U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Dianu Rosandić Živković.
Priredio: Božidar Proročić
Diana Rosandić Živković, profesionalna književnica rođena 1964. u Rijeci. Prevođena, nagrađivana, uvrštena u nekoliko antologija, gost-sudionik književnih manifestacija. Objavila je 22 knjige. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci uvrštena s dva romana u izbornu lektiru, (Lanterna i Moj moza(i) k), a Maja Opačak je diplomirala 2004. g. s temom: PROZA DIANE ROSANDIĆ. Roman Lanterna dobio je prvu nagradu Drago Gervais 1995. godine. Golubica Mira / Colomba di Pace osvojila je u Trstu 2008. g. nagradu „Umberto Saba“ za najbolje prevedenu zbirku na talijanski jezik, (prijevod G. Scotti i V. Begić). Pjesma Ne dotiči se mržnje u prijevodu na italijanski (G.S.) prvonagrađena je u Faenzi (Italia), na međunarodnom literarnom natječaju za žene Ma adeso Io. Ista je pjesma uvrštena u likovnu monografiju EL COLOR DE LA VIDA poznatog španjolskog slikara i kipara Cristóbala Gabarróna. Bavi se i izradom mozaika od pronađenih, keramičkih krhotina, te izradom kolaža. Imala je izložbe u Rijeci, Puli, Novom Vinodolskom, Pazinu i Zagrebu, mozaikom „Plava Ruža“ sudjelovala na „Bijenalu mozaika“.
AKO NE VJERUJEŠ
Ako ne vjeruješ u čežnju djeteta za dalekim zvijezdama
ne govori ljubav,
daljina osmijeha mjeri se treptajima,
ako isti nismo
ne govori mi ništa.
Vuk ne može pasti travu i kad ovčju kožu ima
postoji dobro
a zlo je na drugoj strani,
gaziš li na sredini nesigurna
ne govori mi da me voliš,
ne govori ništa.
NE DOTIČI SE MRŽNJE
Neka ti svjetlost sunca dodirne rame poput prijatelja
neka ti vjetar ubrza korak onda kad žuriš,
vrata će ti otvoriti lijepa riječ koju ću umjesto tebe
izgovoriti.
Postoje igre u kojima isto tako možeš krvariti
veličinu svoju smanjiti,
malenkost povećati
a radost vjetra nosi počešljane trave,
krv nije mak
i ne raste cvijet iz pepela,
srce postaje urna koju je teško nositi.
LJUBAV
Ne opiri se svjetlosti kada ti ulazi u oči
nije to “alien” koji jede dušu,
to je dobrota no već dugo stranac
oblijeće orbitu u pravilnim razmacima
ali ne želiš prepoznati
zvijezdu repaticu
da bi se po njoj mogao ravnati.
Ako čvrsto zažmiriš
od dviju tama jedna će ti dotaći srce
mrak te obući u svoj prsten
koji ne puca jer nije od prašine i meteorskih krhotina,
ne sklapaj rukama kapke
pod olujnim Suncem koje te silovito želi,
jer ljubi te kao što ljubi kratere Mjeseca,
mali je to korak za tebe
ali velik za tvoju vječnost
NE MOGU
Ne mogu od mene
učiniti roba
zemaljskoga,
jer moji lanci
zveče
s treptajem
zvijezda
i cijeli svemir
čvrsto sam
okovala
u taj
lančić
što visi
na vratu Boga.
A ako me
istrgne –
i u bezdan baci,
neću pasti
raspuknuta,
već kao
zlatno sunce
medaljon,
što sjaji
na sredini
ogrlice,
istim ću blijeskom,
čak i jačim
nahraniti oči
da lakše plaču.
MODRINE
Kako ti se zagasila zvijezda
otkud se taj mrak oko nje stvori
taj mrak što je zagrli i otme.
Što si učinio da se zvijezda vrati
samo čuđenje
čemu ništa više,
to sad nije dovoljno.
Od srebra načiniti ljestve visoke
i kolač svježi od ljutitih trava
jer zvijezdu se nečim primamiti mora
ne valjda koprivom il’ čičkom.
Zašto ti se zagasila zvijezda
tebi prvom
i zašto si mi ispričao da je odjednom postajala sve
manja i
manja
dok nije sasvim nestala,
nisam vjerovala u samonestajuću zvijezdu,
gledala sam boju tvojih očiju,
razmišljala kako bi tvoje dijete krasno izgledalo
i da je ono možda ta zvijezda koje nestaje
jer i moja je odjednom postajala sve manja i
manja,
dok nije sasvim nestala,
duša mi je u trenu ostarjela.
Ni kopriva ni čičak
ni kolač od ljutitih trava,
samo duša što se vere po ljestvama od oblaka
može primamiti zvijezdu
da se u čuđenju ponovno stvara.
Be the first to comment