Crnogorski plemenski kapetani u narodnoj tradiciji – Čedo Baćović

Široka galerija likova: znanih i neznanih, uglednika i onih sa životnih margina, koji više govore o plemenskim kapetanima ondašnje Crne Gore nego mnoge pisane istorije zajedno.
U radu na ovom rukopisu korišćena su djela:
Milorada Medakovića, Marka Miljanova, Mićuna Pavićevića, Stojana Cerovića, Marka Vujačića, Bora Vujačića, Radosava Medenice, Jevta Milovića, Slobodana Novičina Kovačevića, Kosta Perućice, Gojka M. Kilibarde, Stevana Popovića, Obrada Višnjića i Marka Vujovića.

Njeguški kapetan i crnogorski vladika

NjEGUŠKI KAPETAN I CRNOGORSKI VLADIKA

Nekom prilikom krene vladika Rade put Primorja da sa cirkulom kotorskim riješi svađu koja se desila između Njeguša i Dobroćana. U pratnji Vladičinoj bio je i serdar Filip Đurarašković. Na Njegušima su se ustavili i odmorili u kući Toma Petrovića, Vladičina oca. Razgovor se povede i o svađi Njeguša sa Dobroćanima. Tomo baci krivicu na njeguškog kapetana Laza Prorokovića, ujaka Vladičina, ističući da je on kolovođa i krivac u cijeloj stvari, te je radi toga došlo do zabrane pazara Njegušima u Kotoru.

• Pa kad vam je Lazo takvi, što ga, Tomo, birate za kapetana?
• Kako što, Filipe – upade Stevan Perkov – kad svi Njeguši misle ka i Lazo. Siđe ti on s njima u Kotor pa Kotoranima prijeti da će on s Njegušima išćerati ćesarovce, jer je Boka crnogorska, a ne ćesarska, i kad se vrate svi ti Njeguši puni hvale o Lazu i pričaju kako je stutnjio Kotoranima i stravu im u kosti ućerao.
  Opet će Filip put Toma da im ispriča kako su to Njeguši napali na Dobrotu i ko ih je podstrekao.
• Lazo i niko drugi – otpoče Tomo. – Poveo je jednu noć oko tries momčadi, tobož da nešto trguju, a ovamo udarili na Dobroćane i neke im stvari oteli i na Njeguše s njima osvanuli. Siđite u Kotor i uvjerićete se da je sve ovako, samo Njeguša nijednog ne vodite, jer on za glavu neće dati na sebe.
  Odatle Vladika sa pratnjom krene put Kotora. Kad su bili niz kotorske strane, stigne ih kapetan Lazo Proroković, koji je čuo od nekoga zbog čega je Vladika krenuo za Kotor. Vladika, čim ga opazi, dosta ljut, reče serdaru Filipu i Stevanu Perkovu da Laza nagovore da se vrati. On to nije htio uraditi jer se plašio da u ljutnji ne reče nešto teško Lazu. Ova dva ustave konje i sačekaju Laza. Počnu ga nagovarati da se vrati, ali on ni da čuje, no se okosi na njih i zaviče da i Vladika čuje:
• Ne znate ni vi ni Vladika što su Njeguši udarili na Dobroćane, a ne možete spor riješiti bez mene, jer ja sam kapetan njeguški, a ne vi i Vladika.
  Vidi Filip da se Lazo bez grdila neće vratiti natrag, pa će reći:
• Čuj, Lazo, onda nemoj da se Vladici uplijećeš u riječ kad dođemo u Kotor, jer je on znao i krupnije poslove da rješava bez tebe.
  Kad su došli u Kotor, Vladiku su lijepo dočekali kako vlasti tako i cijeli narod.
  Sjutradan u kući Krsta Jozova sastavi se protokol o miru između Vladike i okružnog načelnika. Serdaru Filipu se ne dopadnu neke tačke iz protokola, koje bijahu protiv Njeguša, pa izađe i reče Lazu Prorokoviću da i on uđe u sobu kad se bude čitao protokol. Lazo jedva dočeka i ne pitajući mnogo, bane u sobu gdje je sjedio Vladika sa ostalim glavarima.
• Što si došao, Lazo! – zavikaće Vladika.
• Oću da čujem što ste napisali.
• Ima ko da sluša i bez tebe, no ćuti! – povika Vladika.
• Ne ćuti, no oću da kao kapetan njeguški čujem što ste napisali o mojim Njegušima.
  Serdar Filip i Stevan Perkov rekoše Vladici da treba protokol pročitati i pred Lazom. Vladika popusti i sekretar Vladičin počne da čita: Njeguši da vrate sve što su uzeli od stanovnika Dobrote. Ču se glas Lazov:
• Ne vraćamo do đavolju, nego ko što mače – mače.
  Vladika se naljuti i reče:
• Prekini, Lazo!
• Ne prekini, Gospodare, ovo se ne čini mir između dvije kuće no između dvije krajine, pa ako oće mir – dobro je, a ako neće, na vjeru došli, na vjeru pošli; nek nam čine što mogu, a mi ćemo njima!
  Sekretar Vladičin ponovo pročita da se pazar za Crnogorce otvori samo u Kotoru i da svi Crnogorci koji silaze na pazar moraju da imaju pasaport (propusnicu). Opet se ču glas Lazov:
• Nećemo tako, ne ! No đe su dosad bili pazari neka budu i posad, Crnogorci da slaze u Primorje bez pasaporta jer su Crnogorci i Primorci braća, srođena i sprijateljena, pa ko će za svaki ručak ili čašu rakije da traži pasaport.
• Prekini, Lazo ! – opet povika Vladika.
• Ne prekini, Gospodare; ako praviš ugovor o miru za Crnu Goru, može biti, ali za moj senat (pleme Lazovo) biće onako kako oće Njeguši.
  Ustade Filip pa pomognu Lazu:
• Pravo zbori kapetan njeguški, nema mira bez samih Njeguša. Mi ćemo im zaludu krojiti kapu kad će sjutra Njeguši sa svojim kapetanom pogaziti svaku tačku ugovora. Ne ostaje nam ništa drugo no da zamijenimo protokol i obje strane kako valja zadovoljimo.
  Serdara Filipa podrža i Stevan Perkov.
  Vidje okružni načelnik da se nema kud kamo, da Crnogorci ne pristaju. Vladici ne osta ništa drugo no pocijepa protokol o miru. I ostade i dalje onako kako je ranije bilo. Samo se u jednom sporazumiju, da ubuduće “Njeguši i Kotorani čuvaju mir, a ko ga pogazi da se najoštrije kazni.

VLADIKA RADE VRAĆA KOZE SIROMAHU

Došao na Cetinje, pred Biljardu, jedan seljak iz Katunske nahije u pocijepanom odijelu i bos. Vladika je bio na prozoru, i kad ga je ovaj siromašak opazio, rekao mu je:

• Pomaga ti bog, gospodine Radovane (mislio je od Vladike da je perjanik Radovan Piper). Piper je bio u sobi iza Vladike i kad je to čuo, pojurio je ka prozoru da vidi ko mu je to nazvao boga, ali ga je Vladika odgurnuo rukom i rekao mu da se ne pojavljuje. Vladika je odgovorio onom siromahu: – Dobra ti sreća !… Našto je onaj rekao: – Kazali su mi ljudi i čujao sam da ti pravo kazuješ gospodaru, pa sam došao da te zakumim i da ti se žalim da mi je učinjena velika nepravda: oduzeo mi je kapetan za neku globu dvije koze, a ja samo sa njima sa dvoje đece živio. Učinio je to iz pizme i zadržao ih za sebe, pa te molim i kumim bogom, da to kažeš gospodaru i da mi pomogneš. Vladika mu je odgovorio: – Dobro, dobro, kazat ću to gospodaru. Nakon toga, Vladika je izašao u šetnju, a za njime Radovan. I onaj siromah videći Vladiku pojuri k njemu i reče mu: – A, zaboga, gospodine Radovane, jesi li kazao onu moju napast gospodaru ? Radovan ga je dohvatio i kazao mu: – Odbij se, to je gospodar !… Onaj se snebi a Vladika pozove svoga sekretara Milakovića i naredi mu da napiše kapetanu da onome siromahu odmah vrati koze i plati mu nekoliko cvancika za putarinu, zaprijetivši mu najstrožom kaznom, ako što ubuduće učini.

DUGA VLADIČINA RUKA

Protiv novog ustrojstva vlasti u Crnoj Gori, koje je sprovodio Njegoš, ustali su bili pojedini uticajni glavari, među kojima se najviše isticao svojim ugledom u narodu ljubotitinjski knez Andrija Bogdanov Kaluđerović.
Kad je Vladika, poslije svoga povratka iz Petrgrada, 1837. godine, na jednom održanom velikom narodnom zboru objelodanio novu organizaciju i imenovao senatore, kapetane, perjanike, i narodnu gvardiju, tada je bio imenovan knez Andrija Kaluđerović kapetanom narodne gvardije. On je pak u istom momentu, u prisustvu čitavoga zbora, istupio pred Vladiku, zahvalio se na počasti koja mu je bila namijenjena i izjavio da neće uopšte da se primi nikakve službe, zato što nije mogao da bude član Senata. Vladika mu je vrlo blago i hladnokrvno odgovorio da on neće nikoga da prisiljava da se prima nekoga zvanja i da će odmah da imenuje nekoga drugoga za kapetana Ljubotinja. Kaluđerović se odmah potom udaljio na očigled i zaprepašćenje čitavog zbora i pošao je pravo kući, glasno izjavljujući da on ovdje nema više ništa da radi. Kako je pak bio kod Crnogoraca mnogo cijenjen, svakako je bila zgodna prilika da kod naroda već tada izbije rđavo raspoloženje.
Kad god je od tada novoustanovljena narodna gvardija htjela da po dobivenom naređenju vrši svoju dužnost u ljubotinjskoj opštini, svaki put je Kaluđerović gledao da joj stavi na put neku prepreku, i kad je već bio osigurao za se veliku stranku, javno je pratio gvardiju na taj način što je potpuno osporavao pravo da ona vrši službu u njegovoj opštini. Kad je Vladika bio o tome obaviješten, naredio je svojim perjanicima da uhapse kneza Kaluđerovića i njegova rođaka koji se zajedno s njim bio naročito protivio gvardiji prilikom vršenja službene dužnosti. Međutim, knez se bio poslovno udaljio iz kuće i samo je njegov rođak mogao biti uhapšen. Ali, kad je knez odmah poslije toga došao kući i kad je tu saznao da je Vladika bio poslao ponj svoje perjanike, odmah se iz vlastitih pobuda sam uputio na Cetinje. Idućeg jutra je ovdje strijeljalo javno 60 perjanika njega, zajedno sa njegovim rođakom, pošto ga je lično Vladika u Senatu ukratko saslušao.
Nedugo zatim, Andriju Kaluđerovića krvavo je osvetio njegov brat Luka ubistvom vladičinog ljubimca protopopa i senatora Matije Drecuna, koji je okrivljavan za tragičan kraj ljubotinjskog kneza.
Dalja sudbina ubice senatora Drecuna nije poznata. Ali vrijedi zabilježiti da je ruski rudarski inženjer i diplomata, Jegor Kovaljevski, pisao da je Vladika bio neumoljiv prema zločincima i bundžijama, koji su nerijetko spas tražili bjekstvom u tursku zemlju i Australiju. Vladika je tada potkupljivao čak i razbojnike, koji bi izdajnike ubijali nožem ili trovali čak i u kućama turskih dostojanstvenika – paša i begova. Toliko je bila duga Vladičina ruka.

MARKIŠINO KAPETANSTVO

Markiša Stanković, pripadao je staroj gardi pravih crmničkih junaka. Dugo godina bio je kapetan sotonićki. Bez dlake na jeziku, na jednom skupu reče istinitu ali gorku i oporu riječ za knjaza Danila. Neko ga prošpija. Knjaz ga raskapetani i naredi Sotonićima da mu predlože nekoga između sebe za kapetana. Jedni predlažu Toma Đukanovića, stotinaša iz Mačuga. Drugi ga neće. Prođe dugo vremena i naikako da se nasule. Markišin povratak nijesu nikako željeli.
Knjaz Danilo okupi prvake sotonićke i reče:

• Što ste učinjeli ?
• Ništa.
  Knjaz se okrenu Markiši i reče:
• Blago tebe, Markiša, bez nigđe nikoga !
  I vrati mu kapetanstvo.

VULEV NAJMILIJI DAR

Došao Vule Nikolin Marković, kapetan piperski, na Cetinje, u svatove knjazu Danilu. Kad su svatovi sjeli za trpezom, knjaz Danilo reče:

• Kapetane Vule, biraj što god hoćeš da ti poklonim: ili da te postavim za senatora ili drugo što ti je milije, jer ti si mnogo učinio za mene u Crnu Goru.
• Gospodaru, ja sam zadovoljan sa ovim glavarstvom što imam u plemenu, odgovori Vule.
• Ma ja hoću da ti nešto više poklonim.
• Dobro, gospodaru. Povrati popa Đoka Boškovića s rođacima iz Turske, i to će mene biti najmiliji dar.
  Knjaz Danilo nije imao kud, već je pristao.
  Na taj način Boškovići, koji su u svoje vrijeme, pred nasiljem knjaza Danila morali bježati iz Crne Gore, opet su se povratili na svoje domove.

Dobio sičiju i osušio se

KRSTO TOKOV I GOLUB PEROVIĆ

Golub Perović iz Bjelopavlića poznat je bio kao veliki davudžija. Jednoga dana dođe Golub na Cetinje da se žali gospodaru na nezakonitu presudu kapetanskog suda. Gospodar pošalje Krsta Tokova da izvidi spor. Kad Krsto dođe u Bjelopavliće kod Goluba, reći će:

• Ko će ti posvjedočiti, Golube ?
• Sva Brda – odgovori Golub.
• To ja neću, nego nađi dva čovjeka koji ti nijesu svojta.
• Ko će ih probrati ? – upita Golub.
• Ja ću – odgovori Krsto i nađe dvojicu dobrih domaćina. Svi zajedno izađu na lice mjesta.
  Krsto uzme jednoga, a drugoga udalji. Prvi svjedok pokaže sve kako je bilo; drugi isto tako. Tada će Krsto Tokov:
• Govore li pravo, Golube ?
• Ma, eto, dobri su ljudi i pošteni, ali za ovo moje ja sam pametan.
• Znaš li ti, Golube, ko je poslao mene ?
• Znam ja, Krsto, te dobro.
• Znaš li ti, Golube, da sam ja poslat od Gospodara ?
• Znam, Krsto – odgovara Golub.
• Znaš li ti, Golube, da sam ja Krsto Tokov i da su ovo dva čestita i pametna domaćina koji svjedoče ?
• Znam, Krsto, sve, ali sam ja za ono moje pametan i po.
• Šta reče, Golube, jadan – ljutito zaokrenu Krsto Tokov.
  Golub ponovi iste riječi, a Krsto čibukom po njemu, te jedva ih razvadiše.
  Poslije nekog vremena Golub na Cetinje, pravo pred gospodara, sa žalbom protiv Krsta tokova. Ljut, gospodar odmah pozove Krsta pa će reći:
• Ja te poslah, Krsto, da dijeliš pravdu u moje ime, a ti udario da biješ Crnogorce ?!
  Krsto ispriča sve kako je bilo, pa će na završetku dodati:
• Nijesam ja bio Goluba, gospodaru, već sam bio ono pola pameti, što ima više od tvog izaslanika.

