Crna Gora je vjekovima zavisila od tuđe pomoći – Dr Živko Andrijašević – Montenegrina.net | Kultura, umjetnost i nasljeđe Crne Gore. Culture, Arts & Heritage of Montenegro.

Nikola: Samo nam vi pošaljite pare, a mi ćemo, ako treba, o jadu zabaviti nekog od susjeda

Bez obzira na velike vojničke i političke uspjehe u 19. vijeku, crnogorska država nikada nije uspjela da obezbijedi dovoljno sopstvenih prihoda za svoje funkcionisanje. Čak ni nakon 1878. godine, kada je dvostruko uvećala svoju teritoriju, dobila gradove i izlaz na more, njeni državni prihodi bili su mnogo manji od rashoda. Stalni budžetski deficit, uglavnom, se pokrivao inostranim zajmovima i ruskom tajnom i javnom subvencijom. Po prirodi stvari, ekonomska zavisnost uslovljavala je i političku, pa je jedan crnogorski vladar jadikovao što je, iako gospodar nezavisne države, “rob petrogradskih ćudi”. Crnogorski je paradoks što su Petrovići prema svom najvećem i najopasnijem neprijatelju – Turskoj, bili nadmeni i neposlušni, dok su prema svojoj najvećoj saveznici – Rusiji, bili ponizni i poslušni. Izgleda da je njihovu nezavisnost od Carigrada, ali i svih ostalih velikih sila, obezbjeđivala servilnost prema Petrogradu. Istina, cijena koju su Rusi plaćali za crnogorsku privrženost, nije bila tako mala. Rusku subvenciju dobijao je Dvor, Bogoslovija, Đevojački institut, bolnica Danilo I, crnogorska vojska, Ministarstvo finansija… Rusija je plaćala žito koje su Crnogorci dobavljali, kupovala je oružje za crnogorsku vojsku, davala povoljne zajmove crnogorskoj vladi, a često je isplaćivala zaostale kreditne rate i kamate austrijskim bankama. Koliko je novca crnogorska vlada uistinu dobila od Rusije, još nije precizno utvrđeno. U svakom slučaju, riječ je o ogromnim svotama.
Problem dovoljnosti sopstvenih državnih prihoda crnogorska država je smatrala da može riješiti pripajanjem okolnih oblasti. Pripajanjem tih oblasti, vjerovalo se na Cetinju, povećala bi se ekonomska moć crnogorske države, jer bi dobila na desetine hiljada novih poreskih obveznika. Već na početku vladavine knjaza Nikole prostor crnogorskih teritorijalnih aspiracija bio je oivičen linijom: Trebinje-Mostar-Foča-Pljevlja-Berane-Peć-Skadar-Bar. U pitanju su aspiracije koje su imale tri glavna pravca: pravac sjever-sjeveroistok, sjever-sjeverozapad i jug-jugoistok. Teritorijalne aspiracije Crne Gore na pravcu sjever-sjeveroistok bile su usmjerene na krajeve oko planina Sinjajevine i Bjelasice, rijeka Tare i Lima (Gornje Polimlje), a zatim na prostor Metohije do Peći i Dečana.
Državne aspiracije Crne Gore na pravcu sjever-sjeverozapad (“hercegovački pravac”) bile su, uglavnom, usmjerene na Pivsku oblast, Gatački i Nevesinjski kraj, Drobnjake, Nikšićki kraj, Banjane i oblasti Trebinja, Zubaca, Šuma i Popova polja. Južne i jugoistočne aspiracije Crne Gore odnosile su se na oblasti oko Podgorice i Spuža, Zetsku ravnicu, rejon Skadra, prostor sjevernoalbanskih plemena (Klimenti, Hoti, Kastrati) do gornjeg toka rijeke Cijevne, te Primorje od Bara do Spiča.
