PODGORICKA PRIVREDA IZMEDjU DVA SVJETSKA RATA:
Aktivnost Trgovacko-industrijske i zanatske komore u Podgorici od 1928. do 1941. godine
Poslije dugog čekanja
Porijeklo komora moze se pratiti od srednjeg vijeka kada se javljaju u vidu organizacija zanatlija (cehova) i trgovaca (gilde) koji uzivaju razne feudalne privilegije i monopolska prava, a zadatak im je bio da cuvaju i unapredjuju interese svojih clanova. Prvo se javljaju trgovacke komore u Francuskoj, pocevsi od 1700. godine. Jedna takva komora, koja je bila najznacajnija, nalazila se u Marselju.
Polovinom XVII vijeka cuveni francuski ministar finansija Kolber osnovao je komore u vidu trgovackih vijeca, ciji je zadatak bio da daju misljenja o svim mjerama i propisima koji su se odnosili na promet dobara. Francuska revolucija je 1791. godine ukinula komore, ali ih je Napoleon Prvi obnovio 1803. godine i osnovao u svim vecim osvojenim gradovima u Evropi.
Osnivanje najstarije trgovacke komore na prostoru jugoslovenskih zemalja vezano je za Napolenonovo kratko vladanje Bokom Kotorskom, Dalmacijom i Dubrovnikom od 1806. do 1815. godine, kada je u Dubrovniku osnovao prvu komoru 1808. godine.
U Ljubljani, Zagrebu i Osijeku komore su osnovane sredinom XIX vijeka, a u Beogradu i Sarajevu 1910. godine. Vojvodina je po Prvog svjetskog rata podijeljena izmedju komora u Temisvaru, Osijeku i Segedinu, od kojih su prve dvije (Temisvar i osijek) osnovane 1850. i 1853. godine, a posljednja u Segedinu 1890. godine.
Kraljevina Crna Gora nije imala specijalni zakon o komori, ali nije imala ni neki drugi zakonski propis kojim bi se regulisali uslovi samostalnog privrednog rada i odnosi izmedju vlasnika radnje i pomocnika i segrta. Dozvole za otvaranje i rad radnji izdavale su lokalne vlasti, naplacujuci proizvoljne takse.
Postoje privredne komore – trgovacke, industrijske, zanatske i druge i staleske komore – advokatske, ljekarske, apotekarske i druge. Privredne komore se dijele na dva tipa: evropske – kontinentalne, koje se osnivaju obicno zakonom, podlijezu drzavnoj kontroli i clanstvo je uglavnom obavezno i anglo-americke, koje se osnivaju privatnom inicijativom i clanstvo je dobrovoljno. prema djelokrugu zastupanja profesionalnih interesa komore mogu biti zajednicke (mjesovite) i posebne (granske).
Nakon deset godina
Poslije stvaranja zajednicke drzave Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, doslo je u svim jugoslovenskim zemljama do obnavljanja rada starih komora i do formiranja nekih novih, uz izvjesne izmjene komorskih podrucja. U periodu od 1928. godine, odnosno do osnivanja Trgovacko-industrijske i zanatske komore u Podgorici, postojala su u Crnoj Gori slobodna udruzenja trgovaca i zanatlija. udruzenje zanatlija imalo je svoje komore u Podgorici i Cetinju.
Ove komore nijesu formirane na osnovu zakonskih propisa vec su bile obicna udruzenja sa statusom posebnih slobodnih komora. sopstvenom inicijativom udruzenje trgovaca u Podgorici osniva trgovacku komoru za Crnu Goru, koja je sve do 1928. godine uspjesno obavljala mnogobrojne zadatke.
Privrednici Crne Gore stalno su isticali potrebu osnivanja jedne zajednicke privredne komore koja ce zastupati interese svih privrednika i ucestvovati u svim akcijama, koje su bile usmjerene ka privrednom razvitku Crne Gore. Tako je, dakle, tek poslije deset godina energicnim zalaganjem crnogorskih privrednika Crna Gora dobila svoju prvu centralnu privrednu ustanovu.
Na osnovu Zakona o budzetskim dvanaestinama za april – jul 1925. godine, od 31. marta 1925. godine, ministar trgovine i industrije Kraljevske vlade u Beogradu donio je Uredbu 18. marta 1928. godine kojom se srbijanski Zakon o radnjama iz 1910. godine uvodi u zivot na prostoru Zetske oblasti, s izuzetkom okruga beranskog i metohijskog i sreza bokokotorskog.
Uredba je sadrzala i specijalnu odredbu o formiranju Trgovacko-industrijske i zanatske komore u Podgorici. Cekanje od deset godina da bi se formirala jedna ovakva ustanova koja je Crnoj Gori bila neophodna, moze se tumaciti samo nebrigom, nezainteresovanoscu i opstrukcijom novoformirane drzave prema privrednom razvoju Crne Gore.
Ni tada, kada je formirana ova privredna ustanova, a ni kasnije svojom nadleznoscu nije pokrila teritoriju ove administrativno-upravne jedinice. Komora ce se stalno sa ovim problemom suocavati i nastojace da, i preko svojih politickih predstavnika, pod svoju privrednu ingerenciju obuhvati citav prostor Zetske banovine.
Organicenja i zadaci
Za sprovodjenje strucne organizacije po odredbama Zakona o radnjama iz 1910. godine, za izradu statuta Komore i za organizovanje redovnih izbora za stalne clanove Komore koje je trebalo obaviti u roku od godinu dana, nadlezni ministra imenovao je 3. aprila 1928. godine 12 privremenih clanova iz Podgorice, gdje je bilo sjediste Komore, i to:
Mića Stijovića, industrijalca, Jaka Lainovića, trgovca, Nikolu Vujačića, mehaničara, Iliju Pejanovića, trgovca, Sima Marića, industrijalca, Pavla Šćepanovića, trgovca, Steva Tamindžića, molera, Murata Alibalića, trgovca, Iva Gvozdenovića, stolara, Jevta Pejovića, kolara, Sava Ćetkovića, građevinara i Uroša Marića, apotekara.
Na sjednici održanoj 27. aprila 1928. godine konstituisana je Uprava Privremene komore, pa je za predsjednika izabran Mico Stijović, za prvog potpredsjednika Jako Lainovic, a za drugog potpredsjednika Nikola Vujačić. Privremena uprava intenzivno radi na organizacionim pitanjima, otvara svoju kancelariju, vrsi izbor privremenog osoblja, osniva trgovacka udruzenja i zanatlijske esnafe.
Za organizaciju rada Komore, zatrazena je pomoc od Banatske trgovacko-industrijske i zanatske komore u Velikom Beckereku. Ova komora poslala je svog generalnog sekretara Aleksandra Stanojlovica da pomogne u izradi strucnih akata i drugim organizacionim pitanjima.
Na sjednici uprave Privremene trgovacke-industrijske i zanatske komore, odrzane 7. oktobra 1928. godine, donijeti su statut i budzet komore za 1928. godinu, kao i tarifa za uplatu komorskih taksa. Na ovoj sjednici uprava je ustanovila mjesecne plate vrsiocu duznosti sekretara Komore, pisaru Komore, daktilografu i posluzitelju.
Uprava Komore je uspjela da za relativno kratko vrijeme ispuni svoje obaveze na organizacionom planu, ali nije ispunila zadatak da sprovede izbore za vijecnike – clanove Komore, jer je u medjuvremenu uspostavljen 6. januara 1929. godine rezim kralja Aleksandra, poznat u istoriografiji kao pocetak njegove diktature.
Zakonom od 3. oktobra 1929. dozvoljena je intervencija drzave u privredi i to preko Ministarstva trgovine i industrije, a specijalnim Zakonom o odlaganju izbora trgovinskih, industrijskih i zanatskih komora od 30. aprila 1929. zabranjeni su izbori za komorske vijecnike.
Statut komore prema tadasnjim zakonskim propisima odobravao je ministar trgovine i industrije Kraljevske vlade u Beogradu. Poslije usvajanja Statuta, ministar trgovine i industrije odobiro je 20. 12. 1928. godine statut sa odredjenim izmjenama i dopunama.
Clanom 1.
usvojenog i odobrenog statuta odredjena je teritorijalna nadleznost Komore na podrucju srezova: andrijevickog, barskog, danilovgradskog, kolasinskog, niksickog, podgorickog, savnickog i cetinjskog, koji su pripadali tadasnjoj Zetskoj oblasti. Zadaci Komore definisani su ovako:
„1.
da uzimaju inicijativu za podazianje i osnivanje korisnih ustanova po napredak trgovine, industrije i zanatstva kao sto su: muzeji, izlozbe, berze, strucne skole i kursevi, javna sjemenista itd;
2.
da proucava i daje svoje misljenje o predlozima zakonskim i uredbama o trgovini, industriji i zanatstvu, kad to zatrazi Ministarstvo trgovine i industrije;
3.
da daje svoje misljenje nadlzenim ministarstvima u pitanju ugovora koji se imaju zakljuciti sa stranim drzavama, a koji se ticu trgovine, industrije, zanatstva i saobracaja;
4.
da proucava i daje misljenja nadlzenim ministrima i zakonskim predlozima i pitanjima, o novim porezima, posrednim i neposrednim dazbinama, koje se ticu trgovine, industrije i zanatstva, kao i o pitanjima saobracajnih uredaba i tarifa;
5.
da cini predstavke ministru trgovine i industrije kad primijeti da se propisi zakona, pravila, raspisi i dr. naredjenja po svim pitanjima, koja se odnose na trgovinu, industriju i zanatstvo, ne primjenjuju pravilno”.
——————
Sirok djelokrug rada
Dalje se navodi:
6.
Da na zahtjev ministra trgovine i industrije daje svoje misljenje o mjerama za razvijanje trgovine, industrije i zanatstva, a da i sama iz sopstvenih pobuda o tome podnosi ministru svoje predloge i upucuje svoje misljenje;
7.
da proucava predloge, koje bi joj uputili profesionalna trgovacka, industrijska i zanatska udruzenja, trgovci, industrijalci i zanatlije i drugi pojedinci, a koji se ticu trgovine, industrije i zanatstva;
9.
da na zahtjev ministra trgovine i industrije daje potrebna izvjesca;
10.
da odobrava pravila trgovackih i industrijskih udruzenja, da organizuje zanatlijske esnafe i da vodi nadzor nad radom trgovackih i zanatlijskih organizacija, predvidjenih zakonom o radnjama, kao sto su trgovacka, industrijska i zanatska profesionalna udruzenja, trgovacki, industrijski i zanatski fondovi ako bi ih bilo;
11.
da vodi spisak svih trgovackih industrijskih i zanatskih protokolisanih ili registriranih firmi na svome podrucju;
12.
da osnuje svoj sud za sporove trgovacke prirode shodno pravilima toga suda, koje propisuje plenarna sjednica Komore a odobrava ministar trgovine i industrije;
13.
da daje odobrenja za otvranje trgovacih i zanatskih radnja, te industrijskih preduzeca na teritoriji svoje nadleznosti, ako su za to prethodno ispunjeni svi zakonski uslovi;
14.
da bira sudije iz reda trgovaca, industrijalaca i zanatlija za trgovacke sudije kada budu ustanovljeni na teritoriji Komore;
15.
da izdaje uvjerenja o trgovinskim uzansama i o porijeklu robe uopste kao i robe izradjene u pojedinim industrijskim i zanatskim preduzecima;
16.
da izdaje naredbe u pogledu natpisa (firmi) nad trgovackim i zanatskim radnjama i industrijskim preduzecima;
17.
da cini predstavke ministru trgovine i industrije radi zatvaranja onih trgovackih i zanatskih radnja i industrijskih preduzeca, koja su dobila odobrenje za rad na osnovu neispravnih dokumenata;
18.
da daje misljenje ministru trgovine i industrije radi donosenja potrebnih propisa za trgovacke radnje, predvidjene clanom 22 Zakona o radnjama;
19.
da odredjuje privremenog rada u skladu sa cl. 8. Zakona o radnjama;
20.
da daje odobrenja na javne rasprodaje robe po cl. 27 Zakona o radnjama;
21.
da daje misljenje Ministarstvu trgovine i industrije u pogledu odredjivanja vremena za otvaranje i zatvaranje trgovackih i zanatskih radnja i pocetka i zavrsetka rada u industrijskim preduzecima prema mjesnim prilikama;
22.
da daje svoje misljenje ministru trgovine i industrije radi donosenja potrebnih propisa za uredjenje sudova dobrih ljudi;
23.
da daje svoje misljenje ministru trgovine i industrije radi privremenog ili stalnog oduzimanja prava pojedinim zanatlijama, trgovcima i industrijalcima da drze ucenika;
24.
da daje svoje misljenje ministru trgovine i industrije u pogledu propisa koji se imaju izdati radi pravicnog vrsenja nadzora nad trgovackim zanatskim radnjama i industrijskim preduzecima, organizacijama i ustanovama predvidjenim Zakonom o radnjama;
25.
da izrice kaznu u smislu cl. 153 tacka 6 Zakona o radnjama i cl. 154. tacka 2 Zakona o radnjama;
26.
da predlaze clanove za pojedine savjetodavne odredbe kao sto su Privredni savjet, tarifski odbor, Poreski odbor i sl;
27.
da domacim trgovcima industrijalcima i zanatlijama, putnicima i agentima izdaje legitimacione karte;
28.
da daje svoje misljenje ministru trgovine i industrije u kojima danima i casovima ce se drzati predavanja u opstim trgovacko-zanatskim skolama, da dejstvuje svim zakonskim sredstvima da se sva, ranije otvorena trgovacka, zanatska i industrijska preduzeca saobraze Zakonu o radnjama i ostalim ovozemaljskim zakonima, ukoliko poslovi u tome pravcu nijesu privedeni kraju;
30.
da daje svoje misljenje ministru trgovine i industrije i socijalne politike o svim predmetima, koji se odnose na sprovodjenje Zakona o zastiti radnji;
31.
da intervenise kod ministra trgovine i industrije i drugih vlasti u svakom pitanju, kad god se tice interesa i napretka trgovine, industrije i zanatstva i
32.
da vrsi sve ostale poslove koji su joj stavljeni u duznost Zakonom o radnjama i propisima ostalih zakona.
Nacin rukovodjenja
Komora ce svoje misljenje u pitanjima trgovackih ugovora i u predlozima zakonskim podnositi blagovremeno nadleznim ministrima kako bi se ovi mogli njima koristiti pri njihovoj konacnoj izradi i kako bi ih mogli podnijeti uz zakonske predloge Narodnoj skupstini”.
Prema Statutu, radom Komore rukovode predsjednik i dva potpredsjednika. Komora ima 24 redovna clana od kojih je 10 iz sjedista komore, a 14 sa ostalog podrucja Komore, i to: 13 clanova iz Trgovacko-industrijskog udruzenja i 11 clanova iz Zanatlijskog udruzenja. Srez podgoricki od ukupno 10 clanova Komore bira cetiri clana iz trgovackog reda, cetiri clana iz reda zanatlija i dva clana iz reda industrijalaca.
Svaki od ostalih sedam srezova bira po jednog clana Komore za trgovacko-industrijski odsjek i po jednog clana za zanatlijski odsjek. Za redovne clanove, prema Statutu, mogli bi biti birani trgovci, zanatlije i industrijalci clanovi profesionalnih udruzenja (esnafa) koji najmanje tri godine upravljaju samostalnom radnjom ili preduzecem „kao vlasnici ili kao djelovodje”, koji su najmanje dvije godine nastanjeni na podrucju Komore i koji su drzavljani Kraljevine SHS. Komora je imala i pocasne i dopisne clanove.
