Sa snaženjem i učvršćivanjem crnogorske države pod Petrovićima dolazi i do sve jačih tenzija između crnogorskih gospodara i glavara, između moderne i tradicionalne organizacije vlasti; o nastanku crnogorske političke emigracije u prvoj polovini devetnaestog vijeka i njenom djelovanju protiv dinastije Petrović piše dr Marijan Miljić, saradnik Istorijskog instituta Crne Gore
Vuk Radonjić bio je prvi Njegošev protivnik koji je morao da ode iz zemlje
Zametke crnogorske političke emigracije nalazimo za vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša. Oni koji su bili protivni vladici, koji je sjedinjavao u sebi i duhovnu i svjetovnu vlast, činili su na neki način i neformalnu opoziciju, političku struju koja se, u procesu stvaranja države, opirala njegovim nastojanjima iz više razloga. Crnogorsko društvo se diferenciralo ekonomski i politički. Društvene snage koje su bile uz vladiku zahtijevale su centralizovanu državnu organizaciju, dok su se druge tome suprotstavljale, braneći tradicionalne političke organe vlasti. Takođe, u Njegoševoj Crnoj Gori na početku njegove vladavine postojala su dva politička centra koji su uticali na stvaranje države: mitropolit i guvernadur. Zbog pretenzija na vlast, sukob među njima je bio neminovan. Stoga je guvernadurstvo ukinuto 1831. godine, guvernadurska porodica protjerana, a crnogorski guvernadur je postao prvi stvarni crnogorski emigrant.
Osim potonjeg guvernadura crnogorskog Vuka (Vukolaja) Radonjića kojega je mladi vladika protjerao, kako sam kaže da mu “ne iskopa trag po tragu”, bilo je još njegovih protivnika koji su morali da napuste zemlju (Luka Pejović Lokač, Marko Božović, Ilija Piletić, pop Mihailo Pejović, Markiša Plamenac…) i nastave političku borbu protiv Petrovića, apsolutizma Petra II i organa državne vlasti, dajući snažan otpor procesu učvršćivanja crnogorske države. Unutrašnji politički sukobi iz doba Petra II su se ne samo nastavili nego su planuli još većom žestinom u borbi za vlast za vrijeme njegova nasljednika knjaza Danila. U njegovo doba postojalo je nekoliko političkih struja koje su pružale otpor vladajućem centru oko knjaza.
U sukobu sa knjazom Danilom i političkim centrom oko njega, kojim dominira energična ličnost knjaževa brata vojvode Mirka, neki glavari crnogorski (pogotovo pretendenti na prijesto) morali su poći u emigraciju: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrović, serdar Milo Martinović, senator Luka Radonjić, vojvoda Anto Daković, Stevan Perović Cuca, Radovan Piper Mrčarica, Risto, Vido i Đoko Boškovići, Puniša i Petar Pavićević, Pero Nikolin, Mašo Filipov i Vuko Stankov, braća Đorđijeva Vuko i Mašan Petrovići, Todor Kadić i drugi viđeniji Crnogorci. Od osvetničke emigrantske ruke Todora Kadića stradao je i sam knjaz crnogorski i brdski Danilo Petrović Njegoš u Kotoru 1. avgusta 1860. godine.
Crnogorsku emigraciju protiv knjaza Danila pomagale su i podsticale Austrija, Rusija i Turska. Emigraciju, kojoj je na čelu bio Stevan Perović Cuca, Austrija je pomagala i politički i materijalno, a centar joj je bio nekad u Zadru, nekad u Kotoru ili Herceg Novom. Monarhiji je smetalo državno jačanje Crne Gore, a od knjaza se plašila. Emigranti su nekoliko puta organizovali zavjeru, pokušali da izvrše atentat, ali nijesu uspjeli da ga ubiju. Udruženi emigranti nijesu prestajali da organizuju političke borbe u Crnoj Gori i pripremili su još nekoliko zavjera protiv knjaza. Rusija je pomagala crnogorske političke emigrante zbog Danilovog približavanja Francuskoj.
Knjaz Danilo je vodio žestoku borbu sa emigracijom. Najopasnijeg od njih, Stevana Perovića Cucu, knjaz je, preko svojih agenata, likvidirao u Carigradu.
Ubistvom knjaza Danila, emigracija i opozicija nijesu uspjele da preuzmu vlast. Njegovu političku struju dalje su vodili vojvoda Mirko i njegov sin, knjaz Nikola, novi gospodar Crne Gore. Knjaz Nikola je u prvim godinama vladavine uspio da uništi zaostale opozicione političke elemente u Crnoj Gori i da učvrsti svoju apsolutnu vlast. Političko nezadovoljstvo pred kraj 19. vijeka i otpor knjaževom apsolutizmu stvarali su nove emigrante i opoziciju koja je djelovala izvan Crne Gore, prevashodno iz Srbije. Ugušene političke borbe nanovo su oživjele početkom 20. vijeka. One su od tada drugačijeg, parlamentarnog karaktera. To dovodi do formiranja političkih stranaka.
U nastajanju i djelatnosti crnogorske političke emigracije Nikolinog doba mogu se razlikovati dvije faze: 1. predustavno doba, i 2. period ustavnih i političkih borbi. Zaseban period čini vrijeme od 1914. do smrti knjaza Nikole koji je, zajedno sa vladom, doživio tešku izbjegličku i tragičnu emigrantsku sudbinu.
U predustavnom periodu knjaz Nikola se sukobio sa nekoliko viđenijih crnogorskih glavara kojima je smetala knjaževa apsolutna, neprikosnovena vlast. U emigraciju su morali da pođu vojvode Marko Miljanov, Jole Piletić, Peko Pavlović, Đoko Pejović. U pitanju su bili protest i nezadovoljstvo starijih generacija crnogorskog glavarskog sloja. Suština političkog otpora ovih glavara jeste nastojanje da se sačuva narušena tradicija plemenskog života i samostalnost, kroz opiranje državnom centralizmu i knjaževom apsolutizmu.
——————————————————————————–
Stvaranje države i narodni zborovi
Odstupanje od tradicije, žestina sa kojom je upravljao zemljom i prijeka narav knjaza Danila, donijeli su političke sukobe između odlučnog vladara i viđenijih glavara, pobornika staroga shvatanja da se na narodnim zborovima odlučuje o važnim narodnim i državnim poslovima. S druge strane, u tom procesu učvršćivanja države, kroz borbu protiv otpora takvoj odlučnosti, učvršćivao se i knjažev apsolutizam.
Crnogorska emigracija je imala veliki udio u slomu I nestajanju Crne Gore 1918.
Njihovo nezadovoljstvo se manifestovalo odlaskom, emigriranjem iz Crne Gore, bilo milo bilo silom. Glavari su željeli da sa sebe skinu odgovornost za stanje u Crnoj Gori i izbjegnu knjaževu samovolju. Iako su ovi emigranti bili vrlo uvrijeđeni i žestoko protivni knjaževoj svemoći i autokratskoj vladavini, nijesu potezali ni za kakvim nasilnim mjerama, niti su kovali zavjere protiv knjaza.
Međutim, kraj 19. vijeka donio je mnogo ozbiljnije proteste i veće nezadovoljstvo protiv Nikole I i njegovog režima, ozbiljnije sukobe sa pojedincima iz mlađih generacija, uglavnom školovanim ljudima. Do kraja 19. vijeka nije bilo uslova da političke struje prerastu u političke stranke. Tek poslije Berlinskog kongresa 1878. sa međunarodnim priznanjem Crne Gore, teritorijalnim proširenjem i, u godinama mira, napretkom na svim poljima društvenog, političkog, privrednog i kulturnog života, uz klasno raslojavanje i jačanje države – postepeno su se stvarali uslovi i za novi oblik političke borbe za vlast i upravljanje Crnom Gorom.
Sa svim promjenama narastao je opozicioni zamah u Crnoj Gori i uvećavala se crnogorska politička emigracija. Po istraživačima predustavnog perioda Nikoline vladavine, knjaz se nekako uživio u svoj ovještali i okoštali način vladavine, nije primjećivao ili nije htio da primijeti da je došlo neko novo doba i donijelo mnoge promjene. Jer, neminovno su talasi onoga što se događalo u Evropi, pa i u neposrednom okruženju, zapljuskivali Crnu Goru. S druge strane, interesi velikih sila, balkanski procesi i dešavanja u samoj zemlji, bacili su Crnu Goru u opasni vrtlog, u kome je najzad i potonula. Uz sve to, nestanku Crne Gore uveliko su pripomogle knjaževe velike zablude i iluzije ali i neki opasni sindromi u karakteru i svijesti Crnogoraca. U predustavnom periodu, poslije starih vojvoda i glavara, iz Crne Gore je emigriralo i nekoliko mlađih, školovanih Crnogoraca. Od njih posebno treba istaći: Toma Orahovca, Maksima i Marka Backovića, bivšeg knjaževog ađutanta Sava Ivanovića, braću Isaila i Milutina Tomića, Lazara Božovića.
Vojničke pobjede, teritorijalno proširenje zemlje, privredni, kulturni i svaki drugi napredak donijeli su knjazu Nikoli veliku slavu i poštovanje u Crnoj Gori i izvan nje. Do kraja 19. vijeka bio je uzdizan i hvaljen, čak isuviše glorifikovan.
Pored toga počinju krajem devetnaestog vijeka sve jači napadi na Nikolu Petrovića Njegoša i prve osude njegove vladavine i iz Crne Gore i sa strane, naročito iz Srbije. Ti napadi su bili sve snažniji i nemilosrdniji poslije majskog prevrata u Srbiji 1903. Naredne godine su lomile njegove napore, sve do tragičnog sloma Crne Gore u Prvom svjetskom ratu i njenog državnog nestanka 1918. godine. U svemu tome veliki udio je imala i crnogorska politička emigracija širom Evrope, koja je osobito bila snažna u Srbiji i djelovala je zajedno sa crnogorskom univerzitetskom omladinom.
Zbog delikatnosti teme i otvaranja jednog vrlo “vrućeg” pitanja u istoriji Crne Gore i u crnogorskoj istoriografiji, bio je neophodan jedan duži uvid kao retrospektivni pogled ovog segmenta crnogorske prošlosti. Zadatak ovoga rada i jeste da, osim nastanka i razvoja, bar donekle, prikaže odnos crnogorske političke emigracije prema Crnoj Gori i dinastiji Petrović – Njegoš u publikacijama koje je ona izdavala (knjige, brošure, proglasi, proklamacije, rezolucije), ili u novinskim člancima koje je objavljivala u listovima koji su joj bili naklonjeni, a kasnije u monografskim studijama i sjećanjima njenih glavnih protagonista.
Emigrantski crnogorski pokret, i pored toga što je obrađivan u širim istorijskim pregledima Crne Gore, još uvijek nema svoju svestranu i cjelovitu monografsku obradu. Ova tema zahtijeva, osim istoriografske, i širu naučnu elaboraciju.
