U srijedu, 15.05.2019. godine, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” na Cetinju, u organizaciji Narodnog muzeja Crne Gore, otvorena je izložba Srđana Vukčevića.
BIOGRAFIJA
Rođen i odrastao u Podgorici, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, Srđan Vukčević je formalno slikarsko obrazovanje stekao na Beogradskom Univerzitetu, završivši osnovne (klasa prof. Stojana Ćelića) i postdiplomske studije (u klasi prof. Mirjane – Koke Mihać) na FLU.
Tokom i nakon studija, putuje i boravi u više evropskih zemalja i gradova. Kao dobitnik Jugoslovenske nagrade iz fonda Moša Pijade više mjeseci boravi u Londonu; na poziv Rijks Academie van Beeldenden Kunsten koristi stipendiju vlade Holandije u Amsterdamu 1986/87 (sarađuje sa profesorima Ger Lataster i Marlene Dumas) a dvije godine kasnije francuska vlada dodjeljuje mu jednogodišnju stipendiju za slikarstvo, uputivši ga na Ecole des Beaux Arts u Parizu (saradnja sa prof. Vladom Veličkovićem).
Sa izlagačkom aktivnošću koja prati kontinuiran i bogat produktivan rad, počinje u najranijim životnim i slikarskim danima. Još prve školske i studentske izložbe, slikarske kolonije i razne multimedijske kulturne manifestacije u toku školovanja, kao i kasnije samostalne izložbe (preko 50 dosad organizovanih) grupni i kolektivni nastupi (skoro 300 zajedničkih postavki i selekcija) približavale su ga jednako uspješno stručnoj javnosti i likovnoj kritici, kao i široj umjetničkoj publici i javnosti uopšte. Kao po pravilu, dobija nagrade i priznanja – bilo kao mlad, talentovan i originalan student -Jalovik, Suva Reka, Ljubljana, Beograd, Sarajevo, Novi Sad… bilo kao profesionalni umjetnički likovni stvaralac – Nagrada CANU za slikarstvo, nagrade „Petar Lubarda” na izložbi ULCG, Prve nagrade Likovnih salona na Cetinju i Herceg Novom, Prva nagrada za crtež na Trijenalu crnogorskog crteža, Nagrade Oslobođenja Podgorice „19. decembar”, Oktobarske nagrade Beograda, Plakete Centra savremene umjetnosti za doprinos crnogorskoj likovnoj kulturi i desetina drugih otkupnjh i prigodnih nagrada, pa sve do najvećeg državnog priznanja Crne Gore -Trinaestojulske nagrade.
Kao da je čitav njegov umjetnički i životni credo, cjelokupni opus, djelokrug rada, interesovanja i djelovanja, predodređen za otkrivanje, prepoznavanje i spajanje različitih i raznorodnih oblasti – umjetnosti i života, prostora i ljudi, vremena i snova. Naime, intenzivno i mnogo se krećući kroz kulturno, istorijski, sociološki i svakako drugačije razuđene sredine, upoznao je gotovo sva značajna odredišta savremenog svijeta, pronikao u povezanost i univerzalnost svih bitnih zakonitosti stvaranja i življenja. S lucidnośću, energijom, posvećenośću i talentom (koje kao da su oduvijek djelovale poput nepresušnih izvora njegove snage) čini se posve prirodnim da ga jednako privlače epohe i ličnosti, predmeti i događaji, oblici i vidovi kreativnog iskaza. Stoga je, skoro posledično prirodno, u njegovoj publici, posjetiocima ili organizatorima izložbi, saradnicima ili prijateljima, moguće naći ljude koji pripadaju najudaljenijim geografskim koordinatama, istorijsko-kuturološkim obrascima, profesionalnom, nacionalnom ili političko-ideološkom opredjeljenju.
U najboljoj tradiciji i prirodnoj vokaciji istinskog umjetnika, proživio je, stvorio i osjetio svu bol, sreću, univerzalnost i usamljenost takve sudbine. Ljudi, jasno, ni ako postanu umjetnici, ne biraju svoje porijeklo -roditelje i zemlju, ali, naravno, biraju svoj odnos prema tome – Srđan je svoj identitet, integritet i autoritet izgradio na stavu da ime i adresu ne mijenja, bez obzira gdje i sa kime bio.
Godine 2002. osmislio je i promovisao Kuću stila „H&G” („Hypnoss & Gloritte”) kroz koju afirmiše likovno-estetske standarde u različitim oblastima. Bilo da su u pitanju pozorišne predstave, moda, vizuelno oblikovanje prostora, stilizacija značajnih javnih manifestacija, oficijelnih ili protokolarnih zbivanja najvišeg nivoa, jednako je prisutan autentični umjetnički „rukopis” i svojevrsna duhovno-kreativna energija koja ga determiniše. Ovdje se posebno izdvaja multidisciplinarna višeslojna realizacija objekta „Umjetnikova kuća i atelje” u Herceg Novom, dugogodišnji autorski projekat, za koji se istovremeno može reći i da je, sam po sebi, specifično, zaokruženo i originalno umjetničko djelo.
Ima status Istaknutog kulturnog stvaraoca u Crnoj Gori, od 1981. je član ULUCG, a u Francuskoj posjeduje status Slobodnog umjetnika i članstvo u Maison des artistes od 1990.
U posljednja tri desetljeća redovno smjenjuje svoja tri životna i radna odredišta – Pariz, Podgoricu i Herceg Novi.
Na otvaranju izložbe, o umjetničkom stvaralaštvu autora, govorila je dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti.