Koliko je težnja za teritorijalnim širenjem bila značajna za državnu politiku Crne Gore, najbolje se može uvidjeti kada se analiziraju crnogorske državne finansije. Sve do 1878. godine prihodi državnog budžeta Crne Gore koji su se obezbjeđivali iz sopstvenih izvora jedva da su prelazili sumu od 100.000 fiorina, dok je sve ostalo činila strana, uglavnom ruska pomoć. Primjera radi, 1865. godine državni budžet Crne Gore iznosi 120.000 fiorina, od čega se od poreza dobijalo 58.000 forina, nešto preko 20.000 od raznih dažbina, monopola i carina, a 40.000 fiorina bila je godišnja ruska pomoć, naravno, ona zvanična. “Od ovoga bismo,” kako je zapisao knjaz Nikola, “da vas sud plaćamo, sve činovnike, škole, fabrike, džebane, gardu, ranjenike i knjazovski dvor.” Desetak godina kasnije, 1873. godine, budžet je bio nešto veći, što je u prvom redu posljedica vanredne pomoći sa strane, a samo u neznatnoj mjeri posljedica uvećanja sopstvenih prihoda. To, inače, važi za svako uvećanje sume državnog budžeta Crne Gore. Da je sto hiljada fiorina bila mala svota za funkcionisanje jedne države, potvrđuje podatak da je samo za rad Senata i knjaževu “platu” trebalo godišnje izdvojiti preko 40.000 fiorina. Zanimljiv je i podatak da je godišnja plata ruskog ministra spoljnih poslova tada bila 25.000 fiorina, što je, otprilike, četvrtina unutrašnjih prihoda Crne Gore. Ili podatak da je u vrijeme kada državni prihodi Crne Gore nijesu iznosili ni 100.000 fiorina, samo za izgradnju puta od Cetinja do Rijeke Crnojevića bilo potrebno 500.000 fiorina. U to vrijeme pretpostavljalo se da kod crnogorskog stanovništva gotovog novca ima svega oko 100.000 fiorina. Koliko je to za ondašnje prilike bila nevelika suma, može se zaključiti i na osnovu podatka da je nekoliko stotina Srba Tršćana dalo preko 500.000 fiorina za izgradnju nove crkve u Trstu. Dakle, s prihodima koje je crnogorska država ostvarivala bilo je nemoguće da samu sebe izdržava, odnosno, da izdržava ili modernizuje postojeće institucije vlasti, da opremi i organizuje vojsku, školuje kadar za najvažnije institucije države (administracija, vojska, prosvjeta) ili da interveniše u ekonomskoj sferi. Nije potrebno posebno naglašavati da su Crnogorci koji su se školovali izvan Crne Gore, uglavnom bili stipendisti stranih vlada, da je cjelokupna crnogorska vojska opremljena zahvaljujući pomoći sa strane, da su na isti način izdržavane i obje srednje škole, i da je pojedinih godina Crna Gora ekonomski opstajala zahvaljujući pomoći njenih saveznika. Isti je slučaj i sa pokrivanjem gotovo redovnih, i neminovnih, budžetskih deficita, što samo potvrđuje tačnost zapažanja jednog ruskog diplomate da Crna Gora bez strane (ruske) pomoći ne može postojati kao država.
Iako je najviša crnogorska vlast znala stepen svoje zavisnosti od ruskih subvencija, ona faktički nije preduzela nijedan potez koji bi umanjio zavisnost Crne Gore od strane pomoći. Kralj Nikola je krajem 19. vijeka svojim najbližim saradnicima objašnjavao da je redovna isplata ruske subvencije sigurna i neupitna, jer “mi Rusima trebamo”. U to vrijeme Crna Gora je zaista trebala Rusiji, budući da joj je ona bila jedini saveznik na Balkanu. Razočarana u austrofilsku Srbiju i nezahvalnu Bugarsku, Rusija je svu svoju pažnju i novčane subvencije usmjerila prema Crnoj Gori. Ogromne sume ruskog novca stizale su na Cetinje i on je dobrim dijelom rasipan na luksuz vladajuće porodice i održavanje preglomaznog i neefikasnog državnog aparata. Samo zahvaljujući stalnom dotoku ruske pomoći, crnogorska vlast je mogla da smanjuje nezaposlenost prekomjernim