Crnom Gorom – Godinje

Sredina marta. Dan je već pristojno duži. Noć se svakim novim danom povlači sve ranije. Ośeća se dah proljeća. Nakon veoma hladne zime, prija martovsko sunce. Priroda se budi i stalno nudi nešto novo. Iz spavaće sobe posmatram izlazak sunca. Danas se sunčev zrak na zidu sobe pojavio ranije u odnosu na prethodne dane. Da, mogao bih od zida da napravim sunčani sat. I kalendar. Linijama na zidu označio bih kojeg datuma i u koliko sati je sunce pośetilo moju sobu. Ne treba ni da ga navijam, ni da mijenjam baterije. Sat će raditi i ove i sljedeće i narednih godina. Tu će biti i za naredne generacije i sa istom preciznošću pokazivati vrijeme.

Probudila se i vinova loza. Mladi listovi, iako još mali, počeli su da pokrivaju sivilo golih prutova. Krenuo je i limun kojeg smo nakon neuobičajeno niskih temperatura skoro prežalili. Nije imao ni jednog lista nakon jakog zimskog śevera, koji je danima ućerivao studen u kosti. Od velike hladnoće, grane su promijenile boju i izgledalo je da ovu zimu neće preživjeti. Nije baš ni malo obećavao, ali smo ga i pored toga redovno zalivali, prihranjivali, obilazili kao dragu osobu. Nadali smo se da će biti dovoljno jak, da savlada nedaću koja ga je snašla. Koja količina radosti zbog mladih, jedva vidljivih listića u vidu iglica, koji su počeli da se pojavljuju na skoro crnim granama. Pobijedio je. Sam. Mi smo bili samo neka vrsta podrške u njegovoj borbi za opstanak.

Nije u pitanju ni vinograd, ni voćnjak, ni plantaže limuna i pomorandži, to je naša terasa ili bolje reći naša želja da i kad nijesmo u prirodi, budemo bar malo s prirodom. To je pokušaj da stan kao dio zgrade ili kolektivnog smještaja, učinimo drugačijim od uobičajenog betonskog sivila. Proljećno buđenje loze, limuna i ostalih zasada na našoj terasi je znak da i mi treba da se probudimo i da je došlo vrijeme za druženje s prirodom. Prethodnih godina to je bilo ono pravo druženje – pješačenje i otkrivanja prirodnih ljepota Crne Gore. Ove godine, iz objektivnih razloga, sezonu izleta morali smo organizovati na drugi način. Opredijelili smo se za obilazak mjesta duž puteva koji se rijetko koriste, odnosno za mjesta van savremenih saobraćajnica. Za početak, predstavljamo vam selo Godinje, na starom putu Virpazar – Bar preko Ostrosa.

Odlazak u prirodu, pośeta nekom novom mjestu, obilazak kulturnih znamenitosti i sl. nikad nijesu kod nas zahtijevali neko veliko dogovaranje. Bukvalno, kao da svi čekaju spremni i dovoljno je da neko pomene put i odmah se svi pojavljuju s rancima. Tako je bilo i ovog puta. Samo se čekala povoljna prognoza vremena. Prvi pogodan vikend i već smo na putu za Virpazar.

Teško bi bilo navesti tačan broj naših dolazaka u Virpazar. Bez obzira što već znamo đe se što nalazi, što već imamo na stotine fotografija, uvijek nam je inspirativan za fotografisanje. Tu je stara urbana cjelina, novi stari most, spomenik, obnovljena tvrđava iznad grada, čunovi na jezeru, jezerska flora i fauna. Ako ništa drugo, makar se između dva dolaska promijeni nivo jezera, pa to uvijek predstavlja novi izazov za ljubitelje dobre fotografije. Nijesmo ni ovaj put čuvali memoriju digitalnog aparata, ni šteđeli bateriju. Dobro smo se opremili da slučajno ništa ne prifali.

Obišli smo varošicu, napravili na desetine fotografija i potražili pogodnu lokaciju za jutarnju kaficu. Nijesmo znali koliko će potrajati do sljedeće prilike, pa je prijedlog za kafu odmah usvojen.