Na celu Trgovacko-industrijske i zanatske komore bila je uprava koju su sacinjavali: predsjednik, dva potpredsjednika, predsjednik finansijskog odbora i clan onog odsjeka koji je sa manjim brojem clanova predstavljen u upravi. Komora je imala dva autonomna odsjeka: Trgovacko-industrijski i Zanatski.
Na celu ovih odsjeka stajali su predsjednici koji su ujedno bili i potpredsjednici Komore. Komora je imala i Finansijski odbor, koji se sastojao od predsjednika i po dva clana iz oba odsjeka. Predsjednik Komore i predsjednici odsjeka cinili su Predsjednistvo Komore.
Polozaj sekretara Komore bio je veoma znacajan, jer je takoreci svakodnevno rjesavao najrazlicitije probleme sa kojima se Komora susretala, a njih je bilo ne samo privrednih vec i politickih. Sekretar je bio rukovodilac administracije Komore kojega je postavljao nadlezni ministar poslije sprovedenog konkursa.
Nadzor nad Komorom vrsio je nadlezni ministar preko stalnog komesara ili njegovog zastupnika koji je mogao zadrzati svaku odluku od izvrsenja, dok ministar o njoj ne donese svoje rjesenje.
Sastav Komore
Posto izbori za clanove Komore nijesu mogli biti organizovani, ministar trgovine i industrije rjesenjem od 20. jula 1929. godine imenovao je sljedeci sastav Komore: za predsjednika Mica Stijovica, industrijalca iz Podgorice, za potpredsjednika Jaka Lainovica, trgovca iz Podgorice i Djoka Bijelica, obucara iz Podgorice i za redovne clanove Iliju Pejanovica, trgovca i hotelijera iz Podgorice, Ljuba Zlaticanina, trgovca i hotelijera iz Podgorice, Murata Alibalica, trgovca i hotelijera iz Podgorice, Stevana Lukacevica, industrijalca iz Podgorice, Jevta Pejovica, kolara iz Podgorice, Mustafu Sarkica, pekara iz Podgorice, Iva Gvozdenovica, stolara iz Podgorice, Jovana Sarovica, trgovca iz Andrijevice, Malja Hadzialjevica, obucara iz Gusinja, Mihaila Popovica, speditora iz Bara, Krsta Damjanovica, limara iz Bara, Vasa Kalezica, kafedziju iz Danilovgrada, Petra Marenica, stolara iz Danilovgrada, Luku Mijuskovica, izvoznika iz Niksica, Rada Radovica, obucara iz Niksica, Sima Marica, industrijalca iz Kolasina, Nikolu Dulovica, obucara iz Kolasina, Vuka Vuletica, bankara iz Cetinja, Josa Nenadovica, obucara iz Cetinja, Milana Scepovica, trgovca iz Savnika i Blagoja Jakica, preduzimaca iz Savnika.
——————–
Brojni i znacajni poslovi
Na sjednici Komore odrzanoj 26. i 27. septembra 1929. godine konstituisana su tijela Komore kako je to Statutom predvidjeno. U Trgovacko-industrijski odsjek izabrani su Murat Alibalic, LJubo Zlaticanin, Mihailo Popovic, Vaso Kalezic i Luka Mijuskovic, a u Zanatski odsjek Ivo Gvozdenovic, Jevto Pejovic, Mustafa Sarkic i Petar Marenic.
Za predsjednika Finansijskog odbora izabran je Ilija Pejanovic, a za clanove Murat Alibalic i LJubo Zlaticanin, dok je za clana uprave iz reda zanatlija izabran Ivo Gvozdenovic. Na sjednici privremene Komore 16. septembra 1928. godine za vrsioca duznosti sekretara Komore postavljen je ing. Blagota Radovic iz Podgorice.
Za godinu i po svog postojanja Komora je obavila brojne i znacajne poslove. Trgovacka udruzenja, koja su vec odranije postojala, pozvana su na saradnju sa Komorom kako bi svoj status i rad uskladila sa propisima Zakona o radnjama.
Komora je osnovala trgovacka udruzenja u Podgorici, Cetinju, Rijeci Crnojevica, Virpazaru, Baru, Ulcinju, Kolasinu, Andrijevici, Danilovgradu i Niksicu. Jedino nije osnovano trgovacko udruzenje u Savniku, kao sjedistu sreza, mada je bilo pokusaja i to nekoliko puta da se ono formira.
Za sva trgovacka udruzenja komora je izradila nacrt jednoobraznih pravila koja su prihvacena na skupstinama udruzenja, a zatim ih odobrila u duhu Zakona o radnjama i Statuta Komore.
Na jednoj od prvih sjednica Komore odredjeni su bili delegati koji su izvrsili likvidaciju bivsih zanatskih komora u Cetinju i Podgorici i zanatlijskih udruzenja, kako je to bilo propisano Zakonom o radnjama i uredbom nadleznog ministra od 18. marta 1982. godine.
Poslije izvrsene likvidacije Komora je pozvala zanatlije da u smislu zakonskih propisa donesenu odluku o formiranju zanatlijskih esnafa kao prinudnih organizacija. Tako su osnovni esnafi u Podgorici, Niksicu, Baru, Danilovgradu, Kolasinu, Andrijevici, Cetinju, Savniku. Posto je ranije postojao Zanatlijski esnaf u Gusinju, koji je osnovala Zanatska komora u Beogradu i koji je njoj pripadao, pozvan je ovaj esnaf na saradnju sa podgorickom Komorom, jer su Gusinje i Plav teritorijalno pripadali Komori u Podgorici.
Posto dogovor sa beogradskom Komorom nije postignut, ministar trgovine i industrije rijesio je ovo sporno pitanje 21. 01. 1929. godine u korist podgoricke Komore, pa je gusinjski esnaf pripao ovoj Komori.
Komora je i za zanatlijski esnaf izradila statut i poslala svim upravama da ga prihvate.
Najvazniji komorski zadatak u okviru organizacionih poslova bilo je formiranje komisija za polaganje ispita za majstore i njihove pomocnike (kalfe), pa su takve komisije osnovane u Podgorici i Niksicu, sa obavezom da se prosire i na ostale gradske centre.
Po Zakonu o radnjama Komora je dobila pravo izdavanja odobrenja za upravljanje radnjama, ali se nije trazilo od vlasnika radnji nikakvo novo odobrenje, jer je Uredbom od 18. 03. 1928. rijeseno da stupanjem na snagu ovog akta 29. aprila 1928. svi vlasnici radnji u roku od sest mjeseci svoje radnje prijave Komori.
Najveci broj radnji je registrovan kod Komore u zakonskom roku o cemu je Komora izdala vlasnicima narocite reverse. Do kraja septembra 1928. godine Komora je registrovala 737 trgovackih radnji, 586 zanatskih i 9 industrijskih, sto je ukupno iznosilo 1332 radnje. Medjutim, u pomenutom dokumentu se navodi da „broj neregistrovanih radnji dostize vise od 50% registrovanih”.
Zahtjevi Komore
Komora je od osnivanja do kraja septembra 1929. odrzala 18 sjednica, od kojih je uprava Komore odrzala 11 sjednica. Intenzivan rad Komora je razgranala u pravcu organizacije profesionalnih udruzenja i uspostavljanja korisne saradnje sa njima.
Rad komorske kancelarije poceo je 25. 04. 1928. i u toj godini Komora je izdala 186 odobrenja za upravljanje trgovacko-industrijskim i zanatskim radnjama, 19 uvjerenja (o porijeklu robe, nadmetackoj sposobnosti, oslobadjanju carine na masine i dr.) i zavedeno u djelovodni protokol 1.172 akta. Za osam mjeseci 1929. godine poslovi u komorskoj kancelariji su povecani pa je u djelovodnom protokolu zavedeno 2.300 akata.
Komora je u ovom periodu podnosila mjerodavnim organima i pojedincima, predstavnicima vlasti, brojne predstavke kojima je trazila poboljsanje privrednih prilika na svom podrucju. Tako je intervenisala kod Ministarstva finansija Kraljevske vlade u Beogradu da se ukine trosarina na potrosnju benzina u Crnoj Gori i carina na automobilske gume, da bi pojeftinio automobilski saobracaj i da se u Podgorici otvori carinarnica prvog reda.
Obracala se zatim Ministarstvu saobracaja radi poboljsanja voznog parka na zeljeznickoj pruzi Podgorica-Plavnica i radi instaliranja depoa uglja na ovoj pruzi. Komora je intervenisala kod nadleznih vlasti u Beogradu u vezi sa prosirenjem putne mreze kroz Crnu Goru kao i opravkom starih dogradnjom i izgradnjom novih puteva, trazila je poboljsanje postansko-telegrafsko-telefonskog saobracaja i uvodjenje novih postanskih linija.
Komora je podnosila predstavke Ministarstvu trgovine i industrije trazeci suzbijanje torbarenja i ulicne prodaje ducanske robe, kao i protiv neogranicene prodaje artikala od strane povlascenih zadruga i neovlascenih prodavaca. Komora je dala svoje primjedbe i predloge na projekte zakona o suzbijanju nelojalne utakmice i zakona o razrezivanju i naplacivanju prireza za izdrzavanje komora.
Prvi put je Komora ucestvovala na konferenciji privrednih komora u Novom Sadu 26. i 27. maja 1929. i na VII kongresu privrednih komora Kraljevine SHS u Beogradu 8. i 9. septembra 1929. na kojem je podnijela, preko svojih delegata, izvjestaj o privrednim prilikama u Crnoj Gori.
Ova analiticka studija o stanju privrede na podrucju Komore pobudila je interesovanje na Kongresu i u VII tacki Rezolucije koju je Kongres usvojio prihvaceni su zahtjevi koje je predlozila podgoricka Komora, a odnosili su se na: „isusenje velikih kompleksa mocvarnog zemljista; nastavak trasiranja i pocetak stvarnog gradjenja projektovanih zeljeznica; isplatu preostalih dviju rata reparacione kvote, davanje raznih saobracajno-tarifskih olaksica radi pogodnijeg snabdijevanja stanovnistva; podizanje raznih strucnih skola i dr.”.
Pregled privrednog stanja
U avgustu 1930. godine doslo je u Komori do personalne krize posto su potpredsjednici Jako Lainovic i DJoko Bijelic podnijeli ostavke. Kriza je na vrijeme presjecena kada je imenovan nadlezni ministar 28. novembra 1930. i izabrano novo Predsjednistvo Komore: Neso Scepovic, trgovac i predsjednik Gradske opstine u Podgorici za predsjednika Komore i Pero Vukotic, knjizar i Spiro Gvozdenovic, stolar (oba iz Podgorice) za potpredsjednik. Neso Scepovic ostao je na duznosti predsjednika Komore sve do 1941. godine.
Sa novim Predsjednistvom Komora prosiruje obim poslovanja, ali svestraniji i aktivniji rad zapocinje od 1931. godine, kada je sacinjen i izdat prvi obuhvatniji i slozeniji izvjestaj o radu sa pregledom privrednog stanja i socijalnih prilika. Prema tom izvjestaju nastavljeno je registrovanje radnji, pa je 31. 12. 1930. stanje registrovanih radnji izgledao ovako:
trgovackih 971, zanatskih 780 i industrijskih 11.
Dakle, ukupno je bilo 1.762 radnje. Od trgovackih radnji najvise je bilo kafana i hotela 329, raznih -mjesovitih 209, trovina zivotnim namirnicama 189, trgovina manufakturno-konfekcionih 95, gostionicarskih 41, drogerija i parfimerija 19, knjizara i papirnica, trgovina poljoprivrednim proizvodima 17, kozom i krznom 10, gvozdjem i metalnim izradjevinama 10, staklom i porculanom 8, izradjevinama od drveta 6, speditorskih i komisionih radnji 6, preduzeca za prevoz putnika 6, novcanih zavoda 5 i trgovina elektricnim proizvodima 3.
—————————-
Korisne inicijative
Grupisanje trgovackih radnji po artiklima izvrseno je na taj nacin sto su njihovi vlasnici pojedine artikle istakli kao pretezne u poslovanju, premda je u Crnoj Gori rijetko bilo radnji ciji su se vlasnici bavili iskljucivo prodajom ili kupovinom artikala jedne vrste, kao sto nije bilo ni cisto uvoznickih ili izvoznickih radnji.
Od zanatlijskih radnji najvise je bilo obucarskih i opancarskih 149, ostalih 148, mesarsko-kobasicarskih 116, pekarskih 106, stolarsko-tesarskih 65, krojackih i terzijskih 58, brijackih 52, bravarsko-limarskih 45, gradjevinsko-preduzimackih i zidarskih 21 i poslasticarskih 20.
Od industrijskih preduzeca bilo je najvise parnih pilana 5, fabrika maslinovog ulja 2, ribarskih preduzeca 2, i po jedna fabrika namjestaja i likera.U odnosu na podatke iz 1928. godine broj trgovackih, zanatskih i industrijskih radnji i preduzeca povecan je u 1930. godini za 330. Trgovackih radnji u 1930. godini bilo je vise 134, zanatskih 194 i industrijskih preduzeca 2, nego sto je bilo u 1928. godini.
Rezultati registracije svih radnji i industrijskih preduzeca kod podgoricke Komore pokazuju, kako se istice u pomenutim izvjestajima za 1928. i 1930. godinu, da su ti podaci nepotpuni, jer jedan broj tih radnji nije prijavljen i registrovan vec su bespravno radile, iako je Komora preduzimala zakonske mjere kod drzavnih i samoupravnih lokalnih vlsti, ali ove vlasti nijesu prema prijavljenim vlasnicima primijenile u dovoljnoj mjeri zakonske sankcije.
Jos jedan podatak takodje govori o pojacanoj aktivnosti Komore, jer je u komorskom uredu u 1930. godini zavedeno u djelovodni protokol 3.400 akata, dakle, vise 400 akata nego u 1929. godini.
Na osnovu analize ovih akata vidi se da je pretezni dio djelatnosti ove Komore u prvim godinama postojanja i rada bio na izdavanju raznih uvjerenja, potvrda, legitimacija, dozvola za rad, intervencija, informacija i misljenja o zakonskim projektima, predstavki i sl. Prema tome, sve je to bilo uglavnom administrativni posao koji je bio koristan za zainteresovane strane.
Brojne predstavke
Osim toga Komora je brojnim predstavkama trazila poboljsanje postansko – telegrafskog i telefonskog saobracaja, kako bi se racionalno organizovao i bez zastoja zadovoljavao potrebe poslovnih ljudi. Veliku paznju posvetila je uspostavljanju plovidbe Bojanom i rasciscavanju plovidbenih kanala na Skadarskom jezeru, kako bi se poboljsao saobracaj i pojeftinili transportni troskovi.
Trazila je takodje da se revidira saobracajna sluzba na zeljeznici Barskog drustva i da se zeljeznicke podvozne tarife znatno smanje, da se izgrade projektovani drzavni i banovinski putevi na podrucju Komore, kao i da organizuje ciscenje puteva od snijega i drugih elementarnih nepogoda.
Takodje, Komora je uspjela da, preko svojih predstavnika koji su ucestvovali u radu Tarifnog odbora kao savjetodavnog tijela Ministarstva saobracaja, dobije izvjesne saobracajne tarifne olaksice. U interesu trgovine narocito je insistirala da se ogranici rad povlascenih nabavljackih i potrosackih zadruga.
Komora je stalno insistirala da se raznim tecajevima modernizuje zanatska radinost, finansirajuci odrzavanje tih tecajeva. Predlozila je da se kucna radinost obnovi i razvije u korist siromasnih seoskih i varoskih slojeva.
