02. april 2016.
Prije dvije godine, početkom maja, bili smo na pješačenje od Kotora do prevoja Krstac, na putu za Njeguše. Koristili smo pješački put koji se od Tabačine, vijugavim serpentinama iza zidina Starog grada, penje uz strme kotorske strane ka vidikovcu Praćište i dalje do prevoja Krstac. Očarani pogledom koji je prisutan tokom cijelog puta, već tada smo bili sigurni da svojim čulima moramo bar još jednom priuštiti ovu ljepotu. I evo nas, na istom mjestu i sa istim ciljem – popeti se nekih 930 metara nad morem i provesti predivan dan sa Nevjestom Jadrana.
Prvo što smo ugledali kad smo došli u Kotor, bio je veliki kruzer. Usidren u luci, u neposrednoj blizini Staroga grada, svojom veličinom i izgledom podśeća na modernu ozvučenu višespratnicu u kojoj kućni savjet dobro funkcioniše i svako malo šalje određene informacije svojim stanarima. Slušali smo ih naredna dva sata dok nijesmo zamakli na drugu stranu brda. Vikend je, i još je relativno rano, jedina živost se ośećala na gradskoj pijaci, đe su trgovci uveliko pripremali svoje tezge. Subota je u Kotoru pazarni dan, otuda i više ljudi na pijaci nego ostalih dana.
Prognoze su govorile da će subotnji dan biti vedar, sa znatnim povećanjem temperature. Poranili smo, u namjeri da veći dio puta pređemo prije nego što sunce počne da prži, kako to već zna na kamenjaru iznad mora. Iznenadilo nas je oblačno vrijeme, ali dogovoreni sastanak sa Nevjestom Jadrana nijesmo htjeli ni po koju cijenu da otkazujemo. Grad je još spavao, ulice su bile puste, jedva da smo uočili po nekog prolaznika. Dvije vremešne gospođe stajale su između ulaza u svoje kuće, živo su nešto komentarisale, očigledno naviknute na jutarnju čašicu razgovora. Nijesmo imali namjeru da prisluškujemo, ali uske uličice su učinjele da smo njihov razgovor morali čuti i ako to nijesmo htjeli. Pominjale su prognozu, sunce, 26 stepeni, reumu i možda po nekog metereologa. Nijesu bile raspoložene za fotografisanje, uz opasku da nijesu one tih godina da bi bile nekom interesantne, a i mi smo krenuli sa fotografijama na šte srca, kao da je lijek u pitanju.
Izašli smo iz Starog grada preko mosta koji vodi na Tabačinu. Posmatrali smo zidine po grebenu brda koji nadvisuje Stari grad, kao i rijeku još uvijek bogatu vodom, koja je nekad predstavljala prirodnu prepreku i zaštitu zidina grada. Pošli smo do putokaza da još jednom provjerimo dužinu puta i vrijeme potrebno da se popenjemo do prevoja Krstac.
Izostavićemo u ovom prilogu opisivanje Kotora. Uvažavajući bogatu istoriju i kulturu drevnog grada smatramo veoma neprikladnim da se u ovom prilogu u kratkim crtama piše o gradu koji datira još iz antičkog vremena. Stara urbana cjelina ima veliki broj znamenitosti, od katedrale Svetog Tripuna, preko velikog broja crkava i palata, muzeja, karakterističnih objekata iz raznih epoha, pjaceta i uličica, znamenitih ljudi iz raznih oblasti umjetnosti, kao i čuvenih pomoraca, grad kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a… Sve to, prosto je nemoguće predstaviti u kratkim crtama. Za takav pokušaj neophodno je vrijeme, studije, knjige, dokumenti, arhive… Uvjereni smo da je bar dio navedenog javnosti poznat, pa eto dobrog razloga, da ako još neko nije, obavezno pośeti Kotor i sebe učini bogatijim.