Vjekovni pokrovitelj i zaštitnik Crne Gore, Carska Rusija, u svojoj balkanskoj politici i dalje je bila zainteresovana za Crnu Goru. Međutim, od 1903. godine za interese te velike sile i njene imperijalne težnje u novim međunarodnim prilikama Srbija je postajala važnija od Crne Gore. Ona, čak, sve više vrši snažan pritisak na Crnu Goru da svoju politiku upodešava prema politici Srbije. Srbija se svestrano spremala da odigra ulogu Pijemonta na Balkanu i objedini pravoslavne hrišćane kao “srpski narod” u “svim srpskim zemljama” i ostvari “zavjetnu misao” ujedinjenja “svekolikog Srpstva”. U tom pravcu bila je okrenuta ne samo politika nego i nauka. S druge strane, srpsko pitanje se rješavalo kroz veliku istočnu krizu i rješavanje istočnog pitanja – sudbinu Otomanske imperije u Evropi ali i naroda koje je ona držala u viševjekovnom ropstvu.
——————————————————————————–
Pod uticajem srpskih režima
Treba istaći da je crnogorska politička emigracija samo djelimično autentična, jer je u doba Nikole I ona dobrim dijelom nastala pod uticajem sa strane, naročito uz pomoć režima u Srbiji i naklonost dinastija Obrenovića i Karađorđevića. Crnogorsku emigraciju su, s druge strane, stvarale i slabosti knjaževog režima, ali i nove okolnosti u evropskom međunarodnom pokretu koji je određivao i sudbinu Crne Gore, crnogorske države i dinastije.
Sistematski je podrivan kako ugled knjaza Nikole I, tako i suverenitet države Crne Gore
U okviru rješavanja toga pitanja i uspostavljanja novog poretka među evropskim državama, rješavalo se i pitanje Crne Gore. Jedni su taj problem vidjeli kao “srpsko pitanje” a drugi kao “crnogorsko”. Stoga je nemoguće izučavati pitanje crnogorskog emigrantskog pokreta krajem 19. i početkom 20. vijeka bez svestranog izučavanja političkih odnosa Srbije i Crne Gore do 1918. godine. I sam knjaz Nikola zadugo se zanosio planovima, koji su se pokazali kao velike iluzije i tragične zablude, da tu objediniteljsku misiju na Balkanu može i mora da odigra upravo Crna Gora. To je izazvalo buru negodovanja u Srbiji, u čemu su najglasniji bili crnogorska emigracija i neki listovi. Jer veliki ugled knjaza – kralja Nikole I i dinastije Petrović Njegoš bili su velika smetnja za ostvarenje zavjetnog srpskog ujedinjenja, kako su ga zamišljali zvanična Srbija i velikosrpski krugovi u kom bi Crna Gora prestala da postoji kao država. U tom dinastičkom “hladnom” ratu, crnogorskoga gospodara i njegovu dinastiju je trebalo kompromitovati i, vremenom, ukloniti a da se na vlast dovede garnitura poslušna Beogradu. S druge strane, u drugim varijantama ujedinjenja crnogorski knjaz je bio i te kako aktivni protagonista i akter. Međutim, njegova ujediniteljska vizija je bila opasna za opstanak crnogorske države.
U postojećim okolnostima za ostvarenje tih svesrpskih ciljeva nastojalo se da se iskoristi naraslo nezadovoljstvo određenih slojeva i pojedinaca u Crnoj Gori. Pogotovo se revnosno radilo na tome da se, osim emigranata, crnogorski đaci i studenti okrenu protiv crnogorskog režima. U Crnoj Gori se računalo na mladu inteligenciju kojoj nijesu odgovarala zastarjela shvatanja i nerazvijeni državni sistemi u odnosu na onaj gdje su se školovali. Iskoristivši patriotski i demokratski zanos ovih snaga i težnju ka ujedinjenju, režim u Srbiji je sinhronizovano pripremao likvidiranje i crnogorskog vladara i suverenitet crnogorske države.
U najvećoj mjeri ni emigrantski ni studentski ni, kasnije, klubaški pokret – nijesu bili, vrijeme je to pokazalo i potvrdilo, izraz interesa crnogorskog naroda već određenih ekspozitura sa strane i druge dinastije. Ovaj udruženi pokret, i odranije a naročito od 1905. godine, sistematski podriva ugled i slavu Nikole I i njegove dinastije ali i suverenitet Crne Gore. Crna Gora počinje da se tretira samo kao “srpska provincija”, a sve što je autentično crnogorsko izvrgavalo se ruglu, svaki napredak se minimizirao, dok se stanje u Srbiji, koje je bilo vrlo haotično, idealizovalo i navodilo kao primjer dobro organizovanog društva i uređene države. Međutim, bilo bi nepravedno i neistinito osporavati crnogorskom emigrantsko – studentskom pokretu i dimenziju autentičnosti i samostalnosti koju zaslužuje. Ti mladi ljudi donosili su u svoju zemlju iz sredina u kojima su učili i studirali nova shvatanja, ideje demokratije i građanskog društva.
Takođe, novi uticaji su dolazili u Crnu Goru i preko crnogorske ekonomske emigracije, koja je bila rasuta po svijetu, naročito u Americi. Isto tako, dolazak u Crnu Goru stranaca i izvanjaca nije ostao bez uticaja na crnogorsko društvo. Tako se zahvaljujući različitim uticajima formirala crnogorska opoziciona misao i politička opozicija vladajućem režimu i obliku upravljanja državom. Mora se, međutim, konstatovati da iz više razloga treba odvajati rad crnogorske političke emigracije (koja je krajem XIX vijeka imala snažno emigrantsko jezgro na čelu sa glavnim odborom) od djelatnosti crnogorskih đaka i studenata, u Beogradu prije svega, ali i u drugim univerzitetskim centrima – bez obzira što su često zajedno nastupali i što su im politički ciljevi bili slični. Kod omladine su posrijedi bili više mladalački zanosi, iluzije, zabluda ali i iskrenost i nevinost, dok su emigranti bili znatno radikalniji u svojim ciljevima, težnjama i metodima. Prvo udruženje crnogorske omladine osnovano je 1894. i brojalo je šest članova. Svi su pripadali srpskim radikalima a jedan naprednjacima. O prilikama u Crnoj Gori, osim na sastancima, raspravljali su preko stranica više naklonjenih im listova i novina, srpskih i jugoslovenskih. U predustavnom periodu prostor za tekstove najčešće im je ustupala “Zastava”.
Osim tekstova u srpskoj i jugoslovenskoj štampi, čiji su autori crnogorski emigranti, iz predustavnog perioda sačuvano je i nekoliko publikacija.
——————————————————————————–
Režimski pamflet protiv Petrovića – Njegoša
Najznačajnije emigrantsko djelo u predustavnom periodu je knjiga – pamflet “Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović – Njegoševog doma”, štampana u Osijeku “o trošku generalisima Milana Obrenovića (a možda vlade i režima). Knjigu je “sakupio i izdao Glavni odbor Crnogorske emigracije”, u Beogradu 1898. Istina, njeno autorstvo bibliografi pripisuju crnogorskom emigrantu Savu Ivanoviću iz Cetinja, vojnom pitomcu i bivšem ađutantu knjaza Nikole. Takođe, po literaturi, bibliografskoj i istoriografskoj, izvjesno je da su u sastavljanju ove zamašne publikacije veliki udio imali srbijanska vlada dr Vladana Đorđevića, policija, novinari i neki pojedinci, crnogorski emigranti, politički otpadnici i drugi.
Osim na Nikolu i glavare emigranti su se okomili na sve autentično crnogorsko
Inače, emigrantska hronika “Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrovića – Njegoševog doma”, na 320 stranica, zamišljena je vrlo ambiciozno kao višetomno djelo u kome se bespoštedno kritikuju crnogorski suveren, crnogorski režim i svi segmenti vlasti, ali se ne otvaraju nikakve jasne perspektive niti nude neka racionalna rješenja, osim mitske, samoj sebi nejasne svijesti o ostvarivanju ideje “zavjetnog” svesrpskog ujedinjenja. Međutim, publikovana je samo prva sveska, jer je dalje izlažanje, vjerovatno, prekinuo majski prevrat 1903.
“Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrovića – Njegoševog doma” jeste na neki način, iako pamflet, svojevrsni manifest crnogorske emigracije u predustavnom periodu njenog djelovanja. Osim na knjaza Nikolu i cijelu dinastiju Petrović – Njegoš, emigranti su se okomili i na sve što je crnogorsko. Takođe, nijesu pošteđeni ni mnogi crnogorski glavari, narodni prvaci pa i cijela bratstva ili plemena, koji iz nekih razloga nijesu bili po volji ne samo crnogorskim emigrantima nego i srpskom režimu na čelu sa kraljevima Milanom i Aleksandrom Obrenovićem.
Osnovna namjera ove knjige bila je da se knjazu Nikoli nanese uvreda (“da ga u srce zaboli”) ali i da se baci velika ljaga na cijelu dinastiju Petrovića koja je za emigrante i snage koje su ih u Srbiji podržavale i pomagale, bila veliki, stvarni i politički protivnik. Crnogorski emigranti prevashodno napadaju ličnost kralja Nikole, ali i njegove političke ambicije i planove, Nikolinu i Petrović – Njegoševu Crnu Goru, kao da druga Crna Gora može da postoji i opstane. Ovo je, zaista, rijetko uvredljiv spis kojim se nastoji da se diskvalifikuje postojeća Crna Gora, njen vladar i njegova vladavina. Crnogorski emigranti se nijesu slučajno opredijelili za tako moćno sredstvo političke borbe kojim bi poništili sve zasluge knjaza Nikole i njegovih prethodnika i onemogućili njihovu viziju srpskog i južnoslovenskog ujedinjenja, a pogotovo da bi eliminisali sa političke scene knjažev stvarni prestiž na širem balkanskom i evropskom prostoru. To vrlo moćno sredstvo političke borbe crnogorskih emigranata u Srbiji, protiv crnogorskog režima i države, osim uvredljivog karaktera ispunjeno je pežorativnim značenjem, pizmom, mržnjom pa i željom za osvetom.
Volter, koji je i sam bio pamfletista (ali višeg reda i nivoa), kaže: “Pošteni ljudi, koji misle, jesu kritičari; zlobnici su satiričari, a pokvarenjaci pišu pamflet”.
I zaista, bilo je dosta poštenih ljudi među crnogorskim emigrantima, naročito u ustavnom periodu, istinskih kritičara režima i boraca za promjene u Crnoj Gori, za uvođenje demokratije i vladavine prava, za ograničavanje knjaževe samovolje i despotizma. Međutim, bilo je ne samo satiričara nego i onih trećih. Publikacija “Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović – Njegoševog doma” struktuirana je iz nekoliko odjeljaka. U prvom odjeljku se govori o pravosuđu “Njegoševog doma”; u drugom o unutrašnjoj politici; u trećem o finansijama i narodnoj privredi, o ekonomskom stanju u Crnoj Gori i, posebno, o vađevini; u četvrtom odjeljku raspravlja se o prosvjeti i religiji u Crnoj Gori; peto poglavlje posvećeno je spoljnoj politici dinastije Petrović – Njegoš, osobito knjaza Nikole, ali i načinu na koji se crnogorski režim borio protiv crnogorske emigracije; u šestom odjeljku kao prilozi dati su Zakonik Petra I i Zakonik knjaza Danila, Pismo Crnogorskog zbora Svetom ruskom sinodu iz 1804; uz sve to veliča se guvernadurska kuća Radonjića na račun vladalačkog doma Petrovića; i, na kraju, dato je nekoliko pisama crnogorskog emigranta Isaila T. Tomića i završna razmatranja autora ove publikacije, mada je ona bez potpisa pisca ili pisaca, iako se kolektivni autor predstavio kao Glavni odbor crnogorske emigracije, koji je to “potvrdio” i svojim pečatom.
