U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Božidara Prosenjaka.
Priredio: Božidar Proročić
Božidar Prosenjak rođen je 1948. godine u Koprivnici, u sjevernom dijelu Hrvatske. Školovao se u Kuzmincu, Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je završio Filozofski fakultet na odsjeku za romanistiku. Profesionalni je književnik. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Velikoj Gorici, blizu Zagreba. Autor je šezdesetak knjiga za djecu i odrasle. Danas je jedno od najznačajnijih imena u hrvatskoj književnosti svojega naraštaja. Djela su mu uvrštena u školsku lektiru i školske udžbenike. Njegov roman Divlji konj ubraja se u klasike književnosti i doživio je više od 20 izdanja u Hrvatskoj. Prosenjak je dobitnik uglednih domaćih i stranih nagrada za književnost Pojedini radovi prevedeni su mu na više od dvadeset svjetskih jezika.
BARBA
Barba je bio mlad!
Barba je imao krila,
a onda je došla vila,
mlada, lijepa k’o slika;
još mu se i danas
zamuti pogled od njezina lika.
Ljubio je barba vilu
na milo i na silu,
jer vila je vila,
sve dok nije shvatio
da više nema krila.
Od tada,
barbin život više nije
kao prije.
Sad barba pije
i razmišlja
uz čašicu rakije…
Nekako mu ne izlazi na čisto:
kad bi mu se vratio
sav život opet unazad,
sve ono što je bilo prije,
bi li opet postupio isto?
Jer krila su krila,
ali i vila je vila,
a krv kad uzavrije…!!!
Zatim barba natoči sebi
još jednu i ispije.
(2006.)
ČUDO USKRSNUĆA
Tek kad ti se korak
izmiri
s imetkom gubitka,
svojim slijepim srcem,
skrhan od ganuća,
dodirnut ćeš,
čudo uskrsnuća.
(1996.)
POETSKA RAZGLEDNICA
Oprosti, ja se ne usudim pisati pjesme,
nikad to, čini se, nisam znao.
Uzeo bih samo iz stihova ono nešto
i to bih ti dao!
Nudim do bola crven cvijet za ispriku
što noćas u grudima zgriješih s tobom…
Hodala si mi bosa u srcu
kao u nekom tebi i meni nepoznatom stanu
i otvorila širom prozore
pa mi sad toplo sunce drsko ljubi dušu
kao što zaigrana žena vršcima duge kose
cjeliva svome voljenome nos i trepavice.
I još mi se čini kao da ću iznenada čuti:
Prostrt je stol!
Ipak ustajem ispod pokrivača vjekova,
iako sam mislio da me nema,
da više odavno nisam…
I, gle čuda, pada s mene bol
i ja poput prvih ljudi prije grijeha,
bez stida sâm pred sobom i pred Bogom
opet mogu stati gol!
Što se to zbilo?
Htio sam tebi biti
tlo na koje ćeš stopalom stati, sigurna;
rukohvat tvojoj duši i ruci, usnama…
Beznačajan vratar koji
i bezbroj puta otvara ista vrata;
klin o koji ćeš vješati strah prije spavanja.
Htio sam tvoju šutnju uzeti u ruke
kao skupocjenu violinu
i svirati tebi samoj, nama,
uz večeru i svijeće,
notama tišim od posramljena lahora
i dodirom mekim
na onim samo tvojim strunama.
Htjedoh pokrenuti pjesmu punu svega
koju nisi htjela, nisi znala, ili nisi mogla čuti
tako dugo vremena…
Htio sam ti dati jutro
nasmiješeno nakon dobrih snova,
a ispod svake niti kose, u korijenu,
makar samo blagu slutnju
da si sada samoj sebi sasvim nova…
Začuđena…!?
Htio sam da sve i u svemu
budeš ti, samo ti…!
Da ti dođem sa šalicom vrele kave ili čaja,
da osjetiš onu stranu ljubavi
s druge strane jastuka, da se okreneš i vidiš…
To sam htio!
Htio sam da je nađeš svakom svojom porom,
čudesno do izazova, do mira,
da polako sklopiš oči umorne od sreće,
i da se u tebi sve sâmo dogodi,
onako kako mora…
Htio sam biti ona neodrediva crta
između meke pučine i čvrste obale
koja veže i krhko i neraskidivo
kao nîti suza dvije zagrljene prilike
dok stoje zajedno, a razdvojeno;
vez iz sna poput čipke od paperja,
ili možda kao uporne molitve pokojne bake
koja i preko crte živi u korak s unukom.
Čudo!?…
Htio sam da najprije ljubav Božja
bude krov tvoje kuće.
Ženo, taj svemir koji silazi na nas
u treptaju zvijezda
već je tisuće svjetlosnih godina star,
ali je naše sâda,
a tako sam možda i ja
tebi ispao sličan dar,
više u srcu nego u rukama.
Ja slutim, Bože, da mi nudiš samoću,
ali, Bože, ja te molim, ja hoću
da ona ne bude sama!
Nezgrapna je ova pjesma a ja zbunjen,
u odsjaju daljina još više…
Još više, još dublje sâm!
O ženo, možda na kraju ti spasiš stvar
i kažeš: Znam…!
(2014.)
SVJEDOK
Na ukletoj gozbi sred mraka
uvijek se netko penje na stolac.
Prost puk traži svjedoka
nabijanju Zemlje na kolac.
Gurnite Sunce na klimava kola,
čujmo tog Starca bez jednog oka!
Stavite Bibliju nasred stola,
nek se sudi na iskaz ovog svjedoka:
Tko nam je krao iz pješčanog sata?
Ja ne znam…!,
zadrhti Starcu bljesak oka
i drhtavim glasom se brani:
… jer otkad gledam na Zemlju s visoka
jedan njen dio je vazda u tami,
a krade se baš na toj strani.
(1973.)
IZVJEŠTAJ SA SPROVODA SRETNOJ TRATINČICI
Izrasla je na međi kalendara
kao poljubac u travi
vrisnut u nebo,
šutljiva kao ranar u četveropregu.
Zajedno smo pili
san zvijezda do dna,
ta mala cvjetiljka i ja,
u razumnoj mjeri zaljubljeni
svatko u sebe.
A kad joj darovah
svoje sada – bezuvjetno,
najskuplju perlu vječnosti
u ogrlici vremena,
ona mi dobaci
mjesečasti osmijeh
iz rosne kapi – stidljivo
preko svoga bijelog ramena
kao mlada žena nakon poroda.
i na rastanku mi reče:
Ja ću odsad dalje
samo pravim putovima!
…I smrska je cipela.
Sklapam korice knjige
i polažem na njih
vijenac usana.
Foto: zadarskilist.hr
Be the first to comment