DOBIO SIČIJU

Kapetan Novica Spasojev, dobar ali naprasit čovjek, sudio u svom plemenu nekolicini siromaha, pa im počeo brektati:

• Udaviste me s tim vašim davijama. Evo, čoče, od vas dobih sičiju i osuših se.
• To nijesi, kapetane, bogami od nas, no od toga što nemaš što da iješ- A Đuro Matanović više sudi ljudima no ti, pa je eno debeo ka čabar.

SULA DIJELI BRAĆU

Dva brata dijelila očevinu. Za sve se bratski nagodili, osim za koze. Pođu kod Sule Radova da ih on podijeli.

• Ajde, braćo, kući – reče Sula, kad ste mogli podijeliti ovce i goveda, dolinu i baštinu, može i koze !
  Braća se vrnu i otpočnu diobu – no zaludu ! Riječ po riječ, i zavade se.
  Kad za ovo čuje Sula, poruči im da će on doći da ih podijeli i da spreme sofru i okupe komšije.
  Na dan diobe, Sula naredi da dovedu koze i upita starijega brata:
  _ Čije su ovo koze ?
• Naše – reče stariji brat, dvije moje, a dvije bratove, a peta, najbolja, ne znamo čija je – oko nije samo se i svadili.
  Kad i malađi brat kaza što i stariji, Sula naredi da kozu zakolju i spreme za ručak njemu i okupljenim komšijama.
  Pošto zaklaše kozu, braća upitaše:
• Kako nas ovo podijeli, kapetane ?
• Najbolje što sam moga – reče Sula.

OSRAMOĆEN

• Sula, našlo me zlo – dotrča jedan njegov plemenik, neko mi sve čele pokrade, ojadi me i osiromaši, već ako za boga i pravdu znaš – pomozi !
• Dođi sjutra na Zbornu glavnicu – reče Sula, biću i ja – tamo ćemo lupeža nać !
  Na Zbornoj glavici – po Sulinoj naredbi – okupilo se pleme. Sula zasio na stolicu, pogleduje u narod, i ne govori ništa.
• Kapetane – reći će neko, oćeš li što zborit ili ćemo se razilazit !
  Sula ustade i reče:
• Braćo, neko je juče Jovanu Markovu pokrao čele.
  Taj neko nije niko ! Niko smo mi sami, već kažujte ko je – da ga ja ne kažujem !
  Plemenici pognuli glave i ćute, a Sula će:
• Kažujte, braćo, da ga ja ne kažujem !
  Niko ništa, a Sula će opet:
• Što ne priznaš, jadan brate, kad te čela soči, koja ti je na kapu !
  Krivac, vjerujući da mu je čela na kapi, podiže ruku da je oćera, a Sula ga viđe, i reče:
• Izlazi pred zbor, poganski sine, da te svi vide !
  Zbunjen, krivac izađe pred zbor, a Sula će:
• Ajde doma, pasji sine, i prije no što noć uvati, vrati čele Jovanu Markovu !
  Krivac pođe, a plemenici povikaše:
• Što ga ne kazni, kapetane, kad je otkinuo nos i sebe i plemenu ?
• Plemenu nije – reče Sula, a njemu više kazne ne treba od ove, koju danas, ovako osramoćen, nosi u svoj dom !

SULA I POPOVA SNAHA

Jednom popu iz Lješanske nahije ukradu srebrni nož. Pop se požali svome kapetanu, a ovi reče da nema toga ko mu ga može naći i da mu je bilo lakše da ga je držao za pas no da ga zaludu traži po svijetu.
Pop se naljuti:

• Vala ću ga nać, kapetane, pa da ću prevrnut svu nahiju !
  Nije prošlo mnogo vremena, pop dođe u Komane, kod Sule Radova, i reče:
• Sula, kumim te bogom i svetijem Jovanom, pronađi mi nož ! Zlata vrijedi, no mi je više do riječi, da sam ga, i bez kapetana, moga nać !
  _Malo je nada da ćemo išta učinjet – reče Sula, ako je nož dobio krila !
• Nije, nadat se u boga – reče pop.
• Onda poitajmo, ne bi li ga stigli – reče Sula. Prvo ćemo otpočet od tvojega doma, jer svaka tica ima gnijezdo a svaka stvar svoje mjesto !
  U popovoj kući, po Sulinu nagovoru, okupili se domaća čeljad i najbliže komšije. Razgovor se vodi o svemu, a najviše o nožu. Neko se čudi kako je ukraden, neko pita zašto je ukraden, a Sula sjedi uz ognjište, gleda ih i nikog ništa ne pita.
  Nedaleko od Sule sjedjela je, na tronošcu, i sna popova. Prela je kuđelju i slušala razgovor, pogledujući krišom Sulu. Sula se činio nevješt, kao da je ne opaža, a u stvari gledao je šta radi. Svaki put, kad bi se pomenuo nož, njeno vreteno bi prestajalo da se okreće, kuđelja bi joj podrhtavala, a prsti igrali po tankom predivu vune.
• Pope – odjednom će Sula, – ja ti, sjedeći, nađoh nož !
  Istog trena popovoj snahi ispade vreteno iz ruke, a pop upita:
• A đe, Sula, zaboga ?
• U tvojemu domu, pope.
  Pop zinu od čuda, a Sula će:
• Eno ga u snajinoj skrinji, odmara se i čeka da ga uzmeš !
  Pop pritrči skrinji, otvori je, i pri dnu, ispod rublja, nađe nož.

SUĐENjE U DOLU PJEŠIVAČKOM

Povodom neke krađe u Dolu Pješivačkom, pozovu Nikolu Pekova, plemenskog kapetana – da presudi. On, pošto sasluša tužioca i optuženog, donese presudu koja je bila povoljna za obojicu. Ljudi se zgledaju – kapetanova se ne poriče a on, poslije suđenja, prizva tužioca i reče mu:

• Gladna usta vode praznu ruku – bolje bi bilo da si od onoga što ti pretiče dao svojevoljno, no da ti drugi od toga uzima ispod ruke – krijući.
  A onda prizva optuženog:
• Znam šta si učinio, ali se uzdam da ti ruka za tuđim više neće posegnuti. Posegne li – tri zla činiš: jedno – sebi, što ćeš čast izgubiti, drugo – meni, što ću te oštrije kazniti, a treće – onome kome ćeš, uz ukradeno, i dobit vratiti. Stoga ne daj ruci da je oko vodi: ono čovjeka, često, na grijeh navodi !
• Krsta mi, svaki ti je, kapetane, sveta – na to će optuženi. Danas smo se sastali ovako, a sjutra, nadam se u Boga, samo onako kako i priliči ljudima.
  No, ne prođe mnogo, a Nikolu opet pozovu u Pješivačku Do. Usput, on svrati kod svoga prijatelja Šutana Petrova. Ovaj ga lijepo dočeka i pri polasku upita:
  _Kapetane, koliko puta misliš doditi po istoj raboti u Pješivički Do ?
  Nikola se dosjeti zašto ga to Šutan pita i odgovori:
• Ja mnim, ovo će biti potonji put.
  Na suđenju je bio drugi tužilac, ali isti optuženi. Nikola se okrenu optuženom, i reče:
• Ajde, sokole, sad nam sve potanko ispričaj što si ukrao prvi put, a što drugi; nemoj što da preturiš ili dodaš, nego kako je usistini bilo.
  Tuženi poče da vrda – te ovo te ono, i nikako da kaže, a Nikola će:
• Vrdao ne vrdao, zavodio ne zavodio, pleo ne pleo – isto ti sljeduje, no kazuj po istini – da ja ne kazujem, jer zbog tebe, zanago, u Pješivački Do neću i po treći put doditi.
  Lupež, kad vidje da se nema kud, priznade obje krađe, a Nikola, ne ispitujući više, donese presudu da mu se, pored obaveze da vrati ukradeno, udari i dvadeset i pet šibika.
• Zar nije mnogo, kapetane – upitaju ga poslije izricanja presude – i za veću krađu se manje kažnjava ?
• Nije – odgovori Nikola – ovo mu je kazna i za ono što je prvi put učinio – dva nedjela u povratu teža su od jednog, pa bilo ono i veće od njih.
  Poslije ovoga, vele, kapetan Nikola nije više dolazio u Pješivački Do.

SMOKVA I PRAVDA

Krenuo Sula Radov, sa dva – tri druga, da omeđi do između Pera Tomova i Ilije Mašanova. Pero je bio siromah a Ilija dobrostojan, prijek i tvrd.

• Kod koga ćemo na konak, kapetane ? – upitaše Sulu.
  Kod Ilije – reče Sula.
  Ilija ih lijepo dočeka, misleći da će Sula, pošto je kod njega odsio, biti na njegovoj strani kada se bude do omeđivao. Sjutri dan Sula ničim nije pokazivao da mu je stalo do večere i konaka Ilijina, već je mjerio i omeđivao kako je najbolje znao. Ilija se uvrijedi i reče Suli da ne sudi pravo, ali se ovaj pravio kao da ništa nije čuo.
  Kad je došlo vrijeme ručku, neko upita:
• Đe ćemo na ručak, kapetane ?
• Kod Ilije – reče Sula.
  Ilija im za ručak dade po komad sira i glavicu luka.
  Sula ništa ne reče.
  Poslije podne Iliji se učini da je Sula na njegovoj strani i pomisli: evo sreće, što Suli budem manje dava, to će u moju korist bolje sudit !
  Kad je došlo vrijeme večeri, neko upita:
• Kod koga ćemo na večeru, kapetane ?
• Kod Ilije – reče Sula.
  Za večeru im Ilija spremi po jednu smokvu divljaku.
  Sula ništa ne reče
  Drugi dan, Iliji se učini da je Sula na Perovoj strani, pa upita:
• Šta je kapetane, ako boga znaš, kako to sudiš ?
• E, moj Ilija – reče Sula, ne sudi se po smokvama divljakama, no po pravdi!
• Biće da je neko namjerno učinio zbog one sinoćne priče vojvodine (šale na račun Bratonožića) – odgovori ovaj.
  Vidi Vuksan da puče grdilo, ni te ni ove, da se obruka i on i pleme. Onako ljut uđe u kuću.
  Vojvoda Miljan i Vasojevići bjehu se spremili za put, ali će u to Vuksan:
• Vala, vojvoda, nej iz kuće dok ne ručate.
• Ne možemo bogami, Vuksane, vrijeme man je za put.
• Nećete bez ručka, vjere mi, da se ne bi pričalo – odoše iz Bratonožića, ka sa Njeguša.
  Vojvoda se stane nećkati, ali ne pomaže. Ostaše na ručku.
  Onda Vuksan izađe i naredi da mu se dovede dvadeset ljudi, iz tih i tih sela. Ne prođe ni pun sat, kad pred kuću bane dvadeset Bratonožića, a Vuskan se s njima malo poizmakne od kuće da ne bi Vasojevići što čuli. Okupljeni Bratonožići ne razbiraju što ih je kapetan zvao, ala ga vide ljuta i namrgođena, pa ništa ne pitaju. Kad su malo poodmaklli od kuće, zaustavi se Vuksan i glasno zavika:
• Jeste li to krenuli da pred Vasojevićima mene i plemenu obraz ocrnite ? – i reče im šta je i kako je.
  Niko ništa.
  Onda Vuksan, onako ljut, opet zavika:
• Vidite li onu krušku više vlake ?
• Vidimo, kapetane !
• ČAjte sad svaki doma i o roku od jednog sata oću da vidim uzde na onu krušku. Ne bude li tako, za svaku ću uzdu, na isto drvo, objesiti po jednoga Bratonožića.
  Ljudi se nađoše u čudu, a znaju kapetana kako je plahovit i od riječi i da može svašta učiniti. Kud koji kućama, a Vuksan kod Vasojevića.
  Vele da nijesu prošla ni dva sata od ove naredbe, kad dotrča jedno momče i kaza kapetanu da su uzde obješene o onu krušku. A njemu milo ka da mu se sin rodio. Reče momčetu da ih donese, a on s Vasojevićima sjede za ručak.
  Poslije ručka ispratili su Vasojeviće, sve zdravo i veselo. Nikome ništa nije falilo. Bratonožićima na srcu lako – ne ocrniše obraz, jer Vuksan sve mudro riješi, po onoj narodnoj: “I vuci siti i ovce na broju”.
  Tek poslije pet godina vojvoda Miljan je saznao za ovaj događaj. Ispričao mu ga je sam Vuksan. Ali što je najvažnije, Vuksan se nije nikad više raspitivao ko bijaše taj Bratonožić što ukrade uzde i opet ih vrati. Nije htio da ga sramoti pred ljudima, iako je ovaj htio i njemu i plemenu da ocrni obraz.

Šaka istine dobila parnicu protiv vreće laži

KAKO JE SUDIO MADžO LAZAREV

Madžo Lazarev, plemenski kapetan u Kučima, bio je u jedno vrijeme i član suda za plemena Bratonožiće i Kuče.
Jednoga dana optuže nekog seljaka iz okoline da je ukrao jare, te ga dovedu pred zajednički sud.
Optuženi se počeo žaliti i izgovarati da nije ukrao.
Na ovo će kapetan Madžo, koji je znao da je optuženi pokrao, viknutu nekoliko puta:

• Padaj, nesrećo, lakše će ti biti ! Padaj nesrećo !
  Optuženi se zamota u struku i pade pred kapetana doviknuvši:
• Eto, kapetane, nijesi mi neprijatelj, pa kad veliš da padnem.
• Eto, nesrećo, znao sam ja, kad si priznao lakšeće ti biti.
  I zbilja Madžo je optuženoga spasao, samo je povratio vrijednost ukradenog jareta.

PRESUDA POPA JANKA

Jednom prilikom kapetanu popu Janku Boškoviću, iz Bjelopavlićima, dovedoše kmetovi dva seljaka, da im sudi zbog krađe.