U prilogu ovoga spisa, koji ima karakter političkog manifesta, Glavni odbor se obraća “srpskoj omladini u Crnoj Gori” da digne glas protiv knjaza Nikole, njegovog režima i uopšte dinastije Petrović – Njegoš koja je, po njima, ne samo glavni krivac za sve nevolje Crne Gore nego, što je za njih važnije, i najveća smetnja ujedinjenju “vaskolikog Srpstva”. Za ostvarivanje toga cilja crnogorska emigracija u Beogradu u to vrijeme preporučuje italijanski model ujedinjenja.
Dalje se kaže: “Dom Petrović – Njegošev za Crnu Goru nije ništa više od ma kog mu drago doma crnogorskog, nego štaviše manje od mnogo njih – manje ako bi mu se pripisalo u vrlinu to što nema skoro nijednog ognjišta u naše Otačestvo kog nije svojom zločinačkom mučkom rukom u krvi oblilo”.
——————————————————————————–
Petrovići krivi jer su ometali pripajanje Crne Gore Srbiji!
Preporučivši ovu preambiciozno skrojenu publikaciju omladini u Crnoj Gori, Glavni odbor crnogorske emigracije zaključuje: “Pa kad je tako, zašto onda snositi da nas taj dom tlači, sisajući kao pijavicu našu krv, i, ono što je najgore, zašto da mu dozvoljavamo više da svojoj neopravdanoj gramzivosti žrtvuje srpske interese, i svojim intrigama da staje na put prisajedinjenju Crne Gore uz Srbiju!? Jes, mi se pitamo, zašto da taj dom trpimo više, koji svojim paklenim ambicijama nebratski žrtvuje onu ljubav i odanost koju Crna Gora kao mlađa sestra, uz najveće strahopoštovanje duguje svojoj starijoj sestri – Srbiji.
Poslije dugog i napornog razmišljanja odlučismo se za dinastiju Obrenovića…
Sa snaženjem i učvršćivanjem crnogorske države pod Petrovićima dolazi i do sve jačih tenzija između crnogorskih gospodara i glavara, između moderne i tradicionalne organizacije vlasti; o nastanku crnogorske političke emigracije u prvoj polovini devetnaestog vijeka i njenom djelovanju protiv dinastije Petrović piše Marijan Miljić, saradnik Istorijskog instituta Crne Gore
Jer ne treba se varati ni za ljubav Njegoševog doma sami sebe da lažemo, no da otvoreno priznamo, da je Crnoj Gori, kao državi, bez Srbije nemoguć dalji opstanak, već i stoga, što nas Njegošev dom zajmi u prosjake, da nijednog kraja od svijeta nema, gdje se ne bi našao po koji Crnogorac i vidio kako zavidljivo gleda u blagostanje i sreću drugih naroda, a on jadnik toga nema”.
Iz takvog stanja, poručuju crnogorski emigranti, Crnu Goru može da izvede samo njena omladina, da narodu otvori oči, da ga oslobodi od dotadašnjih zabluda “u koje ga Njegošev dom drži, odvajajući ga zlonamjerno i srcem i dušom od ostalog Srpstva!”
U tom smislu, u borbi za svoje, i ne samo svoje interese Glavni odbor crnogorske emigracije skoro da anatemiše: “Prokleta da si, Omladino Srpska u Crnoj Gori, ako se ovome tvome pozivu ne odazoveš, već ga, usljed malodušnosti ili koristoljublja, budeš žrtvovala nesrpskom radu Njegoševog doma! – a blagoslovena da budeš među sva buduća srpska pokoljenja, ako djelom pokažeš, da si potpuno svjesna ovoga svoga svetog i uzvišenog poziva!”.
U izboru za koju se dinastiju, koja će objediniti Srpstvo, opredijeliti – crnogorska politička emigracija nije imala dilema: “Mi srpski emigranti iz Crne Gore, potpuno svjesni ovoga poziva, posle dugog razmišljanja izabrasmo kuću Obrenovića, čijoj istoriji ne može nikakav Srbin ostati a da se ne divi; a “vrline” Njegoševog doma evo iznosimo tebi u minijaturi u ovom djelu, koje počesmo sa ovom I – vom sveskom, a koju smo u rukopisu preko Gavra Vukovića, šefu toga doma, 25. aprila ove godine, uputili”.
Uvodni proglas Glavnog odbora u publikaciji je datiran na “Spasovdan 1898. godine”. Knjiga je zamišljena kao direktno obraćanje knjazu Nikoli lično. Nipodaštavajući ne samo njegove državničke sposobnosti nego i čineći sve da ga okleveta kao ličnost, emigracija nastoji da omalovaži i njegovo književno djelo. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se emigracija osobito okomila na Nikolinog prethodnika Petra II Petrovića Njegoša kao utemeljivača centralnih organa vlasti i, pogotovo, kao glavnog inicijatora i realizatora kanonizacije vladike Petra I za sveca.
Ova knjiga sublimira odnos emigracije, do 1903. godine, prema vladalačkoj kući Petrovića, prema sedmorici vladara iz te dinastije i svemu onome što su oni činili u Crnoj Gori i za Crnu Goru od 1697. godine do 1898. kada je i nastalo ovo emigrantsko štivo. Petrovići su za crnogorsku emigraciju u Beogradu prije svega, bar po ovoj publikaciji bili: “Narodna kuga”, “božja kazna”, “Pilati”, “otrovi”, “zvjerad u čovječjoj koži”, otuženi i prepredeni zlikovci” koji su krv “zločinački na svako crnogorsko ognjište prosuli”, “sramotna i hajdučka kuća”. Petrovići se nazivaju “fiksiranim” (umišljenim) “balkanskim carevima”. Emigracija smatra da su Petrovići tajno radili protiv Srpstva i njegove zavjetne misli – ujedinjenja. U tom duhu je Petar II “grobar srpskog imena” jer navodno, od njegove vladavine cijela kuća Petrovića kroz Crnu Goru čini “bezakonja i pljačkanja”, ali je i “krvožedni mitronosac”, “gadni mitronosac”, “franzovi krvolok”, “krivokletnik”, “mitronosni krvolok”, “okoreli zlikovac pod mitrom”, “vjerolomni mitronosac”, glava pod bradom bez obraza”, “glava pod mitrom bez časti”, “glava pod mantijom bez pojma o bogu”, “najsramotniji hrišćanski sveštenik, koji do sada zemlju gazio”, “franzavi bezakonik u mantiji”, “vtori Aleksandar Bordžija”, vladika koji je svojim postupanjem uspio “da okalja čast srpskog naroda u Crnoj Gori”, koji je nanio “ljagu srpskom narodu u Crnoj Gori”.
S kakvom su se mržnjom crnogorski emigranti odnosili prema Petru II vidi se po tome kako tumače njegovu potonju volju: “Neka počiva na Lovćenu, jer zbilja, kao da mu je sam Bog naredio da na samrtnom času izabere to mjesto za vječiti boravak među zvjerovima i na tom svijetu, kao što je sam bio zvijere i razvratnik na ovome”.
Pripisujući sve nevolje Crne Gore i siromaštinu naroda vladajućim Petrovićima, emigracija lamentira nad Crnom Gorom: “Šta je jadna Crna Gora dočekala pod upravom toga doma, i, kakva je ta zemlja danas to se jedva može zamisliti – to su samo zločinci kadri od jednog naroda učiniti. Jeste, to je ona slavna mučenička Zemlja, koju prolita krv naših prađedova bješe do neba uzvisila, a u kojoj danas nema ništa što nije poniženo i pogaženo, obrukano i podjarmljeno, oglobljeno i sablažnjeno, silovano i obeščašćeno.
——————————————————————————–
O Njegošu i “Gorskom vijencu”
Petar II je bio meta napada u ovoj knjizi čak i kao pisac “Gorskog vijenca”. Emigracija kao da nastoji da poništi ono što je autentično crnogorsko, što sublimira duh naroda i Crne Gore Petrovića, njen najveći duhovni domet: “Izgleda Visočanstvo, kao da Vi, odviše zaboravljate da se “Gorski vijenac” pisao u ono vrijeme, kad je uopšte svaki Crnogorac manje – više glup, prost i fanatik bio, te nije znao ni umeo da ocijeni šarlatanstvo, laži i zločinstva vladike Rada, koji je pokušao da pisanjem “Gorskog vijenca”, ukrije od potomstva svoja gnusna izdajstva i nevaljalstva”.
Za Petra Cetinjskog rekli su da je pajac, a za njegovo posvećenje da je podvala!
Pobjedonosni barjak crnogorske vojske koji je prelazio s naraštaja na naraštaj, iz ruke u ruku, taj krstaš barjak je, pogotovo za vrijeme posljednja tri gospodara Petrovića, doživio neslavnu sudbinu, jer je sada “u ruci kukavice, sablja o pasu hulje i rufijana (provodadžije), narodna kasa u džepu lupeža i varalica, pravosuđe u samovoljstvu dželata i zlikovaca, žbira i niskog oruđa cetinjskog Anti – Hrista”.
Neoprostivo je što se knjaz Nikola predstavlja “jedinim dostojanstvenikom krune ujedinjenog Srpstva”. Osim toga, on na svaku stranu kupuje pisce, novinare, “jadove i političke varalice” da ga predstavljaju kao demokratu. S velikim ambicijama, ali u žestokom ironično – sarkastičnom tonu, analizirajući crnogorsko sudstvo i pravosuđe, emigranti, autori ove publikacije, idu toliko daleko da prave vrlo teške aluzije čak i na račun Valtazara Bogišića, ističući da je on “čuveni naučnik, akademik – carski savjetnik, pravnik i zakonodavac svjetskog glasa”, ali se čude i zajedljivo pitaju: “Je li on na čelu te grane državne uprave, koja se u sretnim državama naziva pravosuđe! – Jes, mi pitamo, je li on ministar pravde u Crnoj Gori, ili Vaši perjanici, i ako je, zašto onda da njegovo časno ime i glas na ovako nedostojan način prljate, a njega pak, zašto to dozvoljava?!”.
U unutrašnjem državnom uređenju miješaju se ingerencije pravosudne i policijske vlasti. Plemenski kapetani su za plemena istovremeno i sudije i glavni policijski predstavnici, okružni za okruge, guverneri za nahije i “šenatori” uopšte za svu zemlju. Emigracija kaže da je knjaz Nikola uveo “tajnu policiju, iako je njen stvarni tvorac vladika Petar II. Ona se, po njima, regrutuje iz vrlo sumnjivog sloja i iz svih struka, od pojedinaca čija moralnost stoji pod znakom pitanja. Tajna policija se naziva “monstruoznim klupčetom”. Ono je u knjaževim rukama, knjaz ga “obmotava i zamotava” prema svom interesu i interesu njegovog “mračnog doma”. U knjizi se nastoji da se dokaže kako cijeli policijski sistem crnogorski nije ništa drugo “sem jedan nastavak ovog krvavog, zločinačkog i odvratnog rada, s kojim je vaš djed, mitropolit Petar II, na nesreću Crne Gore i na porugu Boga i ljudskog roda zamislio, da od prljavih njeguško – kotorskih kaluđerština i proskuraša iz Vašeg doma stvori jednu koliko skorovečernju i skandaloznu, toliko naduvenu i po srpske interese ubitačnu dinastiju!!!”.