Uputili smo se ka početku puta i pripremili opremu. Osmotrili smo vješto pravljeni put sa ko zna koliko serpentina. Nijesmo našli pouzdan podatak koliko ih zaista ima do Praćišta, pa smo se zapitali da li su vrijedni graditelji neđe zapisali njihov broj. Sa desne strane, iznad puta uzdižu se zidine Staroga grada. Pripremajući se za ovaj pohod, pronašli smo i neke podatke o zidinama koje okružuju urbano istorijsko jezgro grada. Nije poznato vrijeme početka rada na zidinama, ali je više nego sigurno da je to rađeno u kontinuitetu vjekovima. Smatra se da su dograđivani sve do 19. vijeka. Dužina zidina je između 4-5km i sa śeverne strane od korita rijeke Škurde penju se ivicom brda Sv. Ivan do njegove najvisočije tačke, gđe se nalazi istoimena tvrđava.
Stigli smo na početak starog crnogorskog puta, omiljene rute za mnogobrojne izletnike i planinare. Čak i oni koji nedovoljno poznaju istoriju ovoga kraja, mogu naslutiti kakav je značaj nekad imao ovaj put za široko zaleđe Kotora. U neposrednoj blizini početka puta, na Tabačini, nalazio se crnogorski pazar, đe su Crnogorci upravo ovim putem donosili svoje proizvode i prodavali ih ili razmjenjivali za one koje nijesu sami proizvodili. Put su koristili Crnogorci kad su odlazili u svijet, ali i mnogi izvanjci koji su dolazili u Crnu Goru. Napravljen je na ostacima rimskog puta. Prema nekim podacima, izgradnju puta je pomogao Petar II Petrović Njegoš, koji je dobro procijenio njegov značaj za Crnu Goru. Vladar i vladika crnogorski se kretao ovim putem tražeći blažu klimu koja je odgovarala njegovoj bolesti, kao i prilikom njegovih putovanja van Crne Gore, pa se još često naziva i Njegošev put. Naravno, i Austrougarska koja je bila na ovom prostoru dala je svoj prepoznatljivi pečat ovom putu.
Sve do izgradnje kolskog puta od Škaljara preko Trojice do Njeguša i dalje ka Cetinju, pješački put je imao izuzetan značaj. Vidi se to i po kvalitetu gradnje ovog puta, koji je do vidikovca Praćište kompletno rađen od pravilno tesanog kamena. Veći dio puta i danas se nalazi u dobrom stanju.
U želji da vam što bolje prikažemo detalje sa našeg izleta, u ovom zapisu smo koristili i dio fotografija koje smo napravili prije dvije godine, a njih ćete lako prepoznati po bujnijem zelenilu jer je tada bio maj mjesec i vegetacija je bila znatno izraženija.
Već smo poprilično odmakli vijugavim putem, koji zbog istog uspona omogućava relativno lako savladavanje visine. Pažnju nam je privuklo stado koza, koje se sa lakoćom pelo na uzvišenje iznad zgrade kotorskog vodovoda. Poput najvještijih alpinista, skoro na vertikalnoj stijeni, nalazili su izdanke sočne trave. Na ovako oskudnom terenu, zaista se moraju izboriti za svaki zalogaj. Svjesni te činjenice, nijesmo bili previše iznenađeni kad smo viđeli kozu na drvetu, u blizini sela Špiljari.
Pravo iznenađenje i oduševljenje je tek slijedilo. Neposredno ispred jedine naseljene kuće u selu Špiljari, na kraju jedne od mnogobrojnih serpentina, mirno je odmarala krava i netremice posmatrala zaliv. Svojim šarama podśetila nas je na one “ljubičaste” krave iz Švajcarske koje gledamo na televiziji, za koje kažu da daju mlijeko za poznate Milka čokolade. Sigurni smo da se ni one ne mogu pohvaliti ovakvim pogledom. Ljudi dolaze iz raznih krajeva da bi bar jednom uživali u ovom pogledu, a gospođa Šarulja to ima pred očima svaki dan. Znajući da jede zdravu hranu sa ovog područja, pije čistu vodu i uživa svakodnevno u nevjerovatnom pogledu, više smo nego ubijeđeni da je njena varenika neuporedivo kvalitetnija od gore pomenutog mlijeka.
Stigli smo u Špiljare. Selo je praktično skoro napušteno sa velikim brojem oronulih kuća i crkvom koja nije ništa u boljem stanju. Dvije kuće odolijevaju vremenu, a samo u jednoj od njih ima stalnih stanovnika.
