Crnogorac koji je htio da presudi Paveliću

Jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih novinara na južnoslovenskom prostoru, Pero Zlatar, nedavno je objavio obimnu knjigu, dokumentarni roman “Meta Pavelić: Živ ili mrtav”. Ovo dvotomno djelo koje se čita kao najbolji američki trileri nastalo je nakon Zlatarovog višedecenijskog istraživanja posljednjih godina jednog od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata, poglavnika NDH, Ante Pavelića.
Naracija u romanu Pera Zlatara kreće od nepobitnih činjenica: godine 1956. svemoćni komunistički funkcioner i Titov intimus, Ivan Krajačić Stevo, okuplja grupu Udbinih najpouzdanijih operativaca sa jednim jedinim zadatkom – oteti ili ubiti Pavelića, koji se, nakon bjekstva iz Hrvatske, obreo u Peronovoj Argentini, koja je tih godina bila omiljena destinacija evropskih ratnih zločinaca, zloglasnih fašista sa svih strana Starog kontinenta.
Kroz upoznavanje sa zadatkom, Zlatar daje sugestivnu sliku čitave jedne epohe – kako je Pavelić došao na vlast, kakve su igre bile u pozadini svega, ko su bili ključni ljudi ustaškog pokreta i slično.
No, da sve bude kao u američkom filmu, potrudio se – “komedijant slučaj”. Naime, istovremeno sa hrvatskom Udbom (koja samostalno vodi akciju, budući da je i Dražu uhvatila srpska, a ne savezna Udba), u akciju iz svojih razloga kreću i – izraelski Mossad, ali, do istog cilja želi i srpska Udba. Tako, da, maltene u nekoliko mjeseci te 1956. godine, u Buenos Ajres, sa istim zadatkom, kreću tri ekipe koje i ne znaju jedna za drugu.
No, sve će to “pokvariti” svojim neuspješnim pokušajem jedan – Crnogorac. Četnik Blagoje Jovović, takođe emigrant u Argentini, potpuno sam, bez podrške ne samo nekih službi, već i svojih četnika u Argentini kreće da ubije Pavelića. I to damskim pištoljem, malog kalibra. Jovović se za atentat odlučuje samo dan prije nego što je to trebalo da urade znatno ozbiljnije ekipe, i da samim tim pokvari posao i hrvatskoj, i srpskoj Udbi, ali i – Mossadu.
Za čitaoce “Vijesti”, uz dozvolu gospodina Zlatara i njegovog beogradskog izdavača (Blic) donosimo nekoliko djelova iz knjige, i to upravo one koji opisuju okolnosti i tok akcije Danilovgrađanina Jovovića. U ovom dijelu priče naići ćete na mnoge Crnogorce, pripadnike četničkog podzemlja u Argentini. Ali, zanimljivo je da u Zlatarevom romanu, to nijesu jedini Crnogorci. Na stranicama ovoga zaista intrigantnog i čitljivog štiva pojavljuju se i drugi Crnogorci – general Jovo Kapičić, diplomatski službenik u ambasadi u Buenos Ajresu, Veljko Ćipović i mnogi drugi. U romanu je sugestivno dat lik ustaškog generala Ante Moškova, koji je takođe bio sa prostora Crne Gore – iz Škaljara kod Kotora. Na koncu – jedino među Mossadovom ekipom nema nijednog Crnogorca.
U trenutku kada počinje epizoda sa Jovovićem, u argentinskoj prijestonici su i – operativci hrvatske Udbe, i Mossada i Udbe iz Beograda…

Buenos Ajres, petak, 11. januar 1957.

U stanu slobodnog novinara Hosea Defrančeskija, predsjednika Društva Jugoslovena u Argentini, zazvonio je telefon:
“Hola, senor Defrančeski. Zove vas Blagoje Jovović…”
“Živjeli, gospodine Jovoviću. Kad ste došli iz Mar del Plate?”
“Preselio sam se nedavno za stalno u Buenos Ajres.”
“Je li? A šta je s vašim lijepim hotelom u Mar del Plati?”
“Dočekao sam, najzad, krajem prošle godine, argentinsko državljanstvo. Trećinu svog vlasništva hotela, kao što sam vam najavio, prodao sam povoljno dvojici suvlasnika. Sada sam ovde upravnik noćnog kluba u Bolivarovoj ulici. Vlasnik mu je moj Srbin, Boško Marjanović, mislim da ga znate…”
“Šta vas je navelo, Jovoviću, da se ostavite hotelijerskog posla kad vam je izvanredno donosio?”
“Navelo me je ono o čemu smo lane razgovarali, sjećate li se?”
“Naravno da se sjećam.”
“Zato vas i zovem. Ima li novosti o tome? Čekao sam, ali niste mi se javili…”
“Ne bih volio da govorim preko telefona. Najbolje je u četiri oka. Danas nisam u gužvi i mogli bismo negde sjesti. Recimo u pola šest…”
“Odgovara mi. Tamo gdje smo se i prošli put vidjeli. U Pappa Deus, na San Telmu, na trgu Dorego…”
“Dogovoreno, gospodine Jovoviću. Stižem u pola šest.”
Blagoje Jovović trošio je trideset petu. Dvadeset drugo godište, rođen u selu Kosiću kod Danilovgrada, u Crnoj Gori, iz bratstva Bjelopavlića. Zanesen prosrpskim i monarhističkim opredjeljenjem, borio se u četničkim dobrovoljačkim jedinicama. Kad je u spletu ratnih događanja naslutio da će se uskoro naći na strani potučene vojske, prebjegao je krajem 1944. u Italiju, a dva ljeta potom obreo se u Engleskoj. Iz Londona se u jesen 1947, kao raseljenik, iselio u Argentinu. Brzo se snašao, uzdigao se kao uspješan trgovac, industrijalac i hotelijer te dopro na glas snalažljivog preduzetnika koji umije da stvori novac. U Mar del Plati oženio se Gladom, Argentinkom, koja mu je rodila sina Gavrila i kćerke Mariju i Gabrijelu. Iz Crne Gore povukao je mladu sestru Anu, koja se u Rosariju udala za Argentinca.
Blagoje je povezan sa srpskim pravoslavnim klerom u Argentini i novčano, široke ruke, pomaže crkvenu opštinu Sveti Sava. Nije skrivao da je uprkos ratnoj propasti ostao vjeran četničkom pokretu pa je osnovao boračko udruženje koje je nazvao po generalu Draži Mihailoviću. Još je i mecena crnogorskog društva Njegoš. Odlično je savladao kastiljanski pa i ne prepoznaju da nije izvorni Argentinac.
Sredinom prošle godine u tiražnom dnevniku La Prensa iz Buenos Ajresa raširio mu je zenice prilog Hosea Defrančeskija, koji je napao ustaške emigrante zato što su kao plaćenici, predvođeni svojim poglavnikom Antom Pavelićem, obavljali prljave poslove za prošlog predsjednika Huana Perona, a i da su njihove “trojke” ucjenjivale, zlostavljale, pa i ubijale protivnike zbačenog poretka:
– Buenos Ajres je doživljavao crne dane kad su mu građani danonoćno strijepili od terorista i terorističkih hordi koje su prijetile opozicionim strankama. Tim organizacijama pripadali su doseljenici s tla Jugoslavije. Iskusni ratnici, koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu, osnovali su dobro naoružane i obučene bande, odane svome vođi Anti Paveliću. U njima je vladala stroga vojnička stega, a izvodili su akcije po načelima vojne strategije i taktike – pripomenuo je Hose i dodao kako se, uprkos tome što je hunta svrgla Perona, Pavelić i dalje slobodno kreće Buenos Ajresom, a troši novac koji je opljačkao od Srba i Jevreja. O poglavniku je napisao da je na vlast u Hrvatskoj 1941. došao kao pulen fašističkog dučea Benita Musolinija, ali nakon što je Italijanima prodao Dalmaciju, a Mađarima Baranju; da je za njegove strahovlade poubijao više od 700.000 Srba i 30.000 Jevreja; i da je u Argentinu ušao pod lažnim imenom, u habitu franjevačkog sveštenika.

Kada Crnogorac odluči da se pobrine za pravdu

Jovović, lak i brz na jeziku, egzibicionista željan da njegova bude vazda glavna, za jutarnjom kafom on je ispričao dvojici svojih hotelijerskih kompanjona iz Mar del Plate, i vršnjaku, najbližem prijatelju, jednom od čelnika četničke emigracije u Argentini, stasitom Cetinjaninu Vladimiru Ivaniševiću, kako je nemirno spavao nakon što je pročitao članak o Paveliću u La Prensi. I još se nije smirio. Zato će otputovati u Buenos Ajres da upozna Hosea Defrančeskija. O njemu je čuo da je Hrvat iz Istre i osvjedočeni Jugosloven, blizak jugoslovenskoj ambasadi, koja diskretno izdržava njegovo Društvo Jugoslovena u Argentini:
“Što si navro da upoznaš toga Defrančeskija?” – upita Ivanišević.
“Želim da mi potvrdi je li Pavelić uistinu u Buenos Ajresu!”
“Pa šta ako čuješ da je u Buenos Ajresu?” – u čudu će Ivanišević.
“E, znaj, brate Vladimire, ako Ante Pavelić zaistinu živi u Buenos Ajresu i ako se slobodno kreće, ja ću ga pronaći i njegovom ću krvlju osvetiti pobijane Srbe. Ili ću ga ustrijeliti ili zaklati, ali, svetoga mi Vasilija, umrijeće od moje ruke!”
“Što lupetaš, Blagoje…” – zacijenio se Ivanišević i palcem podigao sunčane naočare koje su mu padale navrh nosa.
“Bogumi, hoću, da znaš, čoče!” – zarekao se Jovović crnogorskim prizvukom: “Javio mi se u snu sveti Vasilije Ostroški i zavjetovao me da presudim Paveliću!”
“Ma hajde, Blagoje, ne budali…”
“Ne budalim, no ti istinu govorim, čoče! Prorekao mi je sveti Vasilije da ću kad ubijem Antu Pavelića ući u istoriju, među velikanske Srbe. Upisaće me kao Miloša Obilića zato što je ubio sultana Murata na Kosovu polju; kao kapetana Dragutina Dimitrijevića Apisa što je ubio kralja Aleksandra Obrenovića u dvorcu u Beogradu; i kao Gavrila Principa što je ubio nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu.”
Umjesto govora, Ivanišević je procijenio kako mu je razboritije da ćuti. Računao je da će lude mušice, koje su napale glavu njegovog egocentričnog brata po šubari i kokardi, odletjeti brzo iz nje kao što su u nju i uletjele. Doduše, znao je i to da je Jovović grandoman i samoreklamer, prgav i prijek čim upadne u vatreni zanos zbog politike. Tada se čini da je Blagoju lakše živjeti bez prijatelja nego bez neprijatelja. Zato ga poznanici zaobilaze i klone ga se jer se razuzdano ponese kao uobraženi seoski bekrija koji povede kolo, počne svađu i potegne čakiju.
“Izvjetriće mu fiksna ideja da ubije Pavelića” – ponadao se Ivanišević.
Ali nije.
Jovović je istog poslijepodneva ušao u voz za Buenos Ajres i časkom uspostavio vezu s Defrančeskijem. Našli su se u kafani Pappa Deus:
“Kako ste saznali da je Pavelić ovdje?” – zanimalo je Jovovića.
“To nije tajna. Pavelića često možete vidjeti usred Buenos Ajresa! Uopšte se ne skriva” – odgovorio je Hose Defrančeski i opisao mu kraj u kojem je nastanjen poglavnik s porodicom. Onda je pokazao da je i on znatiželjan: “Gospodine Jovoviću, ne mogu odoleti da i ja vas nešto ne upitam: zašto vas zanima Pavelić?”
“Svakako ću vam reći, senor Hose, ali vas molim da mi pre toga kažete: možete li me povezati s jugoslovenskim ambasadorom?”
“Poznajem sve u jugoslovenskoj ambasadi, a u odličnim odnosima sam s dvojicom najvažnijih: s ambasadorom Slavoljubom Petrovićem i prvim savjetnikom Predragom Grabovcem. To znači da vas mogu preporučiti bez poteškoća. Ali da bih vas najavio ambasadoru, morali biste mi reći zašto vam je potreban. Jasno vam je da će me pitati: koji je razlog što tražite sastanak s njime?”
“Sigurno da ću vam reći zašto insistiram na žurnom susretu s gospodinom ambasadorom. Zato što ste me vi, senor Hose, naveli na to!”
“Zašto ja? Kako ja?” – zbunio se prosijedi novinar.
“Pročitao sam vaš članak u La Prensi, koji me je potresao i natjerao na besana razmišljanja. Pošto sam razmislio, neopozivo sam odlučio da ubijem Antu Pavelića” – rekao je Jovović i zatim ubrzao, da ga novinar ne prekine: Zato bih veoma želio da ambasador čuje od mene što sam namjeran učiniti” – reče vrlo samosvjesno.
Hose preneraženo odmakne glavu i, osjetivši da mu se oduzela riječ, upeo je dugi pogled u Blagoja Jovovića, koji je pocijepao vrh kesice sa šećerom i lagano ga sipao u kafu. Kad se donekle oporavio od čuda koje je upravo čuo i nakon što su svježe okrečeni zidovi prestali da plešu pred njegovim izbezumljenim očima, stari novinar mršavom rukom pređe preko čela i obzirom počne:
“Vidim, gospodine Jovoviću, da niste pijani. I ne izgledate mi kao da ste utekli iz umobolnice. Ipak vas molim da zbog mene ponovite šta ste rekli. Ponavljam: zbog mene. Jer poslije onoga što sam čuo sumnjam da sam vas ispravno razumio”.
“Dobro ste me čuli i razumjeli, senor Hose. Ubiću Antu Pavelića!”
Sada je i novinar, primjetno nervozan, sipao šećer u svoju kafu:
“Da sam ambasador, pitao bih vas: zašto o toj svojoj odluci – koja će, budete li istrajali i sproveli je do kraja kako ste naumili, silovito odjeknuti u svijetu – želite da prethodno obavijestite njega? Poznato vam je da jugoslovenska vlada evo jedanaestu godinu zahtijeva da joj bude izručen poglavnik Ante Pavelić kako bi mu za ratne zločine sudio i pravedno ga osudio jugoslovenski sud. Na Petrovićevom mjestu moje bi bilo da saznam zašto se postavljate iznad suda i uzimate pravdu u svoje ruke da biste mu – ne kažem nezasluženo – vi presudili, gospodine Jovoviću?”
“Senor Hose, da je svijet želio, ne bi oklijevao jedanaest godina, nego bi odavno predao Pavelića maršalu Titu. I ko zna koliko će još oklijevati i rugati se pravdi. Prije bih rekao kako kod Argentinaca ne postoji raspoloženje da ga izruče komunistima. Bojim se da i Amerika ne pokazuje volju za to. A čekanja je previše. Strpljenje je odavno prelilo čašu. Zato neko mora, kako ste se vi izrazili, senor Hose, uzeti pravdu u ruke. Bog je odredio da to budem ja! Moja će osveta biti moralni čin.”

Tražio pištolj od ambasade SFRJ u Buenos Ajresu

Da osnaži svoju uvjerljivu namjeru i još uvjerljivije izlaganje, zajapureni Blagoje Jovović neobuzdano raspali stisnutom šakom po stolu. Gost neuredne raspućinske brade, s povećom rupom na peti desne čarape, s bolesnom plavom bojom oko očiju koja je kazivala da je u zavadi sa zdravljem i koji je usamljeno sjedio ispod bijedne mazarije od uljane slike, uplašeno se osvrne. Dotle se, uz pivo i bademe, mrzovoljno dosađivao dalekovidim čitanjem La Naciona, a sada kao da se preispituje i prebraja hoće li prizvati u pomoć policiju u slučaju mogućeg kafanskog izgreda, što ga je, srditim istupom i olujnom snagom najavio rasrđeni bezdušnik, možda gorštak, koji govori stranim, slovenskim (biće ruskim) jezikom. Smušeni Hose Defrančeski umjesto glasnog izvinjenja s nelagodom mu je umorno uputio mlaki osmijeh. Kad se potom iznova osvrnuo ka Jovoviću, božjom odlukom izabranom atentatoru na poglavnika, iz drvenih vrata zidnog sata, nalik alpskoj kućici, izletio je crvenkasto lakirani patuljak i mašući rukama pištavim jodlanjem, poranivši nekih pet minuta, objavio netačno vrijeme. Pošto se patuljak povukao u svoju mehaničko gnijezdo i za njime se zatvorila dvostruka vrata, novinar je progovorio:
“U svoje ime usudio bih se da nešto izvedem na čistac…”
“Smijem li saznati, senor Hose, šta je to, po vama, izvesti stvari na čistac…?”
“Biću vrlo otvoren kako se ne bismo igrali žmurke. Znači li to da ćete za to što namjeravate učiniti s Pavelićem posredstvom ambasadora zatražiti novac od jugoslovenske vlade?” – upita tiho da ga ne čuju usamljeni bradonja koji je, nakon što se pribrao, nastavio da čita La Nacion, i smeđokosa konobarica dobroćudnog lica kao u pastirice, očiju boje lješnika i sitnih kostiju, začuđujuće pristala za svoju precvjetalu dob.
“Ako mislite da bih smakao Pavelića zbog para i da sam vam se obratio kao plaćeni ubica, onda smo nas dvojica, senor Hose, stotinama kilometara daleko jedan od drugog. Na suprotnim talasnim dužinama” – smrknuto je nabrao guste obrve: “Zaradio sam pošteno, hvala Bogu, dovoljno novca, a imaću ga i više kad uskoro budem prodao svoju trećinu hotela u Mar del Plati…”
“Onda stvarno ne znam šta tražite od ambasadora?” – povišenog tona turobno upita Defrančeski. “Podsjetili ste me na anegdotu koju sam čuo u mladosti, u Istri. Car Franjo Josip uoči sastanka s hrvatskim izaslanstvom obratio se savjetnicima: Nemojte mi reći šta Hrvati hoće, nego šta neće! Mislim da ste me shvatili…”
“Za razliku od vaših Hrvata, ja znam šta neću, ali znam i šta hoću! Neću novac za to što ću ubiti Antu Pavelića. Sačuvaj me Bože da mi plate komunisti i partizani! Prije bih pustio dušu nabijen na kolac negoli od njih uzeo i pola pezosa!”
“Nije mi jasno zašto zazirete od komunista i partizana?”
“Vama se, senor Hose, neće svidjeti kada kažem da sam odavno postao četnik. I još sam srcem, no tu se više ništa ne da izmijeniti. A šta želim od ambasadora Petrovića? Jedino revolver kalibra 9,65 milimetara sa zatrovanim mecima”.
“Pohvalili ste se da niste siromah. Naprotiv. I zašto vam onda ambasador mora nabaviti revolver? Što ga ne kupite sami?” – zaskoči ga Hose reskim zapovjednim glasom ljutitog kaplara. “Ambasador bi se utopio u moru problema kod argentinskih vlasti koje bi mu uskratile gostoprimstvo u slučaju da budete otkriveni, a policija saznala da vam je on dao revolver. Pogotovu ne vidim kako bi se oprao pred svojim šefovima u Beogradu. Pitali bi ga zašto je naoružao osobu četničkih nazora? Složićete se, gospodine Jovoviću, kako Petroviću ne bi bilo mudro da nizašta proda vlastitu sreću i nerazborito upropasti ulaznu diplomatsku karijeru”.
“Ostavimo po strani etičko pitanje ko treba da ubije Pavelića? Ako je maršalu Titu i režimu u Jugoslaviji stalo da poglavnik nestane i više im ne bude na smetnji – a ne sumnjam da im je stalo – onda im treba biti svejedno hoće li ga u pakao otpremiti četnik, komunista, Srbin, Jevrejin, anarhista, homoseksualac ili plaćeni ubica. Boja im ne smije biti važna, senor Hose, upravo kao što je nebitno je li mačka siva, bijela, žuta ili crna, nego zna li loviti miševe”. Jovović je uživao u svom izlaganju i nadmoćno pogledao novinara: “Znate li šta me prisiljava da od ambasadora za protivuslugu zatražim revolver s otrovnim mecima? Objasniću vam jer ste me uvjerili koliko ste daleko od svijeta oružja tako da pomišljam kako ste možda subotar? Vidim da nijeste upoznati s ozakonjenim pravilom koje nalaže da svakom ko u Argentini kupi oružje trgovac mora uzeti podatke i proslijediti ih policiji. Meni ne bi bilo prijatno da mi ime bude upisano u policijskim kartotekama. Upravo zato tražim od ambasade da mi da ili ustupi neregistrovani revolver”.
Hose Defrančeski obećao je Blagoju Jovoviću da će ambasadoru Slavoljubu Petroviću još sjutra predočiti njegovu želju da se vide. Uz pitanje za svaki slučaj:
“Jeste li sigurni, gospodine Jovoviću, da ste stvarno sposobni učiniti to o čemu mi pričate? Ponašate se kao da imate više života od ovog jednog i jedinog. Vaša odluka je teško izvodljiva, da ne kažem neostvariva i nezamislivo visokorizična. I, oprostite, graniči se s ludilom…”
“To će ludilo, senor Hose, trajati u meni koliko god dugo budem trajao i ja.”
“Siguran sam da bi se čak i pfofesionalni provjereni pistolero dugo skanjivao dok u sebi ne presiječe petlju i odluči da se lati takvog poduhvata. I kad bi se odlučio, za to bi najprije tražio vreću novca. Zato mi je nevjerovatna ležernost kojom se na taj gladijatorski čin odlučuje amater, i još volonter kakav ste vi, gospodine Jovoviću…”
Jovovićevu sujetu uznemirilo je što ga je Defrančeski nazvao amaterom u ubijanju. Ali umjesto da ga uvjerava kako je u ratu prošao i tu školu ipak je u posljednjem trenutku svezao čvor na jeziku i podičio se svojom drugom vrlinom:
“Senor Hose, odlično poznajem sebe, svoju narav i ćud. Znam da nikada nikome ništa nisam oprostio. Ni ubuduće neću. Ponajmanje krvniku Paveliću!”

Proučavanje poglavnika u restoranu sa par metara

Za vrijeme njihovog drugog susreta u Buenos Ajresu, za istim stolom u kafani Pappa Deus, u petak, 11. januara 1957, u 17,30, Hose je primijetio da je Blagoje pustio brkove i kosu i da nosi naočare.
“Pokušavam da izmijenim izgled pa sam se ovako djelimično maskirao. To znači, senor Hose, da sam poslije vaše hronike u La Prensi počeo s pripremama za zavjet koji moram ispuniti. Da ubijem Antu Pavelića! Kad se nečega prihvatam, onda to mora biti vrhunski izvedeno!” – samohvalno zabubnja Jovović.
“Šta ako ne uspijete, gospodine Jovoviću?”
“Dakako da je moguće i ne uspjeti, senor Hose. Ali sramota bi me bila da ne pokušam!” – rekao je izvještačeno Jovović i zatim neumorno iznosio šta je sve učinio. Ni trena se nije kolebao da proda trećinu vlasništva hotela i dođe u Buenos Ajres, gdje je iznajmio sobu, dok mu je porodica ostala u Mar del Plati. Sunarodnik Boško Marjanović, stari prijeratni emigrant, uposlio ga je da za povoljnu platu vodi njegov noćni klub u ulici Bolivar. Slobodno vrijeme Blagoje Jovović uglavnom koristi tragajući za poglavnikom. Našao ga je bez poteškoća. U četiri navrata odlazio je u udaljeno predgrađe Lomas del Palomar u Gran Buenos Ajresu. Svratio je na piće u Club de Fomente de Ciudad Jardin, u Pilotskom naselju, koje tako zovu zbog imena ulice: Avijador (pilot) Mermoz, a i zato što je tu više stanova koje su otkupili piloti. Prvi put zašao je u vrijeme ručka i bio jedini gost. Raspričao se s dokonim pričljivim konobarom zatupaste glave i s još pričljivijim šefom kluba. Najprije o neizbježnoj i vječnoj sveargentinskoj temi, o najvažnijoj stvari na planeti, o fudbalu. Je li sjajna momčad River Plate kadra da odbrani naslov prvaka? Potom je Blagoje, riječ po riječ, kao usput pitao: stanuju li tu u blizini i neki poratni doseljenici – ne može se tačno sjetiti odakle su porijeklom, ali čini mu se da su Hrvati – koje srijeće na utakmicama? Obojica mu potvrdiše. Si verdad, tako je, u kraju je desetak hrvatskih porodica, a Hrvati su dobri gosti bistroa. Mladi šef kluba uspravne pojave još dometne kako prečicom preko parka živi neki velikan, o kome su mu Hrvati iz susjedstva rekli da je taj senor tokom prošlog rata bio njihov šef države, jefe de estado. Uperio je prstom na kuću, eno njegove, to je ona tamo, a neće biti ni pet godina kako ju je podigao. Toga senora, nadoveže se šef kluba, viđa u popodnevno vrijeme u parku i u pratnji dvojice snažnih mladića koji se smjenjuju, mora da su mu tjelohranitelji. Ponekad izađe s unučicom, ali tada bez pratioca. On i unučica se uvijek nakon šetnje okrijepe u klubu. Djevojčica popije limunadu, a senor hladni voćni čaj, reče šef. Sljedeća tri puta Blagoje Jovović je vidio Antu Pavelića. Dvaput ga je posmatrao kroz izlog kluba dok je šetao i razgovarao s pratiocem; a treći put bio je s unučicom i bez pratioca.
Blagoje je poznavao poglavnikov lik jedino iz starijih novinskih fotografija. Sada kad je ispred njega, u prirodnoj veličini i dok ga gleda, zaključuje da je ostario i izmijenio se. Umalo je ciknuo kako to nije ista osoba. U klubu je Pavelić naručio uobičajena osvježenja: limunadu za unuku i za sebe hladni voćni čaj s mlijekom. Čuo ga je iz blizine dok je unuku dozivao imenom: Zvjezdana. A ona njega: nonić. On joj se obraćao na hrvatskom i ona ga je, što je Blagoje lako zaključio, razumjela. Ali Zvjezdana je pričala argentinskim narečjem kastiljanskog. Šef kluba je uspio da novom, sve učestalijem gostu pokaže kako on umije s djecom, pa i sa unukom hrvatskog jefe de estado, kome nije znao imena. Pomilovao je djevojčicu po zlatnoj, dječački kratko ošišanoj kosici, očešljanoj na razdeljak, i pitao je što odrasli najčešće, najdosadnije, najgnjavatorskije i najzamornije pitaju svu djecu svijeta: “Koliko ti je godina?” – “Šest!” – odgovori malena na granici strpljivosti. Šef kluba izvukao je, po dječijoj procjeni, najčešće, najdosadnije, najgnjavatorskije i najzamornije pitanje broj dva: “Kako ti je ime?” – “Zvjezdana!” – srkala je limunadu na slamku i pogledala ga bez naklonosti. Šefovo potpitanje zatim nije spadalo među dosadna, gnjavatorska, ni zamorna. Jer, bilo mu je stalo da sazna: odakle joj to ime? – Priznao je: i da dva dana vježba, ne bi ga mogao izgovoriti. I šta ono zapravo znači? – “Estrella” – odgovorila mu je već prezasićeno Zvjezdana. Iz očiju joj se naziralo kako ovo nije prvi put da odgovara na isto pitanje, nego bar petsto prvi: “Ime mi potiče iz Hrvatske, zemlje iz koje su moji: mama, tata, đed i baka i njihovi preci. A ja sam rođena u Buenos Ajresu” – dodala je Zvezdana ili Estrella prezadovoljna što se dotični tio (ili striček na hrvatskom), nije zaletio s pitanjima tri i četiri, po dječjoj procjeni najčešćim, najdosadnijim, najgnjavatorskijim i najzamornijim: “Kad ćeš u školu?” i: “Koga više voliš, mamu ili tatu?” – Zvezdanin nonić je zaljubljeno slušao unučicu kako cvrkuće, a procvjetao je pri rodoljubivom spomenu Hrvatske. Tio, šef kluba, koji ju je počastio punjenom čokoladicom, zapljeskao je kad mu je Estrella rekla gdje je rođena. – “Oh, portena!” – klikne sladunjavo, što je mala poslušno potvrdila: “Si senor, portenisima!” To bejaše sve. Nonić Ante Pavelić je podmirio račun, uzeo za ruku unuku i dotakavši obod šešira izašao promrmljavši na pozdrav: “Hasta luego!” Ušli su u novu građevinu koja se ispriječila ispred oronulog parka. Šef kluba pitao je Blagoja: “Znate li, amigo, gdje je tačno u Evropi ta Croatia? Biće da je oko Čehoslovačke, je li tako?” “I ja mislim da je negdje oko Čehoslovačke ili možda oko Italije, ali se ne bih smio opkladiti!” – reče Blagoje praveći se neuk iz opreza da se ne oda i najmanjom sitnicom.

Jugoslovenska ambasada ne da pištolj atentatoru

Fudbalsko cijepljeni šef kluba udario se po čelu: “Curamba, amigo, sjetio sam se. Iz države kojoj je u ratu bilo ime Croatia, a to je danas Jugoslavija, došao nam je u Argentinu fantastični golman Mirko Blažina, velik kao gora. A prije pet godina gostovala je u Buenos Ajresu ekipa iz grada Splita, čudnog imena Ahduk”. Blagoje je odgonetnuo da ovdje tako izgovaraju Hajduk. Početkom 1952. splitski klub kružio je dva mjeseca Južnom Amerikom pa je igrao i u Argentini. Blagojev zemljak iz Crne Gore, na stadionu Bombonera, gledao je utakmicu Boca Juniors – Hajduk, koja je završena neriješeno 1:1, i prepričao mu je smijuriju što se dogodila momcima iz Dalmacije. Da se dodvore gledaocima – a u svečanoj loži sjedio je predsjednik republike Huan Peron – trinaest gostujućih fudbalera istrčali su na teren, s po jednim krupnim slovom pričvršćenim na majici. Nakon što se poređaju na centru, s njihovih grudi trebalo je da se pročita: VIVA ARGENTINA. Ali kako je u tunelu nestalo struje i nastala pometnja kao u kokošinjcu, a povrijeđeni golman Hajduka Ljubo Kokeza zašepao i za korak zaostao, poredak slova pijano se anagramski izmiješao, pa je pisalo: VIVA ENTIVRAGA. Oprezni Blagoje nije prepričao tu zgodnu nezgodu šefu kluba i konobaru.
“Tako ste vi, gospodine Jovoviću, tri puta bili u poglavnikovoj blizini…”- nategnuto progovori Hose Defrančeski.
“Jeste, gledao sam ga ovako kao što sada vas gledam”!” – odgovori Jovović. Nestrpljiv što novinar ne spominje ono što ga najviše tišti, prekine pripovijedanje o Paveliću: “Imate li kakvih novosti, senor Hose, o mom susretu s ambasadorom Petrovićem? Uskoro će, evo, pola godine kako sam vas zamolio da ga ugovorite…” – nervozno je zabubnjao okruglim prstima: “Je li negdje zapelo?”
Defrančeskijevo oklijevanje i skretanje pogleda u stranu bezglasno su najavili Jovoviću da nije izašlo kako je zacrtao:
“Bojim se da vam donosim nepovoljnu novost. Ambasada nije prihvatila vaš zahtjev da vam da revolver. Zato je i otpao vaš sastanak s ambasadorom.”
Je li me ambasador Petrović izbjegao zato što sam vam pošteno otkrio da sam u ratu bio s četnicima? Zar me ne želi vidjeti zato što ne skrivam svoju prošlost, ne falsifikujem je i što se nje ne stidim?” – iznureno vikne mrseći kosu.
Hose Defrančeski ga pažljivo osmotri i nategnuto se iskašljuca:
“To što ste bili četnik jak je razlog. Vrlo jak. Ali ne i najjači…”
“Budete li mi rekli koji je razlog jači od toga, valjda ću se bolje osjećati…” – razmetljivo se razbacivao ironičnim frazama i bez simpatije mjerio novinara.
“Zamolio bih vas, prije svega, gospodine Jovoviću, da svoju pakost koju bezrazložno rasipate po meni sačuvate za nekog drugog budući da sam ovdje tek beznačajni posrednik i ni o čemu ne odlučujem. Dobre volje prihvatio sam se posredovanja na vašu izričitu molbu. Dakle, promašeno se ljutite i praskate na mene. A ja, znajte, nisam za nepotrebna neprijateljstva”. Skupivši staljinovski guste obrve Hose Defrančeski, kome je dogorjelo do jezika, zastane u iščekivanju da mu Blagoje Jovović, koji je sjedio ukočeno kao nadgrobni kip uskoči u riječ. A kako to nije dočekao, izdržao je njegov gvozdeni pogled i prekinuvši kiselu tišinu nastavio da besjedi: “Podaci iz dosjea o vama, do kojih su došli u ambasadi, govore da ste 1941. najprije bili u partizanima, ali nakon što ste ubili bliskog rođaka, iste godine ste iščileli i prebjegli četnicima i tako izbjegli suđenje partizanskog ratnog vijeća. Postali ste komandant bataljona, a krajem 1944. prebacili ste se u Italiju i odatle pošli u emigraciju, najprije u Englesku, a zatim u Argentinu. Ambasador je sa saradnicima odvagao ponudu da presudite Anti Paveliću i vaš zahtjev za revolver, ali je bio prisiljen da vas odbije.”
“Šta je bio povod?”
Defrančeski je zapazio naglu klonulost na Jovovićevom iscijeđenom licu:
“Otvorena sumnja da je to moguća četnička provokacija.”
“Je li njegovo odbijanje konačno?” – Blagoje Jovović, smrknut i nabreklih vena na naboranom vratu, ipak je rezignirano tražio još tračak svjetlosti u tamnoj komori. Osjetio se bijedno izigran i odbačen, bezvoljan kao bolesnik koji se raspada i iščekuje da mu duša napusti tijelo.
“Nemoguća mogućnost je da poslije ovih otkrića iz vaše ratne prošlosti dogovorite prijem kod ambasadora!” – reče sažaljivo Defrančeski.
Blagoje Jovović mu nije potvrdio, ali ni pobio, duboko u svijesti skrivenu crnu sekvencu iz svoje gerilske prošlosti, koju je odavno bacio u Leto, rijeku u mitskom podzemnom svijetu, iz koje duše preminulih piju vodu zaborava. Bio je uvjeren kako je zauvek izbrisana ta surova istina o njemu. I da je otplovila bestraga. Što je vrijeme odmicalo manje je strijepio kako će je neko izvući iz dubine mulja i sasuti mu je u lice. A više od istine da je u neobuzdanoj svađi ubio rođaka, Jovovića je uznemirilo što se saznalo kako se prije nego što je prešao četnicima borio u partizanskim redovima, s crvenom zvijezdom na kapi. I da je ishitreno promijenio kožuh i Tita zamijenio za kralja Petra i đenerala Dražu Mihailovića, ne iz uvjerenja, nego što je utekao iz smrtnog straha da će mu prijeki partizanski sud suditi zbog ubistva, a pred njime bi izgorio do pepela.
“Evo da znam s koje strane je dunula bura” – hirovito prodžandrlja Blagoje trljajući zglavke na prstima. Prekori koji su se obrušili na njega ušli su mu u svaku ćeliju mozga i nagrizali utrobu:
“To je maslo konzula Veljka Ćipovića!”
“Zar ga vi poznajete?” – iznenadio se Hose Defrančeski, raširivši dotle stisnute oči.
“Išli smo u istu školu u Crnoj Gori.”
“Jeste li i njemu otkrili šta smjerate učiniti s poglavnikom?”
“Ni spomenuo.”