U izobličavanju cijele dinastije, na miru nije ostavljen ni sveti Petar Cetinjski, čijoj svetosti se ovi pamfletisti rugaju tako da to predstavlja više nego svetogrđe. O njegovoj smrti i posvećenju se govori sa užasnim sarkazmom, iako kažu da je taj crnogorski gospodar “jedini pošteni kaluđer” iz Petrović – Njegoševog doma.
Petra I ovi emigranti nazivaju: “Sveti Petar Njeguški; a tvrde da je poslije četiri godine kada je nađen cjelokupan izgledao “kao pajac, šareni svetac bez nosa”.
U stvari, jasno se kaže da je “posvećenje” Petra I podvala Crnoj Gori i Srpstvu i da Petrovići nijesu “sveta kuća”. Čak je, navodno, zadugo, upravo zbog njih, monaški čin u Crnoj Gori bio prezren. Petar II je zbog “neznatnosti” toga crnogorskoga doma našao sredstvo “da utvrdi osnov toj svojoj, po Crnu Goru i Srpstvo, kobnoj zamisli, te usljed tog i učinio ovo posvećenje i vaskrsenje svoga strica Petra I, čim je zaista dosta postigao, da su od tog vremena Crnogorci počeli sa sasvim drugim očima da gledaju Njegošev dom”.
Pošto je nazvan “krvožednim mitronoscem”, u knjizi se nabrajaju njegovi “užasni zločini” koje je počinio po Crnoj Gori uvodeći državni poredak i uspostavljajući organe centralne zemaljske vlasti. Ocrnjeni su svi Njegoševi saradnici, a njegov savjetnik i senator Stevan Perkov Vukotić nazvan je “najvećim smutljivcem u svome vremenu”. Petru II emigracija pripisuje u grijeh mnogo toga što se tiče vođenja zemlje i unutrašnje politike, nazivajući to “izdajstvima” protiv Crne Gore i srpskih interesa. “Izdajstva” slične vrste emigracija pripisuje i Njegoševim prethodnicima: vladika Vasilije je nudio carici ruskoj Katarini II da joj za novčanu nagradu “proda Crnu Goru” da prizna njeno “suverenstvo”, što je carica, navodno, s gnušanjem odbila. Petar I, “šareni svetac bez nosa”, pokušavao je da Crnu Goru proda Rusiji, zbog čega je bio protjeran.
——————————————————————————–
Jedini zahtjev da se Crna Gora odrekne sebe same!
Bespoštedno kritikujući unutrašnju politiku “Njegoševog doma”, Crne Gore i knjaza Nikole, emigranti ne štede ni oštre riječi, ni pogrde, ni uvrede. Međutim, nema ni najmanje želje da se, kritikujući ono što ne valja u Crnoj Gori, ukaže šta i kako bi trebalo raditi da se stanje popravi, osim da se Crna Gora odrekne dinastije Petrovića i likvidira svoga suverena i svoju državnost. Njeguško pleme, koje je dalo vladalačku kuću Petrovića Crnoj Gori, naziva se “lacmanskim” a svi Njeguši “čarapaši i palinoge”. Autori se zaklinju da će “do groba” raditi i pisati protiv ovog plemena i zariču da će “faktima” dokazati: “Da je njeguško pleme, a naročito Petrović – Njegošev dom, pokvarilo iz temelja Crnu Goru i stvorilo od ove časne i junačke srpske provincije jedan mračni grob i vituperijum celog čovječjeg roda!”.
Kontra Petrovića, emigracija navodi Obrenoviće kao primjer uzvišenosti i časnosti u svemu
Medakovića koji je to u svojoj “povjesnici Crne Gore” nazvao klevetama arhimandita Vučetića, pisci ovoga djela nazivaju “samozvanim istoričarem”. Medakovićeva “Istorija” se naziva “zloglasnom” zato što je pristrasna, pisana “po diktatu vladike Rada”.
Nevjerovatno je da je dom Petrović – Njegošev, a emigracija to podvlači kao istinu, “koji je počeo još od doba Petra II raditi nauštrb srpskih interesa, postavio temelj onome ubitačnom separatizmu”, koji se tek sada počeo u svoj svojoj nagoti ispoljavati u “knjaževoj ličnosti”. Emigranti su oklevetani i naružili su sve čuvene glavarske kuće crnogorske koje su u doba Petrovića učestvovale u upravljanju Crnom Gorom. Takođe su uložili veliku upornost i oštrinu da okaljaju ordene crnogorske koje su ustanovili Petrovići. Po njima su oni izgubili svaku vrijednost i značaj. Oni “ne vise o prsima ljudi i junaka već o prsima špijuna i kukavica, spletkara, kockara, pijanica, lupeža, bludnika i pezevenke” Nikoline i njegova doma. Sam knjaz Nikola je proglašen jeret-ikom koga bi trebalo izbaciti iz crkve kao “nedostojnog sina iz svoga krila”. To što Crnogorci vole knjaza dokaz je “da oni nijesu nikakav narod”, jer Nikola nije nikakav vladalac “već jedna ordinarna varalica”.
Emigrantskom maču nijesu izmakli ni drugi Petrovići: vojvoda Božo, vojvoda Šako, Filip, Krco, Đuro… svi odreda. Posebnu pažnju autori ove knjige su posvetili crnogorskim finansijama i narodnoj privredi za vladavine Petrovića, a nadasve knjaza Nikole. Po njima, državnom imovinom upravlja jedan jedini čovjek – a to je knjaz. Crna Gora nije država, već knjažev spahiluk. Kao i u svemu, tako i po pitanju finansija Petrovići se nazivaju “kugom srpskom”. U publikaciji se daje približna slika državnih prihoda, i rashoda. Oporezivanje je “prosto pljačkanje bijednog naroda”. Sva zemlja je opterećena velikim porezima. Uz to su velike dažbine koje se naplaćuju na pazarima na kojima Crnogorci trguju: budvanskom, kotorskom, risanskom. Velike carine smetaju izvozu stoke i drugih proizvoda, uz to su još i monopol soli, baždarina, razne globe itd. Osim navođenja “preciznih” i “tačnih” cifara prihoda i rashoda, date su i tabele troškova na razne “struke” u odnosu na cjelokupni bilans primanja i “izdavanja” države.
Za razliku od dinastije Petrovića, emigracija navodi dinastiju Obrenovića kao primjer uzvišenosti i časnosti u svemu, naročito na propagandi “zavjetne srpske misli”, dok Njegošev dom “na to ne troši ni prebijene pare, i zato se naziva “sramotnom dinastijom”.
Osobita pažnja je poklonjena zemljoradnji i stočarstvu, kao dvijema glavnim privrednim granama i gotovo jedinim načinima privređivanja jer je cijela Crna Gora na vrlo primitivnom nivou razvitka. Poljoprivredu karakteriše veliko neznanje, rđavo zemljište, ratovi i sušne godine. Takvo stanje je uslovilo znatna iseljavanja u druge krajeve, naročito u Srbiju, na nadničenje u Carigradu i u Grčkoj, na težak rad u Americi. Zajmovi su veliko zlo u Crnoj Gori. Oni su mnogu kuću crnogorsku zatvorili, a dužnike u svijet otjerali. Osobito zlo je vađevina. Njena naplata je vrlo rigorozna: da bi se izvršila naplata, “Dužnicima se prodaju i verige iznad ognjišta”. Naime, radi se o trgovanju poklonjenim žitom iz Rusije. Ono se prodaje sirotinji po nečuvenim cijenama, a dug se egzekutivno naplaćuje uz sramne zajmove. Ne može se u Nikolinoj Crnoj Gori govoriti ni o kakvom trgovačkom napretku a još manje o industrijskom. U nekoliko crnogorskih varošica trgovinom se bavi nekoliko desetina ljudi. O rudarstvu i drugim korisnim granama privrede i industrije ne može biti ni pomena. Emigracija u najoštijim potezima ukupno ekonomsko stanje Crne Gore svodi na zemljoradnju i stočarstvo, pored nešto malo ribolova. Sve je to na primitivnom stepenu razvitka. Knjaz ima ogromna imanja po Crnoj Gori. Po njima, tu je zemlju knjaz prisvojio, iako je ona svojina sviju Crnogoraca. Emigracija mu poručuje da zemlju podijeli, da se ne bi crnogorska sirotinja od siromaštine seljakala u druge krajeve. Jer, zbog takvog stanja u Srbiju svake godine iseli po 100 – 200 familija, a 1889. iselilo je oko 500 porodica. Osim knjaza Nikole, spahije crnogorske su: Petar Vukotić, Božo Petrović, Đuro Cerović, Simo Popović, Šako Petrović i dr.
Emigracija ne uvažava knjaževa pravdanja da je novce trošio na kupovinu baruta, pušaka, topova, municije i na građenje puteva.
Na posebnom udaru emigracije stalno je bio i “Glas Crnogorca”, u čijem svakom broju novinari (“teatralni i laživi”) iznose samo: čudo, pokor, bruku i grdilo, sram i stid. “Glas Crnogorca” se naziva skandaloznim zato što, pored ostalog, izmišlja i hvali režim i ređa nekakve narodne uspjehe koji ne postoje. Sprdajući se i rugajući svakom napretku Crne Gore, emigracija tvrdi da knjaz preko ovoga glasila “obmanjuje srpski narod” samo da bi eliminisao kuću Obrenovića, nudeći spas jedino u “Crnogorstvu”.
Posebno je zanimljiv četvrti odsijek ili poglavlje ove emigrantske publikacije, posvećeno prosvjeti i religiji (vjeri) u Crnoj Gori pod upravom Petrovića, sa posebnim osvrtom na doba knjaza Nikole.
Za “žalosno” stanje crnogorske prosvjete opet je kriv niko drugi do “Njegošev dom”, najvjernije oličen u knjazu Nikoli sa njegovim vojvodama, “šenatorima”, serdarima i ministrima, a koji su nazvani jednim imenom “strvine i karkase”. Uz sve to prvaci crnogorski (Đuro Cerović, vojvoda Gavro, Ilija Plamenac i dr.) nazvani su “stare i otrcane kučke” koji slijepo slušaju “bezakonja svoga nečasnog gazde”, jer nijedan nije rekao: “Ne tako gospodaru, to ne vodi dobru!”.
——————————————————————————–
Mržnja prema Danilu I i vojvodi Mirku
Posebnu žestinu emigracija je sručila na vojvodu Mirka i knjaza Danila I, nazivajući ih “skorovečernjim nikogovićima, gladnovima i oholim razbojnicima”. Oni su, po njima, “bespravno i zločinački uzurpirali ovu vlast” koja je pripadala braći Petra II, Peru Tomovu i Đorđiju Savovu, “ako se može zamisliti da Petrovićima ma koje oni boje bili i ma kako se ko od njih zvao, pripada šta drugo u Crnoj Gori sem anateme, kuršuma u čelo i narodnog prezrenja!”.
