima ubrizgava zadnje trzaje u svoje redove, te izaziva u pokret svoju Crnu Goru, nagoneći Crnogorce da kroz krv, na sam Badnjidan 1918, sljušte s narodnog tijela i lica zarazu njegove višegodišnje zvaničnosti, koja je, van Crne Gore i van naroda, oličena u njemu činila mobilnu, putničku, verbalnu Crnu Goru, kao pasoš njenim posjednicima za vizite pojedinim diplomatskim i finansijskim kancelarijama po raznim centrima Evrope. Fabrikat koji brzo pada na berzi intriga protivu naše države, koju kralj Nikola ne priznaje, skrhan zakonom životnog razvića našeg naroda umire izgnaničkom smrću, osuđen od protivnika, oplakan od prijatelja. Njegovom smrću usahli su fundamenti njegovoj političkoj zgradi, ali o njegovu značaju i imenu ukrstile su se nesložne kritike i priče.

Između Cetinja i Beograda

Kralj Nikola, sa svojom dinastijom i svojim političarima, prvih dana 1916. odvaja se formalno od svojih saveznika, stvarno od svojih građana, zaključuje i priprema mir i kapitulaciju Crne Gore. Zatim napušta Crnu Goru da se ne vrati više, i ona ga zato osuđuje i ne daje više da se vrati ni poslije Rata, iako naslućuje da on u svome zaletu i zlokobnom trku nije sam odgovoran. Naslućuje da nije on sam riješio izdaju prema Saveznicima i prema narodu, te pripremio slom Crne Gore. Uspostavom Vrhovne Komande na Cetinju za crnogorsku vojsku od strane Srbijanske vlade, ova se zaplela i upustila jednovremeno u vojničke i u političke operacije, protkane samoživom plemenskom suverenošću; i neskriveno je bilo bistrom oku Crnogoraca, da je to ujedno i kontrola zvaničnim Cetinju. Srpska istorija ispunjena je neiskrenošću, intrigama, sukobima svojih vladara i svojih dinastija, koje su – podsticane pokrajinskim interesima i oprečnostima – često doprinosila sudarima između samih pokrajina, pa se uslijed toga, pored jakih i okretnih susjeda, teško stvarala jedinstvena srpska država; lakše se održavala pojedina plemenska država, oko dinastije, ili je dinastija i stvarala državu radi svog opstanka. Rijetko su se u prošlosti mirnim putem združivale srpske oblasti, rijetko su dinastije dobrovoljno i mirno priznavale vlast i prvenstvo jedna drugoj. Poslije dugo vremena, srpski narod je izvojevao dvije svoje države, koje nastaviše staru istoriju i pritajenim sukobima. Crnoj Gori uslovi nisu dostojali da vodi i riješi srpsko pitanje, pa se sa svojom dinastijom izrađuje za svoju vlastitu veličinu, dok Srbija uzima da prednjači za cijelo pleme i srbijansku politiku čini opštom. Evropski Rat doveo je Srbiju u izgled punog ostvarenja i dovršenja njena problema, te ona stupa s pokličem za oslobođenje i ujedinjenje svih Srbohrvata i Slovenaca. I Crna Gora ratuje u društvu saveznika, pred koje iznosi i ona svoje aspiracije; eventualni uspjeh doneće i njoj proširenje granica i privlačnost južnih Srba, koji su u borbama i vezama pomiješali vjerovanje i nadanje, i za koje Crnogorci i Crna Gora znače ponositu i zaslužnu cijenu a kralj Nikola nosilac jedne srpske krune. Povećan centar, pojačan suparnik, paralisan prestiž Srbije, ukočen i usporen mirni razvoj njenih smjerova, udubljuju beogradsku diplomaciju i raznolike pretpostavke i predviđanja, i zapliću je u zluradu i dvosmislenu igru; njeni detašovani sprovodnici, politički i vojni đenerali, na Cetinju vode prvu riječ i ishranu crnogorske vojske, u stalnom su dodiru sa Cetinjskom Vladom i Kraljem, i na oko – odlično se sporazumijevaju. Cetinje vodi rat, ali se boji uspjeha i ne hita mu ususret: ne iskorišćava moralnu stranu vojnika, ne traži mu izdašne žrtve, koje je navikao davati, – najintimnije osjeća, a vidno podvlači, da je povoljni ishod rata propast crnogorske države i dinastije; traži kanale i veze s neprijateljem, – pod olovom politizira. Beogradska Vlada i Vrhovna Komanda složni su sa Cetinjskom Vladom, da se štedi Crna Gora, koja treba da ratuje na svoj način, i da vojska zna; i crnogorska vojska je to osjetila, i sama na svoj način ratovala.

Pojave i priviđenja

Crnogorska vojska bije bitke sa nejasnim joj pojavama ispred fronta, i zagonetnim priviđenjima iza fronta. Dva odreda vojske, Sandžački i Hercegovački, herojski se bore i postižu rezultate, Lovćenski Odred miruje, a njegovi komandanti nalaze se u općenju i diplomatskim konferencijama s neprijateljem, iak osu u direktnoj vezi s Vrhovnom Komandom. Vojska u neravnom sudaru probija neprijateljske granice, osvaja važne pozicije, pritiskuje protivničke položaje, vrši herojske juriše, prima na sebe mnogobrojne navale, uporno i nesavladljivo, prorijeđena i kasapljena, bez popune i rezerve, često pod oprečnim naredbama, često bez municije, a najčešće o svom ruhu i tajinu, drži ratnu zastavu od Grahova pa do više Sarajeva. Oduševljeni, odani i neumorni borački redovi crnogorske vojske u svojim odredima, Sandžačkom i Hercegovačkom drže sve vrijeme na svojim naporima zgomilanog i prikovanog mnogostruko brojnijeg napadača, odoljevaju svim oskudicama, prkose nestašicama, odnose značajne megdane i zadobijaju slavne bojeve na Glasincu i Troglavu, na Kosmašu i Mojkovcu, na Krscu i na Bijeloj Gori, na Drini i Pivi, na Tari i Trebišnjici, na Vučjem-Dolu i Metaljci, na Ilijnom – Brdu i Bileći, Gatu i Zastrmu, na Grahovu, i na mnogim drugim mjestima, znamenitim po krvavom okršaju. Pad Beograda i Srbije zatekao je crnogorsku vojsku preko njenih granica hrabru i pribranu, još snažnu i uzdanu, svjesnu svog zadatka, i u viteškoj dužnosti zaštite povlačenja srbijanske braće odbija nasrtaje austrijskih trupa, kojio se naporno vrše da dokrajče ofanzivni obuhvat i unište srpsku vojsku. Bratski, vojnički, požrtvovano, i uspješno su crnogorski vojnički odredi izveli svoju časnu i sudbonosnu zadaću, i dobili tada pohvalu od strane Srbije, da su se dostojno odužili i Srbiji i Kosovu. Krajem 1915, kralj Nikola saziva Narodnu Skupštinu na Cetinje, čeka austrijsku ofanzivu zakazanu za Božić i objavljenu, izvještava komande. Srpske trupe prolaze Crnom Gorom i Albanijom; crnogorski granični šanac se brani i čuva; Kralj traži pojačanje lovćenskog položaja, i Vrhovna Komanda razmješta i dovodi nove brigade, da brane prag slobode crnogorske, i svi orni i ponositi, ispraćeni kraljevim barjakom i blagoslovom, čekaju naznačenu ofanzivu austrijsku. Kralj mijenja vladu, Skupština glasa, i Kralj hoće rat do kraja. Božićni praznici na Lovćenu dočekuju jake trećine hrabrih crnogorskih bataljona, a popraćeni su gromoglasnom kanonadom od strane neprijateljskih ratnih brodova i svih utvrđenja Boke i granice, zasipljujući vatrom Lovćen; jednovremeno otvara se paklena grmljaina i napadi i na ostale krajeve i djelove Crne Gore. Dolazi odjedared naredba vojsci na Lovćenu, da napušta pozicije, jednu na drugu i redom, te je glavna tačka lovćenskih položaja okupirana od neprijetalja drugi dan topovske paljbe. Kralj Nikola kreće put Lovćena, a vojska crnogorska, u odstupanju, put Cetinja; nema borbe ni odbrane, vojska se povlači na pogodnije položaje prema Podgorici. Kralj Nikola čeka svoj momenat da spasava Crnu Goru. Hercegovački Odred čuje za pad Lovćena, brani svoje položaje, čini velike žrtve, čeka naređenja od Vrhovne Komande, – a pouzdanici, perjanici kraljevi šapatom obavještavaju pojedine vojničke starešine, i odstupa se put Nikšića. Sljeduju naređenja Komande da se nište topovi i municija, da ne bi pali neprijatelju u ruke; grupisana u Nikšiću, vojska čeka zapovijest za borbu, za mjesto i pravac; lišena starešina, kreće za Podgoricu, za srpskom vojskom; spriječena novim naređenjem da se vrati na graničnu liniju, pokušava da se zaustavi, – javlja joj se da će biti pozvana na Carev Laz. Sandžački Odred, uspješno štiteći odstupnicu srbijanskoj vojsci, uzmiče borbom, daje otpore, i na pojedinim mjestima prelazi u napadaj; na Mojkovcu vrši znamenitu odbranu, i ima teške gubitke, te odstupa starim crnogorskim granicama. Oba odreda skoncentrišu vojsku po varošima, oružanu u iščekivanju naredbe, – starešine obezglavljene raznostrukim vijestima, vojska bez naređenja. Lovćenski Odred, bez žrtve i uz prismotru oba komandanta, kralja Nikole i njegova sina Petra, kao i Načelnika Štaba crnogorske Vrhovne Komande đenerala Pešića, razasut po liniji Rijeka-Podgorica-Plavnica, osluškujući nagoviješteni pokret kralja Nikole za izlet i bitku, za Carev-Laz, u kome smjeru se Kralj priprema da izda pjesničku proklamaciju, – odjedared nudi predaju i sprema se za povlačenje. U povlačenju s granica, i kroz pojedine centre, vojska nailazi na depozite pune namirnica i robe, dok je posljednji mjesec bila bez tajina i ostala gola i bosa; otkriva slagališta puna topovske i puščane municije, dok je najčešće vodila borbe prsima i bez artiljerijske jače pomoći, jer se tobože nije imalo municije, pa se nije mogao ispaliti ni određen minimalni broj metaka protivu neprijateljskih navala i pokreta, praćenih modernom opremom u topništvu i municiji. Izbilo je onda negodovanje, a s padom Cetinja bez odbrane, i s uskraćivanjem davanja nadležnih obavještenja, naredaba, i dispozicija, nastalo je gomilanje svih komanada, Vlade i Dvora, u Podgorici, i izbjegavanje veza s vojskom, te napuštanje direktive. Vojska je padala u razdraženje i proteste protivu svega i svakoga, i danima se u tome stanju trošila ostavljena sebi i svojoj sudbini. Neprijatelj lagano nastupa, dok se crnogorska vojska ostavlja bez Vrhovne Komande, koja odlazi put Skadra, a Crna Gora ostaje bez Kralja, koji iščezava: oba faktora, stradalnika i saradnika, složna su u želji da vojska i narod ostanu u svojim granicama, u svojim mjestima, gje su bacili oružje te uzeli na sebe teški prekor i tešku ranu zbog takova svog položaja, zbog takova pada i sloma Crne Gore.

Uprkos svemu

Crnogorac je lijepo vidio gdje se sva crnogorska vojska do posljednjeg momenta pokoravala Vrhovsnoj Komandi, a da je ova nije pozvala na odstupanje sa srpskim trupama; i vidio je, da su svi položaji branjeni, i uz teške žrtve napušteni, sem Lovćena; da su se Hercegovački i Sandžački Odredi borili svagda hrabro i uspješno, pa da su nastavili borbu i poslije pada Lovćena, i ostali i u povlačenju pribrani; da li je na Lovćenu bilo najviše crnogorske vojske i artiljerije, čuvenih i proslavljenih brigada i plemena, hrabrih i pouzdanih ratnika, a da se Lovćen ipak napušta bez borbe i bez žrtve; da je Lovćenski Odred bio pod komandom princa Petra, a pod neposrednim nadzorom, i uputstvima i uticajem, Vrhovne Komande i kralja Nikole. On je sve to lijepo vidio, pa je gledajući šta se odigrava i iza fronta, i među boračkim jedinicama, i među starešinskim kadrom, bio u nedoumici i bolovao pod teškom zagonetkom, ošinut svirepom sudbinom. Borio se iskreno i odvažno protivu neprijatelja, podnosio ogromne žrtve, pokrio se i obnovio staru ratnu slavu novom, a došao je u tajanstven i strašan položaj, da ga peku dvije vatre – neprijateljska i vlastita. On gine hrpimice između neprijateljskih juriša i skrivenih namjera i intriga, izmišljenih od zvaničnih glava i predstavnika bratskih država i čuvara budućih narodnih amaneta. Skraćuju mu polet, stvaraju mu i gomilaju oskudice, zamaraju ga duševno, lome ga i zlostavljaju vojnički i fizički, potenciraju mu se nevolje oduzimajući mu orijentaciju, bez zahtjeva i upustava, ide i bori se dobrovoljno, bez sličnosti ma u kojoj drugoj vojsci. Ovu i ovakvu politiku saglasno provode inače nesaglasni zvanični Beograd i zvanično Cetinje, iz raznih motiva, suprotnihnamjera i ciljeva, sitnih i zavidljivih. Ali, pomiješana sa drugim povoljnim okolnostima van njih, ona daje dobar ishod, – jedna ideja je nadjačala, i jedan je dilj, glavni i opšti, postignut: srpski je narod spojio dvije svoje države, i javnost, očarana i oduševljena, ne čeli u tom času vrijeđati ostvareni život niti interesovati se vijugavim manevrima zvaničnog Cetinja i zvaničnog Beograda.

Po cijenu teškog stradanja

Na ugovoru svojih političkih priprema i intimnih osjećanja, kralj Nikola se-u odlučne časove svoga kraljevanja-snebiva pred Saveznicima, pa traži od predstavnika zvaničnog Beograda, đenerala Pešića, potonju riječ. Ovaj mu odobrava i savjetuje da Kralj ostane pri svojoj odluci: da traži mir, koji je sadržavao i donio bezuslovnu predaju i kapitulaciju Crne Gore. Kralj ostavlja sina i svoje povjerenike, i zaškrinuta vrata; a đeneral vojsku bez odstupa. Nekoliko dobrovoljaca i crnogorskih oficira izašli su na svoju ruku i na vrijeme, i ostali u redovima srpske vojske dajući najdivnije primjere požrtvovanja i junaštva kroz sve vrijeme ratovanja, te pokazujući time kakav je vojnički i patrijotski elemenat odnjegovan u Crnoj Gori.
Oba predstavnika zvaničnih centara našla su se van Crne Gore, a ova je cijela okupirana neprijateljem. Kralj vidi Srbiju bez nade na oporavljanje, vidi tamni ishod svetskog požara: saveznik je, i nije potpisao mir, pa bude li saveznička pobjeda, ostaje mu kruna i država; radio je na miru i prihvatio ga je, pa budu li centralne vlasti pobijedile, ostavio je sina i doglavnike, i s njima svoju predanost, te mu ne gine ime i gospodovanje ma i u vazalnoj Crnoj Gori. Đeneral vidi Kralja odvojena od oborene mu domovine, unižena kod Saveznika, izvikana kod Crnogoraca, – vidi da Kralj neće povratiti krunu, niti Crna Gora izgubljeni dobar glas. Oba dosledni tumači svoje okoline i svoje politike, ova dva eksponenta zvaničnog opstanka dobro su živjeli, i još bolje motrili jedan drugoga u stopu; Kralj đenerala odlikovao titulom serdara, đeneral ushićeno zahvaljivao, i obavijestio o tome crnogorsku vojsku. Što jedan radio, drugi odobravao: kralj Nikola hoće zaseban mir s Austrijom, đeneral Pešić mu povlađuje u ime svoje Vlade. Prije Rata, kralj Nikola htio je svoju državu odvojenu od Srbije, i svoju krunu zasebnu od Karađorđevića; uveden u Rat, on nije prekidao o tome maštati: zainteresovao je Saveznike, komunicirao s Austrijom, pozivao se na Crnu Goru, povlačio linije razgraničenja s budućom Srbijom. Đeneral Pešić, u ime Beograda, imao je parirati svaki njegov korak, i kontrirati svaku njegovu kombinaciju. Kralj je nepopustljiv u svojim planovima; đeneral neosjetljiv u izvršavanju planova svoje Vlade. Srbija je pala, uzevši na sebe breme jugoslovenskog Pijemonta; izgubila je i svoju državu, a lako i prestiž u naciji, jer preostaje još jedna srpska država, Crna Gora. Ali Šumadinac, u ratovima uzdignut i ohol, proslavljen, plemenski gord kao nekad Crnogorac, teško podnoseći propast svojih armija, svoje nadmoći i slave, ipak ostaje istrajan, pronicljiv, praktičan, i beogradski političari unose još uvijek neosjetljivosti i svagdašnjeg nepovjerenja u sve, pa prema tome daju direktive i svom đeneralu. Razrobljena Srbija sad još manje može privoliti, nagoniti kralja Nikolu, koji se ima obezoružati: vodi pregovore, imaju mu se savjetovati; zaključuje mir, ima mu se odobriti; hoće da ga iskoristi i potpiše, ima se izigrati; gazi i tone u izdaju i ponor, ima se otisnuti i što revnosnije mu omogućiti izdisaj bez milosti i i povratka. Kralj Nikola je politički tada izdahnuo; trebalo je s njim prežaliti i Crnu Goru, vojsku, ime, slavu, i svaku snagu njenu koja bi mogla i ubuduće djelovati mimo i pored okvira iz kojih se čuje beogradska Vlada. Crnogorska vojska nije ni uništena ni poništena, još je snažna, i povedena u stav srbijanske vojske pod svojim imenom i barjakom oživila bi Crnu Goru u očima javnosti, ako ne i diplomacije; opet bi bilo natjecanja plemenskih i dinastičkih centara, i njihovih uticaja, jer bi Crnogorci mogli biti potaknuti svojim zaslugama i svojim starim imenom u državi ujedinjenoj. Uz to se nije ni srpska vojska još pribrala od katastrofe, pa je mjesto Crnogoraca i njihove pomoći unešena među Srbijance najstrašnija optužba, ponižavajuće poruge časti protivu Crnogoraca; pronešena je mržnja prema Crnogorcima kroz srpsku vojsku, i pojačana kroz nju u Srbiji, jer da im Crna Gora i Crnogorci nijesu sljedovali u borbama do kraja. Crnogorka vojska nije imala da bude iskorišćena za zajedničku stvar, već je bilo potrebno daljem cilju odvojiti je i od same sebe i od Kralja, i ostaviti je u Crnoj Gori, da nosi ukor od predaje, koji je izvršio njen vladar uz prisustvo i sadjejstvo njena Komandanta, da pati što nije i ona izvedena na pomoć i saradnju svojoj braći, ostavljena i spriječena i od svog Kralja i od svog Komandanta.

Kralj i đeneral

S kraljem Nikolom imala je pasti i sva moć jednog centra, koji je samostalnim svojim životom kočio život zajednički, cjeline, opštega, nacije i države, predstavljene i vođene od drugog, i stvorene oko drugog centra, da bi se izbjegle prepreke zajednički život istom narodu. Imalo je pasti ratničko ime Crne Gore i samopouzdanje Crnogoraca, da ne bi bili mimo drugog i od drugog centra favorizovani, i da ne bi u plemenskoj utakmici pri stvaranju zajedničke kuće ma čime strčali, te da bi se isključila svaka opmisao, kod njih i drugoga, da Crna Gora kao samostalni centar može imati unaprijed ikakvoga značaja. Srpski političari i vojne starešine to su predosećali, a svjetski događaji su im pomagali da na tome rade; njihova vojna i diplomatska ekpozitura na Cetinju prisustvovala je propasti kralja Nikole, koji je ionako već sam sebe upropastio, te su doprinijeli ropstvu i predaji crnogorske vojske, koju su zajednički napustili, i dopustili su da je kralj Nikola optužuje pred Saveznicima i da se ugnijezde najpogrdnije riječi o njoj kod srpske javnosti. Kralj se, po svojoj urođenoj i prirođenoj dužnosti i sposobnosti jednog izrazitog, lokalnog, napetog vladarskog sebinjačaka, neumorno borio za svoje snove i planove ponikle u naporima zvaničnog Cetinja; đeneral i beogradska Vlada su se, po svome shvatanju dalekosežnih interesa nacije, svim sredstvima borili da ih sprovedu i očuvaju, po svojoj savjesti i dužnosti, a uz pratnju plemenske netrpeljivosti. Dvije državne struje sa određenim tokom, užim i širim vidikom, obojenim plemenskim manama i zvaničnom bezobzirnošću skrivene zavisti i oštre sebičnosti, slivene neumornim domišljanjem u napor kako da se izvrši dužnost na svom poslu i na svoj način, reprezentovane u Kralju i đeneralu, pomračile su pravo crnogorskoj vojsci na priznanje, da je ona, mimo njihovo shvatanje dužnosti i bez obzira na njihovo hrvanje, svoju dužnost u Evropskom Ratu, u svim časovima, izvršila bratski, srpski, i mučenički. Ona je tu svoju dužnost nastavila da vrši do kraja kad je prestala biti vojskom.

Na teškim iskušenjima

Narod u Crnoj Gori, onakvim odlaskom Kralja i đenerala, postao je tuđinskim robljem, obuzet smrtnim mukama robovanja, tužno lutajući da riješi zagonetku i uzroke svoga presječenog života. Na njegov uzdah i upit stizala su hapšenja, strijeljanja, interniranja pojedinaca, grupa, i masa; ratovima i ratovanjem uništenoj sirotinji javlja se avet gladi, koja kosi čitave porodice; pritisak vlasti, da se omladina odrekne srpskog imena i narodne misli, nosi okove i podrume, lagersku memlu i izlive svega čemara na narod. A narod ipak gaji vjeru u Srbiju i u srpsku pobjedu! Kralj Nikola održava veze sa sinom knezom Mirkom i svojom svitom, kojima austrijske vlasti ukazuju svakovrsnu protekciju i blagonaklonost, i sa kojima vode pregovore o novim separatnim kombinacijama; ali to narod ćutke ne prima, ne odobrava, ne podaje se teškom iskušenju, ne štedi se, puni logore po Madžarskoj i Austriji, puni tamnice po Crnoj Gori, puni šume hrabrom i uzbuđenom momčadi, koja stiže da udruženo oko Niša i Prokuplja ustankom i borbom zagrozi i okupatorima Srbije. Izbija jedan nepokoleban, odriješit glas srpske savjesti i čeličenja rodoljublja protivu perfidnog političkog snovanja bečkog i cetinjskog, i taj glas, po cijenu teškog stradanja Crnogoraca, kod kuće i u šumi, u zatvoru i žici, kruži i pretvara se u nesalomljiv snop nacijonalnog rada stvaranog generacijama i dozrelog za hranu ujedinjenih srpskih država.
Odlukom Velike Narodne Skupštine u Podgorici, 13. (26.) novembra 1918, Crnogorci su uništili svoju dinastiju i svoju državu, završili istorijski tok svog samostalnog djelovanja, ugrađujući ga toplo, nesebično, i svečanim činom, u ujedinjenju Jugoslavije, kao krunu svojih vjekovnih osjećanja i požrtvovanja. Tu su krunu Crnogorci još i osvještali svojom i bratskom krvlju, na Badnjidan 1918, budući da njihova deklaracija nije – uslijed držanja novo-stvorene države i njena stava kod evropskih država – mogla biti odmah oživotvorena, niti je sama deklaracija mogla omesti zadnji pokušaj kralja Nikole i Italije da se restaurira Crna Gora i dinastija Petrovića. Morali su sami Crnogorci suzbiti taj pokušaj, i zatrpati ga stotinama palih žrtava, najljepše snage, najboljih sinova. Rijedak primjer svijesti kroz cijelu istoriju srpskog naroda, i objava Evropi da vidi da je detronizacija dinastije Petrovića izvršena ne glasanjem nego krvlju najboljeg elementa u Crnoj Gori, koji i kroz najstrašnije iskušenje brani svoju čast i slobodu, i slobodu i jedinstvo svog naroda. Oba ova značajna čina Crnogorci su izveli mimo zvaničnih, često i suprotnih, pogleda beogradskih krugova, odano i krvavo, sa dubokom vjerom da čine svoju i nacionalnu i građansku dužnost.

Marko Daković

Marko Daković (1880-1941) nacionalni radnik i političar iz Crne Gore, pristalica ujedinjenja sa Srbijom, protivnik režima kralja Nikole, vođa opozicionog i emigrantskog pokreta. U „Bombaškoj aferi” na Cetinju osuđen na smrt 1907. godine, ali je prebjegao u Srbiju. Bio je narodni poslanik „bjelaš” i ujedinitelj, ali se nakon ujedinjenja 1918. razočarao. Poslije 27. marta 1941. ušao u jugoslovensku vladu. Poginuo je u avionskoj nesreći prilikom povlačenja jugoslovenske vlade u aprilu 1941. godine.