Borba za srpstvo između ideala i ogoljene koristi

“Kako ste došli do konzula Ćipovića?”
“Nisam ja došao Ćipoviću, nego je on došao meni. Tek sam treći dan radio u noćnome klubu, u Bolivarovoj ulici, kadli ga ugledam gdje ulazi sa ženom: Jesi li to ti, Veljko?, prišao sam mu. I znate već kako se u tim prilikama razvuku priče o svijetu koji je mali… Kad smo okvasili grla, od Veljka Ćipovića sam saznao, a što dotle nisam čuo, da je on jugoslovenski konzul u Buenos Ajresu. Veljko i ja smo pohađali isti razred u gimnaziji u Danilovgradu. Ne sjećam se više kakav je bio đak, ali pamtim da se od svih izdvajao po tome što je najbolje igrao biljar i nosio najviše nadimaka; mogli ste ih po volji birati. Zvali smo ga: Gavera, Serdar, Ćipac, Čarapa, Izjedipogača, Nos, Puždra, Čile Imbećile, Klempo, Smradoje i kako još sve ne, a najčudnije mi je bilo što se bez imalo ljutnje odazivao na svaki”. U rastućoj izgubljenosti Jovović nije primijetio da je zamijenio pitki književni govor i prozborio matičnim crnogorskim naglaskom. Ali je zato primijetio da Defrančeski, umrtvljenog oka, bešćutno i s naporom prati njegova smućkana i poput svraba dosadna oronula sjećanja o konzulovim nadimcima. Do don Hosea sve slabije dopire šta mu on želi reći svojim kričavim obezglavljenim srljanjima u đačku prošlost. To opominje Blagoja da se vrati temi koja ga progoni i napreže: “Niko me u ambasadi ne poznaje osim Veljka Ćipovića, pa zato, osim te gnjide, niko i ne zna da sam bio u četnicima. Neću mu zaboraviti što je kod ambasadora skupio neki sićušni, jadinji bod kad me vjerolomno odao. Nikad ne bih pomislio da će se izroditi u podlog cinkaroša. Zar samo zato da ispadne veći katolik od pape, šta li? Ili: veći titovac od Tita.
Ovdje bi ga zvali El Titino. Ali Ćipović mi nije tolika teška briga da od nje ne bih mogao zaspati, vjerujte mi don Hose. Bog mu platio za ovo. I neka ga vrag odnese!” – zaduvao se rastrzan od sveprožimajuće žestine: “Kad mu učine nešto nažao, Srbin kaže: prosto ti bilo! – Tako ću i ja odbrusiti onom gamizoviću i ništavilu od konzula, budemo li se ikada pogledali u oči. Po vama, don Hose, poručujem ambasadoru da neću odustati od svoga nauma. Kad me ponese bujica, nezaustavljiv sam kao rijeka ponornica. To će biti pobjeda moje volje. A nakon što bude čuo divnu vijest da je smrt iznenadila Antu Pavelića onda kad je nije očekivao i da ga je snašla zahvaljujući meni – ambasador će biti taj ko će zažaliti što se preumio i odbio mi pomoć. Blagoje Jovović će se snaći i bez ambasadora Slavoljuba Petrovića. Blagoje Jovović svima vama garantuje sjajnu zabavu!” – hladnim patosom, guslarski uzvišeno nizao je nesuvisle riječi.
Defrančeski se neporjecivo uvjerio da je Jovović svoj nadolazeći sumnjivi čin umišljeno podigao na istorijski postament i proglasio ga misionarski.
“Neće umrijeti od skromnosti. Sebe vidi kako stoji pred vratima vječnosti, dok mu zahvalni Srbi klešu mermerni stepenik po kome će zakoračiti u slavu!” – uočio je.
Jovovićev rastanak s Hoseom Defrančeskijem ne bijaše ni izbliza srdačan kao sastanak. U odlasku mu nije odgovorio na pozdrav i užurbano se udaljio od njega.
Sljedeće nedjelje Blagoje Jovović trošio je vrijeme tragajući za revolverom i prateći kretanja Ante Pavelića.
Suhotrti, dosadno odjeveni Jovo Hanjević iz Podgorice, ražalovani ženskaroš umornih pokreta koga je prežvakalo vrijeme, od prije rata doseljen u Buenos Ajres, rvao se sa sudbinom i preživljavao na ivici bede, ali je gospodski nosio svoju sirotinju. Godine i boginje su mu mrkim pjegama, oteklinama i izraslinama utisnule sumorne tragove na isušenim maljavim rukama i licu. Odveo je Jovovića do Nocturna, stjecišta ustaša. Rekao mu je da predveče u tu kafeteriju među njih zađe i poglavnik. U pet dana, koliko su zaredom svraćali, Pavelića su vidjeli dvaput. Kad je Blagoju brzopleto izletjelo da ga slijedi zato što je odlučio da ga smakne, Hanjević se spremno ponudio da mu se pridruži kao pomagač. Uz uslov da bogato naplati uslugu:
“Pobogu, brate Jovo, od koga misliš da zatražiš novac?” – začudio mu se Jovović.
“Od četnika, brate Blagoje.”
“Kako od četnika, brate Jovo?”
“Napišimo pisma Srpskoj narodnoj odbrani u Americi i Kanadi i obavijestimo ih da ćemo ubiti Antu Pavelića, a oni neka nam za to fino plate. Ima bogatih četnika, eno Jovana Đonovića, popa Momčila Đujića, vojvode Dobroslava Jevđevića… Svi bi oni crkvenim zvonima pozdravili da poglavnik otegne noge. To je nama jedinstvena prilika da odlično zaradimo!” – dokazivao mu je Jovo.
“Kakva neprovarljiva misao, brate Jovo! Pa ja želim ubiti Pavelića kako bih osvetio pobijene Srbe” – plane Blagoje: “Neću pogaziti srpski ponos zbog novca!”
“E moj brate, tu se nas dvojica ne nalazimo. Obojica želimo isto, ali na različite načine” – prašnjavim glasom odbrusi Jovo preko sitnih zuba: “Argentinci kažu da bebe plaču jer ako se ne oglase, majka će zaboraviti da ih podoji.”
“Boguti, brate Jovo, reci mi, no bez izmotavanja, što ti se mota u glavi?”
“I ja sam ranije bio spreman prkositi sudbini i žrtvovati se za srpstvo, ali sam se ozlojedio. Zarekao sam se da ako odsele bilo što budem činio za srpsku stvar, onda mi to treba skupo platiti. Ni kod stare babe nema više džabe! U svijetu se sve plaća, osim sira u mišolovci koji je besplatan.”
“Buncaš i ne razmišljaš valjano. Priberi se i dođi k sebi, tako ti svetoga Vasilija Ostroškog” – proključali Blagoje se natčovječanski naprezao da ne odvali Jova i razbije mu mrkvasti nos.
“Ne buncam, brate Blagoje. Reći ću ti i zašto. Zasitio sam se kad sam koncem 1943. vidio holivudski film Luisa Kinga Chetniks – The fighting guerilla Draja Mihailovitsch, pa sam potom iz Buenos Ajresa poneseno otplovio u Kairo, gdje je bilo sjedište jugoslovenske kraljevske vlade. Odanle sam se želio prebaciti u okupiranu Srbiju i pristupiti kao dobrovoljac četnicima đenerala Draže Mihailovića i njegovoj Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini. Ali oni izopačeni ministarski dembelani, taj skup bijednika – koji su, umjesto da rade štogod korisno za kralja, otadžbinu i srpstvo, povazdan grijali lenje guzice u kafani Kasr el Nil, oholili se, prdomeljali i ogovarali poštene Srbe – nisu pokazali ni mrvine mrve volje da iskoriste moj patriotski zanos i pošalju me u rat. Znaš li ko su oni? Krdo i čopor, eto to su! Brzo sam shvatio da nisu moj svijet i zbog njih sam se odalečio i od borbe za srpstvo i s rasjelinom u srcu suvratio se razočaran u Argentinu”.
“I zatim?”
“Ovdje sam imao što zateći, brate Blagoje. Žena mi se spajtala s nekim posrancem, Srbinom, istrunuo da Bog da, koji je amo stigao iz neke pustojebine o kojoj nikad nisam čuo, i ostavila me, a pri tom odnijela svu ušteđevinu. Istrošio sam se nakon puta do Kaira i natrag i ostao švorc, bez crvljiva pezosa. Pitao sam bar pedeset ovdašnjih Srba da mi posude koju stoticu dok se ne snađem, ali redom su me odbijali kao prosjaka, niko da se smiluje, prikrati mi muke i dade mi za čašu vode. Od tada sam u stalnome stečaju i životinjarim više gladan nego sit.

Grozničava Jovovićeva potraga za saučesnikom u atentatu

Život mi je skrenuo ukoso i pretvorio se u nepodnošljivu nereću. Nesta blaga, nesta prijatelja! I kći je otišla od mene; da ti ne kažem svoju sramotu i stid, na koje grane je pala i kako zarađuje.”
Jovo Hanjević se zaletio s pričom, a da nije stigao udahnuti vazduh: “Ponavljam ti: pozove li me bilo ko da bilo šta uradim za Srbiju, učiniću to jedino za novac. Ovo s Pavelićem je opasan poduhvat. Red je da za toliki rizik i osjetim nešto opipljivo pod prstima. Jebi ga, ali tako je to. U praznom džepu svaki novčić je dobrodošao! Bez para ništa od posla!”
Uvidjevši kako je zagovarati ćudljivca Jova da ne iznuđuje novac i uvjeravati ga da su sveti i plemeniti srpski ideali iznad svih blaga svijeta ravno suludom pokušaju da u sandalama na bosim nogama, u majici bez rukava i u kratkim pantalonama trkom obiđe Južni pol – Jovović, već pokidanih živaca, podigne ruku, a to je bio znak neka umukne. Istoga trena precrtao ga je kao saradnika. Od razlaza sa ženom i nakon što mu nezahvalni zemljaci nisu pomogli, ogorčeni Jovo nepomirljivo kinji maltene svakog Srbina oko sebe. Blagoje mu na rastanku nepovratno dade nešto novca, uz ozbiljno upozorenje da ne zatupi i ne širi glas kako on steže krug oko poglavnika i sprema mu danse macabre. Mrtvački ples.
Jovović je skočio na dva dana do Mar del Plate i potražio najboljeg prijatelja Vladimira Ivaniševića. Iako ga je on uoči puta u Buenos Ajres – kad je polazio Hoseu Defrančeskiju da se raspita o Pavelićevoj adresi – ubio u pojam uvjeravanjima kako je iluzorno maštati o atentatu, ipak je odlučio da ga prizove u pomoć, i to nakon što ga je Jovo Hanjević naveo na razmišljanje da je sigurnije djelovati udvoje. Od svih četnika u Argentini Blagoje je najviše vjerovao Ivaniševiću. Vidio ga je kao najpouzdanijeg. Biće bolje da udružen s nekim, prije negoli sam, pripremi opelo poglavniku.
S Ivaniševićem se Blagoje upoznao 1945. u Rimu i o njemu naljepše mislio. Cijenio ga je kao čovjeka renesansnog duha i aristokratske prefinjenosti, nesalomljivog četnika, poštenog pravoslavca, odanog srpskog ultranacionalistu, vjernog monarhistu i neprijatelja komunizma, vazda ponosno uzdignute glave. Sempre testa alta, tako su o Vladimiru govorili i Italijani. Četiri ljeta potom, razdvojeni azilantski životi spojili su im se u Mar del Plati, gdje su se nastanili. Od tada su nerazdvojni. Promećući po prošlosti Blagoje se sjetio kako su se već prilikom prvog susreta u Argentini – dok nisu slutili da je i Pavelić, nekako istovremeno kad i oni, dobio utočište u njoj – zavjerenički dogovorali da moraju saznati u kojem se kutku svijeta skriva, upadnu mu u brlog i zdrobe ga kao ljudsku od jajeta. Vladimir se zagrijao i uvjerio ga da računa na njega:
“Ne sumnjaj u me, brate Blagoje, da ćemo nas dvojica učiniti nešto opipljivo! Makar se Pavelić izgubio negdje visoko i previsoko, gdje ga ni orlovi ne mogu otkriti, ali kad mi krenemo na njega, pronaći ćemo ga, pa skrivao se on i u raskolini planine!”
Ovoga januara 1957. Vladimir Ivan Ivanišević, u poređenju s onim negdašnjim fanatičnim i beskompromisnim Srbinom iz prošle decenije, nije prepoznatljiv. Razlikuje se kao vuna i katran. Na tu duboku karakternu promjenu, prosuđivao je Jovović, uticalo je što se brat Vlado mukotrpno razdire dirničeći i po petnaest sati dnevno na gradilištima, više nego što mu tijelo može podnijeti, samo da bi osigurao dostojan opstanak sebi, ženi i kćerki.
Blagoje ga je podsjetio na njihov davni plan da pronađu i ohlade Pavelića:
“Sada znamo gdje je poglavnik. Hoćemo li ga ucmekati, brate Vlado? Moramo pokazati ljudima da još postojimo!”
“Danas je drugo doba. Uveliko su se izmijenile i izmiješale negdašnje vrijednosti” – povjerio se tegobno Ivanišević: “Ja nemam novca na strani, kao što ga, srećom, imaš ti, brate. I šta ako u pokušaju atentata poginem ili me zatvore? Nesreća ne bira vrijeme i mjesto. Mogućnost pogibije, pričajmo otvoreno, vjerovatnija je od one da ću se izvući. To je hodanje po razapetoj žici iznad ponora, bez zaštitne mreže. Izglednije je da ću skrhati vrat negoli stići živ na drugu stranu. Od čega će mi onda živjeti žena i kći? Najtužnija utjeha koju bi mogle čuti bila bi im da sam pao za srpske ideale. Zato, ne ljuti se, ali u tu avanturu ne smijem. I nemoj je zahtijevati od mene. Ovo je loše izabran trenutak. Moje revolucionarno vrijeme je prošlo. Bilo bi nesavjesno prema mojim siroticama kad bih ti se priključio!” – odupro mu se i rezolutno prekinuo: “Nadajmo se da će se, prije ili kasnije, ova boljetica završiti.”
Blagoje se začudio svojoj blagostivosti. Kako to, pitao se, da mu se Vlado, uprkos povlačenju iz izazovnog projekta, nije doživotno zamjerio i prepilio mu srce? Štaviše, bratski ga je razumio i nije uzeo za zlo što ga je obzirno odbio:
“Molim te, brate Vlado” – rastreseno ga je zadužio na rastanku dok mu se vrelina lijepila na čelo, a sićušno napasne mušice titrale prorijeđenim vazduhom – “bude li božja volja da ne preživim, ti kaži koju oproštajnu riječ o meni iznad groba!”
Blagoje je došao Vladu sa suncem, a vratio se s burom.
Novi Blagojev uzdanik zvao se Milan Gaćeša, lički Srbin, uvredljivog nadimka Slina, s kojim se 1947. uselio u Argentinu. Patio je zbog dvaju brazgotina u duši. Zbog niskog rasta govorio je da ga, dok je rastao, kiša nije dovoljno zalivala. I što nije postao bokser, a za neuspijeh je krivio neukog trenera koji ga je otjerao zbog prekratkih ruku i staklene brade. Blagoje je označio Slinu kao sporomislećeg dobricu ne baš preobilne pameti (“S mozgom kao u muve!” – rekao je o njemu u veselom četničkom društvu) i nezrelog ponašanja (“Slina je sa zakašnjenjem ušao iz kratkih u duge pantalone” – zlonamjerno mu je nadogradio opis). Šiške prebačene preko čela doticale su mu obrve i činile Slinin pogled budalastijim. Taj površni, arlekinski odjeveni udovac, natopljen jeftinom mirišljavom vodicom, nepopravljivi je kockar. Iz Buenos Ajresa, gdje živi s kćerkom i sestrom, počesto zalazi u Mar del Platu, u kockarnicu. Kad ga rulet i bakara opljačkaju, posuđuje novac od Blagoja. Ali on je siguran kao grom da će mu pouzdani vratiša Slina podmirit dug u roku.
Rat je ostavio traumatične ožiljke na Gaćeši. Pričao je da su mu ličke ustaše naočigled ubili oca i bezobzirno se razmetao kako bi bez griže savjesti zaklao svakog Hrvata koji mu se ispriječi i protivrječi. Budili su ga grozomorni snovi, preznojen se tresao, vrištao i plakao nakon priviđenja koja su mu se ukazivala.
“Bi li ti, brate Milane, ubio Antu Pavelića kad bi mu se našao u blizini?” – iskušavao ga je Blagoje.
“Ma ne bih ga ubio iz puške” – nadglasao ga je Milan, a u glavi mu se zakovitlale opasne misli – “nego ga probo nožem! Bio bi to moj ujed osvete. I onda bih mu odrezanu glavu odnio na poslužavniku u Placa de Majo, u predsjedničku palatu!” – razgalamio se na sve strane kao seoski bubnjar.
Riječ po riječ, Jovović je smirio Gaćešine usplamtjele nerazborite strasti. Čim se ohladio, pristao je da mu postane pomagač u atentatu. Smekšao se kad mu je oprostio trista dolara kockarskog duga. I pride obećao da plati avionsku kartu za susjedni Urugvaj, kuda će se, o njegovom trošku, skloniti poslije akcije i pritajeno sačekati desetak dana dok se ne stišaju napetosti oko Pavelića u Buenos Ajresu. Po pravilu koje je nametnuo sve brži tempo življenja: juče je – već istorija! Tako će i poglavnikovo ubistvo sljedećeg dana postati prošlo vrijeme.
Dogovorili su se da na njega ne nasrću nožem nego će ga upucati. Milan je kod kuće pohranio svoj trofejni revolver iz rata. Ali kako ga nabaviti za Blagoja?
“Imaš li, brate Milane, neku vezu na crnom tržištu da ispod ruke kupimo za mene oružje koje nije zavedeno u policijskim knjigama?”
“Pitaću sestru Milevu. Da je do mene, ja bih je postavio za ministarku za dobre i pametne ideje” – gordeći se njome odgovori Milan. Kako je gotovo svaku svoju počinjao: sestra Mileva misli (kaže, smatra, tvrdi, poručuje, uvjerena je, pretpostavlja, želi, vjeruje, predlaže, savjetuje i slično) – Blagoju nije trebalo dugo da ukopča kako je Mileva, nasrtljivim nametanjem svojih kanona, samoživa vladarka koja čeličnom rukom gospodari porodicom Gaćeša, a da je blago retardirani brat pred njome beznačajni crv. Riječju, nikakav sabesjednik. I da je Milevina vazda posljednja.
U međuvremenu Blagoje Jovović je promijenio posao. Napustio je noćni klub i postao priučeni agent osiguravajuće firme Continental, u kojoj je više zarađivao. Nakon posla odlazio je u Nocturno, razastirao po stolu formulare i ugovore i uz bocu-dvije piva činovnički se udubljivao u njih. Želio je da ostavi utisak ozbiljnog prezauzetog poslovnog čovjeka, koji ne traći vrijeme ni u kafeteriji. Tako nije bio sumnjiv. Pognute glave kradom je posmatrao Antu Pavelića i okruženje njegovih galamdžija ustaša.
Milan Gaćeša mu se telefonski javio za tri dana. Kaže, doći će sa sestrom Milevom, a ona bi mogla pomoći da razriješi “onaj problem” koji ga tišti. Blagoje je lako preveo šifriranu poruku: “onome problemu” naziv je – revolver!
Milevina ljepota bijaše na zalasku, izgledala je kao izjahana plesačica iz lučkih barova. Teški srebrni krst na skandalozno otkrivenim štrčećim, zategnutim, davno iskorišćenim i omlohavelim grudima, mekim poput prezrelih smokava, dokazivao je svijetu da uredno odlazi u crkvu.
Iz torbice od konoplje Mileva je izvukla majušni ženski revolver, smotan u trgovačku omotnicu. Kupila ga je bagatelno, a on će ga otkupiti po istoj cijeni:
“Jeste da je sićušan, ali ako iz njega naciljaš iz blizine, s desetak metara, meci su mu smrtonosni. Nema bojazni da poglavnik ne završi u aleji vodoravnih!” – s osjećajem naglašene prijatnosti, poderanog hrapavog glasa, kao u islužene kokete iz polusvijeta koja se nagutala duvanskoga dima, alkohola i još ponečeg, rekne živahno raspoložena Mileva. Začuđenom Blagoju je očijukajući zanosnim pogledom čedomorke objasnila da je to mangupski naziv za groblje.

Srpski i ruski pop odrješuju ruke crnogorskom urotniku

Sljedećih dana Blagoje i Milan otišli su najprije u ulicu Monte 2065, u utočište ustaša; zatim su ponovo popili pivo u Nocturnu i posmatrali poglavnika; a najviše su se vrzmali oko njegove kuće u Lomas del Palomaru, u Gran Buenos Ajresu:
“Ubićemo ga predveče ispred kućnog ulaza. Ti ćeš, brate Milane, pucati u tjelohranitelja, a ja u Pavelića. Ovdje je on najopušteniji, ovuda kao malogdje ne prolazi puno svijeta, a zaštićeni sumrakom brzo ćemo umaći u park i odatle na autobusku stanicu!” – isplanirao je Blagoje. Milan se bespogovorno složio.
Ali sljedećeg poslijepodneva, kad je Blagoje namjeravao da mu objavi dan i sat skorašnjeg obračuna, pošlo je naopako. Milan, u tankoj svilenoj košulji vrlo drečećih boja, kakve se vide na crncima u njujorškom Harlemu, kvarno je stavio nogu u vrata i dotle obećavajuća ideja očas je isparila:
“Sestra Mileva mi je rekla kako si od četnika iz Amerike dobio gomilu para nakon što si ih uvjerio da ćeš ubiti Pavelića!”
Blagoju se tog blistavog jutra učinilo kao da se survao u provaliju:
“Brate, niti sam tražio, a još manje dobio bilo kakav novac. Ni od četnika, ni od bilo koga!” – poricao je, a skupljene usne bile su spremne da se naljute.
“Jesi, dobio si!” – Milan ga je gledao sve čvršće i nije popuštao ni za stopu: “Kad moja sestra Mileva kaže da si dobio, onda je tako i nikako drugačije!”
Iz ošamućenog Blagoja samo što nije prokuljala pjena. Milanove riječi su ga ožarile kao šibanje koprivama:
“I šta ti je sestra još rekla?” – mučno se nagnuo nad njime.
“Rekla mi je da od tebe zaištem pet hiljada dolara, koje ću ostaviti svojoj kćerki da joj se nađe ako mi se nešto dogodi!” – Slina se upecao u nedoličnom kopanju nosa, pa žurno izvuče ukopani mali prst iz duplje.
“Brate Milane, pa ja ti nemam otkud dati tih pet hiljada dolara!”
“Sestra Mileva je rekla da si stekao mnogo novca. I rekla je da ako mi ne daš tih pet hiljada, onda dogovor ne vrijedi!” – šmokljavo ga je gledao Milan.
“Ali, brate Milane…” – odugovlačio je Blagoje.
“Biće kako kaže sestra Mileva.”
Našao se između poplave i požara. Bio je pri novcu i daleko je od toga da će bankrotirati i ako Milanu izbroji pet hiljada dolara. Ali šta ako je ta svota uvertira u beskonačnu ucjenu, smišljenu po bezdušnom mizanscenu gramzive smradne gadure Mileve? Nagađa kako će sekica prevarantkinja (proučavajući joj kukasti nos i prodorne oči Blagoje cijeni da, ako je u prošlom životu živjela nečiji život, onda je garantovano bila ptica grabljivica), u kratkim razmacima nalagati pokornom braci da izmamljuje još, pa još i opet još dolara? Teledirigovani otimač Milan, u ulozi Luciferovog glasnika Demjana, muzao bi ga sve dok mu se imovina ne bi rasula kao šaka pepela na buri, a njemu ostale bijedne mrvice. Ostaci ostataka. Reliquiae reliquiarum. Njegovo vrelo bi se, po Milevinoj blatnoj zamisli, preusmjerilo u vodotok Gaćešinih.
Jovovićeva pitalica koja ga uznemiruje glasi: otjera li Gaćešu u tri lijepe materine, hoće li ga on, koliki je buzdovan, poslije ovakvog razlaza osvetnički nepromišljeno prijaviti policiji i podrezati mu krila? Sve izgleda da hoće. Dakle, ako ga ne ućutka – gotov je! Zato je iz opreza izabrao najmanje bolno rješenje. Gurnuo mu je u šaku hiljadu pezosa:
“Onaj dug od trista dolara” – počeo je opominjački uz prijeteću poruku, dok je Milan halapljivo brojao novac – “koji sam ti onomad izbrisao zato što si pristao da sarađuješ sa mnom, ne treba da mi vraćaš, iako su se prilike izokrenule i na moju štetu. A ovih deset stotina pezosa ti je plata za izgubljeno vrijeme.” Krvnički ga je gledao, da se Milanova zadnjica orosila i zubi mu zazveckali: “Budeš li tražio nevolju, ona će pronaći tebe! Upamti: progutaćeš živog ježa budeš li me izdao. Kunem ti se Bogom, ustrijeliću te, I to iz onog ženstvenog pištolja koji mi je prodala tvoja ludoglava sestra. Ne stignem li te ukantati ja, onda će se moji četnici – kojima ću ostaviti zapečaćenu poruku, a na kojoj ću napisati da je otvore onda kad budu čuli da sam u neprilici s policijom – pobrinuti da isiječen na komade i upakovan u vreću s mlinskim kamenom potoneš u La Platu. Da uz klokot rijeke budeš poslužen ribama kao mrsna ponoćna večera. Zauvijek ćeš nestati, kao da te je progutala vlastita sjenka. Biće to tvoja smrt iz prve ruke, olupino od Gaćeše!” – Blagoje se pohvalio u sebi koliko je očaravajuće ovladao umijećem nekromantskog blefiranja. Toliko da je obezličeni Milan Gaćeša u pomutnji napunio gaće slijepim strahom.
Okrenuli su se tiho po povjetarcu i ne osvrnuvši se, gnjevno.
Od kada ga je prvi put ugledao ispred porodične kuće u Lomas del Palomaru, Jovović je bivao sve skloniji ideji kako ne sme krenuti sam u lov na poglavnika, zato što će mu izgledi za uspeh biti umnogome umanjeni. Postalo mu je kristalno jasno da mu je kao nasušni hljeb potreban još jedan pouzdan strijelac. Kako je obrazložio Gaćeši, taj broj dva će obezglaviti čuvara i tako njemu stvoriti brisani prostor da u sljedećim sekundama nacilja svoju glavnu metu u glavu. Faktor iznenađenja pomoći će mu da lakše skine Pavelića dok ovaj još ne stigne da se sabere i shvati šta ga je snašlo. Ali nije mu se posrećilo da nađe pomoćnika. Sva trojica izabranih, kojima je namijenio asistentsku ulogu – naprije tragična figura Jovo Hanjević, pa bezvoljni depresivni oportunista Vladimir Ivanišević i napokon neoprostivi debil Milan Gaćeša – otklonivši saradnju obrijali su ga bez britve i sapuna i izbezumili ga. Jednostavno, nije mu išlo. Četnička veza nije proradila. S njima je zabrljao i taj grdni poraz žestoko ga je zabolio i nudio mu nemirne snove. Ali neće posustati. Ako je izgubio tri bitke, rat još nije završen! Poznavao je sebe. Koliko se puta do sada izvukao i iz najbezizlaznijih stanja. Poput vodene bujice pronalazio bi rupu u brani i umakao.
Potražiće savjet u crkvi: šta da učini s teretom koji nosi u sebi, podnosi ga za sve besanijih, praznih noći i pati kao rak na plitkom dnu?
Sunce je osušilo ljetnju kišu i upilo ljepljivu kašastu maglu kad je u toplo predvečerje preko zaparloženog zatravljenog puteljka ušao u pravoslavni hram Svete Trojice.
Portenovski svijet zove ga ruskim jer je novac za izgradnju darovao ruski car Nikolaj II Aleksandrovič Romanov. U njemu su bogoslužili ruski i srpski sveštenici.
U vrtu oivičenom propupjelim ružama, iz kojih su se razlivali nadražljivi miomirisi, zatekao je popa nenaboranog mladalačkog lica i privlačne spoljašnjosti, Radojicu Popovića. Odnedavno je u Buenos Ajresu i jedva da ga je poznavao.
Blagoje je stegnuto krenuo s okolišnim pričama. Nikako da istrgne šta mu leži na srcu i šta ga je navelo da ga posjeti. Pop Radojica je to predosjetio:
“Muči li te štagod?” – u hodu je obuhvatio preko struka od brige zboranog Blagoja: “Ne usteži se i ne napinji se nego mi otvoreno kaži šta ti je na pameti”.
“Muči me, strašno me muči, oče proto…” – stezalo ga je u grudima.
“Kako ti mogu pomoći? Mogu li ti olakšati gorku tugu i veliku muku?”
“Ne znam možeš li, želiš li i smeš li mi pomoći. Zbunjen sam, proto, i pitam se imam li pravo da zatražim tu vrstu pomoći od tebe. A znam da ti se moram povjeriti.”
“Onda govori, Blagoje!” – znatiželjno će pop Radojica.
“Oče proto, namjeran sam da ubijem Antu Pavelića!” – napokon odvali Blagoje Jovović. Očekivao je da u pogledu i u pokretima bogočasnog sluge ugleda neodobravanje, zgranutost i nevjericu. Ali umjesto da se sablazni, pop Radojica ga je, baš kao da mu je poželio “pomoz\’ Bog”, najobičnijim glasom upitao:
“Imaš li pištolj, Blagoje?” – pop ga lecne ledenom smirenošću.
“Imam. Mali damski revolver.”
“Jesi li ga ponio?”
“Jesam” – nesigurno je otključao torbu za spise i izvukao ga iz ovoja.
Upravo dok je krišom pokazivao revolver, Blagoje se oduzeo. Kao da je iz zemlje iskočio, iz nigdine iskrsao, bešumno se stvorio drugi pop zlatarskih očiju i visokog zaobljenog čela, za dobru glavu viši od njih. Ne zatomivši nevjericu, zatečen neprimjerenom scenom koja se nadnaravno i nebogougodno odigravala u crkvenoj porti, snebivljivo se zaustavio. Nelagodnost je raznio pop Radojica upoznavši Blagoja s ruskim sveštenikom Ivanom Bratoljubovim.
“Nu, a čto djelajete s etoj igruškoj, pravoslavnije, vo imja atca?” – progovori Rus potresenog lica. “Nemojte mi reći da s revolverom pucate po čvorcima…”
“Pop Radojica se nije zbunio:
“Jesi li ti, oče Ivane” – pogledao ga je ispitivački – “čuo ko je Ante Pavelić?”
“Čepuha! Kakva li pitanja! Jasno da sam čuo. Ataman hrvatskih ustaša.”
“Bravo, bravo” – pohvali ga pop Radojica i nastavi: “A znaš li, oče Ivane, da Pavelić živi ovdje u Buenos Ajresu?”
“Pročitao sam u argentinskim novinama…”
“Pa kad znaš, onda ću ti reći” – pop Radojica teatralno široko pokaže rukom na smetenog Blagoja Jovovića – “da će ovaj čovjek ubiti Pavelića!”
Blagoje iskrivi usta koliko se bio zaprepastio pri pomisli da će, nastavi li pop Radojica ovako neskriveno i bučno talambasati, cijeli Buenos Ajres saznati kako on namjerava da ukoka poglavnika. Ujedno pokušava da provari još jedno božje čudo nad čudima. Evo, ni ruski sveštenik, baš kao maloprije ovaj njegov, srpski, na spomen ubistva nije podigao sumanuto ruke da mahanjem otjera sotonu i prosvijetli pamet budućem Pavelićevom krvniku. Štaviše, obojica mu drže stranu i uzvikuju: Ubij ga! – a Blagoje je hiljadama puta izmolio molitvu gospodnju: “… I oprosti nam dugove naše; kao što i mi praštamo našim dužnicima; ne daj da padnemo u iskušenje, nego nas izbavi od zla…
“Maladjec!” – zadivljeni Rus ga je nazvao junakom, kozački mu čvrsto stegao ruku, srdačno ga zagrlio i triput sočno cjelivao, bratski, slavjanski.
Blagoje je u sebi čistio savjest:
“Božji zemaljski zastupnici, srpski i ruski pop, upravo su preda mnom, kroz gusto sito protresli i razlučili manje grijehe od najvećih. I ni riječju mi nisu zamjerili na otvorenoj najavi ubistva Pavelića, najvećeg grešnika među grešnicima, nego su prihvatili moj plan, pozdravili ga i poduprli! Kao nebo je jasno da su, uz saglasnost Svemogućeg, u ime crkve Svete Trojice, i prota Radojica i otac Ivan izopštili poglavnika iz djela molitve o oprostu grijeha, a meni kao vjerniku kome vjeruju odriješili ruke i složili se da osvetim srpske žrtve!”

Prišunjati se poglavniku i pucati mu u glavu iz blizine

“Ruski pop, otac Ivan, budi uvjeren, Blagoje, ćutaće kao grob. Nije poput nekih naših Srba, koji bi se prije raspukli kao žabe negoli sačuvali svetu tajnu” – umirivao ga je pop Radojica. A onda zapovijedno pruži ruku: “Deder, dodaj mi taj ženski revolver da ga ispitam, valja li čemu.” Pozvao je Bratoljubova i Jovovića da se spuste u podrum gdje su iza neherenih vrata naslagana četiri reda suvih drva. S desetak metara pop Radojica, kao da je u streljani, znalački nacilja i ispali dva metka. Onda se približi drvima i s prebacivanjem razmaše glavom: “Revolver ti je isprdak i ne vrijedi ni pet para, prijatelju. Em što je slab kalibar, a istrošena mu je i cijev… Prvi je metak jedva prodro u drvo, a drugi nije ni ušao, nego se odbio.”
“Imaš li, oče proto, neki bolji, snažniji revolver?” – ucviljeno zavapi Blagoje.
“Odakle mi, čovječe božji… Pa tek sam došao u Argentinu. Kad bih prije stigao da ga nabavim!” – gotovo da mu se izvinjavao pop Radojica.
Ruski po Ivan Bratoljubov je nemoćno dodao da ni on nema vatrenog oružja.
Blagoje Jovović uzme svoj revolver, zavuče kažiprst u polukrug s okidačem i počne ga kaubojski okretati.
“Ne brini se, oče proto. Ako ne domognem kvalitetnijeg kalibra, neće mi biti izbora, pucaću iz ovog…”
Pop Radojica sumnjičavo šmrcne:
“Teško da ćeš uspjeti s tim ženskim prcoljkom…”
“Prišunjaću se Paveliću na dva do tri metra, a od metaka ispaljenih izbliza u glavu on neće preživjeti!” – oštrio se Blagoje: “Ako jedan ne uđe, drugi mora!”
“Mislim da od pucnja izbliza neće preživjeti!” – prihvati ruski pop.
“S dva-tri metra možeš ga dokrajčiti!” – pop Radojica sada nabolje izmijeni raspoloženje i potapša Blagoja: “Najvažnije je da budeš miran. Znam da ćeš to izvesti muški! I zato ću ti dati svoj blagoslov!” Još ga je i posavjetovao: “Kad ga vidiš, nemoj razmišljati. Razmišljaćeš nakon što ga ukokaš, razumiješ li, prijatelju?”
Na drveni sto ispod erkera u dvorištu pop Radojica je iznio iz spremnika šljivovicu u boci začepljenu zašiljenom komiljkom, duvan, čvarke i tanke ljutkaste kobasice, a iz frižidera pihtije. Te đakonije mu je poslao brat od strica iz Mionice po susjedu koji je sinoć doletio u Buenos Ajres. Potom je odlomio vruću bijelu pogaču, koju je upravo izvukao ispod sača, stavio luk, krastavce i paradajz, nasuo so u drveni tanjirić i dozvao ruskoga popa i Blagoja da najprije popiju iz čokanja, za srećan završetak operacije u Lomas del Palomaru.
Prekrstili su se i bacili slatko na gozbu:
„Pogača je topla ko duša dobrog čovjeka. A probajte i najbolje pihtije u Srbiji!” – isticao je pop Radojica pihtije posute crvenom paprikom, koje su se drhtavo talasale u zemljanoj posudi.
„Bratskij želaju uspjeha!” – usporeno se pridigne pop Ivan, kucne se najpre s Blagojem, a potom i s Radojicom, i izjedna iskapi čokanj do dna.
„S božjom pomoći!” – nagne i Radojica, ali ne ispije ni približno koliko Rus.
„Za kralja i otadžbinu! Tako nam Bog pomogao!” – napadno naglašeno poviče Blagoje i dohvati se šljivovice. Ni on nije mogao slijediti ruskog popa u naiskapu.
Pop Ivan je umio dobro da popije a da se to ne primijeti. I poslije četvrtog čokanja čvrsto se držao na nogama. Blagoja i popa Radojicu razdragao je nedavnom zgodom iz svoje pastve:
„Na porodičnoj proslavi, kako priliči nama Rusima, svi su se redom, i gosti i domaćini, ponapijali votke. I zatim su dobro naliveni zapjevali. Moralna komšinica, Ukrajinka, ne žaleći da domaćinov sin, petogodšnji Ženja, gleda taj raspašoj, odluči da ga poštedi bahanalija i odvede ga u crkvu. Sjutradan otac upita malog: Kako je bilo u crkvi, sine? – Ženja mu odgovori: I tamo su svi bili pijani, kao i vi ovdje! – Ne razumijem… – u čudu će otac, a Ženja će na to: I u crkvi su svi pjevali!”
Blagoje Jovović se s pravom pribojavao da će njegova divovska tajna o atentatu na Antu Pavelića postati vrlo javna zato što je previše ljudi iz crnogorske i srpske zajednice u Argentini već saznao šta mu on priprema. Ne prođe dan, a da ga neko ne zaustavi i pita je li istina ono što smjera da učini. Kao da je glupa koka koja je zakokodakala prije nego što je snela jaje. Tješio se da ga većina nije shvatila ozbiljno i nije povjerovala njegovom zavjetu. Ali ga je zaboljelo i satrlo, dok je letio u budnim sanjarenjima, kad su do njega dorpli glasovi da mu se neki sunarodnici podsmjehuju i o njemu govore kao o neopjevanom lažljivcu i hodajućoj ludnici, idiotu koji tvrdoglavno tjera na svoju, izmišljajući očajničke budalaštine. Vele, šenuo Blagoje i isprazno se hvališe. Puno zuji, a meda ne daje. Da svrati pažnju na se, umara srpski rod nebuloznim prozirnim tričarijama.
Prije će vepar zapjevati ariju Rigoleta u operi Colon, nego što će on zataknuti poglavnika u mulj. A i ako je i odlučan da otvori sezonu ubijanja pucanjem u njega (U šta, između nas govoreći, čisto sumnjam!” – ogovarala ga je Mileva Gaćeša), to je bezglavo, sljepačko srljanje u nepovrat, suluda hitnja u neminovni poraz, objava boja za koji se zna da će biti izgubljen. I koji ne bi dobili i razumniji umovi od landarala Blagoja. Izgledi da uspije jednaki su mu kao kad bi preživeo skačući iz aviona s dvije hiljade metara – bez padobrana! Time što vjeruje u tu svoju glupost (Ako će je uopšte izvesti” – dodala je Mileva) ispisao je vlastiti kraj i upisao se među skorašnje mrtvace. Posprdne dojave iz Buenos Ajresa, La Plate, Mar del Plate, Rosarija, Santa Fea, Kordobe, Salte, Mendoze i ostalih krajeva gde je Srba, Blagoje prima turobno, kao bezdušne udarce bičem, kao da mu klupko pijavica isisava krv. Kao pakost, zavist i zlobu.
„Srbi naprosto nepodnošljivo doživljavaju uspješne i ne opraštaju im uspjeh. A mene su pokopali unaprijed, prije nego je išta počelo! Zagraktali su kao jata zloslutnih gavrana i sijeku me u korijenu, dok drvo još nije niklo iz zemlje. Neka komšiji crkne krava! Ruže me i osporavaju ženskoliki, prekasno sazreli kompleksaši koje su kao kržljave oslobodili gimnastike u školi, a na regrutaciji ih proglasili nesposobnjakovićima za vojsku. Neke od tih naših Srba – u kojih je umjesto srca trula jabuka i s kojima se ne bih rukovao iz higijenskih razloga – ništa ne može više obradovati od ćupa govana na tuđoj glavi, da prostiš oče proto” – Blagoje se očajnički, ali ipak sabrano, žalosno potužio popu Radojici nakon što mu je ovaj telefonirao i pitao ga kako napreduje plan (za obračun zna se s kime).
„Sačuvaj spokoj i sklad i ne dopusti da te skoli šaka brbljivih neradnika i poluobrazovanih geaka koji te svojom kulturom ponižavanja i vrijeđanja svetogrdno hule. U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi” – sapatnički ga je smirivao pop. „Mi Srbi u Argentini nemamo nikoga osim jedni druge i zato bismo se morali držati jedni drugih. „Ali ne! Gubimo se, gubimo i gubimo, sve dok se jednom ne izgubimo za vjeke vjekova!”
„Zašto je tako, oče proto?” – procvili Blagoje.
„Na moju žalost neki od naših uhvatili su se u đavolje kolo s prepredenim Latinima, lašcima i licemjerima koji gaze sve pred sobom. Kao da ti sprski kukavci od njih već nisu ispili mnogo čaše čemera. Ali se ipak prave slijepi da ne vide kako se u ovoj zemlji – gdje nas pravoslavne gledaju kao krivovjerce i tretiraju kao unakažene nitkove iz nekog lijevog sokaka – suočavaju s odbacivanjima, razočaranjima i sakaćenjima ličnosti. Zabludjeli Srbi, koji ne znaju šta bi sa sobom, u svojoj praznini smišljaju najbjednije podvale protiv braće po vjeri. Preplavljuju naš živalj velikim količinama mržnje, nezadovoljstva, netrpeljivosti i jetkosti. Duševni prostakluk te paorske rulje umobolnika nedostojan je našeg razgovora. Čitam zapise crnogorskog vladike Danila: „Uzjahao čovjek na čovjeka. Zli čine što im je drago, dok i njih zlo ne stigne! – primijetio je. „Zatim pop obodri Blagoja rukovetom lijepih riječi: „Čim završiš s onim – a siguran sam kao u vojsku da hoćeš – postaćeš najsvetiji ures Srbije, ovjenčana ikona ovoga vijeka. O tebi će pjevati guslari na vašarima, saborima, krštenjima i svadbama, slaviće te kao Miloša Obilića i vožda Karađorđa Petrovića. Neka bude što biti ne može! – napisao je veliki vladika Njegoš u Gorskom vijencu, sjećaš li se, Blagoje? Slava je namijenjena onima koji se za nju bore. I zato, neka se to što si naumio – dogodi što prije.”
„Preporodio si me, oče proto! Dao si krila meni zakletom anarhisti, koji živi nekoliko sati prije ostalih” – ozareno reče Blagoje: „Dok se pitam, jesam li vrijedan tvoje blagosti, molim te, ne hvali me više ako me ne želiš rasplakati od ganljivosti!”
„Lopta je u tvom dvorištu, prijatelju!”
Blagoje spusti i zapjevušu pjesmicu koju je onomad čuo: Da ne bješe prokletog Čerčila, Srbija bi kraljevina bila.