Nikola: Svaki Crnogorac koji pije vode sa Save propao je za crnogorstvo
Sve što su Petrovići postigli u Crnoj Gori na bilo kom planu sve se to neskriveno ismijava, omalovažava i potire. Obraćajući se knjazu Nikoli, emigracija ironiše: “Za čas stvoriste Licej, Akademiju nauka, Narodnu skupštinu, Apelaciju, postajete balkanski carevi, doktori, carevi junaka, pjesnici, svetitelji, zmajevi, orlovi, sokolovi, lavovi, vitezovi, umjetnici, državnici, kompozitori, vajari, arhitekti, oratori, glumci i Bog zna šta još; a u kraju krajeva svi ste, bez izuzetaka, ni voda, ni vino, već: smuti pa prospi! – ili što se ono kaže kod nas: vrane i kukavice bez repa”.
Osim “Glasa Crnogorca”, časopis “Luča”, “Prosvjeta” i drugi, nazivaju se “obojcima književnim”. Od napada emigracije nijesu pošteđeni ni Cetinjska čitaonica i Društvo “Gorski vijenac”.
Personalno, posebno ružne riječi su upućene na račun cetinjskih kulturnih poslenika Filipa Kovačevića, profesora i prvog državnog bibliotekara crnogorskog, dr Lazara Tomanovića, Steva Kapičića, Đura Cerovića…
Emigracija je posebnu pažnju posvetila “stanju crkve u Crnoj Gori”, a u okviru te teme o religiji pod upravom Petra II.
Emigracija crnogorska ne oprašta Petru II Petroviću Njegošu njegovo “bogohulno djelo”, koje je napravio po uputstvu Sima Milutinovića Sarajlije, “da balsamira svoga strica Petra I i oglasi na onakav bezbožni način za svetitelja” … “kojim se i danas prosti narod kune, kao, oprosti Bože, sa samim Bogom”.
Petar II je glavni krivac za užasno nedopustivo stanje vjere u Crnoj Gori. Tako je, po emigraciji, ovaj “krvavi mitronosac” redovno “poslije službe božje davao svome keru (koji se “Dragon” zvao) naforu – tijelo Hristovo, na samim vratima crkve, koji ga obično tu čekaše”.
Takođe mu se, pored ostalog, ne prašta ni to što je pred sami svoj polazak u Italiju “na kurvarenje”, zapopio jednog istog jutra, na samu službu božju, a sa “jednom samom riječju 72 budale i od svake uzeo po 42 talijera u zlato”. I baš kad je viknuo u crkvi ono sakramentalno “dostoin”, odgovorio mu je njegov rođak Đorđije Savov iz pjevnice: “Jesu za goveda!”.
Ovo je, navodno, za emigrante krunski dokaz na koji je način kod “ovog bogohulnika” bio razvijen pojam o religiji.
Emigracija nikako ne može da se pomiri sa tim što je knjaževa ćerka Jelena ostavila pravoslavlje i prešla u katoličanstvo, prilikom udaje za Savoju, kralja Italije. To je “sramno i izdajničko gaženje naše Pravoslavne vjere”, a to se ne prašta. Samog knjaza nazivaju “jeretikom” i bogohulnikom”. Njegovo potpisivanje konkordata je sramno i predstavlja izdaju Srpstva odnosno pravoslavlja.
Spoljnoj politici Crne Gore i, naročito, načinu na koji se knjaz Nikola I borio protiv emigracije dato je cijelo poglavlje. Crnogorska spoljna politika je usmjerena da učvršćuje dinastiju Petrovića a ne da čini nešto od čega bi i narod imao koristi. Knjaz Nikola, po autorima ove emigrantske hronike, “švindlerski vara Rusiju”, “sramno laže Srpstvo”, a “njeguško – kotorski se udvara Austriji”, vještački “opsjenjuje” Slovenstvo i Evropu. U borbi protiv emigracije knjaz Nikola se služi najamničkim otrovom i kuršumima, spletkari i ortakuje sa srpskim hajducima i raznim “konspiratorima kroz Srbiju”, nastojeći da ocrni Obrenoviće i destabilizuje Srbiju. Uz sve to, predstavlja se za demokratu i patriotu”, dok proslavlja “nekakve lažne i skandalozne dvjestagodišnjice svoje kuće”. I na spoljnopolitičkom planu umjesto Srpstva forsira se Crnogorstvo.
Kobna želja Nikole I, po emigraciji, jeste ta što Srpstvu pokušava da pretpostavi “zamišljeno i suludasto Crnogorstvo”; a ko to radi, u srpskom narodu “ne zaslužuje narodne ljubavi, već prezir i anatemu”. U užasnoj zaslijepljenosti knjazu Nikoli se priviđaju “balkanske krune”. Posebno su emigrante uvrijedile navodne riječi knjaževe i njegovih sinova, kako je svaki Crnogorac propao za njegovo “Crnogorstvo” koji “pije vode sa Save”. To Crnogorstvo knjaza Nikole, jeste ono žalosno i nepatriotsko stanovište na kome je knjaz zasnovao svoju “intrigantsku i izdajničku politiku naspram Srbije i njene uzvišene dinastije. Tako je mnoge koštalo glave što su se zalagali i radili “za Srpstvo a ne za “Crnogorstvo”. Zato je knjaz Nikola nazvan otpadnikom i najodvratnijim izdajnikom koji radi protivu Srpstva. U tom smislu rugaju se tonu i smislu note crnogorske vlade upućene srpskoj vladi u kojoj se kaže “kako nije pravo da joj se iko sa strane miješa u sfere njenih interesa!”. Zbog svega toga crnogorska politička emigracija u Beogradu poziva na otpor knjazu i njegovom režimu: “Mi, braćo, ne možemo dalje da govorimo, već preklinjemo vas živijem Bogom i srpskom krvlju, sažaljevajte nas koji smo Crnogorci i što kao žene i kukavice trpimo da našu Crnu Goru i dalje bruka ovako pred srpskim narodom bezočni Njegošev dom!”.
Emigracija kritikuje knjaza Nikolu i zagovornike Crnogorstva zbog obmane da su “Crnogorci prvi među Srbima”. Omladina crnogorska i politička emigracija energično traže od knjaza da jednom za svagda raskrsti sa idejom koju je iznio u “Balkanskoj carici”:
“Ko Crnogorstvu ne bio vjeran
Bogom i ljudima svud bio ćeran!”.
——————————————————————————–
Slovo o mitropolitu Crnogorske crkve
Žestina vrlo prljave kritike sručila se na mitropolita Mitrofana Bana koji je ugađao književnim “skandaloznim” prohtjevima. Način na koji se govori o ovom mitropolitu je primjer beščašća i emigraciji nimalo ne služi na čast, naprotiv. Oni navode njegove brojne “odvratne skandale, zločine” i razvratno ponašanje. A mnogo kasnije taj isti Mitrofan Ban, “gad u mantiji”, bio je prva ličnost prilikom ujedinjenja Srpske crkve.
Vojvoda Miljan za emigrante je “žbir Petrovića” koji je napravio od Vasojevića “crnogorske čivute”
U dinastičkom navijanju emigracija se stavila na stranu Obrenovića a protiv kuće Petrovića i ide toliko daleko da je ne samo protiv interesa Crne Gore nego nastoji da prekraja i njenu istoriju. Na pimjer, poriče se da je knjaz Nikola sedmi vladar iz kuće Petrovića i navodi se da ne može biti ni govora o dva vijeka vladavine ove crnogorske dinastije, jer je navodno to do 1839. (dok Petar II nije na vjeru prevario i ugrabio posljednjega Guvernadurovića (Radonjića) bila guvernadurska kuća koja je “sve do tada bila samo “kaluđerštine Cetinjskog manastira i pokorne sluge kuće Guvernadurovića i drugih otmenijih porodica u našoj zemlji”.
U tom smislu kao krunski dokaz uzima se pismo Petra I iz 1821. godine upućeno crnogorskom guvernaduru u kom stoji: “Njegovoj Preuzvišenosti milostivome mome Gospodaru Gospodinu Guverneru i Kavaljeru Radonjiću na Njeguše”, da se vladika potpisao kao: “Vaš dobroželatelj i poslušni sluga vladika Petar”. Po logici emigranata, onaj ko je gospodar svome podaniku ne piše ovakva pisma “kao što su pisali Vaši preci Guvernadurovićima”. Osim tog, ispod “Zakonika obšteg crnogorskog i brdskog” stoji: “Gospodar Jovan Radonjić, crnogoski Guvernator i ostali glavari od sve Crne Gore”.
Emigranti nastoje da pokažu kako se i kojim načinima knjaz Nikola bori protiv njih, i kako je u tome “jedan koliko vješti, toliko bezočni majstor”. U tom poslu mu je “desna ruka” Gavro Vuković, sin Miljana Rajevića iz Lijeve Rijeke. Vojvoda Miljan je nazvan “žbirom kuće Petrovića” koji je upropastio Vasojeviće tako da ih nazivaju “crnogorskim čivutima” ili “ljudima od dva lika i dvije vjere”.
Svoj cilj politički emigranti su formulisali ovako: “Ne bojte se, Visočanstvo, od emigranata u tome pogledu ni najmanje; jer oni su svjesni svoga uzvišenoga poziva, i, kao takvi, znaju da bi grehota i šteta bila, da u Vašoj prljavoj krvi svoje ruke okaljaju! – Emigranti su uzeli na sebe samo tu ulogu; da Vas ubiju, a da živi ostanete, tj. da zgule s Vašeg kaljavog lica onu mnogostruku masku pod kojom od natrag trideset i osam godina, vješto ukrijevaste svakovrsna izdajstva i bezakonja!”
Oni se ne plaše represalija i “ubistava po poruci sa Cetinja”, jer u svome političkom i ukupnom radu “imaju vjeru i nalaze pravu zalogu za iskreni zajednički rad “na ostvarivanju ideala svih Srba – ujedinjenju cijeloga Srpstva”. Važno je napomenuti da krajem predustavnog perioda počinju sudski postupci protiv crnogoskih emigranata. Savo Ivanović je poručio da će se u Crnu Goru vratiti kada bude “lipsao” knjaz i njegovi sinovi ili kad se “zastava slavnih Obrenovića zaleprša na Lovćenu!”
Na strani crnogorske emigracije u to vrijeme su bili listovi “Odjek”, “Djelo”, a protiv emigranata: amerikanski list “Sloboda” (San Francisko), “Dubrovnik”, “Srbobran”, “Naše doba”, “Srpski glas”, “Branik” i dr. U tim listovima, koje je knjaz Nikola navodno potplatio, emigranti se nazivaju: “izdajnicima, odmetnicima”, kalajevcima, konspiratorima protiv srpstva, zločincima, skitnicama, lopovima, kugom, nikogovićima”, pa čak i “jednim prostitutskim društvom”.
Emigranti su tih godina organizovali i neku vrstu suđenja protiv knjaza Nikole. Nakon “isljeđenja” članovi toga emigrantskog “suda” su “osudili” knjaza na smrt. Između ostalih, sud su činili Tomo Oraovac, Đuro Kustudić, Savo Ivanović, Blažo Perović, Niko Drecun… Međutim, tih godina došlo je među crnogorskim emigrantima do nesloge i mimoilaženja pa i znatnog nepovjerenja među članovima. Oni su “isčislili” (isključili) iz svoga društva vojvodu Maša Vrbicu (bio je već umro), Petra Radomana, Šaka Petrovića, protu Joka Špadijera, vojvodu Marka Miljanova i Blaža Petrovića.