uvećavanjem državnog aparata i da godinama obmanjuje svoje podanike pričama o skorom ekonomskom blagostanju. Ruski novac, koji je najbolje bilo uložiti u razvoj nacionalne ekonomije, ulivao se u šuplje džepove crnogorske vladarske porodice i neproduktivni činovnički stalež. Ruski vojni izaslanik u Crnoj Gori, pukovnik Potapov, bio je preneražen kada je vidio da se ruska pomoć nemilice troši i rasipa, zaključivši da nezahvalni Crnogorci Rusiju smatraju “kravom muzarom”. Kada se pročitaju neka pisma kralja Nikole ruskom caru, stiče se utisak ne samo da je Potapov bio u pravu, već i da je kralj, tražeći novčanu pomoć, potcjenjivao inteligenciju ruskog vladara. U pismu iz 1902. kralj Nikola traži od cara Nikolaja da poveća godišnju pomoć Crnoj Gori, jer se plaši da će ona “morati da silazi natrag sa visine na koju se popela”. A “popela” se, zahvaljujući kraljevom neumornom radu, toliko visoko da se približila Švajcarskoj. “I eto”, veli kralj, “to me je strahovanje primoralo da se obratim Vašem Veličanstvu za povišicu godišnje pomoći koju blagoizvoljeva nama davati, tako da ne bih vidio sa velikom žalošću u mojem srcu, zastoj u razvijanju mojeg naroda”. Na kraju, Gospodar uvjerava ruskog cara da će mu se darežljivost višestruko isplatiti, jer će Crna Gora zadati “veliku brigu jednoj od imperija, naših komšijki, ako bi se pokazale kao Vaši neprijatelji. “Eto kako je lijepo “poslovati” s Crnogorcima: samo vi nama pošaljite pare, a mi ćemo, ako treba, o jadu zabaviti jednu od susjednih imperija. Kada pare stignu na Cetinje, ruskom caru bi jedino preostalo da izabere imperiju koju Crnogorci treba da potkopaju.

——————————————————————————–
Petrograd vraćao kredite, hranio Crnu Goru i opremao njenu vojsku

Ruska vlada je već 1879. godine dala Crnoj Gori pomoć od milion kruna za kupovinu žita, nešto više od milion kruna za izmirivanje dugova bečkim bankama, a 1882. dva miliona kruna za kupovinu topova. Godine 1889. otpisani su i crnogorski dugovi petrogradskim bankama, dok je javna ruska subvencija Crnoj Gori povećana sa 46.000 na 100.000 rubalja. Rusija je od 1896. davala novac za izdržavanje crnogorske stajaće vojske (82.000 rubalja). Crnogorska vojska dobijala je i pomoć u oružju i ratnom materijalu. Od 1895. do 1905. Rusija je poklonila Crnoj Gori 60.000 pušaka, 25.000 revolvera i 26 miliona metaka. Početkom 20. vijeka ruska finansijska pomoć Crnoj Gori je znatno povećana. Od 1903. javna subvencija je sa 100.000 rubalja povećana na 500.000 rubalja, a pomoć za vojsku je uvećana sa 82.000 na 330.000 rubalja. Zanimljivo, kada je kralju Nikoli 1910. zaprijećeno ukidanjem subvencije, on je pred ruskim poslanikom Arsenijevu dobro odglumio ponosnog vladara koji ne priznaje ultimatume: “Vi ste zaprijetili sa ukidanjem ruske subvencije Crnoj Gori, ako ona ne postupi po želji Rusije. Ja Vi izjavljujem da ne mogu nikako shvatiti značaj ove prijetnje… Ako Rusija prekine da daje pomoć Crnoj Gori ili ne prekine, ova će joj jednako ostati vjerna i odana, jer čuvstva, koja sa njom vezuju i vjekovna predanja, najčvršće su veze, veze rase i vjere, a ne veze novaca! Budite uvjereni da ćemo mi i bez vaših para biti svagda vaša braća i svagda odani vašoj državi… Čuvajte vaše novce za kukavice, ako ćete, koji su gotovi da prodaju svoje duše i svoje desnice. Davno su Crnogorci dokazali, čini mi se, da ne pripadaju toj rasi jadnika… Mi smo siromašni, ali slobodni i naša nepokolebljiva odanost Rusiji ima za cilj nešto drugo, a ne novac…Kuku ti, Crna Gora, a kuku i meni istome, ako smo došli i dotle da se kupuju rubljama naša stara vjernost i odanost Rusiji.”