Gnijezdo u vrletima

Crnogorci su prolili krv, podnijeli časne žrtve i napore za građanska prava i političke slobode svoje, pokazali čiste težnje i svojstva jednog radnika na polju borbe za dostojno uzdizanje čovječnosti, svijesti, i savjesti našeg građanina i našeg društva, pa su imali snage da nikad ne podlegnu uzvaničenoj sitnoj ćudi Cetinja i Beograda. Oni su crpili snagu i otpornost, polet i određeni smjer, u samim svojim primjerima i pojavama: u njihovim vrletima usađivani su začeci srpskih država, štamparija i pismenosti, narodne poezije; kroz njihova je krila uzletio genij Njegošev; kroz njihovo njegovanje stvorena je narodna etika.
Oni su jednog mitropolita svetim proglasili zato što je bio pravičan, i što je pružao ruku Boki i Hercegovini, i s Karađorđem odredio put nacijonalnom i državnom rješenju srpskog pitanja. Imali su dva svjetovna vladara: knjaza Danila i kralja Nikolu: knjaza Danila su ubili radi svoje porodične, lične časti; a radi nacijonalne časti i stvari lišili su kralja Nikolu krune i države, – iako su jedan i drugi bili poštovani, smatrani zaslužnima, pa i obožavani od Crnogoraca. Imali su svoju državnu samostalnost, koja je imala dosta slabih strana, – ali su se sa njom bili uveliko saživjeli; ipak su je priložili opštem žrtveniku i raskinuli teške urođene i nametnute nedaće, političke, plemenske, dinastičke, unutra i napolju, pa svesrdno i najpredanije, na braniku zajedničkog ognjišta, ostali rezerva i potpora dobru države i svakom naprednom pokretu u državi i društvu. U takvom primjeru i osjećanju po skromnoj svojoj moći radeći, i težeći boljitku, ne mogu se poremetiti Crnogorci, niti se može zamijeniti pravila ocjena njihova zbog pojave pojedinačnih dinastičkih i separatističkih odjeka u Crnoj Gori, jer su te pojave prirodne i u prirodnom izdisaju, a, pojačane s ekonomskim i političkim razlozima, nijesu izuzetne od sličnih pojava ni po drugim krajevima i jačim centrima naše države. Treba se osvrnuti okolo, pa bez mnogo ustezanja reći, da bi možda u kulturnijoj, naprednijoj, bogatoj, demokratskoj Srbiji, bilo mnogostruko više separatističkih elemenata nego u Crnoj Gori, da nije srbijanska dinastija Karađorđevića jednovremeno i dinastija naše ujedinjene države; i treba prizanti, da je – i po cijenu crnogorske vojničke časti- Crna Gora bila i ostala u suštini pouzdani temelj našeg jedinstva i naše zajedničke otadžbine, da je učinila svoju dužnost i pozitivnom radnjom izvršila svoj zadatak.
Posmatrana sa današnjeg državnog gledišta, kao mala i ekonomski i kulturno neznatna, ne treba izgubiti s vida da je Crna Gora mogla biti negativnim putem vrlo uticaja i odlučna po riješenje državnog i narodnog jedinstva. Njenom ma i najužom restauracijom, ili jače zasnovanim i uspjelim separatističkim pokretom, protežiranim od koje sile neprijateljski raspoložene prema našoj državi, pod izvjesnim uticajima i u vezama sa sličnim elementom okolnih južnih Srba, koji su u prošlosti gravitirali prema Cetinju, bila bi Crna Gora pouzdano jedna grozničava pojava za jedinstvo našeg plemena i ovakav sklop državni. Utoliko bi teža i opasnija bila Crna Gora, što Srbija-često vodeći i srbijansku pored srpske politike, često ometana neprilikama i jačim uzrocima i uticajima u svom hodu i radu, – nije bila u mogućnosti da pripremi i formira jednu zajedničku dušu ni kod samih srpskih pokrajina i dijelova, daleko manje i sporije kod ostalih građana jugoslovenskih, udaljenih od nas vjekovnom istorijom, vjerom, raznim kulturama, režimima, nazorima i težnjama. Kod tako bezbrojnih teškoća i oprečnosti kroz koje prolazi i sada naša država, a bez zajedničke nacijonalne duše Srbohrvata, i bez zajedničke građanski izgrađene državne svijesti i društvene savjesti svih svojih podanika, još mučnije bi nastupala u svojoj misiji, jer bi crnogorska državna samostalnost svojim bićem i negativnim djejstvom bila važan činilac. Stoga je crnogorska država i svojim nestankom, uz pozitivne potpore i tekovine, učinila svoju dužnost i ispunila svoj zadatak, doprinesavši tako ogromnu korist povoljnom i stabilizovanom riješenju narodnog pitanja i naše zajedničke državne tvorevine.

Marko Daković

Serdr Janko o kapitulaciji Crne Gore

(Među prvima, obratili smo se za obavještenje o kapitulaciji Crne Gore i padu Lovćena serdaru Janku Vukotiću, koji je, kao što je poznato, imenovan Načelnikom Štaba Crnogorske Vojske kada se đeneral Pešić povukao sa tog položaja, a koji je i inače zauzimao najviše vojne i civilne položaje u Crnoj Gori, te se proslavio kao junak i vojskovođa. Janko je sada komandant Armije u Skoplju. On se ljubazno odazvao našem pozivu, pa nam je poslao pismo iz kojeg prenosimo ovde ono što se odnosi na sam predmet).
Ja sam Vam zahvalan za Vašu želju i namjeru, da pad Lovćena i kapitulacija Crne Gore iznesete u Vašem cijenjenom listu onako kako je u stvari bilo, i time da se demantuje najmanje 95% od onoga što je dosada pogrešno objavljeno o tome, nešto iz neobaviještenosti a najviše iz zle namjere i krajnjeg neraspoloženja prema svemu što je bilo valjanog, srpskog, slovenskog, i patrijotskog u Crnoj Gori.
Nu ja, nažalost, nijesam u stanju dati Vam ono što Vi tražite, i što bi odista bilo potrebno, a nijesam u stanju zbog toga: 1) što bi mi trebalo sjesti, pa nekoliko dana raditi samo na tome, a ja apsolutno vremena nemam; i 2) i najglavnije, što ja niti sam komandovao na Lovćenu (nego sam komandovao crnogorskom „Sandzačkom Vojskom”, koja je štitila odstupnicu polomljenoj srpskoj vojsci, i tri mjeseca, od početka oktobra 1915 do početka januara 1916, vodila svakodnevne i očajničke borbe braneći stopu po stopu srpsku zemlju), niti sam bio u Vrhovnoj Komandi sve do pri samom kraju kada je već sve bilo dovedeno u bezizlazno stanje, pa ne bih ni bio u stanju iznijeti sva fakta koja bi u pravoj svjetlosti predstavila one po Crnu Goru i Crnogorce fatalne događaje.
Znam Vam toliko reći;
1) Lovćenske visove, izložene paljbi stotinama topovskih grla najvećeg kalibra s austrijske flote i mnogobrojnih boko-kotorskih stalnih i privremenih stalnih i privremenih utvrđenja, i napadnutih od skoro sto hiljada austro-mayarske najodabranije vojske, nijesu bili u stanju odbraniti desetak hiljada namučenih, gladnih, golih i bosih Crnogoraca, a pri tom upravo i bez topova. – Računao sam da je na svakih pet linearnih metara lovćenskih položaja mogao biti po jedan Crnogorac na odbranu. Da je bio umješniji komandant, da nijesu dolazili sa Ruskoga Fronta u one dane onaki glasovi, a osobito da se nije Srpska Vojska nalazila u onako groznom stanju, moglo bi se uraditi to da ono Crnogoraca što je branilo Lovćenski Front sa svojih dvije-tri hiljade žertava, nanese moguće toliko gubitaka neprijatelju, i to je sve, – sudbina Lovćena, Cetinja, i Crne Gore, bila bi ista.
2) Kako je rađeno od strane onih na Cetinju koji su vodili crnogorsku politiku i vojnu i opštu, ja sve ne znam, pa to nijesam u stanju ni opisati; ali znam to, da je tom politikom Crnogorska Vojska dovedena u položaj da onog dana kada je objavljena kapitulacija drugog izlaska apsolutno nije bilo, jer, dok su se crnogorske trupe nalazile u odstupanju na 2-3-4 i 5 dana marša od Skadra, austro-madzarske trupe bijahu već na obali Bojane i na vratima Skadra, te u mogućnosti da u nekoliko časova zatvore ta jedina vrata za odstupnicu Crnogorske Vojske.

Janko Vukotić đeneral

Iz dokumenata

(Jedan poverljiv izvještaj ruskog Ministarstva Inostranih Dela o crnogorskoj kapitulaciji)
Krajem 1915 i početkom 1916 godine, Crna Gora i Crnogorci doživjeli su jedan strahovit događaj, – pravu katastrofu, kakve ne pamti crnogorska istorija. Dogodilo se nešto nečuveno, nevjerovatno: Crnogorci, za koje je oduvijek i bez izuzetka važilo pravilo: „Umiru, ali se ne predaju”, – dovedeni su u takav položaj da su, gotovo bez borbe, morali položiti oružje i predati se svom vjekovnom neprijatelju, omraženome bečkom Ćesaru. Kako se to moglo dogoditi onim istim Crnogorcima koji su se, i u posljednjim ratovima, do same katastrofe, borili kao lavovi i umirali „spominjući Marka i Miloša”? To je zagonetka koju će imati da riješe naši budući istoričari, jer smo mi možda i suviše bliski, i suviše zainteresovani u tim događajima, da bi smo mogli mirno i objektivno suditi o njima; osim toga, nama nedostaju podrobni podaci, jer se dosada o tome vrlo malo pisalo i raspravljalo, iako su još u životu i u punoj snazi mnogi bliski i aktivni učesnici u tim događajima. Pa ipak, i po onome što se do sada zna, može se gotovo pouzdano reći, da je u ovoj katastrofi crnogorski narod bio žrtvom strahovitih intriga, podvala, pa možda i izdajstva, od strane onih koji su ga vodili i koji su ga svjesno doveli do sramne kapitulacije.
Ta kapitulacija je živa rana na najosjetljivijem mjestu, na ponosu svakog Crnogorca, koja ga stalno duboko tišti, tim više što osjeća i zna da on za nju nije kriv. Zato smo mi Crnogorci zahvalni svakome ko doprinese da se unese što više svjetlosti u ovaj mračni kutak naše skorašnje prošlosti, i hoćemo i sami da budemo od pomoći na tom poslu. Od svoje strane, dakle, mi dajemo ovdje jedan prilog, koji je utoliko dragocjeniji što potiče od iskrenih prijatelja naše zemlje i našeg naroda. O njemu imamo predhodno da kažemo sljedeće.

………………………………..
………………………………..
…………………………………
………………………………….

Ko je izdao Crnu Goru

Pri odluci da jedan broj „Nove Evrope” posvetimo Crnoj Gori u Svetskom Ratu, vodila nas je namera, netoliko da i od svoje strane doprinesemo raščišćavanju pitanja pada Lovćena i Kapitulacije Crne Gore, koliko da – povodom poznate rasprave đenerala Pet. Pešića u „Ratniku”, i polemike koja se oko toga zametnula u našoj javnosti – izdvojimo i, u opštem interesu, u načelu osporimo neke pretpostavke i tvrdnje piščeve. Desilo se, međutim, da smo – pripremajući gradivo za taj broj – naišli na saradnju i materijal take vrste, da smo u mogućnosti izneti pred naše čitaoce gotovo zaokrugljenu sliku uloge Crne Gore u Svetskom Ratu, te dati naročito i prikaz kapitulacije, i učešća u njoj glavnih faktora, poimenice kralja Nikole i đenerala (tada pukovnika) Pešića, – učešća posmatranog od raznih lica, u mnogome često sa suprotnih gledišta, i lično i načelno. U tom su nas pomogli sami Crnogorci, koji su napisali sve priloge i ovom broju. Osim toga, pomogli su nas neki od njih u savetom, među njima naročito G. Jovan Đonović i G. Dr. P. Šoć; oni su nam dostavili i adrese onih Crnogoraca učesnika u Ratu koji bi, prema položaju koji su zauzimali, i sa mesta na kojima su bili, mogli dati najbolja i najautentičnija obaveštenja. Nažalost, nisu se svi na koje smo se obratili s molbom da nam poš alju prilog za naš Crnogorski Broj odazivali našem pozivu: neki nisu uopšte odgovarali, neki su odgovarali da ne mogu, a neki su obećali pa neispunili obećanje. Naročito nam je žao, što je serdar Janko Vukotić odgovorio tako kratko; što G. Andrija Radović (nekad Ministar Dvora kralja Nikole) – koji nam je usmeno ispričao neke momente o držanju kralja Nikole u pogledu kapitulacije (ti podaci ne idu u prilog kralja Nikole) – nije bio u mogućnosti dati nam obećani člana, zato što nije našao izvesne dokumente; i što G. Lazar Mijušković (poslednji Ministar – predsjednik kralja Nikole) nalazi, da ne može još da piše o crnogorskim stvarima, budući da se njegovi dokumenti po tim pitanjima nalaze u inozemstvu, a sem toga smatra da nije još došlo vreme, bar za njega, da piše o Crnoj Gori. S onim što bi oni z nali i imali da kažu, slika bi pouzdano bila potpunija i zanimljivija. Lako je dokazati Jedno je, svakako, i ovako jasno i dokazano, ako je to uopšte trebalo dokazati: da je Crna Gora – ona Crna Gora koju smo svi mi naročitom ljubavlju voleli, i u koju smo, baš kao i naši očevi i dedovi, upirali pogledom kao i u simbol narodne slobode i narodne hrabrosti -, da je ta Crna Gora vršila svoju dužnost svesno i požrtvovano, do poslednjeg časa i do poslednjeg daha, iako su se u njoj i oko nje dešavale čudne i zagonetne stvari. Ispunjuje nas zadovoljstvom, da se u tom pogledu svi naši saradnici – i G. đeneral Pešić sa njima – potpuno slažu, te da i ove stranice imaju da doprinesu večnoj slavi i veličini Crne Gore i Crnogoraca. Ne slažu se potpuno pisci naših članaka u pogledu držanja onih kojima je palo bilo u deo da vode Crnu Goru u Svetskom Ratu. Naročito se ne slažu s obzirom na ličnost kralja Nikole, poslednjeg crnogorskog vladara, kojega uzimaju u odbranu poglavito njegovi bliži saradnici i poštovaoci, iako i oni dopuštaju potrebu da se objektivno ispita uloga njihova Kralja i gospodara, pa da mu narod i istorija sude – ako je kriv. Ostavljajući svakome odgovornost za ono što o tome misli i kaže, mi se pridružujemo našim saradnicima u jednodušnoj oceni držanja „serdara” Petra Pešića, tada šefa Štaba crnogorske Vrhovne Komande, i njegova uticaja na kralja Nikolu onih kobnih dana kada je zvanična Crna Gora zatražila primirje od Beča i naredila svojoj vojsci odstupanje sa lovćenskih položaja. O njegovu komandovanju, sa Cetinja, i kasnije iz Kruševca (kod Podgorice), moglo se je suditi sa raznih stanovišta – dok je ćutao; ali kad je jednom progovorio (povučen za jezik ne znamo od koga!), onda je i nama slobodno, i dužnost, uplesti se u stvar, te i od svoje strane doprineti pobijanju onakog shvatanja svoje misije kako ga je izložio đeneral Pešić. Neosnovanost i pogrešnost toga shvatanja uočili su odmah neki dobro upućeni učesnici u onim operacijama, ili bliski posmatrači, pa ćemo se i na njih pozvati u ovom pogledu.
V Izlaganja đenerala Pešića izašla su u „Ratniku” za novembar – decembar 1924 i januar-februar 1925 (strana 1-44, i 1-76) pod natpisom „Crna Gora u Svetskom Ratu”, u vidu rasprave, s odeljcima:
I. Služba obaveštavanja;
II. Snadbevanje;
III. Skadar;
IV. Komandovanje;
V. Operacije; i
VI. Zaključak.
Pred odeljcima imaju uvodi, za kojima sleduju dokumenta: dopisi i depeše što ih je pukovnik Pešić, prvo kao delegat Srpske a onda kao šef Štaba crnogorske Vrhovne Komande, slao ili primao, pod brojem i sa datumom, prema izboru koji je on sam vršio za ovu svrhu; u „zaključku” se pisac zadržava malo više na samom perijodu operacija koji je predhodio kapitulaciji Crne Gore i njene vojske, objavljujući prepisku oko traženja primirja između zvanične Crne Gore i Austrougarske. Tu je i famozni referat G. Pešića kralju Nikoli koji nosi Obr. 9034 od 1. januara 1916 (o kojem govori opširnije G. P. Plamenac u svome članku). Na kraju svoje rasprave ističe i đeneral Pešić, da za poraz Crne Gore „nema nikakve odgovornosti do njene vojske, koja se je uvek hrabro borila, već celokupnu odgovornost za to snosi kralj Nikola…” To je i ranije već bio rekao (u odeljku Á. na str. 17), samo što je tada uz Kralja dodao i „odgovornu Vladu”: „Sva odgovornost ima da padne samo na ta dva odgovorna faktora za prekid rata, jer crnogorska Vrhovna komanda nije uzela nikakvoga učešća u pregovorima za primirje i prekid rata, a još manje odgovornost može da padne na Crnogorce, koji su za opštu stvar učinili sve što su mogli”. Rasprava se završuje rečima: „Crna Gora je kapitulirala posle odlaska srpskih oficira iz Štaba crnogorske Vrhovne Komande. Ja sam sa svim srpskim oficirima napustio Crnu Goru, prema naređenju naše Vlade 2. januara, i dužnost Načelnika Štaba crnogorske Vrhovne Komande predao serdaru Janku Vukotiću, a Crna Gora je kapitulirala posle više dana od našeg odlaska iz Podgorice”. Kao crvena nit Đeneral Pešić tvrdi dakle, izrečeno i odlučno, da crnogorska Vrhovna komanda, čiji je on bio šef (posle đenerala Bože Jankovića), nije bila kriva za poraz Crne Gore, i da nije uzimala učešća u pregovorima za primirje i prekid rata, već da je naprotiv pokušavao sve „da se organizuje otpor na pozadnjim položajima”; ali da su je u tome ometali kralj Nikola i crnogorska Vlada. Osim toga, iz izvještaja i depeša slatih Vrhovnoj Komandi, koje objavljuje đeneral Pešić, vidi se da je on još u toku operacija dostavljao glasove o nekim pregovorima i ugovorima između zvanične Crne Gore i Austrije, dakle optuživao Glavnog Komandanta Crnogorske Vojske, kralja Nikolu, za izdaju. Tako je, još 4. jula 1915, kao delegat, poslao – sa šifrovanom depešom Pov. D. Br. 1180- ovo objašnjenje: „Razlog za ovo odbijanje (da se Sanyačka Vojska stavi pod Komandom Užičke Vojske) može ležati u ugovoru između Austrije i Crne Gore, za koji se tvrdi da postoji i po kome Crna Gora treba da vodi demostrativno borbu… „Ova optužba provlači se onda kao crvena nit kroz izvještaje šefa Štaba crnogorske Vrhovne Komande, pojačavajući se pred kraj godine i kulminujući u tvrdnji (depeša br. 101 od 18. decembra, upućena Ministru Vojnom u Skadar), da se Kralj „stalno savetuje sa austrijskim ljudima, naročito s Petrom Plamencem, vođom grupe za mir s Austrijom”.

Nedoumice oko povlačenja

U 12 sati došao je austrijski parlamentar, kapetan Đeneralnog Štaba, u pratnji jednog podoficira i dva vojnika, koji su donijeli jednu objavu, pisanu na srpskom jeziku, i pošto su razgovarali s komandantom 1. divizije, đeneralom Medenicom, noću su se vratili natrag. Sjutradan, 5. januara, u 10 sati izjutra, komandant Sandžačke Vojske, Petar Martinović, dobio je telegrafski naredbu, sa potpisom Janka Vukotića, da se obustave sve vojne operacije. Đeneral Martinović, Matanović, i drugi komandanti, telegrafisali su Kralju, izjavljujući svoje potpuno iznenađenje i čuđenje zbog takve naredbe, pa su u isto vrijeme izrazili bojazan, da vojska može da se ne potčini toj naredbi. U 2 1/2 sata po podne dobijena je iz Podgorice nova naredba, sa potpisom Kralja i Vukotića, da se borba protiv Austrijanaca obnovi, i da se sva vojska povuče ka Skadru. 6. januara u 2 sata, prema toj naredbi, vojska Sandžačkog Fronta počela je da evakuiše prvu liniju na Tari, i njen Štab, kao i veći dio vojske, prešli su u Podgoricu, gdje je 7. januara bilo kupljeno oko 15.000 crnogorskih boraca, među kojima je bilo i odreda sasvim odmornih, kao: bataljoni donjomorački i gornjomorački, artiljerija pod komandom srpskog majora Boška, i kučkobratonoška brigada. Mjesto da se ta vojska dalje evakuiše, Vlada je rasturila proklamacije kojima je ubjeđivala vojnike da treba da idu svojim kućama. Vojni ministar Vešović izlazio je dva puta, u 2 sata i u 5 sati, i pred vojnicima je govorio da treba da se raziđu svojim kućama, budući da je dalja borba nemoguća. Ostavljeni od svojih starešina i uzbuđeni izdajom, vojnici su zauzeli i opljačkali neke državne ustanove i slagališta Crvenog Krsta, a zatim su napustili varoš i razišli se svojim kućama. Poslje govora Vešovića, neki oficiri-patrijoti sakupili su se radi dogovora, i riješili su da produže evakuaciju u Arbaniju. 8. januara u jutro, tri đenerala, jedeanajest oficira, i oko sto vojnika odstupili su prema Skadru. Takva je stvarnost, koja kategorično opovrgava izjavu Mijuškovića, objavljenu u br. 24. „Ruskog Slova” (Lazar Mijušković, tada Ministar-predsjednik kralja Nikole, davao je razne izjave i na Zapadu i u Rusiji, da bi paralisao nepovoljne glasove usljed pada Crne Gore, kojih je bilo naročito mnogo u ruskoj štampi. Najopširnije takve izjave u odbranu tadašnjih crnogorskih vlastodržaca štampane su u „Ruskom Slovu” kao najraširenijem ruskom listu, koji je simpatisao Slovenima, i poimence Srbima, i čije je pisanje stalno pratilo rusko Ministarstvo Inostranih Djela. U tom listu bilo je i inače, u svoje virjeme, dosta izvještaja, osobito telegrafskih, o peripetijama naše borbe u Svjetskom Ratu. „Rusko Slovo” bio je politički dnevnik liberalnog pravca, ali vanpartijski, popularan naročito u umjerenim krugovima ruskog društva. L.P.). Mijušković tvrdi da Kralj nije odgovoran za ono što je Vlada naređivala do dana njegova odlaska. Vrlo dobro, ali je Kralj otišao iz Skadra 7. januara u jutro, a iz San-Đovani di Medua 8. januara u 11 sati prije podne; na taj način, sve što sam ja ovdje ispričao pada upravo u vrijeme kada je Kralj još bio u Crnoj Gori. Ja ću se opet prilikom osvrnuti na izjave ministra predsjednika Mijuškovića, kojima on hoće da prikrije još i druge skandalozne stvari… Tako glasi – od riječi do riječi – taj ruski izvještaj. Mi ga dajemo, u prevodu s ruskog, bez ikakvih izmjena i bez komentara. U ovom izvještaju spomenuti su poznati događaji i tangirana određena lica, koja će moći ispraviti, ako što u njemu nije tačno; samo, po našem mišljenju, to ispravljanje, da bi bilo uvjerljivo, moraće biti dokumentovano.

Saopštio: L. Pišteljić

Luka Pišteljić

Pišteljić Luka, advokat, publicista. Školovao se u Rusiji; aktivan kao unionista i propagandista 1918-1925. Bio član Saveza zemljoradnika u Crnoj Gori. Sarađivao je u almanahu „Južnjak” prilozima iz kulturno-prosvjetne istorije, „Novoj Evropi”…Naknadna polemika

Beležimo ove tvrdnje đenerala Pešića, i ovako njegovo držanje kao šefa Štaba prema svom Glavnom Komandantu; ali ostavljamo da se taj dvoboj, koji je uostalom već započet, do kraja izvrši između đenerala Pešića i osumnjičenog ministra kralja Nikole G. Petra Plamenca. Ovaj posljednji prihvatio je bačenu mu rukavicu objavljivanjem gornje depeše u “Ratniku”, i “afere” je planula u beogradskoj “Politici” (od 22. do 24. novembra 1925), gde su štampana pisma i protokoli od svedoka. G. Plamenca (Gg. pukovnika u penziji Rad. Bojovića, bivšeg Ministra Vojnog, i Svet. Marinkovića). Afera se nastavlja današnjim člankom G. Plamenca u ovom broju “Nove Evrope”.
Posredi je naročito referat OBr. 9034 od 1. januara 1916, za koji G. Plamenac tvrdi da je falzifikovan, a čiji orginal ima on u rukama, pa je i nama pokazao fotografiju, sa vlastoručnim potpisom Načelnika Štaba pukovnika Pešića; u njemu doista čitava poglavlja glase drukčije nego u “Ratniku” (“Zaključak”, str. 74), pa će Gospodin Đeneral morati ozbiljno pregnuti da objasni ovo neslaganje. Mi ćemo svakako, sa celom našom javnošću, čekati s interesovanjem na odgovor G. Pešića, pre nego što stvorima sebi definitivan sud po ovom predmetu.
Isto tako zametnut je u javnosti i drugi jedan dvoboj povodom rasprave đenerala Pešića. Ovaj je, naime, u svojim depešama sa Cetinja, činio odgovornim i srbijansku Vladu i Vrhovnu Komandu za stanje u Crnogorskoj Vojsci, koje je na kraju krajeva i doveoa do nezadovoljstva i rastrojstva, (vidi depeše od 4. i 9. septembra 1915, i naročito Pov. D. br. 1931 od 18. novembra 1915: ” … u Crnoj Gori vlada glad već sedam meseca, i nema ništa ni u zemlji ni u slagalištima. O ovome sam više puta izveštavao Gospodina Ministra Vojnog i našu Vrhovnu Komandu, kao i o merama da se ishrana osigura, ali nikad nisam odgovor dobio.”). Napokon, videći “da je kod naših nadležnih nastala velika klonulost, i da su izgubili svaku nadu”, pukovnik Pešić, mimo vojnički red i disciplinu, obraća se neposreno Prestolonasledniku, i predlaže – 23 novembra 1915 (Pov. OBr. 180), u jeku povlačenja kroz Arbaniju – “energičan rad na reorganizaciji naše vojske”. “Ovaj je telegram nenadležno i nevojnički upućen našem Vrhovnom Komandantu, a njegova je sadržina netačna i skroz tendencijozna. Ona je verno ogledalo duše đenerala G. P. Pešića”, – tako kaže G. Živko G. Pavlović, đeneral u penziji i akademik, a u Svetskom Ratu pomoćnik Načelnika Štaba srpske Vrhovne Komande, koji je – u stvari – i bio šef pukovniku Pešiću u ono vreme, te koji je morao znati šta se na Cetinju događa i radi. On kaže još, na istom mestu (vidi beogradsku “Pravdu” od 5. maja 1925): “Doista, đeneral G. Pešić bio je vrlo lepo stvar uredio kod crnogorske vojske (njegov predlog kralju Nikoli za separatan mir sa Austro-Ugarskom, i t. d.), pa je bio pohitao da spasava i srpsku vojsku”. Nato je, u svom odgovoru (“Pravda” od 9. maja), armijski đeneral Pet. Pešić potencovao svoju tvrdnju o pogrešnom radu Vrhovne Komande u Ratu (“kad Vrhovna Komanda pogrešno radi i dovodi vojsku i narod do propasti, kako je to radila naša Vrhovna Komanda u 1915-oj godini”), našto je G. Živko Pavlović odgovorio člankom: “Zablude đenerala G. Petra Pešića o komandovanju u Ratu” (“Pravda” od 31. maja 1925), iskazujući u njemu sumnju “u zdravu pamet đenerala G. Pešića”. Na ovaj članak G. Pavlovića ostao je đeneral Pešić, koliko je nama poznato, dužan odgovor. Međutim, ova pitanja, od ogromnog vojničkog interesa, imaju tek da se rasprave, pa će o njima biti još dosta reči među vojskovođama i vojnim istoričarima. Ko je u pravu, đeneral Pavlović ili đeneral Pešić, kazaće istorija. Mi nismo nadležni da se u to dublje upuštamo.
Ali ćemo se ovde još malo zadržati na drugoj jednoj zabludi đenerala Pešića, kojoj se tragovi nalaze i u njegovoj raspravi, a koja je onda jasno izbila na vidik u njegovu odgovoru đeneralu Pavloviću. Ova nas stvar utoliko više interesuje, što je u neposrednoj vezi sa pitanjem odgovornosti za kapitulaciju Crne Gore. (O ovome je, u istom smislu, pisao opširnije i G. Jovan Đonović, u “Pravdi” od 14., 19., i 23. maja 1925, u članku: “Kapitulacija Crne Gore i ujedinjenje sa Srbijom”.)