• Jeste li krali, kažite pravo ?
• Nijesmo, gospodine pope i gospodine kapetane.
  Pop Janko, gledajući ih, a uvjeren da jesu, jer ih je i ranije, kao lupeže, poznavao, reče:
• Jeste, jeste. Znam ja vas dobro. No drž ovu toljagu (dajući je jednom), pa jedan drugome odvalite po dvadeset i pet, ama dobro.
  Jedan uzme toljagu i udari svome drugu dvadeset i pet, ali sasvijem polako. Zatim drugi uze toljagu i udari dvadeset i pet svome drugu, ali sasvijem vrućih i žestokih.
  Kapetan ih upita:
• Je li gotovo ?
  Onaj te nije bio dobro biven, reče:
• Gotovo je sve, gospodine kapetane.
  A onaj te je dobro bio biven, dodade:
• Nije još pope, no ni dozvoli da jedan drugome udarimo još po dvadeset i pet, a zadajem ti božju vjeru više nikada nećemo krasti.
  Pop:
• Ko što mače. Gotovo je. Nema više bića.

VREĆA LAŽI I ŠAKA ISTINE

Parničili se dva plemenika iz Riječke nahije, u početku oko nečega a poslije oko svačega. Parnica se povlačila i mrsila, kao klupko pređe, tako da ni kapetan ni senat nijesu mogli da utvrde ko je prav. Jedna presuda je obarala drugu, parničari se krvili a narod seirio.
Za ovo ču i Gospodar i naredi da parničari izađu pred njegov sud, pod brijestom, đe će, u prisustvu glavara, on sam da presudi.
Parničari su, i pred Gospodarom, ponavljali razloge i izvodili dokaze, kao i pred ranijim sudovima. On ih je slušao, prekidao i pitao, tragajući za istinom, ali istinu nije mogao da utvrdi i presudu donese.

• Je li Sula Radov đe na Cetinje ? – upita Gospodar, prekidajući raspravu.
• Jest, Gospodare ! – odgovore.
• Neka pristupi – reče Gospodar.
  Sa strukom preko ramena i čibukom u ruci, pogrbljen od godina, Sula pristupi Gospodaru:
• Što si me zvao, Gospodare ?
• Da presudiš, Sula, ono što dosad niko nije moga da presudi !
• Gospodare – reče Sula, nemoj sa mnom, kumim te bogom, igru činjet ! Zar da ja sudim o onome što sudiš Ti i senat ?
• Senat je sudio i nije presudio – reče Gospodar, a ja tek sudim i mogu presuditi, ali oću, prije presude, tvoju riječ da čujem !
• Onda da počenemo – reče Sula i okrenu se prvom parničaru:
• Zbori sve što znaš, umiješ, nemoj što da zaboraviš, dodaš i preturiš, ođe te slušaju ljudi i Gospodar, a pred bogom i Gospodarem istina se kazuje !
  Parničar je, vješto i rječito, izlagao i tumačio razloge zbog kojih se parniči, suđenja na kojima je učestvovao i presude koje su donijete, raspredajući, nadugačko i naširoko, sve što je znao i umio, bačajući svu krivicu na svoga protivnika.
• Ako ovako nastavimo – reče Gospodar, ođe ćemo zoru dočekati !
• Bolje jedan dan da izgubimo, Gospodare – reče Sula, no dvije godine, a zatim upita parničara:
• Imaš li još što da zboriš ?
• Imam !
• Onda zbori !
  Parničar je još dugo izlagao, vrtao se na parnicu i svoga protivnika, a kad završi upita:
• Oćeš li me što pitati ?
• Ne, vaistinu – reče Sula, ti si reka što si ima !
• Ajde, ti sad zbori ! – okrenu se Sula drugom parničaru.
  Ovi, snebivajući se, otpoče da priča. Riječ mu je bila tvrda i kratka, ali je i on, kao i prvi parničar, tvrdio da je pravda na njegovoj strani.
• Jesi li gotov ? – upita Sula.
• Jesam !
• A kako se zoveš ?
• Jovan Mirkov !
• A ti ? – upita Sula prvog parničara.
• Risto Stankov!
• Suđenje je svršeno ! – reče Sula.
• Kako, – začudi se Gospodar, tek je počelo, sad valja dokaze izvodit !
• Za mene je svršeno, a ti, Gospodare, ako oćeš, suđenje nastavi – reče Sula.
• Kako onda presudu da donesem ?
• Lako. Gospodare ! Ođe je zaratila vreća laži Rista Stankova sa šakom istine Jovana Mirkova. Sve što je reka Risto Stankov, nije pravo reka. Krilatom riječi nije moga istinu sakriti ! Mednjike koji dijele njegov i Jovanov do metnuo je na svoju ruku, protivno običaju da se stave onako kako voda valja. Iz ovoga se rodila čegrst, iz čegrsti zavada, iz zavade parnica, a iz parnice vreća laži !
  Gospodar presudi da “vreća laži” gubi parnicu, a da je “šaka istine” dobija !

ZA KAKVU VLAST

• Blagorodnome i poštenorodnome knjazu Dаnilu, gospodaru crnogorskome i brdskome, e ti pogibosmo od nesloge naše, što ne muti Sula Radov i meće se kapetanom i bez vaše zapovijedi, a mi ga slušat ne možemo! – žalili su se Novak Lazarev i Rade Stankov, ljuti na Sulu što prkosi novom kapetanu i njegovim pristalicama.
• Je li istina Sula – upita knjaz, da još sudiš po narodu ?
• Istina je, gospodare ! Ko od nevolje pravdu traži, valja mu i put do pravde učinjet ! Ja sudim onijema koji mi dode, a o mene sude oni koji idu drugijema !
• Je li istina – opet će knjaz – da ne fermaš plemensku vlast i da se inatiš s novim kapetanom ?
• Istina je ! Pogani ljudi, koji drže vlas, misle: da su oni, koji su protiv njih, i protiv naroda, a ne znaju da je pogana vlas protiv naroda a da su za narod oni, koji su protiv nje !
• A za kakvu si ti onda vlast ?
• Za vlas dobrog običaja, dobrog zakona, dobre riječi i pravde čovjekove – odgovori Sula.

DA VIDI KAKVI SU MU SUDOVI

Napravi knjaz Nikola dvorac na Cetinju, a okolo zasadi voćke. Dođe neki Špadijer da ore i ošteti mu voćku. Knjaz da provjeri kako sudovi rade, pozva prvo kmeta, pa plemenskog kapetana, pa Oblasni sud, da presude ovu parnicu. Ovi donesu presudu u korist Gospodarevu, a da se Špadijer kazni. No knjaz ne bješe zadovoljan njihovom sudanijom, te na kraju pozove plemenskog kapetana Grubana Cerovića, koji je važio kao primjer pravičnosti. Gruban presudi da Špadijer ponovo zasadi voćku – sadnicu i da je zalijeva dok se ne primi, a knjaz da plati sve troškove.
I time parnica bi okončana.

SVE U IME GOSPODAREVO

Perjanik Savo Markov Radunović, inače nepismen, često je šiljan po narodu da izvidi različite parnice, koje je on po kratkom postupku presuđivao, te imajući uspjeha u tom poslu, bude postavljen za kapetana Lješanske nahije. Novi kapetan uzme sebi za pisara popa Rista Vukčevića, jednoga od onih popova crnogorskih koji su izgubili parohiju zato što nijesu htjeli pustiti bradu. Pop Risto bio je vrlo pametan, vanredno lijep čovjek, guslar na glasu, gostoljubljiv, ali je volio i da bude ugošćen. Kapetan oštar, pisar blag i sve je išlo kao po loju. Svaki izviđaj je počinjao sa pričom o Gospodaru, njegovoj slavi, vidovitosti, junaštvu i svetosti, a završavao se dobrim ručkom i pjesmom uz gusle, koja je uvijek počinjala isto:
” Sve u slavu knjaza svijetloga,
Koji pravo na Cetinje sudi –
Siromahu ka bijesnu Vlahu !”

Po koji put, kapetan i pisar nijesu se rastajali, ni svojih domova gledali po mjesec i dva, no sve išli od sela do sela, ispitivali i sudili, globa malo uzimajući, ali svuda dobro jedući i pijući.
Poslije jedne takve inspekcije, a nemajući više posla nikoliko, ni da su se počupale dvije babe, upute se bez cilja ni sami ne znajući kamo. Kada su stigli “nasred svijeta”, u Stanisaljiće, žeđ im već bijaše osušila grlo, a crijeva počela krčati.

• Majke mi božje, mi danas, pope Risto, ostadosmo grdni, da od žeđi i gladi popadamo na sred ovog puta – reći će kapetan.
• Ništa se ti ne boj, kapetane, samo slušaj i bez zbora za mnom – reče pop Risto. I kako bijahu naišli na jednu povisoku među, skine drače sa nje, istu obali i uskoči u branjevinu, a kapetan za njim. Iz šumarka uđu u njivu, po kojoj bijaše uzrasla lijepa pšenica, sve do iznad koljena. Pop zagazi u pšenicu bez zazora, a kapetan zastane, ali na oštar pogled popov, zagazi i on. Odjednom, ispred kuće, iza drugoga kraja njive, začuju glas:
• A koji ste to, pukla vi sramotna pogibija, te mi gazite tu šenicu !
  Oni oćute i nastave dalje.
  Utoliko, iza njih, stvori se čovjek i vikne:
• Kisj – goisj ! Jeste li vi prasad, ali ljudi, te de ne mičete iz šenice, a !
  Pop s rukom na levoru, a kapetan s rukom na ledenici, obrnu se i jedanak viknu:
• Kome ti “kisj-goisj”, poganski sine, zar gospodarevu sudu, koji u njegovo ime po narodu ide i dijeli mu pravdu ? Veži se i u tamnicu !
• Bog i Sveti Jovan – oprostite ! Primite ga i hodite u kuću…
• Oćemo, ako imaš kakvu konobu ili kakvu prasadarnicu, da te zatvorimo, pa onda da ti sudimo ! – odgovori pop Risto.
• Ima i to, samo hodite – reče nesrećnik.
  Domaćica i čeljad čuli viku i viđeli zlu priliku, pa iznijeli stolovače pred kuću, jedan starac bocu prvotoka, a naka mlada čepčiju vode.
• Dobro ste došli, slavni sude – reče starac pruživši im bocu, a snaša, cjelivajući im ruke – čepčiju.
  Domaćin se neđe izgubi, i iza pojate stane glasno pitati đe su jaganjci.
• A imate li jarića ? – upitaće pop Risto.
• Ima kako ne, ma za takve goste je jagnje – odgovori stari.
• Ne, no jednu mladu, crvenu jaricu – od nje ništa slađe nema.
  Predveče, kad su pisar i kapetan po hladu odlazili , ne zna se ko je bio zadovoljniji – ali domaćin, ali nezvani gosti.

VUKSAN GRUJIĆ I BRATONOŽIĆI

Vojvoda Miljan Vukov sa nekoliko Vasojevića prolazio je na konjima preko Peleva brijega i svrati kod kapetana Vuksana Mušikina Grujića, svoga dobrog prijatelja. On ih lijepo dočeka i naredi, pošto je mrak padao, da se za večeru ispeče dobar brav, donese rakija i spremi konak. Kad večeraše, skupi se dosta Bratonožića, koji su došli da se vide i porazgovaraju s Vasojevićima i vojvodom Miljanom. Tu veče malo je ko spavao. Sabralo se mnogo naroda u kući kapetana Vuksana. Pričalo se o svemu. U potonji kraj prešli su i na zadirkivanje …
Izjutra spremaju se Vasojevići. Kapetan Vuksan naredi da im se osedlaju i zauzdaju konji. U to dotrča jedan Bratonožić i Vuksanu samo reče:

• Kapetane, neko je uzeo uzde sa konja.
• Šta pričaš momče, ako boga znaš, ko to jutros oće da nam obraz uzme ?

Pravda se ne smije natrunit

PRESUD POPA ĐURA KUSOVCA

Pop Đuro s Ljubotinja, Kusovac, bio je oglašeni junak, ali mu neću junaštva ovđe nabrajat, no samo ovoliko: bio je prijed kapetan svoga plemena, a poslije vojvoda i senat, i šef garde sve Crne Gore. O njemu je bio glas da je bio više malodušan no velikodušan, ali zaista ne bješe Čsurov, bez srca blagorodnog. Još kad je kapetan bio, i nešto jednom sudio u pleme sa svojijem drugovima, sjeđeli su pri jednome radu. No jedan dosta nevaljali vojnik ljubotinski s vr zida udari ga kamenom u glavu, tako žestoko, da mu je umalo mozak prosuo. Družina su kćeli da ga ubiju na mrtvo, a neki su kćeli da ga izbiju samo tojagama, ali pop Đuro nije da ni jedno ni drugo, no je reka družini: “Molim ve, nemote ga, jer nije zna, budala nevaljala; i ja mu oprašćem”. I tako nevaljalcu bi oprošteno!

ŽUPLjANI PRESUDILI JEDAN DRUGOME

Predsjedava Jevto Miletin, a sekretar mu pop Šćepo Martinović. Pita Jevto:

• Što ste došli Župljani ?
• Da ti se žalimo, gospodine Jevto !
• A na koga ?
• Jedan na drugoga, gospodine Jevto !
• Pričaj Novače, šta je to bilo.
• Evo, gospodine, Jevto, pričaću. Tebi je poznato da sam u svijem ovijem ratovima bio dobar junak i da sam sjekao turske glave.
• Jesi, bogami – dodade Jevto.
• A Nikola mi je rekao da sam ništa čovjek.
• Jesi, bogami – opet će Jevto.
• I da sam bezakonik !
• Jesi, bogami !
• I da sam svaštočina !
• Jesi bogami ! A šta si ti Nikoli rekao, Novače ?
• Rekao sam mu da je nemrčipuška.
• Jest, bogami !

PRESUDILA MARICA KINjINA

Janicu Rakovu, udovicu sa troje male djece, koja je po pogibiji Rakovoj ostala gotovo bez ništa, put nanio preko Ubala Čevskih.

• Falim te, Bože, čija je ovo krtola – pomislila je kad je prošla pored otvorenog trapa Pera Ivanova. I, šta je mogla drgo – nevolja je navede, napuni vreću krtolom i donese doma.
  Kinja Stankov, kapetan čevski, kad dozna šta je učinila, zakaza suđenje. Uoči suđenja, Marica, žena Kinjina (rođena Krivokapić) reče:
• O, Kinja, đe si to krenuo ?
• Na zborno mjesto, da sudim Janici Rakovoj.
• Osećaš onoj nesrećnici da uzmeš obraz !
• Ona ga je sama sebi uzela.
• A zar ne znaš da je njen starješina (domaćin) poginuo ?
• Znam, ma to ništa ne brka.
• Brka, Kinja, brka, na njena se pleća svalila sirotinja, a ono troje pileži obigrava oko veriga ispod kojih nema ni pepela !
• Što pričaš, jadna, šta ja tu mogu, kad je toliko sirotinje katunske !
• Možeš, Kinja, možeš !Zar ne znaš šta je reko Gospodar.
• A što je to reka ?
• Reka je da niko na ovoj gladnoj godini ne smije umrijeti od gladi.
  Na zborno mjesto okupili se plemenici, čekaju kapetana, a ovaj zavrgao vreću krtole na rame, pa grabi li, grabi.
• Šta to nosiš, kapetane, ako Boga znaš ?
• Krtolu, da je vrnem Peru Ivanovu.
• Pa, je li to Perova krtola ?
• Nije, nego moja, Perova je kod Janice.
• Što je, onda, ti vrćeš ?
• Nužda je vrće, braćo – Kinja stavi vreću na srijedu zbora, pa će: Janica je posegla za onim što nije njeno, da joj ne bi oni tići skapali od gladi, a ja dajem ono što je moje, da namirim ono što je uzela.
• E, nećemo tako, kapetane – na to će Pero Ivanov – kad možeš ti da daješ, mogu i ja da oprostim.
  I tako Janica, umjesto jedne, dobi dvije vreće krtole.

