U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Dražena Katunarića.
Priredio: Božidar Proročić
Dražen Katunarić (1954., Zagreb). Pjesnik, prozaik, esejist. Glavni urednik časopisa Europski glasnik. Dosad je objavio više od dvadeset pet knjiga poredostalih, Mramorni Bakho (poezija, 1983.), Pučina (poezija, 1988.), Kuća dekadencije (eseji, 1992.), Nebo/Zemlja (poezija, 1993.), Crkva, ulica, zoološki vrt (proza, 1994.), Priča o špilji (esejistička proza,1998.), Lijepak za slavuja (poezija, 1998.), Načitano srce (poezija, 1999.), Kobne slike (roman, 2002.), Tigrova mast i druge priče (proza, 2005.), Lira/Delirij (poezija, 2006.)Prosjakinja, (roman, 2009.), Infernet, kratke priče, 2010.), Kronos, (poezija, 2011.), Jednoga dana bila je noć (izabrana poezija, 2015.), Smiješak Padra Pija (roman, 2017.), Znak u sjeni (poezija, 2017.). Preveden na strane jezike, Ecclesia invisibilis (Bukurešt, 2001.); Isolomania (Ajaccio, 2004.); Cherries (N.Y. 2004.); Kthimi i Barbrogjenive (Tetovo, 2007.); Ciel/Terre (Amiens, 2009.); Le baume du tigre (Bruxelles, 2009.); Die Bettlerin (Graz, 2009.), La mendiante (Bruxelles, 2012.), Cer/Pămȋnt (Iaşi, 2016.) Poem efemer (Iaşi 2016), Cronos (Buenos Aires, 2017.), La maison du déclin (Bruxelles, 2017.) Dobitnik je nagrada u zemlji i inozemstvu.
SFINGA
evo
ovdje sam
nalazim se
u ovoj pjesmi
da bih što više puta
izrekao riječ sfinga
naglas
bez obzira na današnje prilike
na vlast koja sada vlada
sfinga je tu
tajna poruka na šapicama
sjedi i ne miče se u vremenu
sfinga – nikad je se nisam naužio
nikad do kraja
sfinga – tražio joj muža
dobar miraz
sfinga – tražio joj popudbinu
za vječnost
sfinga – nakon smrti
tražio njene citate
sfinga – što će mi reći
zagonetno
kad upoznao sam ljubav
još jednu sfingu
i onu bez nosa
za starost
dok traju pripreme za rastajanje
za veliko putovanje
u svakom je času sfinga sfinga
hoću reći život
hoću reći nebo
hoću reći tajna
dići ću je onako tešku
od zelenog egipatskog porfira
dići ću je na sigurno
položiti na svoje postolje
da gleda u daljinu i šuti
da gleda u daljinu i šuti.
ŠTO SAM SVE ZABORAVIO JEDNE GODINE
Kakav sam ja to čovjek da sam zaboravio dati bijednu paru prosjakinji koja se smrzavala na ulici s
djetetom
tko sam ja da sam zaboravio probati stara očeva
odijela
boju lišća od jeseni 1986. godine kad je umro
krikove žena s kojima sam spavao
zimsko sunce i jednog čovjeka koji je htio iskočiti
iz vlaka
crnu vranu na vrhu vagona
njezine crvene ruke od hladnoće s mnogo grižnje
savjesti
žarulju koju je ostavljala upaljenu cijelu noć iz straha od smrti
i metlu kojom sam puštao vodu iz kotlića
ime one tiskare u Gundulićevoj gdje sam pomislio
da riječ postaje djelo
očev glas u snu koji mi je rekao: “Što sad spavaš,
ispričaj mi film”
blaženstvo raja koje je osjetila majka kad se onesvijestila u crkvi
preljubnicu koja je svjedočila u korist psa koji me
ugrizao u gležanj
pjesmu Monique Morelli “Zabranjene obale” koja
me jednog popodneva oslobodila tumora čežnje
starinske satove s visećim klatnom u hodniku koje
je pregazilo vrijeme
prazne sarkofage pune kišnice
očaj koji me spopao od opadanja kose i tjemena
koje se razrijedilo
tko sam ja da sam zaboravio da je život cesta
da ocean dobro propuhuje nosnice
da će me skupiti barkarjol ako plivam daleko daleko
da se naša ljubav začas pretvarala u mržnju, još
jaču, tako je ostalo
da sam nakon pedeset godina prišuljao do tuđe
kuće ispred prozora koji sam razbio kao dječak
tko sam ja da se sjećam samo mutnih mrlja iskrivljenih odraza u tom staklu
da sam zaboravio i ono za što sam govorio da nikad neću zaboraviti.
JEDNOGA DANA BILA JE NOĆ
Jednoga dana bila je noć.
Moja sjena pala na grob
gdje bit ću pokopan.
Nisam ja, sunce se točno namjestilo
pod kutom
da sjena pokrije ploču
između dva oleandra
i uđe onkraj nje.
Kao da je dio mene
pobjegao već unutra
u grob.
Kao da dio mene
leti k sjenama
očeva, djedova i baka,
pradjedova
kapetana duge plovidbe
i združi se s njima
u vječnost.
Srce se skuplja cijeli život
za taj čas
istine
srce se nadima i grči
od muke
pred ništavilom.
Jednoga dana bila je noć.
Moja sjena pala
na grob one sjene
koja bit će
noć.
DOB
Lucumoneu
Dob je mala fosilna životinja što živi u mraku
ćupa, obješena za konopac kao vedro vode,
po koži, obliku, slična istodobno krokodilu,
gušteru i kornjači. Visi nepomično. Hrana i
svjetlo joj škode, okusi nešto smiješno u
studenom i prosincu, za cijelu godinu.
Pokazuje se svijetu kad je ljudi sami otkriju u
ćupu, čistom slučajnošću podignu poklopac i
zagledaju u dno. Za sebe ponajviše zna ona
sama. Nijednom stvoru, a kamoli čovjeku ne
pada napamet narušiti sklad u tijesnu dnu,
otjerati Dob iz njezina ćupa
Sa starenjem joj godi da je znatiželjnici sve
manje otkrivaju, i netom oćuti svjetlost na
hrapavoj koži, Dob se nakostriješi u
suhom bunaru: “Ljudi, nemojte me više
dizati na konopac! Mene dolje nema!
Preostaje još nekoliko nedirnutih riječi!”
No, oni, radoznalci, ipak je dižu jer Dob
dolazi s godinama. Poigravajući se riječima,
golica ih pomisao da će ugledati nešto
nestvarno, hrapavo, ubogo i čemerno, pa
makar nanijeli bol životinji. A Dob na svjetlu,
ista je Dob u tami. Ista. Samo su riječi ostale
na dnu, svete.
MISA NA WEB-U
Jean-Luc Wauthieru
stvaraš web
jer dragi Bog
te neprestano stvara
vrijeme prelijeće web
opkorači dugi dan tvoje
samoće
odozdo na web-u
sasijeci Kronov spol
da oćutiš se bezvremenim
misa na web-u
za nakanu ispale hostije
s usana čežnje
na web-u glas djevojke
ovlaži ti tabane
pjevaše sveto i profano
i da te jednom dotaknem
i dodirnem ti haljine
moje srce bilo bi cijelo
a sve rane bi nestale
Oh Bože
prepoznah te na web-u
po mirisu mlijeka
bezazlenom osmijehu
jednom otkucaju čistog srca
lomio si web na pola
i pružao mi kruh koji je još mirisao
na zlaćano klasje pod suncem
pružao mi čašu gustog plavca
koja me opila od ljubavi.
Foto: vecernji.hr
Be the first to comment