Pitanje odgovornosti

Ovde još malo zadržati na drugoj jednoj zabludi đenerala Pešića, kojoj se tragovi nalaze i u njegovoj raspravi, a koja je onda jasno izbila na vidik u njegovu odgovoru đeneralu Pavloviću. Ova nas stvar utoliko više interesuje, što je u neposrednoj vezi sa pitanjem odgovornosti za kapitulaciju Crne Gore. (O ovome je, u istom smislu, pisao opširnije i G. Jovan Đonović, u “Pravdi” od 14., 19., i 23. maja 1925, u članku: “Kapitulacija Crne Gore i ujedinjenje sa Srbijom”.)
Već po izvesnim mestima u njegovim depešama i izveštajima daje se suditi, da Delegatu srpske Vrhovne Komande, – koji je posle preuzeo mesto Načelnika Štaba crnogorske Vrhovne Komande, i koga je kralj Nikola proizveo “serdarom” imajući u njemu puno povjerenje, – nije ležala na srcu sudbina Crnogorske Vojske koliko sudbina Srbijanske Vojske, i da je svoj zadatak pri Crnogorskoj Vojsci shvatao tako, da Crnu Goru treba iskoristiti što bolje u interesu Srbije, budući da je ovo glavno a ono sporedno vojište (vidi, naprimer, Pov. D. Br. 1464 od 4. septembra 1915: “Pošto od cele crnogorske vojske nas interesuje Sandžačka Vojska, to mislim, i t.d”).

Prva i ostale zablude

Mi držimo, da je tu prva zabluda G. Pešića, iz koje su se onda rađale ostale; jer se ne može odvajati ono što spada skupa, niti podređivati jedno drugom ono što je podjednako važno. Ali, možemo da razumemo i tako uskogrudno i kratkovidno stanovnište, i mislim da pukovnik Pešić nije bio jedini koji ga je zastupao (i koji ga još i danas zastupa). Samo, kad se već stoji na tom stanovništu, i kad se onda potajno i radi na njemu i u smislu njega, onda je u najmanju ruku nepolitički i netaktično neizdržati do kraja i neumreti sa svojom tajnom u grudima, nego izaći pred javnost i hvaliti se onim čim se pametan ne hvali. “U ovoj situaciji”, kaže pri kraju svoje rasprave đeneral Pešić, (naime, kad je glavna snaga crnogorske vojske napustila bila svoje položaje i pošla kućama), “meni je bila glavna namera i cilj, da preduzemem mere da dobijem što više u vremenu, te da stvorim mogućnosti da srpska vojska odstupi kroz Crnu Goru i Arbaniju do Drača i Valone i ne bude zarobljena od Austrijanaca”. Kako se ima razumeti ova “glavna namera” šefa Štaba crnogorske Vrhovne Komande, to je on sam protumačio u onom svom odgovoru đeneralu Živku Pavloviću, gde kaže: “Odnosno tvrđenja mojih kritičara, da sam savetovao pokojnog kralja Nikolu da zaključi mir sa Austrijom, napominjem da sam izneo u “Ratniku” celu istoriju toga pitanja, i nemam potrebe da ga ponovno izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni i suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moramim postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakva bi situacija bila za celokupan naš narod, da kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da se je na Solunskom Frontu pored srpske Vrhovne Komande našla i crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovog fronta i ulaska u Otadžbinu – pored kralja Petra i kralj Nikola?”. – Zaista, vojno-političko pitanje neobičnog obima i velike promućurnosti koje će obesmrtiti ime svoga autora!… Zaključak iz gornjih reči đenerala Pešića izveo je njegov drug i šef u Ratu, đeneral Živko Pavlović ( u svom odgovoru pod tačkom 8.): “Vrlo je interesantno, kada đeneral G. Pešić, povodom svoga fatalnog pismenog predloga kralju Nikoli za separatni mir s Austro-Ugarskom, navodi ovo:” (sleduje gornji stavak). “Ovde se jasno vidi otsustvo zdrave pameti, kao i sopstveno priznanje đenerala G. Pešića, da je zaista on bio krivac za kapitulaciju crnogorske vojske”. To je bar jasno, i tu je dalji razgovr izlišan. Je li to trebalo Gospodinu Đeneralu? …

Pašić i Pešić

Ali stvar s ovim nije još skinuta s dnevnoga reda. G. Živko Pavlović nastavlja odmah ovako: ” Po privatnim informacijama, 10. decembra 1915 godine, prilikom našega povlačenja na Jadransko Primorje, svratio je na Cetinje predsednik naše Vlade G. Pašić.Bio je primljen od od kralja Nikole, i tom mu je prilikom savetovao, da Crnogorci treba da vežu svoju sudbinu sa sudbinom Srbije, i da sa Srbijancima odu put Arbanije i tamo čekaju pomoć Saveznika. Dakle, predsednik naše Vlade, G. Pašić, savetovao je kralju Nikoli da ne traži separatan mir i da ne izdaje Srbiju i Saveznike, što je, s pogledom na naše zajedničke interese, bilo sasvim na svom mestu. Dokle je G. Pašić radio u ovom smislu, đeneral G. Pešić, kao Načelnik Štaba crnogorske Vrhovne Komande, radio je sasvim protivno idejama G. Pašića i našim interesima, pa nama, svojim kritičarima, odgovara, da smo mi i suviše slabi da shvatimo vojno-politička pitanja toga obima. Kakva uobraženost i oholost ?! …”

Dvije kraljevine

Nasuprot ovom mišljenju i verovanju đenerala Pavlovića, stoje tvrdnje G.P. Plamenca, da je pukovnik Pešić radio nesamo u sporazumu već već i po instrukcijama koje je dobio od G. Pašića, i to usmeno i (između 30. i 31. decembra kasno u noći) telefonom iz Skadra, na Kruševcu kod Podgorice, gde je bio sa kraljem Nikolom, kojemu je onda podneo svoj famozni Referat OBr. 9034, te usled kojega je došlo do traženja mira od Austrije. Time se otvara novo poglavlje ovog pitanja, koje treba rasvetliti. Mi ćemo učiniti privi korak u tome pravcu objavljujući u ovome boroju “Nove Evrope” jednu belešku iz uspomene G. Nastasa Petrovića, pod natpisom: “G. Nikola Pašić u Skadru i San-Đovani-di-Medua”, iz koje će se lepo videti kako je i veliki radikalski vođ shvatio svoju dužnost i svoju misiju u onim teškim danima.

M. Ć.

Uzroci crnogorske kapitulacije

Kao posljednji još živi Crnogorac koji u detaljima poznaje uzroke crnogorske nedaće iz godina 1914, 1915, i 1916, a koji nema interesa da ih taji, nijesam mogao odbiti da kažem ukratko što znam o tome a što ide u prilog ugledu moje, vjekovima slavom pokrivene, uže domovine. Od danas živih Srba, izuzimajući G. đenerala P. Pešića, nekadašnjeg u Ratu šefa Štaba crnogorske Vrhovne Komande, ja sam zbilja onaj koji pitanje kapitulacije Crne Gore najbolje poznaje. A evo kako sam bio u stanju da se upoznam sa uzrocima ovog tako važnog događaja.
Kao političar pripadao sam u Crnoj Gori grupi slobodoumnih ljudi. Ljevičarske ideje bile su mi oduvijek simpatične. Još kao nezreo mladić (1898), sa Rakovskim, današnjim boljševičkim prvakom, vodili smo u Monpeljeu (Monpellier), obojica stranci (ja stipendista crnogorskog apsolutnog vladara), izbornu propagandu za socijalistu Benezeha, tipografa. U samoj Crnoj Gori, prirodno, simpatisao sam sa Liberalnom i Klubaškom Strankom; branio njene prvake, kad su bili u nevolji, pomagao im da se izvuku, i najposlje doprinio da u zemlji, bar po broju, predstavljaju najači faktor. Zbog ovih mojih političkih ideja, imao sam i dosta da pretrpim, pa sam karijeru pravio relativno vrlo polako. Balkanski Rat me zatekao kao poslanika u Carigradu. U to doba u nemilosti kod pokojnog Kralja, on se je mene sjetio tek kad ga je molio (februara 1913) komandant turske vojske u Skadru, da mu dozvoli da govori sa “posljednjim crnogorskim poslanikom u Carigradu”, za koga, reče, zna iz iskustva “da je dobar Crnogorac i lično mnogo odan kralju Nikoli”. Kralj Nikola me onda zamoli, ili bolje reći naredi, da pođem da ga vidim, i dade mi za prva dva sastanka s Esad-pašom i njegovim štabom instrukcije. Za dva posljednja sastanka ostavio mi je odriješene ruke, možda stoga što ni prva dva puta nijesam postupio po njegovim instrukcijama. Nije htio da mi dade instrukcije ni 23. aprila 1913, kad sam, kao civilni guverner Skadra, sam u ime Crne Gore tretirao u Medovi, sa predstavnicima međunarodne flote, pitanje ustupanja Skadra Velikim Silama. Kralj Nikola je, dakle, bio promijenio mišljenje o meni, dajući mi apsolutno povjerenje; još i više, on je, kako izgleda, stekao apsolutno uvjerenje o nekoj mojoj naročitoj diplomatskoj sposobnosti. Uostalom, s nepravom. Od toga časa, pa gotovo sve do svoje smrti, mogu mirno reći, više je vjerovao meni u pitanjima spoljne politike i poznavanju međunarodnog prava nego ikom drugom Crnogorcu. Godine 1917, naprimjer, kazao mi je: “Svak me izdaje. Mlađi si od mene, spremniji si od mene, okretniji si od mene; pomozi mi”. Godine 1913, po padu Skadra, kazao je svom ličnom lekaru (danas sa stanom u Subotici): “Da sam slušao sve što su mi protiv njega (mene) govorili, danas mu se strvi ne bi znalo”.

Jedan čestiti čovjek

Ja ovo ne govorim radi sebe, jer sam lično postao prema svemu i svakome indiferentan: Rat, koji sam u ime moje zemlje objavio neprijateljima moga plemena, i koji je donio ovome slobodu, uništio je moju budućnost i moje zdravlje. Ja rekoh ono tek da čitalac vidi, da je onaj “ozloglašeni satrap” bio, u duši, čestiti čovjek, i da – od godine 1913 – nije imao od mene tajne u politici. Kao ministru Spoljnih Poslova Crne Gore davao mi je takvu slobodu, da mogu slobodno reći da sam, od aprila 1913 do kraja avgusta 1915, ja sam bio nezavisni šef spoljne politike moje zemlje. Za sve ono što se u tom međuvremenu dogodilo, ja imam da odgovaram, sa mojim nekadašnjim drugovima – ukoliko ovi to budu htjeli. – Kralj Nikola nije ni zašto odgovoran. Teretiti njega, ma za što bilo, znači griješiti savjest. I poslije moje ostavke, koja je uslijedila protiv kraljeve volje, ostao sam kod njega u milosti. Kao podpredsjednik Skupštine, i jedan od šefova skupštinske većine, ostao sam stalno u dodiru s Kraljem, tako da sam izbliza vidio i detaljno se upoznao sa svim događajima koji su se u Crnoj Gori odigrali, sve do dana odlaska kralja Nikole iz Crne Gore (6. januara 1916). Mogu dakle da govorim o tim događajima sa više autoriteta nego drugi. Vodio sam i dnevnik: svi su događaji u njemu prilježno bilježeni. Materijal je vrlo opsežan; ali ga ovdje mogu dati tek u najkraćem izvodu. Nabrojaću suhoparno samo glavne događaje, dodajući najnužniji komentar.
Budući da je crnogorska kapitulacija neposredna posljedica srbijansko-crnogorskog suparništva, govoriću najprije o političkim odnošajima ove dvije srpske kraljevine za vrijeme Bugarskog i Svjetskog Rata.

(Petar Plamenac)

Novi ljudi na Cetinju

25. aprila 1913. godine, crnogorsku reakcijonarnu vladu, koja je bila neprijateljski raspoložena prema srbijanskoj vladi, zamijenili su u Crnoj Gori ljudi mirnijeg temperamenta i ubijeđene pristalice dobrih odnošaja između dvije srpske kraljevine. Ovi ljudi, iako mladi (ja sam bio među njima ponajmlađi), bili su veoma staloženi. Svi su predviđali – i toga se nijesu plašili – da Crna Gora i Srbija moraju, kad su se već granicama dodirnule, postati prije ili poslije članovima jedne zajednice; ubijeđeni o tome, svi su riješeni bili, da u buduće koordiniraju u svakoj prilici akciju spoljne politike Crne Gore sa onom Srbije. Vladino mišljenje dijelio je i pokojni kralj Nikola. Otuda ni kralj Nikola ni crnogorska Vlada nijesu ni jednoga časa oklijevali, da se odazovu pozivu Srbije u ratu protiv Bugarske, pa je tom prilikom jedan od članova Vlade kazao u prisustvu kraljevu: „S Makedonijom povećaje se srpski elemenat za milijon duša, – što je srbijansko to je crnogorsko, a što je crnogorsko to je srbijansko”. U želji, da otvori put događajima koji su morali da se zbudu, i da otklone po mogućnosti sve prepreke, tadašnja crnogorska Vlada, nerukovođena nikakvom primišlju, a ubijeđena da je pravo ujedinjenje moguće samo ako se bude izvodilo postepeno, u etapama, u neku ruku evolucijonistički, predložila je, u zimu 1913, srbijanskoj Vladi, da se Crna Gora i Srbija približe, stvaranjem međusobne unije u političkim, vojničkim, i finansijskim poslovima. U tom smislu izmijenjena su, u prvoj polovini 1914, pisma između crnogorskog i srbijanskog Kralja. Inicijativa je dakle dolazila od kralja Nikole i njegove vlade. Pobude Crne Gore u ovom pitanju bile su čiste i uzvišene. Odgovor Srbijanskog Kralja, koji je predlagao za uzor unije ondašnju germansku carevinu, učinio je nemio dojam na one, koji su u Crnoj Gori na ovom pitanju iskreno i bratski sarađivali. Sudeći po jednom tajnom raportu, koji je G. N. Pašić, 2. februara 1914. učinio iz Petrovgrada u Beograd, on (G. Pašić) u ovome pitanju unije igrao je ulogu perfidnog vizantijskog poitičara, jer je, u času dok je Crna Gora prolijevala vitešku krv svojih sinova za Srbiju, potajno i neistinito klevetao Crnu Goru kod ruskog cara Nikole II. G. Pašić treba da kaže ugleda svoga radi, da li je taj njegov izvještaj istinit ili nije!… U pitanju same unije trebalo je raditi oprezno, jer je austrougarska moćna monarhija bila vrlo surevnjiva na ovakve stvari. Dijeliti dobro i zlo Baš u času kada je trajalo, saglasno predlozima obje interesovane strane, otpočeti pregovore o uniji, iznenada, poginuo je u Sarajevu austro-ugarski Nasljednik prijestolja, i nakon ovog krupnog događaja mi smo živili čitav mjesec u neizvjesnosti i velikoj brizi. Jer mi za rat nikako nijesmo bili spremni. Naše vojničke i magazine bili su potpuno ispraznili dugi Balkanski, pa za ovim i Bugarski Rat. Ali, bez obzira na našu nespremu, 11. jula 1914, kada smo se upoznali sa sadržinom austrijskog ultimatuma Srbiji, mi smo dali znati u Biogradu, da smo gotovi u svakoj prilici, da sa braćom dijelimo kako dobro tako zlo. G. Pašić nam je zahvalio, i uvjeravao nas, da će dijeliti bratski sa Crnom Gorom sve ono što Srbija ima. Međutim, njegova je naklonost prema nama trajala ravno sedam dana. Čim je i Velika Britanija ušla u rat protiv Austro-Njemaca, te se predviđala pobjeda na našoj strani, G. Pašić nam je pokazao da ne želi više našu pomoć ni naše društvo, jer nije želio podjelu u dvoje jugoslovenskih krajeva austrijske carevine. Od toga časa cjelokupan njegov rad težio je za uništenje Crne Gore, tog najodanijeg i najmanjeg zainteresovanog – izuzimajući Rusiju – saveznika Srbije. Pune i prazne torbe G. Pašić je tražio od Saveznika ratnu pomoć u novcu, za Srbiju i Crnu Goru i dobio ju je, uz ovlašćenje da on, kroz svoje ruke, daje od njega određeni dio Crnoj Gori. Od ove savezničke pomoći odredio je svakom crnogorskom vojniku – na hranu, odijelo i obuću – po 1 1/2 dinar, a svakom srbijanskom, u iste svrhe, po 7 dinara dnevno! U interesu ujedinjenja, zar, mislio je da treba staviti rame uz rame crnogorskog vojnika prazne torbe uz srbijanskog vojnika pune torbe?… Kao uslov davanja pomoći Crnoj Gori – iako su ovu, kako nama tako i njima, davali Saveznici – te pod uslovom dobrih odnošaja sa Srbijom, tražio je, i dobio, da jedan srbijanski đeneralštabni oficir uđe u Vrhovnu Komandu, kao njen Načelnik Štaba. Služeći se istim sredstvima tražio je, i dobio, da 2/3 crnogorske vojske ide u Sandžak, da brani bokove i pozadinu pri odstupanju Srbijanske Vojske. Trećina naše vojske samo imala je braniti sve ostale granice Crne Gore prema Austriji i Arbaniji. Intrigama kod Saveznika, u času kad je Crna Gora svoju slobodu zalagala za Srbiju, učinjen je naš međunarodni položaj, naročito kod Rusije, vrlo delikatnim. Isto tako u interesu ujedinjenja, vjerovatno, našao je G. Pašić za nužno da zadrži kod sebe novac koji su jugoslovenski radnici krvavo stekli u minama amerikanskim, pa preko konzula Pupina šiljali Crnogorskom Crvenom Krstu. Ovaj je novac crnogorska Vlada tražila od G. Pašića preko srbijanskog poslanika na Cetinju (G. Mihajlovića), ali ga nikada nije dobila.

Opšta mobilizacija

Crnogorci su mobilisali u Svjetskom Ratu, ukupno, do 53.000 vojnika i vojnih obaveznika. To je bila sva naša radna muška snaga od 17 do 62 godine. Crnogorska vojska bila je već u septembru mjesecu 1914 svuda na neprijateljskoj teritoriji, i na njoj ostala sve do kraja 1915. U Bosni je bila došla do samih vrata Sarajeva. Ali crnogorska Vlada nije smjela predavati javnosti ništa od onoga što se ticalo uspješnih borba crnogorskih trupa sa neprijateljem, uz izgovor da takve vijesti koriste neprijatelju, pokazujući mu kretanje i dislokaciju vojske.
Početkom oktobra 1914. Crnogorska Vojska morala se je povući od Sarajeva na desnu obalu Drine, i to pod najtežim uslovima, iz razloga što je, kako nam govoraše ondašnji crnogorski glavnokomandujući u Bosni, Užička Vojska sa desnog crnogorskog krila odstupila a da Crnogorce o tome nije prethodno i na vrijeme izvijestila. Srbijanska Vlada bacila je svu krivnju za ovaj događaj na leđa crnogorskog đeneralu. – 13. novembra 1914, austrijski đeneral Poćorek napao je na Srbiju i Crnu Goru, od ušća Drine u Savu do Foče u Hercegovini, sa 130.000 pušaka i 400 topova. Prema Srbijanskoj Vojsci, od Bijeljine do Višegrada, koju je cijenio na 160.000 pušaka, neprijateljski đeneral napao je sa 105.000 vojnika, a na Sandžačku Vojsku, od Višegrada do Foče, koju cijeni na 10.000 (a koja je u stvari brojala oko 25.000 vojnika), napao je sa pune dvije pješadijske divizije (18-om i 50-om) koje su morale brojati na 25.000 ljudi (prema podacima bečkog Ratnog Arhiva). Na stranu Srbijanske Vojske neprijatelj je prešao Drinu odmah, i pošao do u srce Srbije, tako da je već 8. novembra javljao: “Sieg k.u k. Truppen ausgesprochen”. Ali je uskoro, zaglibljen i bez hrane i municije, neprijatelj u Srbiji tučen i iz Srbije izbačen. Na strani Drine, koju su Crnogorci branili, gdje je bio vojnik na vojnika, neprijatelj nije uspio da pređe rijeku, iako su Crnogorci bili takoreći bez artiljerije. Da je neprijatelj tukao i Crnogorce na Drini i ušao u Sandžak, vrlo je moguće da bi i Crna Gora i Srbija tada već svršile s ratovanjem, kao što su ga svršile godinu dana docnije, u zimu 1915. Ova je pobjeda, međutim, eksploatisana isključivo u korist Srbije i njene vojske, dok o Crnoj Gori i Crnogorcima nije palo ni jedne lijepe riječi, iako su u stvari oni prvi spasli situaciju i omogućili pobjedu.

Neispunjena obećanja

Crnogorsko naoružanje bilo je u toku cijelog Rata posve nedovoljno. G.Pašić nije ispunio svoja obećanja data Crnoj Gori odmah po predaji austrijskog ultimatuma Srbiji, naime da će Crnu Goru pomagati u hrani, odjeći, i oružju. On je, naprotiv, i ono malo oružja što je, iako rijetko, s vremena na vrijeme stizalo iz Rusije za srbijansku i crnogorsku vojsku, zadržavao gotovo u cjelini za Srbiju. Mislio je, valjda, da su se Crnogorci skoro golim rukama pet vjekova za čast borili, te da mogu i ovog puta …
Poslje Poćorekova poraza, u Nišu kao da se mislilo da Srbiji već ne prijeti nikakva opasnost od neprijatelja. Nastala je dakle politička akcija na ujedinjenju. Da ovo bude moguće izvesti, činilo se potrebno iščeznuće crnogorske samostalnosti. U tu svrhu upućeni su iz Niša u Sandžak, gdje su bile dvije trećine crnogorske vojske, srbijanski agenti, da nagovore Crnogorce na proklamovanje ujedinjenja pod Srbijom, na očima pobijeđenog neprijatelja. Trebalo je sve strpljenje i energija onamošnjeg crnogorskog đenerala serdara Janka Vukotića – on je još živ!, da oćeraju loše sluge gorih gospodara preko crnogorske granice.

Jedan susret u Njujorku

Drugi jedan primjer. – Crnogorski kralj i njegova Vlada, koji su neprestano imali pred očima oslobođenje braće ispod tuđina, htjeli su da pojačaju kadar crnogorske vojske sa nekoliko hiljada crnogorskih radnika u Americi. Ovi su tu žrtvu tražili od Kralja i Vlade, i ova je u početku 1915 poslala dva crnogorska činovnika da ih u Americi okupe i u domovinu upute. Za obavljanje ove misije Crnoj Gori je trebalo zlatnog novca, jer ga u onom času nije u dovoljnoj količini imala: uzela je od Srbije 500.000 franaka u zlatu, i za njih dala 750.000 papirnih dinara. (Ovdje napominjem, da je G. Pašić savezničku subvenciju za Crnu Goru i Srbiju primao u zlatu, a Crnoj Gori davao onaj dinar-i-po po vojniku u papirnim dinarima a ne u zlatu; stoga je Srbija imala zlata, a Crna Gora nije. Crnogorci su docnije srbijanske dinare davali Austrijancima po dva za jednu papirnu austrijsku krunu.) Jedan od ona dva crnogorska delegata u Americi, sekretar u mom Ministarstvu, i moj klijenat u aferi sa bombama iz godine 1908, susreo se u Njujorku sa jednim G. Pašićevim agentom, koji je već i dva mjeseca prije toga bio pokušao da pobuni podgoričke rekrute; znali su se intimno odavna: septembra 1907, u nekom hotelu u Kotoru, zajedno su manipulirali bombe koje su, sa znanjem ondašnjeg predsjednika Srbijanske Vlade G. Pašića, išle iz Kragujevca za Cetinje. Moj sekretar pitao je G. Pašićeva agenta, zašto je u Ameriku došao, a ovaj mu odgovara: “Poslao me je G. Pašić da ometam Crnogorce da se u domovinu ne vraćaju”… Ovaj agent bio je rodom Crnogorac.