KAD ON NE ZBORI, BRK MU ZBORI

Radovan Begov Redžić ubrajan je među najveće rovačke junake svoga vremena. Kao mlad učestvovao je u ubistvu Smail-age Čengića. Odlikovao se i 1842. godine u napadu na Pragu nikšićku, sa Pavlom Vučininim Minićem, Gligorijem Pižuricom i drugim istaknutim Rovčanima. Učestvovao je i u oslobođenju čardaka Mirka Aleksića na Malinsku, u Uskocima 1847. godine, sa Bogdanom Trebješaninom Lopušinom. Bio je Njegošev perjanik deset godina. Učesnik je mnogih bojeva za vlade knjaza Danila i knjaza Nikole; bio je poznat kao veliki megdandžija. Kad je iz Rovaca prešao u Rečine, postavljen je za kapetana Rečina i Lipova. Savremenici ga prikazuju kao neustrašivog junaka, koji je sa malom družinom rastjerivao turske bataljone. Bio je veliki “jezid” – govordžija, uvijek spreman na duhovite i pametne odgovore. Osim kao junak, ostao je u narodnoj tradiciji i kao mudar i pravedan plemenski sudija.
Vele, davijali se jednom Radovan Begov i Jole Piletić pred gospodarem. Radovan je u daviji bio bolji i žešći, pa kad je Jole vidio da s njim ne može izaći na kraj, reći će:

• Ne daj me, gospodare, od Radovana, ćivota ti svetoga Petra !
• Ne mogu mu, Jole, bogami ništa, no kad on ne zbori, brk mu zbori !

U POČAST KAPETANIMA

U boju na Novšiću 1879. godine, crnogorska vojska (pretežno sastavljena od Kuča, Vasojevića i Bratonožića), a predvođena vojvodom Markom Miljanovim pretrpjela je poraz i na bojištu ostavila dosta mrtvih.
Turci su izginulim Crnogorcima odsjekli glave i odnijeli u Plav. Tamo su ih po zidovima bedema nabili na kolje, a na samom ulazu u grad, iznad kapije, za dva metra više od ostalih glava, istakli su glave poznatih vasojevićkih kapetana Šuja Šćepanova Dragovića i Milovana Lekića, zasukali im brkove i uz znak počasti stavili im u usta savite cigare od duvana.

NIŠTA BEZ GRBA

Kapetan bratonožićki Vuksan Grujić bio dobar čovjek i junak, ali malog rasta.
Kirajdžije vasojevićke, putujući u Podgoricu, svrate u Bratonožiće i slučajno počinu na branjevini kapetanovoj. Puste konje da pasu, nalože vatru i počnu kuvati kačamak.
Kapetan poleti gologlav iz kuće i počne ih izgoniti. Onome, koji je miješao kačamak, kapetan se učini i suviše nevrijedan, a ne znajući da je kapetan, reče svome drugu:

• Josife, bre ! Nu di (daj) mi toga redža amo da ga fištim ovom kačamaklijom, pa da ga bačim preko međe, neka …
  Kapetan se nađe na mukama pred tolikim brojem kirajdžija, potrči odmah do kuće, uzme kapicu sa grbom kapetanskim, stavi je na glavu, pa opet među kirajdžije, isprisi se i reče:
• Ovamo, pasji sinovi, u aps, đe ste došli da harate.
  Kad su Vasojevići vidjeli grb, svi skoče, ruke niza se i poviču:
• Aman, kapetane, bog ti zdravlje da ! Nijesmo znali da si ti kapetan. Uzmi što hoćeš.

KAPETAN O SVOM TROŠKU

Za razliku od svojih predhodnika: Rama Lazareva, Sule Radova i Boška Milutinova koji su, kao drugi kapetani, putem globe naplaćivali troškove suđenja, ostajući, ponekad, kod parničara i po više dana na gošćenju, pop Simo Radulović je, kao kapetan, išao na suđenja i mirenja o svome trošku, sa torbicom o ramenu u koju bi, pored pogače, stavljao po komad sira i suvoga mesa.

• Što to činiš, Simo, bolan, od kako je svijeta i vijeka, bilo je i biće: prvi se namiruje a krivi daje. Ti namiruješ prvoga a ne kažnjavaš krivoga, pa će tako krivi opet da uzima od pravoga !
• Nije tako, braćo – odgovarao je Simo – od sirotinje, bilo da je prava ili kriva, nema šta da se uzme. Kako siromahu koji je štogođ skrivio, mogu ispred djece, zarad svojega troška, da uzimam zalogaj ljeba, kad ga ni on sam ne uzima ! Ono što je dužan da da – daće, ali ne mora da daje onome koji pravdu dijeli, jer se pravda ne smije natrunit. Sramota je za čovjeka da sjeda za tuđu trpezu, pored svoje, pa bila ona i bogatija od njegove.

SIMOVI ODGOVORI

• Koja je razlika, striko, između slijepca i budale ? – upitali popa Sima na jednom skupu.
• Belika, momčadi, borami. Slijepac razumije i ono što ne vidi, a budala ne razumje ni ono što vidi.
• A između junaka i kukavice ?
• Junak se rve i sa onim koji je jači od njega, a kukavica bježi i od onoga od koga je on jači.
• A čovjek i nečovjek ?
• E, tu je razlika poviša: ako čovjeku i padne kakva ljaga na ime, on čini sve da je što prije spere, a nečovjeku ako i zapadne u udio kakvo poštenje – da svoje ime zakloni, on čini sve da ga nečovještvom što prije opogani.

ĐED I UNUK

Ostario Simo – godine pritisle pa po vas dugi dan sjedi u stolovači, pored ognjišta, i svaki čas zove unuka – da mu pripali čibuk, donese čašu vode, pročita novine i kaže što su ga pitali u školi a šta nijesu, i tako redom, dok se unuku ne dosadi, pa će reći:

• Vala, đede, jedva čekam da porastem, pa da radim ono što je meni drago !
• E, moje dijete – na to će Simo – tek tada nećeš raditi ono što budeš stio, nego ono što drugima bude drago !

JEVTOVO UVJERENjE

Kapetan Jevto Miletin Nikolić dobije naredbu s Cetinja da dade pismeno uvjerenje o vladanju jednoga Nikšićanina, koji je bio po zlu čuven zbog raznih nečasnih djela.
Jevto naredi pisaru da mu napiše uvjerenje. Pisar se našao na muci: uvjerenje je morao napisati, ali boji se da napiše ono što misli o onome te mu ga izdaje.
Jevto: Piši đetiću !

• Kako, gospodine Jevto ?
• Ovako: Boga se ne boji, a ljudi se ne stidi !
• Ima li još nešto, gospodine kapetane ?
• Ne, ne, ništa više.

SVE ĆE POGANSKI SINOVI PLATITI

Kaznio Jevto, kao kapetan, nekolicinu seljaka iz Lukova sa pedeset talijera globe, a ovi dođu na Cetinje, i požale se knjazu Nikoli. Knjaz pozove Jevta i kazni ga sa stotinu talijera.

• Dobro što me globi, no oću li još biti kapetan ?
  Gospodar ćuti i ne odgovara ništa.
  Jevto opet:
• Oću li biti kapetan, gospodaru ?
  Knjaz i dalje ćuti.
  Jevto se bliže primakne i uhvati knjaza za dolamu:
• Kaži mi, gospodaru, oću li biti kapetan ?
  Naposljetku gospodar se okrenu i reče:
• Bićeš i dalje kapetan.
• E, duše mi – na to će Jevto – sve će poganski sinovi platiti !

GLAVARSKA SVAĐA

Kapetan Jevto Miletin i vojvoda Đuro Cerović dođu do prepirke pred Gospodarem na Cetinju pod Brijestom.
Gospodar, bajagi, viče da prekinu, ali mu je ipak milo slušati njihova bockanja.
Vojvoda Đuro:

• Ja, Jevtu, ne bi dao groš, da sam ka ti.
  Jevto:
• Ja, bih, vojvodo, obraza mi, dao sve moje imanje, pa da je još deset puta onoliko, da nijesam ko ti.

Teško se vraća ono što se jednom izgubi

KNjAZ NIKOLA I JEVTO MILETIN

Jevto Miletin Nikolić, junak, a docnije velikosudija crnogorski, kao mlad, podigao je sedamdesetih godina Župu kod Nikšića protivu Turaka i sam zapalio svoju kuću. Župa i okolina sa Nikšićem pripade Crnoj Gori. Knjaz Nikola postavi Jevta u Župi za kapetana. Ne prođe ni godina dana, Župljani podignu neku parnicu protiv njega. Jevto, još dok nije stvar došla u Veliki sud i pred gospodara, i ne sluteći što može da bude, jednoga dana u društvu uzme gusle pa zapjeva:

Tri su muke pale na junaka,
Na junaka Nikolića Jevta:
Prva muka umrije mu ljuba,
Druga muka izgore mu kula,
Treća muka davija ga Župa.

Spor dođe i pred Gospodara, koji je čuo za ovu pjesmu Jevtovu, pa uveče, u odžakliji, na sjedniku gdje je bio i Jevto, gospodar uzme gusle pa zapjeva:

A što cviliš, moj sokole sivi ?
Ti ćeš sebi pribaviti ljubu,
Gospodar ti napraviti kulu,
I butum ti umiriti Župu.

Pa guslajući nastavi, pogledavši Jevta:

• Pjevam li ti kako, Nikoliću ?
  Skoči Jevto, poljubi mu ruku, pa reče:
• Pjevaš divno, Bog mi te živio i tako mi opet zapjevao.
  Svima bješe milo i zahvale gospodaru, koji sjutradan ujutro pozove Župljane i naredi im:
• Oću da mi slušate čojka i junaka.
  I time se spor okonča.

VIDI DA JE KADAR

Osumnjičili niki ljudi kapetana Jevta Miletina Nikolića kod knjaza Nikole da se bio dogovorio sa vojvodom Pekom Pavlovićem i serdarom Jolom Piletićem, da ide u Srbiju, te on pani u nemilost i ostani sedam godina bez službe i plate.
Neđe, početkom 1889. godine, dođe gospodar u Nikšić, te Jevto, sa ostalim Crnogorcima, pristupi mu ruci. Čim ga je gospodar primijetio, odmah poče da ga dira:

• Jevto, ka da ti je prijenuo trbuh za rtenicu ?! Izgleda da si izgladnio ?
• Gospodare, ovo si ti učinio. Bolje bi bilo da sam goveče pa da pasem travu, no što sam junak i vitez. Ovijem tvojijem nemrčipuškama oko tebe, čepovi od šampanja oči izvadiše, a ja lipsah od gladi ! – odgovori vatreno Jevto.
  Knjaz Nikola se namrgodi, ustade i umače u dvor.
  Sjutradan opet dođoše isti Crnogorci pred dvor, a među njima i Jevto Miletin. Knjaz je osjećao da prvog dana uvrijedi Jevta, pa pokuša da stvar malo popravi:
• Ti Jevto, misliš da mi nijesi mio ! – reče.
• A što je bolje, gospodare, da sam ti mio, kad mi nijesi kadar pomoći – odgovori Jevto.
• Kako nijesam kadar, Vlaše ?!
• Tako, gospodare ! Primaš sve što ti ovi ministri i čankolizi pričaju, pa Jevto Miletin vazda bez službe.
  Na to će gospodar:
• Eto, Jevto, budi predsjednik suda u Nikšiću.
• E, sad vidim da si kadar, gospodare ! – Završi Jevto.

KAPETAN JOKSIM I POP RADOSAV

Pozove jednom kapetan šaranski Joksim Knežević popa Radosava Rondovića da mu sabere dacijeu. Pop reče.

• Jedan pišem, a pet nosim.
• Đe nosiš jadan; znaš li ti da je kapetanu data poreza, pa što će reći Šaranci – da uzimamo daciju gospodaru.

KNjAZ NIKOLA I KAPETAN MILO RADOV

Milo Radov Vujović, prije nego je postao kapetan, prevozio je drva ispod Komana na Plavnicu i na Rijeku Crnojevića, i prodavao ih pekarima i drugim trgovcima. Nabrao dvadeset četiri bale drva, natovario u čun i doćerao na Plavnicu.

• Pošto ti, Milo drva ? – upita ga jedan podgorički trgovac.
• Neće biti skupa, samo da se što prije njih trsim i vratim kući !
• Ajde reci cijenu.
• Daću ti prvu balu za fićin (pola novčića), a svaku drugu da mi dupliraš.
• Oću, kako ne !
  Milo napravi ugovor i zatraži novac. Kad su počeli da računaju, cijena je prešla vrijednost cijelog imanja podgoričkoga trgovca. Izgovarao se trgovac da ne može da plati. Davija dođe do gospodara.
• Kako si došao na ovakvu misao ? – upita ga knjaz.
• Gospodaru i ja slano jedem ! Ja mu nijesam stavlja ploču na trbuh da kupuje prije nego promisli. Tražim da mi sve plati kako smo ugovorili.
• Ja sam, Milo, mislio da ti ne znaš ni koliko ima minuta u jedan sat.
• Znam ja, gospodaru, koliko ima minuta i u jednu godinu, a ne u jedan sat.
• Da mi to izračunaš kako znaš.
  Milo, prst na čelo, pomnoži minute sa satima i danima, a dane sa mjesecima pa gospodaru pod nos.
  Gospodar se začudi i reče:
• Ti bi, Milo, bio sposoban da budeš kapetan, kad tako dobro računaš.
• Ja bih, gospodaru ! Kapetanski grb nije teško nositi. Ispod njega ću bolje množiti.
  Gospodar naredi te mu donesoše kapetanski grb i stavi ga Milu na kapicu.

NEKO MORA PLATITI

Zbog nekoliko krađa u selu, Boža Simova priveli na sud. Kapetan zapeo da ih je Božo počinio i niko drugi, jer su ga vidjeli da je noću – u vrijeme krađe – bio na mjestu kraće.