U završnoj riječi emigracija se obraća čitaocu, a naročito “jadnoj i žalosnoj braći Crnogorcima, pa onda ostaloj veseloj braći Srbima i srećnoj nam braći Slovenima”, koji će čuti i razumjeti njihovo pisanje i ideje. Emigranti se žale da ih svuda prati knjaževo “argusovo oko” i da su se zahvaljujući propagandi crnogorskog režima i plaćenih novinara “u svačijim očima bili bijele vrane”. Oni su svjesni da će se i zbog ove i sličnih publikacija dići na njih “i ala i vrana”, ali su oni to upravo zato i radili i postigli su cilj. S emigrantske strane “kocka je bačena” jer su odlučili da krenu u odlučnu političku borbu, posebno prijeteći novinarima protiv kojih će, ako i dalje nastave da ih napadaju, upotrijebiti “i pištolj i kamu”. U novosadskoj “Zastavi” neki novinar je napao crnogorske emigrante da su “srebroljupci” i da su “svi emigrirali iz ličnih uvreda, a nikako iz opštih pobuda”.
I Backovićeva knjiga “Crna Gora pri kraju XIX vijeka” je vrlo značajna za izučavanje prilika u zemlji i pogotovo odnosa crnogorske političke emigracije prema crnogorskoj vlasti na čelu sa knjazom”.
Glavni odbor crnogorske emigracije u Beogradu planirao je još četiri slične publikacije, pod sljedećim naslovima:
1. “Riječ fiksiranog Balkanskog cara, komandiru bivšeg Balkanskog bataleona”;
2. “Prava slika kneza Nikole i njegove familije”; (u njoj bi se raspravljao privatni spor jednog emigranta sa knjazom i njegovim sinom);
3. “Vojna uprava Njegoševog doma u Crnoj Gori”;
4. “Čemu teži knjaz Nikola sa Njegovim književnim radovima”.
——————————————————————————–
Nikolu nazivaju pigmejem a crnogorstvo – izdajom
Navodeći srpske veličine, vitezove i junake, emigranti imperativno zahtijevaju od knjaza Nikole I: “Na koljena, pigmeju, pred ovim veličinama!” Crnogorstvo je “kobni i izdajnički izmišljeni naziv”, jer je Crna Gora “jedna časna srpska provincija”. Emigracija je posebno ogorčena na riječi knjaza Nikole koje je uputio nekom Crnogorcu: “Pa lijepo, sinko, lijepo: e, kad je tako, eto ti, pa se i dalje zanosi tom tvojom propalom Srbijom i fušerskim Srpstvom”, a to je “sramno i izdajnički”. Na Crnogorstvo knjaza Nikole sve više se sručivala lavina kritika, pogrda i uvreda.
Crnogorski emigranti su skoro slijepo slijedili Garašaninovo Načertanije
Emigracija obavještava da je, pošto nema svojih novina preko kojih bi se branila od drugih listova i knjaza Nikole i iznosila svoje ideje i program, riješila da se preko sličnih publikacija (brošura i pamfleta) bori sa crnogorskim režimom, da svakome odgovori, da radi na zbacivanju knjaza Nikole i dinastije Petrovića i na prisajedinjenju Crne Gore Srbiji pod kraljevskom krunom Obrenovića.
Međutim, majski prevrat 1903. donio je mnoge promjene: dinastiju Karađorđevića na srpski prijesto, nove odnose između Srbije i Crne Gore, ali i promjene u samoj Crnoj Gori i nešto drugačiju crnogorsku političku emigraciju.
U ustavnom periodu od 1905 – 1914 (Ustav je proglašen 19. XII 1905) crnogorska emigracija je prerastala u sve ozbiljniju i organizovaniju polit-ičku snagu koja će, zajedno sa om-ladinom i opozicijom, uzburkati posljednje godine samostalne crnogorske države, snažno uticati na dešavanja na političkoj sceni Crne Gore i donijeti velike promjene u njenom ukupnom životu, ali i prve izrazito političke razdore i podjele, koji su se iz dana u dan, iz godine u godinu sve više produbljavali i radikalizovali. Do tada uglavnom jedinstvena Crna Gora se pocijepila na (najmanje) dvije političke Crne Gore.
Djelatnost crnogorske političke emigracije od 1903. do 1905. godine a i kasnije moguće je pratiti kroz izučavanje odnosa Crne Gore i Srbije, prije svega, ali i odnosa sa neposrednim okruženjem i velikim silama, osobito Austrougarskom, Rusijom i Turskom. S druge strane, potrebno je dobro poznavanje ukupnog života Crne Gore u tom periodu, naročito na političkom, kulturnom, vojnom i ekonomskom planu.
Izučavanje crnogorske političke emigracije poslije majskog prevrata jeste vrlo složeno, delikatno i krupno pitanje crnogorske istorije. Istina, ono je u dosadašnjoj crnogorskoj istoriografiji znatno obrađeno, osobito u monografskoj obradi ust-avnih borbi u Crnoj Gori, odnosa Crne Gore i Srbije i pitanja ujedinjena 1918. godine. Saznanja u ovom radu o unutrašnjoj politici Crne Gore, o djelatnosti građanske opozicije, državnog i činovničkog aparata, crnogorske školske i studentske omladine i, razumije se, o djelatnosti i publikacijama emigracije, preuzeta su iz literature i korišćene periodike.
Emigrantske publikacije iz ovog perioda, osim nekih naknadnih monografija, nijesu većeg obima i radi se više o proglasima, programima, prok-lamacijama i rezolucijama u kojima se vidi odnos crnogorske političke emigracije prema Crnoj Gori i dinastiji Petrović – Njegoš. U ovom periodu pojavljuju se i prve novine beogradskih studenata i emigranata.
Crnogorska politička emigracija se bila malo pritajila poslije majskog prevrata u Srbiji, ali se polako javljala i preporučivala novoj dinastiji i novoj vlasti, tako da je ispod skuta dinastije Obrenovića samo prešla pod skut Karađorđevića, promijenivši jednog gospodara drugim. Ono što se nije mijenjalo u Srbiji a što su podržavali ili prihvatali i crnogorski emigranti i omladina koja se tamo školovala jeste nacionalni program Srbije koji je još 1844. godine formulisao Ilija Garašanin svojim “Načertanijem”. Suština toga programa se sastojala u tome da Srbija, kao Pijemont, treba da radi na okupljanju, oslobođenju i prisajedinjenju krajeva i zemalja “u kojima žive Srbi, pa i Crne Gore”. S druge strane, trebalo je Crnu Goru odaljiti ili odvratiti od Rusije i vezati za Srbiju.
Kasnije je ta Garašaninova koncepcija postala nukleus svake srpske nacionalne politike a koju je skoro slijepo slijedila crnogorska politička emigracija. U tom duhu je kanonizacija Petra I za svetitelja 1834. doživljena kod srpskih vladajućih političkih krugova kao nesreća za Srpstvo, a proglašenje Danila Petrovića Njegoša za knjaza crnogorskog i brdskog Garašanin je, takođe, doživio tragično, rekavši da je to “najnesrećniji događaj za Srbiju”.
Mladi knjaz Nikola Petrović Njegoš je sa Srbijom sklopio “tajni sporazum” 5. oktobra 1866. godine čija suština je bila da dvije države, Srbija i Crna Gora, rade na “oslobođenju i ujedinjenju sprskog naroda”, a na čelu te buduće velike Srbije trebalo je da dođe knez Mihailo Obrenović. Međutim, Nikola I se odmah počeo da udaljava od ideje iz 1866. godine, tako da je 15. VI 1876. u Veneciji potpisan samo ugovor o savezu i stalnoj vojnoj konvenciji. U ugovoru se ne govori o ujedinjenju već o tome da dvije nezavisne države budu kao ugovornice ravnopravne, a kao saveznice vode nezavisne ratne operacije. Crnogorska politička emigracija je u dinastičkom rivalstvu Petrovića i Obrenovića, a od 1903. Karađorđevića, neprekidno bila na strani srpske dinastije, što je obilježilo njenu ukupnu djelatnost.
Majski prevrat (28/29. V 1903) je donio, osim dinastičke, i druge vel-ike promjene u Srbiji koje su sve više uticale i na Crnu Goru. Novi period koji je poslije toga nastupio u Srbiji obilježen je uvođenjem parlamentarizma umjesto ličnog režima.
Stvoreni su uslovi za razvoj demokratije i ukupan napredak zemlje. Srbija postaje sve više “evropska liberalna buržoaska država”.
——————————————————————————–
Na štetu Crne Gore
Dinastičko rivalstvo je dovodilo do sve većeg pogoršavanja odnosa između Srbije i Crne Gore, na štetu ove potonje i dinastije Petrović – Njegoš. Razlike su se ispoljavale i u unutrašnoj i u spoljnoj politici ovih dviju država. Državni interesi Crne Gore su, uglavnom, bili u koliziji sa državnim interesima Srbije i pansrpstva koje je ona oblikovala. U tom smislu velika smetnja bili su nezavisnost Crne Gore i njen samostalni razvitak.
Srbija koja je svoj uticaj u Crnoj Gori stalno jačala
Velika brana i srpskim i crnogorskim interesima bili su planovi Austro – Ugarske, Italije i Bugarske. Uz sve to, osim Novopazarskog sandžaka, Crnu Goru i Srbiju su razdvajala i dva režima, dva različita politička koncepta. Srbija je bila parlamentarna monarhija i izgrađivala demokratsko građansko društvo i liberalni tip demokratije, a Crna Gora monarhija u kojoj je vladao lični, apsolutistički režim knjaza Nikole. Od donošenja Ustava (19. XII 1905) Crna Gora postaje ne parlamentarna već ustavna monarhija. Iako je knjaz Nikola “podario” narodu Ustav nije se naročito trudio da ga se i pridržava. To gaženje Ustava i gušenje demokratskih sloboda, uz sve navedeno, prinudilo je demokratske snage Crne Gore, u njoj i van nje, na sve otvoreniju i češću borbu protiv režima, knjaza i dinastije.
