Slobodan B. Medojević
CRNOGORAC KTITOR CRKVE I ŠKOLE U HRVATSKOJ
Crnogorci u Hrvatskoj, kao tradicionalna manjinska zajednica baštine i jedan broj značajnih spomenika materijalne kulture. Nauka, ukoliko izuzmemo Peroj, na žalost, nije značajnije tretirala povijest crnogorske zajednice u Hrvatskoj, a ono što je naučno valorizovano je samo segmentarni prikaz jedne, vjerujemo mnogo opširnije i bogatije povjesne priče o Crnogorcima u Hrvatskoj i suživotu Crnogoraca i Hrvata u Hrvatskoj. Polazeći od ove činjenice, uz potporu urednika Crnogorskog glasnika, dr. Zorana Draškovića kao i tajnika NZCH, Danila Ivezića, krenulo se u jedno ozbiljnije istraživanje tragova crnogorske povijesti u Hrvatskoj.
U istraživanje smo krenuli sa izvjesnim kapitalom znanja i dobrim smjernicama koje su obećavale rezultate. Poslije upornog i relativno dugog i napornog istraživanja Crnogorske bibliografije, došli smo do potvrde ranije nepotvrđene pretpostavke da je u Hrvatskoj, u Lici u malom selu Dabašnici blizu Srba jedan Crnogorac (kasnije smo saznali da se zove Luka Petrović) bio ktitor crkve i škole!
Naša potraga dovela nas je do prvog materijalnog dokaza koji bi potvrdio našu pretpostavku -Glasa Crnogorca iz 1874 godine. Njegov jedini primjerak pronašli smo u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore na Cetinju. Pošto je unikatni primjerak bio u muzejskom odjeljenju biblioteke, te nam nije bio dostupan, potražili smo pomoć ljubaznog osoblja na čelu sa gospođicom Milenijom Vračar koja nam je veoma brzo obezbijedila mikrofilmovanu verziju Glasa Crnogorca od avgusta 1874. koja je sadržavala tekst koji nam je do tada bio jedino svjedočanstvo istinitosti naše pretpostavke.
Tekst nepoznatog autora, u rubrici ”Sa Tromeđe”, datiran 20. avgusta 1874. donio nam je informacije koje smo do tada priželjkivali, a svojom iscrpnošću je i premašio sva naša očekivanja:
Tekst počinje između ostaloga za nas vrijednim informacijama o porijeklu kitora crkve i škole u Dabašnici, kao i opisom naselja Dabašnice: ”Jučer proslavi općina dašnička najljepši dan od njezina postanka; taj dan i veselje pobududi i mene da upoznam čitaoce ovog vrijednog lista sa ovim mjestom. Koncem prošloga stoljeća (negdje u krajem XVIII vijeka u vijeme Sv. Petra Cetinjskoga-prim aut.) naseli Stanko Petrović iz Njeguša (poslije poznati Sječivica ovu pustaru, iz razloga što je ovaj predjel, visokim planinama i golenim stuijenama, kao i Crna Gora ograđen, da se od nijedne strane sa kolima, a posve teško i sa konjima u isto mjesto prići može. On odanlen mnogo straha zadade turcima”.
Izvjesno je prema ovom napisu da je Stanko Petrović, Crnogorac sa Njeguša krvni srodnik tada vladičanske – vladarske kuće Petrovića Njeguša. Očigledno je da je bio veliki junak čim je ponio epitet ”Sječivica”. Praktično, Stanko Petrović je i osnovač i prvi naseljenik sela Dabašnica.
Dalje se kaže o samom mjestu i njegovim stanovnicima slijedeće: ”Od to doba do danas neseli se i rasplodi se stanovništvo na 550 duša, od kojih je danas zdravijeh i krepkijeh 130 do 150 vojnika na branik za svoj dom i slobodu stati moglo, a to je rijetkost da od 5 duša jedan vojevati bi mogao. Uzrok tome biti će mislim najveći, što su posve zdrave i nebrojene vode i veliki bregovi opkolili to mjesto. Ovo selo kroz cio jedan vijek bješe bez crkve. Najbliža crkva u Srbu dalje je od dva sata, a njihova nadlježna parohija čak u Suvaji, koja je tri sata udaljena; tako moradoše ovi stanovnici graditi crkvu i školu, plaćati sveštenika i učitelja, pa zato neki imadoše koristi pa od jedne pa od druge strane, da pače neki stanovnici umriješe, te se pokopaše bez sveštenika, mnoga djeca umriješe nekrštena, i bješe slučajeva da su neke mladoženje kod vjenčanja prvi put u Crkvu zakoračili”.
O ktitoru crkve i škole dalje se navodi slijedeće: ”Do danas primjetiti možemo, da iz ovog mjesta tečejem bijaše navedenog stoljeća 6 mladića u školi, od kojih su dva samo što ostaše ovđe, pa jedva nešto čitati znadu, ostala 4 nešto bolje prijonuše sa knjigom i odoše u svijet. Među njima odlikovao se praunuk Sječivice, opšte poznati rodoljub i deumorni radnik za narod Luka Petrović, sad u Karlovcu. Baveći se u svijetu nije on zaboravio svoje rodno mjesto, uviđe prijeku nuždu u narodu svome , potpomože on stanovništvo ovo u toj gladnoj godini gotovijem novcem, i zauze se kod nadlježne vlasti i izradi pravo, podići crkvu i školu, i nastoji dalje pribaviti svojoj braći sveštenika i učitelja, pa su se kako rekoh sastalo više valjanijeh težaka i iz okoline rodoljuba i obližnjijeh svještenika koji proslaviše dovršenje zida za školu i crkvu, na kome nad vratima stoji natpis:
(Oko svevidećeg)
Božjom pomoći, narodnijem trudom, državnom
potporom neumornim požrtvovanjem
Luka Petrović
Podiže crkvu i školu, hram svetoga Luke
U Dabašnici, 18/7 1874.
U daljem tekstu autor se laskavim riječima zahvalnosti i poštovanja obraća ktitoru Luki Petroviću sa pozivom da se veoma brzo osveti ”ovaj važni dom”.
Uzimajući navedene informacije u obzir, možemo sa sigunošću konstatovati porijeklo Luke Petrovića, njegovu humanost i posvećenost opštim humanističkim i duhovnim vrijednostima. Ono što ostaje kao nepoznanica, a na koju je nužno dati odgovor je -ko je Luka Petrović: kada je rođen, gdje se školovao; njegova karijera; koliko je dugo živio u Karlovcu i da li je tamo živio i radio do svoje smrti i kada je preminuo?! Da li je crkva i škola u Dabašnici njegovo najveće djelo i da li je ono jedino, ili je to bio samo početak jednog kontinualnijeg humanog rada?! Kakvi god da su odgovori na brojna otvorena pitanja, nama ostaje veilki ponos i obaveza da se ime Luke Petrovića, Crnogorca iz Hrvatske sačuva od zaborava za budućnost kojoj je toliko sebe dao!
*Crnogorski glasnik, XI/2010, 66, 40-41