• Jesam, ljudi, bio sam tamo – pravdao se Božo – kad me je put nanio kod bolesne sestre, ma nijesam ukra !
• Jesi, jesi, poganski sine, no priznaj, vidjeli su te i prva dva puta u isto vrijeme, kad su krađe izvršene – opet će kapetan.
• Nijesam, ljudi, nijesam, tako mi slave i Jovana Krstitelja pred čijom ikonom svijeću ždijem !
• Jesi, jesi, paganski sine, no priznaj – opet će kapetan – lupežu se lasno zakleti.
• Nijesam, ljudi, nijesam, tako mi svega na svijetu, i ovo malo obraza što mi je ostalo !
• Jesi, jesi, poganski sine, no priznaj – opet će kapetan – to malo obraza što si ima, sam si bačio pod noge.
  Zalud se Božo pravdao – splet nesrećnih okolnosti i tvrdoglavost kapetanova bili su protiv njega i osude ga na kaznu šibikanja.
  Nije prošlo ni dvadeset dana, po izvršenju kazne, uhvate u novoj krađi drugog lupeža koji – poslije ispita – priznade i one krađe koje su Božu pripisane.
  Božo sa iste stope na Cetinje , kod Knjaza, pa će:
• Spašavaj, Gospodare ! Prav zdrav sam šibikan !
• Šta se tu sad može – na to će Knjaz.
• Može, Gospodare. One šibike, koje sam popio, neko mora platiti !
• A ko ? – upita Knjaz.
• Kapetan – Gospodare ! Ne učiniš li to, Gospodare, tri nepravde činiš !
• Koje tri ? – upita Knjaz.
• Prvu, što ćeš Boža Simova doživotno obeščastiti, drugo, što će se pravda osramotiti i, treću, što će ostat riječ – da narod strada od nepravedna suđenja.
• Vaistinu, ne zboriš rđavo – na to će Knjaz – ma je dosta ako i jednu nepravdu otklonimo, i kapetanu oduze kapetanstvo.

IPAK MU JE KAZAO

U svoje vrijeme, knjaz Nikola je postavio u Poljima Kolašinskim za plemenskog kapetana jednog seljaka i čovjeka najobičnije pameti i sposobnosti.
Kada je jednom prilikom došao na Cetinje Dragiša Perkov Medenica, brigadir moračko-rovački, knjaz ga upita je li pogriješio i izboru.

• Pa, kad si ga već postavio, što je vajde zboriti, gospodaru ?
• Ja hoću da mi pravo kažeš, jesam li pogriješio ?
  Dragiši je bilo neugodno vrijeđati osjetljivost Knjaževu, ali pošto je vidio da mu mora kazati istinu, poslije malo razmišljanja reče:
• Pa eto, da ti kažem, Gospodaru ! Ljudi imaju krd stoke pa na najštetnijeg brava stave zvono, da čuju kud ide.

I DALjE KAPETAN

Pop Đoko Milačić, kapetan bratonoški, pao je u nemilost kod knjaza Nikole, koji ga je razriješio čina – oduzeo mu grb. Nekoliko Bratonožića došlo kod Knjaza da traže za sebe ili za svoje kapetanski čin.
Knjaz ih primi, izvadi iz džepa grb koji je oduzeo popu Đoku, i reče da svi pođu na dogovor i da kapetanstvo dadu, iz dogovora, najboljem Bratonožiću.
Sjutradan pop Đoko prišije opet grb kapetanski i pođe da se javi knjazu.

• Pope, Đoko, – poče ljutito Knjaz – ja sam ti oduzeo grb, kako smiješ da ga ponovo prišivaš.
• To je istina, gospodaru, odgovori pop Đoko, ali si mi juče rekao da se da najboljem Bratonožiću; pa ako ima koji bolji od mene, ja ću mu ga odmah dati.
• To je, bogami, istina, poče odobrovoljavajući se, Knjaz, i baš zaslužuješ da ga nosiš.
  Tako pop Đoko i dalje ostade kapetan.

VRATIO MU GLAVARSTVO

Uoči rata sa Turskom, Nikola Pekov Mijušković zamoli knjaza Nikolu da mu dozvoli da ide u rat, da ne bi ostao kod žene u Pješivcima, jer je već bilo naređeno sa Cetinja da plemenski kapetani, kao predstavnici sudske i upravne vlasti, ostanu u svojim plemenima. Knjaz kapetanu Nikoli nije odobrio da ide u rat. Međutim, kapetan Nikola ne posluša knjaza i ode sa svojom braćom da se bori protiv Turaka, vjekovnih din-dušmana. Čuvši za to, knjaz se na kapetana Nikolu naljuti i riješi da odmah popuni upražnjeno kapetansko mjesto, te da na taj način kazni samovolju kapetana Nikole Pekova. Knjaz za kapetana pješivačkog odredi popa Miluta Perunovića, koji je inače bio dobar čovjek, dobar junak i iz ugledne crnogorske porodice.
Po uspješno završenom ratu sa Turcima, u kome se kapetan Nikola lično istakao, vojska se vrati svojim kućama, a sa njom i Nikola Pekov, koji više nije plemenski kapetan.
Po povratku iz rata, Nikola Pekov ubrzo ode na Cetinje da moli knjaza da mu vrati kapetanstvo. Knjaz ga dočeka riječima:

• Daću ti, Nikola, kapetanstvo, ali samo pod uslovom ako na to pristaje sadašnji kapetan pop Milut. Otidi i pitaj ga pristaje li on, pa ako pristane, dođi da me izvijestiš o tome.
  Nikola odgovori:
• Nemoj tako, gospodaru, nego da mi dvojica dođemo zajedno kod tebe, da čuješ razloge nas obojice. Tako ćeš najbolje moći da riješiš ovaj spor između mene i popa Miluta.
  Knjaz na to pristane.
  Po povratku u Pješivce, kapetan Nikola ode kod kapetana Miluta i saopšti mu knjaževo naređenje. Povodom toga oni jednog dana odu zajedno na Cetinje. Knjaz ih lijepo primi. Bio je dobaro raspoložen. U njegovom društvu bilo je dosta crnogorskih glavara. Kako se pred knjazom Nikolom i glavarima Nikola Pekov i pop Milut nijesu mogli složiti za kapetanstvo, to im knjaz kaza:
• Pošto se ne možete pogoditi koji od vas dvojice treba da bude kapetan, poskačite se ođe pred nama, a mi ćemo da gledamo, pa koji dalje skoči, njegovo će biti kapetanstvo.
  Pop Milut je knjaževe riječi ozbiljno shvatio i poče da se priprema za skakanje. Vidjeći to, Nikola Pekov mu reče:
• Zla ti pamet, pope Milute, zar ne vidiš ispale ti oči, da knjaz hoće da se na naš račun šali pred glavarima. Nemam se zašto skakati s tobom, jer sam ja tebi davno preskočio; već da mi daš to kapetanstvo, jer je ono moje i moga oca. Dok si ti u Pješivce kapetanovao, ja sam kao vojnik krvavi boj bio za dobro i sreću knjaza i Crne Gore.
  Poslije ovih Nikolinih riječi, Knjaz mu vrati kapetanstvo, rekavši:
• Ako još koji put samovoljno napustiš svoje pleme i odeš u rat, neću ti, Nikola, nikada više vratiti kapetanstvo.
• Ne boj se, gospodaru, jer vidim da se teško vraća ono što se jednom izgubi.

Više cijenim obraz nego pare

MOLBA MADžA LAZAREVA

Na Kruševcu, kraj Podgorice, jednoga dana kralj Nikola smijeni nekoliko starih kapetana, a postavi na mjesto njih nove mlade ljude. Tu se istog dana desio stari kapetan kučki Madžo Lazarev Vuksanović, stariji od svih smijenjenih kapetana. Očekivalo se da će i Madžo biti istoga dana smijenjen. Glas se je tako i pronio. Madžu teško i naposljetku se riješi da pita Gospodara. Obilazio je oko dvora dako vidi Gospodara na prozoru. U društvu sa Madžom bilo je i nekoliko njegovih prijatelja. Najedanput, kralj se pomoli na prozor. Madžo, čim to spazi, povikne iz glasa:

• Gospodaru, za život tojih sinova i sreću Crnogoraca, nemoj da mi uzimaš kapetanstvo i da me ovako stara zakopaš, prije nego mi prispjene ono dijete (unuk Madžo). Gospodaru, sjeti se, da sam ja za tursko doba, kada nijesam smio prolaziti preko mosta Vezirova išao preko Ljesa piperski na Moraču, pa preko Komana i Zagarča dolazio na Cetinje i donosio ti glasove kako da se borimo sa turskom silom. Kad dođeš na Cetinje, gospodaru, zaviri u prag tvoje kuće, pa ćeš naći urezane prste Madžove.
  Gospodar se nađe u neprilici, pa će reći:
• E, neću Madžare, tako mi boga, dok ti unuk ne stigne.

RADOJEVO KAPETANSTVO

Radoje Ristov Pajović bješe istovremeno kapetan i komandir petrušinski. Zli ljudi podmetnuše mu kod knjaza Nikole, i kad ovaj dođe na Danilovgrad, naredi Baju Vidovu Boškoviću, brigadiru bjelopavlićkom, u prisustvu Radojevu:

• Uzmi, Bajo, to kapetanstvo sa Radoja !
  Bajo, koji je poznavao Radoja kao neobično hitra čovjeka i neustrašiva junaka, odgovori:
• Uzeće mu se, gospodaru.
  Gospodar ponovo, još gromkijim glasom, naređuje:
• Uzmi, Bajo, to kapetanstvo sa Radoja !
  Bajo blijed u lice i sitno odgoovara:
• Uzeće mu se, gospodaru.
  Radoje planu:
• Uzmite mi ga, Gospodaru, ako ga možete dati boljemu od mene i onome kome je otac bio bolji od moga ! A, ako mi ga oduzmete, pa ga date goremu, dali ste mu ga u veliki zli čas, i za mene i za njega !
  Radoje se vraća snužden i neveseo svojoj kući. Pita ga otac Risto, što mu se desilo. On mu reče da mu je knjaz oduzeo kapetanstvo.
• Nije i neće !
• Jeste i hoće !
• Ma nije i ne smije, dajem ti božju vjeru ! Tu je Spuž (onda turski).
  Sjutradan knjaz, po savjetu vojvode Petra Vukotića, Radoja i dalje zadrža za komandira i kapetana. Na tim položajima osta je sve do 1877, kada je viteški poginuo u borbi protivu Turaka prema Spužu, na Rasinoj glavici.

MADžO I GOSPODAREVA SLIKA

Kapetan Madžo Lazarev, iz Kuča, predavao je jednom prilikom daciju blagajniku ministarstva finansija, Milu Miletiću, pa u kancelariji zapalio simsiju ljutoga duvana, zvanog “divljan”. Miletić je bio slaboga zdravlja i nije mogao trpjeti duvanski dim, pa ne znajući kako bi Madžu zabranio da puši, reče:

• Kapetane Madžo, ovđe je Gospodareva slika i ne smije se pušiti.
• Dudučino jedna, e ću te ovom čibučinom po toj ćelavici, ja sam pušio i pred živim knjazom, a ne pred ovom slikurinom, i još mi je knjaginja sama uglijev na simsiju mećala.

AFERIM, KAPETANE !

Zavladala sušna godina u Banjanima, a s njom i glad u narodu. Tadašnji plemenski kapetan Glišan Miljanić pođe na Cetinje, da izmoli u knjaza Nikole da Banjane oslobodi poreza za tu godinu.
Sasluša ga knjaz, pa mu reče:

• Kapetane, ako mi porez ne doneseš, nećeš se nanositi kapetanskog grba.
  Glišan na to odgovori:
• Gospodare, ako moj grb može biti zamjena za porez Banjana, evo ti ga odmah.
• E, aferim, kapetane – reče knjaz, kome se sviđe Gišanov odgovor – neka Banjani ove godine plate samo pola poreza.

LIJEPO MU PRISTAJU OBA

Kralj Nikola izdao naredbu da pojedini Crnogorac ne može imati dva zvanja i vršiti dvije službe.
Petar Šunjin Velašević bio je kapetan i barjaktar i nosio je prema utvrđenoj formi oba grba zajedno, sliveno.
Kralj ga pozove, zatraži mu kapu s grbom, okruži prstom barjaktarski grb i reče:

• Ovaj da se izvadi, a ovaj (pokazujući na kapetanski), neka ti ostane !
• Ne, gospodaru, taj ne dam, nego ako se mora, uzmi mi kapetanstvo. Ja više cijenim obraz nego pare.
  Gospodar se nasmija, okrenu se prisutnima i reče:
• Vjere mi, Crnogorci, lijepo mu pristaju oba grba, – pa će Petru:
• Neka ti ih, za njih si i bili ti sretni.

NIKOVO KAPETANSTVO

Stevo Lukić, iz Crmnice, gavar i junak, poslije smrti ostavi dobro imanje svome sinu Niku, koji je bio pošten čovjek, ali nevješt da bude sudija plemena. Da ne bi glavarstvo priješlo na drugoga, vojvoda Ilija Plamenac, kojemu je Niko bio srodnik, zamoli gospodara te Nika postavi za plemenskog kapetana.
Niko poštenjak. Dolaze Crmničani na daviju, on nekome ručak, nekome večeru, kavu, rakiju, vino, duvan i sve drugo što je bog i kuća dala, dok ostade na ništa i bez ništa.

• A kami ti bog da, što bestraga onako imanje ? – prekori ga pop Ilija kad je jednom prilikom došao na Cetinje kod njega.
  Niko stisnu zube i ćuti. Na to će Savo Petrov Stanković, koji se tu bješe namjerio:
• Nije ga, pope, bestraga on no ti koji si ga, zajad za njegovu glavu, zakapetanio !

STOŽER NA KRAJ GUMNA

Knjaz Nikola zbog neke pogreške, oduze kapetanstvo Petru Vuletinu Radoviću i dade ga Božu Neškovu Lazareviću iz sela Osredaka u Donjoj Morači. Prišio Božo kapetanski grb, nekako se okajasio, i počeo da sudi, ka da je sa Mišaka. Krivo Petru, jer je smatrao da bratstvo Lazarevići u to doba nije bilo na glasu kao njegovo, a Božo – teke bože pomozi.
Okupio se veliki svijet na Gospođindan u Morački manastir.
Tu je i Božo. Šeta s glavarima ispred manastira. Petar sa šakom na bjelokorcu priđe, ugrabi mu kapu, skide sa nje kapetanski grb i strpa ga u džep.
Ne prođe nekoliko dana, pozva ga gospodar na Cetinje.

• Šta ti to radiš po Morači ?
• Ja ono što je pravo ! No što tebe pade na pamet da stavljaš stožer nakraj guvna ?
• Imaš pravo !
  I vrati mu kapetanstvo.