Komora je organizovala intenzivnu saradnju sa novoosnovanim Zavodom za unapredjivanje spoljne trgovine u Beogradu, kako bi propagirala privredna bogatstva komorskog podrucja u inostranstvu.
Sjednica Komore odrzana 25. februara 1981. predstavlja prelom u dotadasnjem njenom radu i nastavak intenzivnog raspravljanja o privrednim potrebama komorskog podrucja i potpuno napustanje licnih trzavica koje su se javljale u 1930. godini i prijetile da paralisu rad ove znacajne privredne institucije.
Jednodusnost u odlukama, pravilno shvatanje zajednickog rada za dobro privrede, jesu karakteristika ove sjednice.Ova plenarna sjednica Komore bila je posvecena unapredjenju poljoprivrede. Na sjednici je ukazano na neophodnost privrednog unapredjenja komorskog podrucja, posebno rejonizacije i racionalizacije poljoprivredne proizvodnje, kultivisanja voca, povrca, narocito ranog povrca, industrijskog i ljekovitog bilja i unapredjenja stocarstva i zivinarstva, uz rjesavanje saobracajnog pitanja, sto sve zajedno cini okosnicu razvoja ukupne privrede.
U tom duhu donijeta je sljedeca rezolucija koju prenosimo u cjelosti:
1.
da se umoli Kralj. banska uprava zetske banovine, da se pristupi podizanju rasadnika za voce, juzno voce i povrce svuda gdje to terenske i klimatske prilike uslovljavaju;
2.
da se umoli Kralj. banska uprava, da strucnom organizacijom izvrsi selekciju sjemena, nabavi rasna priplodna grla, organizuje poljoprivredne izlozbe, nagradjuje uzorne poljoprivrednike, potopomaze osnivanje zemljoradnickih, stocarskih i vinarskih zadruga za zajednicku proizvodnju i tipizaciju vina;
3.
da se umoli Kralj. banska uprava radi nabavke juznosrbijanskog sjemena duvanskog i time omoguci se jaca proizvodnja duvana uz renoviranje fabrike duvana u Podgorici;
4.
da se sto prije dovrse drzavni i banovinski putevi u prvom redu Niksic – Pljevlja, Kolasin – Bijelo Polje, Cetinje – Budva i Murino – Plav – Gusinje, kako bi se time povezali nepristupacni i zabaceni krajevi za glavne saobracajne linije i omogucila se zarada siromasnog stanovnistva ;
5.
da se umoli Kralj. vlada o dodjeljivanju sto vecih kredita za posumljavanje goleti;
6.
da se umoli Kralj. vlada u cilju jaceg razvitka turizma u zetskoj banovini, da se osnuje specijalni odsjek za turizam pri Kralj. banskoj upravi na Cetinju,
7.
Da se umoli Kralj. banska uprava, da potpomogne novcano odasiljanje zanatlija u nase jace privrede centre radi usavrsavanja i da se preduzmu koraci oko socijalnog osiguranja zanatlija.
Pocasni clanovi
Na ovoj sjednici Komora je upotpunila i poboljsala svoju organizaciju, izabrala je pocasne i dopisne clanove i sekretara Komore. Za pocasne clanove izabrani su: Andrija Radovic, predsjednik Ministarskog savjeta u penziji i Jovan donovic, opunomoceni ministar i izvanredni poslanik u Tirani.
Za dopisne clanove izabrani su: dr Nikola Skerovic, direktor Velike realne gimnazije u Podgorici, Milan Nenezic, direktor Podgoricke banke u Podgorici, Ivan Vujosevic, penzioner i bivsi clan Oblasnog odbora za Podgoricu, Stojan Cerovic, profesor i novinar iz Niksica, Jovan Mijuskovic, direktor Niksicke kreditne banke u Niksicu, Frano Lukovic, sef odsjeka za trgovinu i industriju Kraljevske banske uprave na Cetinju, Pero Vrbica, direktor Glavne filijale Drzavne hipotekarne banke na Cetinju, Rudolf dunio, direktor parabrodarskog drustva “Boka” iz Kotora.
Za sekretara Komore izabran je dotadasnji vrsilac duznosti sekretara ing. com. Blagota Radovic.Komora je tada pokrivala 23 profesionalna udruzenja trgovaca, zanatlija, gostionicara, hotelijera, kafedzija koja su bila osnovana u Andrijevici, Baru, Virpazaru, Gusinju, Danilovgradu, Kolasinu, Niksicu, Podgorici, Rijeci Crnojevica, Ulcinju i Cetinju. Osim toga, komorsku bazu sacinjavalo je 11 novcanih zavoda u Baru, Kolasinu, Niksicu, Podgorici i Cetinju.
U toku 1913. godine Komora je intervenisala kod ministra trgovine i industrije u vezi sa unapredjivanjem zanatstva i zastite zanatlijskog staleza. Komora predlaze da drzava specijalnim zakonom regulise pitanje osiguranja zanatlija za vrijeme äiznemoglosti, besposlice, pa cak i smrti. Sistem osiguranja zantalija treba da ima karakter uzajamnog osiguranja, no s tim, da drzava participira u placanju doprinosa na ime osiguranja, posto bi sav teret osiguranja bilo nemoguce prevaliti na zanatlije.
—————————————————-
Prosirivanje teritorije
Na liniji zastite gradjana bila je intervencija Komore narodnoj banci Kraljevine Jugoslavije u vezi sa reduciranjem eskontnih kredita od 10 – 20 odsto prema vrsti poslovanja i prema iskoriscenoj svoti odobrenog kredita, pod prijetnjom da se ukinu krediti u cjelosti ako dodje do proteziranja mjenice.
Komora ukazuje da ce takva odluka narodne banke najteze pogoditi pasivno podrucje kakvo je Crna Gora, izlozeno elementarnim nepogodama zbog ranijih susnih i nerodnih godina, kakva je bila 1931. godina.
Stoga trazi da se za Crnu Goru napravi izuzetak i zadrzi raniji status, jer restrikcija kredita ne pogadja podjednako sve krajeve zemlje razlicitih privrednih struktura. Pocetkom tridesetih godina doslo je do obimne normativne djelatnosti kako bi se stabilizovale i politicke i privredne prilike u zemlji.
U tom kontekstu isticemo donosenje Zakona o radnjama 5. novembra 1931. godine koji je stupio na snagu 9. marta 1932, a kojim se komora definise kao javno-pravna ustanova, koja se u svojim natpisima, aktima i pecatima sluzi drzavnim grbom Kraljevine Jugoslavije.
Komora je svojom djelatnoscu obuhvatala cjelokupnu industriju, trgovinu i zanatstvo s tim sto je trgovina istovremeno obuhvatila novcarstvo, ugostiteljstvo, rjecno brodarstvo i saobracajnu djelatnost, a industrija je prosirena na metalurgiju, brodogradnju i rudarstvo.
Sto se tice osnivanja komora i njihovog ustrojstva, Zakon predvidja sistem zajednickih i posebnih problema prema izricitim zahtjevima zainteresovanih udruzenja i grupa. Na podrucju Zetske banovine zainteresovana udruzenja odlucila su da se zadrzi i dalje zajednicka komora kao najcjelishodnije rjesenje za prilike u Zetskoj banovini.
Zakon o radnjama je izjednacio i unicifirao privredno zakonodavstvo i stvorio jedinstvene uslove za privrednu djelatnost u zemlji, ukinuvsi mnogobrojne i raznolike pokrajinske zakone. Zakonom je predvidjena obaveza vlasnika radnji da u roku od tri mjeseca prijave svoju radnju ili zanimanje sreskom nacelstvu. Podoricka komora zatrazila je od nadleznih vlasti da se prijavljivanje obavi preko Komore.
Nova administrativna podjela
Novom administrativnom podjelom drzave na banovine i formiranjem zetske banovine, Komora je postavila pitanje podudarnosti njenog podrucja sa podrucja Zetske banovine i Zetske finansijske direkcije u Podgorici.
Medjutim, ovo pitanje je djeimicno rijeseno Uredbom ministra trgovine i industrije od 3. avgusta 1932, sa zakonskom snagom, donesenom na osnovu Zakona o radnjama od 5. novembra 1931.
Tada su u sastav podrucja Komore usli srezovi koji su teritorijano pripadali Zetskoj banovini: beranski, bjelopoljski, sjenicki, dezevski, studenicki, savnicki, kosovsko-mitrovicki, drenicki, istocki, pecki, djakovicki i podrinski, a u nadleznosti su bili Zanatske komore u Beogradu i Trgovinsko-industrijske komore u Skoplju.
Tako su u sastav podgoricke Komore usli vijecnici Zanatske komore iz Beograda – Rade Bruslija, preduzimac iz Kosovske Mitrovice, Mirko Todorovic, preduzimac iz Novog Pazara, Vido Brkovic, preduzimac iz Bijelog Polja i Petar Danilovic, bravar iz Berana. Vijecnicima Trgovinsko-industrijske komore iz Skoplja bio je ugasen mandat.
U takvom obnovljenom vijecnickom sastavu i novoj prosirenoj teritorijalnoj nadleznosti Vijece Komore donosi novi Statut i vrsi reorganizaciju rada. Novi Statut nije bio jos odobren od nadleznog ministra, a vec su finansijskim zakonom za 1933/34. godinu 11 spomenutih srezova, osim studenickog, oduzeti iz teritorijalne nadleznosti podgoricke Komore i predati skopskoj Komiri koja je imala 36 srezova pod svojom nadleznoscu.
U sastavu i nadleznosti podgoricke Komore ostalo je samo 8 srezova predratne Crne Gore, a teritorija zetske banovine izdijeljena je na 6 komorskih podrucja, od kojih su 4 imala sjedista u drugim banovinama.
Komora je pokrenula snaznu akciju da se nadje izlaz za njen opstanak. Akciju su vodili narodni poslanici i senatori iz Zetske banovine, koji su Kraljevskoj vladi predali pocetkom aprila 1933. memorandum.
I predstavnici podgoricke Komore su intervenisali, razgovarajuci nekoliko dana u Beogradu o ovom pitanju s mjerodavnim faktorima Intervencije su naisle na razumijevanje pa je vec Finansijskim zakonom za 1934/35. godinu vraceno staro stanje i svih 11 srezova ponovo su dosli pod nadleznost podgoricke Komore.
Cak je komorina teritorija i prosirena na sve srezove Gornjeg Sandzaka zajedno sa Focanskim srezom. Time je podgoricka Komora poslije prilicno dugog i napornog rada uspjela da definitivno utvrdi sastav svog podrucja, da izvrsi organizaciju svih udruzenja na citavoj svojoj teritoriji i na taj nacin stvori materijalne preduslove za njeno funkcionisanje.
Ovom prilikom osvrnucemo se na jedan spor izmedju podgoricke Komore i Zanatske komore u Beogradu do kojeg je doslo kada je podrucje zanatske komore iz Beograda koje je obuhvatilo Juznu Srbiju, Metohiju i Sandzak podijeljeno komorama u Podgorici, Skoplju i Sarajevu, 3. avgusta 1932. Podgorickoj komori pripalo je tada, kako smo vec rekli, 12 srezova iz Metohije i Sandzaka.
Kada je Zanatska komora iz Beograda izvrsila podjelu svoje imovine na nova podrucja, tada je Trgovinsko-industrijska i zanatska komora u Podgorici proglasena pasivnom za 7.152,78 dinara. Podgoricka komora je protestvovala zalbom kod Ministarstva trgovine i industrije januara 1933. godine „zbog nepravilnosti nebratskog postupka Komore u Beogradu”.
U zalbi se narocito istice nemogucnost narocito aktivnosti podrucja koja su pripala Skopskoj i Sarajevskoj komori, jer su ova dva podrucja zajedno sa podrucjem Podgoricke komore uglavnom iste privredne strukture, pa je upravo nejasno na osnovu cega je Skopska komora dobila pola miliona dinara, a Sarajevska 96.000 dinara od Zetske komore u Beogradu.
U zalbi se dalje osporava nadleznost likvidacionog odbora sastavljenog od clanova Zanatske komore u Beogradu, koji je vrsio raspodjelu imovine, jer u njemu nije bila zastupljena Podoricka komora.
O daljoj sudbini ove zalbe Podgoricke komore, o tome kako je zapravo rijesena, nemamo arhivskih ili drugih tragova, ali je poznato da je ova nepravilna raspodjela imovine zanatske komore u Beogradu izazvala veliko interesovanje i negodovanje kod zanatlija u Crnoj Gori i u crnogorskoj stampi.
Vijece Komore
Na osnovu novog Statuta i Zakona o odlaganju izbora trgovinskih industrijskih i zanatskih komora, ministar trgovine i industrije rjesenjem od 8. aprila 1935. imenovao je novo vijece Komore: predsjednika Nesa Scepovica, trgovca i predsjednika opstine Podgorica, potpredsjednika Pera S. Vukotica, knjizara i Spira Gvozdenovica, stolara iz Podgorice, vijecnike Iliju Pejanovica, trgovca iz Podgorice, Becira Burzanovica, trgovca iz Podgorice, Ljuba Zlaticanina, trgovca iz Podgorice, Milana Nenezica, direktora Podgoricke banke, Ðura Celebica, trgovca iz Podgorice, Ðordjija Bogicevica, kafedziju iz Podgorice, ing. Velisu Popovica, preduzimaca iz Podgorice, Buta Bratovica, crevara iz Podgorice, Jefta Pejovica, kolara iz Podgorice, Bajrama Koskica, krojaca iz Podgorice, Jovana P. Vukcevica, stampara iz Podgorice, Ivana Sarovica, trgovca iz Andrijevice, Nedziba Sarovica, trgovca iz Berana, Vida Brkovica, preduzimaca iz Bijelog Polja, Aleksu Martinovica, bankara iz Cetinja, Jefta Spasica, trgovca iz Cetinja, Krsta Damjanovica, limara iz Bara, Steva Dobrilovica, trgovca iz Niksica, Rada Radovica, obucara iz Niksica, Sima Marica, industrijalca iz Kolasina, Petra Marenica, stolara iz Danilovgrada, Velimira Kursulica, industrijalca iz Raske, Vasa Ðurica, industrijalca iz Niksica, Acifa Hadziahmetovica, trgovca iz Novog Pazara, Mirka Todorovica, preduzimaca iz Novog Pazara, Mihaila Dimitrijevica, trgovca iz Peci, Todora Markovica, bankara iz Peci, Toma Raickovica, preduzimaca iz Peci, Paja Cuka, trgovca iz Kosovske Mitrovice, ing. Draga Jojica, preduzimaca iz Kosovske Mitrovice, Rada Kurtovica, trgovca iz Prijepolja, Mihaila Stanisica, casovnicara iz Prijepolja, Ibrahima Mekica, preduzimaca iz Pljevalja, Halila Muftica, brijaca iz Foce, Ramadana O. Ljesija, trgovca iz Ðakovice i Spira Stanojevica, opancara iz Ðakovice.
————————————————–
Konferencije privrednika
Kao centralna privredna ustanova znatnog dijela teritorije Zetske banovine, Trgovinsko – industrijska i zanatska komora u Podgorici, savladavsi sve teskoce u definitivnom utvrdjivanju njenog podrucja i cjelishodne organizacije rada, cinila je ozbiljne napore da temeljno prouci sve aktuelne probleme iz oblasti privrednog i socijalnog zivota na svom podrucju.