Tigre kod Buenos Ajresa, četvrtak, 14. februara 1957.

Obilazeći u popodnevnim satima svoje osiguranike i u potrazi za novim, Blagoje se dovezao do sjevernog naselja Tigre, ne delti Parane. Zelena rijeka pružala se poput izgužvanog beskonačnog pokrivača. Dok je vazduh gorio, opazio je na obali pecaroša povijenih leđa, u tananoj pelerini i u plavoj kriket kapi s okrenutim štitnikom. Stajao je uz naboranu, depresivnu tužnu vrbu, čije su ga široke krošnje bakrene boje štitile od sunca koje je ličilo na užarenu narandžastu loptu. Pecaroš je gunđao protiv ribe koja mu se izmigoljila, psujući je zašto nije izabrala smrt na udici. U zarđaloj kanti, dopola napunjenoj vodom, plivale su dvije crvenperkice raskrvavljenih srebrnastih usta. Slikovit dokaz slabe lovačke sreće. Prošao bi ga i ne vidjevši mu sparušeno lice da se starčić nije živahno okrenuo i pomamno se zabuljio u lakokrilu zbunjenu djevojku od vrlo nježnih šesnaestak godinica, glatkih caklećih usnica, crnosive puti i mongolski jakih jagodica, s holandskom kapicom ispletenom kao u bajci i vezanom ispod podbratka. Blagoje se sudario s njom u brzom hodu i izvinio joj se, a ona kreposnim osmijehom prihvatila njegovo izvinjenje. Potom se bezazleno nasmijala njegovoj otrcanoj šali.
Nepopravljivi matori, smiješni istrošeni zavodnik Jovo Hanjević, koji ne mari što mu stablo života ubrzano vene:
“Kako si dolutao u Tigre, brate Blagoje!” – odbaci štap i prisno mu pruži ruku: “Vjeruj mi, mrki vuče, da dolaziš kao naručen! Namjeravao sam da ti se javim…”

Kazuj, gospodaru, kada ćemo ohladiti onog zloduha

“Nije, valjda, zato da i mene obavijestiš kako se Blagoje Jovović sprema da ubije Antu Pavelića? Kao što si već brzom brzinom rastrubio svim Srbima u Buenos Ajresu…” – rugalački se brecne Blagoje, ali njegov prijekor nije potresao Jova.
“Kunem ti se na obraz pošteni, pričao sam to u najboljoj namjeri i jedino našim zemljacima koje poznajem. I u koje sam siguran da neće širiti priču kako ona, ne dao bog, ne bi doprla do ustaša!” Zatim važno povisi: “Čuj me i počuj, Blagoje. Zahvaljujujći tome što sam pričao o tebi, pronašao sam ti pravu junačinu s kojom ćeš završiti onaj posao! A da nisam pričao – bogumi, ne bih ga se ni sjetio!”
“Koja ti je ta prava junačina?” – odmjeri ga s nevjericom Blagoje.
“Odlično ga poznaješ. To je Milo Krivokapić! Nađ đetić, Cetinjanin, čoče! Sin kraljevskog pukovnika Baja Krivokapića!” – Jovo je svečano izgovorio imena oca i sina Krivokapića kao majordom koji najavljuje ulazak njegovog veličanstva kralja.
Jovović je zaista odlično poznavao Mila Krivokapića. S istom izbjegličkom grupom isplovili su iz Engleske i 1947. uselili se u Argentinu. Proveli su prve četiri godine u koloniji, koja je u južnim močvarnim predjelima sadila pamuk. O Milu je mogao reći da je bio hrabar, ali ne i orni radiša. Njegovu blaženu sklonost neradu i plandovanju garantovano ne smije spomenuti galamdžiji Jovi. On bi tu priču još danas oglasio svakom Srbinu i Crnogorcu ukrug stotinu kilometara.
Blagoje je razmislio i prelomio s nogu. Ipak će poslušati Jova Hanjevića i uzeti Mila Krivokapića za pomagača u atentatu na Antu Pavelića. U munjevitim revolveraškim akcijama lenjost je nebitna, tu presuđuje odvažno i ledeno srce.
“Milo je vučjeg zuba. Nije kukavičje loze da ustreperi kao zec koji se skriva od lovačkih pasa i trza se na svaki šušanj lista i šum povjetarca.”
Sjutra poslije podne Jovo Hanjević odvešće Blagoja Jovovića Milu Krivokapiću, koji samački stanuje u aveniji Maedo, kod luke.
“Vjeruj mi, Milo je odan i zlata će ti vrijediti!” – nahvalio ga je Jovo na rastanku. Skine kapu da obriše znojno čelo, pogladi kosu na tjemenu jajolike glave i potom se vrati u ribolov u blijedoj nadi da će upecati bar tanku večeru.

Buenos Ajres, stan Mila Krivokapića, petak, 15. februar 1957.

Izlizanim kamenim stepeništem, čije je napola olupane zidove napala vlaga, penjali su se na četvrti sprat, a Jovo je, s mukom posrćući i stenjući, odvrnuo na sva usta i psovao oca očinjega liftu. Nameračilo da se pokvari baš kad on ide Milu!
“Kako to da je Milo sam? Gdje mu je ona bogata bedevija, Argentinka, je li joj ime Lurdes!” – Blagoje upitno podigne obrve.
Jovo nije odolio da ne pusti na volju češavi jezik:
“Najprije ga je Lurdes skinula s hrane i obustavila mu stalni džeparac, pa se odselila od njega. To znači da je Milo više nije dobro i često opsluživao kao nekad pa je prestao da postoji kao izdržavana osoba, što je dotle bio!”
U samački neurednom i zapuštenom stanu, muzeju lošeg ukusa, ništa ne skrivajući Blagoje Jovović iznio je Milu Krivokapiću da će ubiti poglavnika, pri čemu je istakao kako se neće smiriti sve dok ne obavi tu svetu dužnost.
Milo se zanosno udario šakama po ispršenim grudima:
“Da si ga i svećom tražio, čoče, ne bi naša boljeg posteljnika od mene!” Nakon što se samoproglasio za njegovog perjanika, vazalski se okrenuo Blagoju, kao da u dvorcu u rodnome Cetinju kleči pod tronom, uz skut posljednjeg crnogorskog vladara, kralja Nikole I: “Kazuj, gospodaru, kad ćemo ohladiti onoga zloduha Pavelića? Već sam se zapalio od želje da mu padne sjekira za vrat!” Pa ga je pitao: “Hoćemo li ga ubiti u Nocturnu, gdje se viđa sa svojom ustaškom gamadi?”
“Nerazumno je ondje. Odatle ne možemo uteći. Policija bi nas začas ulovila!”
“A u klozetu? Kad Paveliću prigusti i ode na pišanje, šta veliš na to, Blagoje?”
“Uspori, čoče, opet ne valja. Čuće se pucnji!”
“Ili da ga izbodem nožem s leđa dok bude pišao… To je nečujno!” – Milo ustane i s police dične podigne kamu s drškom oslikanom šestougaonim arabeskama.
“Ali ja nigda nisam umio s nožem, brate. Ni kokoš nisam zaklao, a toli snažna čovjeka… Ne dolazi u obzir!” Iako mu se usprotivio treći put, Milo nije izmicao:
“Onda je najbolje da pucamo u njega u podzemnoj željeznici ili u autobusu, kad se bude vraćao iz Nocturna. To je pravo rješenje da, kako narod kaže, svaka maca dođe na vratanca i svaka cica dođe na kolica… Lako ćemo mi s njime, brate Blagoje.”

“Nije, brate Milo, lako ćemo, nego: kako ćemo! U gužvi bismo mogli ubiti ili raniti i koga od putnika. Dok trepneš, progutali bismo robiju, pogotovu ako bi nastradao koji Argentinac. A naročito žena ili dijete. Tada nam ni čudo neviđeno ne bi pomoglo da se izvučemo od doživotne…”
“Pa kako ćemo onda, boguti?” – smežurao se Milo Krivokapić, a ubrzo mu se i primijeti tik s lijevom obrvom, koja se podizala i vraćala.
Blagoje mu je smanjio pojačani adrenalin uputivši ga da će prije završnog čina, koji će zajednički izvesti najduže za desetak dana, morati bar triput da uhode svoju buduću žrtvu, poglavnika, dok se uveče u povratku bude vozio colectivom:
“Proučavaćemo mu pokrete i ponašanje, ispitati stopu po stopu puta koji pregazi od parka do ulaznih kućnih vrata i, što je najvažnije, izabrati zaklonjena mjesta odakle ćemo pucati. Najprije ti, Milo, u čuvara, a za tobom ja, u Pavelića.”
“Spreman sam da mu skočim za vrat kao lavica zebri” – zagrijao se Milo: “I kad počinjemo, brate Blagoje?”
“Sjutra!” – odredio je Blagoje.
Jovo Hanjević je za to vrijeme ćutao. Blistao je što mu je uspjelo posredovanje i Mila Krivokapića uselio u srce Blagoja Jovovića.
“Umalo zaboravih da te pitam: imaš li ti oružje, brate Milo?” – nenadano će Jovović, a Krivokapić hvalisavo reče:
“A nu, a đe si vidio Crnogorca bez levora, čoče! Imam odličan pištolj!” – iz fioke, ispod složenih košulja izvukao je iz kutije skupi pištolj nove izrade:
“Je li zaveden u policiji?” – oprezno će Blagoje. Zadivljeno ga je razgledao.
“Naravno da nije!” – smjesta uzvrati Milo.
“Kupio si ga na crno, je li?”
“Ne, čoče, no mi ga je pred neke dvije godine dao Jakov Jovović” – zaletio se Milo: “”Jakov je bogat i uticajan. Čini mi se da je on tvoj rođak, je li, Blagoje?”

“Jeste, s Jakovom Jovovićem sam dalji rođak. U trećem koljenu, po očevoj lozi” – potvrdi Blagoje. I onda zbuni Mila: “Zašto ti je dao pištolj? Kojim dobrom?”
“Paaa, da mi se nađe. Ako me, ne daj Bože nevolja uvede u škripac” – uzvrpoljio se Milo. Dok se Blagoje čudio zašto je pitanje o pištolju uznemirilo Mila i izbacilo ga iz ravnoteže, ovaj naprasno prekine razgovor, ode u kuhinju i iznese bocu nikšićke lozovače, narezanog njeguškog pršuta i sjeničkog sira.
Pošto su se pričestili (kako se izrazio Jovo Hanjević) rakijom i zamezili pršut i sir s nostalgičnim ukusima i mirisima domovine, Blagoje i Milo su uglavili da se nađu sjutra u pola devet uveče na platou na raskrsnici kod posljednje stanice subtea i prve autobuske stanice, gdje Pavelić izlazi iz metroa i prelazi u colectivo broj 5, za Gran Buenos Ajres, do Lomas del Palomara. Sačekaće ga, ukrcati se za njim i zajedno sići na krajnjem odredištu kod parka, preko puta ulice Avijador Mermoz.
Blagoje Jovović i Jovo Hanjević otpješačili su dvijestotinjak metara do stajališta u aveniji Alem, pozdravili se i krenuli kućama, svako svojim autobusom.
Blagoje je u colectivu vraćao vrpcu razgovora s Milom, a iz misli mu ne vjetre njegovi oči, koje su se naglo uzmutile nakon što ga je pitao o pištolju. Progoni ga: zašto bi mu ga Jakov Jovović tek tako darovao? Jeste da je njegov rođak imućan, skupio je zavidnu stečevinu, ali je štedljiv i živ u askezi. Daleko je od soja koji se namjerno razbacuju šakom i kapom i olako dijele skupocjene igračke, kakav je Milov pištolj, koji vrijedi više od četiri stotine dolara.
U džepnom adresaru pronašao je Jakovljev telefonski broj.
Kad je izašao iz colectiva, nije izdržao da se popne u stan i pozove ga sa svog telefona, nego je uletio u govornicu.

Jakov Jovović podigne slušalicu tek pošto je zvono četvrti put zacilikalo:
“Ljutim se na te, rođače Blagoje!” – raspucao se. “Ovo je vaistinu došla posljednja ura da si mi se javio i da mi lično kažeš ono – znaš već šta, neću spominjati u telefon, jer nikad ne znaš prisluškuju li nas! A ja, eto, kao da sam gubava avetinja, pa o tome saznajem od drugih. Uvrijeđen sam i ucvijeljen kao pašče udareno nogom zato što si to povjerio nekima koji ti nisu ništa i znače ti koliko i oglodana kost; dok mene, svoga rođaka Jakova – koji ti je pomogao da se snađeš kad si se uselio u Argentinu i zatim ti svojim uplivom ubrzao dobijanje državljanstva – izbjegavaš ko rđotinu.” Jakov nije puštao da Blagoje išta izusti, nego je ofanzivno nastavio u dahu: “No, dobro, iako si me ponizio kao nekrsta, čestitam ti zbog onoga što ćeš učiniti. Divim se tvojoj muževnosti! Tu es un heroe!” Pitao ga je: “Reci mi: možemo li se naći? Da napokon od tebe, iz tvojih usta čujem o onome što spremaš.”
“Hoćemo li odmah, rođače?” – jedva se dočepao riječi Blagoje.
“Sretan sam što ću te vidjeti!” – snažno se obradovao Jakov: “Vrijedi li za pola sata, u Fin del mundo, na San Telmu? Ondje smo se već sastajali, sjećaš li se? Vrlo volim tu kafeteriju. I tebi je draga, jel li? Izvanredno, rođače, Magnificamente! U deset i deset, dakle. Radujem se. I ne znam kako ću dočekati da isteče ovo pola sata kad ćeš mi izdivaniti sve o onoj veličanstvenoj novosti. Hasta luego!”
Blagoje nije triput pogađao ko je glasnik onoga. Ni sekunde nije posumnjao da je uvijek navijenom gramofonu u ljudskoj koži ime Jovo a prezime Hanjević. Taj laprdavac ima jači domet i od glasovitog Grge Zlatopera s radija Glas Amerike!
Jakov Jovović je do prošlog ljeta bio štedri darivalac četničkih udruženja u Argentini, ali se, na čuđenje svekolike braće, bez obrazloženja povukao iz javnog djelovanja i pritajio se. Mrzitelj komunizma i rođeni monarhista, ranije se javljao vatrenim člancima u Srpskoj zastavi najavljujući bespoštednu bitku protiv Titovog poretka. Istomišljenike je pozivao na gerilski ustanak u Srbiji, diverzantske akcije, sabotaže i atentate na jugoslovenske državnike. Ne želim duboko ostarjeti, dok ne dočekam ulazak kralja Petra II na bijelome konju u Beogradu! – napisao je.

Nerealizovani atentat na Peka Dapčevića u Buenos Ajresu

Bio je u stalnoj vezi s ogrankom iz Kalifornije, koji je predvodio vojvoda pop Momčilo Đujić:
“Hvala ti, rođače Blagoje, što si razbuktao moj utinjali revolucionarni plamen. Otkad sam čuo da ćeš ustaškog duha Antu Pavelića zatvoriti u bocu i začepiti ga u njoj, osjećam da se u meni ponovo rodio četnički kapetan Jakov Jovović iz slobodnih srpskih planina!” – Jakov je dočekao Blagoja tronuto, raširenih ruku, u Fin del mundou, a kad ga je pustio iz čvrstog zagrljaja, pomiluje ga ispovjedničkom blagošću. Sve dok mu, redak za retkom, nedugačko ne bude predočio kako zamišlja da ubije poglavnika, Blagoje je računao da pored Jakova, izgorjelog od nestrpljenja, neće razriješiti zagonetku koja ga muči: zašto je dao pištolj Milu? No odgonetka se sama nametnula kad mu je žalostivo ispričao kako su ga trojica četnika, u koje se pouzdavao da će mu bratski pomoći u akciji, nebratski otkačila i ostavila ga nejaka kao slona orezanih kljova. Na novac nezasiti Jovo Hanjević i Milan Gaćeša, i gnjilo pasivizirani Vladimir Ivanišević:
“Večeras sam u četvrtom pokušaju najzad izabrao odvažnog čovjeka, u koga i ti, rođače Jakove, imaš neograničeno povjerenje.”
“A nu, a koji je taj đetić?”
“Milo Krivokapić!”
Jakovu Jovoviću izmaklo se tlo pod nogama:
“Kuku rođače, gdje si naša tog policijskog doušnika Mila? Kučkinog nakota, fukaru i smradoustog gada!” – izbečio se iskočivši iz kože.
“Kakvog crnog policijskog doušnika, rođače Jakove?” – trgao se Blagoje: “Ta zar mu ti nisi poklonio odličan pištolj?”
“Jesam. Ali zato što sam kao posljednji bezmozgović najpliće nasjeo Milu, đetinje povjerovao u njegovo čojstvo i poštenje i ušao u posao s njime – bila je moja najpraznoglavija kosmička obmana otkad živim u Argentini! Pojeo sam vlastita muda sa senfom, eto! Zbog toga pasjeg izdajnika doživio sam nepopravljivu bruku. Završio sam u policiji i skoro zaglibio u blato. A od svega na svijetu oduvijek sam se najviše plašio hapšenja, rođače. I kad sam se pod starost tome najmanje nadao, mene utjeralo u ćorku…” – teško je govorio, a pluća su mu nezdravo škripala.
“Nuder, kaži već jednom što ti se dogodilo, rođače?”

Uznemiren, drhtavim prstima, nalik pipcima sipe, Jakov je jedva prinio čašu s mate čajem. Gutnuo je i donekle umirivši snuždeno raspoloženje, ali ne i skrivajući gađenje ispripovijedao je svoje sramotno iskustvo:
“Spominješ li se da je prije dvije godine ovdje, u Buenos Ajresu, boravio onaj crnogorski izrod, general Peko Dapčević, ministar u Titovoj banditskoj vladi? Poslije savjetovanja s braćom iz četničkog pokreta u Americi i njihovog pristanka, prihvatio sam se organizacije atentata na Peka. Odredio sam da će najpovoljniji tren za to biti kad se bude vraćao iz Casa Rosada, s audijencije kod predsjednika Perona. Kao za nevolju, od trojice suženog kruga kandidata uzeo sam Mila Krivokapića da ubije Peka, a on se oduševio mojim povjerenjem. Rekao mi je tada Milo da je, kao i ja, alergičan na salonske komunjare, na crvenu buržoaziju. Kupio sam mu onaj nesretni pištolj i unaprijed mu dao tri hiljade dolara, uz obećanje da će dobiti još pet hiljada čim zgotovi posao do kraja. Nuter kad tamo, nećeš vjerovati, dan uoči Pekovog dolaska, eto meni policije na prag. Dvojica stražara privela me u zatvor. Osumnjičen sam, objavio mi je načelnik policijske stanice, za pripremu i podsticanje atentata na jugoslovenskog ministra koji će kao visokog gosta stići u posjetu Argentini. Odveli me i na suočenje s Milom, a on sjedi zgrčen u sobici kao pečeno prase u tepsiji i zuri odsutno, hipnotisan i u transu. Ugleda me i rasplače se kao crna godina. I ja bih, rođače, tada zaplakao s njime no nisam moga. Na našem jeziku – a policajci nas, naravno, nisu razumjeli – daveći se u suzama, Milo mi pokunjeno reče da sebi ne može objsniti kako mu se odjedanput posumračilo u glavi. Usro se od straha. Tako se bio jako uzbudio da je iz čista mira potegao u policiju i sam sebe prijavio. Mada ga nisu silili, potpisao je zapisnik s priznanjem o tome šta smo on i ja smjerali učiniti Peku Dapčeviću. Sreća da sam, kako ti je poznato, viđeni argentinski građanin i poznajem važne ljude, personas muy importantes, štono se kaže: autoridades, pa i glavnog inspektora policije za Buenos Ajres. Nekad sjednem s njime i s prvakom svijeta, automobilskim pilotom Huanom Manuelom Fanđom. Nas trojica dijelimo netrpeljivost prema komunizmu i vatreni smo Peronovi aficianados.”
“Kako si se izvukao, rođače?” – pospješivao ga je Blagoje.
“Iz zatvora su pozvali glavnog inspektora. Kad je čuo da sam u gužvi, eno njega smjesta dotrčao. I zabrinuto me pita: Que pasa, amigo? Kazao sam mu da je Milo Krivokapić muy loco, nestabilna ličnost oronula mozga, vičan promjenama raspoloženja. Povremeno upada u duševne krize i onda mu se u mašti izlegnu najfantastičnije slike, pa izrekne gomilu laži koje su mu potrebne kao hljeb i voda. Tako mu se i rodilo, velju ja inspektoru, nevjerovatno priviđenje kako sam ga unajmio da puca u Titovog ministra. U međuvremenu sam Milu dobacio da ne spominje onaj pištolj, a i tri hiljade dolara koje sam mu dao. Ispalo je najbolje po nas. Moj prijatelj, jefe de la policia, žmirnuo je i zapovijedio da nas smjesta puste. Potčinjenima je zaprijetio neka budu budni i oprezni. Da novinari nešto ne iščeprkaju zato što bi naduvani skandal naštetio međunarodnom ugledu Argentine. I kako je taj hijo de puta, Milo, čuo da smo se izvukli, šmugnuo je preko stoga i sloga u bestrv. Moje oči ga više nisu viđele!” – negodujući je završio svoju Jakov Jovović.
“Znam, rođače Jakove, da je pištolj ostao kod Mila, ali, je li ti on vratio novac koji si mu dao? – upita oprezno Blagoje. “Tri hiljade dolara su lijepa parica!”
“Nisam od toga prevaranta vidio ni ovce ni novce! Po našim ljudima sam mu poručivao neka mi vrati što je dobio, ali Milo bježi bezglavo da mi ne dođe pred oči, preko sedam polja, gora i konaka!” – izgubljeno zaječa Jakov. “Oni koji ga poznaju rekli su mi da sam se oprostio od para čim sam ih izvukao iz lisnice i dao mu ih.”
Odbazao je pješice iz Fin del mundoa. Tijesne uličice su se kao potočići ulivale jedna u drugu, sve dok nije izbio na Plaza de la Republica, odakle je tvrdim gorštačkim korakom presjekao put do stana.
“I šta učiniti?” – narogušeni Blagoje našao se na ježevim mukama. Poslije bolne novosti koju je saznao o Milu Krivokapiću, sada će, za razliku od Hanjevića, Ivaniševića i Gačeše, koji su njemu uskratili pomoć, on biti taj koji će otkazati četvrtom, danas izabranom musketaru. “Kad je Milo kadar prevariti, opljačkati i prijaviti Jakova Jovovića, koji se uđenuo prošloj peronističkoj vlasti i bio joj vrlo blizak, kako da mu onda povjerujem ja koji sam bez državne zaštite? Kako da ga uključim u ovu opasnu komandosku partiju šaha? Zar da iz minuta u minut strijepim hoće li i mene izdati policiji kao što je suludo učinio s Jakovom?”
Dohvatio se telefona i počeo birati Milov broj. Ali kad je na zidnom satu ugledao da je pola dva poslije ponoći, zaustavio se. Razboritije mu je da ipak pričeka do jutra kad će ga otkačiti i reći mu da ono o čemu su se dogovorili ne vrijedi i odgađa se do daljega. I onako je noć za razmišljanje, a dan za odluke.

Buenos Ajres, subota 16. februara 1957.

Blagoje je ujutro izmijenio naum. Ispljunuće Milu Krivokapiću što spada, ali ne u telefon, nego ravno u lice, kad se u pola devet uveče budu sastali na autobuskoj stanici gdje će, kako su se dogovorili, čekati poglavnika na povratku kući. To zovu naknadnom pameti.
“Čuo sam od Jakova Jovovića u koja si ga BiiiiP uvaljao nakon što si se prihvatio da pucaš u Peka Dapčevića!” – Blagoje je istresao iznebuške svoje čim je ugledao Mila. “Našao sam se s Jakovom da mu zahvalim za pištolj koji ti je dao. Kad ono tamo, jao i kuku protiv tebe. Izvarao si ga za pištolj i još za tri hiljade dolara!”

Četnici-atentatori i hrvatski obavještajci na istom poslu

No ipak, iz opreza, jer mu je pred očima bljesnula crvena lampica koja ga je upozorila da bude oprezan, a po već oprobanom receptu – kao što se bio lažno zagrozio Milanu Gaćeši – Blagoje je i pred Mila izbacio svežanj neugodnih najava:
“Dobro, u redu, preći ću preko nepočinstva koje si učinio Jakovu. Povjerovaću ti da drugi put nećeš uletjeti u istu nepromišljenost i odati vlastima našu svetu srpsku tajnu. Ali ja se moram zaštititi, Milo. Zato ću večeras napisati pismo u četiri kopije i zaključati ga u četiri sefa. Četvorici naše četničke braće – a jedan će od njih, i to imaj na pameti, biti moj rođak Jakov Jovović – poslaću ključeve tih sefova. I čuje li se da si me prevario pa tvojom krivicom krahira moj plan o ubistvu Ante Pavelića, zavjetovaću ih da te zakolju kao jarca i vreću s tvojim lešom bace u La Platu. Ne moram te uvjeravati kako Jakov, koga si ojadio, neće žaliti novaca i truda da osveti i sebe i mene. Ni ostaloj trojici – a među njima ti znaš još jednoga mog rođaka, Duju – nikad nije do šale. Neće oklijevati da ti kamom iskopaju oko i pritom se ne naježe. Kazniće te onako kako sam ti najavio. Smrknućeš, ali nećeš osvanuti!” Stavio je narogušeno ruke na bokove, a premrli Milo nesvjesno se povukao dva-tri koraka:
“Opet se kunem majčinim grobom: neću te izdati!” – obećao je omilotvoreno.
“Opomenuo sam te što će te snaći kako se prije smrtnoga časa ne bi pravdao da nisi znao!” – neosjetljivo završi Blagoje, mada bez aduta među prstima: “U pamet se, čoče, Crnogorče!” Ipak, bio je siguran da se njegova zlokobna prijetnja najdublje zaorala u Milovu savitljivu svijest.

Bilo je devet sati i osamnaest minuta kad su na izlazu iz subtea ugledali upečatljiv profil poglavnika i njegovog pratioca, bezobličnog mlađeg čovjeka okrugle glave. Hitali su put stanice, gdje su ih čekala otvorena vrata colectiva broj 5. Putnici u smjeru Lomas del Palomara upravo su se ukrcavali. Blagoje i Milo su sačekali da se najprije smjeste poglavnik i pratilac, pa da potom i oni uđu i sjednu im što bliže:
“U autobusu ćemo govoriti španski. Nemoj, čoče, da ti se omakne koja naša!” – Blagoje stišano upozori Mila, a on mu klimoglavom potvrdi da ga je shvatio.
Pavelić je, kao i onda dok ga je Blagoje slijedio sam, za se i pratioca izabrao mjesta u uglu i otuda ispitivački posmatrao svakoga u vozilu. Dvadesetpetominutno putovanje prošlo je u jedva čujnome razgovoru: Pavelića i pratioca na hrvatskome, a Blagoja i Mila na španskome. Drndavi autobus grmio je i tutnjio kad su Crnogorci domalo razgovjetno ulovili da je poglavnik rekao kako su upravo počele pripreme za proslavu šesnaeste godišnjice Nezavisne Države Hrvatske. Tada će u Hrvatskom domu govoriti i on. Kako 10. april pada u radnu srijedu, svetkovanje su pomakli na neradnu nedjelju, 14. aprila prijepodne.
Izašli su na posljednjoj stanici u Alas Argentinas. Blagoje i Milo ispratili su pogledom poglavnika i pratioca, koji su stazom po sredini parka došli do svojih kuća, priljubljenih na neparnoj strani ulice Aviador Mermoz, 643 i 645, u Ciudad Jardin.

Blagoje je primijetio korjenitu promjenu u Milovom ponašanju:
“Postao si čudan, brate Milo. Da ti možda nije pozlilo?” – upitao ga je.
“Dobro mi je, dobro mi je…” – isprekidano je disao Milo Krivokapić.
“Treseš se, čoče. I oznojen si. Boguti, što se događa s tobom?”
“Ne osjećam se najbolje, brate. Zbunjen sam…” – u groznici reče Milo.
“Zašto si zbunjen?” – ustrajavao je Blagoje.
“Zbunio me Pavelić. Iskreno ću ti kazati: hipnotisao me!”
“Kako te je mogao hipnotisati kad se niste pogledali u oči?” – začudio se Blagoje. “Utoliko mi je neobičnije jer niste prozborili ni riječi!”
“Zar nisi opazio, brate Blagoje, kako je Pavelić gledao i hipnotisao nas?”
“Ma on se tako ustremi u svakoga putnika, čoče!” – odsječno će Blagoje.
“Nešto mi valja učiniti, brate. Da stavim crnu surmu oko očiju i od sebe otjeram njegove čini i zle duhove…” – nesigurno reče Milo.
“Prolupao si, čoče. Učini kao što ja uvijek činim kad ulazim u autobus. Nataknem tamne naočare i najprije spokojno pogledam Pavelića ravno u oči, zatim ostale putnike i tek onda sjednem. Tako postupi i ti!” – posavjetovao ga je Blagoje.
Iz Lomas del Palomara vratili su se sljedećim colectivom.
“Sutra će biti u redu. Ne brini se, brate!” – sada je Milo umirivao Blagoja, koji mu na to nije uzvratio, nego je tonuo u svoje uskomešane misli. Napala ga je sumnja:
“Ne prijeti li ovo isprepadano i bolesno Krivokapićevo izdanje sigurnosti akcije?” Na ulasku u subte, koji ih je vodio do centra, Blagoje ga naprečac glasno zatekne: “Ako sam dobro vidio, a biće da jesam, ti si se uplašio, Milo. Slobodno mi kaži da odustaješ, da ćeš se otrgnuti od mene zato što si se pokajao i predomislio… Moraš mi reći, i to odmah, da se rastajemo!”
Milove pospane oči se naglo uznemiriše:
“Ni mrtav te neću napustiti, brate! Zakleo sam ti se i idemo do kraja!”
Blagoje na to razgovjetno reče:
“Hajde da mi to odmah presiječemo!”
“Što da presiječemo, brate Blagoje?”

“Nisam strpljiv i ne umijem čekati. Ovaj rat za mene traje više nego predugo. Zato, ubijmo što prije Pavelića. Sljedeći put!” – šapne Blagoje.
“Ali sljedeći put može biti već sjutra. Ili prekosjutra, čoče!” – neodlučno se postavio Milo. “Ne smijemo prenagliti. Zato ti predlažem da nenaoružani pratimo Pavelića bar još jednom, u subteu i colectivu, na povratku iz Nocturna, pa da zatim pročešljamo i osmotrimo park u Lomas del Palomaru. I potom ga dokrajčimo! Taj kratki predah će mi biti dovoljan da se duševno smirim i spremim se.”
Nemajući kud, Blagoje Jovović se složio:
“Prihvatam. No nemoj da ponovno srljamo iz odgode u odgodu. Sada moramo početi graditi iz ruševina. Da nam vrijeme ne postane neprijatelj i upljesnivi nas kao ustajalo meso. Da sada, kad smo na pužev korak blizu poglavniku, odjednom ne odletimo u prazno, daleko od njega!”
“Budi siguran, brate, da ćemo uspjeti!” – složio se i Milo.
“Više nam nema odstupanja, mi konačno moramo preći demarkacionu liniju, stavi to sebi u pamet, Milo! No pasaran!”
“No pasaran!” – ponovi Milo. “Evo ruke!” – iz Blagojevih očiju nije upio ni zlovolju, ni ushićenje.

Buenos Ajres, kafeterija Nocturno, u nedjelju navečer, 17. februara 1957.

Za stalnim stolom ustaške skupine ove večeri nije bilo Anta Pavelića. Budući da ga nisu dočekali, Blagoje i Milo su se nagodili da sjutra ne dođu u Nocturno, nego će poglavnika i pratioca, kao i juče, u subotu, presresti na autobuskoj stanici i s njima se na povratku, u istome colectivu, odvesti do Lomas del Palomara.
“Bolje nam je preskočiti kafeteriju kako ne bismo postali upadljivi Pavelićevom društvu. Sigurno je sigurno!” – zamislio je Blagoje i najavio Milu: “Ako poglavnik naiđe sjutra, u ponedjeljak, kako očekujem, to će nam biti posljednja proba.”
Generalka uoči predstave kad će u nj odapeti smrtonosnu partsku strijelu.
Četiri stola udaljeni od Blagoja i Mila suzdržano i nategnuto pričali su – takođe u ispraznom iščekivanju Anta Pavelića – pukovnik Đuro Milić i njegov pulen, Petar Rak, snajperist koji mu se priključio prije mjesec dana iz Čilea. Od tada su zajedno za petama poglavniku. Pukovnik se toga jutra šifrovano javio u Zagreb Ivanu Krajačiću Stevi, Srećku Šimurini i Daliboru Jakaši Maljčiku. Najvažnija novost jest da je u dogovoru s Predragom Grabovcem odredio datum obračuna sa senor Pablom (kako su na radnom skupu, lani na Jabukovcu, kodno nazvali Pavelića). D day je zaokružen za četvrtak, 11. aprila \’57. uveče, tri dana uoči proslave 16. godišnjice NDH u Buenos Ajresu. Naveo im je i razlog zašto je izabrao upravo taj dan. Ustaško čelništvo biće prezaposleno s organizovanjem akademije pa će mu nesvjesno olabaviti pažnja oko senor Pablova nadzora. Predragova nova (vrlo dragocjena, naglasio je pukovnik) obavještajka (živi u Mar del Plati, a zbog poslijediplomskih studija dolazi u Buenos Ajres), poslala je svoju prvu dojavu pod konspirativnim imenom Papuk. Poručila je da je stric njenog muža – koji je povezan s vodećim ljudima hrvatske političke emigracije u Argentini, a ustaškome pokretu pristupio je još 1931. u Ljubuškom – spomenutog četvrtka pozvan na ranu intimnu večeru za uski krug ustaških prvaka.