IZJAVA POPA TODORA

Pošto je uz pomoć naroda podigao prvu školu u Donjoj Oputnoj Rudini, iguman Gerasim Vujović dođe na njeno svečano otvaranje. Priđe mu plemenski kapetan i pop Todor Komnenić, poznat kao dosta gord čovjek, poljubi Gerasima u ruku i glasno reče pred svima:

• Samo sam dvije ruke u životu poljubio: i to knjaževu što sam morao, i tvoju što si zaslužio.

ŠUTO I KAPETAN NIKOLA

Filip Petrović, upravitelj građevina u Crnoj Gori, u prisustvu Šuta Roganovića, zapitao plemenskog kaptana Nikolu Pekova Mijuškovića, da mu kaže odakle su rodom Roganovići.
Nikola:

• Ne znam. Samo se u nekim starim setencijama mojih đedova i prađedova nalaze kao svjedoci, a to znači da su kod njih bili najamnici – sluge.
  Šuto:
• Nije tako kapetane Nikola. No presude svih tvojih đedova i prađedova u tim setencijama nijesu ništa valjale bez potpisa mojih Roganovića. Njihova su imena bila na tim presudama i setencijama kao današnje takse na priznanicama.

DA SE UKOPA SA GRDILOM

U “Odžakliji” cetinjskog dvora knjaz Nikola sa glavarima čekaše Novu godinu. Poslije dugog razgovora, Knjaz upita glavare: kako bi koji želio da umre ?
Neko reče da bi bio rad da umre slavno, neko da junački pogine, a neko da umre kada đecu izvede na put itd., dok će jedan između njih reći:

• Ja bih, Gospodare, najvolio da umrem bez grdila.
  Na to će Jevto Miletin Nikolić:
• Ne tako, jadan bio, no reci da umreš sa grdilom, da ga ukopaš sa sobom, da ne ostaje iza tebe, kad i onako ništa drugo ne ostavljaš.

ZDRAVICA POPA TODORA

U jednom periodu vladavine knjaza Nikole pop Todor Komnenić iz Pilatovaca bio je plemenski kapetan opštine Rudine i vrlo poštovan čovjek. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije Todor je mnogo tugovao za dobrim starim vremenima i ljudima svoga vremena kojih je po zakonu prirode svakim danom bilo sve manje. (Teško je prihvatao novije vrijeme i ljude koji su odstupali od uobičajnog, naslijeđeenog ponašanja koje se do tada kao zakon poštovalo).
Prilikom održavanja jedne svetosavske svečanosti pred školom u Vraćenovićima, na tu svečanost dođe i pop Todor Komnenić. Pošto su za stolom, oko već postavljene sofre, sjedjeli dva učitelja, dva mlada popa i nekoliko uglednijih ljudi iz okoline, među kojima je bio i Đoko Mujov Aleksić iz Vidana, i pošto se niko od prisutnih činovnika ne sjeti da za sto pozove starog plemenskog kapetana, ostarjeli Đoko Mujov Aleksić ustane i reče:

• Evo ti moje mjesto kapetane.
• Hvala ti kućiću što mi ponudi svoje mjesto, ali đe je ođe moje mjesto ? – odgovori Todor, zatim priđe stolu i, ne sjedajući, podigne čašu i nazdravi:
• Zdrav si Vuče Aleksiću ! Zdrav si Sava Pejoviću ! E da vam se podignut iz grobova pa da vidite na kome vam Rudine stoje.
  Zatim spušti čašu, uzjaše konja i ode.

PROROČANSTVO O ĆETKU PEJOVU

Ćetko Pejov Eraković, plemenski kapetan Banjana, potomak je Marka Erakovića, koji je doselio s Velestova krajem 18. vijeka.
Kap junačke krvi u Ćetku dotekla je i od Sima Vujovića Kođošije, čuvenog crnogorskog junaka, jer ga je rodila Simova kćerka Cigra. Po predanju, Banjani su često putovali u Risan, odakle su kupovali žito i so. Put ih je vodio preko Krivošija. Tu je bila Cigrina ujčevina. Jednom prilikom vraćajući se iz Primorja, Banjani ugledaju kraj puta lijepu čobanicu. Marku se odmah dopadne đevojaka i upita je bi li uzela njegovog sina Peja, koji je s njima putovao iz Risna. Cigra pristane i oni je istog dana dovedu i privjenčaju za Peja. To je bilo 1834. godine. Kuća Peja Markova nalazila se pri vrhu Zaljute, pod Panduricom, u blizini turske karaule. Tu je Ćetko rođen 1835. godine.
Sačuvano je predanje da je, te noći kad je Ćetko rođen, Mato Glušac, čuveni narodni gatar i vidar, koji je bio vidovit, prenoćio u kući Sulje (Krsta) Turova Erakovića, nedaleko od kuće Pejove. Čim je ustao, Mato upita Sulju da li ima u kući šišu rakiju. Sulja mu reče da ima i pripita ga što će mu rakija, a on odgovori:

• Da idemo da čestitamo sina Peju Markovu. Noćas mu se rodilo muško dijete. I bogami, ako poživi, ufatiće sve Banjane za perčin.

Ćetko – bič božji

KAKAV SOKO OĐE LEŽI

Uoči bitke na Muratovici 1862. godine, Banjani krenu preko Golije za Pivu. Kad izađu iz velike aluge, koja se proteže od Vjetrnog do Latičnoga, u dužini oko 6 do 7 km, počinu na jednu baricu, koja prva sreta i na kojoj je jedan grob. Među Banjanima bio je i Akim Popov Koprivica, koji je smatran za jednoga od najboljih Banjana iza vojvode Jovana i serdara Đoka, i nosio je zvanje plemenskog kapetana. Nešto ga privuče za ovo divno planinsko mjesto, kojega sa istočne i zapadne strane krase visoke jele i omorike, pa reče:

• Banjani ! Ako ovoga puta poginem, amanet vi predajem, iznesite me i ođe ukopajte.
  Sjutradan, u krvavoj bici, Akim pogine u jednom jurišu. Banjani ga ugrabe, da ga Turci ne posijeku, donesu na ovo mjesto i ukopaju ga u grob Staniše Jovićevića, koji je prije desetak godina tu ukopan. Kako je Akim bio jedan od najviših ljudi, nije mogao da stane u grob Stanišin nego ga ukopaju odozgo na skrili.

JA TORBOM, A TI GLOBOM

Kao plemenski kapetan Ćetko Pejov je bio dosta strog. U njegovo vrijeme živio je u Tupanu Marko Zekov. Marko je prosio, a Ćetku nije bilo po volji što neko od njegovih plemenika prosi, pa ga pozove k sebi:

• Što sramotiš Tupanjane po Banjanima te prosiš – reče Ćetko.
• E, kapetane, ja torbom, a ti globom, ovo ćemo pleme iskopat – mirno odgovori Marko.

KAZNI “ORJATA” ŠTO SE RUGA JUNACIMA

Ćetko Pejov je sjedio na Velimlju i tu sudio Banjanima. Kažu da je volio da pije kavu i rum, a česte globe prekršiocima zakona i reda obično su završavane obilatim gozbama koje je okrivljeni morao prirediti o svom trošku. Te su kazne bile dosta oštre. Primjenjivao je i šibikanje, koje je dakako bilo ponižavajuće.
Za nevaljalce je Ćetko bio bič božji. Kažnjavao je nemilice i progonio sve one koji nijesu izvršavali naredbe.
Jednom prilikom, jedan Banjanin, sretne uz risanske strane poznatog junaka Rada Zečevića, čije je grudi krasila Obilićeva medalja, kako nosi vreću žita, pa će mu posprdno reći:

• Što, bolan, ne podupreš vreću tom “meduljom” (medaljon), lakše će ti biti.
  Čuje za to kapetan Ćetko, te jedne večeri, sa Gajom Golićem (koji mu je bio pratilac i zabavljač, i u svakoj prilici pogodan da posluša i nasmije kapetana kakvom duhovitošću), odjaše pred kuću onoga Banjanina, što se loše ponio prema junaku i njegovom ordenu. Tu na licu mjesta odreže “orjatu” da plati globu – jalovu kravu, a za večeru da zakolje ovna. Ovo se ubrzo pročuje, te više niko nije zbijao sprdnju sa viteškom siromaštinom zaslužnih junaka.

UZDARJE KAPETANA ĆETKA

Plemenski kapetani su bili velika vlast. Nije bilo lako nikome ko im se zamjeri ili se nađe u prilici da mu kapetan odmjerava visinu kazne. Zato su se mnogi na vrijeme starali da na neki način budu u kapetanovoj milosti. Jedan jado nije imao čime drugo da daruje kapetana, pa ubije zeca i ponese ga na Velimlje:

• Eto, kapetane, pa ćeš i ti mene nešto, nekad, darovat !
  Vidi Ćetko da ovaj praznov nešto metaniše i mizeriše, pa uzme onoga zeca i pruži ga darodavcu:
• Evo, vala, da i ja tebe darujem taman ovoga istoga zeca !
  Onaj nemajući kud, postiđen, primi zeca natrag, ali i bruku s njim.

ĆETKO PEJOV I GAJO GOLIĆ

Četko je bio jedan od najboljih banjanskih junaka svoga vremena. U jedno doba bio je skoro i najviša vlast u Banjanima. Bio je plemenski kapetan i bataljonski barjakatar, i dok je Ćetko bio lični junak, dobar i ugledan Crnogorac, otac mu je bio jedan od najgorih Banjana.
To je Ćetka tištilo, pa je još više ispoljavao vlast i strogost nad Banjanima.
Anto Žućak ukrade kravu Stevanu Mirkoviću. Stevan ga uhvati na djelu i povede kapetanu Ćetku da im sudi.
Kapetan, strog kao nebeski grom, naredi te Antu kao poznatom lopovu odvale devetnaest po zadnjici, pa ga sveže za jedno drvo, a on se ljut sa Stevanom vrati u krčmu da popiju po rakiju. U tom momentu uljeze u krčmu Obren Sarić, vrlo ugledan Banjanin, rasan i viđen ko ijedan Crnogorac.
Bio je perjanički oficir. Nazove Boga i sjede sa kapetanom da pije. I Obrenov otac bio je, kao i Ćetkov, jadov i prava smlatina.

• Znaš li šta sam smislio Obrene – reče kapetan Ćetko.
• Šta, kapetane ? – zapita Obren.
• Da ja i ti idemo na Cetinje, da molimo Gospodara da nam dozvoli da zabranimo da se banjske pogani ne žene. Tako bismo se usojili, a za jedno pedeset godina bili najbolje pleme u Crnoj Gori.
• Ela i oćemo kapetane, ta ti je zamisao odlična i potpuno opravdana.
• Oćemo, oćemo i sjutra idemo – opet reče kapetan Ćetko.
  S njim je sjedio i Gajo Golić, rodom Markovljanin, neugledan čoečak ali veoma mudar i duhovit, koga je Ćetko kad je sudio, vazda vodio uza se kao savjetnika, poput kneza Miloša i njegovog savjetnika, starog Paštrmca. Sluša Gajo što Ćetko i Obren razgovaraju, pa će kao iza zuba, preko čibuka reći:
• Nemote ljudi, e će te se ogriješiti.
• Zašto ne Gajo, a ja sam mislio i nadao se da češ mi ti prvi to odobriti. Zašto da se žene ovakve pogani ka i Anto Žućak. Šta se u onakvoga može roditi no lupež i pogan.
• Oćemo, oćemo Gajo – dodade i Obren.
• Ama nemote ljudi jad ve naša, a što vi ne pane na um, da se banjske pogani nijesu ženili, odakle bi danas bili takva dva sokola u Banjanima ? – izgovori Gajo i istrese lulu.
• O, Gajo, oca ti tvoga, što ne nagrdi. Puštite Anta neka ide kući ! – završi nervozno kapetan Ćetko.

ĆETKOV MEGDAN

Pop Stevan Bulajić našao se uvrijeđen zbog neke riječi kapetana Ćetka Pejova Erakovića, pa ga, u ljutnji, izazvao na megdan.
Ćetko Pejov – da mu ne bi rekli da je strašljivica, primio megdan – pripasao oružje i izašao na poljanu, čekajući popa Stevana.
Nije prošlo mnogo, kad evo i popa Stevana. Ide, ali kao da ne ide, jedva nosi devedeset godina.
Gleda ga Ćetko, gleda, pa stade na biljegu, oturi oružje, i reče:

• Sijeci, pope Stevane ? Evo ti Ćetka Pejova, pa se naplati, ako misliš da sam ti što dužan.
  Pop Stevan zađenu nož u pas, i reče:
• Bogami, neću, ti si danas svoj dug vrnuo !

PRKOS ANDRA KAPETANA

Godine 1836. Ali-paša Rizvanbegović uputi poruku Grahovljanima da mu pošalju harač ili da čekaju turski asker. Grahovljani odgovore:
“Arača ti ne damo – ni pare ni dinara. Mi nijesmo carska raja niti priznajemo sultanske vlasti nego smo mi ljudi Vladike crnogorskoga koji je naš gospodar “.
Da se donese ovakva odluka vidnu ulogu je odigrao i prvi grahovski kapetan Andro Milošev.
Silna vojska je udarila na Grahovo, a jedan od zapovjednika turske vojske bio je Smail-aga Čengić.
U Čelinskom potoku izginulo je dosta Grahovljana i Katunjana. Tu je poginulo devet Petrovića, među njima i Stevan, brat knjaza Danila i velikog vojvode Mirka, za koga se zborilo da je najljepši Crnogorac svoga vremena. Poginuo je i Joko, rođeni brat vladike Rada.
Da bi zaplašio Grahovljane, Smail-aga naredi da se glave Grahovljana i drugih Crnogoraca nabiju na kočeve ispred njegovog šatora. Na Kašljevcu, kraj Čelinskog potoka, poginuo je sin kapetana Andra – Šunjo, momče od dvadeset godina. Njegova glava je bila na kocu pred aginim šatorom.
Kapetan Andro sa grupom grahovskih prvaka, među kojima je bio i pop Šćepan Kovačević, čiji je sin Mitar takođe poginuo u Čelinskom potoku, pođe na razgovor kod Smail-age da traži da se turska vojska povuče. Stari Andro, prilazeći šatoru, ugleda sinovljevu glavu, pa hoteći da se prkošenjem smrti naruga Turcima, grohotom se nasmija, pa reče:
“Vidi moga Šunja, ja ga poslao da čuva brave, a on došao da služi agu”, i nastavi razgovor radi kojega su došli.
Čujući ove riječi i vidjeći ovu odvažnost, Smail-aga se okrenu svojima i reče:
“Zaludu je sve što činimo, jer im bogami ništa nećemo moći”.