Kao savjetodavni organ drzavnih i samoupravnih (lokalnih) vlasti, Komora skrece paznju na sve privredne probleme koji su bili od vitalnog znacaja za unapredjivanje privrede u Zatskoj banovini. Na tom poslu Komora je nailazila na teskoce, narocito u prikupljanju potrebnih podataka i obavjestenja o stanju pojedinih privrednih grana.
U sklopu radne aktivnosti Komore veoma je vazno istaci njenu inicijativu za sazivanjem sirih konferencija komorskih vijecnika, predstavnika gradskih i varoskih opstina, banskih vijecnika, predsjednika udruzenja trgovaca i zanatlija, predstavnika novcanih zavoda, politicara i javnih radnika Zetske banovine.
Komora je bila ne samo inicijator vec i organizator ovakvih sirih skupova privrednika pa je u toku njenog rada 1928-1941. organizovala cetiri takve konferencije koje cemo opsirnije prikazati s obzirom na to da se na njima donosila, na osnovu svestrane i sire demokratske rasprave, zajednicka platforma o aktuelnim pitanjima privrednog, socijalnog i kulturnog zivota Crne Gore, odnosno Zetske banovine.
Konferencije privrednika, kako su se nazivale, pokazuju da je bila potrebna koncentracija i saradnja svih tih snaga na proucavanju svih konkretnih mjera za privrednu obnovu ekonomski zapustene i nerazvijene Crne Gore, odnosno Zetske banovine.
U jeku krize
Prva takva konferencija privrednika odrzana je u vrijeme kada je svjetska ekonomska kriza uzimala sve veci zamah. Pod njenim snaznim djejstvom poremecena je ravnoteza izmedju proizvodnje i potrosnje, sto je bilo uzrok svih teskoca koje su pogadjale, negdje u manjoj, negdje u vecoj mjeri, sve drzave i pojedince.
Neograniceno povecanje, dakle, svjetskog proizvodnog kapaciteta, praceno visokim zastitnim carinama u skoro svakoj zemlji, kako bi se sto vise robe izvezlo a sto manje uvezlo, prouzrokovalo je poremecaj u cijenama i oslabilo kupovnu snagu sirokih potrosackih redova.
To je izazvalo stvaranje ogromnih kolicina robe na zalihama koje se nijesu mogle po povoljnoj cijeni plasirati i ogroman broj nezaposlenih radnika koje je trebalo iz socijalnih, humanih razloga, materijalno izdrzavati.
Poznato je da ekonomske krize najteze pogadjaju nerazvijene i siromasne zemlje i krajeve, a Crna Gora je upravo bila takva kada se ova kriza pojavila 1929. i trajala do 1934. godine. Ova prva Konferencija privrednika bila je posvecena krizi i teskom ekonomskom i socijalnom stanju u kojem se nasla Crna Gora, odnosno Zetska banovina.
Pronaci mjere i sredstva koja ce ublaziti djejstvo krize i ozivjeti koliko -toliko svaki samostalni privredni rad, bio je zadatak pozvanih predstavnika vlasti, vijecnika Komore i privrednika iz svih krajeva Crne Gore na Konferenciji koja je odrzana u Podgorici, 2. oktobra 1932. godine.
Konferenciju je otvorio Ljubo Zlaticanin, uvodnim govorom o njenom znacaju. Zatim je izabrano radno predsjednistvo: za predsjednika Pavle Vrbica, trgovac iz Niksica, za potpredsjednike Mico Stijovic, industrijalac iz Podgorice i Mirko Ivanovic, zanatlija iz Cetinja, a za sekretare Ivan Sarovic, trgovac iz Andrijevice i Velimir Ivancevic, sekretar Udruzenja zanatlija iz Podgorice.
Poslije podnesenih referata o stanju pojedinih privrednih grana i opsezne diskusije, Konferencija je usvojila Rezoluciju u kojoj se, pored ostalog, kaze da su „dejstvom opste privredno – finansijske krize zamrle sve privredne radinosti. Visoke i nepravedne kamate na ranije izuzete kredite prigusuju i posljednji dah duznika.
Nagomilane izvrsne presude kod upravnih vlasti za prisilnu naplatu trazbina uciniti ce, da se pokretna i nepokretna imovina duznika proda za bagatelnu cijenu ili prosto ustupi povjeriocima u bescjenje. Time ce se prouzrokovati osiromasenje i onih, koji su do sada bili najjaci poreski obveznici.
Veliki advokatski troskovi i honorari i drugi izvrsni troskovi pri egzekucijama i drugim sudskim intervencijama forsiraju bezobzirnu naplatu ma i najmanjih trazbina, pa na kraju najvecu korist izvuku advokati i organi izvrsnih vlasti, na stetu ne samo duznika vec i samih povjerilaca.
Pri takvim okolnostima trgovci, industrijalci i zanatlije nikakvu olaksicu ili zastitu nemaju ; naprotiv od njih se trazi bezobzirna naplata trazbina svih vrsta, a oni njihove trazbine ne mogu naplatiti, u prvom redu od seljaka. Jednom rijecju opste stanje privrednika je kriticno i bezizlazno.”
U Rezoluciji se dalje konstatuje da iznemoglu privrednu radinost unistava „jos i konkurencija bespravnog rada svih kategorija, ukazujuci u prvom redu na nabavljacke i potrosacke zadruge drzavnih sluzbenika koje uzivaju raznovrsne fiskalne povlastice prodajuci svoju robu ne samo zadrugama vec i nezadrugarima, pa cak otvaraju i zanatske radionice koje u vecem broju ne ispunjavaju zakonske propise.
Uvoz inostrane robe zasticen raznim deviznim i carinskim propisima, koristi domaca industrija dizuci bezrazlozno cijene svojim proizvodima pa se na taj nacin domaci industrijalci bogate, a siroki narodni slojevi gube mogucost svakog rentabilnog privredjivanja”. Stoga privrednici traze snaznu intervenciju drzave kojom ce se otkloniti mnoge nepravilnosti i ozivjeti trziste i samostalni privredni rad.
Dobar domacin – dobar potrosac
Poslije ovih konstatacija o realnoj privrednoj i drustvenoj stvarnosti koja je zaista bila teska, privrednici Crne Gore traze od Kraljevske vlade da „stvori olaksice u placanju prispjelih obaveza svim privrednicima i da se uzmu u zastitu onako, kako su donekle zasticeni zemljoradnici i novcani zavodi; da se prilikom rjesavanja o konverziji zemljoradnickih dugova i zastiti zemljoradnika, ukoliko do takvog meritornog rjesavanja dodje, povede istodobno racuna i o zastiti trgovaca, industrijalaca i zanatlija;
da se pruzi svestrana pomoc nasem zemljoradniku, stocaru, proizvodjacu ulja i vina davanjem premija kao sto se u prosloj godini pomagao stotinama miliona dinara proizvodjacu ulja i vina davanjem premija kao sto se u prosloj godini pomagao stotinama miliona dinara proizvodjac zitarica i da se tako nas zemljoradnik osposobi za dobrog domacina i dobrog potrosaca;
da se u nizu stvarnih mjera oko saniranja teskih socijalno-privrednih prilika, a socijalno kreditnih teskoca, uzme u razmatranje konverzija obaveza i potrazivanja svih vrsta u pravcu znatnog snizenja i da se time obaveze i potrazivanja prilagode danasnjem stanju strahovitog pada cijena svim realnim dobrima, strahovitom opadanju prometa i poslovanja, te visokom porastu domace stabilizovane valute prema prometnoj vrijednosti drugih dobara.
Narocito treba kategoricki sniziti visoku i nepravednu kamatu stopa, bilo aktivnu bilo pasivnu. Razumije se da ovakva konverzija treba da postigne i imaoce dinarskih novcanica.
Od Narodne banke Kraljevine Jugoslavije se trazi da snizi eskontne ili reeskontne stope na sve vrste kredita i da pristupi dodjeljivanju novih kredita kako bi ozivjela privredna proizvodnja. Da bi se sprijecila bagatelna prodaja hipoteka i obustavila besciljna prodaja nekretnina trazi se od Drzavne hipotekarne banke i Privilegovane agrarne banke da ucine olaksice u placanju dospjelih anuiteta na hipotekarne i druge kredite. Da bi se omogucio izvoz nasih primarnih proizvoda i pojeftinili primarni artikli trazi se rasturanje kartela u industriji i revidiranje zastitnih carina na stranu robu.
Posto je Crna Gora imala slabo razvijenu zeljeznicku mrezu, pa se saobracaj najvise odvijao autobusima i automobilima, trazena su za ovu djelatnost manja opterecenja u fiskalnim i drugim davanjima. Javni radovi su bili znacajan vid zaposlenja i zarade pa se trazi pronalazenje vanrednih finansijskih sredstava za ove svrhe.
——————————-
Prioritet – saobracaju
Druga banovinska Privredna konferencija odrzana je na Cetinju 5. decembra 1932. godine u dvorani Banske palate, koju je otvorio ban Zetske banovine dr Aleksa Stanisic. Konferencijom je rukovodio pomocnik bana Mil. Ivanisevic. Konferenciji su prisustvovali i u njenom radu ucestvovali predstavnici raznih privrednih organizacija i udruzenja, vijecnici Banske uprave i trgovinsko-industrijske i zanatske komore u Podgorici.
Na konferenciji je sekretar Komore Blagota Radovic podnio referat u kojem je analizirao tadasnje stanje privrede i privrednika na podrucju Komore, ukazao na uzroke koji su proizveli svjetsku ekonomsku krizu 1929-1934. i na kraju je govorio o kreditnim prilikama u Zetskoj banovini.
U hotelu „Imerijal” u Podgorici odrzana je treca konferencija privrednika Crne Gore 3. decembra 1933. godine, na kojoj je bilo prisutno po 150 delegata. Konferenciju je otvorio Ljubo Zlaticanin, predsjednik Trgovackog udruzenja u Podgorici, objasnjavajuci razloge zbog kojih je sazvana Konferencija.
Donosenje Uredbe o regulisanju placanja zemljoradnickih zaduzenja, kojom su zemljoradnicima data olaksanja u placanju dugova u roku od 12 godina, bilo je povod da takav tretman zahtijevaju i trgovci i zanatlije, koji nijesu trazili brisanje njihovih dugova, vec zastitu slicnu onoj koju su dobili zemljoradnici. Privrednici porucuju aktuelnoj vlasti u Beogradu „da se jednom bar uzmu u postupak molbe privrednika, makar i u negativnom smislu”.
Zahtjevi Kraljevskoj vladi
Konferencija je donijela Rezoluciju koju je posebna delegacija od 70 privrednika iz Crne Gore predala Kraljevskoj vladi u Beogradu. Posto se rezolucija sastoji od tri tacke donosimo je u cjelosti:
„1.
Da se u nizu mjera za regulisanje kreditnih odnosa uz jednake uslove sprovede i zastita privrednika – trgovaca i zanatlija prema svim povjeriocima, ne iskljucujuci tu ni privilegovane novcane zaloge;
2.
Da se kamatna stopa i aktivna i pasivna i zvanicna i privatna snizi na onu visinu, koja odgovara danasnjim privrednim prilikama;
3.
Da se predlozeni nacrt zakona o izmjenama i dopunama zakona o neposrednim porezima, zakona o taksama i zakona o trosarini bezuslovno povuku, posto predvidjaju znatno povecanje fiskalnih tereta, koji bi ugusili i onako iscrpljenu snagu poreskih obaveznika”.
Cetvrta, i posljednja, konferencija koju je Komora organizovala, a o kojima smo nasli materijal u arhivskim dokumentima ili periodicnim listovima, jeste ona odrzana 24. marta 1935. u Podgorici.
Za ovu Konferenciju upuceni su pozivi predsjedniku Kraljevske vlade, ministrima trgovine i industrije, vojske i mornarice, finansija, saobracaja, gradjevina, suma i rudnika, socijalne politike i narodnog zdravlja, zatim banu Zetske banovine, komandantu Zetske divizijske oblasti, komandantu mjesta u Podgorici, direktoru posta i telegrafa na Cetinju, nacelnicima Kraljevske banske uprave na Cetinju, upravniku Filijale Narodne banke Kraljevine Jugoslavije, direktoru Trgovacke akademije u Podgorici i dopisnom clanu Komore iz Podgorice dr Nikoli Skerovicu.
Predsjednik vlade, ministri i ban poslali su na Konferenciju svoje izaslanike koji su ih zastupali: Vlado Jeftic, pomocnik bana Zetske banovine, Miroslav Radmilov, pomocnik direktora Zetske finansijske direkcije u Podgorici, Sekule Knezevic – Caldovic, nacelnik Tehnickog odjeljenja Kraljevske banske uprave u Cetinju, dr Nesko Radovic, nacelnik Odjeljenja za narodno zdravlje i socijalnu politiku Kraljevske banske uprave u Cetinju, Franjo Lukovic, sef Odsjeka za trgovinu i industriju Kraljevske banke uprave u Cetinju, Slavko Petronijevic, visi sumar Kraljevske banske uprave u Cetinju, Lazar Vukmirovic, upravnik poste u Podgorici.
Konferenciji su takodje prisustvovali: Zarko Kosovic, sreski nacelnik u Podgorici, Antun Glanc, direktor Crnogorske banke, Milan Nenezic, direktor Podgoricke banke, dr Jovo Vukic, direktor Trgovacke akademije u Podgorici. Od istaknutih politicara i javnih radnika prisustvovali su: Marko Radulovic, senator, Lazar Damjanovic, sudija Velikog suda u Podgorici, dr Nikola Skerovic, direktor Gimnazije u Podgorici, Savo Vuletic, ministar u penziji, Milan Buj, advokat iz Cetinja, Milos Ivanovic, okruzni nacelnik u penziji.
Konferencijom je predsjedavao Neso Scepovic, predsjednik Komore sa potpredsjednicima Perom S. Vukoticem i Spirom Gvozdenovicem. Referat o saobracajnim prilikama Zetske banovine podnio je ing. com. Blagota Radovic, glavni sekretar Komore.
U referatu je dat prikaz polozaj i privredne strukture komorskog podrucja sa detaljnim statistickim podacima i istaknute su nedovoljne aktivnosti odgovornih predstavnika vlasti u Beogradu u rjesavanju saobracajnih problema u Crnoj Gori kao i neslozan i neorganizovan rad crnogorskih politicara na rjesavanju ovog najvitalnijeg pitanja Zetske banovine.
Predlog pravaca
Neposredan povod za odrzavanje ove konferencije jeste donosenje Uredbe o finansiranju javnih radova od strane Kraljevske vlade u Beogradu. U Rezoluciji koju je Konferencija donijela konstatuje se:
„Da je problemima rada u Zetskoj banovini posvecivana slaba paznja i da se preduzimanjem manjih radova i radova na parce ne rjesavaju osnovni problemi u Zetskoj banovini, niti se Zetska banovina tim putem moze trajno osposobiti za aktivno ucesce u privrednoj i kulturnoj utakmici, iako po svom znacaju, privrednom polozaju i bogatstvu ima u tu svrhu najbolje preduslove.
Prema tome teziste je sveukupnih aktuelnih teskoca u hitnoj gradnji projektiranih zeljeznickih pruga u Zetskoj banovini za njenu vezu s prestonicom, ostalim privredno-kulturnim centrima i Jadranskim morem. Bez obzira na raniju nemarnost, da se ova vitalna pitanja u ovim istorijski, geografski i ekonomski znacajnim oblastima efikasno rijese.