Nastavili smo put uz povremeno zadržavanje na pogodnim mjestima odakle se pruža dobar pogled na jezero. Primijetili smo da se radi na uređenju vidikovaca. To je zaista nešto što je nedostajalo, a pretpostavljamo da će u konačnoj verziji uređenja biti i informativne table, koje će putnicima namjernicima omogućiti neophodne informacije o predjelu koji posmatraju.

Prvo veće naseljeno mjesto kroz koje prolazi ovaj put je Godinje. Nedavno smo ođe bili, ali ovo je mjesto koje morate obići svaki put kad se nađete na ovoj relaciji. Ovo je bila i završna tačka naših prethodnih putovanja u ovom pravcu. Stalno smo u pokretu i sa hroničnim nedostatkom vremena, pa iz tog razloga prethodne pośete ovom divnom mjestu nijesmo opisali u posebnom prilogu. Radimo to sad, mada i ovaj put sa priličnim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme obilaska. U ovom prilogu koristićemo i neke fotografije od ranijih pośeta koje ćete lako prepoznati po jasnijoj zelenoj boji, jer su napravljene u maju kad je vegetacija znatno izraženija, nego u martu kad smo zadnji put obišli Godinje.

Neposredno uz put niklo je novo naselje nakon zemljotresa 1979 godine. Stara urbana cjelina sela Godinja, smještena je na padinama brda Vis, iznad novog naselja. Mjesto je po mnogo čemu karakteristično. Dosta toga ima da se vidi, a i da se čuje, ako budete imali sreće da sretnete nekog od stanovnika Godinja koji se zadnjih godina sve češće vraćaju u svoje selo i vrše opravke već ruiniranih kuća. Treba naglasiti da je selo nakon zemljotresa praktično opušćelo. Dio stanovnika je napravio nove kuće niže oko puta, dio se odselio za Bar, Podgoricu, Virpazar.

Na poziciju stare urbane cjeline sela uticalo je nekoliko faktora. Prije svega to je bogastvo izvorske vode, čuvanje plodnog obradivog zemljišta u podnožju sela, kao i odbrambena funkcija koja je bila jako izražena na ovom uvijek nemirnom graničnom području.

Granično područje i stalna izloženost pogledima neprijatelja, uslovili su da se zaseok formira kao specifična urbana cjelina. Kuće su zbijene, međusobno povezane preko konoba (podruma). To je omogućavalo da se od početka do kraja zaseoka, do izvora i slično može doći kroz konobe, tako da se na taj način izbjegnu pogledi onih sa granične linije koja je išla odmah iznad sela. Naravno, podrumi su imali i drugu funkciju, prije svega za čuvanje poznatog godinjskog vina, kao i drugih potrepština.

Nezaobilazno mjesto svih nekadašnjih značajnijih dešavanja u selu bilo je guvno. Pozicija guvna je izabrana tako da se mora viđeti bilo da dolazite ili odlazite iz sela. Tu se dočekivalo i ispraćalo, veselilo i žalilo, donosile važne odluke od značaja za selo, dogovaralo i uglavljivali datumi, igralo i ljubavilo… Guvno je istorija sela i njegovih žitelja zapisana u kamenu.

U razgovoru sa mještaninom Slobodanom M. Lekovićem saznali smo da na području Godinja ima više izvora i da su to jedini izvori duž cijelog puta do Bara. Čuli smo priču i o donjem i gornjem “točku”, glavnim izvorima sa kojih se selo snabdijevalo vodom. Donji izvor je nestao nakon zemljotresa, dok gornji istom količinom kao nekad nudi dragocjenu pitku tečnost. Vode je bilo sasvim dovoljno i u vrijeme kad je selo življelo punim životom, pa je u Godinju bilo 9 mlinova. Svaka stopa obradivog zemljišta se pretežno koristila za uzgajanje vinove loze. Površine sadašnjeg novog naselja i plodna ravnica ka jezeru bili su poznati godinjski vinogradi. Postoje i planovi revitalizacije sela i njegove turističke valorizacije.

O vremenu prije zemljotresa, kad je selo živjelo punim životom, saznali smo i iz priče rijetke ili možda jedine stalne stanovnice zaseoka Sofije R. Leković. Prethodni put smo je sreli kod izvora koji se zove Gornji točak i u veoma srdačnom razgovoru govorila nam je o nekadašnjem životu u Godinju. Nije to bio ni malo lak život, ali po riječima čestite starice, selo je bilo živo, pa su se sve nedaće lakše podnosile.