Zahvaljujući gosp. Miranović, u mogućnosti smo da vam predstavimo djelove njenog izlaganja pod nazivom “Ezoterični svijetovi malog čuvara ljepote – mignonette utočišta Srđe Vukčevića”.
“…Može li se intervenisanjem u prošlom, nepromjenljivom, zadobiti iluzija spasa, privid, potvrda „nadovezivanja“? Koliko djelanjem/djelovanjem u nepromjenljivom, dogođenom, prošlom, skrnavimo njegovu prvotnu auru, mistiku inicijalnog/začeća…Da li mijenjamo karakter, istoriju, suštinu predemeta transformacijom značenjskog u novopojavnom, novo stečenom identitetu/kontekstu? Lubarda bi rekao: „…novo se samo u tome sastoji, ne u izmišljanju, nego u nadovezivanju….“
Vukčević dekonstuiše prošlost da bi „ stvari postavio na pravo mjesto“, ljepše, ugodnije mjesto za život, novi život, koji im suštinski pripada. To su male istine velikih umjetnosti, koje se ne vide „na prvi pogled“, potrebna su vraćanja, introspektivna zaranjanjanja u sosptevene prošlosti, istorije, nutrine…Spolja sve djeluje, privlačno, sjajno, poput staklaste lazure na „lakovanoj“ crvenoj jabuci koja čeka sočan zagriz…i onog efemernog isčekivanja prožetog nemirom naslućenog – što ako i nije tako sočna i slatka kako izgleda, što ako je iznutra posve trula, u fazi raspadanja….kako potom vratiti prvobitno stanje, sliku…možda je bolje ne zagristi… i živjeti u prividu, neznanju…Da li potrebno sve razotkriti, spoznati, iskustveno osjetiti/doživjeti?
Da li je marotte mignonette ?.. Mali princ u zemlji čuda, što traga za izgubljenim vremenom u dokoličarsko zamamnom vrtu uživanja, pun gordosti i predrasuda…neke opčinjene čednosti/čudnosti …
Nižu se radovi iz nadovezujućih ciklusa poput kataloga čulnih informacija, i neke osobene „mentalne geografije“ prožete hedonizmom, zadovoljstvom stvaranja. Potreban je otklon, izvjesna geografska i mentalna distanca da bi se ponovo otkrili zapretani i u prošlosti ostavljeni mediternaski korjeni.
S toga, Vukčevićevi radovi predstavljaju svojevrsni „egzodus u nostos“, ukazuju da svaki povratak „kući“ ne može da izbriše „ne-dom“, iskustvo stranca. Život pored vode (rijeka u Podgorici i Parizu, mora u Herceg Novom), zakon mora ne dozvoljava fiksiranje korjena, već samo sporadična, nesigurna sidrenja. Pripadnost mjestu, jeziku, kulturi uvijek sadrži neophodan pokret dislokacije, nepripadanja. Zato je sve u Srđinim djelima u nekim malim kretnjama i/ili koloritnim kovitlacima, čak i kada predočeno odiše statikom prizora. U suprotnom, postoji rizik od upadanja u opasno zatvaranje identiteta, koje nužno vodi do poricanja, ponekad čak i uništenja drugog, različitog, drugačijeg, stranca u nama.
Vukčevićevi umjetnički radovi nisu samo slike, skulpture, objekti, instalacije, estetizovani/ezoterični prostori…oni su antropološke i socijalne izjave, koje proizvode djelo-stanje. Ujedno, to su putovanja koja ne otkrivaju nove (kulturne) pezjaže, već nove poglede. Pripadnost određenom mjestu obdarena je originalnošću individualnog življenja. Mjesta rođenja i mjesta života sudbina može beskrajno da udalji, ipak, ona ostaju povezana neponovoljivom autentičnošću individualnog življenja. Harizmatična, svjetlošću okupana Boka, zanosni, mistični Pariz – izabrana mjesta i mjesto rođenja – Podogorica, kao usud i Srđanovi egzodusi, ekapizam u njemu svojstvena „genii locorum“.
Zagonetno i dopadljivo, konspirativno, hermetično, pokretno, višedimenzionalno, realistično i magično, nedjeljivo, ponekad i kontradiktorno, Vukčevićevo djelo u svojoj ambivalenciji, levitaciji i figuraciji istovremeno je duh koji je postao stvar, i stalno nadilaženje stvari od strane duha. Srđanove opredmećene slike, i prozori na njima, nisu imitacijom fokusirani za vječnost, već je imaginacija postigla istinsku mobilnost u vlastitom imaginarnom pejzažu i tako nagovjestila dijasporičnu prirodu čovjekovog postojanja.
Poput jedinstvene i efemerne melodije, poput figura koje prave oblaci na nebu i neponovljivih novljanskih jutrenja, koje ako propustite, gubite zauvijek, Vukčevićeva umjetnost krije polivalentnost, dihotomiju, bipolarnost svega u prirodi i čovjeku, i u krajnjem, ispod naizgled površne, slatkorječive, logoreične, dokoličarske svakodnevice nosi dekadenciju ljudske civilizacije, tragiku trenutka/života ( kako je u jednom osvrtu na Vukčevićevo umjetničko djelo primjetio Dado Đurić). Istovremeno, podstiče da maštamo, kroz procese zgušnjavanja – prirode, jezika, znakova uopšte. „Zgušnjavanje smisla je kružna, rekurzivna djelatnost, ona se odvija stepenima usavršavanja-gotivo nikada ne uspijeva od prve, zahtjeva ponovno oblikovanje…Novost kao izvornost, originalnost, čini se potrošenom. Ono što nas zanima nastaje iz gomilanja…“
DIO IZLOŽENIH RADOVA
(kliknite na sliku za uvećani prikaz)