Konferencija zatim smatra, da nacionalni, socijalno-politicki i ekonomski obziri diktuju, da se sa svom odlucnoscu bez ikakvih ograda i odlaganja pristupi hitnoj gradnji zeljeznickih pruga i kolskih puteva kroz Zetsku banovinu. Narocito Konferencija jednoglasnom rezolucijom podvlaci znacaj i zahtijeva neodloznu gradnju Jadranske zeljeznice kao najvaznije saobracajne komponente cjelokupne zeljeznicke mreze u zemlji.
Tako isto jednoglasnom rezolucijom Konferencija kao hitno trazi:
1.
Gradnju uskotracne zeljeznice Ustipraca – Foca – Gacko – Niksic – Podgorica – Bar za vezu Crne Gore i njenog primorja s Bosnom, zapadnom Srbijom, Beogradom i Banatom;
2.
Gradnju Limske pruge kroz besputni i prirodno bogati Sandzak;
3.
Izgradnja i dovrsenje drzavnih i banovinskih puteva R i RR reda postepeno i prema finansijskim mogucnostima i to:
Prijepolje – Bijelo Polje – Kolasin; Berane – Tutin – Novi Pazar, Niksic – Pljevlja;
Niksic – Goransko – Scepan Polje – Foca; Foca – Gacko; Foca – Pljevlja; Bijelo Polje – Sjenica;
Pec – Rozaje; manastir Ostrog – manastir Zdrebaonik;
Podgorica – Manastir Moraca – Kolasin;
Cevo – Osjecenica; Podgorica – Medun – Arbanaska granica – Carine – Andrijevica;
Murino – Plav – Gusinje;
Andrijevica – Kuti – Gusinje;
Manastir Moraca – Boan – Savnik;
Cetinje – Danilovgrad;
Ulcinj – Arbanaska granica;
Virpazar – Ostros;
Virpazar za vezu s putem Cetinje – Budva;
te izgradnju zicane zeljeznice Kotor – Cetinje u pravcu Skadarskog jezera.
Konferencija, naposljetku, smatra da se iz vanrednih kredita za javne radove, redovnih i specijalnih kredita, moze obezbijediti finansiranje gradnje predlozenih zeljeznickih i kolskih puteva i da bi stvarnu gradnju trebalo otpoceti jednovremeno i paralelno na vise sektora, prvenstveno od polazne i zavrsne tacke, u cilju uposlenja oskudnog radnog naroda i suzbijanja krajnje bijede i nemastine u ovamosnjim krajevima. Zato bi gradnji ovih javnih objekata trebalo u opstem programu javnih radova dati prvenstvo.
Za unapredjivanje zaostalih i zapustenih oblasti u Zetskoj banovini, za duhovno i materijalno snazenje naroda u ovim krajevima Konferencija apeluje na Kralj. Vladu, ciji konstruktivan rad u svim pravcima osobito cijeni, u pravcu snazne intervencije po ucinjenim predlozima, manifestujuci i sada kao uvijek svu privrzenost za dobro Kralja i Otadzbine”.
—————————-
Korisni susret privrednika
Kao sto se vidi iz citirane Rezolucije, Komora je predlagala da se u planskoj izgradnji zeljeznice uzanog kolosjeka prihvati izgradnja pruge Ustipraca – Foca – Gacko – Niksic – Podgorica – Bar umjesto projektovanog i zaobilaznog pravca ove pruge preko Bileca. Za predlozenu varijantu Komora je navodila vise razloga: da je ona kraca za 60 km, da ne zaobilazi sumske komplekse u niksickom i savnickom srezu, da su se za nju zalagali poznati strucnjaci, javni radnici i politicari itd.
I pored tako jasne argumentacije koju je davala Komora, Kraljevska vlada Bogoljuba Jevtica utvrdila je 12. aprila 1935. godine definitivni program novih zeljeznickih pruga koje ce se graditi sredstvima unutrasnjeg zajma od milijarde dinara u kojem je bila i pruga Bileca – Niksic, pa je na taj nacin predlog Komore odbijen.
Dok su predstavnici Komore sa paznjom i odlucnoscu cinili pokusaje kod mjerodavnih vlasti da se ovo pitanje pozitivno rijesi i da se na taj nacin postigne maksimalna ekonomska korist, na drugoj strani je njihov rad nepromisljeno i neobjektivno kritikovan u Niksicu i niksickom srezu, shvacen kao da je Komora zeljela da sprijeci izgradnju vec utvrdjene trase pruge Bileca – Niksic.
Odbacujuci ovakvu kritiku Niksicana, Komora je isticala da je nastojala da se sa istim finansijskim sredstvima namijenjenim izgradnji pruge Bileca – Niksic izgrade dvije: Niksic – Gacko i dalje do Ustiprace i pruga Niksic – Podgorica.
Na prigovore protivnika pruge Ustipraca – Foca – Gacko – Niksic – Podgorica – Bar koju je predlozila Komora, da nije trasirana i da bi se do njenog trasiranja krediti za izgradnju pruge Bileca – Niksic mogli ugasiti, Komora odgovara da je to slaba argumentacija po kojoj je bolje nesto uraditi, nego vjecito nista. Medjutim, bilo bi cjelishodnije, kako kaze Komora, i dalje cekati, nego forsirati gradnju jedne sasvim lokalne i nerentabilne pruge kao sto je pruga Bileca – Niksic.
Komorini predlozi o pomenutoj pruzi i njenom skretanju neposredno iz Gacka za Niksic, a ne zaobilazno preko Bilece, nijesu usvojeni, mozda i zato sto je bila kritikovana, kako smo vidjeli, najvise od ljudi koji su pretendovali da se ozbiljno bave javnim poslovima ne priznajuci pravo i duznost podgorickoj Komori da proucava saobracajna pitanja i o njima donosi predloge i sugestije.
Sastanak u Podgorici
Kada se govori o konferencijama privrednika, onda svakako treba spomenuti i svecanu sjednicu Trgovacko-industrijske i zanatske komore u Podgorici sa ucesnicima-delegatima redovne konferencije komora Kraljevine Jugoslavije koja je odrzana u Dubrovniku 25. i 26. maja 1930. godine. Na ovoj Konferenciji jugoslovenskih komora u Dubrovniku raspravljano je o zadacima privrednih komora u razvoju turizma, vocarstva, povrtlarstva i zivinarstva u primorskim krajevima.
Delegati podgoricke Komore trazili su da rezolucija obuhvati potrebe Crne Gore za jacanjem turizma, vocarstva i zivinarstva, sto je Konferencija prihvatila i unijela u rezoluciju. Na konferenciji se raspravljalo i o znacaju, zadacima i obliku i organizaciji privrednih komora. Tom prilikom ispoljila su se dva izricito suprotna gledista o ustrojstvu komora.
Delegati podgoricke Komore zalagali su se za sistem zajednickih komora kao najprakticniji i najsigurniji. Prema programu ove konferencije predvidjena je bila zvanicna posjeta njenih ucesnika Podgorickoj komori kao najmladjoj zemlji. Skoro svi ucesnici Konferencije krenuli su za Podgoricu automobilima 27. maja.
Privredne organizacije u Cetinju organizovale su im svecani docek, priredivsi banket u „Grand” hotelu, kojem je prisustvovao i ban Zetske banovine Krsto Smiljanic.
Svecana sjednica Podgoricke komore i delegata jugoslovenskih komora, kojoj su prisustvovali i brojni trgovci, zanatlije i industrijalci iz Podgorice, odrzana je 27. maja 1930. Ovaj susret privrednika bio je koristan i za goste i za domacine. Gosti su se upoznali na licu mjesta sa ekonomskim prilikama Zetske banovine i sa organizacijom i radom Komore u Podgorici, a domacini su culi korisna iskustva iz visedecenijskog rada komora sa prostora Jugoslavije.
O ovom susretu zagrebacki „Jutarnji list” 25. juna 1930. donosi izvjestaj sa sjednice Komore za trgovinu, obrt i industriju u Zagrebu na kojoj je njen generalni sekretar dr Cuvaj govorio o utiscima sa puta po Crnoj Gori i upoznavanju sa njenom ekonomskom stvarnoscu.
Do nekih kadrovskih promjena u Komori doslo je na sjednici novopostavljenog vijeca 21. jula 1935, kada je za predsjednika Trgovinskog odsjeka izabran Ilija Pejovic iz Podgorice, za predsjednika Industrijskog odsjeka Mico Stijovic iz Podgorice i za predsjednika Zanatskog odsjeka ing. Velisa Popovic iz Podgorice.
Izabrani su takodje i clanovi Nadzornog, Disciplinskog, Poljoprivrednog, Socijalno-politickog, Finansijskog, Saobracajno-turistickog i Poresko-carinskog odbora. Na ovoj sjednici donijeti su pravilnici o pravima i duznostima komorskih sluzbenika i o penzionom fondu.
Komora je u ovom periodu ostvarila tjesnju saradnju sa udruzenjima zanatlija i trgovaca, pruzajuci im instrukcije i revidirajuci njihov rad, otklanjajuci nesuglasice i sukobe koji su se pojavili u odborima pojedinih udruzenja.
O sve obimnijem i raznovrsnijem administrativnom radu Komore svjedoci i broj spisa koji su prosli kroz djelovodni protokol. Broj ovih spisa iz godine u godinu stalno se povecavao pa je 1931. godine iznosio 3.669 a 1935. godine 7.000.Teret nerazvijenosti
Prema izvjestaju Komore za 1935. godinu stanje trgovackih, zanatskih i industrijskih radnji na podrucju Komore (Stara Crna Gora, Sandzak i Metohija) bilo je na kraju pomenute godine, sljedece: trgovinskih radnji 3.822, od toga trgovinskih u uzem smislu rijeci 2. 478, ugostiteljskih 1.237, saobracajnih 85 i kreditnih ustanova 35; zanatskih radnji 2.947 i industrijskih 38.
Mada je broj radnji porastao u odnosu na prethodnu godinu, ipak je bio u poredjenju sa drugim banovinama a u odnosu na broj stanovnika manji, sto pokazuje da su trgovina, zanatstvo i industrija u Zetskoj banovini bili nerazvijeni.
Organizacija prinudnih udruzenja trgovaca i zanatlija u 1935. godini izvedena je tako da se podrucje jednog udruzenja podudaralo sa podrucjem lokalne uprave vlasti, ali u nedostatku radnji u pojedinim srezovima takva organizacija nije mogla da se sprovede, pa se u tom slucaju prislo rjesenju da pojedina udruzenja obuhvate dva sreza.
Formiranje prinudnih udruzenja po strukama nije organizovano zbog nedovoljnog broja radnji pojedinih struka. Umjesto strucnih udruzenja formirane su sekcije pojedinih struka pri udruzenju trgovaca i zanatlija. Na komorskom podrucju bas iz tih razloga nije bilo ni prinudnog udruzenja industrijalaca, jer ih je bilo malo da bi mogli formirati udruzenje.
Prema Komorinom izvjestaju o radu u 1935. godini na njenom podrucju bilo je 36 udruzenja trgovaca i zanatlija sa 3.771 clanom u udruzenjima trgovaca i 2.995 clanova u udruzenjima zanatlija. Od ovih 36 udruzenja trgovaca i zanatlija 8 je obuhvatilo dva sreza.
Tako su udruzenja trgovaca i zanatlija u Podgorici bila zajednicka i za danilovgradski srez, u Niksicu za savnicki, u Peci za istocki, Djakovici za podrimski, Kosovskoj Mitrovici za drenicki, Novom Pazaru za dezevski, u Prijepolju za pribojski i u Beranama za andrijevacki srez.
U izvjestaju Komore za 1935. godinu konstatuje se da se trgovci na citavom podrucju Komore bore sa teskocama svih vrsta, da bi odrzali svoj ducan i to bez ikakve zarade, troseci posljednje rezerve, umanjujuci tako iz dana u dan supstancu preduzeca i cuvajuci na taj nacin svoj staleski moral kako bi izbjegli stecaj, prinudno poravnanje i sl.
Zamrznuta trgovacka potrazivanja od zemljoradnika, zasticenih propisima, predstavljala su ogroman prometni kapital. Na podrucjima pojedinih udruzenja, kao na primjer u Baru i Niksicu, Trgovacka potrazivanja od zasticenih zemljoradnika iznosila su 5 miliona dinara. I ostala udruzenja trgovaca imala su slicna milionska potrazivanja koja su bila zamrznuta.
Sto se tice zanatstva konstatuje se da se niz zanata gasi, prije svega krojacki, obucarski, opancarski, saracki, stolarski, koji su pogodjeni bezobzirnom fabrickom konkurencijom.
Kao i kod trgovackog poslovanja tako se i u zanatstvu zapaza izrazita nestasica prometnog kapitala. Da bi se doslo do posla pod bilo kojim uslovima zanatlije su preduzimale poslove ispod cijene kostanja, sto se ispoljavalo u najostrijoj formi i na komorskom podrucju zahvatilo siroke razmjere.
——————
Vladavina siromastva
Podrucje podgoricke Komore je jedno od komorskih podrucja u Jugoslaviji koje je u industrijskom pogledu najslabije razvijeno. Najbrojnija preduzeca drvene gradje bila su u zastoju proizvodnje, jer je opadala gradjevinska djelatnost, a i zbog skupog automobiliskog transporta i zbog velikih formalnosti oo sjece sume.
I industrija maslinovog ulja u srezu barskom imala je u plasmanu ulja na domacem trzistu teskoca, jer mu je konkurisalo biljno ulje iz inostranstva. parna pivara Trebjesa bila je opterecena drzavnim i banovinskim dazbinama (trosarina na pivo). Svi apeli Komore da se ublazi fiskalno opterecenje u vidu trosarine na pivo ostali su bez ikakvog rezultata, pa je otuda ovo preduzece prezivljavalo mucne dane.
Po duzini puteva Zetska banovina je bila u Jugoslaviji samo ispred Primorske i Vrbavske banovine, imala je 3.385 km od kojih 1.686 drzavnih i 2.149 km banovinskih puteva prvog i drugog reda. Putevi nijesu prelazili 6 m sirine sto nije odgovaralo jacoj saobracajnoj frekvenciji.
Po ovim putevima kretalo se, prema stanju na kraju 1933. godine, 327 putnickih automobila, 1.501 teretni, 74 autobusa i 92 motorcikla, koliko je imala Zetska banovina. Prema ovom broju motornih vozila Zetska banovina je bila samo ispred Moravske i Vrbavske banovine.
Od zeljeznickog pruga Zetska banovina imala je 324,8 km, od toga 101,3 km normalnog i 223,5 km uzanog kolosjeka. Po duzini zeljeznickih pruga zetska banovina je medju banovinama bila na posljednjem mjestu.
U pogledu brodskog saobracaja Zetska banovina je raspolagala sa 252 plovila (brodova, ribarica, camaca s motorom, jedrilica) nosivosti 853 neto tona.Prevoz automobilima bio je uglavnom jedino saobracajno sredstvo na preteznom dijelu komorskog podrucja.
Medjutim, i pored te realnosti ovaj saobracaj se odvijao pod vrlo teskim uslovima, jer je bio opterecen pretjerano skupim pogonskim materijalom (naftom i naftinim derivatima, rezervnim djelovima, posebno gumama), koji je bio najskuplji u Jugoslaviji.
Medjusobna konkurencija vlasnika automobiliskih preduzeca, narocito u putnickom saobracaju, koja je bila bezobzirna, takodje je doprinosila teskom stanju automobilskog saobracaja.
Zbog svih ovih faktora automobilski vozni park, posebno putnicki, bio je pohaban, trosan, sumnjive izdrzljivosti i nesiguran po zivot putnika.Izbori vijecnikaU Podgorickoj komori od samog pocetka njenog rada bilo je narusen osnovno pravo njenih clanova – da sami biraju svoje organe.