Izdaja Crne Gore

Iako je crnogorska vojska bila u prvoj polovini 1915 neaktivna, kao i srbijanska, Crnu Goru su redovno posjećivali neprijateljski aeroplani, dok sama crnogorska vojska za sve vrijeme rata nije imala nijednog aeroplana. Neprijateljske bombe bile su već ubile nekoliko osoba na Cetinju, i porušile, ili bolje teško oštetile, nekoliko domova. Na drugi dan Uskrsa 1915, nekolike neprijateljske bombe ubile su u Podgorici više od 100 osoba u vremenu od pola minuta. Na Cetinju su domovi većinom prizemne kolibe, te je u njima bio život u opasnosti i danju i noću. Tu je živio i vladar, pa je i on bio izložen kao i ostali. Trebalo je stati na put ovom nečovječnom načinu borbe od strane neprijatelja. Stoga su Kralj, šef Štaba crnogorske Vrhovne Komande, i delegat srbijanske Vrhovne Komande, đeneral Janković i pukovnik Petar Pešić, bez znanja i odobrenja Vlade, naredili knjazu Petru, komandantu Lovćenskog Odreda, da zovne kapetana Hupku, posljednjeg vojnog atašeja Austrije na Cetinju, za kojega se moralo prirodno misliti da se nalazi u komandi vojske koja operiše protiv Crne Gore, i da mu kaže da će Crnogorci postupati bez milosti, ako neprijatelj ne prestane sa bombardovanjem nezaštićenih crnogorskih varoši. Na ovom se sastanku nije ni o čemu drugom raspravljalo, a ideja za ovaj sastanak potekla je od G. pukovnika Petra Pešića (stoga on zacijelo o njoj i ne govori u svom napisu “Crna Gora u Svjetskom Ratu”, u “Ratniku”). G. Pašić i njegova diplomacija iskoristili su kod Saveznika ovaj događaj na štetu Crne Gore i kralja Nikole. To su neki primjeri kako se postupalo od strane zvanične Srbije protivu nas, u ratu za Srbiju. Ali se ja ovdje na njima duže zadržavati ne mogu, usljed malenog prostora, pa ću preći odmah na jedno od krupnijih spornih pitanja iz ovog doba, na pitanje Skadra. Maja i juna 1915, austro-ugarski generalni konzul u Skadru (danas češkoslovački diplomata) ometao je, s pomoću od njega organizovanih arbanaških banda, ishranu Crne Gore rijekom Bojanom, uslijed čega se na Cetinju osjetila potreba, da se okupira sjeverna Arbanija do rijeke Drima. Ja sam se protivio okupaciji same varoši Skadra. Imao sam zato svoje jake razloge, sa kojima se slagao i pokojni Kralj. Kralj najposlije predloži, da se traži mišljenje G. Pašića. Ovaj je odgovorio, preko crnogorskog poslanika u Nišu: “Uzmite Skadar i sve do Drima, ako vojske za to imate”. Crnogorski poslanik dodao je još: “Stavite i vi jedanput Evropu pred svršen čin” … Ja sam se i dalje protivio okupaciji Skadra; ali je većina bila zato da se posluša iskusni stari državnik. Međutim, srbijanski delegat, đeneral Janković, šef Štaba crnogorske Vrhovne Komande, reče da vojske za ovu operaciju nema. Vlada onda uze vojsku koja je stajala prema Arbaniji, i okupirala je svu Arbaniju sjeverno od Drima. Nato su G. Pašić i njegovi agenti počeli širiti vijest po Evropi, da je Crna Gora uzela Skadar u sporazumu s Austrijom, dovodeći ovaj događaj u vezu sa sastankom knjaz Petar-kapetan Hupka. Đeneral Janković daje ostavku stoga što je Vlada upotrebila vojsku protiv njegove volje. Na njegovo mjesto postaje G. P. Pešić, 21. juna 1915, šefom Štaba crnogorske Vrhovne Komande, i on zbog jednog neznatnog događaja, pod prijetnjom prekida svih odnošaja Srbije sa Crnom Gorom, oduzima kralju Nikoli svaku vlast nad crnogorskom vojskom. Da izbjegne svjetski skandal, i održi bratske odnošaje sa Srbijom, Kralj je popustio i pred ovim nasilničkim aktom. Onda novi šef Štaba otpočinje tajnu kampanju, svjesno neistinitu, protivu Crne Gore, njene Vlade, njene vojske, čiji je on nedostojni šef, i protivu kralja Nikole. Svoju zvaničnu prepisku objelodanio je docnije G. Pešić u pomenutom već “Ratniku”, za novembar/decembar 1924 i januar/februar 1925. Mi nijesmo znali za tajne G. Pešićeve prepiske, niti smo kao dobri Srbi mogli i slutiti do kojeg stepena se zaboravljao ovaj srbijanski oficir. Ali da pređem ukratko još najglavnije događaje koju su sljedovali. 24. septembra 1915, đeneral Makenzen napada Srbiju na frontu koji se proteže od ušća Drine u Savu, pa Savom i Dunavom do Oršave. Pruski đeneral raspolaže u svemu sa 200.000 bajoneta i 800 topova,od kojih 1/3 velikog kalibra. On ima pred sobom veći dio Srbijanske Vojske (manje Armiju đenerala Stepanovića, koja stoji prema Bugarskoj sa glavnom snagom kod Pirota, i 40 bataljona makedonskih trupa pod komandom đenerala Damjana Popovića). Srbijanci raspolažu otprilike sa 1000 topova (prema podacima iz bečkog Ratnog Arhiva). 26. septembra, cjelokupna Srbijanska Vojska prema Dunavu je u povlačenju. Srbijanska Vlada i njena Vrhovna Komanda se rješavaju da odstupe niz Vardar ka Solunu, i da se tu stave pod zaštitu Saveznika. Da li je iko u tom času mislio na Crnu Goru i Crnogorce ?… 1. oktobra 1915, đeneral Bojadžijev, sa 60.000 Bugara i 250 topova napada na đenerala Stepanovića, od Negotina do Pirota, sa glavnom snagom protiv Zaječara i Pirota; đeneral Todorov,sa 30.000 Bugara i 150 topova, napada na 40 makedonskih bataljona đenerala Damjana Popovića. Srbijanci popuštaju prema Bugarima, i put za Solun je prekinut. Pokušaj proboja kroz Kačanik nije uspio. – “Vojska srbijanska naglo se topi”, kaže vojvoda Stepanović (po G. Pešiću). “Vojska srbijanska je svedena na ispod četvrtine”, kaže vojvoda Putnik (također po G. Pešiću). “Treba odstupati preko Crne Gore”, morao je reći G. N. Pašić. Muke su nadčovječanske. Vojvoda Putnik traži, preko G. Pešića, “bratsku pomoć u nevolji” od kralja Nikole. Kralj Nikola imao je načina u onaj čas, da izda suparnike i njihovu vojsku; ali on to ne čini. On zato nije sposoban. Naprotiv, on kaže G. Pešiću: “Vojska je moja, komanda je tvoja. Upotrebi vojsku kako najbolje vidiš u interesu srpske stvari”, Kad bi G. Pešić kazao inače, ogriješio bi se o istinu. Pukovnik Pešić, ovlašćen od kralja Nikole, diže crnogorske bataljone iz Hercegovine, sa Drine, iz Arbanije, i šalje ih u Srbiju “da spasu što se još spasiti dade”. U svom pozivu na Crnogorce veli ovaj srbijanski oficir: “Ako uspijete u vašoj misiji,odužiće se za navijek srpskoj stvari”. Crnogorci su uspjeli: omogućili su odstupnicu srbijanskoj vojsci i spriječili da se i ona posljednja četvrtina ne raziđe. To je bilo u drugoj polovini oktobra.

Večera na Cetinju

Ja sam od 27. avgusta bio u ostavci. Zauzimao sam privremeno dužnost upravitelja zetsko-brdske oblasti u Podgorici, uz naročitu dužnost da olakšam, ukoliko je bilo moguće, teškoće srbijanske vojske i izbjeglica. 15. novembra srbijanska Vlada, odmah nakon Regenta, stiže u Skadar. Pokojni kralj Petar, teško bolestan, došao je iz Prizrena preko Albanije u Lješ. Tek krajem novembra stigli su u Podgoricu, sa svojim armijama, đenerali Mišić i Stepanović i Odbrana Biograda, – u svemu, tačno 63.000 ljudi, koji su jedva još ličili na vojnike. Oficiri su u većini bolje izgledali, naročito oni koji nijesu komandovali jedinicama. Kako u ovo doba – krajem novembra 1915 – nije bilo više apsolutno ništa u vojnim crnogorskim magazinima, ovu su vojsku u prolazu kroz Podgoricu za Arbaniju hranili crnogorski seljaci. Nije bilo nijedne porodice u Zeti i Bjelopavlićima, koja bi odbijala bila da svoj posljednji zalogaj podijeli sa braćom iz Srbije. Mnogi su davali i više nego što su od njih vlasti tražile. Za sve vrijeme srbijanskog odstupanja kroz staru Srbiju i Crnu Goru, crnogroska vojska u Srbiji i u Sandžaku hrabro se je borila i na sebe držala 60.000 Austro-Mayara đenerala von Keveša. 17. novembra 1915. došao je Regent iz Skadra na Cetinje, da pozdravi roditelje svoje majke. 9. decembra stigao je na Cetinje i G. Nikola Pašić, predsjednik srbijanske vlade, da pozdravi kralja Nikolu i da mu zablagodari na usluzi koju je ukazao Srbiji prilikom srbijanskog odstupanja. Ostao je na Cetinju do 11. decembra, Kralj Nikola dao je večeru u čast G. Pašića. Pašićeve intrige Ovdje hoću, radi lakšeg razumijevanja događaja, da naglasim ovo. Već iz onoga što sam u vrlo kratkim potezima dosad iznio, jasno se vidi da G. Pašića protivu Crne Gore u časovima kad je ova čak i svoju slobodu zalagala za Srbiju i za srspku stvar, i kad su crnogroski Kralj i njegova Vlada sve činili da se očuvaju dobri bratski odnosi između dvije srpske kraljevine. Mi smo u Crnoj Gori od 1913. radili na oslobađanju našeg naroda ispod tuđina, ne pomišljajući nikad da napuštamo Srbiju i njenu dinastiju. Naše je mišljenje bilo, da na svršetku Rata svaki od nas prisvoji od slovenskih zemalja Austrijske Carevine što više može, i da u tomu jedan drugog pomažemo, a nikad ne dozvolimo da nam koji susjed ospori prvo na prisvajanje ma kog bilo dijela našeg plemena pod izgovorom da smo se proširili na račun jedan drugog. Poslje rata, pak, mislili smo, radićemo stalno, da se mirnim i evolucijonim putem dođe do ujedinjenja. Znali smo, dabogme, da će kad – tad igrati pri ujedinjenju glavnu ulogu onaj koji je veći, te prirodno i jači, a to je bila Srbija, iako pred istorijom , u pogledu srspke stvari nije manje zaslužila ni Crna Gora, taj vi teški nasljednik stare Zete. Ali je G. Pašić, aspolutni gospodar srbijanske politike, mislio inače. On se nikada nije uzdigao iznad ideje ujedinjenja Crne Gore, Bosne, i Makedonije pod Srbijom, da bi on mogao igrati ulogu velikog vezira. Za ostvarenje njegove zamisli, potrebno mu je bilo u ništenje Crne Gore; a da bi to postigao, trebalo je diskreditovati i Crnu Goru i kralja Nikolu. Naviknut na intrigu, koja je svagda bila glavna podloga njegove politike, G. Pašić je mučki klevetao Crnu Goru čak i u najtežim časovima. U doba kada je pozivao Crnu Goru (1913) protivu Bugarske, on ju je pred carem Nikolom klevetao, i tražo pristanak Rusije da prisajedini Crnu goru Srbiji. U času, kad je tražio pomoć Crne Gore protiv Austrije (1914), on je bio riješen da uništi Crnu Goru kao samostalnu državu. Rezolucija srbijanske radikalske Skupštine u Nišu, u jesen 1914, o kojoj G. Pašić nije predhodno govorio Crnoj Gori, jasan je dokaz zato. Za njega je cilj svagda pravdao sredstvo, ma bilo ovo i najnemoralnije. Osjećao je da je Srbija jača od Crne Gore: staračka sujeta ga je vukla da izvrši ujedinjenje uz uništenje Crne Gore dok je on na vlasti. Povraćaj ravnoteže Ova ideja uništenja Crne Gore bez biranja sredstava bivala je utoliko snažnija ukoliko je srazmjer u snagama između Srbije i Crne Gore bivao manji. Sve dok su Srbijanci bili u Srbiji, i živili od pobjede nad Poćorekom, G. Pašić je bio siguran u ostvarenje svoje zamisli. U oktobru mjesecu 1915, kad su Srbijanci napuštali Srbiju i izveli iz nje ostatke svoje vojske, nada G. Pašića u izvođenje ujedinjenja na račun Crne Gore bila je mnogo manja. Na početku decembra 1915, G. Pašić je vidio u Skadru srbijansku vojsku svedenu na 80.000 ljudi, od kojih je onda još na 20.000 pomrlo od fizičke iznemoglosti i u more bačeno. 10. decembra, na Cetinju, on je saznao od G. Pešića,s voga oruđa, da Crna Gora ima nedirnutih 53.000 vojnika, najboljih po hrabrosti u Evropi, koji bi, najedeni, obučeni, i naoružani, vrijedili više od pruske garde. G. Pašić je tada osjetio, da je ravnoteža poremećena; ali ovog puta u korist Crne Gore, i uvidio je, da od ujedinjenja uz nestanak Crne Gore ne može biti govora.

Ideja kao strast

Jedan od diplomata (francuski poslanik) na Cetinju, izvijestio je svoju vladu, krajem novembra 1915, otprilike ovako:
“Srbijanci su napustili zemlju pod zaštitom Crnogoraca … Crnogorci, podcjenjivani, sad su pokazali da su dostojni potomci svojih slavnih predaka”.
Za ovo je sve znao G. Pašić, i njegova ideja za uništenjem Crne Gore od toga časa pretvorila se u strast. Znao je da se s neprijateljem pomiriti ne može. Znao je da se s neprijateljem pomiriti ne može. Znao je da se, u slučaju njemačke pobjede, Srbija uspostaviti nikad neće. Znao je, da u Svjetskom Ratu 50.000 Srbijanaca i 50.000 Crnogoraca ne mogu odlučiti, – s njima ili bez njih, rezultat je morao biti isti. Sudbina Srbije zavisila je dakle isključivo od Saveznika. I zato je sada jedina politička briga G. Pašića bila uništenje Crne Gore. Trebalo je promijeniti ravnotežu u korist Srbije. Crnogorska Vojska, u onom času, bila je u rukama G. P. Pešića, najizrazitijeg u svojoj srbijanskoj vojsci zastupnika politike G. Pašića. On je, dakle, još tu na Cetinju, 10. decembra 1915, – možda odmah pred večeru, ili odmah poslje večere kralja Nikole, – stavio u dužnost G. Pešiću, da izda crnogorsku vojsku i kralja Nikolu. G. Pešić je primio na sebe ovu ulogu, i izveo ju je …
Čast mi nalaže, da ovo što kažem i dokažem.

Vanredni saziv

Nastavit ću s izlaganjem događaja. G. Pašić je napustio Cetinje 11. decembra 1915. 12. decembra sastala se u izvanredan saziv crnogorska Narodna Skupština. Sastavljena u većini od klubaša, ona je na svom prvom sastanku, izabravši mene za podpredsjednika, dala znati Vladi, u kojoj su klubaši bili u manjini, da ne uživa njenu simpatiju. 13. decembra vlada serdara Vukotića predala je Kralju ostavku, i ovaj je povjerio sastav nove vlade predsjedniku Skupštine, pokojnom Dožiću, čovjeku mirnu i čestitu, ali koji nije pripadao nijednoj stranci. Nakon tri dana rada na sastavu nove vlade, Dožić je vratio Kralju mandat, 17. decembra dockan uveče. Odmah poslje odlaska Dožića, Kralj me je zvao i tražio je moj savjet. Rekao sam mu, da je u Skupštini klubaška većina, i da oni treba da sastave vladu. Kralj je, znajući da sam i sam pristalica klubaša, tražio da mu dam “brojno stanje”, kako je on u ratu govorio, klubaša, i da dođem k njemu 18. decembra u 10 sati prije podne. Odmah poslje mene, Kralj je primio šefa Štaba, G. P. Pešića, koji je kod njega mogao ući bez prijave svakog časa dana i noći, jer je Kralj u G. Pešiću imao apsolutno povjerenje. Kralj je rekao G. Pešiću, da Dožić nije uspio sastaviti vladu, i da namjerava meni staviti u dužnost da ju ja obrazujem. Pukovnik Pešić znao je da sa mojim dolaskom na vladu postaje nemoguće izvršenje misije koju je od G. Pašića na sedam dana ranije primio, jer je to značilo za svakoga: rat do kraja u društvu Saveznika. I isti čas pošao je on kod ingleškog, francuskog, i španjolskog poslanika, označujući me kao “austrijskog čovjeka i vođu grupe za mir s Austrijom”. Svrha mu je bila da omete moj dolazak na vladu i tim olakša izvođenje misije koje se je bio primio. Da bi me što sigurnije onemogućio, uputio je 18. decembra svojoj Vladi i svome vladaru u Skadar depešu u istom smislu, a u kojoj od početka do kraja nema ni jedne istinite riječi.

Riječi i djela

Prije dva mjeseca pitao me je jedan odličan publicista iz Zagreba, da li je zbilja G. Pešić sve ono izmislio što je u svojoj depeši broj 101. od 18. decembra 1915 Srbijanskoj Vladi i vladaru o meni javio. Odgovaram mu danas ovim riječima. Ako se prijateljstvo sudi po djelima i riječima, ja sam bio bolji prijatelj zvanične Srbije od sviju danas živih crnogorskih ministara; i ako se političar ima suditi po djelima i riječima, nema danas živog crnogorskog političara koji može kazati a da se ne ogriješi o istinu i svoje poštenje, da je bio od mene veći neprijatelj austrijske politike na Balkanu; i napokon: ako se čovjek ima suditi po djelima i riječima, svaki crnogorski političar ogriješio bi se o istinu i svoje poštenje kad bi kazao, da je bio veći nego ja protivnik separatnog mira između Crne Gore i Austrije. G. Pešić je to vrlo dobro znao. Ja svoje mišljenje nijesam krio. Znao je dakle, kad je govorio sa saveznim poslanicima na Cetinju, i dok je depeše pisao u Skadar, da neistinu govori i piše.

Ova neistina omogućila je G. Pešiću izvršenje od G. Pašića dobijene misije. Ingleški poslanik, grof Salis, pod izgovorom da hoće da se obavijesti o događajima – odgovorne Vlade nije bilo -, vidio je 18. decembra u 8 sati izjutra kralja Nikolu, i kao “uzgred” kazao mu, da on smatra, da je još rano da ja uzimam vlast. Ovaj ingleški džentlamen je docnije priznao, da je na Cetinju griješio. Grof Salis, danas moj veliki prijatelj, nikako ne voli sistem G. Pašićeve politike. G. Pešić, dok je ovo radio, tražio je moje prijateljstvo … Toliko ukratko o ovome …
18. decembra,u 10 sati prije podne, primio me je pokojni Kralj i kazao mi je: “Dožić nije uspio da obrazuje vladu. Po ustavu bih imao povjeriti tebi, kao podpredsjedniku Skupštine, tu misiju; ali pošto sam znao da se ti ne bi htio primiti, molio sam Rista Popovića da on sastavi vladu”. Ali ni, sad već pokojni, Popović nije uspio da sastavi vladu. Onda je, 19. decembra, Kralj povjerio sastav vlade crnogorskom poslaniku u Srbiji, G. L. Mijuškoviću. Ovaj je bio gotov 20. decembra u veče. 21. decembra se sastala Narodna Skupština, i – po mojim savjetima – imperativno je zahtjevala od nove Vlade, da ima, u društvu naših moćnih Saveznika, voditi rat do konačne pobjede. Vlada je Skupštini dala svečano obećanje, da će se upravljati po toj njenoj želji; poslje čega je zaključila kraljevim ukazom ovu izvanrednu sesiju.
25. decembra 1915, neprijatelj je napao sa 60.000 pušaka na crnogorsku vojsku u Sandžaku, na 30.000 vojnika na frontu Mojkovac na Tari-Rožaj, i nakon trodnevne krvave bitke, 27. decembra u veče, počeo da odstupa u neredu. Austrijanci su držali da se njihov pohod na Crnu Goru, bar na ovom frontu, završio kao i godinu dana prije toga onaj na Srbiju.
Ali 28. decembra, Crnogorci nijesu iskoristili ovu svoju pobjedu. Odmah
ćemo doznati zašto. Istog onog 25. decembra neprijatelj je napao, sa 30.000
pušaka i 20 baterija poljskih i brdskih brzometnih topova, i na crnogorsku vojsku prema Hercegovini, na frontu Avtovac kod Gackoga-Grahovo, koja je brojala oko 8000 pušaka. Ova se vojska hrabro borila sve do 28. decembra, dakle tri dana i tri noći, a da nije neprijatelju ustupila ni jedne važnije pozicije. Neprijatelj sam kaže, 29. decmbra: “Poslje 70 sati teških borbi (harte Kampfe) uzesmo crnogorske prve položaje”.
26. decembra, u 6 sati izjutra, neprijatelj je bio napao na Lovćenski Odred Crnogorske Vojske, sa 46.000 pušaka, protivu nepuno 7000 Crnogoraca, koji su branili Lovćen i njegovu okolinu od Mora do Grahova. Neprijatelj je raspolagao svom artiljerijom sa kotorskih utvrđenja i ratnih lađa, a sa pješadijom je vukao ovu artiljeriju: 2 velika topa od 42 cm, tri topa od 305 m/m, 13 teških baterija, i 20 baterija poljskih i brdskih brzometnih topova (sve prema podacima iz bečkog Ratnog Arhiva). Na samom lovćenskom sektoru: Solar-Mirac-Kuk-Žanjev do-Krstac, neprijatelj je napadao sa 25.000 divizijskih pušaka đenerala Vebera, Štraita, i Soršića. Ovaj su sektor, duž 10 km vazdušne linije, branili
500 Cetinjana i dvije čete Cuca. Neprijatelj kaže, da je lovćenski sektor, dakle sam Lovćen, bio onaj dio crnogorskog fronta koji je najlakše bilo probiti, i to iz razloga što je po svojoj prirodi tako izložen djejstvu artiljerije da se neprijateljska pješadija uz njega kretala pod zaštitom topovskih granata bez gotovo najmanje opasnosti, sve do samih ivica ove planine. Izgleda da je pukovnik Pešić bio drugog mišljenja, jer je bio poslao 3/5 crnogorske vojske u Srbiju u Sandžak, a ostavio da Lovćen brane 700 Cuca i Cetinjana sa riječkom brigadom od 1500 momaka, djece, i staraca, kao rezervom, a bez artiljerije. Na Lovćenu je bila samo jedna brzometna poljska baterija, a ostalo sve stara gvožđarija. Kuk, ključ lovćenskih položaja, pao je 28. decembra u 6 sati u veče, – držao se dakle, dvije noći i tri dana. Neprijatelj kaže (prema podatku bečkog Ratnog Arhiva), da su Crnogorci Lovćen hrabro branili, da je nailazio, penjući se, na otpore na mjestima na kojima je mislio da se ni miš skloniti ne može.
Na Crnu Goru su napadali, 26. i 27. decembra, na svim njenim granicama austrijski đenerali Keveš i Sarkotić; prvi sa 60.000 vojnika u Sandžaku, drugi sa 76.000 pušaka prema Lovćenu i Hercegovini. Crnogorci su se hrabro držali na svim frontovima, što im i neprijatelj priznaje. U Sandžaku – iako jedan protiv dva -, Crnogorci tuku neprijatelja. Na Grahovu
– jedan protiv četiri – ne daju neprijatelju da ide naprijed. Na Lovćenu – (Kuk-Krstac) – položaj je teži, – tu je jedan crnogorski vojnik protiv 12 neprijateljskih!