Jedina porodica koja ovđe stalno živi, bavi se stočarstvom. Teren nije baš bogat hranom, pa su koze najbolji izbor za ovo područje. Primijetili smo i nekoliko krava, ali i neophodne mazge pomoću kojih je i danas, kao i mnogo ranije, jedino moguće dopremiti razne potrepštine iz Kotora.
Prolazak pored jedine naseljene kuće prije dvije godine, ostao nam je u śećanju i po iznenadnom lavežu malog ali veoma ljutog i upornog psa, koji je odjednom iskočio između kamenja, kao da se pojavio niotkud. Potpuno ista reakcija i ovaj put i isto nepovjerenje prema svim neznanim gostima. Gledajući kojom žestinom zateže lanac kojim je vezan, zapitali smo se šta bi radio da je veći. Naravno, priroda ponašanja životinja je drugačija od reakcije ljudi, pa smo shvatili da ustvari u toj varijanti ne bi sigurno ni reagovao. Svjestan svoje veličine vjerovatno bi samo registrovao naše prisustvo, bez bilo kakvih manifestacija svoje nadmoći.
Iznad sela se nalaze obronci planina koje dominiraju svojom ljepotom, ali za one koji žive u njihovoj neposrednoj blizini, znaju predstavljati i potencijalnu opasnost. Sliku sela i života sa prirodom i od prirode, upotpunila je pojava čovjeka koji je sa ivice kuće dvogledom posmatrao kretanje stada, ali i eventualnu pojavu orlova koji mogu biti prijetnja za njegovo stado. Priśetili smo se narodne pjesme čiju strofu navodimo, a koja je ovđe još uvijek iz prave aktuelna: “Zaželje se srce moje/piti vode sa izvora/gledat’ stado kako pase/branit’ jagnjad od orlova”.
Došli smo do prvih temelja na kojima su bile postavljene podstanice nekadašnje teretne žičare. Ovo je bio jedan krak žičare. Zbog njenog nedovoljnog kapaciteta, napravljen još jedan krak iz Škaljara. Impresioniraju svi podaci koje smo našli o ovoj žičari, posebno ako se uzmu u obzir vrijeme i uslovi u kojima je građena, kao i vrlo nepogodan teren. Kasnije smo primijetili i naredne temelje žičare. Ovo malo što je ostalo kao spomen na nekadašnju žičaru, dovoljno je da se u glavi stvori njena slika i da izazove divljenje njenim graditeljima.
Pogled se širi sa svakom pređenom serpentinom. Svakim sljedećim korakom postajemo svjesniji opravdane opčinjenosti Lorda Bajrona, Šantića i mnogih drugih “najljepšim spojem zemlje i mora”.
Rastinje u donjem dijelu puta je dosta oskudno. Na rijetkim zaravnima i travnatim djelovima oko puta može se viđeti sitno poljsko cvijeće, majčina dušica kao i veoma interesantni oblici koje su napravile puzavice na golom kamenu.
Stigli smo do Praćišta, mjesta na kojem se uobičajeno pravi odmor, ali i zastaje dah od ljepote pogleda na Kotorski zaliv. Naravno, ovo je i mjesto gđe se prave fotografije za “dugo śećanje”.
Nakon kraćeg odmora nastavili smo put i ubrzo došli do raskršća. Postoje dva puta kojima se može doći do prevoja Krstac. Lijevi vodi jednim dijelom kroz četinarsku šumu a potom kroz kamenjar, sve do izlaska na kolski put. Desni put cijelom dužinom ide kroz četinarsku šumu i izlazi na kolski put, neposredno ispod sela u Žanjevom dolu. Od izlaska na kolski put do prevoja Krstac, još je par stotina metara asfaltnim putem. Opredijelili smo se za uspon lijevom trasom, a za povratak ćemo koristiti desni krak.
Nastavljamo kretanje lijevim dijelom staze. Ovo je slivno područje rijeke Škurde, pa iz podnožja šume dopire šum vode koja se spušta niz dosta strmi kamenjar. Ubrzo smo naišli na tok rijeke, a potom i na kameni most koji je u ovo doba godine ostao bez vode. U ovom dijelu su mogući odroni kamena, pa je oprez neophodan. Oprezno smo prešli gornji dio staze i uskoro se našli na put koji od Cetinja preko Njeguša vodi do Kotora.