Na njoj će najugledniji uzvanik biti senor Pablo sa ženom. U svom domu u središtu Buenos Ajresa ugostiće ih Ivan Asančaić, glavni starješina Hrvatskog Domobrana za Južnu Ameriku. Oko deset senor Pablo i supruga vratiće se u Lomas del Palomar, u Gran Buenos Ajres. Papuk pretpostavlja da će ih njihovoj kući svojim kolima odvesti domaćin Ivan Asančaić ili pak Josip Marković (potonji će ih prethodno dovesti na večeru). Asančaić i Marković su u grupi od trinaest čelnika lani utemeljenog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), kojim predsjedava poglavnik. Ivan Asančaić bio je prije rata šumarski inženjer i upravitelj šumarije u okolini Đakova. Za NDH postaje veliki župan Baranje, u Osijeku, a u drugoj polovini marta 1945, samo dvije sedmice pred slom, premješten je u Zagreb za upravnika Glavnog ravnateljstva za prehranu. U vrhu HOP-a Josip Marković je intelektualno najtanji i jedini nema akademske izobrazbe. No Ante Pavelić ga je uzdizao na važne dužnosti zbog njegove fanatične vjernosti. Marković je do 10. aprila 1941. tavorio kao neugledni činovnik željeznice u Zagrebu, a u NDH uznapredovao je do državnog sekretara. Njih dvojica su 1947. stigli u Argentinu s prvim talasom hrvatskih bjegunaca.
U izvještaju Đuro Milić je napisao: Papuk s najvećom sigurnošću pretpostavlja da će senor Pablo doći na večeru, bez tjelohranitelja. I zato držim kako je 11. aprila najpogodniji trenutak za otmicu. Petar, Šiljo i Maljčik će, skriveni u dvorištu, ispred kućnih ulaznih vrata zaskočiti, ošamutiti, zalijepiti im flastere na usta i vezati ih: senor Pablovu ženu i vozača (Asančaić ili Marković), a senor Pabla će dotle onesvijestiti drškom revolvera. Dok će mu ženu i vozača ostaviti iza kuće, senor Pabla će uvući u automobil, u kojem će ih čekati Predrag, koji će voziti. U autu će senor Pablo biti omamljen i onda će ga, vezanog i s flasterom preko usta, staviti u platnenu vreću, ubaciti u prtljažnik; i odvesti u luku Madero. Te noći tamo će stajati usidreni teretni brodovi “Šabac” i “Hercegovina” i u skladištu jednog od njih smjestiće senor Pabla. Brodu će prići zaobilazno, brzim motornim čamcem. Ukrcaj će biti pod okriljem mraka, oko ponoći. U luci će te večeri stražariti dvojica Hrvata, stalno zaposlenih u službi osiguranja. Oni su ustaški emigranti, a od lani sarađuju s Predragom. Naravno da ta dvojica ne znaju ko će biti dopremljen u brod. Biće im rečeno kako se radi o tajnoj pošiljci robe. Stražari se ni u kojem slučaju neće usuditi bilo što reći ako ih policija bude štogod ispitivala, ali izgledi za to su zanemarivi. Njih ćemo posebno platiti, a na ćutnju ih primorava i što im je najbliža rodbina u Hrvatskoj i Hercegovini i pod našom je paskom. Na brodu, koji će odmah isploviti za Rijeku, na senor Pabla stalno će motriti Maljčik i Petar – naveo je Milić i završio: Jedino u slučaju da otmicu neće biti moguće izvesti iz za sada nepredvidivih razloga, tek u tome slučaju senor Pablo bio bi likvidiran ispred kuće. Po mojoj procjeni, izgledi za otmicu su 75:25. Maljčik treba stići u Buenos Ajres između 6. i 8. aprila.

Obavještajna igra u kojoj niko ne zna za Crnogorce

Mali sto na platou kafeterije zauzelo je dvoje mossadovaca: njihov čovjek u Buenos Ajresu, Benajahu Altarac i Sulamit Šula Kišak Cohen, koja sada kao Noemi Elias, istoričarka iz Izraela, traži i proučava zapise, dokumente, crteže i fotografije o jevrejskim askurdjelima, useljenicima u Argentinu u prošla dva vijeka. Uočili su pukovnika Đuru Milića i Petra Raka. Kao što su i oni njih. Otkako su lanjskoga 13. decembra Šula i pukovnik istim avionom iz Njujorka sletjeli na Ezeizu, sudarili su se u nekoliko navrata u Nocturnu; dvaput u parku, u Lomas del Palomaru, odakle su motrili kuću Ante Pavelića; i jednom nasumce, u prolazu, u krkljancu poslijepodnevnog mravinjaka u aveniji Belgrano. Od večeras i hrvatski i izraelski lovci na Pavelićev skalp više su nego sigurni da su u Buenos Ajresu zbog iste osobe. Ali kako su dobri policajci ujedno i dobri glumci, nisu pokazivali da sumnjaju jedni u druge. Nijedna strana još nije pouzdano dokučila: za koga radi tandem preko puta? Ni izraelski, a ni hrvatski par, međutim, nije primijetio treći, onaj crnogorski: Blagoja Jovovića i Mila Krivokapića, koji su, jednako pažljivo – doduše laički i ne policijski istančano kao oni – snimali poglavnika. No i četnici su previdjeli dvojce iz Mosada i iz hrvatske službe, premda nije prvi put da se istovremeno goste u Nocturnu. I premda su se jednom, ušestoro, našli dok su švrljali parkom u Lomas del Palomaru.

Po povratku iz Nocturna, Šula je šifriranom depešom izvijestila Zvija Malchina da im valja što prije završiti akciju, utoliko što im se, kako je zapazila, na putu priječe dvojica njoj nepoznatih, po svemu prikrivenih policajaca, koji su s istom namjerom u Buenos Ajresu i učestalo prate Antu Pavelića. Stariji, s kojim je doletjela iz Njujorka, otprilike četrdesetogodišnjak neprozirne naravi, govori španski i engleski sa slovenskim naglaskom i slovenske je spoljašnosti, dok je mlađi, između dvadeset dvije i dvadeset četiri godine, po izgovoru nepogrješivo iz Južne Amerike: najbliže iz Čilea, Kolumbije ili Venecuele. Šula sluti da su oni u službi Simona Vizentala. Posvuda su pustili krake kao stonoge i prikupljaju podatke o Pavelićevom kretanju, kojima će njihov šef iz svoje kancelarije u Beču zatim dokazati da je prokazani zločinac s porodicom i saradnicima trajno nastanjen u Buenos Ajresu i zatražiti od Međunarodnoga suda u Den Haagu njegovo hapšenje i izručenje Jugoslaviji.

Benijahu Altarac je provjerio kako te spodobe, koje se izdaju za trgovce, nisu stupile u vezu s ambasadom Jugoslavije i to joj snaži uvjerenje da su Vizentalovi ljudi. Perla, kako se Šula kodno potpisala, obratila se na koncu Zviju Malchinu: Za izvođenje plana idealna je nedjelja, 14. aprila. Tada će ovdašnji Hrvati u zgradi Hrvatskog doma u podne prirediti proslavu šesnaestogodišnjice osnivanja svoje kvislinške države. Uzvanicama, među kojima su i profašistički emigranti iz Rumunije, Jermenije, Makedonije, Slovačke, Bugarske i Albanije, govoriće poglavnik Pavelić. Ne treba da dođeš u Buenos Ajres prije 6. aprila, zato što je nedjelju dana dovoljno da ti Benajahu i ja pokažemo sva bitna mjesta. A Benajahu će i nakon mog povratka (12. aprila), sarađivati s tobom, do završnoga čina, tako da ćeš biti upućen u svaki detalj.

Buenos Ajres, restoran Ligure, nedjelja, 17. februara 1957, od 22 sata

Za večerom u italijanskom restoranu Ligure, u romantičnoj ulici Caminito, u Boci, gdje se Đuri Miliću i Petru Raku pridružio Predrag Grabovac – dok je kruteljasti tenor, kao izrezan s karikature, previsoko grlato pjevao napolitansku kanconu Luna rossa – začeta je rasprava o zagonetnoj ženi i mladiću koji je prati i s kojima se učestalo susreću na mjestima odakle i njih dvoje slijede poglavnika.
“Čuo sam ih kad su govorili španski i engleski” – izlagao je Petar Rak nakon što je na sto u susjednome praznom separeu sklonio vazu s vještačkim cvijećem koje mu se učinilo nedostojno da krasi ne baš jeftini lokal. “Španski im je tečan, s bogatim rječnikom i gramatički ispravan. Prisluškujući im izgovor, uvjeren sam da su ga naučili kao odrasli. Kod ženske nisam uspio dokučiti koji bi joj jezik mogao biti maternji. Ali za momka bih se opkladio u sto dolara da je iz dalmatinskih krajeva, jer mu je melodija glasa ista kao i u moga oca. I faca mu je fetiva, dalmoška. I opkladio bih se još u pedeset dolara da su oboje Jevreji.”
“Zašto misliš da su Jevreji?” – obazre se Predrag.
“Kad je večeras ušla u Nocturno, on je nju spontano pozdravio: šalom. Ona ga je pogledom srdito opomenula neka bude oprezniji i ne razbacuje se hebrejskim. Od tada su, naravno zbog nas, a i onih ustaša, razgovarali na kastiljanskom i rijetko bi izmijenili tek poneku na engleskom” – odgovori mu samodopadljivo Petar.

Pukovnik polagano odloži cigaretu, s koje praznovjerno nije stresao predugi žar jer, poput većine pušača, i on vjeruje da najavljuje nenadani novčani dobitak:
“Petrovi zaključci me navode da su ono dvoje zaista Jevreji. Kad sam ih prvi put vidio u Nocturnu, čuo sam ih kad su govorili hebrejski. Do danas nisam uspijevao sebi da odgovorim: zašto bi Jevreji uhodili Anta Pavelića? Ali mislim da sam sada pred rješenjem. Vjerovatnija od dvije mogućnosti jest, da su agenti Simona Vizentala i da za njegov dokumentacioni centar u Beču, koji traga za nacistima i ostalim najtežim ratnim zločincima otkrivaju po svijetu gdje su se pritajili kako bi olakšali njihovo zarobljavanje i izručenje. Po meni je druga, ali manje vjerovatna mogućnost da su oboje iz Mosada. I da preko poglavnika i njegovih suradnika pokušavaju ispipati gdje su utočišta ustaških saveznika – nacista, koje Izrael sumanuto goni. A njih je kao pljeve u Argentini, Paragvaju, Peruu, Brazilu, Kolumbiji i Boliviji; tu se skrivaju Borman, Ajhman, Stangl, doktor Mengele i ostali. Treće nema.”

“Tvoje teorije, druže Šiljo, o Vizentalu i Mosadu i Petrova inteligentna slojevita spoznaja da su žena i mladić Jevreji stoje na snažnim nogama i nema mi druge nego im se prikloniti” – reče Grabovac, impresioniran pukovnikovom i Rakovom logikom. “Zagolicala me je još i Petrova antropološko-lingvistička tvrdnja da je mladi jevrejski agent Dalmatinac. To bismo svakako morali pretresti.” Dobre volje zazvao je razigranu prsatu konobaricu. Za se i Šilju naručio je novu butelju čileanskog bijelog vina Tarapaca, dok je Petar ostao na mineralnoj vodi: “Život leti, a ja sam žedan!” Tu bi upadicu iz nekoga američkog gangsterskog filma Predrag pogdjekad izvlačio, ali kao svoju izmišljotinu.
Trojica jahača apokalipse nisu morala stišavati povjerljivu razmjenu misli iz bojazni da će doprijeti do okolnih gostiju. Napolitanski pjevač, težački napregnuvši glasnice do kidanja, nekontrolisano ambiciozno puštao je zaglušnu glasinu, uporno riješen da njegov belcanto čuju bar kilometar daleko od Ligurea.

Buenos Ajres, poneđeljak, 18. februara 1957, početna stanica autobusa broj 5

Blagoje Jovović i Milo Krivokapić pojavili su se u minutu tačno, u 20,30 sati. No od žuđenog poglavnika ni p. Opet je preskočio veče u Nocturnu. Nakon dvosatnog čamljenja i krivljenja vratova k izlazu subtea, a po dolasku svakog podzemnog voza, usuglasili su se da se sjutra opet vide tu, u isti sat.
“Valjda će doći. Morao bi, do đavola!” – uskipjelo uzdahne Blagoje.
“Stvarno bi morao…” – poslušno prihvati Milo.
Pozdravili su se i pošli na suprotne strane. Blagoje do svoje unajmljene sobe u aveniji Cordoba, a Milo do samačkoga stana uz luku, u aveniji Madero.

Buenos Ajres, utorak, 19. februara 1957, polazna stanica autobusa broj 5

Ante Pavelić je večeras došao. Jovović i Krivokapić ugledali su ga kad je s tjelohraniteljem izišao iz subtea, koji je stigao po redu vožnje, u 21,18, i ušao u colectivo broj 5. Autobus za Lomas del Palomar krenuo je u 21,25 i zaustavio se na kraju, u ulici Alas Argentinas u 21,50. Dok su se vozili, poglavnik, koji se Blagoju učinio iznurenijim nego ranije, čitao je večernje izdanje La Naciona i, mimo običaja, nije progovorio s čuvarom. A ovaj je dotle iz ugla ispod obrva zvjerao u malobrojne putnike, koji su, kao da su mu na dlanu, opušteno sjedili pred njime poput plastelinskih figura. Čim su prvi susjedi, Pavelić i čuvar, zaključali ulazna vrata svojih kuća u Aviador Mermozu, Crnogorci su krenuli u potragu za stablom iza kojeg će se zakloniti dok ih budu čekali sljedeće večeri i odakle će zapucati u njih. Odabrali su najdeblje, u drvoredu pokraj staze, koja lomi park nadvoje.
Blagoje je preusmjerio plan akcije:
“Naći ćemo se sjutra, u Nocturnu, u pola sedam da sačekamo Pavelića. Pošto stigne i čim bude naručio piće, mi ćemo odmah zdimiti i zaputiti se tu, do parka. Ponijećemo oružje. Imaćemo dobra tri sata dok budemo čekali da se posljednji put detaljno preispitamo što smo zacrtali, što će ko činiti, kada i kako će djelovati. Dotle se nećemo čuti i vidjeti” – zapovjedno je razlagao. Sebe je, kao da gleda ratni filmski žurnal, zamislio u liku prekaljenog vojskovođe – a uzor mu je ubijeni četnički vojvoda Nikola Kalabić – koji se, u predvečerje odlučne bitke do istrebljenja, u oskudno osvijetljenoj zemunici prignuo nad topografskim zemljovidom.

“Ali što, brate Blagoje, ako se Pavelić ne pojavi?” – vratio ga je iz snova Milo.
“Onda se akcija odgađa za dvadeset četiri sata. Sve dok Pavelića ne vidimo u Nocturnu. Je li jasno?” – vojnički odriješi Blagoje. “Atentat mora uspjeti!”
Na povratku u subteu su zaokružili više puta uvježbane detalje. Kako i kuda najprije umaći poslije pucnjave? Kako će se potom iz Lomas del Palomara najbrže domoći središta? Gdje će se skloniti jedan, a gdje drugi, i dočekati sljedeće jutro? Kad će se i gdje će se zatim sastati? Obnovili su i strategiju nazvanu “Za svaki slučaj”. Što učiniti u slučaju ranjavanja? Gdje će vidati rane? Na koncu: kako će se postaviti i držati pred istražiteljima i što će im ispričati dok ih budu ispitivali? – ako se policija dočepa jednoga od njih. Ili obojice, ne dao Bog nevolje.
O pogibelji nisu razgovarali. Zato i neće pisati oproštajna pisma:
“Da zlo ne čuje!” – praznovjerno reče Milo.

Saučesniku zazujalo u ušima od poglavnikovog pogleda

Blagoje Jovović je u hramu Svete trojice potražio popa Radojicu Popovića:
“Oče proto, evo mene da me blagosloviš.” Poljubio mu je ruku. Pop ga nije pitao: što će mu blagoslov? Znao je zašto je Blagoje došao. I sam ga je gdjegdje telefonski pozivao zanimajući se kako napreduje ona stvar?
“Onda, kad će se to napokon dogoditi, mili prijatelju Blagoje?”
“Večeras ako Bog da! Poželi mi sreću, oče proto.”
Pop Radojica obuhvati Blagoja za lice i triput ga cjeliva u obraze:
“To je najljepša vijest koju sam čuo otkad sam u Buenos Ajresu. Blagovijest, bolje reći” – prekrsti se i svečano ga pogleda: “Pomogao ti milostivi i svemogući Bog! Blagoslovljena ti bila junačka desnica koja će ove vilinske noći urušiti sotonu!”
Napola kleknuvši, Blagoje mu ponovno poljubi ruku. Kad se uspravio, nekoliko puta se brzo prekrstio i podigao pogled k nebu:
“Zavjetujem se ocu i sinu i duhu svetome da neću uzmaknuti!”
“Prijatelju Blagoje, bude li ti poslije onoga potrebno sklonište, vrata ovoga hrama danonoćno su ti otvorena!” – poruči mu na odlasku pop Radojica.

Buenos Ajres, kafeterija Nocturno, u srijedu, 20. februara 1957. od 18,30 sati

Odsutno su pili limunade i kafe i malo-malo protrnulo gurali ruke u ispupčale džepove sakoa. Blagoje je dodirivao zakočeni damski revolver, kupljen od Mileve Gaćeše, a Milo, takođe zakočeni, veći pištolj, otuđen od Jakova Jovovića. Poslije dvosatnoga čekanja, napokon sigurni da se poglavnik danas neće vidjeti sa svojim ustaškim krugom, izašli su iz kafeterije. Ispred stanice podzemne željeznice na trgu San Martin, prije nego što će se razići, Blagoje potvrdi juče zacrtanu satnicu:
“Sjutra uveče u isto vrijeme!”
“U pola sedam u Nocturnu” – reče Milo kao đak koji dokazuje učitelju da je naučio zadatak.
Ulazeći u vagon Blagoja zaokupi uznemirujuća pomisao:
“Je li Milu bilo po volji što je Pavelićev nedolazak odgodio završni udar?” Ali potom počne rastjerivati uroke koji su ga spopali: “Ili sam to ipak sebi uvrtio u glavu zbog treme koja me drži uoči obračuna!”
Iz kuće se javio popu Radojici :
„Ono je pomaknuto za sutra!“
„Zašto?“ – zabrine se pop.
„Zato što se onaj večeras nije pojavio!“ – pojasni Jovović.
“Ima još dana za megdana, prijatelju Blagoje. I ne daj da te pojede vrijeme. Budi Bog s tobom!” – poželi mu pop.

Buenos Ajres, u četvrtak, 21. februara 1957, od 18,30 sati

Ante Pavelić i njegov pratilac došli su u Nocturno u 18,48. Sva osmorica za stolom su ustala i dočekala ga vedrim osmijesima i glasnim zdravljenjem:
“Za dom spremni, poglavniče!” – uzviknuli su zborno, ali nisu podigli desnice kao što su činili za NDH.
“Svi ustaše – ustaše!” – tiho reče Blagoje, dok je pogledom tražio konobara da poravna račun za dva cortada.
U subteu Milo zapanji Blagoja:
“Brate, moram ti priznati da mi strahovito zuji u ušima!”
“Od čega, boguti, Milo?”
“Uplašio sam se kako me je Pavelić opako pogledao kad je ušao u Nocturno!”
“Ali on svakoga tako gleda, brate Milo!”
“Ne znam što ću, da ti pravo rečem!” – pokunjeno obori glavu Milo.
“Ako je tako, onda ti skreni pogled od njega!”
Na polaznoj stanici za Lomas del Palomar, Blagoje dade novac Milu da kupi karte za colectivo broj 5. Ovaj je otišao, ali se nije vraćao. Blagoje je propustio i treći autobus, a kad je poslije gotovo jednosatnoga čekanja shvatio da se Milo nepovratno izgubio kao ptica, razmislio je što da učini? Da li riskirati i večeras sam pucati u poglavnika i čuvara? Ili mu je razboritije odgoditi akciju jer uzrujan i uznemiren, kakav je sada poslije Milove nevjere, znači upustiti se u avanturu s izgledima za uspjeh smanjenim najmanje za pedeset posto. A što ako je ono smeće od Mila opet odjurilo u policiju i prijavilo urotu, a detektivi u Lomas del Palomaru već vrebaju da ga ulove na djelu, s napunjenim revolverom u džepu?
Sumrak kao naručen za nevolju.
Blagoje je nazvao popa Radojicu i rekao mu da je morao odustati zato što je uplašeni Milo Krivokapić utekao s poprišta:
“Je li to onaj koji je prevario Jakova?” – pitao je pop. Dakle, i on je to saznao.
“Da, on je.”
“Vrijeme radi za te, prijatelju Blagoje!” – mirno mu reče pop Radojica: “Nemoj nagliti, nego mudro razmisli kako ćeš izvesti to i bez Mila.”
Blagoje je okrenuo i broj Mila Krivokapića:
“Što si mi učinio, nesretniče?” – zaurlao je.
“Brate Blagoje” – prokukao je Milo treperava glasa – “Zbunjen sam i smeten. I za sada se ne bih smio upustiti u to. Nemoj računati sa mnom, jer bih ti odmogao, a nikako ti ne bih bio od pomoći! Zeznuo bih i tebe i sebe. Bilo bi kao da ganjamo crnu mačku u tamnoj sobi!”
“Da li i sa mnom namjeravaš učiniti istu odvratnost, kao onda kad si Jakova izigrao s Pekom?” – oprezno ga upita Blagoje i zaprijeti mu na neviđeno: “Nemoj se šaliti glavom, Milo Krivokapiću. Maloprije sam pozvao rođaka Duja Jovovića i rekao mu što ti treba učiniti ako budeš zabrljao.”
“Kunem ti se majčinim grobom da se to neće ponoviti.”
“Upozorio sam te, Milo, a ti razmisli što ćeš…”
“Niti sam što vidio niti što čuo, a niti što znam!” – rekao je Milo i molećivo dodao da bi se rado vidio s njime. Blagoje ga je pozvao da sjutradan u tri ručaju u restoranu Des Nivel Parilla:
“Tamo ćemo se ili konačno sporazumjeti ili raskrstiti….”
“Brate Blagoje, nemoj me ružno cijeniti, por favor. I shvati me, kao Boga te molim, nisam odustao, ali mi za to treba neko vrijeme. Još nisam čvrst i siguran. Ali znam: biću!” – izgovarao se Milo.
“Slušaj me, Milo, najveća ti je greška što stalno čekaš najbolje karte, umjesto da dobro odigraš s onima koje imaš u ruci.” Da ne razvodnjava, Blagoje prereže: “Sjutra ćemo stati čelo uz čelo jedan pred drugoga i čojski se raspraviti. Ideš ili odstupaš! I mirna Bosna!” Na kraju je razblažio priču: “Kuhinja u Des Nivel Parilla je za pamćenje. Kobasice su im prvaci Argentine. I govedina. I krompir pire, takvoga nema ni u Francuskoj!”

Buenos Ajres, petak, 22. februara 1957, u 15 sati, u restoranu Des Nivel Parilla, u ulici Defensa 855

Bio je to, štono bi rekli političari, radni ručak. Blagoje je računao kako će uz odlično jelo i u opuštenom ugođaju u restoranu hedonističkoga ugleda, kakav je Des Nivel Parilla, utaman uvjeriti suncokreta Mila da ubuduće ne oklijeva i ne razvlači utvrđeni odlučni obračun s poglavnikom, nego da mu se, kako je obećao, neopozivo pridruži u akciji:
“Prestanimo se više nadgornjavati i prospimo mu mozak koliko sjutra. Ili možda prve noći nakon što Pavelić bude krenuo iz Nocturna kući, u Gran Buenos Aires. Nasrnimo na nj kao vuci na ovna. Postajem užasno nestrpljiv, brate Milo. Čini mi se da smo zbog sedmica koje nas sustižu nalik slijepcima s bijelim štapovima koji sporih koraka nesigurno tumaraju punom ulicom. Zaustavimo, stoga, ove naše preduge porođajne boli i ubojitim nemilosnim udarom krčeći put pred sobom poput ledolomca izvedimo odmah ono što smo se zavjetovali Bogu, kralju i otadžbini. Najotrovnije zagorčajmo ustašama proslavu njihove propale države!\” – rječito je zanosio Blagoje, dok su prignuti čujnim srhutima s vrhova teških krigli oblizivali i gutali prhku pivsku snježnu bradu, koja samo što se nije izlila. Zavirio je u džepni kalendar i izbrojao da im je od večeras pa do nedjelje, 14. aprila u podne, kad počinje svetkovina u Hrvatskom domu, ostao pedeset jedan dan. Obrisao je kapi okačene o bradu i propovjednički nastavio: “Probodimo ga što prije kopljem duboko u srce i pustimo ga niz vodu. Tako će ustaškim budaletinama ostati vremena da uz žalobne počasti oplaču miloga im poglavnika, a nama da likujemo u njihovoj tuzi i nevolji, u koje ćemo ih satjerati.” Mjerio je svoj obveseljeni smijeh, koji je zbog te dosjetke u naletima samozadovoljno izvlačio iz grla, a u želji da zazvuči spontanije i srdačnije.
Milo je već otvorio usta da odrečno odgovori kako nije suglasan s Blagojem, zato što nahodi da je u opasnim operacijama kakva će biti njihova više negoli neuputno istrčavati sumanuto pred rudo. Kad im svaka sljedeća krivo odmjerena sekunda može iz temelja izmijeniti život. Ipak se predomislio:
“Nije li bolje, brate” – progovorio je, napadno oklijevajući da izvuče iz sebe potisnute namjere – “da još jednom studiozno sagledamo kad je najbolje ustremiti se na Pavelića? Neka misao prenoći. Jutro je mudrije od večeri…”
I Blagoje je namjerno otezao sve dok poslije obrednog tajca nije upao u sivu zonu. Razgrnuo je nataloženu ljutnju i goropadno zarežao, zadihano rekavši što misli o Milovom prevratničkom kolebanju, koje je doživio kao izdajnički udarac šakom između očiju:
“Puna mi je kapa tvoje lisičje naravi. Sada izlazi da smo se o mnogočemu preganjali, a ni o čemu složili.”
“Neće biti tako…” – umirivao ga je Milo, ali Blagoje nije bio namjeran da stane:
“Što se krije iza tvoga muljatorstva? Gdje su ti nestali hrabrost i odlučnost? Strahovi su ti utisnuli ožiljke u duši! Postao si kusur od čovjeka! Tutumiš! Kod tebe više ne zna ljevica što joj radi desnica” – jogunasto ga je kinjio, obuzet otuđenom ledenom netrpeljivošću. Lice koje mu je dobilo purpurnu boju natuštilo se kao oblak dok najavljuje nevjeru: “Nuder, Milo, izjasni se, ali pošteno. Nemoj mi poreći kako se želiš povući, a stid te da muški priznaš dok se gledamo, je li tako?”
Milo se usiljeno gradio kao da je nezainteresovano prečuo Blagojeve bolne uvrede i progutavši ih oborene glave odlagao trenutak da se suoči s njima:
“Kad sam dao riječ da ću biti tvoj akolit i da ćemo djelovati zajedno, budi siguran da kremenito držim do nje kao do najsvetije svetinje. Nisam krivokletnik i odrod. Ali žalim što ću te razočarati kad ću reći da sam poslije besanih smišljanja zaključio kako moramo ući u bitku potpuno spremni. Da ne zapadnemo u mrtvaju…”
“I što si smislio?”
“Amerikanci su prije nego što će baciti atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki predvidjeli sve, do najsitnije sitnice. Ništa nas, brate Blagoje, ne smije iznenaditi. Zato, ne koračajmo prebrzo da ne poništimo dosadašnji trud i napor. Da nam magnetska igla u busoli ne poludi i povede nas u krivome smjeru…”
“Što mi želiš podvaliti tim premudrivanjem? Što mi poručuju šaptači iz tvoje glave?” – uzavrelo ga zaustavi Blagoje.
“Nije premudrivanje nego poruka zdravoga razuma. Kako bismo odigrali ovu igru, trebamo biti savršeno jaki, duševno i fizički. Biću ti iskren – ja to još nisam. Ne vjerujem da si i ti, ali znam da nećeš priznati ni sebi, a gdje li meni. Ponavljam ti, ovaj me izazov još plaši. Strepim da nam posao ne krene naopako. Da sami sebi ne pucamo u nogu!” – zatreptao je.

Atentat se odlaže do dana proslave godišnjice NDH
Objavljujemo djelove bestselera jednog od najpoznatijih južnoslovenskih novinara u kojima se opisuje pokušaj hvatanja ili likvidacije hrvatskog poglavnika Anta Pavelića u Buenos Ajresu krajem pedesetih godina prošlog vijeka, a koji je propao zahvaljujući jednom crnogorskom emigrantu-atentatoru

“Kakvu mi priču pokušavaš prodati? Zar onu s ofucanim naravoučenijem kako je jedino sigurno – da ništa nije sigurno” – otegnuto zijevne Blagoje, ne stavivši pri tom, suprotno uljudnoj navici, ruku na usta.
“Naravoučenije moje priče kaže da je napasti Antu Pavelića sjutra ili prekosjutra preuranjena i hazarderski brzopleta odluka, iznad naše časovite obučenosti. Fanatična i nezrela, izludjelo zamišljena, mimo sveopšte prihvaćenih diverzantskih kanona” – Milo je sada govorio tečno i bez zastajkivanja, kao da čita napisanu besjedu: “Gavrilo Princip jedva je prešao osamnaestu kad je 1914. usmrtio nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu. Da je bio stariji, iskusniji i strpljiviji, ne bi mladenački bezglavo srljao golim grudima pred bajonete i ostane nego bi najprije krenuo glavom, a tek potom srcem. I vjerovatno bi poslije atentata umakao Austrijancima. Mi, brate Blagoje, odavno nismo više mladići kakav je onda bio Princip. Zato smatram da će naša zrelost, četničko gerilsko iskustvo i pravovremeno odmjereni trenutak ispunljivo okruniti akciju. Vrlina je znati čekati! Nemojmo se ponašati slaboumno i zastraniti kao da nismo odrasli, kao da smo još u pubertetu, iako smo pregrmjeli četrdesetu.”
“Nagovaraš li me da dignemo ruke od Pavelića?” – Blagoje se izmoždeno uzgalamio, razdražen na se, na cijeli svijet i osobito na Mila Krivokapića. Prezrivo je zvjerao u nj, uvjeren da će ga tako najstrože kazniti.

“Dabogda jezik pregrizao ako sam to ikada namjeravao reći!” – mrk od gnjeva, opareno skoči Milo. Navrh glave su mu došli Blagojevi neizdrživi pritisci.
Iz Blagoja se razbujala kraljevski nadmena prijetnja:
“Što mi onda savjetuješ?” – da potom, dok mu je bučilo u glavi, u nemoćnom bijesu počne neskladno podizati i stišavati glas do šaptaja: “Zar da poletimo kad bude prekasno? Da bazamo bez svrhe i cilja? Da se kao Indijanci obratimo vraču koji će zapaliti vatru i proreći nam hoćemo li dobiti rat? Ili da nam Ciganka na seoskom vašaru gleda u dlan i pogađa? Ili ćemo gurnuti samopouzdanje pod otirač, pa da kao babe čekamo kukovo ljeto, sve dok nam Pavelić ne uleti kao miš u mučanj?” Dangubljenje u Buenos Ajresu postaje nemirniku Blagoju to napornije i uzaludnije. On krade Bogu dane, a u Mar del Plati čekaju ga zanemarena porodica i nagomilani poslovi. Što je ovdje učinio? Ništa! Nada! BiiiiP! Mierda!

Milo podigne desnu ruku. Poziv kojim moli da bude saslušan podnošljivo i bez upadica sve dok ne skonča. Blagoje mu potvrdnom kretnjom upali zeleno svjetlo:
“Uspori, brate Blagoje, izdaće te srce… Mislim da bismo se svakoga dana trebali sastajati, razgovarati i planirati što ćemo, a na kraju istrajno izviđati, pratiti i razaznavati Pavelićeva kretanja i njegove aktivnosti. Kad nas k cilju bude vodio razum, a ne gnjev, e tako pripremljeni izbjeći ćemo i najmanje začkoljice i plutajuće mine. Da ne bismo zakašnjelo lupili glavama u drvo i u nevolji proklinjali vidljive i nevidljive paklene sile koje su nas zaskočile i poremetile. Na svaku nepredviđenu zapreku moramo imati unaprijed uvježbani odgovor. I kako navrat-nanos ne bismo nasumce mlatarali kopljima po vjetrenjačama, zaključio sam da je najpogodnije nasrnuti na poglavnika u srijedu, 10. aprila, uveče.”

Blagojeve staklaste oči nezadovoljno bljesnuše:
“Zašto si baš zapeo za 10. april, a ne koji drugi dan? Prvi, recimo?”
“Hay motivo! Svakako da imam povod” – zagraja Milo.
“Kakav ti je taj kurčevi povod, pobogu?”
“Saznao sam da će se upravo toga dana ustaše na čelu s Antom Pavelićem sresti u Nocturnu. Tada će se na večerinki, uz piće i zakusku, podsjetiti 10. aprila, kad su 1941. u Zagrebu objavili uspostavu NDH.”

“Od koga si to saznao da mi je znati?” – krajnje skeptično upita ga Blagoje.
“Slučajno, brate. No neka ostane u povjerenju, a shvatićeš zašto” – mangupski razvuče usne Milo: “Bar dvaput nedjeljno na povratku s pijace navrati mi žena jednoga od šefova sale Nocturna. I jutros mi je došla. Dobro je izgledna, kao vila nagorkinja, jedra Argentinka, Dolores Jaumandreu. Od bujnih, renesansnih grudi, koje joj se bludno nadimaju, samo što joj ne popucaju dugmići na bluzi. Šesnaest godina je mlađa od mene. Prije udaje i preseljenja u Buenos Aires živjela je u Bahia Blanci.”
“Zar se ne plašiš da će muž saznati?”
“Viđamo se samo kod mene, u stanu, dok je on na poslu. Najavi mi se i dođe.”
“Muž crnči, a žena mu se…” – prekine ga Blagoje sa zločestim odsjajem u očima, ali Milo nastavi kao da nije čuo njegovo pakošćenje:

“Dolores je ženka i po. Ne može mi odoljeti i reći: ne. Mada smo zajedno blizu godine dana, još me do neobuzdanosti manta njezin dah i opija me požudni miris pomamnoga mlađanog tijela. Eto, ja i u ovoj dobi, nakon što me je napustila žena, i kad sam poslije nje posumnjao da gubim raniju snagu, između dviju usamljenosti sada ponovno osvajam život i predajem se bludu. Svaki sat života visokoga napona s Dolores živim kao da je posljednji.”
“Stanimoder, Milo, s tom tvojom Dolores i stavimo svijeću pod lonac. Reci mi najprije ono što me više zanima: kako si čuo da će ustaše slaviti u Nocturnu?”
“Kazao sam Dolores da sam Crnogorac iz Jugoslavije. Budući da, kao i većina Argentinaca, ni ona ne razlikuje Crnogorce od Hrvata, prenijela mi je što joj je sinoć ispričao mužić. A to je da su njegovi stalni gosti Hrvati, koje hvali da ga časte dobrim napojnicama, već rezervisali sto za tridesetak osoba za srijedu, 10. aprila, od šest poslije podne. Proslaviće, rekli su mu, godišnjicu svoje otete i umorene države, koja je kratko trajala, pet proljeća, kad su ih boljševici samodršca Tita prognali iz njihovog raja. I da će se na tom skupu – na kojem će suvim muškim suzama oplakivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i ranjenog srca se pomoliti da se u nju što prije vrate – pored niza onovremenih moćnika, kao i lani, pojaviti stalni gost Nocturna, izbjegli hrvatski jefe de estado. Dolores me je pitala: jesam li i ja pozvan na tu fiestu? Što god sam opreznije umio, objasnih joj da se mi Crnogorci i Hrvati razlikujemo.”
“Kako si joj to objasnio?”

“Da su Hrvati katolici, kao i Argentinci, a mi pravoslavni, kao što su, uzmimo, Rusi. Politike se, razumljivo, nisam doticao. No, iskreno, nismo imali volje da mnogo trabunjamo o nacionalnim razlikama zato što smo požurili da na brzaka, kako nam ne bi isteklo vrijeme, štono se kaže, mornarski odradimo ono zbog čega me je posjetila. A žurilo joj se jer je morala spremiti ručak mužu i paru kućnih prijatelja koji su im danas bili u gostima. Eto, tako sam od Dolores čuo da će Ante Pavelić 10. aprila sjediti u Nocturnu” – otkrio je vrelo svoje, šake dukata vrijedne obavijesti Milo Krivokapić, Kazanova moderne ere.

Blagoje je zorno saslušao Milovu ljubavnu baladu. I tek što je završio, u restoran je s djetetom u naručju razuzdano utrčala bakreno potamnjela, visoka mlada žena dječački ostriganih, raščupanih plamenih lasi, zavodnički poluotvorenih, vulgarnih, ali poželjnih bujnih usana, jarko namazanih i puževski navlaženih. Iz nje se širio dah jakoga miomirisa kojim se štedro navodnjicala. Sablažnjivo uskiptjela poprsja zadivljujućega obujma, u smjeloj providnoj zategnutoj haljini tamnih boja, koje su rubovi jedva doticali koljena vrlo dugih nogu. A još dužima činile su ih klimave tanke potpetice na kojima je raznogatana majka divljim prkosom, bestidno i neskladno njihala bedrima, kao da je na brodu koji plovi uzbibanom rijekom. Izazovnu vrelu kreolsku figuru nadopunjavale su velike srebrne naušnice kao alke. Dok je samosvjesno koračala, njih su je dvojica zobali očima, a ona ih nadureno ošine opasnim sjajnim pogledom koji uništava muškarce. Kanda je uvrtjela, pomisli Blagoje, kako je sama sebi najljepši poklon kojom ju je mogla darovati mati priroda.

“Je li tvoja Dolores makar približno zgodna mačka kao ova sirena?” – Blagoje je potpaljivao Mila, kome je srce zaigralo od slatkoga prisjećanja na još svježi žurni užitak sa ženom šefa sale prije nekoliko sati u njegovome krevetu, u aveniji Madero:
“Dolores je zgodnija. Smrtonosno je lijepa.” – umišljeno odgovori Milo.
“Je li viša? Ima li i tako duge noge?”
“Viša je, a noge su joj ne samo duže nego i ljepše!”