27. decembra, u 6 sati u veče, komandant Riječke Brigade, čija vojska nije tajina dobijala od 22. decembra, javlja telefonom, da su mu izgladnjela djeca i starci od umora i neprijateljske artiljerije izbezumljena, i da mora Kuk napustiti, jer na njemu nije više bilo mjesta ni đavolu. Na telefonu je šef Štaba pukovnik Petar Pešić, koji ovu vijest prima; kod njega stoji pokojni kralj Nikola, koji se, tvrda sluha, nerado sam služi telefonom. U njihovoj smo blizini ja i srbijanski konjički pukovnik G. Živojin Babić, danas ćeneral (i, kako onda, tako i sad, pošten čovjek). Te tragične večeri – ne treba se igrati riječima – nije sa Lovćena na Cetinje stigla vijest, da je neprijatelj zauzeo Kuk: Crnogorci su ga, njih 7000, još branili od 25.000 neprijateljskih vojnika. Branili su ga tri dana i dvije noći. Branili su ga tako, da njihova odbrana naliči mnogo na onu Špartanaca u Termopilama. Ali, baš kao Špartanci, i Crnogorci su imali svoga Efijalta – u licu šefa štaba crnogorske Vrhovne Komande !…
U cjelokupnom Svjetskom Ratu nema primjera slične disproporcije u snagama dvaju protivnika. Iako Kuk nije pao 27. decembra u veče, pukovnik Pešić, šef Štaba crnogorske Vrhovne Komande, izvijestio je pismeno kralja Nikolu, da je “neprijatelj zauzeo Kuk”, da se nalazi “na tri sata hoda od Cetinja”, i da je “stoga učtivog mišljenja da se odmah ode sa Cetinja”, te obrazložava svoj predlog potrebom “spokojstva i mirnoće” … Kad je G. Pešić ovaj O broj 8274 od 27/12-1915 uručio pokojnom kralju Nikoli, neprijatelj još nije bio zauzeo Kuk; niti je bio došao na tri sata hoda od Cetinja, – bio je na tri-i-po sata hoda od Cetinja, kao i za vrijeme cijelog Rata, jer se na tom odstojanju nalazila i crnogorsko-austrijska granica. Neprijatelj nije nastupao tako brzo. On je ostavio ravno pet noći i četiri dana da prevali ovo odstojanje od tri sata hoda, jer je Cetinje uzeo 1. januara 1916. On ga ne bi uzeo bio bio ni 1. februara 1916, da je na čelu crnogorske Vrhovne Komande bio drugi oficir! A moguće bi bio i oćeran od crnogorskih granica, jer je 27. decembra austrijska vojska u Sandžaku bila tučena i u bjegstvu, na Grahovu potpuno ustavljena, a na Lovćen su dolazili Kuči uz obećanje da će ga Crnoj Gori očuvati. Ali o tom ću još govoriti. Neprijatelj je dakle u Crnoj Gori nastupao polako, dok je u Srbiji činio, poslje 26. septembra, i po 12 sati hoda na dan, ako sam nije bio umoran.
Iste one večeri, 27. decembra, šef Štaba pukovnik P. Pešić izvještava i komande Sandžačke Vojske i Hercegovačkog Odreda, da je Kuk pao. A Kuk je pao tek 28. decmbra u 6 sati u veče (vidi podatke u bečkom Ratnom Arhivu).
Ta neistinita vijest učinila je poražavajući utisak na crnogorsku vojsku. Po njenu prijemu, Sandžačka Vojska ostaje skamenjena; iako vidi pred sobom potisnutog neprijatelja, ona se smatra pobijeđenom i ne iskorišćuje najslavniju pobjedu u slavnoj ratnoj istoriji Crne Gore. Na Grahovu se vojska ljuti, što su staro-Crnogorci lako napustili Lovćen, na komu se pet vjekova čuvao barjak, sveto znamenje srpske slobode.
28. decembra, kralj Nikola ide na Njeguše, gdje također neprijatelj jako pritiska malobrojne branioce Krstaca. 29. decembra Kralj ide na Lovćen, i ja s njim. Tog dana stizali su u pomoć Lovćenu s Danilova Grada, preko Čeva i Ćeklića, kučki vitezovi, najbolji junaci najhrabrije zemlje na Balkanu. Kralj je želio tog dana da vidi Kuče, jer ih je mnogo volio, ponajviše zato što se nekad na njih, bez razloga, mnogo ljutio. Kuči Bratonožići daju riječ Kralju, da će toga dana povratiti Lovćen Crnoj Gori. U 11 sati prije podne kralj Nikola vraća se sa Lovćena na Cetinje. U dvoru ga dočekaše šef Štaba pukovnik Pešić, i predsjednik Vlade G. L. Mijušković, kojega je G. Pešić međutim uvjerio o sigurnoj njemačkoj pobjedi i o uzaludnosti naših napora. A ovome nije trebalo mnogo, da se prepane … Njih oboje – nakon jedne duge diskusije, koju zasad ovdje iznijeti neću – primoravaju kralja Nikolu da se traži primirje od neprijatelja. Na kraljevo: “Ja sam protiv primirja; ne nalazim da je ni korisno ni potrebno, – ja ga tražiti nikad neću. Vi odgovarate za politiku i vojsku ove zemlje, – tražite ga Vi, ali na Vašu ličnu odgovornost”, oni odgovaraju: “Na našu odgovornost “. I njih dvoje, G. G. Mijušković i Pešić, stiliziraju akt kojim traže primirje od neprijatelja. Kralj iz njega izbaca sve što miriše na mir. Ovaj se akt docnije mijenja, bez znanja i odobrenja kralja Nikole. G. Pešić zna za promjene u aktu tajno od Kralja učinjene. Ovaj akt nalazi se danas u k. und k. Kriegsarchiv-u u Beču i – jako miriše na mir. Za ovakvu njegovu sadržinu nije znao kralj Nikola.

Docnije, G. Pešić kaže: “… Kralj Nikola i njegova Vlada svemu su krivi”. I G. Mijušković također, u ljutnji, kaže kralju Nikoli: “Izdao si ti i tvoji sinovi”, čineći aluziju na njemačke ponude preko grofa Bensdorfa, u koje Kralj nije vjerovao, a u koje je on, G. Mijušković, vjerovao, i zbog toga i bio pristalicom separatnog mira. Ali, da zasad pređemo preko toga …
Kralj Nikola ne smije izdavati naredbe svojoj vojsci, – to je pravo rezervisao sebi G.P.Pešić; stoga on naređuje Kučima-Bratonožićima, 29. decembra popodne, ne da Lovćen povrate, kao što su bili svome vladaru obećali, već da odstupaju u pravcu Podgorice, te olakašaju neprijatelju nastupanje. Naređuje cjelokupnoj vojsci sa Lovćena da odstupi u ćorsokak podgorički. Ostavlja prolaz između Mora i Jezera – jedini put za Skadar – nezaštićen. Baš kao da manevriše za račun austrijskog đenerala Sarkotića. Vojska crnogorska vidi bijeli barjak parlamentara za primirje, pa kako nije učila velike škole, ona drži da je rat svršen, da je “stari glumac” izdao, i odlazi iste noći svojim kućama.
Katastrofa je otpočela. Plan G. Pešića počeo je da uzima konkretniji oblik. Lovćen se više gotovo i ne brani. Neprijatelj može lakše napredovati. Cetinje je u opasnosti, i treba ga evakujisati. Primjer za evakuaciju daje Vrhovna Komanda. G. Pešić se plaši radi sebe, a možda i radi svoje tajne prepiske. 29. decembra, cijelo poslije podne, vrši se opšte odstupanje za Podgoricu.
Iz Podgorice, ili bolje reći iz dvora na Kruševcu kod Podgorice, G. Pešić sprema bitku, odsudnu bitku na Carev Laz, za koju raspolaže tačno sa 2000 Kuča-Bratonožića i sa nepune 2000 izgladnjelih i od topova izbezumljenih vojnika Lovćenskog Odreda. Hrabri strateg hoće da vidi gdje se mjere na Carevu Lazu 4000 Crnogoraca bez i jednog topa, i sa vrlo malo municije, sa 46.000 do zuba naoružanih vojnika austrijskog đenerala Trolmana! On, u “Ratniku”, kaže, da mu je ova bitka trebala da ustavi neprijatelja što duže u Crnoj Gori, kako ne bi u Arbaniji zarobio 80.000 srbijanskih vojnika. Šef Štaba Crnogorske Vojske, dakle, išao je zatim da po cijenu 4.000 Crnogoraca-vojnika, ćiji je on bio šef, spase ropstva 80.000 vojnika jedne bratske ali druge države!…
30. decembra, u dvoru na Kruševcu kod Podgorice, našli su se skupa: kralj Nikola, njegova Vlada, i šef Štaba Vrhovne Komande pukovnik Pešić. Došao je bio odgovor na traženo primirje. Neprijateljski uslovi bili su nečasni. Oni se primiti nijesu mogli, nijesu smjeli. Kralj je odlučan, ali se Vlada – iako je u njoj i oficir čuven, ako ne po pameti a ono po hrabrosti, – mekana, koleba. G. Pešić interveniše. On kaže Vladi, da je sve izgubljeno, da u vojsku nade nama, i da spas leži samo u miru s neprijateljem. Kad je pukovnik Pešić ovo kazao Crnogorskoj Vladi, Crna Gora imala je još nedirnutih 30.000 vojnika na Tari prema Sandžaku, 6000 u Skadru i okolici, 2000 Kuča-Bratonožića, i 6000 lovćenskih i hercegovačkih branilaca, u sve dakle 44.000 vojnika od 53.000 mobilisanih, koji su bili gotovi da se bore; od njih, 30.000 bilo je poslje jedne sjajne pobjede. Ali G. Pešić savjetuje, a Vlada se odlučuje za mir, i predlaže Kralju da se traži. Kralj se savjetuje sa savezničkim poslanicima: jedini srbijanski poslanik savjetuje Kralju, da zaključi mir i da odmah zatim abdicira. Đeneral Janković, delegat srbijanske Vrhovne Komande pri crnogorskoj Vrhovnoj Komandi, ćuti. Kralj Nikola odbija da traži mir, nešto Vlada daje ostavku, uz novu motivaciju: “Kako je Vašoj Vladi s druge strane poznato da naša vojska nije u stanju dati dalje nikakav otpor, – to Vam je maločas i predložila, da se zatraži mir od neprijatelja. Vaše Veličanstvo to je odbilo, te je Vaša Vlada primorana ovim najučtivije podnijeti ostavku …” “Druga strana”, koju Vlada u ostavci pominje, to je glavom G. P. Pešić. Kralj je odmah uvažio ostavku Vlade.
29. decembra, u 9 sati uveče, Kralj je pozvao u dvor na Kruševcu serdara Janka Vukotića, komandanta Sandžačke Vojske, bivšeg Predsjednika Vlade, i mene, podpredsjednika Narodne Skupštine i člana skupštinske većine. Prisutan je bio i G. P. Pešić. Ovom prilikom i Vukotić i ja kazali smo Kralju, da životni interesi i čast Crne Gore nalažu da se ustraje u ratu sve do kraja, bez obzira na žrtve. Naše je mišljenje potpuno dijelio kralj Nikola. G. Pešić je ćutao. (On je svagda ćutao u mom prisustvu.) Kraljevo je mišljenje bilo, a i ja sam ga tako savjetovao, da povjeri sastav Vlade serdaru Janku, onda najuplivnijem u vojsci Crngorcu. Ali je Janko Vukotić 29. decembra bio umoran. Jedva se je držao na nogama; tumarao je bio cio taj dan po Crnoj Gori, da kupi vojsku koju je G. Pešić traženjem primirja bio rastrojio. Kralj onda otpušta Vukotića i mene, uz naredbu da 31. decembra u 8 sati izjutra dođemo k njemu na Kruševcu. Ali prije našeg odlaska za Podgoricu, Kralj mi nagovještava da će mu moja pomoć kao Ministra 31. decembra biti od potrebe. U tom času G. Pešić, u prisustvu Kralja i Vukotića, prilazi k meni i čestita mi moj ponovni dolazak na upravu zemlje! …

Iz knjige Crna Gora i Crnogorci u “Novoj Evropi”

G. Pešić je sa stanom i za sofrom kod kralja Nikole na Kruševcu. Tu mu je i glavni kvartir. On, dockan u noći između 30. i 31. decembra, ima dug telefonski razgovor sa Skadrom, u kome je još sva zvanična Srbije bez izuzetka. 31. decembra, u 4 1/4 sata izjutra, G. Pešić ide kod kralja Nikole, i moli ga u ime svoga vladara i G. Pašića, da traži mir od neprijatelja i spase Srpstvu što se još spasti dade. Kralj Nikola odbija. G. Pešić se služi neistinom, kako bi lakše zadobio kralja Nikolu, i obmanjuje ga, u času kad ovaj nije imao uza sebe nijednog odgovornog savjetnika: kaže mu da je Cetinje palo, što je bila neistina.
Dugo bi me odvelo kad bih ovdje iznosio cjelokupnu diskusiju koja se je čitava dva sata vodila tada između Vrhovnog Komandanta Crnogorske Vojske i njegova šefa Štaba. Nju je pokojni kralj Nikola, u jednoj dugoj svojoj ispovijesti, u detalje opisao. Najposlje kralj Nikola pristaje “na svaku na svijetu žrtvu, ako je ova u interesu srpske stvari”; ali dodaje: “Kako smo svi mi stari ili bolesni, treba mi od Vas jedno pismeno, da budem pokriven”. Ovome se G. Pešić nije nadao. Reče da nema za to naređenja, ali daje svoju oficirsku riječ, da to nije od potrebe, jer je on tu, da to svagda i u svakoj prilici posvjedoči. Kralj Nikola ne popušta, tvrdoglav je, – hoće pismeno. Pukovnik Pešić ponovno konsultira Skadar, i u 6 1/2 sati predaje iz ruke u ruku kralju Nikoli referat O Br. 9034, datiran sa Kruševca od 31. decembra 1915 … Ovdje ću sad mnogo toga preskočiti, – do druge prilike. Kazaću samo, da O Br. 9034, Kruševac 31. decembra 1915, nosi ovaj zvučan potpis:

“Načelnik Štaba, pukovnik Serdar Pet. Pešić”

Kralj Nikola je naime, na predlog Vlade, po mom odlasku s vlasti, imenovao bio G. Pešića serdarom!
O Broj 9034, dokaz je, bez pogovora, da je serdar P. Pešić autor crnogorskog separatnog mira. Još ću reći, svjestan što govorim i svom energijom koju imam da je onaj O BR.9034, energijom, koju još imam, da je onaj O Br. 9034, sa datumom iz Podgorice od 1. januara 1916, što ga je G. P. Pešić objavio (na strani 74. “Ratnika” za januar/februar 1925) jedan namjeran falzifikat, nedostojan i posljednjeg polupismenog “intelektualca” a kamo li višeg srpskog oficira. G. Pešić će na ovo odgovoriti, ne možda zbog toga što “noblesse oblige”, jer je od njega svaka blagorodnost daleko, već zbog toga što nosi sablju i uniformu, pa tijelo kojemu pripada ne može trpjeti da jedan iz njega oćuti kad mu se kaže u lice da je, u času sudnome srpskog plemena, zaveo Crnogorsku Vojsku u kapitulaciju. Ali je položaj đenerala Pešića veoma težak, jer je on za sobom ostavio pravi O br. 9034, onaj od 31. decembra 1915! On ga je dugo tražio, pa – nenašavši ga – pomislio možda da se je izgubio! U toj nadi, on je izdao godine 1925 njegovo drugo, uširoko, udugačko, i uduboko, popravljeno izdanje.
G. Pešić ne bi smio dalje ostati u vojsci u koju ulaze Crnogorci; njegov današnji položaj je u kontradikciji s čašću Crne Gore, tog vjekovnog borca za srpsku stvar …
Kad smo, 31. decembra izjutra, Janko Vukotić i ja došli na Kruševac, mir je bio već tražen. Da smo onoga jutra sastavili vladu, mi bismo bili istog onog časa naredili odstupanje Crnogorske Vojske u Arbaniju, – izvukli bismo bili iz zemlje 45.000 najboljih vojnika u Evropi prije 9. januara 1916, dana kad je neprijatelj stigao na Bojanu i bio pred Skadrom. Ali do tog nije došlo poslje one noći. Dani od 31. decembra 1915, te do 1., 2., i 3. januara 1916, prošli su i izgubljeni u očekivanju neprijateljskog odgovora na traženi mir. 3. januara, Kralj je tražio od šefa Štaba Vrhovne Komande – kad ga je već savjetovao da traži mir -, da mu preda bar napismeno uslove mira koje Crna Gora može časno primiti. To je isto i od mene tražio. Odmah sam mu odgovorio: “Prekinuti uzaludne pregovore i narediti vojsci da hitno odstupa”. Naprotiv, G. Pešić je savjetovao kralju Nikoli napismeno: “Da ustupi Austriji Lovćen, Krstac, Kovčeg, i sve ostale strategijske tačke duž granice”, pa, “ako neprijatelj na ovo ne pristane”, da mu se ustupi i “sva” na 3. januara od neprijatelja “zauzeta teritorija”. (Cetinje je bilo palo, ne 30. decembra, kako je G. Pešić kazao bio Kralju, već 1. januara.) Dakle, G. Pešić je savjetovao, da se uz Lovćen i Cetinje uruči neprijatelju.

U interesu istine

Ja sam kralju Nikoli, 30. decembra 1915 prije podne, na putu od Rijeke za Podgoricu, kazao, da sumnjam u poštenje G. Pešića. Pokojni Kralj nije tada dijelio moje mišljenje. Ali kad je 3. januara dobio od G. Pešića pismeni savjet, da preda Lovćen Austriji, dao mi je akt na pročitanje i dodao: “Bolje ljude od mene poznaješ”. Isti čas molio sam Kralja, da oćera vladu koja nesvjesno izdaje zemlju i njega; da zove Vukotića i mene, i da ću ja na moju odgovornost isti čas staviti u okove G. Pešića. Pod izgovorom, da se boji od još većeg kaosa u zemlji, i od evropskog skandala, nije me poslušao. Dodao je ono njegovo uobičajeno: “Crnoj Gori i meni će Bog pomoći”.
G. Pešić je napustio Crnu Goru 4. januara 1916, u tri sata po ponoći. Neprijatelj je već bio na putu za Bojanu. U tom času, 30.000 Crnogoraca bilo je na Tari u Sandžaku, a ostatak između Nikšića i Podgorice i Cetinja i Podgorice. Nije više bilo moguće izvesti Crnogorce i izbjeći kapitulaciju. Crnogorsku vojsku je, dakle, svjesno i prema dobijenim instrukcijama, doveo do kapitulacije srbijanski đeneralštabni pukovnik G. Petar Pešić. Svrha mu je bila – on je i sam priznao -, da se Crnogorci ne nađu na Solunskom Frontu uza Srbijance, i da kralj Nikola ne uđe u domovinu uza srbijanskog kralja Petra. G. P. Pešić je, na taj način, uništio Crnu Goru; iskopao je mnoge crnogorske domove, upropastio materijalno veliki broj crnogorskih familija, bacio je na ulicu mnoge od nas sa cjelokupnim našim porodicama, posijao klicu mržnje između dva dijela jednog istog naroda. On je veliki grješnik.
U intresu je istine, u interesu je pravde, u interesu je javnog morala, u interesu je sloge između Crnogoraca i Srbijanaca, da jedan častan sud, sastavljen od prvih pravničkih i vojničkih ličnosti, ispita uzroke crnogorske kapitulacije. Tu nije više u pitanju samo kralj Nikola. On je mrtav, – on pripada istoriji. Ako je i pola istina od onoga što se – ne uvijek dokumentovano – o njemu kazalo, istorija će dati o njemu svoj strogi sud. Ja ga ne branim. Nalazim samo za svoju dužnost da kažem, da ako je kralj Nikola bio onakav prije i poslje kakav je bio dok smo na vlasti bili serdar J. Vukotić i ja, istoričar će zaključiti, d je kralj Nikola bio na čast zemlji koja ga je dala, na čast narodu iz koga je izašao. Ali je ovdje u pitanju nešto više od jedne ličnosti, ovdje je u pitanju vjekovna čast i slava Crne Gore.
Sam G. P. Pešić morao bi izaći iz vojske; on sam morao bi tražiti častan i nepristrasan sud. Njegove starješine ne smiju se oglušiti o ovo što se ovdje kaže. Kralj Nikola je umro ubijeđen, da je 31. decembra 1915 G. Pešić, u namjeri da ga lakše obmane, zloupotrebio ime nekih ličnosti. Bude li se pokušalo da se ova stvar oćuti, ja ću učiniti svoje zaključke. Jer ja nijesam ovdje sve kazao. Ne pripadam u duši nikakvoj stranci. Te pozivam Crnogorce koji nijesu degenerisani, ma kojoj političkoj grupi oni pripadali, da mi pomognu u ovoj odbrani časti Crne Gore i njenih sinova, koji su pet vjekova ginuli za slobodu srpskog naroda i za časno, pošteno, i nezainteresovano ujedinjenje. Za sve što sam ovdje iznio, nosim lično cjelokupnu odgovornost.

P. Plamenac

Proces Crne Gore

Poslije katastrofe Srbije i Crne Gore, pri kraju 1915, Crna Gora je pala pod najstrašniju optužbu: da je izdala … Ali je odbrana, u inostranstvu i u zemlji, dovela klevetnike na optuženičku klupu. Danas već sav pošteni svijet u inostranstvu zna i govori: da je Crna Gora bila izdana. Da, ali tako još nije svuda na domu. Eto i skorašnja takoreći zvanična istorija o “Velikoj Srbiji” govori o “ženskom napuštanju Lovćena”. Doista, oni koji ostadoše živi poslije krvavih ratova sve tamo od 1912, ne bi bili dostojni svog narodnog imena kad ne bi, jednom za vazda, to prečistili. Ako je Crna Gora izdala, neka se to iznese na vidjelo i utvrdi pred cijelim svijetom. A ako je izdao koji od njenih predstavnika ili starješina – politički ili vojnički – s njim pred sud; pa izdajnicima (ako bi ih bilo) smrt, a poštenima i herojima – čast !Za čast i pravo

Kralj Nikola je, pored ostalog, od Konferencije Mira, 26. avgusta 1919, tražio savezničku anketu o ulozi svojoj i Crne Gore u Svjetskom Ratu. Taj memorandum svjedoči, koliko je ta uloga bila puna časti, pregnuća, i samopožrtvovanja. U tom memorandumu, kralj Nikola zauvijek, kao i u ranijim proklamacijama iz egzila (od 1. jula 1918: Jugoslovenima, 7. oktobra 1918: Crnogorcima, na Badnji dan 1918.): „Pitanje Crne Gore nije pitanje dinastičko; ono predstavlja jedan veliki princip – prava, slobode, i volje naroda!…” Kralj i Vlada su, u svim tim značajnim dokumentima – koji su ogledalo čitavog jednog perioda teške i nejednake borbe -, kao i u proglasu crnogorskom narodu od 22. januara 1919 (upućenu na prijedlog Predsjednika Vilsona i Konferencije Mira) tražili: da se crnogorski narod slobodno izjasni, te da narodna volja bude suverena. Kralj je bio gotov na sve žrtve, pa to o naglašuje u rečenim istorijskim proklamacijama, – samo ne na žrtvu časti i prava Crne Gore! Pokolenja će se pred njome klanjati, kao i pred grobom Kralja i Kraljice, čije kosti borave van rodne grude.
Narodna Skupština u Biogradu trebalo bi da ustane na noge, da skine kape, pa – uz pobožan uzvik, da klikne: „Čast Crnoj Gori, zatočnici mrijet naviknutoj! Oprosti nam, Bože i Crna Goro, što smo vrijeđali tvoje rane, primi nas opet na bratsko srce, gotovi smo da ispravimo sve nepravde, – nađimo način bratskog sporazuma, ravnopravnosti, i pomozi da na njemu zidamo budućnost”.

Kako i priliči

Naši dokazi i dokumenti o ulozi Crne Gore u Ratu takve su prirode, da bi bili posljednja riječ u tom pogledu. No i bez njih, svako zna da je Crna Gora i u Svjetskom Ratu – iako od svakog napuštena – izvršila svoju ulogu bratski, saveznički, kako priliči njemu imenu i tradiciji. Njene muke i žrtve bile su, srazmjerno, veće nego ičije; njenu samopožrtvovanju nema ravna u istoriji ratova i naroda! – Eto i đeneral Petar Pešić, u Ratu delegat Vrhovne Komande Srbije u Crnoj Gori, i načelnik Vrhovne Komande Crne Gore, u službenom „Ratniku” potvrđuje ovu istinu. Pored svega, dojučerašnji Ministar Vojni i drug dugogodišnjeg predsjednika Vlade G. Pašića, iznio je izvjesne istine, i dao odličnu podlogu da se proces pokrene – na temelju samih zvaničnih dokumenata Srbije.
Studija G. Pešića je optužba protiv Vlade i Vrhovne Komande Srbije, koja mu i ne odgovara kad ovaj predočava katastrofu Crne Gore ako joj se ne pritekne u pomoć transportima, hranom, municijom, itd. Ondašnja vlast Srbije neće ni da čuje za predloge o građenju puta za kolski saobraćaj, te vezu između Srbije i Crne Gore (Peć-Andrijevica). Đeneral Pešić predočava očajno stanje Crne Gore: „Glad je neizbežna, a sa tim i sve posledice. Već danas vojska i narod nezadovoljni su i javno prete pobunom; osećaju se svi predznaci revolucije u zemlji, ako se narodu ne obezbedi hleb”). Na opštu nesreću, nije dugo potrajalo pa su se osjetile posljedice koje on predočavaše. One su pogodile obe bratske i savezničke kraljevine. Đeneral Pešić (na str. 26) smjelo potvrđuje: „Da je naša Vrhovna Komandas (Srbije) bila blagovremeno obavestila crnogorsku Vrhovnu Komandu o promeni svoga komunikacijskog pravca (odstupanje vojske preko Crne Gore), onda ne sumnjam da bi snabdevanje obeju vojska?? bilo mnogo bolje i ne bismo izgubili naše najbolje vojnike prilikom toga odstupanja”. Ovome ne treba komentara.

Dvostruki aršin

– Đeneral Pešić konstatuje dalje, da je već u junu 1915. stanje (snabdijevanje vojske) „bilo postalo posve kritično”; on tada javlja srbijanskoj Vrhovnoj Komandi: „Crnogorska vojska raspolaže sa vrlo malo artiljerijske i pešadijske municije, te je nesposobna za makakvu ozbiljniju akciju. Tako za austrijsku manliherovu pušku nema više od 200 metaka na pušku, za nemačku mauzerku 480 metaka, a za rusku moskovku po 760 metaka na pušku… – Sa topovkom municijom stoji se još gore, jer ima veliki broj topova koji imaju po 80 metaka na cev, kao poljski ruski obuhovski i poljski krupov b rzometni top 7.5 cm; a najveći broj metaka je na jedan top 650 za poljske debanžove topove. – Za haubice Šnajder-Kane 12 cm ima svega po 35 zrna na cev, a za krupove haubice 12 cm svega po 35 zrna na cev” (str. 8.). Malo daslje, šeneral Pešić (na str. 16) objavljuje raport, koji je bio uputio nadležnima u Srbiji: „Pošto od cele crnogorske vojske nas interesuje Sandžačka Vojska”, to za nju predlaže izdržavanje, „a ostatak crnogorske vojske ostaviti crnogorskoj Vrhovnoj Komandi na raspoloženje za odbranu Crne Gore, koju da formiraju crnogorski oficiri, a svi srpski oficiri da se vrate u Srbiju”. „Na ovaj način” – veli – „dobilo bi se dvoje: što bi Sandžačka Vojska bila pod našom direktnom upravom (Srbije); i drugo, što se ne bismo brinuli o ishrani i odbrani cele Crne Gore”.