U takvo stanje stvari bila je uključena i crnogorska politička emigracija, zajedno sa crnogorskom školskom omladinom u Srbiji i drugim evropskim univerzitetskim centrima i opozicijom u samoj Crnoj Gori. Crnogorska univerzitetska omladina u Beogradu, a time i crnogorska politička emigracija koja se iza nje ili zaklanjala ili otvoreno istupala, štampala je svoju proklamaciju kao odgovor na “Lučindansku proklamaciju” knjaza Nikole kojom je objavio da će za Nikoljdan da “podari narodu ustav”. Taj letak se pojavio (21. X 1905) pod naslovom “Riječ crnogorske univerzitetske omladine”. Novica Rakočević kaže da je to “prvi politički proglas omladine kojim su najavljene opšte političke borbe u Crnoj Gori”. “Riječ” je formulisana u osam tačaka. Osim zahtjeva poštovanja Ustava, omladina ističe princip slobode i nacionalne zadatke Crne Gore kroz ujedinjenje Srpstva. Samo donošenje Ustava i njegov sadržaj iznevjerili su očekivanja i crnogorskih emigranata i studenata, jer je samo formalno proklamovao demokratske slobode, a knjaz i režim su sve činili da ih ograniče. Ustav je iz temelja zaljuljao Crnu Goru. Nastupile su političke borbe, sasvim različite od onih kroz koje je Crna Gora prošla od Petra I. Ubrzo nakon prvih izbora (27. X 1905), knjaževe prijestone besjede i usvajanja Ustava, Crnogorska univerzitetska omladina i emigracija su se (20. VI 1906) oglasile i drugom proklamacijom “Riječ Crnogorske univerzitetske omladine o prilikama u Crnoj Gori”. Osim opširnosti, ovu publikaciju karakterišu žestoka kritika režima i oštrina optužbi protiv crnogorskog knjaza i načina njegove uprave nad Crnom Gorom. Proklamacija je sadržavala i programska načela i političke ciljeve u novim okolnostima. Ta publikacija je naljutila i knjaza i crnogorsku vladu, tako da su njeni autori – potpisnici predati sudu “za uvredu i klevetu” vladara i vlade. Optuženi su se odazvali pozivu (26. X 1906), ali su studenti proces iskoristili da “umjesto sopstvene odbrane” napadnu režim u Crnoj Gori. Nakon održane rasprave optuženi su oslobođeni. Marko Daković je pročitao unaprijed spremljeni govor. Sve je to studentima donijelo simpatije i podršku, a knjazu Nikoli i njegovom režimu političku štetu. Iza svega toga, vjerovalo se, stajala je zvanična Srbija koja je sve više intenzivirala svoj uticaj u Crnoj Gori.
Ubrzo su u Crnoj Gori održani i drugi izbori (27. IX 1906), konstituisana nova Skupština (31. X 1906) i formirana prva ustavna vlada Lazara Mijuškovića. Međutim, ta vlada nije u Skupštini imala većinu. Skupština se podijelila oko vladinog programa, izloženog u knjaževoj prijestonoj besjedi, naročito oko izložene spoljne i unutrašnje politike. Većina je odgovorila adresom i izložila svoj program. Većinu su činili “demokrati” i prosrpski opredijeljeni poslanici, a manjinu prorežimski. Skupština je usvojila sasvim novi projekat. Tako su nastala dva skupštinska tabora: Klub većine, tzv. “klubaši” i Klub manjine, tzv. “pravaši”. Osnivanjem kluba većine nastala je i prva politička stranka u Crnoj Gori – Narodna stranka, iako nije imala sva “obilježja prave građanske stranke”.
Nakon prve ustavne, manjinske Mijuškovićeve vlade, smijenile su se dvije “klubaške”, koje su bile kratkog vijeka: vlada Marka Radulovića (dala ostavku 27. I 1907) i vlada Andrije Radovića (podnio ostavku 15. IV 1907). Istraživači ovoga perioda crnogorske prošlosti ističu da je knjaz želio da “odlučno uguši građanski liberalni pokret u Crnoj Gori”. Zato je formiranje nove vlade povjerio “prorežimski raspoloženom” dr Lazaru Tomanoviću. Knjaz je, između ostalog, htio da na taj način preduprijedi i određe-ne opasne tendencije, koje su mogle biti kobne ne samo za njegovu dinastiju nego i za crnogorsku državu. Knjaževe pristalice su nazivane “reakcijom” u odnosu na “demokratski pokret” opozicije.
Raspuštanje Skupštine još više je uzburkalo politički život u Crnoj Gori (9. VII 1907). Inače, Skupština je bila izabrana za period 1906 – 1910. god. Novi izbori su zakazani za 21. XI 1907. Sve je to izazvalo oštru reakciju crnogorske političke emigracije univerzitetske omladine.
——————————————————————————–
Upodobljavanje crnogorske politike interesima Srbije
U crnogorskoj skupštini se vodila žestoka borba između “klubaša” i “pravaša” i sve se više zaoštravala. Klubaši su nastojali da ograniče knjaževu vlast i da spoljnu politiku Crne Gore usmjere tako da ona odgovara više Srbiji nego državnim interesima Crne Gore. Knjazu je Skupština sve više smetala, a podjele u njoj su se prenosile i u narod.Agitaciju protiv Crne Gore i knjaza podsticao je lično kralj Petar Karađorđević
Slijedio je njihov žestok i otvoren napad na crnogorski režim i knjaza. U tome je ne malu ulogu odigrala i beogradska štampa. Omladina, zajedno sa emigracijom, izdaje svoj tzv. Majski proglas. Crnogorski emigranti u svojim napadima osobito koriste štampu koja im ustupa dosta prostora, naročito Milutinu Tomiću. Emigracija kritikuje političko i privredno stanje u Crnoj Gori. Ta kritika prerasta u klevetu i insinuacije na knjaza i vladu. Napadi emigracije i omladine se od 1907. još više intenziviraju. Novi povod za napade bio je tzv. carinski rat Austro – Ugarske sa Srbijom. U predustavnom periodu knjaz Nikola je napadan kao “austrofob” a u ovom kao “austrofil”, iako se u tom smislu mijenjalo političko težište Srbije a ne Crne Gore. U pomenutom Majskom proglasu iz 1907. čiji autor se predstavio kao Srpska omladina iz Crne Gore osuđuju se, mnogo žešće nego ranije, i gospodar i crnogorska vlast. Narod se “poziva” da “stupi pod barjak Narodne stranke” i povede borbu “protivu naših domaćih Turaka”. Sa svoje strane, crnogorski režim je tražio povod da se obračuna sa Narodnom strankom, a knjaz razbijanje i eliminisanje opozicije.
Centralne ličnosti ukupnog opozicionog crnogorskog pokreta bili su Andrija Radović, neformalni predsjednik Narodne stranke i vođa crnogorske omladine Marko Daković. Iako nekako u sjenci, najeksponiraniji predstavnik crnogorske političke emigracije bio je Milutin Tomić.
Nakon sve snažnije represije crnogorskog režima prema opoziciji, naročito prema istaknutim prvacima Narodne stranke, neki njeni članovi su emigrirali u Srbiju ili u Ameriku. Kao politički emigranti u Beograd su se zaputili Simo Šobajić, Ljubomir Pavić, Vaso Ćulafić, a kasnije i drugi prvaci i članovi.
Represije režima i proganjanje “klubaša” izazvali su ogorčenje kod crnogorske političke emigracije i studenata. U napadima studenata i omladine na režim tekstovima u štampi, posebno su se eksponirali Todor Božović i Jovan Đonović.
Zbog insistiranja Tomanovićeve vlade od srpske vlade da onemogući agresivnu djelatnost crnogorskog emigrantsko -studentskog pokreta i sve učestalijih glasina da se sprema oružani prevrat u Crnoj Gori, došlo je do ozbiljnog pogoršanja odnosa između Crne Gore i Srbije. Po Crnoj Gori su počela hapšenja. Uhapšeni su Jovan Vukotić i stari vojvoda Lazar Sočica. Marko Daković je uspio da umakne. Vjerovalo se da agitaciju protiv Crne Gore i knjaza Nikole podstiče lično kralj Petar, a da je od tada pa nadalje u svim političkim dešavanjima protiv režima veliku ulogu imao Nikola Pašić.
Veliku buru u politički život Crne Gore i izuzetnu zategnutost između zvanične Srbije i zvanične Crne Gore donijela je Bombaška afera. Bombe su bile odgovor studenata i emigranata na knjaževo drastično nepoštovanje i gaženje Ustava, progon klubaša i njihovih pristalica i sve snažniji pritisak na opoziciju uopšte. Nastala su hapšenja i otpuštanja iz službe, a uvećavao se broj emigranata. Pridružio im se i vođa Narodne stranke Andrija Radović. U Beogradu je 10. X 1907. objavljen oštar protest crnogorske univerzitetske omladine “protiv nasilja u Crnoj Gori”.
Međutim, pošto je Narodna stranka apstinirala, na novim izborima su prošli vladini kandidati, mirno i bez incidenata. Bombe “kragujevke” su već bile otkrivene na Cetinju. Iz Crne Gore sa zavjernicima je vezu držao Marko Daković. U bombašku aferu su bili direktno “umiješani”: Todor Božović, Đorđije Nastić, Vaso Ćulafić; kao organizatori: Marko Daković, Todor Božović, Jovan Ćetković i Petar Novaković, a za organizaciju su znali i na akciju pristali: Mihailo Ivanović, Milosav Raičević, Andrija Radović, Spasoje Piletić, Gavrilo Cerović i dr. Na spisku “osumnjičenih” bilo je sedamdeset lica iz Crne Gore i šesnaest koja su bila u inostranstvu. Okrivljeni su odbijali bilo kakvo učešće u aferi. Osobitu ulogu u ovoj aferi imao je Stevan Rajković, tipograf iz Cetinja “koji je svjesno ili nesvjesno postao agent crnogorske policije”. Konačno, u ovoj aferi su optužena 132 lica, a njih 11 su bili aktivni učesnici. Crnogorska vlada je zatražila izručenje učesnika u “Aferi”, emigranata i studenata: Todora Božovića i Jovana Đonovića i svih onih koji su upravo zbog toga emigrirali u Srbiju: Marka Dakovića, Sima Šobajića, Miliju Pavićevića, Lazara Božovića, ali su ih ubrzo oslobodile. Bombaški proces je započeo 25. V 1908, a presuda je izrečena 27. juna 1908. godine. Osuđeno je pedeset lica, šest na smrt. Četvorica su bili uhapšeni na Cetinju. Ubrzo nakon bombaške i aneksione krize došla je oružana pobuna u Vasojevićima i suđenje njenim akterima, poznato kao Kolašinski proces.
Važan događaj u istoriji crnogorskog opozicionog, a naročito emigrantskog pokreta predstavlja pokretanje njihovog nedjeljnog lista “Crna Gora”. Prvi broj se pojavio u Beogradu 12/25. januara 1908. godine.
——————————————————————————–
Zavjera je skovana u Beogradu
Bombaška afera je pokazala da je politička djelatnost crnogorske političke emigracije dobila revolucionarno – anarhistički karakter. U toj aferi su crnogorski emigranti imali vrlo važnu ulogu, iako je ideja potekla od studenata Todora Božovića i Jovana Ćetkovića, koji su ovom prilikom bili bliži emigraciji nego omladini. Zavjera je skovana u Beogradu i zamišljena kao teroristička akcija.
Dirigenti zavjere protiv Crne Gore bili su Stojan Protić i Nikola Pašić
Njegov zvanični pokretač bila je Crnogorska univerzitetska omladina u Beogradu, kao “organ slobodnih Crnogoraca”.
Zna se da je izašlo pet brojeva. Urednik drugog, trećeg i četvrtog broja bio je emigrant Milutin Tomić. U uvodnom programskom tekstu (najvjerovatnije M. Tomića) stoji: “Potišteni i razagnati sa svoga ognjišta silom današnjeg bespravnog režima u našoj užoj otadžbini Crnoj Gori, a okupljeni u bratskoj Srbiji, koristeći se političkim slobodama i njenim gostoprimstvom, o čemu ćemo voditi ozbiljna računa, pokrećemo slobodno glasilo “Crnu Goru”… Na našoj zastavi, oko koje smo se pribrali, urezali smo poklič oslobođenja od despotizma i reakcije”.