“Ne šalim se, no te ozbiljno pitam…” – nepovjerljivo ga pogleda Blagoje.
“A ja ti najozbiljnije ponavljam da je Dolores Jaumandreu istinski zgodnija, viša i vitkija, a noge su joj ljepše i duže nego što su u ove seksi seke s djetetom! Nemam ni najmanje primjedbe ni na jedan dio njenog tijela. Bog je bio vrlo raspoložen kad ju je stvorio i poslao na ovaj svijet” – smionom čvrstinom zaokruži Milo i epski opijen nastavio je istresati umotane slatke riječi: “Tek njena samtasta koža, da je vidiš, brate. Upoređujem je s kožom faraonke Kleopatre, koja se kupala u devinom mlijeku da bi joj bila glatkija, zategnutija i blistavija.\”
“E, ako je tako kao što mi kažeš, onda neka znaš, brate, da si ti božji miljenik. Amadeus. Tebe su anđeli poljubili. I ja bih se volio napiti iz potoka iz kojega ti piješ!” – Blagoje odobravajući važno zavrti glavom da neskriveno pokaže koliko zavidi negdašnjem i budućem ratnom drugu zbog velikoga plijena: “To što ti je kao zrela breskva pala u njedra poželjna žena šefa sale iz Nocturna vidim kao dobar predznak.”

“Kakav predznak? Što mi time želiš reći?” – zabrza u nedoumici Milo, koga je sve jače živcirao klimavi sto..
“Ako se po jutru dan poznaje, poslije senore Dolores, koju si, doduše, ti sam ulovio, mi ćemo uskoro u Nocturnu zajedno uloviti još jedan trofej, razumiješ li me? Ustrijelićemo kapitalca. Poglavnika Antu Pavelića! Vjerujem da kad nešto povoljno krene, povoljno i završi!”
Milo je procvjetao mužjački nadmoćno. Ali ne zbog kapitalca Ante Pavelića, nego zbog kapitalke iz Bahia Blance, Dolores Jaumandreu, žene s pet zvjezdica. Konobar banalnoga izgleda, izdužene bućaste glave i pospane pojave, donio im je specijalitet kuhinje koji je naručio Blagoje, a da nije pitao Mila. Osjetila im je nadražio A caballo, s dva pržena jaja na oko, ovlaš bačena na poveći goveđi režanj. Jeli su i razgovarali o poglavniku. Blagojeva podgovaranja i zagovaranja neka ipak ne čekaju čak do 10. aprila, nego da ranije uzmu Pavelića na nišan, najduže do sredine marta, nisu smekšali i pokolebali Mila:

“Nebeski glasovi mi najavljuju da će 10. aprila zvijezde biti na našoj strani.”
Kod kafe prije odlaska Blagoje je napokon popustio i složio se s Milom:
“Hajde, neka onda bude kako kažeš, brate, 10. aprila. Ali kao zalog, zakuni se odmah tu preda mnom u svetoga Vasilija Ostroškoga da to ostaje i konačan datum!”
Milo upravi netremični pogled u Blagoja i promrmori nametnutu mu zakletvu:
“Kunem se u mošti svetoga Vasilija da od mene više neće biti promjena!”
“Ruka ruci!” – stisne mu desnicu Blagoje. Iznenadio je sebe zato što je nesnalažljivo pognuo šiju i podjarmljen kleknuo pred Mila, hipnotisan njegovom rječitošću.
Tito bio raspoloženiji za likvidaciju, nego za otmicu

Dopustio mu je da ga lako ukroti nevidljivim vojkama, izmijesi ga kao tijesto, razoruža, porazi, preokrene i uvjeri kako je 10. april najpogodniji termin za atentat. Pri čemu je prigušeno istiskivao nepodnošljivu pošast, koja ga je dosele uznemirujuće razarala. Da ga Milo eskapistički zavlači zato što je ušao u zmijski krug, jer se spetljao s agentima iz jugoslavenske ambasade i špijunira za komunjare. Da je Milo crna guja koju gaji u njedrima, a ona će mu jednoga dana popiti oči. No prateći ga kako se večeras ponašao i osluškujući njegova razborita razlaganja, Blagoje je istjerao na čistac da ga je u sebi pretjerano, neutemeljeno i nečisto nabjeđivao, mada se bio dvostruko gorko razočarao u nj.

Najprije zato što je Milo prijavio policiji Jakova Jovovića; i što sada u posljednjim trenucima uzmiče s poprišta nakon što su već uglavili vrijeme kad će napasti Pavelića: “Ne mora uvijek biti po mome” – preračunavao se Blagoje, zabašurivši i zalemivši zlopamćenje i grube osjećaje prema Milu, koje bi volio zaboraviti: “Dokazao mi je da prilježno, koračić po koračić, istjera stvari do savršenstva. I da je od loze savjesnih ljudi, koji krenu u ostvarenje tek kad postanu najsigurniji da će uspjeti. Možda je Milo preko mjere razgovoran, ali je i razložan. Drži se načela da sve treba kliziti kao po loju i odvijati se po ustaljenom redu. Pretpostavljam da će se jednako razvijati i šahovska završnica s poglavnikom bude li nam Bog pomogao!” Da ga odobrovolji, ulagujući mu se, usmjerio je razgovor na staze Milove najmilije teme. O njegovoj milosnici:

“Slušajući te kojim zanosom pričaš o Dolores, ne mogu te a ne upitati: je li vaš zabranjeni odnos tek tvoja prolazna avantura koja će potrajati sve dok oganj u tebi ne prestane da bukti, a ona izgubi živce od neprestanog opreza da će joj muž saznati kako ga je preljubom učinila rogonjom. Ili, ipak, računaš da ćete tajnu vezu pretvoriti u javnu i ozakoniti je?”
“Neka bude što biti ne može!, tako je zapisao Petar Petrović Njegoš u ‘Gorskome vijencu'” – odgovori Milo između dva gutljaja: “Ne znam što će se dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti. Naša je ljubav s više nepoznanica. Ali iz duše ću ti kazati kako i ne razmišljam na duge staze, nego stihijski, od danas do sjutra. Od susreta do susreta. Plutam i prepuštam sudbini neka donese što donese. Panta rhei.”

Blagoje je izvukao iz pamćenja da mu je nedavno i pop Radojica izgovorio isti Njegošev stih dok ga je poticao da ne ustukne od Pavelićevog ubistva. Kao da nema Crnogorca koji zgodimice ne pozove u pomoć mudrog vladiku Njegoša. Milo čita romane i gleda filmove sa srećnim krajem i stoga je najprije poželio da se i romansa s Dolores Jaumandreu banalno skonča poput natruha u bajkama: I onda su se kraljević i Pepeljuga vjenčali i srećno i dugo živjeli. Ali sljedećeg časka, iz nestvarnog maštanja, iz života između sna i jave, misao mu je smračeno skliznula u argentinsku zbilju. Iako je sve zagrijaniji za Dolores, takav bajkoviti završetak s njome nije moguć zato što joj može ponuditi samo sjajno izrezbarenu kutiju, ali u njoj – ništa, sve prazno. Lako mu je bilo s bivšom suprugom Lurdes Hurtado, nezamislivo imućnom trulom bogatašicom, koja je kao kreda bijele ruke prekrivala zlatnim i platinastim narukvicama i briljantnim prstenjem. Pokraj nje nije se brinuo što je nezaposlen i ništa ne privređuje.
Jedino što je trebalo da čini bilo je da najurednije ispunjava bračne dužnosti. Svojoj žilavoj i štrkljavoj ženi proždrljivog čulnog apetita svakodnevno i vrlo učestalo samoprijegorno je potkivao vruću potkovu, prije doručka, poslije ručka i večere, a potom još i u zoru, za repete, sve dok mu isisana muda ne presuše. Iako ga je jednom rukom hranila, a drugom davila, iako je bila najsebičnija osoba koju je upoznao, Mila nisu unizile njene ludorije jer je kod Lurdes pronašao sreću za kojim je čeznuo. Lagodni posao u njenom feudu donosio mu je lijepe prihode. Najviše što Milo voli jeste da broji novac, a najviše što mrzi – da stavlja ruke u prazne džepove. Zato je, između radišnog mrava i jebivjetra cvrčka, vandrokaša i veseljaka, koji dok ljeti svira, ne dugočasi razmišljajući o dalekoj hladnoj i gladnoj zimi – Milo izabrao epizodnu ulogu potonjega. Sve dok nije upoznao Lurdes i potom je brzo oženio, nije imao prijatelja i para, ali je imao žučni kamenac i neplaćene račune: za polugodišnju stanarinu i telefon za četiri mjeseca. A ona ga je toliko razmazila da se ničega nije odricao. Ni dvomjesečnih ljetovanja u Mar del Plati, gdje su stanovali u njenoj vili; ni tronedjeljnih skijaških zimovanja u Barilocheu, kad su boravili u njenoj planinskoj hrastovoj kući kao iz priče; ni skupih putovanja u inostranstvo plaćenim njenim čekovima kad su letjeli prvim razredom i plovili u luksuznim kabinama; a ni gala provode s njenim blaziranim portenovskim visokim društvom.

Ništa im nije manjkalo. U životu bez ograničenja sve je bilo dostupno njihovim tijelima. Ali muškarac koga je hirovita Lurdes Hurtado izabrala za caddieja morao je da trčkara za njenom sjenkom kao šepavi psić na uzici i poslušno prihvata pravila ponašanja i ritam življenja koje je ona nametala. Moglo joj se zakerati zato što je to bilo sveto pravo obijesne milionerke. Pravo jače. Na koncu, Milo danas samuje u stanu koji je kupila Lurdes i dobrovoljno mu ga prepustila s velikodušnim patricijskim prezirom, kao milostinju, nakon što ga je ohlađenog srca neosjetljivo odbacila poput poderanih gaćica i otišla za apsolventom medicine, nekim snažnikom bizonske glave, pogleda i građe. I što bi onda vajni Milo s Dolores, ženom iz niže srednje klase, skromnog porijekla, zavisnoj od muževih zlovijanih platica i napojnica? Ne smije joj olako i nepromišljeno obećati spokojnu sigurnost kad on prolazi ponekad vrlo loše – dok u suhojedici zaboravi kako izgleda dan s tri obroka pa je na rubu da se kao posljednja mizerija s dna prijavi na hranu u sirotinjskoj kuhinji – a gdjekad manje loše, zavisno od novca koji mu kane svaštarenjem na crno. Milo se ispomaže time što s promjenljivom srećom kupuje i preprodaje dolare na pijaci na trgu Dorrego; po kućama liči zidove i drvenariju, popravlja krovove, staklariju, stolariju, limariju, radio-aparate, vodovodne i električne uređaje, plijevi vrtove i podrezuje cvijeće i drveće. Ne libi se i da za deblju nadnicu okupa mrtvace i prošeta tuđe pse, koje izvodi u zaklonjene travnjake. Strepeći široko otvorenih zjenica osvrće se da u vremenu koje je grješno prema njemu ne naleti na nekog od svojih Crnogoraca. Tada bi ga od neizbrisive sramote progutala crna zemlja. Što je on, čestiti vučar, uhvaćen u nedostojanstvu, jer nečastivo blati čojski obraz i zarađuje kao kučkar i timar mrtvaca. Kao časni đetić trebalo bi prije serdarski umrijeti od gladi negoli se laćati pogrdnog i zlogubog posla, baš tako bi ga prezreli zlobljivi zemljaci:

“Ni pastusi nisu dugovječni” – Milo obamrlo umuje i strašljivo sagledava dane unaprijed: “Čim im ponestane sape, omice ih zbace sa sebe, a njih naskakuju mlađi, moćniji ždrijepci jepci. Kako li će Dolores dočekati turobnu sve bližu neminovnost kad me periskop bude izdao i prestao mi biti poslušan pa se više neće uspravljati uvijek kad ustreba kao što se sada diže čim ona pozvoni i uleti trkom u krevet? Kad biološki sat otkuca i presudi da mi je naišao taj crni petak koji će me učiniti potrošenim i ugašenim zavodnikom, postaću najnesrećniji među nesrećnicima. Najgore što mi se može dogoditi jest da me Dolores počne sažaljevati kao ižmikanog ajgira koji je odjahao svoje.”
Mandarinski odjeveni kratkonogi natkonobar, s grbavim nosom iskrivljenim kao galebov kljun, prezadovoljan napojnicom, pratio ih je ceremonijalno kao imperatore, klanjajući se podanički smjerno, prekrštenih ruku na grudima.
Svici su šarali u vrelome poslijepodnevu, a Blagoje i Milo su iz Del Nivel Parilla izašli kuvani i pečeni u prijateljskom ozračju i u osnaženom savezu. Sjutra će se vidjeti na piću u Nocturnu. To će biti početak njihovih završnih priprema za atentat.
“Kako se osjećaš, boguti, brate Milo, kad ti tamo u Nocturnu pristupi za sto šef sale, muž tvoje Dolores, i keljeći se primi narudžbu od tebe?” – obijesno ga je podjarivao Blagoje.
“Ne poznajem čovjeka!” – bezvoljno će Milo, krivo naheren i zaokupljen svojom mukom.

Buenos Ajres, ponedeljak, 11. marta 1957, prije podne, u ambasadi Jugoslavije

Prvi sekretar ambasade Predrag Grabovac u prostranoj kancelariji koja je mirisala na čistoću polagano je ispijao prvu jutarnju tursku kafu i čupajući dlačice iz uha širokim trzajima prelistavao ovdašnje novine, ali i periodična, politička i vjerska izdanja jugoslovenske emigracije, uglavnom hrvatske i srpske. Stigao je da pročita tek polovinu priloga u proustaškoj reviji Hrvatska misao (nepotpisani pisac ga je ponovno žestoko krivio za krvoprolića koja je u prošlom ratu učinio kao partizanski komesar u okolini Sinja, a nadro mu je i na prljavu diplomatsku djelatnost, stavljajući mu u grijeh da stoji iza posljednjih razbojničkih pokušaja ubistava hrvatskih domoljuba u Argentini), kadli ga je prenuo zvon s internog telefona. Očekivao ga je. Ambasador Slavoljub Petrović javio mu se sinoć po povratku iz Beograda, gdje je bio na savjetovanju u Državnom sekretarijatu za spoljne poslove. Naručio ga je eda bi mu prenio upute koje se njega dotiču.

Đera Petrović mu je rekao da se srio s Krcunom Penezićem i Boškom Vidakovićem, a oni su prethodno dugo sastančili s Lekom Rankovićem i Ćećom Stefanovićem i pretresali tok priprema za obračun s Antom Pavelićem:
“Premda naša vlada pojačava pritiske na huntu u Argentini, zahtijevajući da nam izruči Pavelića kako bismo mu sudili u Jugoslaviji, a na tome će i odsele ustrajavati, drugovima Krcunu i Ćeći je naloženo neka nastave s pripremama za njegovu otmicu. Ako se ustvrdi da nije izvediva, drugovi Leka i Ćeća nisu protivni da ga likvidiramo.”

“Zar se odustaje od otmice?” – direktno je pitao prvi sekretar.
“Ne odustaje se sasvim, ali drug Tito nije za rizike kojima bi bili izloženi otmičari, nego je prije za brz i djelotvoran postupak. Bolje je tako, smatra drug Tito, a time su se složili drugovi Krcun i Boško, nego potrošiti velik novac za pripremu suđenja i puno više povrh za podizanje vojnoga i policijskog osiguranja na najviši nivo. U slučaju Pavelićeve otmice i njegovog dovođenja u Jugoslaviju, valja očekivati pojačani talas diverzija ustaša, prikrivenih u zemlji, a pogotovu onih najekstremnijih iz inostranstva koji će biti ubačeni, uglavnom preko austrijske granice. Izvjesno je\” – nizao je ambasador – “da će im mete biti avioni, vozovi i autobusi, aerodromi, pruge i ceste, telefonske, električne i hidrocentrale, fabrike, radio- stanice, pošte i ostali vitalni državni objekti. Teroristi će ići i na kartu uznemiravanja kako bi pokolebali inostrane turiste koji će ove godine, sudeći po najavama, rekordno ljetovati na našem Jadranu. Osim toga, zbog nereda koji se predviđaju, nakon što u svijetu bude odjeknulo da smo zarobili Pavelića, sigurno je kako će to prouzrokovati pooštrene procedure prema našim ljudima koji odlaze na privremeni rad u Njemačku i ostale zemlje na zapadu Evrope. Broj im se iz dana u dan povećava, a njihove doznake svojima u domovini umnogome snaže državne devizne rezerve, što ne smijemo zapostaviti, podsjetio je drug Tito.”

Krajačić lovio poglavnika bez znanja Josipa Broza!

“I čime su nas ovdje zadužili Boško i Krcun?” – želio je saznati prvi sekretar.
“Ti ćeš, druškane, ponijeti najteži teret!” – prene ga ambasador.
Prvi sekretar, koga je obuzela pritajena hladnoća, nije stigao da zatre zaprepašćenje. Ubrzano se češkao po vrhu nosa, dok su mu se zgrčene riječi rasplinjavale kao mjehurići razbijeni od pomahnitale bujice. Upitao je s gorkim ukusom u ustima:
“Zar su mene odredili da ubijem poglavnika?”
“Kako si pogodio?” – hinjeno se uozbiljio ambasador. Ali kad je odmjerio užasnuto lice svoga prvog saradnika, koji se praćakao kao utopljenik u velikoj vodi, utješno ga potapše: “Ne boj se, nisu tebe odredili!” Pokazavši gornje prorijeđene zube, nacerio se kao da je čuo sjajnu šalu koju nije znao. Divio se sebi zbog šoka koji je priredio Predragu, a on nije umio da ga zatomi. Pitao ga je radoznao kao jazavac: “Zanima me što bi mi rekao, druže, da te jesu?”
“Vojnik revolucije i Partije ne protuslovi naređenju” – deklarativno je babonjao prvi sekretar nakon što se donekle oporavio. “Ubio bih ga, a što drugo? Tu nema trte-mrte. Ipak, bilo bi mi potrebno nešto vremena za vježbu kako bih povratio sigurnost u rukovanju revolverom. Ali prije nego što krenem na zadatak, napisao bih oproštajno pismo ženi i tebe zamolio da joj ga predaš u slučaju moje pogibije!” Mada se grčevito naprezao, nije uspijevao u namjeri da njegova smišljotina u isti mah bude junačka, nehajna i duhovita.

Ambasador Đera Petrović nije prestajao da se veseli svojoj podvali:
“Tvojoj lijepoj drugarici bih tronuto rekao da si pao smrću pravednika, braneći domovinu pred izrodima, daleko od njenog tla! Budi siguran u to, druže.”
Grabovac se uljudno nasmiješio, ali je, ponovivši svoje pitanje, pokazao šefu kako mu nije do šege:
“Nisi mi odgovorio, druže Đero, čime smo mi zaduženi? Konkretno: ja…”
Ambasador ga je izvijestio kako se Ranković drži ranije zacrtanog pravila, koje srpske i hrvatske službe primjenjuju u obračunu s neprijateljskom emigracijom. Da se o smicanju Srba pobrinu srpski kadrovi, a Hrvata hrvatski:
“Zašto onda srpska služba ne prepusti poglavnika Hrvatskoj?” – smišljeno upita Grabovac, na što Petrović nemoćno slegne ramenima:
“O tome nisam govorio s Krcunom i Boškom. Mislim da za sada, u slučaju Pavelića, u Beogradu djeluju sami i o njemu još nisu obavijestili drugove u Zagrebu. To je moj lični utisak. I ne bih ti znao određeno kazati kad će i hoće li doći do zajedničke saradnje.”
Predrag Grabovac je i jutros zatajio ambasadoru da se od prošlog ljeta, posredstvom Srećka Šimurine, i on uključio u Operaciju Pavelić koju priprema manji tim hrvatske službe predvođen Stevom Krajačićem i Šiljom Milićem.
“Ne bih postupio časno kad bih odao tajnu i pogazio riječ koja me je vezala na sastanku u Zagrebu, u vili na Jabukovcu, da ću ćutati. Kako bih se usudio da pogledam Stevu, Veljka, Šilju, Srećka, Maljčika i Petra?” – pitao se i odmah sebi odgovorio, obračunavajući se s vlastitom savjesti: “Pljunuli bi me s pravom kad bih propjevao, a oni saznali da sam im radio iza leđa i prodao njihovo povjerenje.” Predraga opsijeda i zagonetka: koji je povod što dvije službe ne sarađuju oko poglavnika? “Nikako da povežem konce i dokučim razloge zbog kojih Krajačić sa zagrebačke, a Ranković, Stefanović i Penezić s beogradske strane ne otkriju jedni drugima planove o otmici ili ubistvu Ante Pavelića.” U mislima mu, iz trena u tren, ujedno niču nove, sve zaglavljenije katakombe iz kojih ne nazire izlaze:

“Basnoslovno skupo i strogo skrivano nadmetanje isključivo je zbog prestiža, čini mi se. Jake bodove upisaće sebi ona služba koja izvede taj istorijski pothvat. Kao što je srpska skinula kajmak kad su se njeni specijalci, na čelu s Učom Krstićem, dočepali Draže Mihailovića, a da hrvatska, sve do završetka akcije, nije imala blagog pojma o tome. Biće da hrvatska služba sada uzvraća jednakomjerno kako bi se i ona ovjenčala slavom poslije poglavnikovog ulova. Ali zašto je srpska služba, uz saglasnost najviših ljudi jugoslovenske tajne policije, Leke Rankovića i Ćeće Stefanovića, krenula na Pavelića bez znanja hrvatske, i to prećutkuje čak i pred autoritetom kakav je Stevo Krajačić? Zašto Tito – koji je, sudeći po Đerinom izvještaju, upućen u njene planove, čim zagovara atentat umjesto otmice – to nije prenio Stevi, kome bespogovorno vjeruje, više nego ikome? I kako to da Stevo nije obavijestio Tita o Operaciji Pavelić? Zašto se Šiljo Milić i Petar Rak, koji se odavno motaju u Buenos Ajresu, ne pojavljuju u ambasadi i skrivaju se od njenih službenika, s izuzetkom mene?” Vrludajući u tegobnoj neizvjesnosti, naglašenije se obratio Petroviću: “Reci mi, napokon, što zapravo moram učiniti kako bi se ispoštovalo pravilo da Hrvati trebaju likvidirati Pavelića?”
“Najviše što možeš, druže. Upri iz pune snage i iskoristi sve veze kako bi nekoga od svojih informatora, Hrvata, nagnao da otme ili, budimo objektivni – a to je neuporedivo ostvarljivije – likvidira poglavnika. Uz vrlo visoku nagradu, rekao bih, iz snova. I uz najpoštenije jamstvo da će atentator i njegova porodica biti maksimalno zaštićeni. Da ćemo mu, ako to zaželi, izmijeniti identitet. Moći će da izabere zemlju na bilo kojem kontinentu u koju će se iseliti. Ili ćemo mu, nakon što bude izglasan zakon o amnestiji, omogućiti sigurni povratak u Jugoslaviju, tačnije u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, gdje će bez poteškoća dobiti posao koji mu odgovara. Jasno, nikada neće procuriti istina o njemu da je ubio poglavnika, prije svega što država, zbog svjetske javnosti, ne želi da na se primi odgovornost za njegovo ubistvo. Tako će i s te strane biti pokriven. Da ne izazove zazor mještana zato što se raskolnički vratio iz Argentine, izmislićemo mu najuvjerljivije izgovore. Kao, tešku bolest roditelja; nagomilane poteškoće sa ženom i djecom, ako žive u starome kraju; nepodnošljivu nostalgiju i tome slično. Zbog sumnjičavaca koji ga poznaju i okružuju insceniraćemo da atentator po dolasku u zemlju nekoliko dana provede u zatvoru, a da ga poslije puštanja u više navrata pozivaju na saslušanja u sektor unutrašnjih poslova ili u stanicu milicije” – objasni mu ambasador. Udahne i izdahne pa upita: “Iako mislim da sam bio jasan, potvrdi mi jesi li u cijelosti shvatio Krcunovu i Boškovu poruku?”

I Grabovac je udahnuo i izdahnuo da dokaže Đeri na kakve muke je pritegnut:
“Možda jesam, ali prije će biti da nisam. Čini mi se da nam se razmišljanja pijano razilaze. Razumio sam što od mene traže. No još ne mogu razumjeti zašto beogradski drugovi ne prepuste taj zadatak hrvatskoj službi? Ne shvaćam čemu eksperimentirati i pri tom riskirati s nekim Hrvatom odavde, s čijim streljačkim mogućnostima nismo baš najpouzdanije upoznati, umjesto da nam pošalju iz Zagreba oprobanog snajperistu, a takvih imaju bar desetak u svome pojilištu? Pa neka onda taj narodni umjetnik pištolja odradi profesionalno posao, kao što Bog zapovida – tako je govorila moja mati!”
“Rekao sam ti, druže Predraže, da mi Krcunovi i Boškovi razlozi nisu poznati” – nezgrapno je mlatarao glavom i rukama ambasador: “Prenio sam ti što zahtijevaju od nas. Mora biti ovdašnji egzekutor, Hrvat, i to je konačno! Zato ti što prije ispitaj kakvo je stanje kod ustaša i procijeni možeš li među svojim šaptačima pronaći nekoga vičnog pucanju. Koji će za novac, ponavljam: za novac o kakvome i ne sanja, uraditi ono za što će mu slijediti još neke nagrade i privilegije. Ali uslov je i da tvoj budući plaćenik bude spreman da istrpi sve posljedice ako ne uspije.”
“Što to znači?”
“Znači da tebe pred policijom ne smije imenovati kao posrednika. I da u svojim iskazima i odbrani ni riječju ne upliće ambasadu. Taj treba da izjavljuje da to nije bila organizovana i smišljena akcija, nego izolovani incident. Jer naš najamnik mora imati na umu da ćemo mi pred svijetom oprati ruke i ograditi se od njega i njegovih unutarnjih poriva koji su ga naveli da puca u Pavelića. Podsjeti ga na staro, okrutno pravilo špijunaže: Nikad ne priznaj da si imao špijuna! Svaka država se odriče svojih provaljenih špijuna.”
“Ali što ako ne bude takve pogodne osobe među Hrvatima u Buenos Ajresu?“
Ambasador je usporeno tresao glavom dolje-gore, čime je prvome sekretaru želio da pokaže kako bi u tom slučaju podijelio njegovu nevolju:
„Onda se više ništa ne može učiniti. Javićemo da takvu osobu nije moguće pronaći ovdje u Argentini, uprkos nagradi od 30.000 dolara, pa neka oni tamo, u Beogradu, odluče što će dalje. To je to.”
Grabovac kao da ga nije dobro čuo:
“Zar si rekao 30.000 dolara, druže Đero?”
“Da, 30.000 dolara! Upravo toliko će izbrojiti onome ko ukanta Pavelića. Ni ja od prve nisam povjerovao koliko su spremni da plate…” – ambasador podigne desni dlan iznad stola da zorno pokaže koliki je to stog novca.
“Uhuhuhuh” – uzvrpoljio se Grabovac: “Gospe mi sinjske, pa ja bih ga skinuo i za pet puta manje šoldi, oštija!”
“Javi se i pokušaj, druže. Zašto da ne. U Holivudu vrijedi pravilo: Sve je moguće! A ti ispunjavaš glavni uslov što si Hrvat!” – tjerao je na šalu ambasador.

Grabovac brzo pogleda u zidni sat. Više nema živaca da sluša Đerine preopširne opaske:
“Odmah ću se baciti na posao” – nerazgovjetno reče nastojeći da prikrije razočaranje: “Do kraja nedjelje konačno ću ti kazati: da ili ne.”
Iscijeđen do kraja, odlazeći troma koraka u svoju sobu koja je na istoj strani prvog sprata kao i Đerina, s pogledom na ulicu Charcas, Grabovac se prepao od nahrupjele pomisli: jesu li u Beogradu, a možda i u ambasadi, načuli o zagrebačkoj Operaciji Pavelić, pa sada nabadaju je li i on jedan od njenih ključnih izvođača? Iskušavaju li ga ovim zaduženjem? Stavljaju li na vagu njegovu odanost od koje mu zavisi diplomatska karijera, nadasve uspješno započeta ovdje u Buenos Ajresu i koju su vrednovali najvišim ocjenama?
Dok je otključavao vrata, bljesnula mu je sijalica.
“E, to bi mogla biti formula za rješenje koje mi je potrebno!” – razvedrio se, zafućkao i sklonio se u samoću.

Beograd ne smije saznati što radi Zagreb – i obrnuto

Buenos Aires, u srijedu, 13. marta 1957.

Prvi sekretar jugoslovenske ambasade Predrag Grabovac dovezao je taksijem Đuru Milića do trga De Mayo i ostavio ga stotinjak metara od esplanade kod Cabilda, gdje ga je u 12,15 po dogovoru dočekala Ivanka Galić. Pratio ga je pogledom, a kad je pukovnik utrčao u pontiac s registarskim tablicama iz Mar del Plate i koji je zatim krenuo istočnom cestom, osvrnuo se oko sebe i ušao u telefonsku govornicu.
U lanenoj plavoj košulji kratkih rukava i bez kravate Grabovac je mimo običaja otišao iz ambasade bez vozača koji mu je i tjelohranitelj. Postao je oprezniji i zazorljiviji nakon učestalih jasnih ustaških prijetnji da će ga ubiti kao šakala. Rekao je ambasadoru Slavoljubu Petroviću da će na rutinski ljekarski pregled oka i neće se vraćati na posao. Naravno, ni danas mu nije otkrio da pukovnik Đuro Milić još od sredine decembra boravi u Buenos Airesu. Operacija Pavelić koju priprema hrvatska služba i u koju ga je prošlog ljeta uvukao partizanski saborac Srećko Šimurina i dalje je pokrivena embargom. Po jasnom nalogu generala Steve Krajačića o njoj ne smije izaći ni dašak van najužeg konspirativnog kruga sedmorice, a u kojem su – osim šefa Steve, Šilje Milića, Petra Raka, Srećka Šimurine i njega – još iskusni operativci Veljko Drakulić i Dalibor Jakaša Maljčik. Granitni zakon ćutnje vrijedi i pred glavarima uključujući Aleksandra Rankovića i Ćeću Stefanovića pa čak vidi čuda i Tita (“Još ih ne želim opterećivati ovim za sada samo našim problemom. Ne brinite se, obavijestit ću drugove u pogodno vrijeme!” – tako ih je umirivao Stevo). Premda je Predrag pokušavao proniknuti čemu tajnovitost u odnosu hrvatske službe s trima beogradskima, saveznom jugoslovenskom i republičkom srpskom, nije nalazio razumno rješenje. Najbliža mu je misao bila da hrvatska služba vraća srpskoj dug od prije jedanaest ljeta kad je ova ćutala kao olovom zalivena dok je gonila četničkoga prvaka Dražu Mihailovića, a u Zagrebu su o tome pokislo saznali tek pošto su ga zarobili i okovanog dopremili u Beograd, i to iz vijesti agencije Tanjug.

Predrag Grabovac pokrio je oči pravouglim sunčanim naočarima sa sljepački tamnim staklima i išunjao se na sporedna vrata. Po vrelini koja je isijavala kao iz užarene peći zviždukom je zaustavio taksi i ubrzo pokupio Šilju koji ga je čekao ispred veže zgrade u obližnjem San Martinu, gdje je stanovao s Petrom.
Predragov telefonski poziv zatekao je Petra kod kuće:
“Druže Petre, morali bismo se vidjeti bar na sat!” – rekao mu je.
“Drug pukovnik nije ovdje. I ne znam kuda je otišao” – odgovori kijajući.
“Upravo sam ga odveo na sastanak s kojega ga dugo neće biti!”
“A – ha. Da li me trebate zbog toga?” – pitao je Petar.
“Potrebni ste mi, i to odmah. A zašto vas trebam, reći ću vam kad dođem!”
Predrag se taksijem koji ga je čekao odvezao k Petru u ulicu San Martin.
“Kojim dobrom šjor?” – dočeka ga nasmijano Petar Rak.
“Nadam se da neće biti po zlu!” – tajnovito će Predrag dok su se rukovali. Petar je zatim u čaše nakrcane ledom natočio Pepsi colu i ubacio po komad limuna. Došljak ispije gutljaj: “Da ne traćimo vrijeme, otkriću vam zašto ste mi potrebni Petre. Ali najprije dogovorimo se da ne budemo na vi. Pređimo drugarski na ti.”
“U redu, sada smo na ti!” – lako prihvati Petar i podigne čašu: “U Zagrebu mi se i onako svi obraćaju tikanjem. Čak i kafanska vrata. Na njima piše: rini, vuci…” – Dok se Predrag smijao, Petar još nije uspijevao da dokuči razlog njegove nenadane posjeta: “Što li ga je navelo da dođe? I to dok nije pukovnika pred kojim obojica nemamo što skrivati…” – odgonetao je.
Predrag počne da otključava škrinju u kojoj je skrivao svoju zagonetku:
“Ti si, Petre, zadužen da sljedećeg jedanaestog pucaš u poglavnika…”
“Jesi li došao da me obavijestiš da je plan izmijenjen?”
“Ništa se nije izmijenilo. Ostaje po ranijem dogovoru.”
“O čemu bismo onda kad je sve dogovoreno?” – vrludao je Petar po mraku.
“Moji u ambasadi i oni tamo u ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, kod njih sam na plati, nemaju pojma da sam uključen u Operaciju Pavelić…”
“Stevo je zabranio da niko osim nas sedmorice još ne smije saznati o njoj.”
“Objasniću ti zašto moram govoriti s tobom” – zavlačio je Predrag.
“Nestrpljiv sam…”
“Od nas koji radimo na Operaciji Pavelić jedini sam ja upućen u to da i u Beogradu planiraju atentat na poglavnika.”
“Koliko te uspijevam slijediti, u Beogradu pripremaju atentat mimo znanja naše službe. Kao što i mi skriveno od njih radimo na Operaciji Pavelić. Je li tako?”
“Bistro si zaključio.”
“Znači li to da dvije službe, naša i njihova, djeluju same na svoju ruku? Pa koja bude brža ona će i likvidirati poglavnika.”
“Tako je!”

Petar Rak se pomakao na stolici koja je zacvilila:
“Ali ne shvatam, amigo, zašto o tome obavještavaš mene kad ja nisam taj koji planira akciju nego sam tek izvršitelj naloga? Nije moje da zadužujem ljude ko će što raditi. I još dok nema druga pukovnika… Eto, to uopšte ne razumijem.”
“Ti si barjaktar moje nade” – umiljavao mu se Predrag koga je obuzimao zvjerski nemir: “Obraćam ti se zato što mi samo ti možeš pomoći.”
“Ni sada te ne razumijem, hombre. Kako ti ja tu mogu pomoći?”
“Rekao sam ti, druže Petre, da i srpska služba kani da smakne Pavelića. Istoga dana i u isto vrijeme kad ga hrvatska treba oteti. Dakle, 11. aprila uveče pred njegovom kućom u ulici Aviador Mermoz nakon što se bude vratio sa svoje, nadam se, posljednje večere.”
“Ako se ikako mogu snaći u ovoj kajgani, znači li to da ćemo se i mi i oni naći u isto vrijeme na istom mjestu i zbog istog posla? Ipak ćemo raditi zajedno…”
“Ne. Beogradska i zagrebačka služba nipošto se ne bi smjele naći…”
Petar bespomoćno šmrkne:
“E stvarno sam zalutao u gustu maglu. I tek te ništa ne shvatam. Što mi zapravo želiš poručiti svojom krajnje zapletenom pričom, amigo?”
Predrag je palio cigaru okrećući šibicu oko vrha koji je prije toga odgrizao:
“Druže Petre, mene su drugovi iz Beograda odredili da ovdje u Buenos Airesu pronađem pouzdanog strijelca koji će upucati Antu Pavelića.”
“Ali što ja imam s time?”
“I to koliko…”
“A-ha. Želiš da ti pomognem u pronalaženju nekoga snajperiste, je li?”
“U neku ruku. Utopio bih se preko grla u blatištu kad bi u Beogradu saznali da bez njihove suglasnosti surađujem s hrvatskom službom. A ja kao diplomata visokog ranga podređen sam beogradskim službama, srpskoj i saveznoj.”
“Ako si se uplašio da ću te potkazati, nepotrebno strahuješ. Niti poznajem koga iz beogradskih službi, a ni bilo koga iz tvoga ministarstva spoljnih poslova. I mislim da si me slabo upoznao i procijenio kao moralnu krhotinu kad si posumnjao u mene” – jogunljivo se zajapurio Petar.
“Nisi me razumio, druže Petre, pa se musiš. Biću zato vrlo direktan. Kako ne bih imao neprilika s onima u Beogradu, nudim ti da odradiš posao s Pavelićem.”
“Caramba! Ta zato sam ovdje da ga odradim!”
“Ali da ga odradiš i za srpsku službu.”
“Zaista te ne razumijem, hombre. Čudan si. Kako da odradim taj posao za njihovu službu kad ću ga odraditi za zagrebačku?”
“Da ga odradiš istovremeno i za hrvatsku i za srpsku. Argentinci kažu: dos pajaros de un tiro. Dvije ptice jednim hicem.”