Pod težinom istine

Eto, to je bio odnos Srbije naspram Crne Gore, u danima, kada se odlučivalo o njihovu zajedničkom spasu ili pogibiji! Đeneral Pešić završava svoj raporat: “Ovaj predlog naišao bi na veliki otpor kod Kralja i Vlade (Crne Gore), te ga treba usvojiti samo ako je u našem interesu, da Crnogorci ili prime ovaj predlog ili da odazovemo celu Srpsku Misiju”. Ali se đeneral Pešić ni na tome ne zaustavlja: on se ne usteže da povede riječ (str. 16) i o “sigurnim izvještajima” koje, veli, ima o nakani Crnogoraca da se presele (u toku ratnih operacija) u Srbiju. Štaviše, javlja da su mu se “poverljivi ljudi (u Crnoj Gori) obraćali i pitali da li da svojim prijateljima savetuju prelaz u Srbiju ili ne”; te traži, preko Ministarstva Vojnog, onda u Nišu, instrukcije svoje Vlade, “kako bi se znao upravljati u ovome pravcu”.
Đeneral Pešić iznosi dokumente koje ima, i dobre i loše. Ali on (na str.23), pred strašnom javom – katastrofom Srbije i Crne Gore – brani sebe i Crnu Goru od krivice za katastrofu pri povlačenju trupa iz Srbije: “U Crnoj Gori vlada glad već sedam meseci, i nema ništa ni u zemlji ni u slagalištima. O ovome sam više puta izveštavao G. Ministra Vojnog i našu Vrhovnu Komandu (Srbije), kao i o merama da se ishrana osigura, ali nikad nisam odgovor dobio”. To je bar iskreno i jasno!… Tadašnji pomoćnik Načelnika Štaba Vrhovne Komande Srbije, sada đeneral u penziji, Živko Pavlović, živj je. On i inače publikuje materijal i studije za ratnu istoriju. Daje mu se jedinstvena prilika da uzme riječ i o ulozi Crne Gore u posljednjem Ratu, te ponaosob o odnosima između Crne Gore i Srbije, bar do pada jedne i druge pri kraju 1915. Publikacija njegova kolege đenerala Pešića na to ga poziva. Ako su Vrhovnoj Komandi Srbije politički faktori naređivali onako držanje naspram Crne Gore, – kako to navodi G. Pešić, – na srijedu s istinom. To traži čast ondašnje Vrhovne Komande Srbije, a to traže i svi živi, kao i grobovi “užasnih žrtava” (str. 23).
Daleko smo od pomisli da ovdje ulazimo dublje u ispitivanje nesamo perijoda slave i nesreće (1914-5) nego ni same publikacije đenerala Pešića. Ovdje nije riječ ni o taktu, mudrosti, umješnosti pojedinih odgovornih faktora. Ukazujemo samo na izvjesne teške istine, planove i namjere, koje je narod platio nezapamćenim mukama i žrtvama. Da je krivica do Crne Gore, dokumenti bi bili publikovani, – zar bi je iko poštedio! A odbrana Crne Gore u tom pogledu prestavlja čitavu literaturu i nepobitno utvrđuje samo zasluge i žrtve Crne Gore. Poslije pada Srbije, i Rusija i Italija jednoglasno su uzviknule: pad Crne Gore bio je neminovan, – on je prirodna posljedica pada Srbije; Saveznici je nijesu mogli pomoći ni spasiti. Francuska je to isto očitovala; Klemanso je osuđivao Saveznika što nijesu bolje pomogli Crnoj Gori, dok je vice-admiral Beson (u službnoj “Lig Maritim”, Pariz, februara 1918) vojničkim razlozima – nemogućnošću Saveznika da pomognu – objašnjavao pad Srbije i Crne Gore. Daleko bi nas odvelo da ređamo sve kompetentne ocjene koje su, u istom pravcu, potekle od strane vojnih i političkih autoriteta. Kad bi trebalo, mogli bismo doći i do dokumenata iz kojih bi se dalo utvrditi: ko je i kako rovario protiv Crne Gore, usred boja, dok su pucala čela i padali junaci. No i bez toga, danas je jasno kako je došlo do stanja kojeg đeneral Pešić prikazuje (na str. 13) ovim riječima: “Saveznici su kategorički odbili osigurati dovoz hrane morem, i čine vladi (Crne Gore) sve neprijatnosti i teškoće zbog zauzeća Skadra, i što veruju u savez Crne Gore s Austrijom”.
-Kakav savez! Otvoriše se svi, pa i bečki, arhivi, pa gdje je i trag o kakvom savezu? O samom zauzeću Skadra (1915), da kažemo nekoliko riječi.
Ondašnji crnogorski odgovorni faktori – i vojnički i politički – nalaze se danas na teritoriji Jugoslavije. Oni imaju o tom i dokumente i dokaze, iz kojih bi se lijepo vidilo da su sumnjičenja i klevete povodom zauzeća Skadra ubrzali pad Crne Gore, pa i same Srbije. Slično tome desilo se i prilikom oslobođenja Skadra, 1913. Baš đeneral Živko Pavlović je, prije dvije godine, osudio Vladu Srbije za držanje u pitanju Skadra (v. “Srpski Književni Glasnik” od 1. jula 1924), i da nije drugih dokumenata, dovoljni su oni koje on iznosi, da se vidi koje je prav a ko kriv.

Spor oko Skadra

Protiv nje od primirja 1918. (da ne govorimo od prije); oni učiniše da se, makar i privremeno, Crna Gora liši Skadra, da se Skadar na Bojani odcijepi od narodnog tijela. Vlada G. Pašića je publikovala, prije godinu dana, knjigu „Jadransko Pitanje”, koja sadrži dokumente o tome da je delegacija Srbije na Konferenciji Mira u Parizu Skadar predala tuđinu, mada je bio obezbijeđen Crnoj Gori nesamo po pravu i istoriji nego i novijim međunarodnim ugovorima. I po dokumentima đenerala Pešića vidi se, da je Vlada Srbije bila protivu zauzeća Skadra od strane Crne Gore: mjesto da stane uz Crnu Goru, ona se pridružila zajedničkom neprijatelju. Sam đeneral Pešić posredno opravdava zauzimanje Skadra (1915), u svom raportu koji je poslao Ministru Vojnom Srbije onda u Skadru; u tom raportu govori se o namjeri „neprijatelja” (ovdje Austro – Ugarske) da „pošto-poto zauzme Skadar, da spriječi uređenje srpske vojske” (Str. 7). Pri svem tom, i pored svega što je slijedilo, đeneral Pešić završava svoj rad ne slažući se sa Crnom Gorom u pitanju zauzeća Skadra. A zar nije bilo bolje što se, u času katastrofe Srbije, Skadar našao u rukama Crne Gore?… Istina se zna Što dovdje navedosmo sadrži kardinalna pitanja, – glavne pozicije borbe, i ciljeve odbrane koja se vodi. Iako već sav svijet zna gdje je pravo i istina, usred Beograda čuju se još napadi kao onaj o „ženskom napuštanju” Lovćena. Da ne pomisli ko da se to poslije može popraviti „povraćanjem imovine”, davanjem položaja, ordena, i slično!… Mi tvrdimo, da dani katastrofe i izgnanstva nijesu pomračili krunu i ličnost kralja Nikole. On je gađan metcima koji su imali da sruše i osramote Crnu Goru; ali su se oni odbili o mučeništvo za narod i opštu stvar, a ličnost kralja Nikole obezbijedila je sebi na Slovenskom Jugu jedno od prvih mjesta iza Vladike Rada. G. Pašić će valjda i sam biti sa tim saglasan, jer kad je posjetio Cetinje po padu Srbije (1915) izjavio je: „Došao sam da pozdravim najvećeg živog Srbina”!… Ako ni današnja Narodna Skupština nije zrela za ovakvu misao o Crnoj Gori, ako nije prožeta ovim ubjeđenjem – hajdmo pred sud naroda. Taj sud ne bi bio sastavljen od odgovornih i zainteresovanih političkih i vojnih faktora, nego bi bio čist, neumitan sud naroda. Ili, hajdemo još dalje: nek se sastavi Međunarodni Sud, od svjetskih kapaciteta po pitanjima prava i savremene diplomatske i političke istorije i vojništva. Takav sud obezbijedio bi pouzdano mjesto za nove zlatne stranice istorije Crne Gore. Najkritičniji časovi Kralj Crne Gore, u najkritičnijim časovima, tražio je pomoć Saveznika, poglavito Rusije, Italije i Francuske. Njegovi telegrami o tome (neki još nijesu objelodanjeni) svijetle su ilustracije posljednjih njegovih pokušaja iz niza neprekidnih napora za spasavanje Crne Gore i Srbije. Da li se ima dokaza u Biogradu, da su i svi prestavnici Srbije isto tako radili? Ima razloga za sumnju, jer nije ostala tajna: da je predstavnik Srbije u Parizu ometao snabdjevanje i naoružanje Crne Gore, te akciju Saveznika sa mora. Taj dio zakulisnog fatalnog rada proviruje i iz samih dokumenata koje iznosi đeneral Pešić. Uzmimo za primjer njegov raport, upućen nadležnima, onda u Nišu i Kragujevcu, od 19. septembra 1915, koji utvrđuje, da su vojnički obziri, i u času kada se ticalo spasa ili pogibije, padali pred sumnjivim političkim kombinacijama, bolje reći sitnim intrigama (Str. 5/6). – Rasprava o ovome odvela bi nas odviše daleko. Svakako, jedan od razloga bila je domaća nesloga, rovarenje među vojskom i narodom. No nije izostala ni zebnja izvjesnih upravljača Biograda u konačnu pobjedu Saveznika: ogrnuti sumnjom u pobjedu, htjeli su da spekulišu, da bar nešto „ućare”, t.j. da se, pri samoj katastrofi, obezbijedi pripojenje Crne Gore Srbiji. Ta politika stvaranja takozvane Velike Srbije stalno je vođena i poslije katastrofe. Dotični srbijanski prvaci bili su izbrisali iz programa integralno oslobođenje. U tom smislu date su bile i formalne instrukcije predstavnicima Srbije na strani.

Čast iznad svega

Poslanik Srbije u Vašingtonu, naprimjer, to je javno posvjedočio. Ali se ta politika najizrazitije manifestovala pri pregovorima između Beča i Pariza, 1917: Austro-Ugarska je želila da zaključi sa Saveznicima poseban mir, da prizna pravo Francuske na Alzas-Loren, a u naknadu zato da Austro-Ugarska očuva integritet svoje teritorije; za Srbiju pak bila je predviđena „naknada” u darivanju Crne Gore, te da joj to bude ujedno izlazak na Jadransko More (vidi: Diplomatsku prepisku Crne Gore, 1918-1921; knjigu princa Siksta od Burbona: „Ponuda Austrije za poseban mir”; Memoare Aleksandra Riboa, itd.). – Još gore, dok je crnogorska vojska, u toku Rata, bila pred Sarajevom, izvjesne Velike sile trgovale su na račun opet darivanja Crne Gore Srbiji, ali je Rusija to odbila (vidi publikaciju: „Tajni dokumenti iz arhiva Carske Rusije, 1914-1915”). Što nas međutim , naročito interesuje, to je da je, pored onakova držanja zvanične Srbije – u danima pred zajedničkim padom – Crna Gora, kad je nastupio čas propasti Srbije, oduzela od svoje gladne vojske i svog naroda i posljednji zalogaj da ga podijeli sa vojskom i narodom Srbije koji su odstupali preko Crne Gore. Taj posljednji zalogaj (110.000 kgr. kukuruza, koji se zatekoše u Đakovici), ustupljen je Srbiiji, i đeneral Pešić to bilježi (na str. 20/1). Da nije bilo druge žrtve, i ta je ogromna. Ali Crna Gora u to doba vodi i krvave bojeve – sama protiv onda silna neprijatelja – da produži život sebi i zaštiti odstupnicu Srbiji. Da li se moglo tražiti još nešto više?… Poslije publikacije Đenerala Pešića prestaje svaka diskusija po ovom predmetu. Niko pozvanije i efikasnije nije mogao sve ono priznati. Crnogorci su bili, dakle, ostavljeni: bez hljeba, oružja, municije, da budu hrana za austrijske topove, da golim prstima razbijaju u Boki-Kotorskoj austrijska utvrđenja, kojima se nije mogla približiti ni flota velikih Saveznika, da sa ogoljelog Lovćena valjda kamenjem suprotstaju austrijskoj floti, koja zadavaše strah na Jadranu. Dosta je reći, da je opšta ratna situacija bila takva, da veliki Saveznici samo izdaleka posmatrahu taj strašni i u istoriji rata jedinstveni prizor. A poslije toga, mjesto da Crna Gora bude veličana kao žrtva opšte situacije, ili žrtva Saveznika, osuše se protivu nje najteže i najstrašnije optužbe i najsramotnije klevete. Posljedice su bile zamašne i mnogostruke. I Beč, pred umiranjem, tražio je u njima koristi. I dok je propaganda zvanične Srbije dosegla čak do zarobljenih logora, Crna Gora je i prije i poslije Rata doista vodila veliku nacijonalnu politiku u duhu Njegoševa Jugoslovenstva i Slovenstva. Prvo i iznad svega, čast Crne Gore; potom sve ostalo! „Čast ranjena žeže hrabra prsa…” Baš u danima najveće narodne nesreće i krize, svi smo vidjeli, ili mogli vidjeti, da je Crna Gora plam koji razgoni mrak, da je besmrtna i vječna. Na njenu obrazu ne smije ostati ni mrlje ni pege, ponajmanje od bratske ruke! Rim (u izgnanstvu), 1925. Dr Pero Šoć, bivši zastupik Predsjednika Ministarskog Savjeta, i ministar Spoljnih poslova Crne Gore G. Nikola Pešić u Skadru i San-Đovani-di-Medua (Iz mojih zabeležaka) Sudelujem aktivno već blizu tridesetipet godina u političkom životu moga naroda. Mnogo sam štošta u tome periodu vremena video, mnogo štošta iskusio i naučio, mnogo štošta preživio. O svima važnijim događajima koji su se za to vreme odigrali, kao i o svima značajnijim ličnostima s kojima sam bio u dodiru i radio, ja sam vodio zabeleške. Starao sam se pritom da suzbijem u sebi svaki lični osjećaj, da odstranim simpatije i antipatije, ukoliko je to moguće čoveku učiniti, da budem do krajnjih mera objektivan, korektan. Te ću svoje zabeleške predavati javnosti kad za koju bude pogodno vreme. Sada, pred pompeznu proslavu osamdesetogodišnjice šefa Radikalne Stranke G. Nikole Pašića, koju mu spremaju njegovi prijatelji, puštam kroz „Novu Evropu” dve (u ovoj svesci i jednu, u narednoj drugu) od mojih zabeležaka, koje se odnose na rad, politiku, i karakter slavljenika. Sve što je tu rečeno, rečeno je u obliku moje iskrene ispovesti, nepomućene ni u najmanjoj meri kakvom primišlju. Svakome treba dati ono što je njegovo. A bio bi greh i prema Istoriji i prema budućim naraštajima, puštati da se na veštački način, pre nego što slavljenici odu Bogu na istinu, pletu odviše mnogi venci slave i veličine. Nedopustiti da se tako radi, dužnost je i moja, kao i svih onih koji ne žele da se ovako unapred sprema falzifikovanje Istorije. Ove mjere zabeleške imaju samo taj zadatak, i tako ih treba shvatiti.

Peripetije u Skadru

Prva zabeleška, koju ovde objavljujem (a koja u mome beležniku nosi broj 27), tiče se teme koju sam ispisao u naslovu. Bio sam među poslednjima koji su godine 1915. napuštali svoju otadžbinu bežeći ispred neprijatelja. Pošao sam sa svojima i sa najbližima prijateljima u bežaniju 16. oktobra te godine iz Jagodine, u kojoj sam proveo sve vreme Rata do momenta kada sam i to svoje sklonište morao napustiti. Neću opisivati sve strahote kroz koje smo prolazili povlačeći se dok nismo 1. decembra stigli u Skadar. I to će kad-tad ugledati sveta. – Ovde ću se zadržati samo na mom bavljenju i životu u Skadru, i San-Đovani-di-Medua, na izvesnim važnijim događajima koji su se u tim mestima odigrali, a koji nesamo mogu imati značaja za političku istoriju moje pređašnje, predratne, otadžbine, nego su karakteristični za one ljude kojima je sudbina srpskog naroda dodelila da se nađu u onim najstrašnijim njegovim danima na vrhovima i u vođstvu. Sve to nije davno bilo. I danas su u životu mnogi koji su, kao i ja, preko Skadra i San-Đovani-di-Medua našli spasa u Francuskoj i u Italiji. Oni će biti svedoci da je ovo što iznosim u ovoj belešci rečeno hladno i objektivno. Kada se saznalo za moj dolazak u Skadar, pohitali su mnogi moji prijatelji i partijski i nepartijski, mahom narodni poslanici, koji su već mnogo ranije tu prispeli, da me vide, da mi po što novo kažu, i da se samnom sporazumeju šta da mi, narodni poslanici, u ovim teškim danima, dalje činimo. Od njih sam doznao da je i Vlada u Skadru, da su tu Vrhovna Komanda i Prestolonaslednik Aleksandar. Te su vesti za mene bile toliko značajne da sam im se kao dete obradovao. Okupljanje poslanika Moji prijatelji, narodni poslanici, između ostalog, rekoše mi i to, da ih je velika većina narodnih poslanika u Skadru, da su pokušavali doći ma u kakovu jaču vezu sa Vladom, ali da su im svi pokušaji ostali uzaludni. – „Predsednik Vlade” – rekoše, „G. Nikola Pašić, u tolikoj je meri zbunjen i izgubljen da nam nesamo ništa ne ume da kaže, nego se prema nama vlada kao prema ljudima koji su mu dosadni da ih ni gledati ne može”… To su im bile takoreći prve reči. „Pa šta ste vi, za ime Boga, jeste li vi narodni predstavnici ili niste? Niste vi tu došli po nekom svom besu, već po svojoj dužnosti, jer dok ima države, i onoga što je državom čini, morate i vi biti tu, pokraj Kralja i Vlade, pokraj Vojske! Uostalom, zar niste vi, kao narodni poslanici, zvanično, depešama, koje vam je uputio sam predsednik Vlade, došli ovamo? Gde ste sada, jeste li gdegod na okupu? Možemo li se brzo skupiti i kako-tako organizovati?”… To su otprilike bila moja pitanja, upravljena mojim drugovima i prijateljima pri prvom susretu u Skadru. – „Gotovo svi se skupljamo u jednoj velikoj zgardi, u školi jednog kapucinskog manastira, gde smo našli utočišta i gde mnogi od nas i stanuju; a i svi ostali, koji su raštrkani po Skadru, lako se mogu naći i skupiti” rekoše oni. „E onda sutra na sastanak i dogovor u toj zgradi, pa bar da dođem u ovom našem nesrećnom položaju…” Sutradan rano izjutra iskupismo se u zgradi te manastirske škole. Narodnih poslanika bilo je tu mnogo više od kvoruma skupštinskog. Na taj sastanak narodnih poslanika, – koji je bio prvi posle poslednje sednice Narodne Skupštine u Nišu, pred sam upad bugarski – nijedan član Vlade nije hteo doći, iako im je bilo saopšteno da ćemo se skupiti. Taj sastanak nije imao, dabogme, karakter sastanka skupštinskog, već obeležje sastanka narodnih poslanika koji se povlače ispred neprijatelja, bez razlike političko-partijske podvojenosti. Na licima svih poslanika čitao se bol i očajanje; uza sve to neznanje onoga što se u svetu zbiva, i neizvesnost šta će dalje biti, i gde će se sve to zaustaviti! Vrijeme za slogu Ja sam prvi uzeo reč. U kratkom govoru potsetio sam sakupljene poslanike na dužnosti koje su nam narodnim poverenjem dodeljene: „Mi smo, kako mi izgleda”, rekao sam tada, „izgubili Otadžbinu. Naš je narod već u kandžama neprijatelja našeg. Ali, teško nama, predstavnicima njegovim, ako sada, u ovim najtežim časovima, budemo gledali samo sebe i svoje porodice!… Mi smo doskora bili podeljeni u posebne parlamentarne grupe, zavađeni i otuđeni. Sad, u ovom najtežem času našeg naroda, moraju iščeznuti sve podvojenosti, sve zadjevice i sva neprijateljstva, i mi svi, koliko nas god ima izbjeglih iz otadžbine, moramo biti jedno, – jedna duša i jedno telo. Oglasimo to odmah, na ovom prvom sastanku, i kažimo svima kojih se to tiče”… Oduševljeno je primljen ovaj moj predlog. Socijalistički poslanik, G. Triša Kaclerović, prvi ga je prihvatio, i dao mu je lepu interpretaciju i svoje puno saglašavanje. Sledovala je odmah i odluka, da je srpska Narodna Skupština na okupu u Skadru, i da se stavlja bez ikakvih uslova na službu Kralju, Vladi i Vojsci. Narodni poslanik G. Jaša Prodanović i ja izabrani smo, kao predstavnici poslanički, da upoznamo Vladu sa raspoloženjem i sa jednoglasnim zaključcima poslanika, i da budemo veza između Vlade i poslanika, dok se Narodna Skupština po poslovniku ne organizuje.

Sastanak sa Pašićem

Mi smo svoj zadatak brzo svrili. Ali G. Nikola Pašić nije hteo poklanjati pažnje tom našem radu i tim i takvim zaključcima narodnih poslanika. Dao nam je odmah na znanje, da smo mi, narodni poslanici, nepotrebni Vladi i svima ostalim faktorima državnim, ukoliko su i oni još bili u važnosti, i jedva se smilovao i pristao da se narodni poslanici i Vlada sastanu. Tako smo se, u zgradi opštinske sudnice skadarske, sastali sa G. Pašićem. Prva reč njegova na tom sastanku bila je: „Šta hoćete vi, i ko vas je zvao da čak u Skadar dolazite?” Uvređen ovakvim dočekom, ja sam mu iz sredine sakupljenih poslanika doviknuo: „Pa Vi ste nas, G. Pašiću, lično depešama pozvali! A i da niste, bila nam je dužnost da budemo tu, u Skadru, kraj Kralja, kraj Vlade, kraj Vojske!… G. Đorđeviću”, (obratih se G. Marku Đorđeviću, narodnom poslaniku za varoš Jagodinu), „pročitajte depešu G. Pašića, kojom nas je pozvao da se odmah krenemo za Vladom! Neka se bar to zna!” …G. Marko Đorđević pročita depešu. Nastade tajac. Posle podužeg ćutanja, G. Pašić zbunjeno reče nekoliko reči, iz kojih niko nije mogao ništa razabrati, niti zaključiti. Pri kraju nam preporučio da se što pre dokopamo obale San-Đovani-di-Medua, i da se prvim lađama koje tu prispeju prebacimo na talijansku obalu. Rastali smo se sa G. Pašićem svi zlovoljni i ljuti, ali i svi rešei da ne napuštimo Skadar… I čitav mesec decembar 1915. godine proveli smo u Skadru, u neprekidnoj borbi sa G. Pašićem. On nas nije trpeo kraj sebe, nego nas je neposredno terao da bežimo u svet, – na Korziku. Mi smo ostajali uporni: – „Nije naše mesto na Korzici”, govorili smo G. Pašiću G. Prodanović i ja, nismo mi pošli iz otadžbine kao obični izbeglice, da spasimo živote, već smo napustili našu zemlju kao narodni poslanici, i naše je mesto ovde, kraj Vladaoca, kraj Vlade, kraj Vojske. Narodna Skupština nije raspuštena, ona je na oklupu, po imperativu ustavom, i mi, kao članovi njeni, moramo biti onde gde su i ostali najvažniji faktori državni… Rapsustite Narodnu Skupštinu, i odmah ćemo postati obične izbeglice i poći u svet kao obični građani…” Rastanak u ćutanju Poslednjeg dana meseca decembra, dođe k meni rano izjutra pokojni Andra Cvetković, narodni poslanik, i reče mi: „Sad me, pre nekoliko minuta, susrete na ulici G. Pašić, i reče mi da nađem tebe i G. Jašu Prodanovića, i da vam kažem da odmah idete k njemu, jer ima da vam učini neka važna saopštenja. Zamolim Cvetkovića da ide i potraži G. Prodanovića, i da mu saopšti tu poruku, a ja se odmah krenem G. Pašiću. Došavši u zgradu gdje je predsednik Vlade imao svoju kancelariju, saznadoh od vratara da je G. Pašić u kancelariji, i da nas čeka. Očeknuh nekoliko komenata G. Prodanovića, i vratar nas obojicu prijavi G. Pašiću. Uđosmo u kancelariju, i on nam odmah reče ovo: „Zvao sam vas, kao predstavnike poslanika, da vam saopštim, da je u San-Đovani-di Medua stigla jedna francuska lađa, koja će vas sve primiti i p prevesti u Italiju, u Brindizi. Docnije, kad i mi tamo dođemo, sastaćemo se i videti šta ćemo dalje raditi, i gde ćete vi biti. Sutra, izjutra, morate se krenuti za San-Đovani-di-Medua”… Gledao sam pravo u oči G. Pašiću. Mada se je u mnogobrojnim odnosima sa ljudima izvežbao, da na licu svome ne odaje misli i namere, ipak sam odmah poznao, da G. Pašić ne misli ono što nam govori. I odmah sam mu učinio ovo pitanje: „A kad ćete Vi, G. Pašiću, poći u Italiju?”… „Mi ćemo”, – reče on – „kroz nekoliko dana, mislim u narednu sredu” (tog dana je bio četvrtak, 31. decembra) – „E, G. Pašiću, dopustite da Vam ovo kažem: Vi nas, narodne poslanike, upućujete sutra u San-Đovani, a Vi ćete se večeras, po pomrčini, kad Vas niko ne vidi, krenuti iz Skadra i otići pre nas tamo gde nas sutra šaljete!” … Ne odgovori mi ništa. Rastadosmo se u nemom ćutanju. Maskiranje namjere – „Kako si mogao reći ono G. Pašiću”, – reče mi uz put G. Prodanović. – „E moj Jašo, ne poznaješ ti Pašića!” – rekoh G. Prodanoviću. „Ja ga dobro poznajem, pa sam mu i mogao ono reći. Pazi što ti kažem. Sa porukom koju nam je malo čas učinio, G. Pašić maskira svoju nameru; on će večeras da beži, a svima nama šta da Bog. Sve će on ostaviti, kad oseti strah za svoju glavu! Ostaviće i Kralja, i narodne poslanike, i najbliže svoje prijatelje, i ove ogromne mase izbeglica, koje su nesamo napunile Skadar nego u dugačkim povorkama idu iz Podgorice ka Skadru, a iz Skadra dalje ka obalama Jadranskog Mora. Nego, dragi moj Jašo, ostavimo se mi tih poruka G. Pašića, pa se postarajmo da se i mi još večeras krenemo za San-Đovani!”… G. Prodanović nije verovao u ove moje zaključke, pa nije pristao da savetujemo poslanicima da se i mi odmah, još tog dana, krenemo za San-Đovani. Tako sam se ja sam krenuo ka zgradi škole manastirske, gde su već bili sakupljeni svi narodni poslanici u očekivanju šta ćemo im novo od G. Pašića doneti; i ja sam im saopštio poruku G. Pašića, ali sam im odmah rekao i ovo:
– „Predsednik Vlade, G. Pašić, upućuje nas u San-Đovani-di-Medua sutra, a on će, koliko ja to mogu da osetim, pobeći tamo još večeras, noću. Zbog toga vam ja predlažem, da se i mi krenemo večeras tamo. Tako ćemo se naći i ponova videti sa G. Pašićem, i bar, ako nam se što drugo ne desi, očevici njegova bežanja, napuštanja i Vladaoca, i nas, i izbeglica… „Svi su se poslanici složili sa tim mojim predlogom. U poruke i izjave G. Pašića nije niko verovao. Tako smo se mi krenuli iz Skadra za San-Đovani u oči same pravoslavne Nove Godine.