Ovo pravo, kao sto smo vidjeli, bilo je suspendovano zakonskim propisom, pa je tek od 1936. godine bio ispunjen ovaj zahtjev koji se kao norma nalazio u Statutu i koji je jedan od demokratskih civilizovanih pravila i tekovina. na sjednici vijeca Komore 19. januara 1936. godine izvrsene su izmjene Statuta koje su se odnosile na izbor komorskih vijecnika i predlozeno je ministru trgovine i industrije 24 maja 1936. da odredi odrzavanje izbora za vijecnike i njihove zamjenike.
Glavni biracki odbor rukovodio je izborima. NJemu su se podnosili biracki spiskovi koji su bili izlozeni na uvid radi eventualnih reklamacija. Kandidatsku listu za izborne okruge, osim za grad Podgoricu koja sjedistu Komore, potpisivalo je 50 predlagaca, a za podgoricki okrug 55, koje su se takodje podnosile na potvrdjivanje Glovnom birackom odboru. Jedan predlagac mogao je potpisati samo jednu kandidatsku listu.
Ako se za taj izborni okrug podnese samo jedna kandidatska lista, onda se izbori ne vrse u tom izbornom okrugu. Rjesenjem ministra trgovine i industrije od 1. februara 1936. odredjen je 24. maj 1936. za odrzavanje izbora.
Na ovim izborima izabrani su za komorske vijecnike, odnosno za njihove zamjenike u Trgovinski odsijek: Neso Scepovic, zamjenik Ibrahim Hadzihasanovic, Pero Vukotic, zamjenik Mitar Vukcevic, Ilija Pejanovic, zamjenik zarija Perisic, Becir Burazerovic, zamjenik Sacir Sarkic, Ljubo Zlaticanin, zamjenik Teufik Dervisevic, Naljo-beg Osmanagic, zamjenik Suljo Ibricevic, duro Celebic, zamjenik Simo Radulovic, Murat Pokrklic, zamjenik Blazo Belevic, LJubo Stijovic, zamjenik Bozo J. Popovic, dordjije Bogicevic, zamjenik Veljo Radovic, Krsto Pejovic, zamjenik Nikola Radulovic, Vuko Dokic, zamjenik Zeco Rakocevic, Jevto Spasic, zamjenik Marko Vujovic, Pear K. Martinovic, zamjenik Milo Vrbica, Ilija Kavaja, zamjenik Bosko Draskovic, Jovan Sarovic, zamjenik Vucic Vujosevic, Andro Stanic, zamjenik Murat Burdzovic, Zivko Rajevic, zamjenik Sefket Mahmutbegovic, Sacir Maljusagic, zamjenik Nikodin Kostic, Ramadan O. LJes, zamjenik Cazim H. Gadja, Smail Bosnjovic, zamjenik Radisav Karamarkovic, Kamenko Popadic, zamjenik Mahmut Ibrahimovic, Mahmud Avdagic, zamjenik Rajko Kocovic, Dusan Perovic, zamjenik Arif Skadrak.
U Industrijski odsijek: Pero Stijovic, zamjenik Halit Lukacevic, Vaso Djuric, zamjenik Jefto Djurovic, Lazar Zarkovic, zamjenik Secer Grezda, Velimir Kursulic, zamjenik Ranko Ivkovic; u Zanatski odsjek ing. Velisa Popovic, zamjenik Risto Markus, Spiro Gvozdenovic, zamjenik Zarija Naunovic, Osman Pacuka, zamjenik Smail Mucic, Jovo Terzic, zamjenik Smail Tuzovic, Ilija Asanovic, zamjenik duro Asanovic, Vladimir Sindolic, zamjenik Suco Turuskovic, Sait Mujadzevic, zamjenik Blazo B. Vujosevic, Vidoje Todorovic, zamjenik Milan Radovic, Nikola Dulovic, zamjenik Milija Milosevic, Krsto Damjanovic, zamjenik Alija Vukovic, Rade J. Radovic, zamjenik Vaso Bulatovic, Jusuf Zemezevic, zamjenik Jovan Basekic, Ljubomir Teodosijevic, zamjenik Muharem Mahmutovic, Ahmet I. Zerka, zamjenik Ahmet I. Korenica, Marko Todorovic, zamjenik Sacir Hadzifejzovic, Petar Parlic, zamjenik Stanko Djordjevic, Mihailo Stanisic, zamjenik Sukrija Hasanagic, Ibrahim Mehic, zamjenik Sabrija Korjenic.
Komorski organi
Zasijedanje prvog izabranog vijeca Komore odrzano je 26. jula 1936. u Podgorici. Na ovoj sjednici izabrano je rukovodstvo Komore. Za predsjednika izabran je ponovo Neso Scepovic, trgovac iz Podgorice, a za potpredsjednike Pero S. Vukotic, knjizar iz Podgorice i Spiro Gvozdenovic, stolar iz Podgorice.
Ponovnim izborom celnih ljudi Komore manifestovano je jednodusno povjerenje prema tim ljudima. Zatim je obavljen izbor predsjednika odsjeka i clanova pojedinih odbora kao i clanova Izabranog suda Komore. za predsjednika Trgovinskog odsjeka izabran je Ilija Pejanovic, za predsjednika Industrijskog odsjeka Pero Stijovic i za predsjednika zanatskog odsjeka Osman Pacuka.
Izborom stalnog Izabranog suda Komore privrednici su mogli sve svoje sporove sa musterijama da rjesavaju kod ovog suda. Njegove presude bile su pravosnazne i imale su snagu presuda redovnih sudova. Izvrsenje presuda moglo se traziti od izvrsnih vlasti.
Trebalo bi naglasiti da se nadleznost Izbranog suda nije mogla primjenjivati na sporove izmedju poslodavaca i njihovih namjestenika.Drugi redovni izbori za vijecnike Trgovinsko-industrijske i zanatske komore u Podgorici u toku njenog ukupnog postojanja i rada odrzani su 3. septembra 1939. godine.
Ovi izbori obavljeni su po propisima Uredbe o izboru vijecnika trgovinskih, industrijskih i zanatskih komora iz 1935. godine. Na ovim izborima izabrano je 23 vijecnika i isto toliko zamjenika vijecnika.
Tom prilikom izabrani su sljedeci vijecnici: Luka Velimirovic, jagos Markovic, Scepan Radonjic, Djuro Celebic, Jagos Pavlicic, Vuko Djukic, Jefto Spasic, Petar K. Martinovic, Osman Hadziomerovic, Sacir Maljusagic, Radoslav Brusija, Muhamed Avdagic, Pero Stijovic, Vaso Djuric, Bajo Burzan, Osman Maric, Dusan Radonjic, Blazo F. Vujosevic, Cano Kerovic, Milos Prelevic, Janko Ivkovic, Rade Radovic, Halid Muftic.
U siromasnoj sredini kakva je bila Crna Gora izmedju dva svjetska rata, osnivanjem Komore postavilo se pitanje njenog finansiranja. Da bi se materijalno odrzala Komora je morala da zatrazi kredite koje je dobila od Podgoricke banke.
Ova banka ne samo da je dala kredit, vec je dala i dobrovoljni prilog. I podgoricki trgovci su dva puta prikupili prilog od 19.500 dinara. Podgoricki trgovci, zanatlije i industrijalci bili su ti koji su, ocjenjujuci znacaj jedne privredne institucije kakva je Komora, ne zeleci svoja skromna materijalna sredstva, pomogli pocetak njenog rada. Oni su bili i inicijatori, osnivaci i organizatori ove institucije znacajne za privredu Crne Gore.
————-
Razvoj strucnog skolstva
Kada je Komora pocela da ubira svoje takse i prireze od 8% na tecevinski i drustveni porez, ona se vec u aprilu 1930. godine oslobodila materijalnih problema.
Stopa komorskog prireza od 8% ostala je ista za sve vrijeme njenog postojanja, mada je bilo zahtjeva pojedinih vijecnika da se smanji na 4%.
Medjutim, od ove stope od 8% bilo je oslobodjeno do 70% privrednika koji su placali pausalni prirez od 25 din. godisnje. Komorske takse su postepeno snizavane i kretale su se od 50 din. za osnivanje piljarske radnje do 3.000 dinara za osnivanje akcionarskih drustava. Za osnivanje zanatskih radnji komorska taksa uglavnom je iznosila 100 din, a za trgovacke 400 dinara. Od iznosa komorskih taksa odbijalo se 25% za materijalno odrzavanje udruzenja trgovaca i zanatlija.
Komora je iz svojih sredstava pomagala unapredjivanje turizma, dijelila pomoc nezaposlenim, kao i u humanitarne svrhe.
Za uredjenje svoje biblioteke i za objavljivanje svojih publikacija Komora je utrosila prilicne sume novca. Kada je formirala svoj Izabrani sud njegovo finansiranje izvrseno je iz budzeta Komore. Prvi komorin budzet za 1928. godinu pokazuje sa koliko je skromnih sredstava startovala.
Cjelokupni prihodi iznosili su 101.000 dinara, a izdaci 100.250 dinara. Njen budzet porasce krajem tridesetih godina za desetak puta u odnosu na 1928. godinu, pa ce prihod biti stalno veci od rashoda.
Viskovi prihoda namijenjeni su bili stvaranju Fonda za izgradnju doma Komore. Krajem 1935. godine taj Fond je iznosio 430.800 dinara. Osim toga, Komora je bila obavezna po zakonskim propisima da formira Penzioni fond svojih cinovnika. U ovom fondu bilo je 1936. godine 129.677 dinara.
Na sjednici Predsjednistva Komore 8. oktobra 1936. a u duhu ovlascenja plenarne sjednice Vijeca Komore, donijeta je definitivno odluka o gradjenju Komorine zgrade na uglu ulice Marka Miljanova i Novaka Miloseva (ove ulice se i danas tako nazivaju i zauzimaju isti prostor).
Odluceno je da se zgrada (dom) Komore izgradi na sprat. Prizemlje je bilo predvidjeno za poslovne prostorije, a sprat za kancelarije. Osim kancelarija na spratu se nalazila velika, svecana vijecnica Komore. Komorin je dom bio zavrsen i svecano otvoren i osvjestan u maju 1939. godine.
Njegova izgradnja kostala je oko 1.400.000 dinara. Posto dom nije stradao prilikom bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu u njemu se poslije smjestila Privredna komora Crne Gore, gdje se i danas nalazi. Ova zgrada je poslije Drugog svjetskog rata nadogradjivana pa je tom prilikom nesto izmijenjen njen eksterijer.
Zanatske i trgovacke skole
Uvidjajuci znacaj srednjih strucnih i drugih skola za unapredjenje privredne djelatnosti, Komora je ovom pitanju posvetila paznju, tim vise, sto je strucna nastava brojem skola najslabije bila zastupljena u skolstvu Crne Gore. Od strucnih skola postojale su: Drzavna trgovacka akademija u Podgorici, dvije opste zanatsko-trgovacke skole u Podgorici i Niksicu i sest zenskih zanatskih skola u Baru, Cetinju, Podgorici, Niksicu, Kolasinu i Ulcinju.
Drzavna trgovacka akademija, osnovana 1927. godine u Podgorici, imala je zadatak da osposobi privredni podmladak za vodjenje trgovackih i bankarskih poslova koriscenjem tadasnjih savremenih metoda. U skolskoj 1928/29. godini akademija je imala 83 ucenika u I i II razredu, a u skolskoj 1929/30. godini 126 ucenika u I, II i III razredu.
Potrebno je ovom prilikom istaci paznju Komore prema akademiji, kojoj je dodijelila mjesecnu pomoc od 600 dinara. Osim toga Komora je, kao pomoc vrijednim i siromasnim ucenicima, raspisala konkurs za nagradu u iznosu od 1.000 dinara za dvije najbolje obradjene teme iz ekonomskog zivota.
Komora je isticala da Drzavno-trgovacka akademija nije dovoljno popularisana, pa je zato vecina njenih djaka bila iz podgorickog i danilovgradskog sreza. Nedostatak kabineta ili zbirki za poznavanje robe bila je slaba strana ove srednje strucne skole, kako je konstatovala Komora.
Isto tako i pitanje smjestaja Drzavno-trgovacke akademije bilo je predmet Komorinog staranja. Ona je pokrenula pitanje kredita za izgradnju zgrade za akademiju, smatrajuci da se to pitanje ne moze rijesiti redovnim banovinskim budzetom, vec zajmom koji bi Banovina zakljucila sa Drzavnom hipotekarnom bankom. Osim ovoj strucnoj skoli, Komora je u skolskoj 1934/35. godini dodijelila 600 dinara mjesecne pomoci siromasnim ucenicima Drzavne muske zanatske skole na Cetinju.
Opsta zanatsko-trgovacka skola u Podgorici imala je 1929. godine 112 ucenika, a ona u Niksicu 44, dok su sest zenskih zanatskih skola imale 290 ucenica. Komora je uspjela da se Drzavna muska zanatska skola u Cetinju, osnovana 1930, koja nije imala uslova za rad zbog nedovoljnog broja ucenika (14 ucenika i 11 nastavnika), premjesti u Podgoricu.
Ova skola pocela je izgradnju skolske zgrade 1938. godine u Podgorici, ali se njeno gradjenje oteglo. Komora je intervenisala kod Banskog vijeca Zetske banovine da se u banovinskom budzetu za 1940/41. godinu obezbijede potrebna sredstva za dovrsenje ove zgrade u visini 500.000 dinara. Ova skola strucno je vaspitavala podmladak za modernu zanatsku radinost.
Sto se tice pomenutog strucnog skolstva, osim Komore koja je o njemu vodila posebnu brigu, ono je bilo veoma zapostavljeno. Posebno je za cudjenje da u kraju, u kojem je od poljoprivrede zivjelo 80% stanovnika, nema ni jedne srednje poljoprivredne skole (ratarske, stocarske, vocarske, sumarske).
Punih 12 godina raspravljalo se o potrebi osnivanja nize poljoprivredne skole u Podgorici, Danilovgradu, Niksicu ili Baru. Tek pocetkom 1933. godine osnovana je Niza poljoprivredna skola za juzne kulture u Baru. Jednogodisnja nastava u skoli trajala je sve do 1938. godine, kada je prerasla u dvogodisnju. U skolu je upisivano godisnje 25 do 30 ucenika.
Zahtjev za obnovu Fabrike duvana
Upravo zbog zapostavljenosti srednjeg strucnog skolstva Komora na svojoj plenarnoj sjednici vijeca, odrzanoj 26. jula 1936. godine, trazi od Ministarstva poljoprivrede osnivanje vocarske skole u Prijepolju.
I u onim strucnim skolama koje su postojale stanje je bilo nezavidno. Broj segrta u njima bio je neznatan.
U Crnoj Gori je 1931. godine bilo 585 segrta. NJihov polozaj nije bio zadovoljavajuci. Prema Zakonu o zastiti radnika od 1922. godine poslodavci nijesu smjeli da zaposljavaju djecu mladju od 14 godina, ali u praksi to se nije postovalo. Radno vrijeme je bilo ograniceno na 8 sati, koje takodje nije postovano.
Komora u Podgorici u takvim slucajevima nije reagovala u korist zaposlene djece. Komora se nije zauzimala za polozaj radnika i za zastitu njihovih ekonomskih i drugih interesa ali to nijesu cinile ni druge komore u ondasnjoj Jugoslaviji, pa su zato dolazile u sukob sa radnickim komorama.