U junu 1908. godine, nakon zabrane rada Narodnoj stranci, došlo je do formiranja tajne organizacije koja je spremila promjenu režima u Crnoj Gori. Međutim, iako utemeljena na strogoj konspirativnosti, nakon pobune u Vasojevićima, ona je otkrivena a veliki broj njenih članova izveden pred sud u Kolašinu. Optužena su 103 lica koja su bila vezana za pobunu u Vasojevićima i za rad tajne organizacije. Presudom od 14. XI 1909. na srmt je bilo osuđeno 11 učesnika (samo su petorica bila u rukama vlasti i nad njima je bila izvršena presuda 29. XI 1909).
Na vremenske kazne bilo je osuđeno 51 lice, 29 oslobođeno usljed nedostatka dokaza, a četvoro je proglašeno nevinim. Srpska vlada je ostala po strani dok su štampa, omladina i emigracija bili više nego ogorčeni. Za našu temu vrlo je zanimljiv “Privremeni statut Narodnog ustrojstva u borbi za građanske slobode i jednopravnost u Crnoj Gori”. Program je rađen po uzoru na program Narodne stranke, koji je štampan još 1905. Sličan Statut donijela je i “tajna organizacija” srednjoškolske omladine u Beogradu.
Kao stalni “dirigenti” zavjere protiv Crne Gore na Cetinju su smatrani Stojan Protić i Nikola Pašić.
Knjaz Nikola je poboljšanje odnosa između Crne Gore i Srbije uslovljavao protjerivanjem emigranata, čemu srpska vlada nije mogla da udovolji jer bi bilo krajnje nedemokratski protjerati sve emigrante, bez dokaza o stepenu njihove krivice i političke odgovornosti. Srpska vlada je tražila da se dostavi spisak emigranata, podaci o njima i dokazi o krivici ili odgovornosti. Poslije mnogo peripetija Srbija je pristala da iz države protjera samo najistaknutije emigrante. Na spisku se nalazilo 25 lica. Srpska policija je 23. II 1910, o svojoj odluci obavijestila Marka Dakovića, Todora Božovića, Sima Šobajića, Jovana Đonovića i Ljuba Pavića da osam najistaknutijih emigranata moraju brzo da napuste Srbiju.
Posebno ogorčenje među emigracijom i studentima izazvala je proslava pedesetogodišnjice knjaza Nikole na prijestolu Crne Gore i njegovo krunisanje za kralja a proglašenje Crne Gore za kraljevinu. Svečanost je održana od 28. do 30. avgusta 1910. godine. Srpski politički krugovi su bili protiv krunisanja, nazivajući Crnu Goru “projektovanom kraljevinom”. Zvanična Srbija se nije oglašavala. Kralj Petar Karađorđević nije došao na proslavu. Ono što je bitno za našu temu jeste da se konstatuje da su i emigracija i studenti zauzeli negativan stav prema proglašenju knjaza Nikole za kralja i Crne Gore za kraljevinu. Zašto? Novica Rakočević smatra da su oni u tome činu “gledali namjeru knjaza Nikole da kompromituje ujedinjenje Srpstva” i njegovu želju da “povrati poljuljani ugled”.
Posebnu fazu u djelovanju emigrantskog političkog pokreta, u sprezi sa crnogorskom univerzitetskom omladinom i opozicijom u zemlji, predstavlja vrijeme od 1910. do 1912. odnosno do 1914. godine. U to vrijeme, već od kraja 1909. knjaz Nikola nastoji da se izmiri sa studentima i omladinom uopšte, dok je emigraciju nastojao da uništi.
Povodom krunidbene svečanosti knjaz Nikola je donio ukaz o pomilovanju, ali samo djelimičnom. Pomilovani su samo učesnici bombaške afere, a od učesnika u kolašinskom procesu samo jedan. Svega je pomilovano 28 osuđenika. Posljednjih sedam osuđenih kralj Nikola je “pomilovao” tek 23. IV 1913.
Todor Božović je u Čikagu pokrenuo list “Oslobođenje”, a Jovan Đonović, u Bjutu, “Narodnu misao”. Njihov rad je donio razdor među Crnogorcima u Americi.
“Nezavisni list slobodnih Crnogoraca” pod nazivom “Naprijed” pokrenut je 1. jula 1911. godine. U prvom broju istaknut je program, u kojemu je konstatovano da je teško stanje u Crnoj Gori, zbog čega se svi Crnogoci pozivaju da “podignu protest” protiv režima. Dato je i obrazloženje da se list pokreće na strani zato što za to nema uslova u Crnoj Gori. List “Naprijed” i pored svih kvaliteta nije mogao da se oslobodi crnogorskog pamfletizma.
——————————————————————————–
Vratili se samo nekoliko mjeseci nakon progonstva
Poslije progonstva iz Srbije crnogorski emigranti su pošli u razne krajeve svijeta, ali su nastavili “nepomirljivu borbu” protiv kralja Nikole i njegovog režima. Božović i Đonović su emigrirali u Tursku, pa onda u Ameriku; Marko Daković u Švajcarsku, Mihailo Bojović u Rusiju, Simo Šobajić u Južnu Ameriku. Pouzdani poznavalac ovoga perioda dr Novica Rakočević je utvrdio da je od istaknutih vođa omladine u Beogradu ostao samo Lazar Damjanović. Neki emigranti su se poslije nekoliko mjeseci vratili u Srbiju. Tek uoči Balkanskog rata vratiće se: Božović, Đonović i Vojin Ivanović.
Država je izgubljena – počinje borba za vraćanje onoga što je naivno prepušteno u tuđe ruke
Nakon 18 brojeva list se ugasio zato što je osnovana nova politička organizacija “slobodnih Crnogoraca” “Rad i sloboda”, u novembru 1911. godine u Beogradu i donijela svoj program. Ova “organizacija slobodnih Crnogoraca”, između ostalog, zalaže se za “svestrani napredak Crne Gore” i stvaranje i očuvanje slobodnog života. Konstatuje se da u Crnoj Gori nema “demokratskih sloboda”, da u njoj vladaju “lični režim” i “lažni parlamentarizam”. Ova organizacija ima zadatak “da sruši današnji režim i da uzdigne narodnu vladavinu u Crnoj Gori”. Za predsjednika “organizacije slobodnih Crnogoraca” izabran je Marko Daković, za potpredsjednika Lazar Damjanović, za sekretara Krsto Popović i za blagajnika Vasilije Žugić.
Crnogorski emigranti i studenti koji nijesu pristupili organizaciji slobodnih Crnogoraca “Rad i sloboda” osnovali su Privremenu narodnu stranku kao dio zabranjene Narodne stranke u Crnoj Gori. Njeno rukovodstvo nije u nauci identifikovano.
Konačno, u Beogradu je 1911. godine publikovana knjiga studentskih prvaka a istovremeno i emigranata Todora Božovića i Jovana Đonovića “Crna Gora i napredni omladinski pokret”, koja predstavlja pravu monografiju o jednom važnom činiocu ukupnog crnogorskog političkog života. U IX odjeljku ove publikacije autori su dali program pokreta. U odnosu na program organizacije “Rad i sloboda” ovaj program je mnogo promišljeniji i razrađeniji, a “radikalniji od programa Narodne stranke iz 1907. godine”. Novica Rakočević u svom promišljanju o ovom pokretu kaže da je “suština” svih ovih programa ista. O radu crnogorske političke emigracije u 1912. godini nema dovoljno podataka ni u izvorima ni u literaturi. Ipak, utvrđeno je da su se gloženja i nesporazumi među emigrantima nastavili. Međutim, prećutno pomirenje opozicije i režima donijeli su balkanski ratovi. Od tada pa do početka Prvog svjetskog rata ima sve manje podataka o djelatnosti crnogorske političke emigracije. Pouzdano se zna da je nakon objave rata Turskoj (1912) đeneral Mitar Martinović, tadašnji predsjednik vlade i ministar inostranih poslova, pozvao crnogorsku omladinu, a prećutno i emigrante, da se odazovu na vojnu mobilizaciju, da se vrate u otadžbinu i stupe u crnogorsku vojsku. “U protivnom radite kako za shodno nađete.” Da li je taj poziv dao amnestiju i crnogorskoj političkoj emigraciji ne može se pouzdano reći.
U političkim zamislima crnogorske omladine osjeća se snažan uticaj Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića i srpske socijaldemokratije, dok su crnogorski emigranti bili bliži konzervativnim srpskim partijama i idejama koje su oni zastupali. Naravno među emigrantima je bilo pojedinaca kojima su bili bliski pogledi crnogorske školske omladine. Valja napomenuti da su Marko Daković, vođa crnogorske omladine a istovremeno i emigrant i kapetan Milan Vukotić bili članovi tajne, zavjereničke organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, zvane “Crna ruka”. Međutim, bilo je još simpatizera “crnorukaša” i među studentima i među emigrantima. Neki su svoje tekstove objavljivali u listu “Pijemont”, koji je bio glasilo “Crne ruke”.
Andrija Radović, vođa “klubaša”, višegodišnji politički zatvorenik a kasnije emigrant, koji se u emigraciji našao kada je izbio Prvi svjetski rat i u vrijeme sloma Crne Gore, u maju 1916. godine imenovan je za predsjednika emigrantske vlade kralja Nikole, ali je ubrzo svome kralju i Crnoj Gori okrenuo leđa, kao vatreni pristalica ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u kome za Crnu Goru nije bilo mjesta, kao da tome ujedinjenju nije toliko dugo podređivala i svoje državne i nacionalne interese (i njena pozicija i opozicija) – kao da nije ni postojala.
Dvije političke Crne Gore stajale su jedne prema drugoj, sve više nepomirljive i neprijateljske. Međutim, tek nakon tragičnog nestanka stare crnogorske države Crnogorci, u apsolutnoj promašenosti svojih “dvoglavih” istorijskih težnji i pogubnosti velikih iluzija i zabluda, polako doživljavaju nacionalno osvješćivanje i političko otrežnjenje, započinjući borbu za vraćanje onoga što je naivno i kobno izgubljeno ili predato u tuđe ruke, čemu su i oni sami umnogome doprinijeli, naročito opozicioni i, nadasve, crnogorski politički emigrantski pokret.
U duhu one stare persijske poslovice: da čovjek baca u more ono što mu je najvrednije i najdragocjenije, znajući da mu to more neće nikada vratiti, uprkos progresivnosti ideje i čina srpsko – jugoslovenskog ujedinjenja i stvaranja jugoslovenske države – Crna Gora i Crnogorci su postajali svjesniji tragičnosti gubitka sopstvene državnosti, sopstvenog nacionalnog i političkog bića i državnih interesa Crne Gore.
——————————————————————————–
Podjela na unitariste i federaliste
Crnogorski emigranti postali su revnosni “ujedinitelji”, neki do jezuitizma. Većina njih su nakon ujedinjenja postali važni državni činovnici i dobili visoka mjesta u državnoj hijerarhiji. Neki su se i pokajali. Drugi su ostali dosljedni opozicionari. U novim crnogorskim podjelama na bjelaše, pristalice unitarnog koncepta, i zelenaše ili federaliste, koji su tražili časno mjesto u novoj jugoslovenskoj zajednici za Crnu Goru – bivših crnogorskih emigranata, koji su taj novi raskol dočekali, bilo je na obje strane.
Be the first to comment