Crna Gora i Crnogorci

Vredi zabiležiti i ovo. Pri izlasku iz stana u kome sam sedeo u Skadru, i polasku za San-Đovani,susretnem u jednoj skadarskoj ulici tadašnjeg načelnika Ministarstva Finansija G. Avrama Levića, i sada već pokojnog mog kuma Milana Đorđevića, člana Poreske Uprave. Bili su obojica u velikoj žurbi. Zaustavih ih, i rekoh im: “Šta je, i vi noćas bežite iz Skadra. Krećete državnu blagajnu!” … Obojica odrekoše to. Ipak su me izrazi njihova lica uverili, da i oni beže. Docnije su mi obojica priznali, da su dobili tog dana naredbu za kretanje sa državnom blagajnom ka San-Đovani-di-Medua,ali pod najstrožim naređenjem da to niko ne sme znati.
Kada smo stigli do Kakarića, pred samim San-Đovani-di-Medua, bilo je šest sati izjutra, na pravoslavnu Novu Godinu 1916 godine. Tu nas je sustigao G. Pašić, s ostalim članovima Vlade, na veliko iznenađenje i mnogih narodnih poslanika, i svih izbeglica koji su se tu našli. Nije se ni osvrnuo na nas. Otišao je u San Đovani.
Odmah smo se i mi krenuli onamo. Stigli smo tamo u podne. Odista, na pristaništu beše ukotvljena jedna veća francuska lađa. Saopšteno nam je, oko četiri časa popodne, da se grupišemo pred samim ulaskom u lađu. Ovo učini da se u onom momentu i sam pokolebam u svom uverenju, da će nas G. Pašić ostaviti i sam sa ostalima članovima Vlade pobeći. Pomislio sam tada, da je možda nešto nepredviđeno nagnalo G. Pašića na iznenadno napuštanje Skadra, te da će i Vlada i Narodna Skupština biti tom lađom prebačene u Italiju. Ali … Nije prošlo ni nekoliko časova otkako se besmo sakupili pred ulaskom u lađu. a priđe mi pukovnik M. Nedić, sadašnji general, tada neki viši vojni saobraćajni šef u San-Đovani, pa mi reče: “Molim Vas, G. Petroviću, recite narodnim poslanicima da se izmaknu na jedno pet stotina metara ispred ulaska u lađu, – kapetan lađe želi da po prozivci pušta narodne poslanike u lađu!” … Poverovah u reči G. Nedića, i zajedno sa svima poslanicima izmakoh se podalje od lađe. U tom momentu – kako se i na koji način to tako brzo zbi, niko ne zna, – oko grupe narodnih poslanika nađoše se vojnici sa puškama na kojima behu nataknuti noževi, i to u tako gustom lancu da niko od nas nije mogao proći. Narodni poslanici behu cernirani, zatvoreni …
Na samoj obali morskoj nalazila se jedna kamena zgrada, u kojoj je tada stanovao komandant pomorske baze u San-Đovani-di-Medua, engleski oficir G. Trubridž. G. Prodanović i ja, u dva-tri maha, probijali smo nasilno lanac vojnički i odilazili u tu zgradu, da se objasnimo sa predsednikom Vlade za ovo nasilje koje se vrši nad narodnim poslanicima. G. Pašić nas nije hteo primiti, niti govoriti sa nama. Uskoro je zatim udarila jedna strašna ledena kiša, praćena jakim vjetrom. Pokušavali smo, da dođemo u vezu sa Trubridžem, i da njega umolimo za intervenciju, da nas bar puste iz ove vrste zatvora, kako bismo se sklonili ma kuda ispred ledene kiše i vetra. Sve uzalud.
I kada je već pala uveliko noć, da se ni prst pred okom nije mogao videti, onda je predsednik Vlade G. Nikola Pašić, sa ostalim članovima Vlade, nečujno promakao u spremljenu lađu, i nakon kraćeg vremena lađa se otisnula na pučinu morsku. Tako je G. Nikola Pašić pobegao iz Skadra, i iz San-Đovani-di-Medua, ostavivši u hitnji i svoje lične stvari, svoj bagaž. Ni blagajnu državnu nije imao kad uneti u lađu. I ona je sa osobljem Ministarstva Finansija, na čelu sa G. Avramom Levićem, ostala nezbrinuta, tu na obali San-Đovani-di-Medua. Narodni poslanici, ogromne mase izbeglica, Vladalac, vojska, – sve je to ostalo tu.
Mokri do gole kože, ozebli na vetru, koji je probijao do u srž kostiju, mi smo bili pušteni iz tog i takvog zatvora čim se lađa sa Vladom udaljila od obale. Pozavlačili smo se po nekim jadnim i strahovito zagađenim barakama, koje smo našli prazne. U jednoj od tih baraka bilo nas je blizu stotine.

Regent odlucuje

Sutradan, oko šest časova izjutra, saopštih narodnom poslaniku G. Triši Kacleroviću, koji ležaše na podu u toj baraci kraj mene, da ću odmah napisati pismo Prestolonasledniku Aleksandru, koji se, po mom saznanju, tog dana imao krenuti iz Skadra za San-Đovani, i da ću Prestolonaslednika izvestiti o svemu što je Vlada učinila. Ta moja namera bi odobrena. Ubrzo su gotovo svi poslanici saznali za nju, i svi su je nesamo odobrili nego su me još i preklinjali da je ostvarim. Napisao sam dakle pismo Prestolonasledniku, izložio mu očajno stanje i naše i izbeglica, i u ime narodnih poslanika umolio ga, da nam on, tadašnji Regent Kraljevine Srbije, intervencijom kod Saveznika, ukaže pomoć, te spase iz čeljusti neprijatelja, koji je već ušao bio u Crnu Goru i približavao se obalama Jadranskog Mora. U tom pismu saopštio sam i šta je Vlada učinila.

Ovo moje pismo predano je Prestolonasledniku na putu iz Skadra za San-Đovani, pred samim Lješem. Kad ga je Prestolonaslednik pročitao, izdao je odmah naređenje, da neće ići u San-Đovani, već da će se zadržati u Lješu. I čim je stigao u Lješ, naredio je da odmah nađu G. Prodanovića i mene, i da nam obojici saopšte da će nas primiti u Lješu. Poslat nam je jedan narednik sa običnim kolima, te smo se odmah krenuli u Lješ. Prestolonaslednika smo zatekli u postelji. Bio je bolestan.

Naši su razgovori sa Prestolonaslednikom bili dugi, i vrlo značajni. Oni se još ne mogu predavati javnosti, i moraju ostati za docnija vremena. Ali ono što treba već ovom naraštaju danas reći, jeste, da je Prestolonaslednik, današnji naš kralj Aleksandar, saznavši šta je predsednik Vlade učinio, i uverivši se da je na obalama Jadranskog Mora sakupljena masa izbeglica, i da je u San-Đovani-di-Medua gotovo cela Narodna Skupština, bio odmah rešen: nenapuštati Lješ sve dotle dok izbeglice i narodni poslanici i sva vojska, rasejani po obali arbanaškoj, ne budu odvezeni i prebačeni bilo u Italiju bilo u koje drugo od neprijatelja sigurno mesto.

I zaista, Prestolonaslednik je ostao u Lješu dogod sve sa obala arbanaških nije evakuisano. I izbeglice, i veliki deo vojske, i narodnih poslanika, nisu pali neprijatelju u ruke blagodareći ovoj velikoj požrtvovanosti današnjeg našeg Kralja, i njegovoj hrabrosti u tim momentima, u kojima je hrabrost napuštala i najodvažnije ljude.

A predsednik Vlade, G. Nikola Pašić? – On je i tada učinio delo slično onom kada je pobegao preko Savskog Mosta, ostavivši sve svoje drugove da ih obesni nasilnici iz godine 1882 rešetaju kuršumima na Kraljevici, ili da ih u gomilama, povezane u lance, sprovode u kazamate beogradske tvrđave.

Nastas N. Petrović

Na prelomu

(Dr Nikola Škerović, 1939.)
Možda mi Sloveni ne činimo izuzetak među drugim svetskim plemenima po svojoj prošlosti i međusobnim sporovima i borbama. Ali nesumnjivo činimo izuzetak po toku razvoja i formiranju nacijonalnih država. Dok su i manje srodna plemena nego što su mnoga slovenska međusobno, uspjela da forsiraju zajedničke osobine i odlike i izrade jedinstvene velike nacije i države dotle su se Sloveni uzajamno potirali i uništavali, služeći vrlo često kao oruđe u tuđim rukama i za tuđe svrhe, protiv sopstvenih interesa. Dovoljno je spomenuti veliki broj germanskih plemena, ili nemanji broj francuskih, koja su u toku istorijskog zbivanja uspjela da formiraju veliku njemačku, odnosno francusku, naciju, pa da osjetimo tragičnost i sudbonosnost slovenskih međusobnih sporova i borba. Još kojekako se može i razumjeti vjekovni spor između Rusa i Poljaka, koji su se – iako vrlo srodni – već odavno formirali u posebne nacije, izgradili pod raznim – oprečnim – uplivima svoje posebne kulturne odlike, obrazovali svoje države, i t.d..
Ali je vrlo teško razumjeti borbu na primjer Slovaka i Čeha, Malorusa (Ukrajinaca) i Velikorusa, Srba i Hrvata, pa i Srba i Bugara; jer, sa tačke gledišta priznatih naučnih filoloških i etnografskih istina, nije mogućno postaviti nacijonalnu granicu između Čeha i Slovaka, Malorusa i Velikorusa, a još manje između Hrvata i Srba.

Slovenske nesloge

Etnografski i jezično, to su cjeline koje imaju sve uslove za formiranje jedinstvenih nacija. Kad se ove plemenske grupe i njihove razlike uporede sa razlikama koje su nekada postojale između francuskog Juga i Sjevera, između njemačkih Prusa i Bavaraca, između italijanskih Pijemonteza i Kalabreza, čovjek sa zaprepašćenjem stoji pred fenomenom slovenačke tragične neuviđavnosti. Jer, dok su germanska, talijanska, i francuska plemena prebrodila i odstranila ogromne jezičke, etnografske, i mentalitetne razlike, i formirala jedinstvene velike nacije i države, koje su dovoljne da obezbijede svoje egzistencije i da u krupnim pitanjima svjetskog značaja vode odlučnu riječ, dotle i jedinstvena – po najsuptilnijim odlikama – slovenska plemena vode potmulu ili otvorenu borbu između sebe u svojoj sopstvenoj kući. Već vjekovima se pokazivala tendencija i preduzimale mjere – naročito tokom 19. vijeka – kod srodnih germanskih, kod italijanskih, francuskih, i drugih plemena, da se spajanjem manjih plemenskih organizama formiraju velike nacije, koje obuhvataju i srećno koordiniraju sve lokalne plemenske osobine i odlike, čineći ih tako bogatstvom i izvorom veličine cijele nacije. Kod Slovena, međutim, zapažamo sasvim suprotne tendencije. Dok velike evropske nacije idu, sasvim prirodno i logično, od manjega ka većemu, slovenska plemena pokazuju težnju razilaženja i odvajanja i tamo gdje uistinu ne postoji nijedan ozbiljan objektivan razlog za to.

Doba novih nada

Bilo je jedno vrijeme kad se ozbiljno pomišljalo, da su i slovenska plemena i narodi preživjeli svoj dječji uzrast neozbiljne svađe i koškanja. Bio je to uspješan talas oduševljene borbe za oslobođenje ispod tuđinskog jarma, pri čemu su se tražili uzajamni nasloni i veze. Što se više približavao Svjetski Rat, tim je slovenska solidarnost zauzimala sve određenije, sve željenije i utješnije, oblike. Saradnja Slovenaca, Hrvata i Srba bila je toliko prisna da se već nikako nije razlikovala posebno srpska, posebno hrvatska, i posebno slovenačka, osobenost: svi su istupali zajednički kao jedinstven organizam, što u stvari i jesu. Govorilo se samo o zajedničkim, jedinstvenim, srpsko-hrvatsko-slovenačkim-jugoslovenskim idealima: o oslobođenju i ujedinjenju u jednu zajedničku jugoslovensku državu. Omaldina je istupala ujedinjena, solidanro, i neodoljivo borbeno. Već prije Rata izrađen je tip ubijeđenog Jugoslovenina,- nestalo je bilo plemenskih granica, jer je svako prelazio preko vještačkih prepreka kao preko tuđinskih zamka ružne prošlosti. Isto takav, ako ne još i prisniji, bio je odnos između Čeha i Slovaka; kod njih je potpuno formirana ideja zajedničke Češkoslovačke Države. Prag je postao bio moćna zajednička metropola; i ne samo to: Prag je imao postati zajedničko sveslovensko središte. To je bilo doba novih nada, novih misli i očekivanja slovenskih rodoljuba. Vraćala se ponovo u život zaplašena slovenska misao, koja je na momente igrala rukovodnu ulogu u krupnim događajima. Balkanski oslobodilački rar (1912), iako zamračen međusavezničkim sukobom (1913), ostavio je dubok i neizgladiv utisak kod svih slovenskih naroda.
Dobri izgledi
Vjerovalo se, da počinje davno čekana slovenska era, i s tom vjerom se ušlo u Svjetski Rat (1914). Kolikogod je taj rat izbio prije nego se to željelo, u njemu su pojedinačno slovenski neoslobođeni narodi dokazali toliko životne snage, pregalaštva, i sposobnosti da ocijene događaje i posljedice, da je to iznenađivalo čak i prijatelje. Prisna saradnja i epohalne borbe i istuapnja Čeha i Slovaka, Srba i Hrvata, aktivnost Poljaka, ogromne žrtve Rusije, i t.d., sve je to ulivalo puno nade u osvitak nove slovenske ere u Evropi. I završetak Svjetskog Rata mogao se smatrati više-manje kao vrlo povoljan za slovenske narode: Slovenci, Hrvati i Srbi bili su slobodni i ujedinjeni; Česi i Slovaci isto tako; Poljaci su konačno, nakon nekoliko vjekova raskomadanosti i robovanja, uspjeli da se oslobode i formiraju jednu veliku državu. Rusija je, istina, izgubila vodeću ulogu među slovenskim narodima i, zabavljena svojim unutrašnjim izgrađivanjem, napustila slovensku misiju, laćajući se daleko šire, svjetske; ali, i pored toga, poratni izgledi slovenskih naroda nijesu bili loši.

Crna Gora i Crnogorci u “Novoj Evropi”

Etnografski i jezično, to su cjeline koje imaju sve uslove za formiranje jedinstvenih nacija. Kad se ove plemenske grupe i njihove razlike uporede sa razlikama koje su nekada postajale između francuskog Juga i Sjevera, između njemačkih Prusa i Bavaraca, između talijanskih Pijemonteza i Kalabreza, čovjek sa zaprepašćenjem stoji pred fenomenom slovenske tragične neuviđavnosti. Jer, dok su germanska, talijanska, i francuska plemena prebrodila i odstranila ogromene jezične, etnografske, i mentalitetne razlike, i formirala jedinstvene velike nacije i države, koje su dovoljne da obezbijede svoje egzistencije i da u krupnim pitanjima svjetskog značaja vode odlučnu riječ, dotle i jedinstvena – po najsuptilnijim odlikama – slovenska plemena vode potmulu ili otvorenu borbu između sebe u svojoj sopstvenoj kući. Već vjekovima se pokazivala tendencija i preduzimale mjere – naročito tokom 19. vijeka – kod srodnih germanskih, kod italijanskih, francuskih, i drugih plemena, da se spajanjem manjih plemenskih organizama formiraju velike nacije, koje obuhvataju i srećno koordiniraju sve lokalne plemenske osobine i odlike, čineći ih tako bogatstvom i izvorom veličine cijele nacije. Kod Slovena, međutim, zapažamo sasvim suprotne tendencije. Dok velike evropske nacije idu, sasvim prirodno i logično, od manjega ka većemu, slovenska plemena pokazuju težnju razilaženja i odvajanja i tamo gdje uistinu ne postoji nijedan ozbiljan objektivan razlog za to.
Bilo je jedno vrijeme kad se ozbiljno pomišljalo, da su i slovenska plemena i narodi preživjeli svoj dječji uzrast neozbiljne svađe i koškanja. Bio je to uspješan talas oduševljene borbe za oslobođenje ispod tuđinskog jarma, pri čemu su se tražili uzajamni nasloni i veze. Što se više približavao Svjetski Rat, tim je slovenska solidarnost zauzimala sve određenije, sve željenije i utješnije, oblike. Saradnja Slovenaca, Hrvata i Srba bila je toliko prisna da se već nikako nije razlikovala posebno srpska, posebno hrvatska, i posebno slovenačka, osobenost: svi su istupali zajednički kao jedinstven organizam, što u stvari i jesu. Govorilo se samo o zajedničkim, jedinstvenim, srpsko-hrvatsko-slovenačkim – jugoslovenskim idealima: o oslobođenju i ujedinjenju u jednu zajedničku jugoslovensku državu. Omladina je istupala ujedinjena, solidarno, i neodoljivo borbeno. Već prije Rata izrađen je tip ubijeđenog Jugoslovenina, – nestalo je bilo plemenskih granica, jer je svako prelazio preko vještačkih prepreka kao preko tuđinskih zamka ružne prošlosti. Isto takav, ako ne još i prisniji, bio je odnos između Čeha i Slovaka; kod njih je potpuno formirana ideja zajedničke Češkoslovačke Države. Prag je postao bio moćna zajednička metropola; i ne samo to: Prag je imao postati zajedničko sveslovensko središte. To je bilo doba novih nada, novih misli i očekivanja slovenskih rodoljuba. Vraćala se ponovo u život zaplašena slovenska misao, koja je na momente igrala rukovodnu ulogu u krupnim događajima. Balkanski oslobodilački rat (1912), iako zamračen međusavezničkim sukobom (1913), ostavio je dubok i neizgladiv utisak kod svih slovenskih naroda.
Vjerovalo se, da počinje davno čekana slovenska era, i s tom vjerom se ušlo u Svjetski Rat (1914). Kolikogod je taj rat izbio prije nego se to željelo, u njemu su pojedinačno slovenski neoslobođeni narodi dokazali toliko životne snage, pregalaštva, i sposobnosti da ocijene događaje i posljedice, da je to iznenađivalo čak i prijatelje. Prisna saradnja i epohalne borbe i istupanja Čeha i Slovaka, Srba i Hrvata, aktivnost Poljaka, ogromne žrtve Rusije, i t. d., sve je to ulivalo puno nade u osvitak nove slovenske ere u Evropi. I završetak Svjetskog Rata mogao se smatrati više-manje kao vrlo povoljan za slovenske narode: Slovenci, Hrvati i Srbi bili su slobodni i ujedinjeni; Česi i Slovaci isto tako; Poljaci su konačno, nakon nekoliko vjekova raskomadanosti i robovanja, uspjeli da se oslobode i formiraju jednu veliku državu. Rusija je, istina, izgubila vodeću ulogu među slovenskim narodima i, zabavljena svojim unutrašnjim izgrađivanjem, napustila slovensku misiju, laćajući se daleko šire, svjetske; ali, i pored toga, poratni izgledi slovenskih naroda nijesu bili loši.

Približuje se vreme kada će naziv našeg lista postati opet aktuelan. Godine 1920, pokrećući našu “Novu Evropu”- upravo nadovezujući je na Vatsonovu (“The New Europe”), – živeli smo u uverenju, da će se dati “pretvoriti u delo sve one teorije o novom poreklu, o kojima se toliko govorilo u vilzonskoj perijodi rata”, ikao nismo imali nikakve iluzije o “onoj tako mučno i naširoko priređenoj kamuflaži od Mirovne Konferencije”, kako je Dr. Siton-Vatson, na uvodnom mestu našeg prvog broja (” Šta hoće Nova Evropa”), označio sredinu iz koje je niknuo Versajski Ugovor.Verovali smo ipak, da ćemo – pridružujući se našim britanskim prijateljima i jednomišljenicima – pomoći “uklanjati ograde koje sprečavaju ili otežavaju intelektualne, socijalne, ekonomske, i političke veze među narodima”, i “naći se s našim prijateljima na Zapadu u izgrađivanju nove Evrope i novog čovečanstva” (“Iz našeg programa”, u broju “Nove Evrope” od 16. septembra 1920). Ali još nije bila istekla ni godina, a mi smo doživeli prvo veliko razočarenje: prilike su, posle svršenoga rata, i u samoj Velikoj Britaniji bile takve, da su naši prijatelji, nakon četiri godine vrednog i uspešnog rada ( od 19. oktobra 1916 do 28. oktobra 1920), morali obustaviti izlaženje svoje ” Nove Evrope”; to nam je njezin osnivač i glavni urednik pokušao objasniti jednim pismom ( koje smo objavili u broju od 18. novembra), dodajući na kraju, da je “zvanično zadržao pravo da nastavi s izdavanjem, čim opet bude zato mogućnosti”. Nažalost, te mogućnosti nije više bilo kroz svih ovih dvadeset godina, te oni sjajni umovi, u naponu snage i nikad svesniji onoga što hoće i što ima da se uradi, ni do danas ne obnoviše svoga pokreta. Mi smo u Jugoslaviji, pri svem tom, nastavili započeti posao, udaljujući se dabogme sve više od programa ” izgrađivanja nove Evrope i novog čovečanstva”, ali još uvek uvereni, “da je danas više nego ikada potrebno, da se ispitaju sva dobra i svi ideali, u koje smo navikli verovati, u pogledu njihove unutrašnje vrednosti”, te “bez oklevanja odbaciti mnoge ostatke jednog preživelog doba” (“Nova Evropa” od 1. januara 1924: “Osnovni pogledi Nove Evrope”). Međutim, to “preživelo doba” bilo je jače od nas, i mi smo – nakon osam godina rada uvek u istom pravcu – “gledajući unatrag” morali priznati (u uvodniku od 11. juna 1928), da “već ni prvu i najvažniju tačku programa, onu koja je sadržana u naslovu, nismo bili u mogućnosti ostvariti, – upravo, nismo mogli ni pristupiti njezinu ostvarenju, tako da je ime našeg pokreta i našeg lista – Nova Evropa – postalo nesavremeno, bolje presavremeno, jer – kako se čini – nova Evropa još leži u dubokom snu, i danas je manje nova nego što je bila pre osam godina, odmah nakon Velikog Rata”… Otada su izgleda za Novu Evropu bili sve bleđi, ” sumrak Zapada” širio se na sve strane, pa su i “praktična sadržina i realni program” našeg pokreta i lista postajali sve više domaći, unutarnji, jugoslovenski. Napokon smo mi, predratni i autentični Jugosloveni, bili prvi da se – u kritičnom času – povučemo još više u sebe i zatražimo, čak i kod nas, obnovu “starih pokrajinskih ognjišta” (“Natrag u pokrajine!” – uvodnik od 11. januara 1927) …
Stvari su išle sunovrat; sve jasnije postajalo je kobno saznanje, da Svetskim Ratom nisu do kraja rešena postaljena pitanja, pa je mesto sređivanja i rekonstrukcije dolazilo do novih nesporazuma i sukoba, koji su rasli u nedogled, te koji su napokon – sudbonosnom pouzdanošću – vodili novome ratu. Možda je i moralno dotle doći, da bi problemi sazreli, te da bi svet došao jednom do sigurnog i pravednog mira. Ali, šta sad? – Moramo se pomiriti s tim, da Novu Evropu smatramo tek danas ciljem. Siton-Vatson i naši engleski prijatelji, objavljujući svoj pokret usred Svetskoga Rata, pisali su: “Naša je najviša ambicija, da se stvori pogodno zemljište za okupljanje i zajednički rad svih onih koji u rekonstrukciji Evrope – na osnovu narodnih država i prava manjina, i u pravilnoj oceni neophodnih geografskih i ekonomskih činjenica, – vide jedinu garanciju, da se neće uskoro ponoviti grozote ovoga rata”. To se pogodno zemljište tada nije ostvarilo, pa se grozote onoga rata sad evo ponavljaju u još većem i strašnijem obimu; ali su pogledi onih ljudi bili jasni i njihovo gledište postavljeno tačno.