Petar Rak je napokon spojio što mu nudi Predrag Grabovac:
“Bi li se s time složio drug Milić?” – pitao ga je. “I, naravno, drug Stevo…”
“Stevo i Šiljo, a ni ostali drugovi iz Operacije Pavelić: Veljko, Srećko i Maljčik nipošto neće smjeti saznati da radiš i za srpsku službu. To će ostati samo između nas. Entre nosotros.”
“Hoće li ljudi iz srpske službe znati da radim i za hrvatsku?”
“Ni govora!”
“Objasni mi kako ću raditi za srpsku službu, a da moja hrvatska o tome ne sazna?” – vrpoljio se Petar: “I kako srpska za cijelo vrijeme akcije i poslije nje neće saznati da sam pripadnik hrvatske? Što god mi rekao i kako god se izgovarao, ne dopada mi se. Strašno mi zaudara. Oprosti, ali pohode me sumnje da tu nisu čiste stvari. To je nepoštena utakmica…”
“Objasniću ti da se dalje ne bi zbunjivao. Potka je da ono što ćeš uraditi za hrvatsku službu, sindikalistički rečeno, spada u posao koji je u opisu radnog mjesta. Za platu. A za srpsku ćeš raditi, da tako kažem, honorarno. I još za odličnu nagradu.”
“Ja bih znači istovremeno trebalo da pucam u poglavnika za potrebe dvojice nalogodavaca” – uskomešao se Petar: “Posebno za hrvatsku, a posebno za srpsku službu. Da pritom hrvatska ne sazna da radim na crno za srpsku, koja će mi za to platiti. Ali i da srpska služba ne sazna kako sam ovdje po zadatku hrvatske.”
“Umno si složio kocke. Ponoviću: jedino mi znamo za ovaj paralelni plan.”
“I što će biti ne pristanem li na dogovor koji se sklapa iza leđa moje službe?”
“Nemoj da ne pristaneš, Petre! Došao sam da te drugarski zamolim za uslugu jer mi se radi o koži” – umilno reče Predrag: “Diplomatska karijera mi je na prekretnici i pred najtežim iskušenjem. Da ne govorim o opasnim posljedicama koje će me dočekati u Beogradu ako čuju da sam se prihvatio rada u Operaciji Pavelić. Ko će mi tamo povjerovati da sam to učinio iz poštovanja prema svom mitskom partizanskom uzoru, mome komesaru drugu Srećku Šimurini, koji me uključio među vas? Kad bismo odlazili u borbu, drug Srećko nije zapovijedao:

Juriš! – nego je uzviknuo: Za mnom! – i prvi potrčao. Njega su meci čudnovato zaobilazili. A da vam se pridružim, osim druga Srećka navela me i domorodna ljubav prema matičnoj republici.”
“Što bi ti se opasno dogodilo kad bi u Beogradu saznali da nam pomažeš?”
“Istoga časa bi me bacili u košaru za prljavi veš. Za sva vremena bih se oprostio s diplomatijom do koje mi je, to ti ne skrivam, veoma stalo. Bez diplomatije osjećao bih se kao da sam izdao sebe. To više ne bih bio ja. Napredovao sam brzo. Za ono što su nekima bile potrebne godine, meni se ostvarilo u nekoliko mjeseci.”
“Pa si sada u škripcu, ha?”
“Dašto da jesam. U Beogradu bi me izagnali iz Partije, našao bih se na ulici i vjerovatno bi me uhapsili i osudili zbog izdavanja državne tajne.”
“A što bi bilo s tobom u Zagrebu?”
“I u Zagrebu bi me takođe stavili u top kad bi čuli da sam se oko iste stvari povezao sa srpskom službom, a bez njihovog blagoslova. No ne bih bio ugrožen samo ja, nego i moja porodica, žena i djeca, njihova egzistencija…”

Isti egzekutor i za srpsku i za hrvatsku tajnu službu

“Nazovimo stvar pravim imenom, amigo. Zašto se griješ na dvije vatre kad vidiš da je to opasna igra?” – osiono ga opomene Petar.
“Eh zašto! Kad me je Srećko pozvao da uđem u ekipu Operacije Pavelić, još nisam bio upućen u planove srpske službe. A ona me je potom razumljivo uključila u svoj projekat zato što sam ovdje poslan sa zaduženjem da pratim ustašku emigraciju.”
“Upao si u nevolju, hombre. Sada si u ravnoteži straha.”
“Tako je. Nalik sam smušenjaku koji se ukrcao u voz u krivom smjeru pa su mu sve stanice pogrešne. Bez tvoje pomoći u ovome ratu bez pravila nemam izlaza.”
“Zašto o tome ne progovoriš s pukovnikom? Drugarski. Dok nije kasno…”
“Zato što bi se tek onda raspao sistem. Pukovnik bi obavijestio druga Stevu i sa mnom bi završili priču. Odsvirao bih svoje i u Zagrebu i u Beogradu. Zauvijek.”
“Shvatam da si u nezavidnom stanju, druže Predraže. Ali zar i ja ne bih izvisio bude li se saznalo da zajedno radimo za dvije službe? Već je težak prekršaj i ako ovaj naš razgovor ne prijavim drugu pukovniku Miliću.”
“Nećeš me valjda izdati, druže Petre…” – uzdrhtao je molećivo Predrag ne opazivši pritom da mu u pepeljari dogorijeva cigara.
“Zaboraviću da si danas bio ovdje” – umirio ga je Petar

Predragu je spao golemi teret:
“Jesi li me čuo da sam spomenuo i lijepu nagradu prihvatiš li ponudu? I tako ćeš pucati u Pavelića. Ovo bi bilo isto kao da neko ko umije pisati piše novinski članak u dva primjerka. S time što će kopija ispod indiga biti sto put vrednije plaćena od originala.” Upitno je gledao momka kome je ubijanje prva stavka u tajnom opisu njegov radnoga mjesta: “Ne znam, druže Petre, kakav je tvoj dogovor s hrvatskom službom. Ne zamjeri na nezgodnom pitanju i molim te nemoj ga primiti kao izliv moje prekomjerne i nedostojne radoznalosti… ali ipak: mogu li saznati koliko ćeš dobiti za to?”
“Možda nagradicu od dvjesto-tristo dolara. I poslije Operacije Pavelić vjerovatno će me odlikovati. No najveću korist već sam iskoristio. To što sam s povratnom avionskom kartom koju je platila služba otišao doma u Valparaiso i s porodicom proveo novogodišnje praznike, a prije njih Božić. Mi u Čileu za razliku od Jugoslavije slobodno slavimo Božić i Uskrs… Avionske prekookeanske karte su, uostalom to znaš, hombre, puno, puno skupe.”
Predrag je pred Petra bacio parangal s bezobrazno zamamnim mamcem:
“Oni u Beogradu” – namjerno je pojačao – “spremni su isplatiti snajperistu – kojeg ću ja odabrati i jamčiti za njegovu pouzdanost i obučenost – čak 30.000 dolara. Polovinu će mu uručiti unaprijed, a ostatak po obavljenom poslu. Je li to pošteno?”
“Pošteno je!” – spontano se omakne Petru.

“No, da ne ostane i trunčica sumnje kako ću možda mućkati s tolikim svežnjevima novca; ili da neki gamzović u Beogradu ne pomisli kako ću ga podijeliti sa strijelcem da začepimo usta nevidljivim čangrizalima, a njih je kao što znaš posvuda – i koji bi rovarili i ispitivali je li se dio dolara prelio i u moj džep – lovu će odande donijeti važan drug iz srpske službe. Ti ga ne poznaješ, prije mene službovao je ovdje u našoj ambasadi. Sigurno je sigurno.”
“Kada dolazi taj drug?” – Petra obuzme vrelina kao da ga napada groznica.
“Poletjeće iz Beograda čim izvijestim centralu da sam se dogovorio sa snajperistom. I on će mu u mojoj prisutnosti odmah predati predujam od 15.000 dolara. Na ruke i bez potvrde. Na moj brk. Drugu polovinu čuvaću ja i isplatiti mu je odmah po okončanoj Operaciji Pavelić. Važan je detalj da spomenuti diplomata neće ispitivati snajperistu o ličnim podacima” – izlagao je sve brže Predrag: “E sada, prihvatiš li se posla, Petre, i tako ujedno učiniš uslugu i službi iz Beograda, ali i meni – onome drugu diplomati koji bude donio novac predstaviću te ako se složiš, recimo, kao Paragvajca dalmatinskih korijena. Ti sebi smisli prikladno ime. Reći ću mu da si politički osviješteni marksist i antifašist, što i jesi, a odazvao si se da smakneš poglavnika iz ljevičarskih uvjerenja. Ali, jebi ga, što da ne i zbog dobiti. Pedeset hiljada zelenih šoldi vrijedni su prave odluke, oštija.”
Predragova ponuda jače se lijepila za Petra:
“Šoldi su za vrtoglavicu! Vertigo” – istiha prozbori osušenog glasa.
Snagom velikih brojeva Predrag je uvjeravao Petra kako bi zbog banalne formalnosti bilo ispamećeno ne prignuti se i ne pokupiti s ceste pedeset hiljada dolara. Pogotovo što će srećni dobitnik biti apsolutno zaštićen:
“Bili bismo vezani istim lancem i zato ćemo morati čuvati jedan drugoga, Petre. Neoprezni korak jednoga od nas povlači obojicu u klanac iz kojeg nema spasa.”
“Oprezno i lukavo zamišljeno, hombre. I ti i snajperist moraćete stražariti nad sobom. Ali obojica – i nad onim drugim.”

“Više bih volio, druže Petre, da u ovoj priči vidiš sebe. Da o snajperisti govoriš u prvom umjesto u trećem licu jednine. Kad ćeš već pucati u Pavelića kao u glinenog goluba, onda ti je pametno da pozoveš svog imenjaka iz bajke Petra Pana. Neka uskoči kroz dimnjak u tvoju sobu i okiti te zelenim novčanicama od tjemena do nožnih palaca, oštija” – izazovno je kačkao Predrag: “Dogodi se jednom u pedeset godina da nekoga za isti posao dok se nije nadao poškropi zlatna kiša teška trideset hiljada dolara. Kao što će tebe poškropiti ako…”.
“Trideset hiljada dolara! Pa toliki je super glavni dobitak na čileanskoj božićnoj lutriji! I kod nas mu kao i u Španiji tepaju: El gordo. Debeli.” Uzbunjeni Petar prepustio se sanjarenju. Poput tragača koji je u zlatonosnoj rijeci nabasao na najveći grumen u zanosu je računao što sve može učiniti s gomilom dolara. Sa svotom ravnoj El gordu koji je nedjeljama prije izvlačenja najčešća tema razgovora svih Čileanaca, od predsjednika republike do čistača.
“Jesi li se složio?” – Predrag se postavio kao da će Petra povesti do puta spasa.
“Ako niko neće saznati kao što tvrdiš, mislim da bismo se i mogli složiti.”
“Reci mi napokon da si pristao, Petre!”
“Pristao sam. Juramento sagrado. Sveta zakletva, tako kažemo u Čileu.”
Udarili su dlanom o dlan, što je označilo da je njihov nenapisani ugovor postao granitno čvrst.
“Brzo misliš i još brže nepokolebljivo odlučuješ” – reče Predrag: “U Sinju vele da je bolja žlica meda nego lopata smeća.”
“A što bi se dogodilo da nisam pristao?” – uvrebao ga je Petar.

“Bio bi to dvostruki kolut unatrag. Ja bih previše izgubio, a ti premalo dobio.” – Predrag rasterećeno odahne jer je dočekao rasplet koji je grozničavo priželjkivao.
“Koliko novca očekuješ za svoje posredovanje?” – upita ne okolišajući Petar.
Iz uzburkanog Predraga protutnjao je bijes poput orkana:
“Nemoj me to više nikada pitati!” – žesteći se zatresao kao da ga je napustila snaga: “Neću ni centa, jesi li me razumio? Ako neko nekome treba biti dužan, onda ću dužnik biti ja tebi, oštija. Usluga koju mi činiš nenaplativa je!”
“Je li to konačno?” – sumnjičavim pogledom poravnao ga je Petar. Pogađao mu je s lica je li Predragovo mahnitanje istinsko ili lažno.
“Cien por cien!” – nesavitljivo uzvikne Predrag. I da dalje ne potpiruje naglo planuli oganj, mirotvorno okrene vedriju stranu ploče: “Veselim se što je proradila naša dalmatinska veza. Brač i Sinj. Znaš li, druže Petre, onu partizansku? Drug je Tito rekao u Lici, Dalmatinci najbolji vojnici! Ne znaš? No sada znaš!”
“Ta se pjesma ne bi svidjela pukovniku Miliću.”
“Zašto?”
“Zato što se drug pukovnik pretjerano ponosi svojim ličkim korijenima. Stalno su mu pod nosom mudrosti njegova djeda Đure iz Like. I kako onda Dalmatinci mogu biti bolji vojnici od Ličana, caramba?”
Pošto se ohladio, Predrag udari Petra po ramenu:
“Mislim da bi me sada trebao počastiti pićem, druže…”
“Ne samo pićem, amigo, nego i dobrom večerom” – raspilavio se Petar: “Znaš li gdje je La Veda? Restoran s najboljim Bife de lomo u Buenos Airesu!”
“La Veda je restoran za izbjegavanje. Ne zbog hrane nego zbog cijena. Među najskupljima je u Argentini. Ako ne i najskuplji…” – opomene ga Predrag.
“Ne brini se, hombre. Poglavnik časti!”

Predrag i Petar dogovorili su se u La Vedi da će se sljedeći put vidjeti kad u Buenos Aires dođe drug iz Beograda. Ne računajući, naravno, njihove učestalije sastanke s pukovnikom Milićem zbog Operacije Pavelić. I one koji će uslijediti u pojačanom sastavu s Daliborom Jakašom Maljčikom kad im se bude priključio prvih dana aprila.
Petar je već smislio da se pred drugom iz Beograda predstavi kao Pedro Sardelich iz Encamaciona u Paragvaju. Prezime je preuzeo od daljeg rođaka dalmatinskih predaka iz Copiapoa u Čileu. Reći će da studira pravo na univerzitetu u Rosariju u Argentini:
“Bio sam kao strijelac na takmičenjima u Encamacionu i u Rosariju i prilično ih upoznao. Znaš, može biti da je onaj diplomat boravio u njima. I zamisli, amigo, bude li me zatekao pitanjem: gdje je što u Encamacionu ili u Rosariju? Neki trg, spomenik, toranj, park, stadion… Za svaki slučaj bolje je da ostanem Pedro, Petar. Tako ćemo izbjeći nehotični gaf. Da pred njime koristim koje drugo ime, recimo: Antonio Juan ili Jorge, a ti se zaboraviš i zazoveš me pravim imenom: Petre. Svaki bistri policajac ulovio bi nas u plitkoj prevari i razbio nas kao sijalicu. Valja paziti na svaku sitnicu. I najsavjesnije zamišljene akcije padale su na bezazlenim previdima.”
Predrag je s uvažavanjem saslušao Petrov oprezni pristup:
“Razmišljaš kao najprekaljeniji obavještajac!” – podišao mu je.
Petar je uskladio s Predragom što će sutra reći Šilji. Da su večerali u La Vedi nakon što ga je Predrag telefonski pitao je li se drug pukovnik vratio sa sastanka?
Predrag je uz Bife de lomo pio svoje omiljelo čileansko bijelo vino Tarapaca, a Petar, naravno, Pepsi colu.
Podigli su se oko pola dva poslije ponoći. Sumanuto omašni ceh uprkos Petrovom navaljivanju podmirio je Predrag iz ambasadinog fonda za vanredne troškove. Petar je prestao da se protivi nakon što je zavirio u račun. Preračunao se i nije ponio dovoljno novca. La Veda je bila skuplja nego što je očekivao.

Obavještajac iz Beograda donosi dolare za egzekuciju

Cunjajući do stana Petar Rak se podsjetio da se s pukovnikom Milićem sporazumio kako će poslije Operacije Pavelić (ako poglavnika ne uspiju oteti nego budu primorani da ga smaknu, tako da bi u tom slučaju otpalo danonoćno čuvanje zarobljenika u brodskom potpalublju, a za što je zadužen i on zajedno s Daliborom Jakašom Maljčikom) ponovno skočiti na tri sedmice u Čile, ovaj put na uskršnji odmor i tek potom se vratiti u Zagreb. Sada kad mu se smiješi trideset hiljada dolara koji će doletjeti na krilima Petra Pana iz bajke odlučio je da pozove Rahimu u Valparaiso. Poljubila ga je lova i zato će joj lako uplatiti avionsku kartu. Ni njoj, a ni roditeljima i sestrama, razumije se, neće prijaviti dolare. Komadić novca potrošiće u provodu s Rahimom, a najveći dio uložiće pod lozinkom u Banco Sudamericano. Ali neka šoldi najprije sjednu na račun pa će potom razmišljati kako će ih oploditi. Promućurni brački geni, rekla bi Petrova dobra mati.
Presjekao je neravnu ispljuvanu uličicu napadnutu zagušljivim dimom koji je kuljao iz malene osmospratne fabrike i zašao u prometnu dugu i bučnu San Martin, koju su polivači upravo okupali i u kojoj na zapadnoj strani obitava s pukovnikom.
Svjetiljke s kandelabara škiljavo su namigivale kao da se i one vesele što mu se posrećilo da bez dodatnoga truda napuni bisage. Što je oko vidjelo ruka nije ostavila. Beogradski Bingo Petru je gojazan kao čileanski El gordo!
Dugokosi mladac s isposničkom bradom kao da je sam na svijetu prebire po gitari, a uličarski pas bijele umazane dlake, koji zaudara na osoku, nepomično sjedi pored gospodara mudrijaški zagledan poput svjetski poznate maskote gramofonske kompanije Victor zvane His master’s voice.
Zalutali maestral nosi novine i u kovitlacu se igra njima kao mačka mišem.
Otključavajući haustor Petar je pogledao u čisto nebo. Otac ga je naučio da kad mjesečev srp nisko opusti trbuh, najavi kišu. Ujutro, dakle, neće padati kiša. Mjesec je blistao visoko podignutog žutoga trbuha kao u debelog maharadže od Džajpura.

Buenos Aires, četvrtak, 14. marta 1957,. u kancelariji jugoslovenskog ambasadora

Predosjetivši da će mu prvi sekretar Predrag Grabovac uljepšati jutro odličnom viješću, ambasador Slavoljub Petrović dočekao ga je raširenih ruku:
“Onda, druže Predraže, ima li novosti? Jesi li našao strijelca među ustašama?”
“Našao sam ga, no taj srećom nije ustaša. Zamisli, druže Đero, mladić je uvjereni komunista!” Iz kutije u kojoj je skrivao dragocjenosti Predrag je izvukao izmišljotinu kako je otkrio blistavog strijelca Paragvajca Pedra Sardelicha, studenta prava u Rosariju, čiji se đed doselio iz Dalmacije nakon Prvog svjetskog rata: “Bio je omladinski državni prvak Paragvaja u gađanju iz pištolja!”
“Najiskrenije, nisam vjerovao da ćeš ga pronaći u tako kratkom roku. I još takvog majstora!” – stezao mu je ruku oduševljeni ambasador.
“A ja sam vjerovao!” – uživao je Predrag.
“Jesi li siguran da nas dečko neće izraditi?”
“Neće. Cien por cien! Pedro je hladan, hrabar i čovjek od postojane riječi.”
“Što je rekao o novcu koji će dobiti od nas?”
“Rekao je da mu nagrada kojom će osigurati dobar život potiče izazov.”
“Trebamo li da mu nabavimo pištolje?”
“Sve je, druže Đero, uključeno u cijenu. Njegovi su oružje i meci.”

Poslali su šifrovano obavještenje centrali u Beograd. Javili su Bošku Vidakoviću neka se zaputi u Buenos Aires početkom aprila i donese dogovorenih 30.000 dolara. Nakon što se upozna sa Sardelichem, procijeni ga i iskuša mu streljačko oko, predaće mu predujam, a preostalih 15.000 izbrojiće mu Predrag čim momak iz Paragvaja završi zadatak. Potvrdili su da je četvrtak, 11. aprila, konačan, siguran datum obračuna. Dogodiće se pred ulazom u poglavnikovu porodičnu kuću u Lomas del Palomaru u Gran Buenos Airesu poslije 22 sata, nakon što ga sa ženom Marom domaćin Ivan Asančaić, glavni starješina Hrvatskog domobrana, vrati kolima s večere koju će im prirediti u svome domu povodom šesnaeste godišnjice uspostave NDH. Pavelićevi će se te noći kretati bez tjelohranitelja, ali im pred kućom naizmjenično danonoćno stražari po jedan mladi čuvar. Da vrijeme večere nije pomjereno, potvrdio je krtica emigrant Slovak ubačen među ustaše. Kako umije da čita s usana, preksinoć je pratio razgovor Ivana Asančaića s njegovim društvom u Nocturnu. Razaznao je čak i što će domaćica pripremiti bračnom paru Pavelić i ostalim uzvanicama. Poglavnik se odvažio da javno istupi na svetkovini u Hrvatskom domu u ulici Salta 1241 u nedjelju, 14. marta, u podne. Nakon atentata Grabovac će u kolima prihvatiti paragvajskog snajperistu i skloniti ga kod rođaka u La Plati. Vidaković može, ali i ne mora učestvovati u akciji. Neka odvaga što mu je činiti. Podvukli su: Zbog velikog rizika, poglavnika nećemo oteti nego ćemo ga otprve smaći: Odlučili smo da tako učinimo shodno savjetu druga T.
Zatim su ambasador i prvi savjetnik konjakom nazdravili jedan drugome.
“Sarađuje li još ona žena iz Slavonije koja je počela da radi za nas?” – upita ambasador otvorivši poklopac srebrnog džepnog sata koji je naslijedio od đeda nakon što je maturirao i kojim se veoma dičio.
“Javlja mi korisne informacije iz ustaškoga središta! Divim se njenoj preduzetnosti” – odgovori prvi sekretar češkajući se po potiljku.
“Izvještavaj me o onom momku iz Paragvaja” – zadužio ga je ambasador.
“Na zapovid, vojvodo!” – uzvikne Predrag poput alaj čauša. Iz njegove bliže porodice iznjedrilo se više slavodobitnika Sinjske alke, a po broju učestvovanja bez premca među svim Sinjanima mu je rođak Ante Grabovac. Kao niko prije i poslije njega trčao je 46 puta!

Buenos Aires, u petak, 15. marta 1957., u stanu Predraga Grabovca

Na trojnom sastanku kod Grabovca u ulici Suipacha osnaženo je da će poglavnikova otmica (pod brojem 1) ili atentat (pod rezervnim brojem 2, ali jedino u slučaju ako sasvim zakaže plan broj 1) dogoditi u četvrtak, 11. aprila, oko 22 sata ispred njegove porodične kuće u Lomas del Palomaru nakon što se sa ženom vrati s večere kod Ivana Asančaića:
“Saznao sam od Papuka i nakon obavještenja naše krtice u ustaškom vrhu – Slovaka koji čita s usnica, a o njemu sam vam, drugovi, već govorio – da je vrijeme večere kod Asančaića neizmijenjeno!” – obrazlagao je uvjerljivo Grabovac. Nije trepnuo kad je bacio pogled na Petra suigrača u budućoj dvostrukoj igri koji je sjedio povijene glave.
“Predrag policijski upija sve što vidi i čuje. I sjajna je glumčina!” – zaključi Petar Rak. “Uvjerljiv je kao da se školovao u Actors studio u Njujorku kod Lija Strasberga s Marlonom Brandom i Džemsom Dinom.”
Predrag jednako hvalospjevno sudi o Petru:
“Pred Šiljom Petar smireno razgovara o otmici kao o sigurnijoj varijanti od ubistva iako smo nas dvojica već ustvrdili da bezuslovno ubije Pavelića. A na Petru je potom da izmisli jak razlog: zašto je brzopleto smrtonosno zapucao premda je uprkos stražaru pred kućom bilo vremena i načina za otmicu.”
Šiljo je režiserski dijelio uloge u drami Operacija Pavelić:
“Maljčik, Petar i ja ćemo napasti senora Pabla, a ti ćeš, Predraže, čekati u kolima i odvesti nas zajedno s njim u luku.”
Maljčiku su poručili kako je dovoljno da stigne u subotu, 6. aprila.
Grabovac je potvrdio da će teretni brod Hercegovina uploviti u Buenos Aires 5. aprila. Pošto iskrca teret i ukrca novi, isploviće jedanaestog pred ponoć:
“Sporazumio sam se sa svojim ustaškim jezicima portirima u luci Madero, koji će u četvrtak, 11. aprila, raditi u noćnoj smjeni da ćemo oko 23 sata dopremiti balu s robom od strateške važnosti za državu. I dežurni carinik Argentinac moj je čovjek. Drugovi u Zagrebu sredili su s kapetanom Hercegovine da nakon što ukrcamo balu smjesta digne sidro. Ostali smo pri tome da će poglavnika u potpalublju broda do Rijeke držati na oku Maljčik i Petar.”
Šiljo je sa stavke “prihodi” prešao na stavku “rashodi”:
“Ponovi nam, baćo, što dajemo portirima i cariniku za njihove usluge…”
“Portirima, kao što smo se saglasili, obećao sam za nagradu punu amnestiju i avionsku kartu za povratak u zemlju. Carinika koji će bez formalnosti propustiti do broda automobil s teretom isplatiću sa petsto dolara.” Predrag se zaista dogovorio s lučkim radnicima. Ali slagao je da je ugovorio saradnju i s carinikom. I neće zato što bala s robom od izuzetne strateške važnosti za državu nikad neće biti utovarena.
Kad Hercegovina bude podizala sidro, poglavnik više neće biti među živima. Pokosiće ga Petrova smirena ruka.
Predrag je svojim gostima Šilji i Petru priredio izvrsnu večeru: sinjske harambašiće, sarmice s mljevenom prženom junetinom umotanom u listove loze.

Buenos Aires, četvrtak, 4. aprila 1957., u 11 sati

Dan nakon što je sletio u Buenos Aires i smjestio se u hotelu Presidente diplomat iz Beograda Boško Vidaković s Predragom Grabovcem, prvim sekretarom jugoslovenske ambasade, krenuo je na sastanak sa studentom prava Pedrom Sardelichem, sportskim strijelcem iz Paragvaja koji se latio da za 30.000 dolara sljedećega četvrtka upokoji poglavnika Antu Pavelića pred ulazom u njegovu kuću u ulici Aviador Mermoz kad se bude vratio s večere kod Ivana Asančaića, jednoga od prvaka hrvatske političke emigracije u Argentini.
Našli su se u najstarijoj četvrti grada San Telmu u parku Lesame, na rudini kod napuštenog vojnog poligona.
Spomenutog paragvajskog studenta prava (stvarnim Petrom Rakom iz čileanskog lučkog grada Valparaisa) nije zateklo što je zagonetni emisar iz Beograda koji poznaje Buenos Aires izabrao to udaljeno mjesto, gdje su u prijepodnevnim satima prolaznici rijetke prikaze. I na koncu što će se naći na poligonu. Bilo mu je unaprijed bistro kako će ga uglađeni policajac s pogledom lisca prerušen u diplomatski frak – prije nego što mu u Grabovčevoj prisutnosti preda predujam od 15.000 dolara – izrešetati svakojakim pitanjima na svom već pomalo zahrđalom španskom koji je uporno izvlačio iz ustajale plijesni. Tako će ga procijeniti: je li zaista onaj pravi kakvim se predstavio ili je pak pritajeni provokator, možda i prevarant, koji će opijen od mirisa velikog novca – uprkos Grabovčevoj čvrstoj garanciji da je provjeren pošten i pouzdan – brisnuti s dolarima i začauriti se u neku svoju obećanu skrivenu zemlju Atlantidu, gdje ga ni na suncu ni u hladovini neće pronaći sve policije Južne Amerike.

Obavještajna paranoja u argentinskoj prijestonici

Petar je lako predvidio da će glavni ispit kojem će ga podvrgnuti biti da se pred policajcem iz Beograda dokaže kako rukuje oružjem. Zato je Predrag prije nego što je pošao u vazdušnu luku Ezeiza da dočeka Boška Vidakovića javio Petru neka u Lesame pored punog pištolja – onim kojim će zanavijek smiriti Pavelića – ponese bar još tuce metaka:
“Čemu toliko?” – tašto se pobunio Petar juniorski prvak Čilea u gađanju iz pištolja: “Dovoljna su i tri ispaljena metka da se tvoj prethodnik uvjeri s kakvim džekom ima posla!”
“I na šenlučenje se ide s više metaka, a kamoli na test kad valja ispipati je li rizično uložiti čak 30.000 dolara u nepoznatoga strijelca” – odgovori mu je Predrag.
“U streljani u Starom Palermu u kojoj vježbam rezultati su mi bog bogova. Nikad bolje nisam pucao!” – hvalio se Petar (ili za skoru upotrebu Pedro Sardelich).
U prvim minutama ispita poštenja sumnjičavi Boško Vidaković nepokolebljivo se uvjerio kako kastiljanski izgovor pištoljaša Pedra neporjecivo kazuje da ga je udahnuo u Južnoj Americi. Dopalo mu se Paragvajčevo inteligentno i obrazovano razglabanje o političkom, društvenom i ekonomskom trenutku Južne Amerike. Uzornim znanjem Pedro je dokazao da ne gubi dane studirajući pravo i da njegovi roditelji pametno ulažu novac u sinovljev nauk.
Kad su se dotakli presudnog detalja, Vidaković mu se najdirektnije obratio:
“Shvatite, senorito, kako za 30.000 dolara kojima namjeravamo da platimo vaše usluge organizacija koja me šalje mora biti sigurna da ne kupuje mačka u vreći. Mora se osigurati i uvjeriti da niste fljasnuli kao spušteni s neba i da nam nećete okrenuli pamet na krivo” – pokušao se nasmiješiti: “Da ovo ne ispadne skupa, a besmislena pustolovina. Prema tome…”
Snajperist ga je slušao s odobravanjem:
“Ništa vam ne zamjeram, senor. I ja bih na vašem mjestu bio rigorozno oprezan. Ipak je to preslana svota” – rekao je i odmah prešao s riječi na djela. Osmotrio je palmu udaljenu osamdesetak metara i izvukao pištolj: “Ako sa sva tri hica ne pogodim onaj tamo izduženi list smatrajte da ste pregovarali s varalicom, neznalicom i šarlatanom!”

Meci koje je ispalio iz pištolja s prigušivačem izbušili su žućkastozeleni tvrdokorni palmin list. Tri rupe jedna do druge posvjedočile su da je snajperist izvrstan izbor, a ne promašeno ulaganje, varalica, diletant i šarlatan. No uspjeh ga nije zaustavio. Kao u filmovima Džona Vejna o najbržem revolverašu s Divljega zapada samouvjereni mladić pruži Vidakoviću kovanicu od deset centavosa:
“Por favor, senor, bacite taj novčić visoko u vazduh.”
Znajući da snajperist želi da ga zadivi, Vidaković posluša. Tren poslije pucnja novčić je pao na travnjak s rupom u sredini, sada nalik austrougarskom grošu.
“Može li ponovno, senorito?” – ne sačekavši strijelčev pristanak Boško Vidaković izvuče žućkastu jugoslovensku dvodinarku i još više je zavitla.
I ta kovanica s kružnim natpisom na naličju Federativna Narodna Republika Jugoslavija iznad grba sa šest buktinja bila je probijena:
“Posao je zaključen, senorito! Šteta je dalje uludo šundrati metalni novac” – zaključi zadovoljni Vidaković spremivši u zadnji džep pantalona prošupljenu dvodinarku kao dokaz i za uspomenu. Otkinuo je ispisani i potpisani ček Bank Leu, najstarije švajcarske banke: “Ovo je ugodniji dio posla. Za vas, naravno. Dok vam banka u koju ćete ga položiti ne potvrdi da je ček pokriven, naš dogovor ostaje zaleđen.” Potapšao je Pedra dok je stavljao futrolu s pištoljem u kožnu torbu: “Ostatak od 15.000 dolara dobićete u gotovom od kolege Grabovca, sjutradan nakon što budete prebrinuli brigu s onom osobom.”
“Tako smo se i sporazumjeli” – snajperistu se osušila pljuvačka u grlu, a oči mu bljesnule. Uznemirila ga je nebosežna cijena kojom je kupljen. Počinje njegov policijski vida doble – dvostruki život – pomisli u sebi.
“Siguran sam da smo pronašli pravog. Pedro is a boy for me!” – diplomat koji je iz sebe napokon istjerao raspoloženi osmijeh na široka usta izrekao je naslov popularnog šlagera zamijenivši ime Džoni u Pedro. I samo što nije zapjevao.
Vidaković je otišao da ispod palme s triput probušenim listom isprazni mjehur, a čim se udaljio na nečuj, Predrag iz dubine mozga dobaci Petru:
“Petre sokole, ti bi pogodio i muvu u letu, i to u oko! Ti si kralj pistollerosa!”
“Zar si pomislio da je služba poslala bilmeza, a ne umjetnika?” – Petar je bio prepun sebe. Veselio se sjutrašnjem jutru kad će odnijeti baštinjeni ček, prvu polovinu El gorda u Banco Sudamericano. Ni trena nije sumnjao da li je s pokrićem.
Potekla je posljednja sedmica do noći odluke.

Buenos Ajres, vazdušna luka Ezeiza, subota, 6. aprila 1957. u 18.20

Predvečerje je iscrpljujuće užareno, a Đuro Milić i Petar Rak očekuju Dalibora Jakašu Maljčika. Samo što nije doletio Panamovim četveromotorcem iz Njujorka. Stanovaće s njima u zakupljenom stanu u Ulici San Martin.
Mimoišli su se sa Šulom Kišak Cohen i Benajahujem Altaracom, koji hrle ususret Zviju Malchinu. On će istim avionom doputovati pod pravim imenom, ali s krivim zvanjem upisanim u pasošu. Zvi stiže kao novinar nedjeljnika Dvar Hashevua za koji će – kako je najavio argentinskoj ambasadi u Tel Avivu dok je tražio vizu – pripremiti više priloga iz njihove zemlje te intervjuisati glavnoga državnog tužioca Sebastijana Solera. Novinarima teško dostupna tužiteljeva vrata odškrinuli su mu prodorni izraelski ambasador u Buenos Ajresu Arieh Leon Kubovy i priznati argentinski novinar Wilfred van Oven, koji je dopisnik izraelskih dnevnih listova: telavivskog Yedioth Ahronotha i The Jerusalem Posta. Ni ambasador ni novinar ne slute da je Zvi Malchin jedan od gorolomnih operativaca Mossada, a pogotovu ne da mu najpreči zadatak u Argentini nisu članci i reportaže nego obračun s Antom Pavelićem. Novinarska iskaznica mu je neprovidni zastor. Ambasador i novinar nagađaju kako Benajahu Altarac, službenik jevrejskog udruženja Dana, u Buenos Ajresu vrlo vjerovatno radi za Mossad; dok su povjerovali da je Šula Cohen zaista istoričarka Noemi Elias, stručna saradnica izraelskog ministarstva kulture, koja prikuplja podatke o Jevrejima u Argentini u prošla dva vijeka. Altarac im je juče nabacio u povjerenju – u namjeri da zamagli pravi mossadovski razlog – zbog čega će i lažna istoričarka Elias dočekati na Ezeizi lažnoga novinara Malchina:
“Njih dvoje su nešto više od poznanika!” – obrete se Benajahu uz bezazleni osmijeh. Time je želio da rasprši i najmaglovitije primisli koje bi se mogle uvući u Kubovyjeve i van Ovenove pronicljive glave. Da su Šula i on osim što su vezani djelovanjem u Mossadu odnedavno postali i “nešto više od poznanika”. Iz dana u dan su zajedno pa su se zbližili. Ili Šula provede noć u Benajahuovom stanu ili Benajahu u Šulinom. Gostoprimljivi Argentinci kažu: Mi casa, tu casa. Moja kuća, tvoja kuća.
Pukovnik se prignuo uz uvo Petru:
“Vidiš li ono dvoje Vizentalovih ili Mossadovih? Za žensku pretpostavljam da je iz Palestine i momka koji po tvom viđenju ima dalmatinsku ćunku…”
“Vidio sam ih.”
“Baćo, ne mogu se oteti primisli da nas prate…”
“I meni se isto čini, druže pukovniče.”

Šula privuče Benajahua Altaraca:
“Eno dvojice Vizentalovih” – usmjerila je munjeviti mig k Miliću i Raku.
“Zapazio sam ih” – klimne Benajahu.
“Mada ti ne želim nametati svoj zaključak, i dalje tvrdim kako nije slučajno što se s njima sve učestalije susrećemo u Nocturnu ili dok se motamo oko Lomas del Palomara, a viđamo se i na ulici. Idu za nama u stopu” – šaputala je Šula: “I evo ih sada na Ezeizi.”
“Ono, da nije slučajno – zaista nije. Samo, nejasno mi je i zato pitam – ali unaprijed pomiren kako neću dokučiti pravi odgovor – za kojeg nas vraga slijede?” – čudio se Benajahu.
“Ni meni nije jasno” – prihvati Šula dok je pudrala nos: “Naš čovjek iz Mossada Jicak Šamir, koji je upoznao Simona Vizentala u Beču, ocijenio ga je kao častoljubivog koji sve zasluge želi da prigrabi za sebe…”
“Ali kakve veze ima Vizental s našim poslom?”
“Rekla bih kako su ta dvojica umislila da i mi, kao što oni čine, ganjamo naciste koji su se posakrivali posvuda po Južnoj Americi. Vizental ih je zasigurno poslao da istraže njihova legla. I ujedno im naložio da postanu naše sjenke.”
“Zašto smo im mi zanimljivi?”
“Zato da ne bismo mimo njih štogod iščeprkali o njemačkim zločincima, a što bi njima promaklo. Vizental će i preko mjere potrošiti novac samo da ne ostane epizodist i da za sebe prigrabi sve zasluge. Obožava dok reflektori obasjavaju jedino njega, najveću svjetsku jevrejsku zvijezdu. Čezne da mu se mase dive i pljeskaju mu. Da novine svakodnevno pišu o njemu”, nizala je Šula.
“Ne znam kako su nas ovi tipovi pročitali da smo iz Mossada?”
“To je i meni zagonetno. Ako su nas pročitali…”, nagađala je Šula.
“Dobro je što se s njima nećemo sudariti oko Pavelića”, reče Benajahu dok je maramicom brisao oznojeno ljepljivo lice i kudio preko mjere vruće ljeto.
“Da, dobro je što se tu nećemo sudariti!”, složila se Šula.

Maljčik je prije Zvija završio s carinskim i pasoškim pregledom:
“Stigao im je i treći. I taj ima policijsku facu kao i onaj stariji. A mlađi je neodređenog kova”, reče Šula Benajahuu kad je ugledala Šilju i Petra dok se prijateljski pozdravljaju s došljakom: “Nešto se zakuvalo, dragi moj Benajahu. Sve me jače iritira što li smjeraju…”
Petar je opazio Zvija kad mu je Šula poljubivši ga dvaput za dobrodošlicu predstavila Benajahua s kojim se kratko rukovao:
“Ono dvoje dobilo je i trećega”, rekao je Šilji i ukazao na Zvija.
“To me sve više brine”, odgovori Šiljo osmotrivši ga naprečac.
“Po izgledu bih rekao da je taj novi lik – Jevrej!”, nabaci Petar čim mu je na brzinu proučio lice, a potom i oštri klinasti nos i sumnjičavo sužene oči.
“Ne znam je li Jevrej, ali znam da nisam zastranio u procjeni jamčeći da je snažne ličnosti. Radoznalim očima gleda oko sebe kao opasni hladni sjekač.”
Šiljo je zatim znatiželjniku Maljčiku otkrio kakve sumnje proganjaju Petra, Predraga i njega.

