CRNOGORSKA MOLITVA VEDRE NOĆI
O, najmanja a najsvjetlija Zvijezdo
na svodu nebeskom!
Ti, što nosiš još nezapisano a meni znano
ime,
molitvu Ti upućujem:
Ne prestaj da sijaš – tako Ti svoda!
Ti nijesi Zvijezda bilo koja.
Tvoj odraz na Zemlji,
Crna Gora je moja!
Hiljadu godina, Zvijezdo, Ti sijaš sa svoda,
ugasiš li se sada – poružnjeće zbog toga
nebo cijelo.
Nestaće na zemlji u tami svi oni što življahu
od Tebe.
More će promijeniti boju i usahnuti
Ivanovih korita voda.
Orlovi lovćenski će ostati bez svojih krila,
pržina postati – moćna brda siva.
Molitvu Ti ovu upućujem bez suza.
Otplakala sam ja davno sve tuge Tvoje.
I suza u oku nemam više.
Dio njih sada su samo još – možda,
poneke kapi cetinjske kiše.
Za nestanak Tvoj, najlakše bi mi bilo optužiti
nebeske sile,
i možda zemaljske, neke…
Ali, ta utjeha mi ne bi povratila Tebe.
Krivicu zato, Zvijezdo, iako je nemam,
ja na vrijeme preuzimam na sebe.
I svake vedre noći, molitvu ovu, upućujem
Ti:
O, najmanja a najsvjetlija Zvijezdo
na svodu nebeskom!
Ti, što nosiš još neispisano a meni znano
ime,
Ti, što si sazdana od naše hiljadugodišnje
snage,
Ti, što si neugasla iskra naše nade,
Ti, Zvijezdo, što si sjajni svjedok svih
nesreća naših i pošasti,
našeg junaštva i počasti…
Ne prestaj da sijaš, tako Ti nas, i svoda!
Ti dobro znaš da nijesi zvijezda bilo koja.
Tvoj odraz, Zvijezdo, na Zemlji.
Crna Gora je moja!
Pored ove, sastavila sam Ti tajno i molitvu
novu:
govorim Ti je tiho, svaku noć sve tiše,
daje sem Tebe i mene, ne čuje niko više.
U novoj molitvi, tajnih riječi pregršt ima.
Uslišiš li mi ih, Zvijezdo,
ja ću to pokloniti svima.
I kada jednoga dana…
i ja budem gore… neđe, u tvojoj blizini,
i odozgo ću opet da ti se molim,
da tvoj sjaj i odraz budu vječni,
dolje na Zemlji, u mojoj Crnoj Gori!
A do tada, Zvijezdo, svake vedre noći
moja molitva glasna je neprestana:
O, najmanja a najsvjetlija Zvijezdo
na nebeskom svodu.