Sporazum među sobom

Koliko su oni bili vidoviti, najbolje dokazuju već prva dva broja njihove “Nove Evrope”, koji su doneli članak pokojnog Masarika: O pangermanizmu i Istočnom Pitanju” i članak Sitona-Vatsona “Italija i Južni Sloveni”. Mi, čiji su oni tada bili najhrabriji branioci i najbolji saveznici, ne možemo ni sada učiniti ništa bolje nego ih opet potražiti i s njima što bliže sarađivati. Nakon dvadeset godina naše “Nove Evrope” mi moramo – zajedno s njima – obnoviti napore i ponova početi s izgrađivanjem nove Evrope i novog čovečanstva. “Oni među nama” – govorio je tada Siton-Vatson – “koji ne pristaju nato da ostave svoju decu i svoje potomke pred potopom, moraju u svakoj zemlji da se prikupe i da prionu uz posao; budućnost Evrope i spasenje celog sveta zavisi od toga u kojoj će se meri udružiti ljudi dobre volje, od svakog roda i svakog kolena”; jer ako ostavimo široko polje skepticima i zlogukim prorocima, “onda smo mi doista najbedniji stvorovi na svetu”. Isto to govori Siton-Vatson i danas; samo što još snažnije ističe da – ako želimo da se grozote ovoga rata više ne ponove – moramo bolje smisliti stvarni plan za dalji rad nego u prošlom ratu … Ima međutim jedna pretpostavka koja je neophodna za svaku našu akciju, i za mogućnost prilaženja našim starim prijateljima u ovome času, a ta je: unutarnja sloga i sporazum među nama samima; a onda, što uža saradnja sa našim susedima, osobito na Balkanu. Uostalom, to bar nije teško uočiti: šta vredi Jugoslavija, i sebi i Balkanu, ako je kod kuće nesložna i nesrećna; i šta vrede svi balkanski Sloveni i svi mali balkanski narodi, i sebi i Evropi, ako se – u ove odlučne dane opšteg obračuna, pred konačnim rešenjem sudbine svakoga od njih, – ne udruže i ne povežu u snop, da zajedničkim naporom odole – ako mogu – strašnome vihoru koji bi ih pojedinačno, kao klasje, pouzdano razvejao po celome svetu!… (Ć. 1940.)
Na prekretnici Preživljujemo nesumnjivo najkritičnije vrijeme naše narodne i državne istorije. Ne može se reći, da kritičnih dana nijesmo imali ranije. Naprotiv, u tom smo vrlo bogati. Naseljeni na mostu između Evrope i Azije, na balkanskoj vjetrometini, mi smo uvijek bili izloženi mnogobrojnim udarcima raznovrsnih zavojevača: vojničkih, kulturnih, i ekonomskih. Naša narodna prošlost puna je padova, katastrofa, povijanja, i raznovrsnih patnja i muka, kakvih se malo može naći kod drugih nacija. Takvi udarci ne samo što su lomili i uništavali teške tekovine našeg naroda već su i demoralisali, razarali ne samo fizičku već i duhovnu snagu narodnu. A ipak, održali smo se. I začudno, dosta dobro se održali. Veliki dio našeg prvobitnog nacionalnog posjeda očuvali smo. Istina, duhovno smo pocijepani. I ta pocijepanost je najtragičniji i najteži jugoslovenski gubitak u prošlosti. To su zapazili i zabilježili svi umni i duhovni velikani naše nacije, naročito iz devetnaestog vijeka. Naši vladari, naši prvosveštenici oba hrišćanska ritusa, naši pjesnici, naučnici, političari, umjetnici i javni radnici, s kraja 18. i cijelog 19. vijeka pripremili su snažno i bez uzmaka duhovno sjedinjavanje naših jugoslovenskih plemena – komponenata Jugoslavije. Dok je tako duhovno pripreman za jednu veliku zajedničku epohu, naš je narod uspio, uprkos ogromnim teškoćama i preprekama, da – po cijenu nebrojenih žrtava i velikih pregnuća – stvori i slobodne državne organizme. Ustanici, hajduci, uskoci, pripremili su rađanje Crne Gore, pa Srbije; a iz ove dvije male srpske državice, na obalama Jadrana, Drine, Drave, Save, i Dunava, razdvajale su se, okružene neprijateljskom teritorijom i praćene razornim napadima, ostale naše pokrajine, noseći buktinju oslobođenja i ujedinjenja preko mnogobrojnih krvlju zalivenih polja, kroz uske klance i zamke neprijateljskih sila. Plod duhovnih napora naših najsnažnijih narodnih predstavnika, iz herojske nacije naročito Srbije i Crne Gore, a uz pomoć onih moralnih snaga koje su sami po sebi donosili blagorodni čovječanski i slobodarski narodi, bila je Jugoslavija. Tu veliku tekovinu preuzeli, su, po prirodnom zakonu, oni koji su preostali iza Svjetskog Rata i oni koji su iza njih nastali. Bilo bi pretjerano reći, da je sa tako velikim i bogatim nasljeđem upravljano onako kako je ta ogromna tekovina zasluživala.

Smutna vremena

Nešto krivicom događaja, koji nijesu od nas zavisili, niti zavise, ali najvećim dijelom sopstvenom krivicom, tekovina mnogih pokoljenja, plod nadčovječanskih napora i žrtava, Jugoslavija, preživljuje danas tešku krizu dalekosežnih posljedica. Opasna potentnost i zbunjenost i moralna neosjtetljivost kao da je zavladala našim društvom. Vaskrsavaju sitni lokalni računi i obračunavanja kakva su u stara vremena pripremala našemu narodu duga i strašna robovanja. Vodi se potmula borba, podržavana i svestrano pomagana od starih neprijatelja naše samostalnosti, naše nacijonalne i državne nezavisnosti. Teško je pronaći u istoriji manje uviđavnosti i shvatanja ozbiljnosti vremena od onoga što zapažemo kod našega društva u sadašnjici. Možda bi samo međusobno klanje naših velikaša iz perijoda propadanja srpske srednjevjekovne države moglo da se sravni sa razrožnošću koja danas zauzima sve teže oblike na jugoslovenskom tlu. I tada se klao brat s bratom oko očinske ostavštine, i tada je sin tjerao oca s nasljeđenog prestola, i tada je otac proklinjao i osljepljivao neposlušne sinove. I tada su zaslijepljeni velikaši prebjegavali k tuđinu i u ulozi crnih najamnika rušili sopstvenu zemlju, postajali izdajnici svoje otadžbine, prodavali sopstveni narod od čijeg su znoja živjeli i gospodovali. I tada se kavžilo i vodila prkos-politika, i tada su lični interesi i neobuzdani ćefovi stavljani iznad svega i prije svega. I tada se udvaralo i podvlačilo pred tuđinom, da se dodvori komad vlasti, da se dopodlači pobjediočev osmjeh. Mi znamo kako se završila ta zlosrećna robota. Svak zna, da za podlaca i izdajnika sopstvenog naroda postoji jedna jedina nagrada: gađenje i prezir. To je bilo svagda, kod svih naroda, u svim vremenima. Jer, ko može vjerovati i ko se može osloniti, na izdajnika sopstvenog naroda? Ko može vjerovati onome koji iznevjerava svoju otadžbinu. A ipak!… Ipak i dandanas ima ljudi koji vrte te odvratne radnje koje neizbježno vode u propast. Radi se to pod raznim izgovorima, sa raznih geslima, nekad nesvjesno a nekad i svjesno.

Ne treba se zavaravati

Možda bi bilo suviše, optuživati cijelo naše društvo sa nerodoljubivosti. I pored sve nebrižljivosti, koja se tako očito ispoljava, mi ipak vjerujemo, da ima još uvijek toliko zdrave narodne snage, da je obnavljanje, da je preporod moguć. Ali se ne treba varati: pometnja postoji, moralna otupljenost postoji, prekomjerno sebična bezbrižnost za opšte nacionalne i državne potrebe i interes postoji. A postoji i smišljeno razaranje samopouzdanja i vjere u svoje snage. Širi se malodušnost, sprema se duhovna kapitulacija prije nego što je iko ozbiljno zakucao na naša vrata. Istrčava se i pregiba kičma, kao da je ponižavanje ikad ikoga spaslo od bijede. Samoponižavanje je osuda unaprijed, kvitiranje sa čovječijim dostojanstvom. To nije u krvi naše nacije. To nije tradicija našeg naroda. Naš narod u svojoj dugoj i teškoj borbi pobijeđivan je, satiran je, lomljen je i mučen. Ali nije savijao kičmu, nije zanemarivao svoj obraz, svoj ponos, svoje čovječansko dostojanstvo. Htio je i ostajao je slobodan i nepreklon do posljednjeg daha. I kad je morao umrijeti, umirao je kao slobodan po duhu čovjek. Jer je znao i vjerovao, da samo slobodan čovjek ima pravo na to ime, da je samo slobodan narod-narod. I izdišući na kocu ili konopcu, naš čovjek kao pravi vitez s prezirom je posmatrao svoje mučitelje. Od toga pogleda mrznula je krv u žilama dželata, mjesto da mu donese zadovoljstvo ili bar umirenje.

Svjesna žrtva

Takav je bio naš pravi čovjek i pojedinačno i u masi. Kukavičluk je progonjen i preziran kao smrtni nedostatak. Sve mane su se nekako mogle oprostiti, ali kukavičluk nikako. To čuvanje čovječjeg dostojanstva i duhovne slobode odlučivanja karakterišu naš narod u prošlosti. Kako inače razumjeti našeg narodnog hajduka-komitu, koji raskršćava sa mirnim trpljenjem da založi svoj život za one koji stradaju, da se bori protiv nepravde i tiranstva? Kako razumjeti uskoka, koji traži kakvu bilo otpornu tačku da može popraviti učinjene njemu i njegovu narodu nepravde? Zar su vjerovali, da će pobijediti carstva s kojima su stupali u borbu? Zar su srpska mala plemena u kamenitoj, besplodnoj Crnoj Gori vjerovala, da će slomiti veliku Tursku Imperiju? Zar je srpski seljak u Šumadiji, usred velike Osmanske Carevine, dižući ustanak vjerovao, da će pod njegovim udarcima iz trešnjeva topa nestati gordog Stambula? Da, oni su vjerovali u pobjedu pravde preko njihova oružja, vjerovali su i pojedinačno i udruženi. Oni su vjerovali, da će iz njihove krvi „ponići cvijeće za daleko neko pokoljenje”. Naš čovjek je svjesno prinosio sebe na žrtvu za to daleko pokoljenje. Naš narodni čovjek, pojedinačno i udružen, znao je, da će ulazeći u borbu s beskonačno nadmoćnijim protivnikom pretrpjeti ogromne žrtve, možda sasvim podleći. Ulazeći u borbu malo je ko vjerovao, da će se iz borbe čitav i živ vratiti.

Karakteristično je za našeg narodnog čovjeka iz prošlosti, koji je ulazio u krvav okršaj, da je išao u borbu obučen u svoje najbolje, svečano odijelo. Jer je išao sa najvećom vjerovatnoćom, da će mu to biti posljednje oblačenje. A narodni junak, borac za svijetle ideale slobode, sebe samoga i svoga naroda, nije smio umrijeti u ritama, u svakidašnjem radnom odijelu. Kao što je bio uzvišen i svečan sam akt borbe, i odijelo je trebalo biti svečano i nesvakidašnje. U borbu je ulazio da pod svaku cijenu pobijedi, ili da junački umre. Geslo je glasilo: “Bolje grobom, nego robom”. Jer rob nije čovjek, već predmet, stvar za poslugu gospodara-pobjedioca. A takav “život” nije dostojan čovjeka, i čovjekova imena. Za našeg narodnog čovjeka borca i ratnika nije bilo bitno: hoće li mu biti mekan ležaj i masna i bogata trpeza, hoće li biti zaštićen od oštre nepogode, već hoće li sebi obezbijediti slobodu kretanja, slobodno nošenje oružja, kao spoljni znak nezavisnosti, slobodno prinošenje Bogu molitve uz zvuk crvenog zvona; hoće li moći slobodno da iskaže svoju radost, svoje nevolje, svoj bol, da živi kako on hoće i može. Riječju, bitno je bilo, vrhovni zakon je bio: biti slobodan čovjek, ma i na goloj poljani, po svaku cijenu.
To je moral i mentalitet našeg čovjeka – sve do juče, sve dok su se vodile epske borbe za najuzvišeniji ideal čovjeka, za slobodu. A to naše juče poklapa se s vremenom kad selo igra odlučujuću ulogu u našoj nacionalnoj borbi za oslobođenje i ujedinjenje, za socijalnu pravdu, za opštečovječanska prava. Po sili opštečovječanskih stremljenja, naš primitivni čovjek, naš seljak, bio je inicijator i izvršilac najuzvišenije borbe u prirodi, borbe za osnovna čovjekova prava. Mi kao nijedan narod u Evropi, a može se reći i kao nijedan narod u svijetu, imamo da zahvalimo za sve naše nacijonalne tekovine i vrijednosti našemu selu, čovjeku koji neposredno u prvom pokoljenju ulazi u stvaranje i borbu sa sela. Naši najbolji vojskovođe, naši glavni prvosveštenici, naši najveći pisci, naši najrealniji i najmoralniji političari, dolaze neposredno sa sela. Selo je bilo inicijator i stvaralac u svim pravcima. U njegovu djelovanju zrače, kao osnovni, visoki moralni zakoni čovječnosti.
Na našu narodnu sreću, mi nijesmo imali našega grada u doba kad se Evropom orila pobjednička pjesma Francuske Revolucije. Ta pjesma nije kod nas propuštena kroz prljavu mrežu gradskog filtera. Ona je neposredno doletjela do našeg primitivnog sela, koje je i samo vjekovima, po cijenu nadčovječanskih pregnuća, njegovalo pjesmu slobode. U lozinkama Frtancuske Revolucije nije bilo ništa neobično i novo za našeg narodnog čovjeka. Slobodu, bratstvo, i jednakost, nosio je vjekovima na vrhu od noža i naš hajduk, i naš uskok, i naš ustanik, i naš ratnik iz crnogorskih brda, kao i onaj iz šumadijskih dubrava; riječju, naše selo, t. j. naš narod. Vjekovima su plamtjela kroz krvave okršaje i škrgut zuba velika načela slobodna čovjeka. Ta načela i besprimjerna požrtvovanost i zalaganje za njihovu pobjedu donijela su nam sve što imamo kao nacija. Donijeli su nam i Jugoslaviju i sav ugled i značaj koji uživamo u svijetu. Bez tih načela i bez te besprimjerne i neograničene spremnosti zalaganja za te visoke ideale čovjekeove, naša narodna etika, naša narodna istorija bile bi prazne i mrtve. Bez tih ideala i tih pregnuća mi ne bismo prestavljali ništa u kolu naroda. Oduzmemo li iz našeg duhovnog blaga moral Jevrosime Majke, uzvišenost Jugovića Majke, humanost Kosovke Djevojke; vjeru i moral Obilića i Zrinjskog; rodoljublje hrvatskih Iliraca i Štrosmajera; pregnuća i krvave žrtve bezbroj naših znanih i neznanih junaka i mučenika iz bliske i dalje prošlosti, što bi ostalo u našoj narodnoj košnici? – Pustoš, bezživotna lješina. Ništa drugo. Mi ne bismo imali prošlosti. Niti izgleda za kakvu ljudsku budućnost.
A ipak … Stvorili smo veliku državu. Stvorili smo grad, makar još primitivan i neizgrađen. I taj grad je preuzeo vođstvo države i naroda. Države u prvom redu. A preko države i vođstvo naroda. Htio-nehtio, taj narod, cijela ta ogromana građevina, čudnovato izgleda. Njezin moralni, njezin duhovni izgled, tako očajno malo liči na naše dojučerašnje moralno biće, na moral i sadržinu duhovnog narodnog života.

Izdaja kao zasluga

Što se to desilo sa moralnom veličinom našeg naroda, koji se vjekovima nekompromisno zalagao za velike ideale slobodna čovjeka i slobodna, nezavisna naroda?… Ustručavamo se da ulazimo u razmatranja i odgovor na to pitanje. Ali je dovoljno već da konstatujemo stanje koje postoji. A rekli smo: to je stanje neutješno. Ide se ponekad tako daleko, da se otvorena izdaja narodnih ideala prikazuje kao zasluga koja traži nagradu… Opasnost je tu, ne na pragu – već u samoj kući! Tu opasnost treba suzbiti prije svega. A kad budu otadžbina i nacija u bezbjednosti, narod će se po zasluzi razračunati s grijehom i grešnicima koji dovode u pitanje njegove velike i krvave tekovine.
Opasnost je ozbiljna i mnogostruka. Akcija za suzbijanje ne trpi odlaganja. Dremežljiva Marka treba probuditi. Kucnuo je posljednji čas. Za jedan takav ogroman spasonosan posao moraju se naći na okupu sve moralno zdrave, za život sposobne, svoje nacionalne i otadžbinske dužnosti svjesne snage našeg naroda. A naš narod ima dovoljno tih snaga. Ne tražimo ništa tuđe, ništa nezarađeno, ništa nepravedno stečeno. Hoćemo da živimo svojim sopstvenim životom, na svojem krvlju i znojem zalivenom slobodnom tlu, u zajednici i pored drugih slobodnih nacija. To je veliki moralni zakon kojim se rukovodio naš narod vjekovima. To je danas naš vrhovni zakon. To je jedini put koji vodi spasenju. Tim putem moramo odlučno zakoračiti. Naši preci su utrli taj put. Nedoumice nema. Pogriješiti se ne može. Zarezi prošlosti su snažni i neizgladivi. Moralni putokazi na tom putu su vječni. Naša nacija zna te putokaze. Ona će ih se vjerno držati, jer su njezini, jer su spasonosni, ma kakve opasnosti prijetIle. Zna naša nacija i umirati za svoje ideale. I umiraće slavno, ako mrijeti mora.

Dr N. Škerović (1940)

STATUT REVOLUCIJONARNE ORGANIZACIJE, I CRNE GORE
Dr. Liht je – što se kaže – „učinio rodu glas” iznoseći (u „Novoj Evropi” od aprila) što je čuveni bečki publicist Karl Kraus pisao prije tridesetak godina o Frindjungovu Procesu. Čudno je da to držanje i pisanje Karla Krausa nije ranije zabilježeno, u obilatoj literaturi o veleizdajničkim procesima u bivšoj Monarhiji; ali je manje čudno kad se zna, da ni mnoga druga – veoma važna – pitanja o tim procesima, i u vezi s njima, nijesu još raspravljena; niti je utvrđena prava uloga pojedinih lica koja su imala posla s njima i koja su tako često spominjana u ono doba. Tako naprimjer nije još konačno riješeno ni pitanje o poznatom t.zv. „Revolucijonarnom statutu”, glavnom dokumentu na kojem se temeljio kazneni zahtjev Državnog Odvjetništva u Zagrebu protivu pedesetitrojice Srba iz Hrvatske radi djela veleizdaje u Veleizdajničkoj Parnici (1909): da li je taj dokumenat bio uopće autentičan, ko mu je pravi autor (Milan Pribićević?), i – naročito – kako je dospio u ruke austrijskim vlastima? – U novije vrijeme objavljene su neke publikacije koje bi imale poslužiti rasvjetljavanju ovoga pitanja, osobito ukoliko je u njega umiješana bila i Crna Gora, i poimice pokojni knjaz Nikola; pa stoga vrijedi – prilikom tridesetogodišnje – i na tomu se malo zadržati.
Tekst i faksimil originala „Statuta” pojavili su se prvi put pred širom javnosti u knjizi Đorđa Nastića, krunskog svjedoka u Veleizdajničkom Procesu, koja je knjiga – pod naslovom „Finale” – izašla 30. jula 1908, u Pešti. Kako je Nastić bio jedan od glavnih svjedoka i na glavnoj raspravi povodom t.zv. „Bombaške afere” na Cetinju (1908), te kako je ova afera stalno dovođena u najtješnju vezu sa Zagrebačkim Procesom, pojavila se bila još onda tvrdnja, da je Nastić dobio „Statut” iz Beča, pa da ga je predao na Cetinju Crnogorskoj Vladi, a ova ga onda ustupila Austrougarskom Poslaniku na Cetinju, baronu Kunu, koji ga je dostavio natrag svojoj Vladi, da ova na temelju njega pokrene parnicu protiv istaknutih Srba u Hrvatskoj.

…………………………….
…………………………..
……………………………..
…………………………..
…………………………….
……………………………

General (ni)je u pravu

U mjesecu julu 1908, Nastić je boravio u Pešti, gdje je bio sa novinarom Izidorom Štajnhartom, zemunskim – odnosno beogradskim – dopisnikom lista “Die Zeit”. U Pešti je dovršio pisanje knjige “Finale” i dao rukopis u štampu. Tada je napravio faksimile Statuta i drugih dokumenata, koje je priložio knjizi; a orginale je dao na čuvanje Štajnhartu, koji ih je odnio sa sobom u Zemun. Knjiga “Finale” je izašla iz štampe, kako rekosmo, 30. jula 1908 (prvo izdanje), pa je toga dana Statut mogao biti poznat austrijskim vlastima. Kad je počelo hapšenje istaknutih Srba u Hrvatskoj, pošao je Državni Odvjetnik iz Zagreba (Accurti) u Zemun, da tamo prikupi podatke o vezama osumnjičenih sa Beogradom. U Zemunu se sastao sa Štajnhartom, koji mu je tom prilikom – bez Nastićeve privole – predao orginale dokumenta, među kojima je bio i Statut. Tako su, dakle, prema Nastićevu iskazu, ovi dokumenti dospjeli u ruke austrijskih vlasti.

Proces u Zagrebu

Ni na Procesu u Zagrebu, a niti u cjelokupnoj opsežnoj literaturi o Veleizdajničkom Procesu i o Bombaškoj Aferi, nije iznesen nijedan dokaz kojima bi se utvrdilo protivno od onoga što je na sudu iznio Nastić. Tek godine 1927 štampao je spomenutu svoju brošuru Stevo Lopičić, u kojoj je izjavio, da je Janko Vukotić predao Statut baronu Kunu na Cetinju, još istog onog dana kada ga je on iz Zelenike donio i pokazao Dru. Tomanoviću i Janku Vukotiću. Pozivajući se na ovo svjedočanstvo, Jovan Đonović kaže, da je knjiga izašla “nekolike godine prije smrti Janka Vukotića; i da ovaj nije njezine navode nikada demantirao; a da je to učinio, “uveren sam” – kaže Đonović – “da bismo i javnost i ja sam bili gotovi da povjerujemo da je general u pravu”. General zaista nije demantirao pričanje Lopičićevo, ali iz prostog razloga što je njegova knjiga izašla u mjesecu junu 1927, a Janko Vukotić je umro februara, na nekoliko mjeseci prije njezina izlaska. Lopičićeve tvrdnje nisu ostale bez demantija. U “Zapisima” (za aprila 1930) Dr. Nikola Jergović, u članku “Masarik i Gora”, citira Lopičićevu izjavu kao vjerodostojnu. Pobuđena tim, Milica udova Janka Vukovića obratila se pismom bivšem Austrijskom Poslaniku na Cetinju, baronu Otu fon Kunu, i zamolila ga je da potvrdi ili opovrgne Lopičićevo pričanje. Na njezino pismo odgovorio je baron Kun (9. novembra 1930, iz Tulnerbaha) ovako:
” Odgovarajući obratnom poštom na Vaše pismo od 3. novembra, koje sam danas pri povratku s puta u inostranstvo ovde našao, hitam da Vas izvestim, da mi Vaš pokojni suprug nije nigda predao Statut jugoslovenske nacionalne organizacije. Ja sam dobro znao da postoji takva organizacija, ali nigde nisam mogao saznati nešto pobliže o njoj. Prema tome, drska je izmišljotina, da mi je Vaš pok. suprug predao pomenuti Statut. Ovlašćujem Vas da od ove moje izjave učinite željenu upotrebu”.
(Ova je izjava štampana u cetinjskim “Zapisima”, u svesci za januar 1931.)

Kome je upućen statut

Prema tome, sve osobe koje su mogle nešto iz neposrednog iskustva ili zapažanja znati dale su javno svoje izjave tvrdeći, da niko od Crnogoraca nije Statut predao austrijskim vlastima. Odbrani na Zagrebačkom Procesu bilo je svakako potrebno, prisiliti Državnog Odvjetnika da proširi optužnicu i protiv Đorđa Nastića, pa joj je stoga dobrodošla tvrdnja, da su austrijske vlasti znale za Statut prije nego što je ovaj – krajem jula 1908 – publiciran u Nastićevoj knjizi, jer bi u tom slučaju Nastić bio nesamo prijavitelj nego i saučesnik u inkriminiranom djelu, baš kao ostali koje je on teretio. Poznato je dalje, da je teza odbrane na raspravi bila, da Statut nije orginalan i da nije pisan rukom Milana Pribićevića; ali iz izjave glavnog optuženog, Adama Pribićevića, mi saznajemo, da je Statut bio orginalan, i da je bio upućen preko Nastića Petru Kočiću. Nastić je morao znati kome je upućen Statut, pa ipak u aferu nije upleo Kočića, iz čega se dade zaključiti da on na raspravi nije govorio sve što je znao. Prema svjedočanstvu samog Adama Pribićevića, njemu je sa Cetinja nuđeno, da ga se oslobodi ilegalno iz zatvora i da ga se preko Crne Gore, sredstvima koja bi mu na Cetinju bila stavljena na raspolaganje, prebaci u Ameriku prije početka rasprave; ali on ovu ponudu nije mogao primiti radi svojih uhapšenih drugova. Nego, o svemu tomu ne mislim govoriti; ima ih pozvanijih koji će to možda učiniti. A ja sam htio jedino istaći, da ni nova literatura – Đonović i Ćetković – nije uspjela autentično dokazati učešće Crne Gore i knjaza Nikole u Zagrebačkom Procesu.

S. M. Štedimlija (1940.)