Čak tri obavještajna tima za obračun s poglavnikom

Buenos Aires, neđelja, 7. aprila 1957.

Nakon što se čuo s izraelskim ambasadorom Kubovyjem i novinarskim kolegom Van Ovenom i s njima dogovorio da večeraju u španskom restoranu Al Imparcial, Zvi Malchin se odvezao u kancelariju za inostrane novinare u ministarstvo informisanja i prijavio se ribolikome dežurnom činovniku, što je po propisu vladajuće vojne hunte bio dužan da učini najkasnije dan nakon stupanja na tlo Republike Argentine. Tek potom, u 14.30 sati sastao se u baru hotela Crillon u kojem je odsjeo sa Šulom Kišak Cohen i Benajahuom Altarcem.

Šaptač iz ustaškog okruženja potvrdio je Benajahuu da će svečani skup povodom šesnaeste godišnjice proglašenja Nezavisne Države Hrvatske biti održan sljedeće neđelje, 14. aprila, prije podne u Hrvatskome domu u ulici Salta broj 1241 i da će tim povodom, kao što je najavljeno, govoriti Ante Pavelić. Budući da će mu to biti drugi javni istup otkako se uselio u Buenos Aires, desetak domaćih i inostranih novinara koji su to načuli akreditovali su se kod organizatora društva Hrvatski domobran. Wilfred van Oven jedan je od njih. Kad je Zvi Malchin jutros telefonski razgovarao s njim – a tada su se još poznavali samo po glasu – Van Oven ga je upitao bi li ga zanimalo da posjeti taj skup političkih dinosaurusa i nešto napiše za svoj neđeljni magazin Dvar Hashevua? Zvija je začudila Van Ovenova ponuda.

“Zar bi ustaše – koji su dok su vladali Hrvatskom po uzoru na Hitlera proglasili Jevreje nižom rasom nakazno ih obilježavali i slali u koncentracione logore i masovno ubijali – dopustili novinaru iz Tel Aviva da stupi u dvoranu?”
“Naprotiv, kolega” – suprotstavio mu se argentinski novinar holandskog porijekla: “Ustaše su napravile generalni remont u glavi i sada misle da je svijet postao ometen u razvoju i da je poremećenog sjećanja pa šire nebuloze za malu djecu kako nisu progonili Jevreje nego jedino komuniste! Zato će mahati s vama, izvjestiocem iz Izraela i dokazivati da nisu antisemiti.”
“I hoćeš li otići u Hrvatski dom?” – Šula je upitno raširila zjenice kad je Zvi prenio što mu je predložio Van Oven.

“Pristao sam!” – odgovori kijajući: “To će mi biti izvrsno pokriće kad nakon završetka ustaškoga mitinga ugasim Pavelića. Bude li potrebno, desetine svjedoka kazaće policiji da su me vidjeli u dvorani.”
Zvi je zamislio da se izgubi sa skupa čim bude oglašen kraj. Ne gubeći vrijeme pretrčaće na suprotnu stranu ulice Salta, ući u četverospratnicu preko puta Hrvatskog doma i popeti se do potkrovlja koje je pronašao Benajahu. On će ga tamo čekati sa snajperskom puškom. Benajahu će se zatim spustiti do kola koja će parkirati dva bloka dalje. Zviju će se Ante Pavelić kad izađe na cestu naći na brisanom prostoru kao na dlanu. Najprije će ga naciljati u glavu, a drugim metkom, da se osigura, raznijet će mu i vrat. Nakon što završi svoju vatrenu elegiju, da zavara istragu, ostaviće pušku u potkrovlju. Budući da je Zbrojovka čehoslovačke izrade, usmjeriće policiju na pretpostavku da su atentatora poslali komunisti.

“Izgledi da ga promašiš su nula prema sto!” – navijala je Šula.
“Učiniću što mogu!” – reče Zvi skromnošću isposnika.
“Ne, nego ćeš učiniti i više od toga!” – Šula se unaprijed radovala Zvijevim pogocima: “Voljela bih vidjeti izraz Vizentalovog lica kad čuje da je iskorijenjen ustaški vođa. A njegovim tragačima koji ovdje dahću za vrat Benajahuu i meni napokon će sinuti da su nas pogrešno procijenili. Da se mi nismo vrzmali po Buenos Airesu zbog njihovih nacista…”
Šula Kišak Cohen odletjeće iz Buenos Airesa uoči akcije u petak, 12. aprila. U Panamu je potvrdila rezervaciju, čijim će avionom do Njujorka, a odande izraelskom kompanijom El Al nastaviti za Tel Aviv.
U preostala četiri dana sa Zvijem i Benajahuom proradiće detalje akcije. Pri čemu ona i Benajahu moraju paziti da se pokretom, dodirom, gestom, pogledom ili riječju ne izdaju pred svevidim Zvijem te ih on ukeba u grijehu. I tako složi kolaž da su – nešto više od poznanika.

Iz hotela Crillon Mossadova trojka pošla je do ulice Salta. Benajahu je otključao vrata zapuštenog potkrovlja i pokazao Zviju niski prozor s kojega će pucati u svoju živu metu:
“Kućevlasniku udovcu predstavio sam se kao slikar iz Finske koji traži prostor za atelje. Unaprijed sam mu isplatio tromjesečni najam. Stari se obradovao i priznao mi kako je u stisci i da mu je novac uskočio u pravi čas. Lako smo se složili da ne sklapamo ugovor zato što je glupo arčiti na advokate i poreze” – divio se Benajahu vlastitoj preduzimljivosti: “Ide nam na ruku što je stari juče otputovao na dvije sedmice kćerki u Lujan.”
“Ali će nagrabusiti poslije onoga što će se dogoditi. Policija koja će se rastrčati da pronađe počinioce pritegnuće ga kad u potkrovlju bude pronašla ostavljenu pušku…” – brinulo je Šulu.

“Lukavac će se valjda sjetiti i izmisliti da naravno ne zna ko je neovlašćeno upao u njegov posjed dok je on boravio u Lujanu” – smirio ju je Benajahu.
“Potkrovlje je idealno za čeku. Dobro učinjeno. Well done. Kao da si ga nacrtao po mojoj mjeri!” – Zvi se uskoračao gore-dolje hvaleći Benajahuov izbor, a on se nadimao zbog slavospjeva. Bilo je vidljivo da mu je jako prijala pohvala harizmatične Mosadove gromadne stijene uglednog jastva.

Hrvatima i Hrvaticama u zarobljenoj domovini i širom svijeta.
Tako je poglavnik počeo da čita poruku koju je snimio kod kuće povodom godišnjice NDH. Traka s njegovim glasom odaslana je u Madrid avionom španske Iberije. U vazdušnoj luci Barajas preuzeće je profesor Pavao Tijan, koji sa suprugom književnicom Nedjeljkom Luetić uređuje hrvatski sat na Španskom nacionalnom radiju i pustiti je 10. aprila. U pratećem pismu Pavelić je naložio Tijanu neka kao i ranijih godina objavi da poruku upućuje iz Montevidea.
Poglavnik izuzetno cijeni Tijana zbog rada na Hrvatskoj enciklopediji. Smatra ga najobrazovanijim Hrvatom. Po povratku iz izbjeglištva u Zagreb 1941. izabrao ga je za kućnoga profesora svoje mlađe djece Velimira i Mirjane.

Buenos Aires, ponedeljak, 8. aprila 1957. u 8.30 sati.

Posljednji sastanak Vidakovića, Grabovca i Pedra Sardelicha (Petra Raka) prije atentata zbio se za doručkom u blagovaonici hotela Presidente na poluspratu.
“Razmislio sam” – govorio je otegnuto Vidaković sjedeći mrko i nepomično kao indijanski poglavica: “Nepromišljeno bi bilo da i ja budem s vama dvojicom u četvrtak u Lomas del Palomaru. Mogao bih uprskati akciju zato što su me za moga službovanja ovdje u ambasadi upoznali brojni Argentinci, ali na nevolju i ustaše. Zato dok se ono bude odvijalo, najbolje što mogu učiniti biće da ovdje večeram. Da me vide u hotelu za stolom.” Pogledao je Grabovca: “Što misliš o tome, druže?”
“U pravu si, druže Boško!” – brzo i bez daha će Predrag potiskujući uskipjeli ushit zbog Vidakovićeve odluke. Laknulo mu je. Danima ga izjeda mora hoće li se zapetljati u gustu paukovu mrežu ako se, što je vrlo moguće, oko Pavelićeve kuće u Vrtnome gradu u Lomas del Palomaru u nevrijeme sučele Boško Vidaković s jedne beogradske, te Đuro Milić i Dalibor Jakaša s druge zagrebačke strane. Oni se odavno poznaju, surađivali su u nizu zajedničkih akcija. I što tada? Na čiju stranu će on? Nikako da se domogne rješenja pitijske zagonetke. Naprezao se, udarao glavom u zid, ali nije nalazio izlaza iz nemoguće zapetljancije. Najveća opasnost vreba kad Šiljo i Maljčik budu skočili na Pavelića da ga otmu živog, a Petar Rak za to vrijeme zapuca i ubije ga kako bi naplatio visoku nagradu. Zato je Predrag kanio da odvrati Boška od dolaska na mjesto događaja, ali nije znao kako bi ga uvjerio, a da pri tom ne postane sumnjiv. Što da mu kaže bude li ga Boško sumnjičavo pitao zašto ga ne želi kao svjedoka istorijskog čina? Najmanje bi sumnjivo bilo da isturi Petra, smislio je Predrag. Neka Petar Rak kao snajperist Pedro Sardelich posavjetuje Boška da će mu biti daleko bolje ako preskoči dolazak u Lomas del Palomar. Ali što učiniti bude li Boško odbio? – kuvao se kao u uzavrelom kotlu. Ovo je njegova najrizičnija partija pokera u koju je puno uložio, a lako je može suludo izgubiti. Njegovi i Boškovi optimistički osmijesi skrivali su tmurnu blisku budućnost. I, evo, jutros nenadano poslije mučnine zbog dugog očekivanja odgovora nervozne gimnastike mozga, sudaranja valjanih i loših zamisli – pomiješane karte napokon su se dobitnički otvorile. Predragu je granulo sunce. U posljednje vrijeme priviđenje ga je triput dotaklo. Najprije kad se nagodio s Ivankom Galić da sarađuju; zatim kad je privolio Petra da se androginijski preobrazi u Dr. Jekylla i Mr. Hydea i pristane da smakne Pavelića i za srpsku službu; a evo sada i Boškova odluka da ne dođe u Lomas del Palomar: “Krenulo me je, hvala Gospi sinjskoj. To je moj spasonosni El gordo!” – slavio je. Premda ateist, prizvao je božansku zaštitnicu svoga rodnog grada. Od sreće bi odletio na papirnatome zmaju u oblake.
“Što vi kažete, senorito?” – Boško Vidaković se okrenuo Pedru (Petru).
“Ispravno je, senor, što ste odlučili da ne dođete. Trojica bi nas bilo previše” – reče odmjereno strijelac. Jedio se kad ga je beogradski diplomat oslovio: senorito. Ali za pedeset hiljada dolara zaboraviće njegovo pretjerano pokroviteljsko nametanje.
Poslije doručka Predrag je otišao na posao, Pedro (Petar) u streljanu u Stari Palermo, a Boško je ostao u hotelu da uz kafu i gusti sok od brusnice pročita novine. I on će kasnije navratiti u ambasadu da se vidi s ambasadorom Đerom Petrovićem.

Buenos Aires, u utorak, 9. aprila 1957. u 19 sati

Predrag Grabovac pozvao je u svoj stan Đuru Milića, Dalibora Jakašu i Petra Raka na večeru i konačni dogovor prije završnog udarca Operacije Pavelić, koji je utvrđen za prekosjutra ispred ulaza kuće s brojem 643 u ulici Aviadora Mermoza.
Istok Argentine napale su ljetne žege da se i kamen topio, a Buenos Aires je postao usijani grad. Domaćin je zato uz snažno okretanje triju ventilatora ponudio lakša jela: pileću salatu s rotkvicama, juneće odreske naglo ispečene na pladnju s prženim krompirićima i za poslasticu fabrički sladoled sa svježim višnjama.
Prije i nakon obroka trojica starijih pili su viski s ledom (“Najbolje sredstvo kad pritegne jara!” – mjerodavno će Šiljo) a Predrag im je uz jelo nametnuo svoje najdraže čileansko bijelo vino Tarapaca, što su ostala dvojica pilačkih istovjernika prihvatila bez primjedbe. Petar Rak se kao i uvijek nalivao ledenom Pepsi colom.
Petar je bio raspoložen. Svratio je jutros u Banco Sudamericano, gdje su mu potvrdili očekivanu lijepu vijest. Vidakovićev ček bio je s pokrićem i 15.000 dolara sjelo mu je na račun. U kuhinji je to prišapnuo Predragu i slavljenički podigao dva prsta. Victoria!

Napitak iz plemena Guarana za omamljivanje poglavnika

Tajno bratstvo uobličilo je raniji bezbroj puta ponovljeni plan: što će ko činiti kad se za pedesetak sati budu našli na bojnom polju u Lomas del Palomaru.
Šiljo je bivao sve samouvjereniji da će doskočiti senoru Pablu – kako su ponovno počeli zvati poglavnika – i živog ga dopremiti u brod. Zato Maljčik i Petar – koji će u trinaest dana plovidbe u potpalublju Hercegovine motriti na zarobljenika – trebaju u četvrtak poslije podne donijeti lične stvari i ubaciti ih u prtljažnik kola koja će presudne noći voziti Predrag.
“To će dečki biti vaš adios s Argentinom” – podsmješljivo je nabacio skorašnjim Pavelićevim anđelima čuvarima. A on će ostati još nekoliko dana u Buenos Ajresu kako bi propratio reagovanja štampe i radija i osluškivao ponašanje hunte i obezglavljenih ustaša.
Predrag gurne Petra laktom pod rebra umjesto podsjetnika da pukovnik i ne sanja što će se zaista dogoditi. Maljčik i Petar u četvrtak sigurno neće pratiti skupocjeni brodski teret. Zato što tereta neće biti. Senor Pablo će u svojoj posljednjoj kristalnoj noći u Buenos Ajresu postati slika iz smrtovnice. Biće odbačen u prošlost. Senor Pablo ne smije preživjeti. Jer u bubnju sreće okreću se presudne stvari. Petrovih 30.000 dolara i njegov diplomatski uspon.
“Kakve li štete!” – uzvikne Maljčik ćapnuvši komadić krumpirića: “Eto, odlazim iz Buenos Ajresa, a tek sam ga počeo upoznavati i uživati u njegovoj ljepoti.”
“Doći ćeš ti opet, druže” – tješio ga je izvještačeno Predrag: “Ovdje ima još mnogo divljači i lov će dugo potrajati. Ovo je lovište bez lovostaja. Ta nije Ante Pavelić jedini, oštija!” A u sebi se pita: što li će odlučiti Maljčik nakon što Petar natakne masku smrti senoru Pablu? Hoće li i bez poglavnika put putovati sporim brodom ili će pak brže i udobnije odletjeti u Zagreb?

Predrag je saznao od Petra o njegovom sporazumu s pukovnikom. U slučaju da poglavnika ne budu mogli oteti (kao što neće), nego ga dokrajče pred kućnim pragom (kao što hoće), Petar će prije nego što se vrati poslu na Zrinjevac otići na uskršnji predah porodici u Čile. Prethodno će u petak naplatiti preostalih 15.000 dolara i zatim spojiti dva zadovoljstva. Ljenčariće kod kuće na račun hrvatske službe i sladiti se novcem ravnim El gordu od srpske.
“Stoji li dogovor s portirima u luci?” – provjeravao je pukovnik.
“Cien por cien!” – potvrdi Petar uz neizostavnu poštapalicu.
“Nadam se da nema poteškoća ni s argentinskim carinikom…”
“I s njime je uređeno” – lagao je na hvatove Predrag: “Pet stotina zelenih su šoldi zbog kojih mu se još koliko isplati zažmuriti.”
“Kapetan će” – promišljeno nastavi Šiljo – “tek na brodu saznati od Maljčika ko je u paketu! Drug Veljko Drakulić sastao se s njime u Rijeci i pripremio ga. Natuknuo mu je da ćemo možda utovariti živu osobu. Barba, naravno, još ne sluti da će to biti glavom senor Pablo.”
“I što očekuješ, druže Šiljo, kako će se ponašati kapetan kad sazna da smo mu ukazali neobičnu čast time što prevozi Pavelića? To će za nj biti strujni udar, oštija! Neće li se barba izbrbljati pred nekim iz posade?” – farisejski će Predrag tek da nešto pita.
“Kapetan je prijeratni provjereni komunist, Slovenac, oženjen Splićankom i udomljen u Splitu” – žamorio je Šiljo: “Jedino će on smjeti kročiti u prostor u potpalublju u kojem ćemo smjestiti senora Pabla. Mali od kužine ostavljaće hranu ispred gornjih vrata, a dolje će je odnositi Maljčik ili Petar. Oni će biti privilegovani da kao dadilje vode senora Pabla u zahod i na pranje i gledati ga kako kaka, piški i pere se s okovima na nogama i dražesnim povezom preko usta. Njih dvojica i senor Pablo imaće poseban toalet, umivaonik i pregradu s tušem. Kao u hotelu, jebote. Ovo je zlatna prilika da Maljčik i Petar zgrnu lovu kao konsultanti – a zašto ne i kao scenaristi – kad Jadran film bude jednom snimio triler o otmici.”

“Što će biti s posadom broda?” – Predrag nije prestajao sa svojom farsom.
“Momci iz posade biće posredno upozoreni da je teret koji voze vrlo dragocjen za državu. Neki će vjerujem nagađati da to nije mrtva priroda nego živa ptičica, ali barba je tu da ih smiri kako ne bi bili previše radoznali” – upoznavao ih je Šiljo. “Naši iz službe pokupiće senora Pabla tek nakon što posada u Rijeci do jednoga bude napustila brod.”
“Što je s tečnošću za uspavljivanje?” – Šiljo je podsjetio Predraga koji se prihvatio zadatka da nabavi eterične kapi. Kako jugoslovenska ambasada u Argentini pokriva susjedni Paragvaj, on jednom mjesečno leti diplomatskim poslom u Asunsion. Tamo je i saznao da Indiosi iz plemena Guarani, nastanjeni u oblasti Gran Čako, od biljaka i korijenja cijede kapi. Njihov smućkani napitak čarolija je koja čudesnom brzinom omami čovjeka. Vračevi tim kapima uspavljuju svoje plemenske podanike otrovane od ugriza zmija ili zaražene od ujeda bijesnih kojota kako bi im zatim bezbolno otkinuli ranjeno meso i spasili ih od smrti. Predrag je čuo da paragvajska policija djelotvorno koristi tu indiosku drevnu medicinu dok otima protivnike diktatorskog režima predsjednika generala Alfreda Stresnera. Uspavanu žrtvu bez buke, dreke i poziva u pomoć tako proguta noć i nestane s popisa živih. Da indioski izum iskoriste dok budu otimali senora Pabla, Predrag je predložio za vrijeme zagrebačkog sastanka, a oni smjesta prihvatili.

“Nabavljena!” – pouzdano reče Predrag i natukne kako je dvije bočice, dovoljne da uspavaju cijeli vojnički vod i još krdo bikova povrh toga, platio četrdeset osam dolara. “Tečnost je pod ključem kod mene u ambasadi!”
“Vrlo dobro!” – Šiljo odskandira pohvalu koju starješina gromko objavljuje postrojenim vojnicima kad je zadovoljan s njihovim učinkom.
“Služimo narodu!” – odsječno uzvikne Predrag onako kako po pravilu službe pohvaljeni vojnici na to treba da odgovore starješini.

“Koliko dugo djeluje ta indijanska tečnost?” – pitao ga je Maljčik.
“Ošamućeni se ne probudi bar pet sati!”
“Vrlo dobro!” – sada poviče i Maljčik.
“Služimo narodu!” – ponovi Predrag
“Jedino me brine” – pritvorno će Petar Rak nastojeći da zazvuči što god uvjerljivije – “čuvar koji stalno stoji ispred senor Pablove kuće.”
“Gle ti njega!” – nevoljno ga odmjeri Maljčik. “Što nam time želiš reći?”
“Bude li čuvar opasno napadan, tada ću najprije morati srediti senora Pabla, a potom i njega. Želim da to utvrdimo. Jer nisam toliko glup i neoprezan da uzmaknem tek kad se drvo strovali na mene.” Petar je hitro pogledao Predraga i odaslao mu telepatsku poruku neka se ne brine. Neće izmijeniti njihov već sročeni igrokaz. A poslije akcije braniće se i valjda nekako odbraniti pred Šiljom i Maljčikom da je brzopleto zapucao stoga što mu se pričinilo da neko dolazi.

“O tome smo se već dogovorili. Smaknućeš ih, ali samo u krajnjoj nuždi. Samo ako uletimo u bezizlaz” – čvrsto zaključi Maljčik uz Šiljino povlađivanje.
“Tako sam i razumio. U krajnjoj nuždi. Ubij da ne budeš ubijen!”
“U ovome slučaju nemoj primijeniti onu policijsku: Što prije umreš duže ćeš biti mrtav!” – dodade Maljčik radostan jer mu je sinula stara pouka.

Razveseljeni stanari iz ulice San Martin u smiraj noći napustili su Predraga. Dok su na pločniku uspavanom od sparine stajali da zaustave taksi, Šiljo blago promuklog glasa dobaci Maljčiku i Petru kako je više nego ikada siguran u povoljan ishod preksjutrašnje diverzije:
“Lakše će proći nego što sam do sada pretpostavljao!” Pridodao je: “Sve što smo učinili kao policajci bila je samo priprema za ono što će se dogoditi. Mi ćemo, drugovi, zapravo tek od četvrtka početi pisati naše karijere!”
“Ubrzo ćemo postati svjetska vijest…” – spomene Petar.
“Ali vijest bez jednoga od pet w koju ona mora po novinarskim pravilima sadržati u ishodištu. U toj vijesti bit će: why, what, where i when ali ne i – who” – učio ga je Šiljo.

“Za razliku od američkih policajaca, o čijim uspjesima njihove novine uveliko pišu i o kojima je u Holivudu snimljeno stotine filmova, kod nas narod nikada nije saznao ko su bili junaci naših akcija. Pokriveni ribljom ćutnjom ostali su pritajeni iza svojih blistavih poduhvata. A, duše mi, bilo ih je i te koliko…” – Maljčik pritom važno pogleda Šilju.
“Norveški kitolovci vele da harpunom najprije naciljaju u kita iz kojega štrca mlaz!” – zaskoči ga Šiljo: “Zato mi nećemo doživjeti ni minute široke javne slave. Ali to je dobro, baćo. Bar ćemo ostati normalni.”
“I živi!” – ubaci Petar.

Navratili su u bistro do kuće da prije završnog udara Operacije Pavelić zaliju za njen povoljan rasplet. Šiljo i Maljčik naručili su škotski viski Old Smuggler, a Petar nije mijenjao Pepsi colu. U sve tri čaše bilo je, međutim, i nečega istog. Krupnih grumenja leda. Nakon što ih je konobar neuobičajene pojave, hitlerovski začešljane kose i potkresanih brčića poslužio ponovljenom turom, Maljčik se okrene Šilji:
“U Zagrebu te nestrpljivo očekuju tvoji zavisnici.”
“Koji zavisnici, baćo?”
“Stavi prst na čelo i sjeti se. Konobari i barmeni, naravno. Sirotani ne mogu dočekati kad ćeš nastaviti svoja, zbog više sile prekinuta studijska putovanja po kafanama i barovima. Bez tvojih svakonoćnih otmenih lumperajki, druže Šiljo, dok si ti ovdje u Buenos Airesu njihove su zarade u značajnom padu.”
“Samo sam se trudio da živim punim plućima!” – topio se Šiljo od taštine.
Maljčik se podsjetio zbitija kad je jedini put ušao u Ritz bar i ostao do zore:
“S nama je, sjećaš li se, Šiljo, sjedio pisac Novak Simić, koji je više popio, a to nije bila voda, pa su mu se pokidale niti. Ubacili smo ga u automobil, a ti umjesto da ga odvezeš doma, ostavio si ga na Zrinjevcu da nemoćno tinja na stepeništu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Rekao si da mu je tu mjesto!”
Sva trojica su se djetinjasto smijala i dočekala treću turu.

Buenos Aires, u utorak, 9. aprila 1957. u 20.30 sati

Nakon pomiriteljskog dogovora za ručkom u restoranu Nivel de la parilla 22. februara, kad su se zakleli svetom Vasiliju Ostroškome da će ubiti poglavnika na godišnjicu NDH 10. aprila i da ni pod kakvim opravadanjem neće pomicati utvrđeni datum, Blagoje Jovović i Milo Krivokapić viđali su se svake večeri. Izuzimajući tri dana sredinom marta, kad je Blagoje otputovao u Mar del Platu da posjeti porodicu. Najčešće su se nalazili u Nocturnu, gdje su s neprimjetne udaljenosti posmatrali svoju izabranu metu. Iz kafane bi se uvijek izvukli prije Ante Pavelića, sačekali ga na autobusnoj stanici i potom u colectivu broj 5 njega i mladog čuvara neprimjetno pratili do kuće u Lomas del Palomaru u velikom Buenos Ajresu.

Kada poglavnik četniku psuje majku komunističku

Blagoje je bio uvjeren svojom kožom da se nema što prigovoriti planu o atentatu koji su nakon nebrojenih razgovora i razmjena mišljenja izbrusili do savršenstva. Složni su i uigrani s naslaganim pripremljenim rješenjima u glavama za svaku nemoguću mogućnost koja bi mogla iskrsnuti i ispriječiti im se na putu do cilja.
Dogovorili su se da će se veče prije obračuna prošetati betlehemski osvijetljenom avenijom Corrientes. I posljednji put se preslišaju kako će djelovati.
Čim su se pozdravili, Blagoje je opazio da mu Milo koji je došao strahovito uznemiren i odsutan duhom šalje smušene znakove:
“Tebi kao da nije najbolje, brate Milo. Jesu li ti naudile vrućine?” – pitao ga je.
Milo je napadno progutao pilulu za umirenje, no kad se ni potom nisu utišali njegovi strahovi, zagrlio je Blagoja:
“Ne računaj sa mnom, brate. Želio sam biti od pomoći, tvoj živi štit, ali neću moći. Loše mi je. Postao sam zbunjenko” – naporno je ispuštao riječi zajapuren kao da je u trku gurao bicikl niz strminu: “Samo bih ti odmogao!”
Udarac ispod pasa nepodobe Mila bolan je, a njegov filistarski zagrljaj Blagoje osjeća kao omču koja mu se jače zateže:
“Kuku mene!” – nepromišljeno zakuka poput narikača na crnogorskim sahranama. Stišao se tek kad je primijetio da su prolaznici uprli oči u nj. Na rubu neuračunljivosti odmahivao je kao da tjera kugu od sebe: “Ukloni mi se s puta! Neka te voda nosi, nevjero stoglava, da te više nikad ne vidim. Sjutra idem sam, pa malo ja, više Bog, i ako prođe, dobro je, a ako ne prođe, nalet ga bilo!”
Blagoja je zapanjilo kojom se brzinom Milo izgubio u gomili. Samo što je podigao pogled, postao mu je nevidljiv. Kao da mu je skrama zamaglila oči.
“Milo jest blagoglagoljiv, ali nije crnogorski đetić, nego dronjak kad me ostavio tragično samog. Nazvati ga prevrtljivcem bilo bi preblago. On je kao meso podložno kvarenju s kratkim rokom trajanja koje se brzo usmrdi” – razglaba Blagoje i prkosnim ponosom odlučuje da neće odstupiti. Sam će ubiti poglavnika, mada bi mu bilo lakše u zajedništvu. Neće pogaziti obećanje dato pred Bogom, spreman je i da pogine. Riječ je riječ! Čekao je da dočeka makar mu stavili trnov vijenac oko glave. Držao je figu u džepu kad mu je navro Isusov biblijski vapaj s Golgote dok mu je na krstu duša izlijetala iz tijela: Bože moj, zašto si me ostavio!

Buenos Aires, u srijedu, 10. aprila 1957, uveče

Blagoje Jovović navratio je u Nocturno desetak minuta poslije šest. S vrata je ugledao poglavnika, sjedio je u sredini za širokim stolom složenim u obliku slova L s tridesetak slavljenika. Zato se okrenuo i izašao da prošeta. Utući će vrijeme do osam, kad će otići na stanicu colectiva, a tamo ga sačekati i krenuti za njime dok se bude zaputio kući u Lomas del Palomar. Učestalo je uvlačio ruku u desni džep pantalona i milovao sa šest metaka napunjeni i zakočeni, mali damski revolver kojim će ga ubiti. Kad je ostao bez pomoći kukavice Mila, Blagoje se stegnuto pita: treba li, nakon što prvi metak uvali u Pavelića, potrošiti i drugi na pratioca? Bezuslovno, zaključio je, jer mrtva usta ne govore. A živi čuvar postao bi neugodan ključni svjedok. U policiji će opisati atentatora i tako bitno pridonijeti da ga pronađu.
U bistrou u Aveniji 9 De Julio, preko puta Obeliska, naručio je cortado i sladoled. Na nekoliko časaka odvratit će misli od onoga što će učiniti večeras.

Na neskriveno razočaranje svojih idolopoklonika poglavnik im je poremetio savršenstvo ugođaja, zadržavši se jedva sat u Nocturnu. Ivan Asančaić ga je podsjetio obećanja koje je zaboravio. Trebalo bi još navratiti i u Hrvatski dom, u ulicu Salta, i tamo takođe čestitati okupljenima praznik 10. april. Još će i provjeriti kako napreduje uređenje dvorane u kojoj će govoriti u nedjelju.
“Sparina mi ne čini dobro, nemam daha! Sunce mi je udarilo u tjeme” – tužio se poglavnik Asančaiću dok su se vozili u Hrvatski dom. “Stoga vas molim, Ivane, da ne odužimo posjetu” – upozorio ga je uz pojačane tikove na rubovima usana.
“Kako zapovijedate, poglavniče! Skratit ćemo boravak. Uradostit ćete naše ljude što će vas vidjeti makar i četvrt sata…” – bobotao je visoki i proćelavi Asančaić.
Dvorana je ukrašena transparentima i slikama koje su naslikali pripadnici hrvatske zajednice u Argentini, a u staklenim pregradama postavljene su izložbe poštanskih maraka izdatih za četiri godine postojanja NDH te hrvatskih knjiga, novina i časopisa štampanih u izbjeglištvu. Kad su Pavelić i Asančaić ulazili, iznad govornice su zakucavali uramljenu poglavnikovu fotografiju u boji iz 1943.
“Biće krasna praznična svetkovina!” – voljno će poglavnik.
“I jako će odjeknuti u Argentini, ali i u svijetu. Doći će nam brojni novinari i fotografi. Posebno se veselim što su svoju prisutnost najavili snimatelji argentinskog slikopisnog žurnala kao i ekipa televizije iz Njujorka!” – hvalio se Asančaić.
“Pametno je, Ivane, što ste ih pozvali! Neka svijet vidi da još postojimo! Neka se uvjere da u truc Titovim komunistima nismo propali! Neće proći puno vremena kad ćemo ponovno svetkovati u našem Zagrebu, ako Bog da!” – zažario se poglavnik.
“Dobro ste me podsjetili, poglavniče. Još večeras ću se telegramom javiti zborovođi da nam naš zbor otpjeva: Još Hrvatska ni propala dok mi živimo!”
“Tako je, Ivane! Poletne budnice poput nje održavaju hrvatski duh!”
Kao i u Nocturnu, Pavelića su i u Hrvatskom domu poslužili šoljom čaja s mlijekom. Naviku učestalog ispijanja čajeva poprimio je od Hitlera kad su se prvi put sastali u dvorcu Berghofu, u Bavarskim Alpima, 6. juna 1941. Firer bi ih popio i petnaestak dnevno pa ga je poglavnik, istina tek djelimično, slijedio i po toj pomami.

Kad je nekoliko minuta prije osam stigao na početnu stanicu colectiva, Blagoju se najprije učinilo da vidi utvaru. Ali kako mu se nije priviđalo, ujedljivo zgrabi za lakat Mila Krivokapića koji je odsutno motrio na drugu stranu i pušio, ispuštajući dimne kolutiće:
“Što ćeš ovdje, bijedniče?”
“Došao sam…” – moljakajući zanjunjori Milo.
“Došao si da me rgaš i slomiš mi volju, je li?” – Blagoje je stegnuo glas kako njegova jetkost ne bi doprla do uha raštrkanih putnika koji su čekali “peticu”.
“Biću s tobom, brate” – šaporio je Milo. Zastao je i umorno prešao dlanom preko naprasno oznojenog čela.
“Propustio si veliku priliku da zasvagda zaćutiš.”
“Večeras neću gledati Pavelića u oči nego ću hodati iza njega. Sve će proći u redu čim ga ne budem gledao u oči!” – uvro se Milo, a vilica mu se zaklatarala.
“Tvoja velika mana je što loše blefiraš!” – nije se smirivao Blagoje: “Više mi ne trebaš, zloćo! Već sam te odbolovao i prežalio. Sam ću ga rastreskati!”
“Ubij me kao pariju, ali ću s tobom, pa kud puklo!”
Uto je naišao Ante Pavelić s čuvarom.
“Vidim nema mi izbora kad su mi suđaje odredile da te trpim pored sebe!” – mrzovoljno prošaputa Blagoje: “Ali urazumi se, Milo, moraš me slušati, sve baš sve što ti budem govorio!”
“Slušam te, brate Blagoje” – ljigavo reče Milo.
“Uvijek koračaj ispred mene! I sada, dok budemo ulazili, a i kad izađemo!”
Ušli su prije Pavelića i mladog tjelohranitelja.
Upoznali su poglavnikovu autobusku naviku. Dječaci koji su prvi jurnuli u colectivo zaposjeli su mjesta u posljednjem redu, koja je on uvijek birao za se da mu niko nije iza leđa. Pogodili su da će, kad ne može na kraj, sjesti iza vozača.
Prije nego što se autobus zaustavio na posljednjoj stanici, na uglu ulica Pereyra Ivaola i Alas Argentinas, Blagoje podsjeti Mila da krene ispred njega. Pratio ga je kako silazi i utapa se u gomilu koja je izašla. Ali kad je došao nadomak puteljka u parku koji vodi do Pavelićeve kuće, u ulicu Aviadora Mermoza, Mila više ni od korova. Kao da ga je zemlja usukala.

Psujući u sebi Milovog oca, Blagoje ubrza i neoprezno priđe na bliski razmak od Pavelića i čuvara, toliko da je razgovjetno čuo što govore. Na sto pedesetak metara daleko od ulaza čuvar se obrati poglavniku, koji je dahtao od sparine:
“Poglavniče, eto vas blizu… Mogu li svratiti do kluba De Fomente?”
“Pođi, Jure, pođi…” – otpusti ga i uzme torbu koju mu je čuvar dotle nosio.
Oni su se razdvojili, a Blagoje se zaklonio iza najvećega stabla u drvoredu. Prekrstio se i mičući usnicama zahvalio Bogu i Vasiliju Ostroškome, porosičnom svecu, što su mu pomogli u pravom trenu, a koji ne može biti praviji. Da je Ante Pavelić ostao bez čuvara. Nesvjesno je pogledao na sat, bilo je 21.06.
Blagoje ubrzano krene za njim. Približivši mu na oko četiri metra, izvuče revolver da ga s leđa nacilja u glavu. No tada se Pavelić, nagonski predosjetivši opasnost, naglo okrene:
“Stani, mater ti komunističku! Jesi li pobudalio…” – preplanulo zaurla na visokog, suhonjavog neznanca koji je upirao cijev u njega. Dok mu je mračni park gutao glas, Pavelić je potrčao.
Blagoje Jovović je izgledao poput zbunjenog glumca koga su izgurali na pozornicu, a da nije uvježbao zahtjevnu ulogu. Uzdrhtale ruke iz neposredne blizine u transu je ispalio pet metaka. Poglavnik je bolno jauknuo i ispustio torbu. Krvareći, posrtao je i teturao po neizgaženoj travi, kao da je bačen u prazan prostor bez naslona. I poslije šest-sedam sve usporenijih koraka, srušio se.
Blagoje je u izgužvanoj bilježnici koju je nosio uza se iz gerilskoga opreza da neko nezvan ne pogleda što je u njoj napisano, treperavim rukopisom smeteno opisao svoje viđenje događaja 10. aprila 1957, nakon što je u 21.08 pucao u poglavnika:
“Pao je, ne miče se. Ne mogu vjerovati da se pravi mrtav ako su mu meci u tijelu. Toga časa pomislim kako je bolje da ta krvopija ostane živa. Nakon što ga odvedu u bolnicu, ljudi će ga vidjeti i onda mu se mora suditi. Ili da ga ipak pribijem?
Sa strane ugledam ručnu torbu. Pitam se, jesu li u njoj dokumenti? Bilo bi dobro da ih se dokopam. Ali što ako je u torbi novac? Uhvate li me, proglasiće me lupežom. Okriviće me za razbojničko ubistvo, da sam ubio zbog novca. Ostavim i Pavelića i torbu. Počnem bježati oko zgrada ulicom Immelmann. Narod izlazi u vrelu noć. Pitaju me: što je? Zadihan govorim: ”Čujete li što rade oni ludaci tamo? Napili se i neko puca po svemu živome! Taj je lud ili pijan!” – vičem da me čuju i oni na prozorima. Revolver mi je u džepu. Ostao je još samo jedan metak, za svaki slučaj. Trčim i slušam viku oko Pavelićeve kuće. Brzo sam zamakao iz ulice Sanchez koja polukružno zavija oko nje. Zašao sam u polje, kad na spržotini ostaloj od suše opazim sjenku od čovjeka, Mila Krivokapića. Stoji napola pogrbljen i gleda me. Nastavim trčati, a on krene za mnom. U trku mi pomahnitalo kaže kako se nije usudio da krene u akciju, jer se plašio da ću ga umjesto pozdrava dočekati metkom zato što me je prevario i ostavio. Prestravljeni Milo svoj revolver bacio je u smeće. Postao sam čudno miran i ravnodušan za svoju sudbinu. Da li se tako smireno osjećao i Gavrilo Princip poslije atentata na Ferdinanda?”