Od znacajnijih aktivnosti koje je Komora pokrenula do aprila 1941. godine spomenucemo njen zahtjev o obnavljanju rada Fabrike duvana u Podgorici i prosirenju gajenja kulture duvana u Zetskoj banovini.
Predstavka o obnovi rada Fabrike duvana je upucena dr Josifu Markovicu, generalnom direktoru Samostalne uprave drzavnih monopola. U predstavci se, pored ostalog, kaze:
“Ako se obnovi Fabrika duvana u Podgorici, rijesice se prije svega, donekle problem nezaposlenosti u gradu Podgorici, koja danas broji (misli se na pocetak 1941. godine – primjedba B. M.) oko 16.000 stanovnika, od kojih 4.000 najmanje provode mucne dane. Kolikogod se radnika stalno uposli u obnovljenoj Fabrici duvana, utoliko ce se materijalna bijeda i oskudica u Podgorici smanjivati i ublazavati.
Ozivjece i druge radinosti uticajem rada jednog vaznog preduzeca kao sto je Fabrika duvana u Podgorici. Na posletku moralna je obaveza drzave da obnovi jednu fabriku, koja je ranije postojala i koja je uspjesno rjesavala postavljenje zadatke”. Komora je reagovala u vezi sa ovim pitanjem i na izjmavu ministra bez portfelja Kraljevine vlade Borise Smoljana od 31. marta 1940. godine, u kojoj je tvrdio “da je duvan iz Crne Gore favorizovan u pogledu otkupa i izvoza”.
Komora je u svojim zakljuccima sa sjednice odrzane 14. januara 1940. odgovorila ministru da su “stvarne prilike drugacije, jer prema utvrdjenim podacima izvoz duvana iz Crne Gore cini samo 0,8% od cjelokupnog izvezenog duvana, a prosjecna otkupna cijena je daleko ispod prosjecne cijene otkupa duvana u ostalim krajevima drzave”.
————————————————–
Neostvarena obecanja
Dugogodisnje nastojanje Komore da se otvori Filijala Postanske stedionice Kraljevine Jugoslavije u Podgorici, definitivno je rijeseno 2. avgusta 1937. godine, kada je ova Filijala otvorena.
Stedionica je radila sa cekovnim racunima, primala stednju do 100.000 dinara, davala zajmove na osnovu drzavnih hartija od vrijednosti sa kamatom 6% neto godisnje.
Jedna ovakva ustanova bila je svakako potrebna Crnoj Gori kako bi se njeni privrednici, otvaranjem cekovnih racuna i poslovanjem preko nje, ucili savremenijem poslovanju i na taj nacin pomogli njenu korisnu misiju u Crnoj Gori, gdje se privatno bankarstvo nalazilo u vrlo teskom polozaju.
Organizovanje postansko-cekovnog prometa u Crnoj Gori otpocelo je kasno, tek 1922. godine, kada je za racun Postanske stedionice u Sarajevu uvedena ova djelatnost kod poste u Cetinju, a zatim kod Poste u Podgorici 1923. godine, a pocetkom 1924. kod svih ostalih posta u Crnoj Gori.
Postanska stedionica je olaksavala placanje putem ceka i prenosa i time stedjela gotovinu. Ona je prikupljala sitne ustede najsirih slojeva drustva i vaspitavala narod na stednju, produktivno je ulagala svoj kapital i donosila drzavi znatne sume prihoda.
Otvaranje Filijale Postanske stedionice u Podgorici znacilo je za Crnu Goru, bez razvijenih saobracajnica, nerazvijene privrede i siromasnog naroda, veoma koristan potez u kojem ce sitne stedise naci svoj interes i pomoc u kreditima, a privreda brzu i efikasnu uslugu i kreditiranje, posebno poljoprivrede, trgovine i zanata koji su u Crnoj Gori postojali i znacili nesto u njenom ekonomskom zivotu.
Borba za teritorijalnu nadleznost
U toku citavog svog postojanja i rada, kao sto smo vidjeli, podgoricka Komora se stalno borila za svoju teritorijalnu nadleznost koja se nije nikada poklapala sa teritorijom administrativno-upravne jedinice kojoj je pripadala, kako je to obicno bilo kod drugih komora.
Ovo organizaciono pitanje nije bilo samo ekonomsko vec i politicko, u kojem se kao u ogledalu vidjela i prelamala jedna destruktivna politika ondasnje centralne vlasti prema Crnoj Gori njenom ekonomskom i ukupnom razvoju.
I pri kraju njenog postojanja, ovu centralnu privrednu ustanovu u Crnoj Gori i dalje je pritiskao stari problem nerijesene teritorijalne nadleznosti.
Kada je 1939. godine formirana Banovina Hrvatska njena teritorija je definisana prosirenjem na ustrb Zetske banovine, pa ce ta teritorija poslije Drugog svjetskog rata, uglavnom ciniti teritoriju Socijalisticke Republike Hrvatske, jedne od sest republika u sastavu SFRJ.
Tom prilikom je Podgoricka komora preduzela odredjenu inicijativu kod Kraljevske vlade u Beogradu. Stoga je tim povodom u Beograd, novembra 1939. godine, putovao glavni sekretar Komore ing.
Blagota Radovic, da bi se definitivno okoncalo pitanje teritorijalne nadleznosti i to pripajanjem Bokokotorskog sreza koji je do tada, mada u sastavu Zetske banovine, bio pod nadleznoscu Trgovacko-industrijske i zanatske komore u Dubrovniku.
Na plenarnoj sjednici vijeca Podgoricke komore, odrzanoj 14. aprila 1940. godine, njen predsjednik Neso Scepanovic obratio se vijecnicima sljedecim rijecima:
„Mi bi se mnogo ranije sastali, gospodo vijecnici da nijesmo ocekivali saradnike i kolege iz onih srezova Zetske banovine, koji su ranije pripadali Trgovinsko-industrijskoj i zanatskoj komori u Dubrovniku.
I ako nam je jos prosle godine na mjerodavnom mjestu obecano, da ce ovi srezovi biti bez smetnje pripojeni u teritorijalnu nadleznost nase Komore, ipak se to nije ni do danasnjeg dana ostvarilo.
Momenat je takav, da ne mozemo iz mnogih obzira da ispitujemo uzroke ovog bezrazloznog zadrzavanja postavljenog pitanja od formalnog rjesenja, a zelja je svih nas bila da vidimo nove i drage saradnike iz doticnih srezova na nasem zajednickom poslu.
Dalje odlaganje naseg sastanka zbog toga nije bilo vise moguce, ali se nadam da cemo i ovo pitanje ubrzo uspjesno okoncati”.
Komora je o raspodjeli kredita za finansiranje javnih radova raspravljala skoro na svim svojim sjednicama i zahtijevala od Kraljevske vlade da vec jednom otpocne sa ostvarivanjem nekog od svojih obecanja.
Osnovno stratesko pitanje Komore bilo je razvoj saobracaja i to u prvom redu izgradnja Jadranske zljeznice sa izlaskom na Crnogorsko primorje, a zatim izgradnja cesta, narocito onih koje ce povezivati Crnu Goru sa Srbijom i Bosnom.
Komora je vise puta konstatovala da su vanredno teske privredne i socijalne prilike u Zetskoj banovini posebno na komorinom podrucju „posljedica nedovoljne paznje sa strane mjerodavnih faktora i ranije i danas, to svako zna i uocava”.
Ili „U citavoj zemlji se grupisu snage i cine sugestije s gledista iskljucivo posebnih i lokalnih interesa. Ni najmanje uvidjavnosti prema neprohodnim i zapustenim krajevima.
Znaci, da o sopstvenoj sudbini treba u prvom redu sami da razmisljamo i preduzimamo sve opravdane korake, da se u nizu mjera za saniranje opstih prilika jednom obrati posebna paznja na nase krajeve, zato je i kod nas potrebno grupisati pozitivne snage i na taj nacin stvoriti mocnog faktora, ako je to uopste moguce”.
Komora podsjeca i na obaveze koje je Kraljevska vlada imala na osnovu Zakona o Blerovom zajmu za izgradnju Jadranske zljeznice sa izlaskom na Crnogorsko primorje, zatim na deklaraciju Kraljevske vlade od 3. januara 1935. kojoj je tada bio na celu Bogoljub Jeftic i na druge izjave predsjednika vlade i resornih ministara, koje nijesu realizovali.
Za te neostvarene potrebe i tesko ekonomsko stanje u Crnoj Gori, Komora kaze „da smo znatnim dijelom krivi sami tj. svi oni kojima je njihova sudbina da se tako izrazimo povjeravana. Kao da je to bio zao usud nikad nije bilo organizovane zajednicke akcije i jedinstvenih pogleda na rjesavanje osnovnih problema.
Razilazenje i oprecna shvatanja uvijek su se provlacila kao crna nit, djelujuci svakako na opstu stvar. Ni lokalni interesi i shvatanja nijesu ostajali bez dejstva, cak i onda kada smo se ozbiljno nalazili pred konkretnim rjesenjem kojeg aktuelnog pitanja.
Diferenciranje u ideologiji pojedinih politickih grupacija sasvim je moguce i cak opravdano, ali u krupnim problemima kao sto su zeljeznicki i privredni nema mu mjesta, pa je bas u tome negativna strana svih politickih faktora od ujedinjenja do danasnjeg dana u nasim krajevima”.
Vise uzimali, nego davali
Politicku, strucnu i intelektualnu javnost uopste u ondasnjoj Crnoj Gori nijesu samo opterecivali uzroci koji su Crnu Goru doveli u tu tesku ekonomsku realnost, vec se na drugoj strani u tim krugovima vodila rasprava o tome da Crna Gora nije siromasan kraj po svojim prirodnim potencijalima i da se jednom pravilnom ekonomskom politikom Kraljevske vlade mogu aktivirati ti potencijali i da Crna Gora moze u tom slucaju da izdrzava samu sebe, pa je u tom smislu navodjeno vise primjera. Ukazivano je, takodje, i na to da se iz Crne Gore vise uzima, nego sto joj se daje.
Navescemo samo nekoliko predloga koje je davala Komora i drugi, u prvom redu pojedine javne i strucne licnosti koje su istupale u javnosti.
Osnovni zajednicki stav svih pomenutih faktora bio je da se prije svega korigovanjem ekonomske politike Kraljevske vlade prema Crnoj Gori moze doci do boljeg zivota na njenim prostorima.
Proizvodjaci duvana podgorickog, danilovgradskog i barskog sreza trazili su stalno i uporno da im Samostalna uprava drzavnih monopola poveca broj strukova duvana za sadnju, sto je znacilo i povecanje njihove proizvodnje.
Umjesto trazenih sezdeset miliona strukova, drzava im odobrava svega jednu trecinu (20 miliona strukova). Ovaj broj strukova davao je prinos od oko 600.000 kilograma duvana, cija je vrijednost bila oko 94 miliona dinara. Otkup duvana od proizvodjaca i troskovi prerade iznosili su 22 miliona dinara. Drzavi je, dakle, ostajalo 72 miliona dinara godisnje.
Da je Kraljevska vlada, odnosno njena Samostalna uprava drzavnih monopola, dozvolila gajiteljima duvana u pomenuta tri sreza da zasade trazenih 60 miliona strukova, odnosno kod boljih otkupnih cijena duvana i boljim uslovima proizvodnje moglo se zasaditi 80 miliona strukova, onda bi se dobijalo godisnje preko 2 miliona kilograma duvana, vrijednih 316 miliona dinara. Kada se odbiju troskovi otkupa i prerade, drzavnoj kasi ostajalo bi 240 miliona dinara godisnje.
—————–
U ekonomskom zapecku
Ova suma bi pokrila rashode budzeta Zetske banovine koji su u 1934/35. godini iznosili 236 miliona dinara.
U komentaru pod pomenutim naslovom “Crna Gora nije pasivna” u nedjeljnom listu “Zeta” se kaze:
“Ona (Crna Gora- primjedba B.M.) je danas jos samo zapostavljena i neiskoriscena, na stetu najsirih slojeva njenog radnog naroda.
I to samo radi toga sto je centralizovana i sto kroz tu centralizaciju nema mogucnosti da je gospodar na svome tlu, da svoju bastinu obradi prema svojim mogucnostima i potrebama…
I zar jos moramo dokazivati da bez politicke ravnopravnosti garantovane ustavnim odredbama ne moze biti ni ekonomske ni socijalne pravde i ravnopravnosti”.
Druga primjedba odnosila se takodje na politiku Kraljevske vlade u snabdijevanju Crne Gore zitom.
Poznato je da godisnja proizvodnja psenice i kukuruza u medjuratnoj Crnoj Gori nije pokrivala vise od jedne cetvrtine godisnjih potreba njenih stanovnika, pa se zito stalno kupovalo.
Prevoz zita iz Vojvodine zeljeznicom do Zelenike, zatim brodom do Kotora i dalje automobilom do Podgorice, sa drugim manipulativnim troskovima, kostao je potrosaca u Podgorici dva puta vise od cijene zita koja je bila u mjestu proizvodnje.
Medjutim, predlagan je prevoz zita vodenim putem Dunavom do Crnog mora, a zatim brodom do Bara ili Kotora, kako je to radila Kraljevina Crna Gora do Prvog svjetskog rata, sto bi u ovom slucaju pojefinilo prevoz i doslo bi se do ustede od 25 miliona dinara godisnje. Na taj nacin stanovnistvo bi doslo do jeftinije ishrane, a brodarska preduzeca bi nasla zaposlenje i zaradu.
Stalne optuzbe upucene Crnoj Gori da je izdrzavana demantovali su pojedini poslanici u Narodnoj skupstini Kraljevine Jugoslavije, dokazujuci na primjeru budzetskih prihoda i rashoda za pojedine godine da su prihodi bili veci od rashoda.
Tako, na primjer, budzet Zetske banovine za 1932. godinu iznosio je 354.703.900,07 dinara. Uporedjenjem prihoda i rashoda dolazi se do aktivnog budzeta gdje su prihodi bili veci za 37.170.026,77 dinara.
Opste zaostajanje
O ekonomskoj zapostavljenosti Crne Gore od strane Kraljevske vlade najeklantantnije govore podaci koji su dolazili u javnost preko novinskih stubaca crnogorske stampe i periodike a odnosili su se na razdiobu investicija za javne radove. Jedan od najznacajnijih vidova javnih radova svakako je bila izgradnja saobracajnih komunikacija.
U periodu 1920-1935. godine, utroseno je u Jugoslaviji za izgradnju novih zeljeznickih pruga 3 milijarde 377 miliona dinara.
U 1937/38. godini obezbijedjeno je takodje za ove svrhe 997 miliona dinara, a u 1938. godini iz unutrasnjeg zajma od 4 milijarde dinara, namijenjeno je za izgradnju novih zeljeznickih pruga 3 milijarde 140 miliona dinara. Ukupna suma, dakle, iznosila je 7 milijardi 514 miliona dinara.
Crna Gora je u pomenutom periodu od ove sume dobila svega 90 miliona dinara za izgradnju prve crnogorske zeljeznicke pruge Bileca-Niksic duzine 71 km i sirine 0,76 m, dok je Srbija dobila 4 milijarde 797 miliona dinara, Hrvatska 581 milion, Slovenija 237 miliona, Bosna jednu milijardu 724 miliona i Vojvodina 85 miliona.
Ne samo da je Crna Gora bila u periodu 1919-1939. godine zapostavljena u investicijama za izgradnju novih zeljeznickih pruga vec i puteva, luka, mostova, bolnica, magacina, instalacija za elektrifikaciju zemlje, postrojenja za navodnjavanje i melioraciju.