U zadnjem obilasku Godinja, u martu 2017. godine, sreli smo je na kamenim stepenicama koje su sastavni dio uskih uličica između redova zbijenih kuća. Ne tako dug protok vremena od prethodnog susreta ipak je učinio svoje, pa se Sofija pomagala drvenim štapom u savladavanju kamenih stepenica. Ođevena onako kako su se nosile stare Crnogorke, potpuno se uklapala u ambijent i njena pojava u ovakvom okruženju, odmah nam je stvorila sliku nekadašnjeg života u ovom selu. Sve je nekako izgledalo prirodno, toplo, prijateljski. Susret sa Slobodanom i Sofijom nije mogao proći bez upornih poziva da budemo gosti u njihovoj kući. Dobri ośećaj gostoprimstva nije napuštio ljude ovog kraja. Planirali smo da nastavimo put preko Ostrosa do Bara, pa po onoj narodnoj „kome je putovati, nije mu drijemati“, nijesmo mogli udovoljiti želji dobrih domaćina.

   

Primijetili smo da se nekoliko kuća obnavlja, a ono što je posebno privuklo našu pažnju je postavljena skela za saniranje dvorca Balšića. Činjenica je nijesmo viđeli radnike, ali se nadamo da skela nije postavljena samo kao dokaz nečije dobre namjere. Na informativnoj tabli našli smo podatak da su Dvori Balšića najvjerovatnije podignuti u XIV vijeku u vrijeme vlasteoske porodice Balšić, kada su ovim krajevima vladali Balša III Đurđević i njegova majka Jelena. Centralni dio Dvora čine četiri spojene konobe, jedna pored druge. Na ulaznom portalu nalaze se detalji kamene plastike: preplet, grb dvoglavog orla i manja niša.

Istorija ovog kraja je nešto o čemu bi se moglo dosta pričati i pisati. Prošli put smo śeđeli u konobu kod Miodraga V. Lekovića, koji nas je domaćinski dočekao i častio domaćim proizvodima. Tom prilikom smo od njega čuli dosta pojedinosti o istoriji ovog kraja. Posebno je interesantna priča o nastanku naziva sela, koja kaže da je ovo selo godilo mnogim gostima tokom njihovog boravka, pa je po tome dobilo naziv Godinje. U tom smislu pominju se i Crnojevići i Balšići, a u ovom selu od značajnijih istorijskih ličnosti boravio je i Sveti Petar Cetinjski.

Boraveći u konobi kod Miodraga V. Lekovića, osim istorijskih podataka koje smo čuli, bili smo u prilici i da vidimo razne predmete koji su nekad bili u stalnoj upotrebi. Danas izazivaju znatiželju mlađih, a onim vremešnim koji dobro pamte kad i kako su se koristili, golicaju dušu i bude śećanja na minula vremena.

Neposredno nakon obilaska Godinja, u želji da sakupimo što više sadržaja za budući prilog, kontaktirali smo Ljeposavu Bebu Aleksić koja je rođena Leković. Željeli smo da čujemo interesantne detalje iz vremena kad je živjela u Godinje. Bez obzira na veliki protok vremena, śećanja su kristalno jasna i dovoljna za jedan poveći prilog o ovom interesantnom mjestu.  Ovaj put tražili smo detalje koji se odnose na priču o crnogorskoj ljepotici koja je učestvovala na smotri ljepote u Londonu 1907. godine. Dogovor je bio da se u narednom periodu, nekom pogodnom prilikom ta śećanja zabilježe i tako dragocjeni podaci o nekadašnjem životu ovog sela sačuvaju od zaborava. Priroda je nepredvidiva, nažalost Ljeposava nije uspjela da pročita ni ovu priču a sa njom je otišlo veliko bogastvo narodnih priča, pjesama, običaja, života ljudi ovog kraja. Kao potvrda tome, osim priče o Crnogorki koja je učestvovala u Londonu na smotri ljepote, navešćemo i jednu pjesmu koju smo tada zabilježili.