Jedan metak zaustavio se na tri centimetra od kičme

Krv mu je još šikljala kad se pridigao. Osjećao se kao da je snažno udaren šakom po grbači. Osvrnuo se i vidjevši da je pognuti strijelac, s kapom natučenom do kapaka, poslije petoga hica, umotan tamom, odletio kao raketa, žilavo otporni poglavnik se zaputio kući. Iako se smračilo, vrućina nije popuštala. Danas se Buenos Ajres znojio od žaropeka, gorjelo je nebo i gorjela je zemlja. Ranjeni poglavnik shvata da se spasio u sretnome djeliću sekunde. Okrenuvši leđa revolverašu izbjegao je pogotke u srce i čelo.
Žena mu je zanijemila ugledavši ga oblivenog krvlju. No pribrala se kad ju je umirio da mu rane nisu tako opasne kao što njoj izgledaju:
“Preživjeću, hvala Bogu!” – prekrstio se Ante Pavelić.
Položila ga je na kauč kad su dotrčali izbezumljeni čuvari Jure i Ivan.
Mara Pavelić prizvala je komšinicu, ljekarku, Argentinku, koja mu je očistila rane na leđima i prsima i zaštitila ih vatom, gazom i zavojem da obuzda krvarenje. Utješila ga je kako nisu opasne po život, iako je isteklo puno krvi. Ljekarka je potom pozvala kola hitne pomoći da prevezu ranjenika u obližnju Sirijsko-libanonsku bolnicu. Dok nisu stigla, Mara je u međuvremenu muževu košulju i pantalone s krvavim mrljama zamijenila čistima i javila kćeri Mirjani i zetu Srećku Pšeničniku o atentatu. Požurila ih je da što prije dođu u bolnicu. Prije nego su se zaputili Mirjana je pronašla u Hrvatskom domu stariju sestru Višnju i brata Velimira i prenijela im majčinu poruku neka pohitaju doma i ne podižu slušalicu.

Zaklonjen iza zastora, Ivan motri mota li se neko sumnjiv ispred dvorišta.
Pšeničnik je telefonirao prijatelju, uspješnom hirurgu, Hrvatu Milivoju Marušiću, i zamolio ga da bude prisutan prilikom poglavnikovog pregleda:
“Prekidam večeru i smjesta ću u bolnicu!” – cepteći rekne Marušić.
Kolima hitne pomoći s poglavnikom su se dovezli njegova supruga, komšinica doktorica i lični čuvar Jure. Mara Pavelić prijavila ga je u bolničkom prijemnom odjeljenju pod imenom i zanimanjem, kao što je bio upisan prije nepunih deset godina u apolitskom pasošu, s kojom se uselio u Argentinu: inženjer Pablo Aranyos, građevinski preduzetnik.
Uz nadzor doktora Marušića pacijenta su pregledala dvojica dežurnih ljekara, koji su ustvrdili da je pogođen u visini drugog pršljena i u desnu ključnu kost. Čim su mu rane ponovno premotane, a bolovi ublaženi injekcijom, snimili su ih na rendgenu. Na radiografskoj ploči se vidjelo da se jedan od dva metka zaustavio samo na tri centimetra od kičme. Po Marušićevom savjetu, nisu ga izvukli iz tijela, za što su se odlučili mladi bolnički liječnici.
Pred kraj pregleda četa policajaca iz 47. okruga opkolila je Sirijsko-libanonsku bolnicu, koja im je u djelokrugu. Zapovjednik žandarmerije Buenos jiresa Sima Horia Sierra, vržave glave, kratkog vrata i krupnih zuba koji su ga činili nalik vjeverici ili sličnom glodaru, popeo se u čekaonicu radiografskog kabineta, na trećem spratu:
“Kad mogu govoriti sa senorom Pavelićem?” – ukrutio se kao engleski batler.
“Kako znate da je senor Pavelić ovdje?” – sledio se Pšeničnik.
“Radio Rivadavia je javio da je u atentatu ranjen bivši hrvatski jefe de estado”.

“Jesu li objavili i da je dovezen u ovu bolnicu?” – Pšeničnik se trznuo kao da ga je preplašio iznenadni pucanj. “Pitam vas iz bojazni zato što taj podatak može postati putokaz atentatorima. Da dođu i ponovno ga pokušaju ubiti..”
„No, che, radio nije javio da je senor Pavelić prevezen u Sirijsko-libanonsku bolnicu. Putem svojih veza to su saznali naši iz policijskoga komesarijata! I zato zbog mogućega napada policija upravo osigurava bolničke ulaze” – umiri ga žandarmerijski zapovjednik, pri čemu je silno iznenadio okupljene iz poglavnikove pratnje: “Posebno sam radoznao što ću upoznati don Pavelića. Pasionirani sam filatelist i imam sve hrvatske marke s njegovim likom, izdate između 1941. i 1945. Vjerujem da ću ga i prepoznati, premda je i vrlo moguće da viđen odavde izbliza izgleda drugačije negoli na markama!”
Mara Pavelić oštro pokuca i sa zetom Srećkom Pšeničnikom upadne u kabinet gdje su završili pregled. Doktor Marušić je pomagao ranjeniku da odjene košulju.
“Čeka te žandarmerijski zapovjednik. Kazao nam je da je radio objavio vijest o atentatu. Naveli su ti ime i da si bio hrvatski jefe de estado. Znači, više nije tajna da živiš u Buenos Ajresu čim je to i zvanično potvrđeno” – podrhtavala je supruga: “Redarstvenici su opkolili bolnicu. Reci, Ante, što nam je činiti?»
“Moraću razgovarati s policajcem. Njegova crkva, njegova misa. Sjutradan će se novine i onako raspisati o meni, pa će se i saznati da sam u Argentini. Bedasto je, dakle, izbjeći ga i tako nepotrebno nalijepiti nevolje na čelo” – bez okolišanja odluči Pavelić.
Supruga visoko podigne namršteno čelo i uznemirenih osjećaja upita Marušića:
“Gospodine doktore, je li moj Ante u snazi? Nije li još preslab poslije svega?”
“Nema zapreka, ako je poglavnik voljan razgovarati” – saglasio se hirurg: “Ipak, prije nego ga policajac krene ispitivati, upozoriću ga da ne oduži.”

Prvi sati četvrtka, 11. aprila 1957, u čekaonici radiografskoga kabineta Sirijsko-libanonske bolnice u Gran Buenos Ajiresu

Poslije pozdrava žandarmerijski zapovjednik Sima Horia Sierra, glomaznim tijelom u tankom prugastom odijelu ispunio je stolicu s naslonjačem u koju se duboko ugnijezdio, i onda, gladeći usput ružičasti nos, nekoliko trenutaka bez riječi osmatrao Pavelića. Što god ga je duže gledao, oči su mu rasle i bivale sve krupnije. Od davnina navikao na saslušanja, poglavnik pomisli kako je to psihološki trik iz policajčevog skladišta, s namjerom da ga impresionira, uplaši, nadgovori, smekša i učini ga nesigurnim. Ali kad je viši argentinski policijski funkcioner udvorljivo primijetio da je senor isti kao na portretu s maraka Nezavisne Države Hrvatske, tek što sada njeguje brkove i donekle je ostario (“Pa od tada su prošle godine pune briga, muy senor mio!” – dodao je obzirno), poglavniku se iskrao tašti osmijeh.
“Kad je bilo pucano u vas?” – bilo je prvo od zamašnih pitanja Horia Sierre.
“Sinoć oko 21.10 u parku nedaleko od moje kuće, u ulici Aviador Mermoz.”
“Koliko je bilo napadača?”
“Samo jedan!”
“Jeste li ga prepoznali, senor?”
“Premda mi se približio na tri do četiri metra, nisam mu mogao zapaziti lice zato što je do očiju spustio štitnik polo kape. Dotle ga nisam viđao. Ipak, moguće da je bio – ali, molim, nemojte me hvatati za riječ – među putnicima colectiva broj 5, kojim sam se s stanice General San Martin vraćao doma. Visok, mršava tijela, četrdesetogodišnjak, rekao bih…” – nesigurno je grcao poglavnik.
“Što, zar se vi vozite gradskim prevozom, senor Paveliću?” – u nevjerici se zgrozio žandarmerijski zapovjednik.
“Kad idem u središte Buenos Ajresa, koristim colectivo i subte.”
“Imate li kola i vozača?”
“Nemam!”
“Čudno, vrlo čudno za nekadašnjega šefa države. Povrh toga što ste politički izbjeglica, vi ste još i na meti režima iz Beograda, koji od naše vlade od 1951. povremeno traži vaše izručenje, da vam tamo sude… Imate li čuvara, senor?”
“Dvojicu. Na smjenu, jedan za drugim, čuvaju mi dom i prate me kad pođem u Buenos Ajres, u posjetu kćeri, zetu i unukama, te na sastanke sa zemljacima. No događa se i da se zaputim bez pratioca. Stoji, međutim, kako su ovdašnji ugledni Hrvati unazad nekoliko dana zahtijevali da pojačam ličnu zaštitu i nosim pancir. Nisam pristao.”

“Postoji li poseban razlog zašto su tražili da budete bolje čuvani ovih dana? Je li vam prijećeno ubistvom?”
“Trebao sam vas podsjetiti da se u srijedu, 10. aprila – a srijeda je, evo, već juče – navršilo šesnaest godina od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, u našem glavnom gradu Zagrebu, 1941. Lakše ćete povezati da je datum mog ubistva – na sreću neuspjelog, uz blagoslov dragoga Boga – bio perfidno izabran.”
“Vaši sunarodnici izbjegli u Argentinu sebe nazivaju ustašama, je li tako?”
“Da, mnogi su ustaše!”
“Je li ustaški pokret, koji ste vi utemeljili, senor, ultranacionalistički?”
“Više bih volio da ga zovete protukomunističkim. Ustašama, kao i većini Hrvata, najsvetija je misija oslobođenje mile nam domovine. Hrvatska je pokorena od Srbije i silom pripojena vještačkoj tvorevini Jugoslaviji”.
“Ali sadašnji je vladar Jugoslavije, maršal Tito, Hrvat. Kao i vi, uostalom…”
“Nemojte vjerovati u priču da je Tito Hrvat. On je Rus, što je dokazano. Ali i kad bi, na nesreću, bio Hrvat, Tito je zadojeni komunist i poslušni službenik Moskve!”
“Kako to kad se maršal Tito još 1948. razišao s Moskvom i Staljinom i postao prijatelj s Amerikom, Velikom Britanijom i ostalim zapadnim zemljama? Tito je uveo Jugoslaviju u Balkanski pakt s Turskom i Grčkom da je zaštiti od komunizma i Sovjetskoga Saveza…”
“Titov navodni sukob s Moskvom i Staljinom i njegovo približavanje Americi, Velikoj Britaniji i ostalim zapadnim demokratskim državama privlačna je karnevalska farsa i najosmišljenija politička perverzija vijeka. Podli prevarant Tito učinio je naivnim i, usuđujem se kazati, smiješnim, američke predsjednike, prošloga Trumana i današnjeg Ajzenhauera. Dvajt Ajzenhauer obilno pomaže njegov komunistički i teroristički poredak oružjem, hranom i nepovratnim gotovim novcem, milijardama dolara. A jadan i ne sluti da ga Tito – koji mu priča o slobodi dok puni zatvore – vuče za nos. Tito Americi javno prodaje Rusiju, a Rusiji potajno prodaje Ameriku. Tito nikada neće stati s obje noge na američku stranu. Vidjećete to ubrzo…” – Ante Pavelić se zmajevito suzdržao pred žandarmerijskim zapovjednikom i prećutao anegdotu nadošlu na vrh jezika koju je čuo 1949, kad se jugoslovensko-sovjetska kriza uspela do najvišega napona i svijet iz časka u časak očekivao napad na Jugoslaviju s granica Staljinovih vazalskih država, iz bloka takozvanih narodnih demokratija: Mađarske, Bugarske, Rumunije i Albanije. Ozlojedio se kad su mu prenijeli kako su tada, u proključaloj euforiji, i neke bugojanske ustaše iskazale pripravnost da se svrstaju među Titove bojovnike eda bi se oduprli sovjetskoj najezdi. Na koncu ga je uzrujala pjesmica koju su ispjevali: Druže Tito, ti se ne boj Rusa, ustaša je iza svakog busa! “No, i da se nisam pravovremeno preumio, ovaj Argentinac ne bi razumio smisao te pučke rere” – u sebi je samomilosno izbrisao svoju, u posljednjem trenu zaustavljenu brzozboricu.

Ostao živ zahvaljujući sreći i nedoraslosti atentatora

Žandarmerijski zapovjednik se iskašljao kako bi prekinuo razgovor, koji je odlutao neželjenim smjerom. Vratio se povodu zbog kojega je poslan da ispita Pavelića:
“Kako to da vas lični čuvar sinoć nije zaštitio?”
“Otpustio sam ga prije nego što su me napali, na sto pedeset metara od kuće. Dopustio sam mu da se nađe s društvom u klubu De Fomente de Ciudad Jardin.”
“Uprkos nenadanom napadu, možete li se ipak sjetiti, senor Paveliću, koliko je hitaca atentator ispalio u vas?”
“Bilo ih je pet! Ali pogodila su me dva.”
“Taj N.N. gađao je iz blizine, sa svega tri do četiri metra. Tri metka su, dakle, prozujala mimo vas. Da je samo jednom bio tačniji, hrvatska istorija od sinoć bi bila drugačije pisana.”
“Prije više godina bio sam u Lajpcigu u Njemačkoj, i na tornju gradske kuće, podno sata, pročitao sam natpis: Smrt je sigurna, ali je smrtni čas neizvjestan!”
“Udes je udijelio da se umiješa slučajnost koja se desi jednom u deset hiljada pokušaja i spasi vam život, senor…”
“I slučajnost je dio, pa i sadržaj života…”

“Slažem se” – klimne žandarmerijski zapovjednik i nastavi da obrazlaže svoju pretpostavku: “Atentatorovi promašaji, po meni, jednaki su kao kad bi se nogometni napadač pet puta nesmetano našao na tri do četiri metra od vratara i čak tri puta, za božje čudo, prebacio vrata. Trener i navijači ne bi mu oprostili nemoguće promašaje. Htio sam, naime, ustvrditi da vas je pratila slijepa sreća čim ste preživjeli, senor. U vas je, i to s leđa, pucao nedorastao strijelac!”
“Priznajem, nisam se sjetio da te promašaje uporedim s nogometaškim, ali mi je, upravo kao i vama, prva misao bila da je strijelac doista bio loš i nespretan. Kasnije sam zaključio da sam ga uplašio i poremetio…”
“Kako ste ga uplašili i poremetili?”
“Kad sam mu vikom priprijetio prije nego što će zapucati! Držim da ga je u presudnom času napustila hrabrost.”
“Budući da smo se dotakli nogometa, meni je kao Argentincu neshvatljivo da se bilo gdje na svijetu rodio neko ko ga ne voli… Pratite li nogomet, senor Paveliću?”
“O, da. U Zagrebu sam i kao poglavnik Nezavisne Države Hrvatske često posjećivao međunarodne utakmice.”
“Smijem li saznati, senor, koji vam je argentinski tim najsimpatičniji?”
“Boca Juniors. Zato što je klub maloga puka.”

“Onda nismo na istim talasnim nogometnim dužinama. Ja sam aficionado ovdašnjeg Racinga. Prije tri godine, u februaru, po snijegu do zuba, Racing je odigrao prijateljski susret u vašem Zagrebu s Dinamom i izgubio čak s 3:0. Dogodio se nezapamćeni skandal kad je naš razjareni vratar Domingez, koji sada brani u madridskom Realu, klasičnim bokserskim udarcem tri minute prije kraja raspalio sudiju i oborio ga. Ali vođstvo Racinga ga je valjano umilostivilo s nekih pet hiljada dolara da ne prijavi Domingeza Svjetskome nogometnom savezu.”
“Čitao sam. I poznajem sudiju. Miljenko Podubski bio je među najboljima u nas.”
“Nego, kako to da je klub iz Zagreba nazvan kao i onaj iz Moskve – Dinamo?”
“Ah, pa to je bio sportski zločin. Klubovi koji su djelovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zabranjeni su kad su maja 1945. komunisti prigrabili vlast. Novim društvima nametnuli su nakaradna boljševička imena: Dinamo, Milicioner, Udarnik, Metalac, Torpedo, Mladi partizan, Borac, Napredni omladinac, Proleter, pa i Crvena lokomotiva!” – Pavelić je nazive najprije izgovorio na hrvatskom, a zatim ih preveo na kastiljanski. “A Dinamo, koji ste spomenuli, nadovezan je na tradiciju našega prvaka, Građanskog iz Zagreba, koji se tako zvao od osnivanja 1911. do zabrane.”
“Moj znanac, kapetan Racinga i reprezentativac Pedro Dellacha, rekao mi je da mu je Zagreb ostao u sumornom sjećanju. Sivi i dosadni komunistički grad, s uplašenim narodom” – reče Sierra. No trgnuvši se – nije li nesmotreno povrijedio domoljubne osjećaje izbjeglog hrvatskog jefe de estado? – pokuša ublažiti riječi: “Sud o Zagrebu, kako ga je vidio i doživio popularni argentinski nogometaš, prenio sam vam brzopleto, ali bez prizemne namjere da vas ožalostim, vjerujte mi, senor…” – laknulo mu je kad se uvjerio da se Pavelić nije uvrijedio.

“Zagreb je bio ljubak, lijep i privlačan srednjoevropski grad, poput Beča. No komunisti su ga namjerno zapustili, umazali i učinili ružnim i uplašenim.”
Zapovjednik žandarmerije Sima Horia Sierra udario se pokajnički prstom po čelu kao da na pijaci proba lubenicu je li zrela:
“Oprostite mi, senor, vi ste ranjeni, a ja, umjesto da vas ispitujem o tome, bezobzirno gnjavim s nogometom. Ali vi ste sigurno upoznali našu argentinsku strast, a znate kako mi bez nogometa gotovo i ne počnemo ijednu priču… Još malo bih se vratio atentatu. Entonces, sumnjate li na nekoga ko vas je pokušao ubiti?”
“U mome slučaju nije važna osoba koja je sinoć pritisnula obarač, nego ona u čijem je mozgu smišljen ovaj zločin…”
“Niste mi odgovorili: na koga sumnjate?”
“Ne da sumnjam nego pouzdano znam da je atentat zakuvala jugoslovenska ambasada, naravno po naređenju Titove tajne policije!”
“Tvrdite li da je na vas pucao neko od jugoslovenskih diplomata?”
“To ne. Ambasador i njegovi špijuni nisu direktni izvršioci. Ali odande, iz jugoslovenske ambasade, u ulici Marcelo T. de Alvear, unajmili su ubicu i platili ga. Ipak, Bog me je sačuvao od smrtonosnoga ugriza i odredio da na me pošalju krokodila mlječnih zuba.”
“U pravu ste. Bog je sinoć prešao na vašu stranu ulice…”
“Ali komunisti će sada, poznatom arogancijom štititi svoju laž i rotiti se kako nemaju ništa s atentatom. Prljavo će lagati o prljavom poslu koji su naručili. I razumljivo, sve poricati.”

“Očekujem takvu odbranu…” – prehlađeno se saglasio zapovjednik žandarmerije.
“U Hrvatskoj narod kaže da je lopov ko ukrade, ali i onaj ko mu drži ljestve.”
Zapovjednik žandarmerije se nakratko savio u ćutnji i razmislio prije nego što je otegnuto progovorio:
“Nakon pada generala Huana Perona u našoj štampi izašlo je više članaka protiv vas. Da ste mu bili saveznički odani i da ste sarađivali s njegovom militantnom organizacijom Alianza Nacionalista tako što ste organizovali terorističke batinaške skupine ustaša koje su palile crkve, pljačkale, zlostavljale i ubijale protivnike režima. Pisali su da vas je Peron plaćao šest hiljada pesosa mjesečno i omogućio vam nesmetan život i rad u Argentini.”
Iz Pavelića je provalio bijes kad ga je zapovjednik podsjetio tih optužbi:
“To su podle podmetačine srpskih komunista. Jugoslovenska ambasada podijelila je mnogo novca nekim ovdašnjim novinarskim prodanim dušama da napišu najogavnije laži o meni i Hrvatima udomljenim u Argentini. Zato smo prvih dana po dolasku hunte na vlast moja kći Višnja, moji najbliži saradnici i ja bili pozivani na ispitivanja u policiju!”
“Poznato mi je zato što sam rukovodio službom koja vas je isljeđivala.”
“Rekao sam isljednicima, a ponavljam i vama: nisam bio Peronov saradnik!”
“I to znam!”
“Onda znate i da su nam bila potrebna četiri duga mjeseca dok nismo dokazali policiji kako nismo radili za Perona” – usplamtjelo reče poglavnik.
“Biću iskren do kraja, senor Paveliću” – otvorio se zapovjednik žandarmerije: “I ja sam u prvim naletima vjerovao da ste bili svrstani uz generala Perona i Evitu. Što god vi držali o njemu, reći ću vam da ga nisam volio. Huan Peron bio je umišljeno uvjeren kako ga je providnost poslala među Argentince da nas izvede na pravi put.”

“Mada je Peron znao da sam u Argentini, zakljinjem vam se da ga nisam upoznao.”
Zapovjednik žandarmerije snizi glas:
“U njegovoj eri smo s uha na uho prenosili pitalicu: Koja je razlika između Boga i Perona? – Odgovor, ako ga niste znali, glasi: Bog nikada nije pomislio da je Peron!”
Dok su se obojica tresla od smijeha da su im i podbraci titrali, pristupi im doktor Marušić i blagodušno prekori zapovjednika žandarmerije zato što je uveliko prekoračio i najšira dopuštena ljekarska ograničenja:
“Poštovani, mislim da senoru Paveliću iz očiju i iz izmučenog lica čitate koliko vapi za odmorom. Odavno je trebalo da bude kod kuće. Moraće dugo mirovati.”
Zapovjednik žandarmerije smjerno se ispričao i sklopio bilježnicu u koju je zapisivao odgovore. Rukovao se s poglavnikom i hirurgom, u prolazu se naklonio gospođama Mari Pavelić, Mirjani Pšeničnik i argentinskoj doktorici – komšinici Pavelićevih, mahnuo Srećku Pšeničniku i tjelohranitelju Juri i žurno se udaljio.
Ispitivanje Ante Pavelića potrajalo je do pola dva poslije ponoći. Kad je izišao, zapovjednik žandarmerije naloži četovođi da policijski tim, koji je okruživao bolnicu, vrati u stanicu.
Ranjenika je u glomaznim američkim kolima povezao zet Srećko Pšeničnik. Na prednje sjedište sjeo je čuvar Jure, a otraga poglavnik u sredini, pored žene Mare i kćeri Mirjane, u osmom mjesecu trudnoće. (Argentinci o trudnicama blagonaklono kažu da su “progutale bumbara”). Poslije dvije djevojčice, Zvjezdane i Aiše, Mirjana želi dečka. Otišla je svojoj proročici senori Consuelo i nije se razveselila kad je u kartama ugledala da će joj i treće čedo biti curica. Senora Consuelo je skupa, ali nikada nije pogriješila u predviđanju budućnosti. Mirjana joj ne bi uzela za zlo da ovaj put ne pogodi. Ako rodi dječaka, nazvaće ga po svom ocu. Ante Pšeničnik Pavelić, tako bi buduća beba bila upisana u knjizi rođenih.

Ispred kuće Pavelićevih nenajavljeni prizor, gomila od devedesetak osoba.
Pšeničnik je zato prozujao pored gužve kod njihovog ulaza i zaustavio se na uglu, u sljedećem bloku. Utrnuo je svjetla automobila i naložio tjelohranitelju:
“Iziđi der, Jure, i izvidi koji su oni tamo?”
Jure se poslije pet minuta vratio s očekivanom vijesti:
“Poglavnika čekaju novinari i fotografi, ali ima i mnoštvo naših, Hrvata. Kad je vidjela da ljudi pristižu u sve većem broju, gospodična Višnja se spustila među njih i izvijestila ih da joj je tata u bolnici i da ne zna kad će se vratiti. Još im je rekla kako nije sigurna hoće li ga pustiti doma jer moguće je i da ga poslije pregleda zadrže na liječenju” – prijavljivao je promuklo Jure prepoznatljivim čitlučkim mamljivim izgovorom: “Trojica čestitih ustaša, znam ih u dušu, bili su u Bobanovoj Crnoj legiji, kazali su mi da su svi, i novinari i naši saborci, kako god se bude okrenulo, svejednako odlučni čekati poglavnika i do navečer. Moradne li pak ostati u bolnici, dočekat će gospođu Maru da od nje čuju kako mu je.”

Mosadov agent u sobi sa ranjenim poglavnikom

Mara Pavelić i Srećko Pšeničnik pitali su uglas:
“Što ćemo u ovo doba noći s tolikim ljudima?”
“Pozvaćemo ih gore!” – spontano naloži poglavnik.
“Ali, Ante, kako će se svi nagurati u prijemnome salonu?” – pobunila se Mara.
“Nekako će već….” – udobrovoljavao je poglavnik: “Uvedi ih u salon, a ja ću se smjestiti u spavaćoj sobi. Potom neka novinari i fotografi uđu k meni.”
“Hoćete li izdržati taj pritisak, poglavniče?” – oprezno upita doktor Marušić.
“Hoću i moram! Veoma je važno da svijet iz novinskih i radijskih izvještaja pročita i čuje da sam preživio. To će najuvjerljivije dokazati slike u štampi i moj glas s radija! Riječ može prevariti, ali slika – ne!” – odrješito će poglavnik.
“A što ćemo, Ante, s posjetiocima koji nisu iz štampe i iz radija? Ustaše i tvoji ostali sljedbenici, i oni te čekaju… ” – ponovno je bila neodlučna Mara Pavelić.
“Sve ću ih pozdraviti sada u dolasku, a potom, dok budem govorio s novinarima, vi se, domaći, naizmjence zabavite s njima. I poslužite ih pićem!” – reče poglavnik dok su mu žena i tjelesni čuvar pomagali da se izvuče iz kola: “Kako god vam se ovo što ću reći može učiniti protivrječnim, znam da će mučki nasrtaj na me još sutra biti vrednovan kao mig istorije i kao pobjeda Hrvatske! Bog me je sinoć sačuvao i tako ostao uz hrvatski narod, koji sniva o uskrsnuću naše nezavisne domovine! Komunističkim razbojnicima vratio se bačeni bumerang i udario ih snažno po glavi. Postigli su protuproduktivni učinak!” – izgovorio je pun sebe.

Kad su ga ugledali, njegovi privrženici, uprkos vremenu koje zbog usnulih u zgradama naokolo nalaže muklu tišinu, uzvitlano su zapljeskali i uzvikivali: “Živio poglavnik!” i neobuzdano zapjevali: S Velebita Boban kliče, za dom spremni, poglavniče! Dvjema ženama srednjih godina, koje su se držale pod ruku, potekle su suze poput kiše s oblaka. Iako ganut dočekom, Pavelić, nakon što je slabašno odzdravio masi, ućutka je širokim pokretom:
“Molim vas, sestre i braćo, nemojte biti prebučni! Pozornici će nas kazniti zbog remećenja noćnoga reda i mira!”
Okupljeni su smijehom propratili njegove riječi i potom se poslušno umirili.
Srećko Pšeničnik privuče Mirjanu i prozbori polušapatom da ga ostali ne čuju:
“Mislim, draga, kako je krajnje nepametno da tvoj ranjeni i iscrpljeni otac odjednom govori s više od šezdeset novinara koji ga neće štedjeti. Naprotiv…”
“Ali što ja tu mogu, Srećko?” – upita ga nemarno trudnica dok se ogledavala na malom ovalnom zrcalu i, sudeći po jedva primjetnom smiješku, bila zadovoljna svojim izgledom.
“Nagovori ga da ne razgovara sa svakim novinarom ponaosob jer bi to bila nepojamna muka. Satiranje i samouništenje. Neka bude skupni susret, sveden na najkraću mjeru, najviše na četvrt sata.” Pšeničnik približi palac i svinuti kažiprst desne ruke da i pokretom pokaže ženi koliko bi trebao kratko potrajati susret njegova tasta s novinarima i snimateljima: “No da se dečki iz štampe i radija, a i snimatelji, dakako, ne bi rasrdili, treba im obećati više vremena sljedeći put, čim bude zacijelio rane. Tako mu reci!” – diplomatski pridoda.

“To je nepomislivo, Srećko” – uzvine usnice žena mu Mirjana: “Tata me neće poslušati. Otkad je napustio domovinu, osiromašen je što pred novinarima ne može iskazivati svoja stajališta i razmišljanja kao za poglavnikovanja. Ako su poslije toga i pisali o njemu, onda su najčešće izlazile komunističke splačine. Da je ratni zločinac, da ga treba izručiti Beogradu, osuditi i, naravno, poslati ga na galge.”
“Pa tvoga tatu su i ovdje intervjuisali novinari iz uticajnih talijanskih, američkih, francuskih i argentinskih novina, agencija i radija…”
“Držim da je tati, nekada naviklome na svakodnevne istupe u štampi, na radiju i slikopisu – ne samo u Hrvatskoj, nego i u tuđini: Njemačkoj, Italiji, Španiji, Mandžuriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Švajcarskoj, Bugarskoj, Japanu, Rumuniji, Finskoj i gdje ga još sve nije bilo – ovo sada previše malo”, opirala se Mirjana. “I kad ga, otkad smo ovdje, novinari zamole za razgovor, to se događa tek jednom u pola godine. I tim rijetkim novinarima tata uslovljava da u uvodu istaknu kako su ga sreli u avionu ili u nekoj južnoameričkoj državi, najčešće bi naveo Urugvaj. Znaš da je morao tako, iz opreza, kako ne bi nesmotreno naudio državi Argentini, koja nas je prihvatila, i pri tom potakao srbokomuniste da iznova traže njegovo izručenje.”
“Znam da je svjetski publicitet silno važan za Hrvatsku, osobito danas, nakon što je tata čudesnim čudom preživio atentat. No njegovo lomno zdravlje ipak je najvažnije” – istrzavao se Pšeničnik. “Što kažeš, draga, o tome da ga ja pokušam uvjeriti?” – predloži joj slatkorječivo.
Mirjana Pšeničnik haotično zamlatara rukama tako da se onima sa strane učinilo kako mahnito rastjeruje blesave nasrtljive komarce koji je po zgusnutom zraku krvoločno bodu po obrazima.
“Biće ti zaludan trud, Srećko. To večeras ne bi uspjelo čak ni mami!”
“Ali, draga…”
“Ne brini se. Tati je sada srce na mjestu. Ovo će mu podići samosvijest!”

U prugastoj tankoj pidžami neobrijani Ante Pavelić, nalik suhoj grani, ukočenog vučjeg pepeljastog pogleda, u spavaćoj sobi sjedi na krevetu naslonjen na dva podglavača i trljanjem vraća krv u umrtvljene prste na rukama. Tanana sjenka ispod očiju odaje čovjeka kojem snaga popušta. Oni koji ga duže nisu vidjeli primijetiće promjenu u izgledu. Obrve su mu još zgusnutije, umjesto ranijeg razdjeljka počešljan je unatrag, a poveći prosijedi brkovi, koje je počeo da pušta prije pola godine, čine ga, kako je poglavnika opisao neki američki hroničar, sličnim nepovjerljivim karabinjerima iz talijanskih neorealističkih filmova.
Višnja Pavelić, koja se 1940, tokom izbjeglištva u Firenci, iskazala kao očeva veza s javnošću, najprije je uvela novinske fotografe i snimatelja argentinskoga filmskog žurnala. Zaslijepljen fleševima, poglavnik je smrknuto pozirao podižući krvavu košulju kao corpus delicti. Oči su mu se zasjaktile kad su ušla tri živahna Amerikanca iz televizijske redakcije agencije United Press: snimatelj, tonac i reporter. Ovo će mu, sjetio se, biti prvi put da ga snimaju za TV. Dok su momci namještali rasvjetu, u sebi se čudio kako to da je svoju ekipu poslala inostrana, američka, a Television Argentina, nije? Uzgred je smišljao i kako bi se pohrvaćeno mogla nazvati televizija? Recimo: dalekovidnica? Nije nakaradno, dapače…

Na kraju su stigli novinski, radijski i agencijski novinari. Višnja im je, manirom vješte djelatnice iz public relationa, u salonu skupila posjetnice, a onima koji ih nisu imali upisala je imena i nazive redakcija. Razvedreno je zaklopila da su, pored desetak izvjestitelja hrvatskih emigrantskih listova i časopisa iz Buenos Ajresa, u zapaženom broju došli predstavnici elitnih svjetskih i argentinskih kuća. Uz gotovo sve dnevne listove i radijske stanice iz Buenos Ajresa, tu su još: The New York Times, The Washington Post, milanski Corriere della Sera, pariski Le Figaro, hamburški Die Welt, madridski ABC, londonski Daily Telegraph i Daily Express, tokijski Asahi Shimbun, kairski Al Akhba; od latinoameričkih: O Globo iz Rio de Janeira, El Mercurio iz Santiaga de Chile, El Dia iz Montevidea, La Tribuna iz Asunciona, Ultimas Noticias iz Caracasa, El Tiempo iz Bogote, Excelsior iz Ciudad Mexica, te dopisnik utjecajnoga američkog tjednog magazina Time. Upoznala je i puno zastupnika poznatih agencija, engleskoga Reutersa, američkih United Pressa i Associated Pressa, francuske AFP, talijanske ANSA, njemačke DPA, japanske Kyodo, argentinske ANS, čileanske Coper, španjolske EFE, egipatske MENA, brazilske AN i meksikanske AMEX. Višnja je, međutim, ustuknula kad je s posjetnica pročitala i imena novinara izraelskih novina: Vilfreda van Ovena, stalnog dopisnika iz Buenos Ajresa: The Jeruzalem Posta i Yedioth Ahronotha, i Zvija Malchina urednika nedjeljnika Dvar Hashevu, koji se sudeći po telavivskoj adresi na dan atentata zatekao u Buenos Ajresu. Prije nego što će ih u tri grupe puštati ocu izvinila im se i na tren ušla k njemu sama u spavaću sobu:
“Zamisli, tata” – reče olovno raspoložena Višnja – “ovdje su i iz jevrejskih novina. Jedan iz Tel Aviva, a drugi dopisnik iz Buenos Ajresa. Što ću s njima?”
“Ne uzbuđuj se” – odgovori joj nakon što je razmislio: “Ponašaj se kao da ih nisi posebno zapazila. Neka dođu! Kad ih ne bismo pustili, Jevreji kakvi jesu načinili bi svjetski skandal koji bi nam ovoga časa najmanje koristio”. I doda: “Da se ipak, ne dao Bog, ne okrene na zlo, pozovi Ivana i Juru. Neka motre bez daha dok razgovaram s njima. Oprez je majka mudrosti”. Poglavnik je najprostijim načinom dijelio ljude: na one kojima vjeruje – a takvi su kod njega iz godine u godinu kopnjeli i ostajali u sve izrazitijoj manjini – ispred onih brojnijih koji su se uvećavali i kojima ne vjeruje. U izraelske dopisnike nije povjerovao i prije nego što ih je upoznao. Zato je i dozvao tjelesne čuvare da ih drže na oku.

Zvi Malchin bio je nepoznat poglavniku, dok je Vilfreda van Ovena znao po imenu. Pamtio je njegove komentare u argentinskim listovima. Nije volio Perona, a sada podupire vojnu huntu. U svojim napisima Van Oven je nesnošljivo spominjao i njega, nazivajući ga Hitlerovim i Musolinijevim vazalom. Pavelić se pretvarao kao da nije čuo o njemu.
Poglavnik, ne pomjerivši se, nakostriješeno je dočekao Van Ovena. Predosjetio je što se iza brda valja. Za razliku od malopređašnjih novinara, koji su mu se obraćali konvencionalnim i stereotipnim pitanjima, ovo njegovo, najopširnije od svih, nije svrstao među dobronamjerna. Nedobronamjerni Van Oven natjerao ga je da problijedi:
“Svijetu je poznato da je država kojom ste vladali tokom četiri godine postojanja krvno, saveznički i ideološki bila povezana s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom. Vi, gospodine Paveliću, od 1947. boravite u Argentini pod lažnim imenom, zanimanjem i nacionalnim porijeklom. Zato je bivši Peronov režim formalno odbijao zahtjeve Jugoslavije – prvi je bio upućen 1951 – da vas izruči, izgovarajući se kako niste ovdje, iako je poznato da godinama živite i radite u Buenos Ajresu. Poslije sinoćnjeg atentata vlada Argentine, a ni vi ne možete više nijekati gdje ste nastanjeni. Pitam vas” – sugestivno ga je pogledao Vilfred van Oven – “jeste li uznemireni što će Jugoslavija, kako se očekuje, ponovo zahtijevati vašu ekstradiciju? I dijelite li, gospodine, mišljenje upućenih političkih posmatrača, među kojima sam i ja, kako vas naša vlada zbog međunarodnog pritiska više neće moći skrivati i neće joj preostati nego da vas izruči jugoslovenskom pravosuđu?”