Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja: Ružica Cindori

U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Ružicu Cindori.

Priredio: Božidar Proročić

Ružica Cindori rođena je u Ludbregu 1961. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju, a potom pohađala poslijediplomski studij informacijskih znanosti, smjer bibliotekarstvo. Od 1985. do 2009. radila je u knjižničarstvu, a sada je tajnica Društva hrvatskih književnika. Već treći mandat članica je Upravnoga odbora Vijeća europskih pisaca (European Writers’ Council) sa sjedištem u Bruxellesu. Pjesme su joj prevedene na desetak stranih jezika i uvrštene u razne izbore i antologije u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovala je na mnogim domaćim i stranim književnim susretima. Prevodi poeziju sa slavenskih jezika. Dobitnica je Nagrade Dobriša Cesarić, a u Bugarskoj je nagrađena nagradama Dimčo Debeljanov i Srebrno leteće pero. Počasna je građanka grada Ludbrega. Objavila je 12 zbirki pjesama.

PUTUJEMO

Preko nepostojećih granica,
na drugu stranu
tunela,
slijedimo bijelu liniju
i nepreciznu mapu
s fantomskim gradovima.
Preko mostova
i prijevoja,
uz špalir crnogorice.
Dok niski oblaci
na nas mrve
smrznutu čipku,
planine stežu obruč,
ograđuju vidike.
Otpleši sa mnom
ovu brzu polku
na ledu,
odgurni se u mrak,
izvan naručja
poznatog svijeta,
izvan prostora
posvećenog
našem sitnom vrzmanju.

ZAJEDNO

Uvijek smo išli sami
jedno pored drugog
vjetar je čupao stabla
mi smo se čvrsto vezali šutnjom
psi su režali na nas dvoje samaca
godinama sputane istim lancem
ni noć neće rasjeći
našu pupkovinu od mjesečine

AFRODITA

More ju je uglačalo
poput oblutka.
Dugo ju je lizala
modra vatra.
Valovi
joj se rušili niz bedra,
a srce se ispunilo
ribama.
Sada umire,
zapletena o svjetlovode,
u snatrenju
priprostog argonauta.

SIMPOZIJ

Sve smo izrekli.
Riječi su ispunile
dvoranu
nevidljivom paučinom,
more napunile
ribama.
Tmaste su bile
riječi,
kišile su na nas,
maleni smo bili
u zvuku
velikih riječi.
Govorili su nam:
poezija,
a mi smo slično
šutjeli,
jedva se micali
u gustoći riječi
koje su nas prerasle,
osnažene, ohrabrene
našom mirnoćom,
nedostatkom prosvjeda.
A prskala je tišina
po rubovima usana.

PAMĆENJE

Pamtili smo,
gradili brane
na brzim rijekama,
podizali nasipe,

stvarali duboka jezera
uspomena,
zdence,
arteške bunare…
i sada sporo gazimo
bezvodnom pustoši.

Fotografija preuzeta sa: www.casopiskvaka.com.hr