Za deset godina (1929-1939) sagradjeno je drzavnih puteva u Crnoj Gori 105 km, sto je godisnje iznosilo 10 km.
U periodu 1925-1934. godine drzava je investirala za puteve u Crnoj Gori 85 miliona dinara, u Srbiji 810 miliona i u Bosni 145 miliona dinara.
U istom periodu utroseno je za izgradnju mostova u Crnoj Gori 47 miliona dinara, u Srbiji 255 miliona i u Bosni 75 miliona dinara, za hidrotehnicke radove u Crnoj Gori utroseno je 10 miliona dinara, u Srbiji 106 miliona i Bosni 10 miliona dinara; za javne drzavne zgrade u Crnoj Gori utroseno je 27 miliona dinara, u Srbiji 582 miliona i u Bosni 47 miliona dinara.
U svim ovim investicijama Crna Gora je ucestvovala sa 10% ili kod nekih sa 5% investicija koje su date Srbiji. Investicije date u pomenutom periodu Beogradu za izgradnju saobracaja, mostova, zgrada, iznosili su jednu milijardu i 650 miliona dinara.
Vec smo rekli da je Crna Gora godisnje davala u centralnu kasu samo od duvana 70 miliona dinara.
Za 20 godina Crna Gora je uplatila u tu kasu jednu milijardu i 400 miliona dinara. Medjutim, i tada je bilo Crnogoraca koji su podrzavali tezu kako Crna Gora ne bi mogla ekonomski samostalno da egzistira bez Srbije.
Mislilo se tada da bi se u jednom drugom necentralistickom sistemu kakav je federacija doslo do ravnopravnijih i “cistijih bratskih finansija, a sto ce reci da znamo sto dajemo, a sto nam pripada da dobijemo bez prosnje i moljekanja”.
O saobracajnoj politici Kraljevske vlade prema Crnoj Gori vec smo govorili i slobodno se moze reci da je Crna Gora takvom politikom platila vanredni drzavni porez (zeljeznickim transportom, uvozom i izvozom), od 1,5 do 2 milijarde dinara, sto je bilo dovoljno za izgradnju Jadranske zeljeznice i isusenje dijela Skadarskog jezera, dva najvaznija ekonomska pitanja kojima je Komora stalno poklanjala paznju.
Jos i predrasude
Takvu politiku prema Crnoj Gori opterecivao je i odnos koji se zasnivao na nekim predrasudama o Crnogorcima kao narodu koji ne zeli da radom oznoji celo. Tako je na ÀH kongresu privrednika Kraljevine Jugoslavije, odrzanom u Beogradu 13. i 14. septembra 1931. godine, doslo do incidenta.
Na ovom Kongresu podnio je referat u ime Podgoricke komore njen sekretar ing. com Blagota Radovic. Govorio je o automobilizmu i autobuskom saobracaju u krajevima gdje nema zeljeznice.
Posto je referat primljen s velikim interesovanjem i ocijenjen kao vazan i dokumentovan elaborat o ovoj znacajnoj saobracajnoj grani, doslo je do incidenta koji je izazvao nacelnik Ministarstva gradjevine Josipovic, koji je “aludirao po staroj predrasudi na nerad Crnogoraca, pa dosljedno takvoj zvanicnoj pojavi bilo bi bespredmetno graditi puteve u nasim krajevima (misli se na Crnu Goru – primjedba B. M.), ako bi se racunalo – da gradnja puteva moze pruziti zaradu svakom fizicki sposobnom radniku”.
Na ovakvu izjavu reagovao je Blagota Radovic, negirajuci jeftinu duhovitost visokog drzavnog funkcionera. Radovic je zbog ovog dogadjaja ulozio i pismeni protest ministru gradjevina i banu Zetske banovine, a zatim je i Komora reagovala na ovaj nezeljeni incident.
Stvaranjem jedinstvene jugoslovenske drzave 1918. godine objektivno su bili stvoreni povoljniji uslovi za drustveno-ekonomski razvitak Crne Gore. Stvoreno je sire trziste i ukinute uske granice u kojima se Crna Gora nalazila do 1918. godine.
Ovo prosireno trziste trebalo je da omoguci bolji razvitak proizvodnih snaga u Crnoj Gori, ali je otezavalo razvitak privrede, jer u opstoj konkurenciji proizvodi crnogorske privrede nijesu mogli izdrzati ponudu jeftinije robe razvijene industrije.
Zivot Crne Gore u periodu od 22 godine i 4 mjeseca u Jugoslaviji izmedju dva svjetska rata nije joj donio nikakve pomake naprijed u njenom ekonomskom razvitku, gledano sa aspekta pozicije koju je zauzimala na ljestvici pojedinih jugoslovenskih podrucja ulaskom u novu drzavu i na kraju njenog debakla 1941. godine.
Crna Gora je ostala zajedno sa jos nekim pokrajinama te drzave najzaostalija u Jugoslaviji. Zauzimala je isto mjesto kao i 1918. godine, dakle, posljednje.
Najbolji pokazatelj za privrednu nerazvijenost Crne Gore jeste podatak da je u 1931. godini 79,3% stanovnistva zivjelo od poljoprivrede, sumarstva i ribarstva, sto je bilo iznad jugoslovenskog prosjeka, koji je iznosio 76,7%.
Doda li se tome da je seoski posjed bio veoma usitnjen, da je nacin obrade bio primitivan i da su prinosi bili vrlo niski, onda ta nerazvijenost i tesko ekonomsko stanje postaju jos jasniji.
————————
Zaostajanje bez kraja
Pogledajmo najprije kakva je situacija bila u industriji. Crna Gora je 1939. godine imala svega 24 industrijska preduzeca. Imala je, dakle, 9 preduzeca vise nego kad je stupila u zajednicku drzavu. U ovim preduzecima radilo je 1386 radnika.
Ova su preduzeca bila pretezno zanatskog ili poluzanatskog tipa. Prosjecno je u jednom preduzecu radilo oko 56 radnika, a najveci broj radnika u jednom preduzecu iznosio je 168.
Jedna od karakteristika crnogorske industrije ovog vremena jeste i njen neravnomjeran razmjestaj.
Pojedini krajevi narocito u sjevernoj Crnoj Gori, bili su bez ikakvog industrijskog objekta, dok su drugi, kao Boka Kotorska, ucestvovali u ukupnoj industriji Crne Gore sa skoro 50%, u zaposljavanju radne snage sa preko 31%. Industrija Crne Gore je prije Drugog svjetskog rata obuhvatala samo 5 industrijskih grana sa 15 proizvoda.
Crna Gora je 1938. godine ucestvovala u ukupnom broju fabrika u Jugoslaviji sa 0,52% u ukupnom kapitalu sa 0,20%, u pogonskoj snazi (u KS) sa 0,17%, u ukupnom broju radnih mjesta sa 0,10%, u vrijednosti industrijske proizvodnje sa 0,33% dok je nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosio svega 31% prosjecnog dohotka po stanovniku Jugoslavije.
Investicije u industriji od 1918. do 1938. po stanovniku (Jugoslavija=100) iznosile su: u Crnoj Gori 12, Makedoniji i Bosni i Hercegovini 33, Vojvodini 100, Srbiji 108, Hrvatskoj 140 i Sloveniji 225. Crna Gora je, znaci, zaostajala za Slovenijom, najrazvijenijim podrucjem u Jugoslaviji, za preko 22 puta.
Vrijednost industrijske proizvodnje u 1938. godini po stanovniku je iznosila: u Crnoj Gori i Makedoniji 15,5% jugoslovenskog prosjeka, u Bosni i Hercegovini 59,5%, u Srbiji 73,5%, u Hrvatskoj 138,0% i u Sloveniji 290% jugoslovenskog prosjeka.
Opste siromastvo
Stepen razvitka industrije i privrede uopste pokazuje uporedjenje potrosnje elektricne energije po glavi stanovnika u Crnoj Gori, Jugoslaviji i Makedoniji u 1939. godini.
U Crnoj Gori je ova potrosnja bila manja za preko 36 puta od prosjeka u Jugoslaviji, a za preko 6 puta od potrosnje u Makedoniji, koja je takodje vazila za zaostaliju pokrajinu Jugoslavije.
Valja naglasiti i to da u Crnoj Gori u to vrijeme nije bilo ni jedne hidrocentrale, pa je zbog toga proizvodnja elektricne energije bila veoma skupa, jer je bilo skupo gorivo koje se u tu svrhu koristilo.
U Crnoj Gori je bilo u predratnom periodu elektrificirano svega 28 mjesta. Nerazvijenost Crne Gore pokazuje jos nekoliko uporednih podataka.
Tako je, na primjer, 1939. godine na 1000 stanovnika u Crnoj Gori dolazilo 7 puta manje radnih mjesta nego u Makedoniji, 28 puta manje nego u Srbiji i 57 puta manje nego u Sloveniji; pogona u konjskim snagama tri puta manje nego u Makedoniji, 9,9 puta manje nego u Srbiji i 22,6 puta manje nego u Sloveniji, kapitala 2 puta manje nego u Makedoniji, 6,3 puta manje nego u Srbiji i 21,5 puta manje nego u Sloveniji.
Saobracaj je u medjuratnom periodu takodje bio slabo razvijen i predstavljao je kocnicu daljem ukupnom razvoju Crne Gore. Crna Gora je raspolagala sa ukupno 144 km duzine zeljeznickih pruga i njena mreza je uvecana za 71 km, ali ni sa jednim kilometrom normalnog kolosjeka. Jadranska zeljeznica bila je u centru paznje crnogorske javnosti u citavom medjuratnom periodu.
Ostvarenje tog najveceg ekonomskog ideala Crne Gore nije ispunjeno i pored dosta brojnih zahtjeva i politickih i privrednih subjekata izrazenih na mnogim skupovima, savjetovanjima i audijencijama kod kralja i predsjednika jugoslovenske vlade.
Izmedju dva svjetska rata izgradjeno je u Crnoj Gori oko 450 km puteva i na njima oko 600 m stalnih mostova ili prosjecno oko 20 km godisnje.
Putevi su uglavnom izgradjeni u sjevernim djelovima Crne Gore. Put Andrijevica – Pec preko visokog Cakora (1849 m), bio je izgradjen 1925 godine u duzini 76 km. Iste godine izgradjen je put Murino – Plav-Gusinje.
Put Pljevlja-Bijelo Polje, preko Tomaseva, zavrsen je 1926. godine u duzini 82 km. Put Kolasin-Mojkovac-Slijepac Most zavrsen je 1933. godine, kao i put Cetinje-Budva.
Put Savnik-Zabljak-Pljevlja zavrsen je 1935. godine u duzini 98.km, na rijeci Tari preko koje prelazi put podignut je tada najvisi most na Balkanskom poluostrvu, visine preko 150 m.
Posljednji znacajan put izgradjen u posmatranom periodu je put Andrijevica – Bijelo Polje-Prijepolje, koji je povezao Crnu Goru sa Srbijom.
I pored napretka u izgradnji putne mreze i povezivanja skoro svih krajeva Crne Gore, ipak je drumski saobracaj i dalje ostao nerentabilan. Od ukupno 1697 km puteva nije ni jedan kilometar bio prekriven asfaltnom bazom, dakle sa savremenim kolovozom.
Pomorski i jezerski saobracaj bio je nesto razvijeniji, narocito na podrucju Boke Kotorske. Flota preduzeca „Zetska plovidba”, koje je odrzavalo saobracaj na Crnogorskom primorju i Skadarskom jezeru sacinjavalo je u 1938. godini 37 brodova sa 10.607 BRT.
Prema statistickim podacima za 1939. godinu, na Skadarskom jezeru je prevezeno 13.000 putnika i 7.146 tona robe.
Avionska veza postojala je od 1930. godine na relaciji Beograd-Podgorica. Do 1941. godine Crna Gora je imala 61 drzavnu i ugovornu postu, s ukupno 447 telefonskih pretplatnika.
Slabo razvijen saobracaj negativno je uticao na razvoj turizma, za koji je Crna Gora imala vrlo povoljne prirodne uslove.
Crna Gora je 1940. godine raspolagala sa ukupno 1415 lezaja sto je bilo malo za intenzivniji i veci turisticki promet. U 1939. godini Crnu Goru je posjetilo ukupno 15012 turista (12.403 domaca i 2.609 inostranih).
Razvitak zanatstva i trgovine u Crnoj Gori bio je na nivou razvitka privrede uopste. Zanatstvo je imalo slabu tradiciju u Crnoj Gori, a potiskivano je time sto je seljak nastojao da na svom posjedu sam proizvodi mnoge zanatske proizvode.
U Crnoj Gori je 1935. bilo oko 1457 zanatskih radnji.
Najveci broj njih se nalazio u podgorickom i danilovgradskom srezu 536, zatim u beranskom i andrijevickom 150, a najmanje u srezu kolasinskom – svega 51.
U 1939. godini u Crnoj Gori je dolazila jedna zanatska radnja na 247 stanovnika, u Srbiji na 53, u Sloveniji na 53, u Hrvatskoj na 78, u Makedoniji na 112, i u Bosni i Hercegovini na 191.
Trgovina je odgovarala nivou razvitka robne proizvodnje uopste. Prema statistickim podacima, u Crnoj Gori, je u 1935. godini bilo oko 2000 trgovinskih radnji.
Podgorica je i u ovom pogledu drzala prvo mjesto, a zatim dolaze Kotor i Herceg Novi. To su vecinom bile sitne radnje koje su ostvarivale mali promet, jer su ogromnu vecinu stanovnika sacinjavali seljaci, cija je kupovna moc bila mala.
Znacajan ucinak
Poslije izlozenog pregleda nastanka i djelovanja Trgovacko-industrijske i zanatske komore u Podgorici u periodu 1928-1941. godine, namece se zakljucak o njenoj ulozi o ekonomskom razvitku Crne Gore izmedju dva svjetska rata.
Ona je djelovala na prostoru ekonomski nerazvijeno, na kojem prakticno nije bilo industrijskih preduzeca u pravom smislu rijeci, vec su to uglavnom bile industrijske radionice a nije bilo razvijeno ni hotelijerstvo i turizam, mada su za tu djelatnost postojali izvanredni prirodni uslovi.
Bilo je jedino trgovackih i zanatskih radnji. I pored takvih uslova jedna asocijacija trgovaca, zanatlija, bankara i industrijalaca, kakva je bila Trgovacko- industrijska i zanatska komora u Podgorici, ipak je ostvarila jedan znacajan ucinak u svom trinaestogodisnjem djelovanju.
Egzistirajuci u nepovoljnim drustveno-ekonomskim uslovima-ekonomskoj zaostalosti, svjetskoj ekonomskoj krizi 1929-1934, na pocetku Drugog svjetskog rata, u stalnom nastojanju da prosiri svoju nadleznost i na one teritorije koje je trebalo da joj pripadnu po administrativno-teritorijalnoj jedinici u cijem je sastavu bilo, uz zavisnost i surevnjivost pojedinih njenih trgovacko-zanatskih udruzenja, sa njenim usamljenim akcijama, a sve to pod velikom koncentracijom moci centralne vlasti u Beogradu, u vrijeme kada su mnoge akcije zavisile od milosti ministra trgovine i industrije Kraljevske vlade – ipak se moze konstatovati da je Trgovacko-industrijska i zanatska komora u Podgorici, i pored toga sto je tesko reci koliko su sva njena rjesenja mnogih pitanja koja je pokretala realizovana, pravovremeno uocavala i ukazivala na probleme privrednog razvitka Crne Gore i njenog drustva uopste i da je u tom pronalazila najcjelishodnije puteve za njihovo rješavanje.
Be the first to comment