Kako se radi o značajnoj nadmorskoj visini, moguće su brze promjene vremena. Naglo su se pojavili tamni prijeteći oblaci. Toliko su bili niski da nam se učinjelo da ih možemo dohvatiti rukom. Prizor djeluje dosta nestvarno, ovđe se kreću gomile oblaka i prijete iznenadnom kišom, a dolje predivan pogled na zaliv okupan suncem.
Primijetili smo i nešto što nije bilo prije dvije godine, ZIP LINE kao dopuna turističke ponude ovog kraja. Nakon pređene staze, za kraj, nije na odmet još malo adrenalina. Na kolskom putu za Kotor uživali su u vožnji i panoramskom razgledanju biciklisti i motorciklisti kojima je put očigledno bio inspirativan za vožnju.
Napravili smo par fotografija i žurno nastavili ka restoranu “Nevjesta Jadrana”. Bilo nam je neophodno osvježenje, ali i sklonište od skoro sigurne kiše. Nakon odmora, odlučili smo da krenemo, pa makar iskusili proljećnu kišu. Nizbrdica i dobra staza koja ide kroz borovu šumu, omogućila nam je da veoma brzo dođemo do raskršća iznad Praćišta. Udaljavanjem od prevoja Krstac, već smo smanjili mogućnost iznenadne kiše. Ponovo smo zastali na Praćište, da sa te pozicije još jednom bacimo pogled na Kotor. Nastavili smo spuštanje ka Kotoru.
Prije dvije godine, u povratku, u selu Špiljari, skrenuli smo sa glavne staze i obišli Stari grad. Ovaj put smo nastavili kretanje ka Tabačini, pa vam prikazujemo par fotografija Starog grada od prije dvije godine.
Spuštili smo se na Tabačinu i istim putem kroz Stari grad uhvatili prečicu. Od oblačnog i tmurnog jutra, dan se potpuno razlikovao. Sunčan i jasan, omogućio je brojnim gostima sa kruzera da obiđu Stari grad. Grad je pružao sasvim drugu sliku od one jutrošnje. Činjenica, nije više bilo vremešnih gospođa sa početka priče da komentarišu vrijeme, vjerovatno zadovoljne što se obistinila prognoza meteorologa, ali je grad živnuo i ulice su bile pune gostiju. Izašli smo na glavni ulaz Starog grada i u prolazu registrovali da je pijaca opušćela i da baš ni po čemu ne podśeća na onu sliku od jutros.
Posve smo sigurni da većina zna za ovaj put, ali da se još uvijek nije odlučila da direktno na terenu ispita kako to izgleda. Opis našeg izleta do prevoja Krstac, nadamo se zanimljiv, ima za cilj da vas podstakne da lakše donesete odluku, da jedan dan odvojite za druženje sa prirodom. Zamislite proljećni dan na ovom putu u veselom društvu daleko od dnevnih obaveza, ili samo vi i voljena osoba i stisak ruke. Razmislite kako bi ovo bila idealna šetnja za vašeg kućnog ljubimca, kakve bi tek fotografije mogli da postavite na Instagramu i Fejzbuku. Ako ste amater ili profesionalni fotograf, neće vam nedostajati kadrova, ako ste skloni slikarstvu ovo su najdivnija mjesta za vaš štafelaj, ako se bavite pisanjem, inspiracija će biti na pretek. Činjenica je da uz put nećete popiti dojč, ali ćete sebi priuštiti obrok na čistom vazduhu, na trpezi od kamena, sa najdivnijim pogledom koji možete zamisliti. O zdravlju da i ne govorimo – bićete puni snage i dobro raspoloženi, doćeraćete liniju, a na cukar ćete zaboraviti, ako ga imate previše. Nadamo se da već tražite pogodne crevlje za ovaj izlet, a sigurni smo da ćete biti oduševljeni i nadahnuti, ništa manje nego što je to bila ekipa portala Montenegrina.net. Možda se sretnemo na ovom ili nekom sličnom putu, kojih po Crnoj Gori ima dosta. Živjeli!