BJELIČKI KAPETAN I GRAHOVLjANIN

Pošalju Grahovljani jednoga seljaka da prenese poruku Andriji Jovanovu, kapetanu iz Bjelica.
Kapetan je trebalo da dođe u Grahovo, po naredbi knjaza Nikole, kako bi sudio u nekom međuplemenskom sporu oko komunica.
Kad je ovaj došao u Bjelice, vidi na jednoj dolini čovjeka skoro gola, kako okopava krompir. Upita ga da li mu zna reći đe je kuća kapetana Andrije, ne sluteći da je to on.
Kapetan mu kaže da mu je kuća podaleko i nauči ga da ide zaobilaznim putem da bi on mogao prije njega stići i narediti se. Kapetan se začas obre kući, obuče se i umije.
Kad je gost došao i rekao mu radi čega dolazi, upita ga:

• Ko ti je kazao đe mi je kuća ?
• Nauči me neka avetinja, što kopa na jednoj dolini, tu iza brda, a bijaše u prtenicama. I božja ti vjera, gospodine kapetane, čisto se prestravih od njega !

LUPEŽ NADMUDRIO KAPETANA

Dok je u Grahovu bio na vlasti plemenski kapetan Jovan Andrijin Kovačević, krađe su bile svedene na najmanju mjeru.
Vješti i strogi kapetan uspješno je otkrivao lupeže i strogo ih kažnjavao.
Provjereni lupež iz bratstva Milovića skuje plan da jedne noći ukrade vola u susjednom selu. Da bi skrenuo pažnju sa sebe, uzme bocu rakije i pođe na sijelo kod kapetana Jovana.
Pričali oni o ratovima i junacima i pili rakiju do kasno u noć. Kapetan ga ponudi da ostane na konak kod njega, a ovaj to jedva dočeka.
Kad su kapetan i njegovi ukućani dobro utvrdili san, Milović tiho iziđe iz kuće, obavi posao i vrati se u krevet.
Kada je kapetanu prijavljena krađa i pomenuto ime mogućeg lupeža, kapetan je bio izričit: “Ja tvrdim da ga taj nije ukrao. On je te noći kod mene noćio”.
Mnogo kasnije kapetan je doznao istinu.

“KAPETAN TOP”

Na sastanku crnogorskih i hercegovačkih prvaka sa graničnih prostora, u jesen 1857. godine, na Jastrebici, u Bijeloj Gori, odlučeno je da se ustane na Turke kada Luka Vukalović, u dogovoru s Cetinjem, da znak za to.
Kad su se banjski glavari vratili odmah su riješili da sruše Kinkovića kulu na Velimlju. Ova kula je bila ozloglašena jer su u nju dovođenji i mučeni mnogi Banjani, Hercegovci i Crnogorci. Bašibozluk iz Banjana je ranije protjeran.
Plan za rušenje Kinkovića kule donesen je u kući Jovana Baćovića, kako bi im pomogao iskusni pametar, stari knez Vasilj Baćov. Znali su da je kula dobro utvrđena i branjena, s dosta oružja i municije. Panduri su imali i jedan brdtski top koga su Turci zaplijenili od Rusa kad su napadali na utvrđeni grad Klobuk.Napadu Crnogoraca i Rusa 1807. godine na Klobuk pridružili su se i Banjani pa su zato taj top Turci preturili u Banjane, da se njime prijete i smrt siju.
Dogovoreno je kad da se udari na kulu i sa koliko ljudstva, uključujući i hajduke. Za vođu napada određen je Jovan Vasiljev Baćović. Kad je počela akcija i blokirani prilazi, zatraženo je od pandura i njihovog juzbaše da se predaju. Iako im je garantovan život, nijesu se predali nego su upalili barut i bacili u vazduh karaulu i sebe.
Ustanici u ruševinama nađu top, očiste ga i odnesu na Cetinje. Knjaz Danilo mu dade ime “kapetan top”, a Jovan Baćović imenuje “kapetanom nad Banjanima”.

Stani, striko, da ti pripalim

NEKA SVAKA STISNE

Donešen nov zakon o vanbračnoj djeci u Crnoj Gori, po kome je djevojka imala da dokaže s kim je začedila. Pošao sam ministar, Valtazar Bogišić, da obiđe kapetanije i vidi kako su kapetani protumačili zakon u narodu. Dođe i u Moraču, kod kapetna Mrdelje Radovića, i upita ga kako je on narodu protumačio novi zakon o vanbračnoj djeci.

• Ja vaistinu lijepo. Prizvao sam sve ženske iz moje kapetanije od petnaest do sedamdeset godina i kazao im: do sad se svakoj vjerovalo koga gođ je kazala, da je sa njime kopile imala. A od sad, bogami, već nije tako, da znate, pa neka svaka: stisne !
• Ti si jedini koji si zakon pravilno protumačio – reče mu Bogišić, i potapše ga po ramenu.

ISPRATIO GA S PJESMOM

Poslao Veliki sud kapetana Janka Milića iz Bjelica u Crmnicu, da dosuđuje neku parnicu vječitog parničara i davudžije Mitra Belova Plamenca iz Boljevića. Milića je svakog dana pratio okružni kapetan Klisić. Bilo je to u jesen kada se po selima igraju uveče narodna кola i čine sijela. Oba kapetana uvijek su zvani, kao gosti, na takvim narodnim veseljima. Janko je bio gorostas od čovjeka, divan i uglađen kao djevojka. Nije bilo ženskoga oka koje ga nije požudom osmatralo.
Kad je parnica dovršena, Klisić, praštajući se sa Milićem, zapjeva iz svega glasa:

• Ajde zbogom, Milić-kapetane,
  Već te naše žene ne gledale !

KAPETAN JEVREM I ANDRIJA STANIĆ

Kapetan Jevrem Bakić, zbog neke male greške, kaznio Andriju Stanića, iz Sutjeske, sa pet talijera globe. Ne mnogo iza toga, Jevrem je morao da pređe u selo Seoce radi nekog izmirenja. Kad dođe na obalu Lima, hoće da pređe, ali Lim nadošao, mosta nema, uzmučio se kao zmija u procijep. U tome naiđe Andrija, ljut na kapetana zbog globe, šćede da ga razmine – ni boga da mu nazove ! Jevrem ga prizva i zamoli da ga prenese preko Lima, ako se smije pouzdati da ga ne uvali u vodu.
Andrija se malo pomisli, pa mu reče:

• Jaši, gospodine kapetane, slobodno, ne boj se!
  Andrija uprti Jevreme na leđa, pa čim se odalji od obale, zastade i poče ga spuštavati vodi:
• A globi li ti mene, gospodine kapetane, sa pet talijera ?
• Ajde pobrže Andrija, podigni me malo, jer mi se sva aljina izmokri, pa ćemo o globi razgovarati kad pregazimo.
• Slušaj, gospodine kapetane, sve mi božje sile, ako mi iz ovih stopa ne doneseš pet talijera, sad te poturih taman ovđe, pa šta ti bog dadne – i poče ga još niže spuštavati.
• Ne, Andrija ! Ne budi lud ! A zar bi me puštio da se udavim ?
• Pet talijera, ili te odnese Lim.
  Kad se Jevrem nađe na ljutoj nevolji, reče:
• Slušaj, Andro, zabaci ruku, pa izvadi iz aljine pet talijera, samo me tom drugom dobro drži.
  Andrija zavuče ruku u džep od aljine Jevremove, izvadi punu pregršt novca, odbroji pet talijera, a ostatak povrati u džep Jevremove gunjine. Pošto je uzeo pet talijera, onda reče:
• E sad možemo, gospodine kapetane, naprijed ! Podiže ga visoko od vode i prenese na drugu obalu Lima.

JOVAN ANDRIJIN I BRĐANI

Jovanu Andrijinom Kovačeviću, plemenskom kapetanu iz Grahova knjaz Nikola dodijeli zemlju u Žirovici pokraj Trebjese i pokraj svoje imovine. Pomogne mu da se okući.
Orao jednom kapetan svoju njivu ispod Trebjese, a naišao Brđanin, jašući na bedeviji, pa upita Jovana:

• Kapetane, je li to tvoja zemlja ? – a Jovan će njemu ponosno:
• Jes, dao mi je gospodar.
  A Brđanin će dalje:
• A čiji su ti volovi ?
  Kapetan odgovori:
• Moji su, i njih mi je dao gospodar.
• I volove ? – ponovi ovaj, pa upita:
• A plug odakle ?
• I plug – reče kapetan.
• A što onda ne dođe da ti i uzore, oca mu njegova – dobaci Brđanin.
  Jovana ta riječ rasrdi i skoči ljutito put prolaznika, a ovaj prutom ošinu bedeviju i umače put Župe.

STANI, STRIKO, DA TI PRIPALIM

Za vrijeme kapetanovanja čuvenog Sule Radova, iz Komana, izvršila vanbračni prestup neka djevojka iz njegove kapetanije. Stvar došla na rješavanje pred sud. Djevojka tvrdi da je učinila prestup protivu svoje volje: da joj je bilo nasilje: Sula postavlja pitanje i sluša, a uzgred puni simsiju duvanom. Kad je bio gotov reći će:

• Daj mi, sine, jedan oganj da pripalim.
  Djevojaka, i ne sluteći šta će Sula s tim, donijela je uglijev u štipavicama i prinijela simsiji, ali baš onda kad je htjela da stavi ugljijev na simsiju, Sula povuče simsiju ustranu. Tako ponovi nekoliko puta, i kad se već djevojci dosadi, da se mota za simsijom, onda će Suli:
• Stani, striko, ako ćeš da ti pripalim.
• Ne stani, sine, bogami, jer i ti, da si ovako, ne bi ti bilo nasilja ! – odgovori Sula.

KOME JEZIK MLATI …

Mitar Radovanov iz Blatine izdevetao na mrtvo ime svoju maćahu.

• Aman, kapetane, za hljeb gospodarev, potuži se maćaha kapetanu Milošu Radoviću.
• Što radiš Mitre od ove babetine, zar te nije sramota ?
• Gospodine kapetane, jezik mlati, a stražnjica plati – odgovori Mitar.

DVA KAPETANA

U jednom plemenu postavilo se pitanje izbora plemenskog kapetana. Za to zvanje nadmetala su se dvojica, oba iz dobrih kuća. Jedan bogat, a drugi siromah. Ovaj bogati bio je poznat kao tvrdica, a naročito mu je bila poznata žena kao domaćica koja ni čašu vode nije nikom s voljom dala. Onaj drugi, iako siromah, bio je čuven po gostoprimstvu, a naročito mu domaćica. Bogati uspije te mu gospodar dade kapetanstvo.
Jednom prilikom gospodar pošalje nekoliko perjanika u to pleme da izvide neki spor, u zajednici s kapetanom.
Kad perjanici dođu kapetanovoj kući, nađu mu samo ženu koja ih ne pozva u kuću. Sjedu pred kuću i vide da tu nema ni dočeka ni gostoprimstva. Bajagi, ko da su žedni, zatraže vode. “Nemam vi, bogami, dati ni vode no mi se udavila mačka u bunar i sad moram ići na kraj sela da donesem vedricu vode da bih djeci skuvala večeru”, rekne im žena. Perjanici ljuti odmah skoče i odu kući onoga siromaha, nesuđenog kapetana. Čim dođu, žena iz sanduka izvadi bocu rakije, skuva kavu i počasti ih. U tome dođe joj i domaćin koji se obraduje gostima i poželi im dobrodošlicu. Naredi ženi da opet posluži kavu i rakiju, a on se izgubi. Odmah pred kuću zakolje jare. A imao ih je samo troje. Zgotove dobru večeru i ugoste ih.
Sjutradan perjanici s kapetanom riješe spor, ali ih ni tada kapetan ne pozva u kuću nego opet budu na raučak kod sinoćnjeg domaćina.
Kad se vrate na Cetinje sve ispričaju Gospodaru i Gospodar odmah pozove onu dvojicu: kapetana i njegovog plemenika – siromaha. Uzme kapetanstvo i grb ovom bogatom, a siromaha postavi kapetanom na zadovoljstvo čitavog plemena.

POP ĐOKA I NIKOLA PEKOV

Pop Đoka Mijušković, iako veoma bogat, bio je neobično čuvaran i naročito nije htio da troši na piće. Jednoga dana, u njegovom hanu na Poviji, u Pješivcima, okupila se poveća gomila seljaka, a među njima i kapetan Nikola Pekov, rođak popa Đoke. Popu Đoki pade napamet da te seljake časti sa po nekoliko čaša rakije i naredi slugi da ih obredi sa rakijom, a on izađe pred han. Kapetan Nikola Pekov, čim pop Đoka izađe, upita seljake:

• Ko ovo plaća ?
• Pop Đoka – odgovoriše seljaci.
• Meni se čini – da nije pop Đoka pjan, ne bi nas ni častio – reče Nikola Pekov.
  Neko od prisutnih izađe napolje i kaže popu Đoki šta je rekao Nikola Pekov. Pop Đoka se vrati i sjede među ostale, pozove sluge i naredi mu da ponovo obredi sve seljake rakijom, ali da stalno preskače kapetana Nikolu Pekova. Sluga je tako i uradio. Seljaci su pili, a kapetan se Nikola iščuđavao zašto ga preskače.
  Kad mu je već dojadilo, zapitaće:
• Vala, bogu, ljudi, ko ovo sad plaća ?
• Plaća pop Đoka – odgovoriše seljaci.
• A što mene preskaču, pop Đoka ?
  Pop Đoka mu šeretski odgovori:
• Zato što sam pjan, pa ne znam šta činim.
  Kapetan Nikola zapali dugački šareni čibuk i polako izađe napolje.

DA VIDI KAKO ĆE GA OŽALITI

Pop Radovan Marković, u svoje doba kapetan i komandir bio je silan junak, pravedan sudija, a od bratstva koje je bilo na glasu sa svoga junaštva i poštenja. On je bio i komandir bataljona i svud je pokazao da je dobar vojskovođa.
Jednoga dana sjedio, pa o svemu tome premišljao. Stoga, da bi vidio kako bi ga ožalili, kad umre, naredi te mu dovedu jednu dobru tužilicu, leže u odar i naredi joj da nad njim nariče. Ova mu stala više glave, pa počela:

• Što si mukom umuknuo,
  ljucki bane,
  Zor- delijo kapetane
  Radovane !

Tada je pop skočio i zakumio tužilicu:

• Ne više, ako Boga znaš, e ako produžiš, ne znam šta bi sa mnom bilo.

