Crnogorsko-hrvatska kulturna saradnja – Željko Knežević


U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Željka Kneževića.


Priredio: Božidar Proročić


Željko Knežević (Gornji Rajić, 14.12.1943.). Diplomirao je 1976. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, radio i kao tajnik Društva hrvatskih književnika (1985. – 2008.). Pjesme objavljuje od gimnazijskih dana (Polet, 1960.); uvrštene su mu u 30-ak domaćih i inozemnih antologija, prevedene na više stranih jezika. Piše i kratku prozu, putopis (u: Hrvatski putopisi, 1997.). Objavljene (i nagrađene) zbirke: Pepelom i ružom, 1971. (Nagrada Fonda A. B. Šimić); Svuci svoju kožu (s T. Bilopavlovićem), 1972., Kuća puna vjetra, 1976.; Putovanja, 1981.; Okućnica, 1987.; Pod zidom, 1988.; U tvojim rukama, 1992.; Brdo na okupu, 1997. (nagrade Vladimir Nazor i Duhovno hrašće, 1998.); Lijepo svjetlo dna, 2000.; Izabrane pjesme, 2003.; Kopito trajnoga konja, 2005. (nagrade Tin Ujević i Duhovno hrašće, 2006.); Na vrhu olovke, 2005.; Tvoja ljubav je most, e-knjiga, 2010.; Iskorak iz sna, 2011., Dom za pčele samice, 2015. Nositelj Povelje Visoka žuta žita za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrv. književnosti, 2013., odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1996. Živi i stvara u Zagrebu.


DOM MOJ, ZAPLJUSNUT SVJETLOM

Dom moj nastanjuju sitni pauci
i mravi krilati, kukci pakosni
Teško dišu, dišu nekućevno
rupe od tanadi, olovo u ciglama
Ako otvorim vrata, zapljusnut
svjetlom budućeg ognja, ono prazno
i zauvijek moje, bježi od mene
i od mojih riječi: bijelih
pilića, na pragu
(Brdo na okupu, 1997.)


VUČEM KORIJEN

Vučem korijen iz riječi
kojom hoću reći…
Vučem kao i oni, stari pjesnici,
pjesma je, očito, dublje
Nešto izlazi: voće, povrće,
lišće vinove loze…
Zamišljam valovito kretanje
crnoga repa na bijelom papiru
109
Bože! Što je to?
Sanja? Pomračenje?
Mrtav korijen
vučem prema Suncu
i pjevam, pjevam, pjevam…
(Kopito trajnoga konja, 2005.)


STABLO U KOŠTICI

Već danima teško dižem noge
i hodam polako. Pun zemlje i vode.
I sve teži.
O, staro i truhlo, o moje korijenje
združimo se u čistu lomaču.
Već zamišljam u tami krijes
i kako plamti vatra visoko u zraku
dok miris šume love metafore.
I sad na kasnojesenski tamnoj mahovini
ležim, ležim zemlji na jeziku
i nešto, ništa osobito zapisujem:
Pjesmo, moje šumno
stablo u koštici.
(Iskorak iz sna, 2011)


PLAVETNA SJENICA

U grudi snijega
prespavala noć
Malo sunca
ostalo u zjenici
za lijepo uzlijetanje
u tiho zimsko jutro
Plavetna moja, visoko gore
napokon netko u pahulji
spušta se na zemlju
i pokazuje put
(Dom za pčele samice, 2015.)


CRC

Redovito perem duboke i plitke
tanjure i čujem nešto kao crc.
Pitam se, gdje je tu smisao i kakvo to
značenje ima i može li se o tome
ozbiljnije govoriti s raznim ljudima uz kavu?
Evo, upravo čitam, grickam olovku i slušam
kako radi moj bešumni stroj za pranje rublja
i opet jasno čujem nešto kao crc.
Siguran sam, nije riječ o ptici, ne dolaze
žune, zebe, sjenice ili stidljive grmuše
meni u goste, tek tu i tamo meni poznati
domoljub i razmetljivac, vrabac.
Ne, tako se ne glasa ni crv u jabuci.
On tiho radi i samo za sebe
kao i svaki drugi umjetnik, u samoći.
Krajnje je vrijeme da konačno shvatim
što me to opominje i povremeno uznemirava.
Ne kipi juha u loncu, u kadi ne pliva riba,
ništa, ništa, samo taj crc u uhu.
U redu, mislim, možda je to početak ludila,
možda su se dva puža prepustila ljubavi, ovdje
pod tepihom, možda sam ušao u onu fazu života
kad gori pod nogama i kada se posvuda u stanu
taj crc tiho uvlači u moju novu liriku
sumnjive vrijednosti.
(Dom za pčele samice, 2015.)

Foto: knjiznica-drenovci.hr

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


15 + seven =