U sklopu crnogorsko-hrvatske kulturne saradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog savremenog pjesništva ,,Razlog za pjesmu,, i ,,Odlazak u stihove,, koautorski projekat dr Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića, predstavljamo književnika Gorana Gatalicu.
GATALICA, Goran (Virovitica, 1982.), Zagreb
Diplomirao je fiziku i kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu nakon čega upisuje doktorski studij. Poeziju na štokavskom i kajkavskom jeziku te haiku objavljuje u domaćoj i inozemnoj književnoj periodici, zbornicima i antologijama. Dobitnik je brojnih književnih nagrada među kojima su najistaknutije: Slavić, Dubravko Horvatić, Kvirin, Dragutin Tadijanović, plaketa Bjelovarsko-bilogorske županije Tihomir Trnski, Basho za najbolji haiku u Japanu i Katarina Patačić. Objavio je do sada tri zbirke poezije: Krucijalni test (2014.), Kozmolom (2016.) i Odsečeni od svetla (2018.). Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i pjesničke tribine Jutro poezije.
Poema o strunama ljudske duše
Poganski bezdan prolijeva nam suze
u mučnoj tišini.
Izgubismo kompas sred oluje
u kojoj mahnito nestaju suosjećanja.
Pastir nebeski ostade bez svoga stada.
Nahrupili su olovni oblaci
nesagledivi.
Grijesima svojim zlostavljamo
duše supatnika.
Jalova grmljavina plodi nemire.
Strahovi bačeni u brlog
gladnih nemani
odvraćaju nam pažnju
od mistične noći.
Proročka krv bje kalup
za prosvjetljenu dušu.
Poznati su srsi patnje
koja nas uvijek iznova
stjera u kut.
Progoni nas pomisao
da ljubimo svaku
Gospodinovu ranu
kojom on proljetnim suncem
ljubi ugođene strune naše duše.
Bogohulnici prezreše
svetost bijele halje
svojim imenima.
Preko krvavih rana
svijet se pokorava zabludama.
Moćnici se izdaju za bogove.
Imela se užilila na visokim
granama.
Dušmanski bič ranjava svijet
da bi sažgao ljubav
koja nas uzdiže iznad prizemnosti.
Strune ljudske duše molitvom
se oslobađaju privida.
Preko mosta galilejskoga
Trajanje i nestajanje
svetog Križa iz bjelokosti
na siromašnom cvijetu Afrike.
Sva judejska zemlja
propovjeda pod nogama istinu.
Dostojni bit ćemo Krista
kad gledajuć goluba iz vode
odbacimo uzimanje:
Galilejsko more i Evanđelje.
Trebamo ispovijedati ravnodušnosti
koje paraju mreže Nazarećanima.
Farizejske sljedbe
rastaču se novim svijetom
nemisli u sumracima.
Trebamo postiti da bi pričali o sebi,
trebamo napuštene i neviđene,
taj silan svijet Afrike…
među svima
gladuje ta ljubav!
Uziđimo preko daljina,
preko mosta galilejskoga.
Kužna samoća
Kužna je samoća.
Smračilo se…
Samo da mogu žeravice
u njenom tijelu razgorjeti.
Bojim se zaborava i himbe,
da me ne zatrpaju pješčane dine
i da se ne probudim
sam na kraju svijeta.
Želim ovo malo preostalog vremena
za nas dvoje.
Želim da na meridijanima
ljudi slave vapaj Zemlje hladne
koju smo mi svojim htijenjem
učinili boljom i ljepšom.
Svaka svetinja može nadvisiti
zvijezde.
Svaki dodir može plamtjeti
i zato ja ne želim živjeti
u tijelu mraka.
Želim da himna njenog bivanja
postane dio mene
i da me ona sred oluje
grije i uspravlja.
Ne želim da me kužna samoća
slomi.
Želim zvečati
u kolopletima njena dodira,
da ne postanem nečovjek
i da me ne obuzme
mahnita ispraznost samoće.
Osvrt na zvijezde
Nebu priliči blistati smjernim suzama. Suzama priliči zauzdavati zvijezde. Uspavane zvijezde su zaogrnute suzama iz najbližih zviježđa. Šahovskim potezima suze poput Kasparova smjenjuju zvijezde. Izvrnuti suze znači poraziti zvijezde. Crna rupa na horizontu događaja uspavljuje suze. Zvijezde prodiru u pore bića solarnim konstantama suza sadržanih u jecaju putnika u malenome času. Velika seoba zvijezda iskušava patničke suze. Tvrdokorne zvijezde ne mekšaju iluzije u dinastijama suza. Osuđene zvijezde suzbile su sumrakom suze. Svrnute zvijezde čuvaju tajnu isplakanih suza, a suze svojim elipsastim sjenama požuruju zvijezde.
Djevojčica sa zelenim dokoljenicama
Greti Thunberg
Ti želiš da trešnjin cvijet propupa u svojoj mirnoći i da ljeto ne postane zima. Zemlja je iscrpljena i umorna, a nebeska sila krpa rupe novim tajfunima. Mora se prelijevaju preko rubova tektonskih ploča. Ledenjaci titraju na mrvicama bjeline horizonta. Šume gore bez imena u kaotičnom slijedu vjetra. Tvrdoglave vatrene stihije urlaju u šumskim oazama. Iz morskih laguna nestaju riblje vrste u kozmički beskraj i postaju zauvijek zgasnute zvijezde. Uvijek nosiš zelene dokoljenice da očuvaš misao na proljeće, šumu i mladost.
1 Trackback / Pingback