KAKO ĆE IM SUDITI

Poslije zauzeća Podgorice postavio Gospodar za podgoričkog kapetana Jaka Boškova, čovjeka koji je imao nekakvih zasluga u zauzeću Podgorice, ali vrlo prosta, neuka i nevješta izricanju pravde i sudskom postupku. Dođe jednoga dana k njemu jedan Podgoričanin, da tuži drugoga za neki dug. Prizove kapetan optuženoga, pa ga onda upita:

• Je li, Nešo, jesi li ti dužan Velu ove pare ?
• Jesam – priznaje Nešo.
• A možeš li ga pričekati za taČ dug, Velo ?
• Ne ja, Boga mi, kapetane, čekam ga odavno, pa sve zaludu, a u velikoj sam nevolji – itd ., navali Velo kako najbolje zna i umije, ne bi li naplatio dug.
• E pa idite do đavola – razgoropadi se kapetan – što ste onda došli mene ? Ti ne možeš čekati, a on ne može platiti, pa kako ću vam onda suditi ?!

VULE RADIVOJEV I PISANI ZAKONI

(Među najduhovitije Crnogorce, kao što su bili: Sula Radov Radulović iz Komana, Novo Spasojev Popović iz Kuča, Prele Savov Jablan iz Riječke nahije i drugi, ubraja se i Vule Radivojev Bulatović, plemenski kapetan iz Rečina. Zato se ovdje donosi desetak anegdota o njemu.)
Vule je bio dugo godina plemenski kapetan; kupio daciju i sudio, kao i drugi crnogorski kapetani, bez zakona i po uviđavnosti svojoj i ostalih plemenika.
Kada su u Crnoj Gori štampani prvi zakonici, rašalju se svijem kapetanima, pa i Vulu Radivojevu, koji je bio nepismen. Jednog dana okupi Vule nekoliko plemenika, pozove pisara kapetanstva i naredi mu da čita novi “Gospodarev zakon”. Vule je počeo da gluvi, te je pisar, čitajući glasno jedva iščitao pola Zakonika, kad ga je kapetan prekinuo i počeo, pušeći simsiju, da duboko razmišlja. Prisutni su htjeli da čuju sud Vulev o novom zakonu, pa će ga zapitati šta on misli o tome.

• Ništa ne mislim – reći će kapetan – no ga blago poganskoj majci, e joj sinu dadoše zakletvu. Više će posad biti krađa i lupeština za dan, no je dosad bilo za godinu.

Sve što je muško pod Skadrom je

Dirali neki novi plemenski kapetani Vula Radivojeva kako mu je bila ništava plata od 15 talijera, pri njihovoj od 600 kruna; pa kad se Vulu dosadilo, on će im odsjeći:

• Jadovi jedni, meni je vazda bila viša plata od vaše, jer pored 15 talijera, cvrčalo mi je po nahiji još 300 tiganja, koji su bili bolji za jedan dan no sva vaša godišnja plata; a vama danas ne daju niđe priviriti više nego gubavoj paščadi.

I SITI VUCI I ZDRAVE OVCE

Poslije 1878. g. Kolašin je pripao Crnoj Gori, koja se dijelila na kapetanije. Selo Lipovo sve do tada bilo je sastavni dio kapetanije Vula Radivojeva. No poslije zauzeća Kolašine Lipovo je pripalo drugoj kapetaniji. Vule pođe na Cetinje i potuži se knjazu Nikoli.

• Vule, morali smo uzeti Lipovo od tvoje kapetanije i sastaviti ga sa kapetanijom Planskom. To smo učinili i radi tebe, da se ne mučiš idući iz Rečina u Lipovo, kao do sada, pošto ti je bilo mnogo daleko.
• Hvala ti, gospodaru, kad si se sjetio da se ne trudim idući pola ure preko Kolašina u Lipovo. No, kako ti ne pade na um da se sjetiš kad sam išao po cio dan naokolo Kolašina, kad on bijaše turski, iz Rečina u Lipovo.
  Gospodar je bio pobijeđen ovakvim odgovorom, pa da bi stvar zagladio, reče:
• Bolje ikad, nego nikad.
• Kad je bilo bolje, gospodare, onome kome se uzima ?
  Da bi gospodar mogao zadovoljiti Vula, kao uticajna čovjeka u plemenu, što mu je oduzeo jedan dio od kapeanije, istog dana postavi ga za okružnog kapetana u Kolašinu. Kad mu je ovo postavljenje saopštio ondašnji ministar unutrašnjih djela, Vule reče:
• E, ovo je ona poslovica: I siti vuci, i zdrave ovce.

DA PREBROJI DIMOVE

Pop Bajo Škerović držao je parohiju i selo Rečine kod Kolašina. U to vrijeme svaka kuća plaćala je bir. Pop Bajo se često žalio:

• Kriju mi Rečinjani dimove.
  Turci 1877. g. popališe Rečine. Po svršenom boju između naših i Turaka, uz nekoliko mrtvih i ranjenih na obadvije strane, Turci se povratiše u Kolašin, a naši se iskupe na mjesto zvano Stajište, prema Rečinama. Odatle se moglo vidjeti kako dimi ostatak zapaljenih kuća. Pop Bajo tu nije bio prisutan. Kapetan Vule Radivojev, čija je kuća takođe u Rečinama sagorela, okrene se prisutnim glavarima i narodu i reče:
• Znate li, braćo, šta mi je danas najžalije ?
• Šta, kapetane Vule ?
• Najžalije mi je što danas ovđe nije pop Bajo, da prebroji dimove u Rečinama, pošto mu danas ne bismo mogli sakriti nijedan dim.

KO JE BOLjI

Prepirali se jedanput vojvoda Miljan Vukov Vešović i kapetan Vule Radivojev oko toga koje je pleme bolje, Rovčani ili Vasojevići. Najposlije se saglase da su u prošlosti Rovčani bili bolji, no da su ih Vasojevići docnije pretekli. Tada će Miljan Vulu:

• Znaš, Vule, ima jedna igra kod nas te je đeca igraju; pa sam čuo da za vrijeme igre stalno govore: “Opara, budžo, potonja se broji”.
• Jest, vojvodo, i naša je đeca igraju, ali ona igraju i još jednu igru, i zbilja stalno govore: “Valjala baba prase, pa ga navaljala na se” – dodade Vule.

NEUNIŠTIVI VASOJEVIĆI

Plemenski kapetani iz Crne Gore donosili su daciju (porez) i predavali je lično knjazu Nikoli. To se redovno radilo o Đurđevu i Mitrovu danu. Knjaz Nikola bi ih tada ustavljao na večeru, i to se zvalo “kapetanska večera”
Knjaz je imao običaj da sa kapetanima zameće šalu. Ovoga puta je za to odabrao dva kapetana. Vula Radivojeva Bulatovića, Rovčanina, i Miluna Novova Vešovića, Vasojevića, i pitao ih: “Nu da mi vi kažete, koje je pleme bolje – Rovčani ili Vasojevići “?
Milun, misleći da knjaz ozbiljno pita, odgovori:

• Bolji Rovčani, gospodaru.
• Zašto, Milune ?
• Oni žive u onom prorodnom šancu, i nijesu nikad Turcima harač davali, a mi u Vasojevićima jesmo.
  Knjaz se zatim obrati Vulu:
• Šta kažeš ti, Vule ?
• Bolji su Vasojevići, gospodaru.
• Zašto, Vule ?
• Njih je više, oni se ne mogu istražiti.
  -Kako to da se ne mogu istražiti ?
• Gospodare, kad im umre jedan, oni ga odnesu na groblje na nosilima, a po pet-šest vrate sa groblja na istim nosilima kući.
• Kako to po pet-šest vraćaju sa groblja na istim nosilima kući ?
• Napiju se, gospodare, pa ne mogu doma doći.

KONj BEZ REPA I JOVAN BEZ BRKA

Vule Radivojev iz Rovaca bio je, kako se to u narodu kaže, čovjek jezirlija, gotov vazda ko odapeta puška da riječ vrati.
Došao on na Cetinje na jednog brdskog konja kusog repa, i počinuo kod Jovana Babina, krčmara i njegova prijatelja. Kad je Vule odveo konja u štalu i timario ga, zapitaće Jovana:

• A, Vule, zašto ovi konj nema repa ?
• Jovane – odgovori Vule i dalje radeći oko konja – da ovaj konj umije zboriti, pitao bi te zašto nemaš brka.
  Jovan je bio ćosav.

MILUTIN RADULOVAC I GOSPODAR

Milutinu Radulovcu udario grom u kuću i oštetio mu pušku. Kapetan Puniša Lukin Selić osudio ga da plati pušku, i on pođe Vulu Radivojevu koji ga nauči šta će reći Gospodaru, kad se bude žalio na presudu kapetanovu.
Kad je došao pred Gospodara, Milutin mu se požali da ga je kapetan osudio da plati pušku koju on nije slomio, pa je došao da pita može li tužiti onoga koji mu je pušku slomio. Gospodar mu reče da može, i upita ga ko je taj; a kad ču da mu je grom slomio pušku, dodade:

• Ajde doma, to te je naučio Vule Radivojev.

KAKO JE RODILO

Pitao Gospodar Vula Radivojeva kad je jednom prilikom bio kod njega na Cetinju:

• Vule, kakva je ljetina ove godine u Кolašinu, je li dobro rodilo ?
• Rodilo, gospodare, baš dobro rodilo: da se na manjem čereku zemlje rodi više pogani nego u Kolašinu, nema, mislim, nigđe pod kapom nebeskom.
  Vule je mislio na šinsku čaršiju koje se, poslije ratova 1876-1787. g. razvila u varoš trgovca, zanatlija, kafedžija, činovnika, ćifta i raznih drugih zelenaša koji su gulili narod.

VULE RADIVOJEV I GOSPODAR

Poslije oslobodilačkih ratova kada je Crna Gora dobila nezavisnost, reći će knjaz Nikola Vulu Radivojevu jednom prilikom kada je ovaj bio došao nekim poslom na Cetinje:

• Vule, ja zanam jednoga crnogorskog glavara koji nije posjekao nijednu tursku glavu – očigledno ciljajući na Vula, koji se nije naročito isticao u ratovima, našto mu Vule odgovori:
• Gospodare, ja, boga mi, znam dvojicu, – ciljajući na Gospodara.

VULE RADIVOJEV O JUNAŠTVU

Vule, ti si dobar i pametan čovjek, ali u ovim ratovima nijesi se pokazao kao junak – reći će jednom prilikom knjaz Nikola Vulu Radivojevu.

• Gospodare, nijesam bio veliki junak ali sam, kažu ljudi, bio pametan: a junak pametnome konja vodi, dok junačka đeca umiru od gladi. Bolje je da sam i tvoj rob nego da mi se zeleni grob.

MAŠAN CEROVIĆ I KAPETAN VUKAŠIN KRŠIKAPA

Zavadi se jednom Mašan Cerović, jedan od vrlo bistrih seljaka i odličnih poznavalaca porodičnih tradicija i istorije Drobnjaka, sa svojim kumom Perišom Nikićem. Svađa se desi oko jedne livade, koju je Mašan Cerović uzeo od Nikšića u zalogu.
Jednoga dana dođe Nikić pa će reći kumu Mašanu da ga pusti da pokosi livadu, pa će mu poslije dati kamenja, ako mu treba. Mašan opet sa svoje strane odgovori kumu:

• Da bog da kume, kad tako misliš o meni, nigda svoje ništa ne imao, išao sa praznom vrećom i pred tuđom kućom, ni ga iz svoje kuće iznio, ni ga u svoj mlin samlio.
  Ova svađa dođe pred plemenskog kapetana Vukašina Kršikapu.
  Kapetan Kršikapa bio je jedan od starih kapetana, koji nije umio ni svoje ime potpisati. Sudio je Uskocima skoro dvadeset godina. Čim pomenuti parničari dođoše kod kapetana, bez dugo ispitivanja, kapetan poče govoriti u korist Nikića.
• Ti, kapetane, ne znaš ništa, reći će mu Mašan Cerović. – Ko, brat dragi, da ne zna ništa – i onako ljutito viknu da ga odmah panduri vežu.
• Ne kažem ja da ti, kapetane, ne znaš ništa, nego da ti ne znaš to veselo pismo, jer da njega znaš bio bi prvi do Gospodara, odgovori Mašan.
• Jest, brate dragi, odgovori kapetan Vukašin, sasvim je to tako i niko mi do danas nije bolje rekao.
  Tu je bio u blizini i Novica Cerović i još nekoliko glavara, i sve se grohotom nasmiješe, kako se ovaj sukob završi.

OČIN SAVJET

Piljan Živko Samardžić, iz Krivošija, bio je seljak – najpametniji Krivošijanin svog vremena.
Marko Daković, najugledniji Crnogorac svoga vremena, kad položi sudsko-advokatski ispit, dođe na Grahovo da posjeti svoje roditelje.
Stari mu otac, mudri plemenski kapetan, zapita ga:

• Jesi li Marko završio sve što si mislio ?
• Jesam vala tata sve.
• Šta misliš sad da radiš ?
• Otvoriću advakaturu.
• Da me oćeš nešto poslušati, pošto misliš da budeš advokat.
• A šta tata ?
• Da odeš u Krivošije kod Piljana Živkova mjesec – dva dana, da čuješ njegove savjete, mislim da bi ti više valjalo nego sve što si naučio.

MIĆA ŽUGIĆ I ADVOKAT

Mića Žugić, jedan od starih Drobnjaka, došao je jednom prilikom kod advokata. Mića je obišao nekoliko advokata zbog svoje parnice, koju je imao sa jednim plemenikom.

• Šta ću bolan ? – upitaće Mića advokata.
• Evo, šta ćeš, reće advokat. Napisaću ti tužbu i platićeš toliko i toliko; platićeš takse toliko i toliko; imaš da podneseš uvjerenje sa taksama; zatim da se pozovu svjedoci.
  Advokat je nabrojao, a Mića se čudio. Kad advokat zastade, Mića podiže obadvije ruke, pa će uzviknuti:
• A lele mene, Grubane Ceroviću ! Kako bi mi ti Grubane to svršio, koliko dlan o dlan, bez taksa i advokata. (Gruban Cerović je bio jedan od starih kapetana, poznat u narodu sa svojih suđenja po kratkom postupku).

SVE ŠTO JE MUŠKO POD SKADROM JE

Crnogorci su na nasrtaje osvajača odgovarali junačkom borbom. U borbu su odlazili svi sposobni za pušku. Odlazili su bez poziva i prisile čim bi čuli da je boj zametnut. Ko se tamo nije našao smatrao se umrlim.
Komandiri su imali velikih problema da odvrate bolesne i iznemogle. Rijetki dezerteri bili su izloženi sprdnji žena i staraca, te su iz sela bježali nazad u jedinice. Plemenski kapetani su dobili dozvole da ostanu u kapetanijama.
Banjski kapetan raspiše rekviziciju da se vojsci šalje meso. Odredio on vrijeme kad se stoka mora dotjerati. Žena oficira narodne vojske Đorđije Koprivica podosta zakasni. Kad je dotjerala stoku kapetan joj kaže:

• Koga si ku … zakasnila, da te ja moram ovoliko čekati.
• Kapetane, svi su ku … pod Skadrom, a ovdje su ostale samo pizde.