Crnogorska ljepotica koja je predstavljala Crnu Goru u Londonu, bila je Milena Delibašić iz Spuža koja se kasnije udala za Nika Lekovića iz Godinja, pa svi Godinjani ovu priču rado pričaju, a Milenu zbog svoje ljepote, dobrote i čestitosti doživljavaju kao da je rođena u ovom mjestu. Ljeposava nam je kazala da je priču čula od Milene, a uostalom ovu priču su svi u selu znali, baš kao da su oni bili u Londonu. Uglavnom, kako je knjaz Nikola nastojao da i Crna Gora u mnogo čemu prati ostale zemlje, odlučio je da se i ona pojavi na smotri ljepote u Londonu. Uslovi učešća su bili takvi da je trebalo da nastupe dva para iz svake zemlje. Knjaz je pozvao svoje povjerljive ljude i dao im zadatak da u kratkom roku pronađu momke i đevojke koje će na pravi način predstaviti Crnu Goru. Nije to bio ni malo lak zadatak, ali su ga knjaževi izaslanici Janko Vukotić i Mitar Martinović vrlo uspješno i brzo riješili. Odabrali su Milenu Delibašić iz Spuža i Petrušu Uščumlić iz Pive. Momci su bili Kosto Milić iz Lješkopolja i Mašan Ćupić iz Preśeke kod Nikšića. Naočite i stasite Milena i Petruša, koje je priroda nagradila ljepotom kao malo koju đevojku, nijesu mogle ostati nezapažena. Đevojke za najveća svjetska takmičenja su tu, trebalo je još „samo“ ubijediti roditelje da odobre njihov odlazak u London. Nije to bogme bilo lako, kaže Ljeposava, ali kako knjaza odbiti. Trebalo se spremiti za put, ponijeti najljepšu ođeću i dostojno predstaviti Crnu Goru. Izabrane su najljepše crnogorske nošnje i date parovima za njihov nastup u Londonu. E, kad su se sastavile te dvije ljepote, kad su obukli crnogorske nošnje, ljudi kažu nijesi mogao oka od njih odvojiti. Nije onda bilo nikakvo čudo što su takvi ljepotani, ta dva crnogorska para bili najzapaženiji u Londonu. Ostali su puna tri mjeseca, a za to vrijeme nije hvalilo ni predstavljanja, izleta, poklona, raznih ponuda, čak i bračnih. Mileni i Petruši je siromašna Crna Gora bila iznad sve te ljepote i bogastva, pa takvim ponudama nijesu pridavale važnost. Nije to ostalo nezapaženo pa su te vijesti došle i do knjaza Nikole koji je po povratku pitao crnogorske ljepotice zašto nijesu prihvatile ponude. Odgovorile su mu: „Gospodaru, nijeste nas poslali u London da se udamo, već da predstavljamo Crnu Goru“.

Pjesma koju smo prvi put čuli, a koju je bez obzira na odmakle godine Ljeposava čak i otpjevala da bi imali pravi ośećaj kako se tada pjesma pjevala ide ovako:

ĐEVOJKA JE IŠLA

Đevojka je išla, za gorom zaišla
za gorom zaišla, ranjenika našla.
Ranjen glavu diže, đevojka pobježe.
Đevojko ne bježi, rane mi preveži
ako ja ozdravim, neću da t’ostavim.
Đevojka se vrati, rane previjati
Kecelju derala, rane previjala.
Kad je ozdravio, on je ostavio
U momaka vjera, k’o na moru pjena
Đevojačka vjera, tvrđa od kamena.

AUDIO SNIMAK PJESME

Kad se spuštate iz sela ka glavnom putu, pada u oči malo ostrvce u Skadarskom jezeru nedaleko od obale ispod novog naselja. To je ostrvo Grmožur, danas naseobina ptica, a nekad je to bio poznati zatvor, nešto kao crnogorski Alkatraz. Za ovo ostrvo, kao i zatvorenike i njihove čuvare, postoji jako puno interesantnih priča, no Grmožur i te priče ostavićemo za neku drugu priliku.

Napuštamo Godinje, posve sigurni da ćemo ga svakom pogodnom prilikom opet obilaziti. Novim obilaskom, nadamo se, biće sve više obnovljenih kuća. Ono što će sigurno nedostajati ovom predivnom mjestu je žagor đece, stalni stanovnici, druženje na seoskom guvnu, veselja i po neka izvorna narodna pjesma. Ponajviše, već sad, nedostajaće ljudi koji mogu svojom pričom vjerno dočarati nekadašnji život ovog čarobnog mjesta.