DA NIJE NEDAJBOŽE ONO NAJGORE
-ŽENSKA PRIČA-
Bilješka o piscu
Marija Čolpa je rođena 1970. godine u Kotoru.
Završila studije umjetnosti u Beogradu, na Akademiji umetnosti “BK” – odsjek dramaturgija.
U toku primorskog odrastanja postaje pasionirani kušač mora i vjetra, pa neko vrijeme provodi i kao ronilac i jedriličar. Istražuje mentalitet Boke kroz kulinarstvo.
Marija Čolpa je kolumnista nezavisnog nedjeljnika Monitor i urednik edicije o Crnogorskoj kuhinji u Matici crnogorskoj.
Živi u Herceg Novom i Sarajevu.
DA NIJE NEDAJBOŽE ONO NAJGORE
-ŽENSKA PRIČA-
Ova priča je namjenjena ženama domaće geografije, s ciljem buđenja iz zdravstveno – obrazovne nesvijesti. Da bi ih preveli do svijesti potrebna je volja, vrijeme i nadčovječanski napor svih učesnika ove plemenite misije. Pošto smo pripovjedačko- slušalački narod, ubijeđena sam da će ovakva forma spisateljskog nabiljavanja, pronaći put do ciljne grupe, svoje domicilne predstavnice.
Evo kako to izgleda uživo. Na pitanje: Uradiš li autodetekciju (samopregledanje) svoga tijela? Pipaš li možda neku kvržicu, potkožno zadebljanje? – Stvorih od prijateljica ne prijateljice, od drugarica – bjegunice! Zaradila sam o čas posla nepoželjan prefiks (ona što puno pita), doživjela isčuđavanje s bečenjem i neizostavno mrsko negodovanje: Pušti me toga! Nijesam vala poluđela da sebe samu pregledavam?! Promjeni temu ako samnom misliš kafu pit’! Htjedoh se obratiti njihovim muškarcima, no ubrzo uočih ”zonu sumraka” ovakvih tema i dilema. Obeshrabrena na trenutak odustadoh. Ali mazga u meni mi nedade mirovati, pa nastavih dalje. Na margini znanja zatekoh uži i širi porodični krug. Đe god mrdneš – mrka kapa! Niti ko želi, niti se trudi za validnijom informacijom ili konkretnijim znanjem iz ove oblasti.
Uprkos svemu, uočila sam da čim se ko ozbiljnije razboli usljedi spremno pitanje: Da nije ono najgore? Ili se konstatuje: Oboljela je od nedajbože onog najgoreg?
Šta im to zapravo znači? Zašto se najnormalije takve bolesti ne nazovu svojim imenom: RAK- TUMOR- LEUKEMIJA – LIMFOMI – METASTAZE ? Čemu tolika misterija? Čini mi se da to ipak dolazi iz stečenog znanja o vragu – đavolu? Izgleda da ih je neko (neđe) pogrešno naučio, da ako se izgovori đavolje ime, mogu upasti u klopku, pa tako od nagažene jakosti đavolje moći, postati njegovim poklonikom (?!) Eto, zato se njegovo ime ne izgovara! Zato se naziva ”tamo onaj” i ”u snu se ne snio”. Takođe su pogrešno protumačili vjerske knjige ( a sve u nedostatku pismenosti), da ukoliko izgovoriš ime đavolje, automatski se deklarišeš kao njegov pristaša, zaljubljenik, obožavalac.(?)
Valjda su iz istog razloga rješili da ne spominju ime (kobne) bolesti. Može biti da su upleteni i razlozi, da se od pretjeranog spominjanja ne ”nasluti” bolest. Vikale bi žene: Što to zboriš? Ne sluti, tako ti boga? Dakle, nauk je: nikako ne pominjati imena, prezimena, dijagnoze, institucije, aparate za dijagnostiku, histo –patološke parametre, ama baš ništa. Zato jer je to (u narodu) zabranjeno!
To bi u prevedenom smislu značilo: Ako što i primjetiš, ne govori nikome! Ukoliko napipaš kakvu grudvicu, ranicu, promjenu na ožiljku, drugačiju boju bradavice… Ni glas da nijesi pustila! Da ne bi naslutila, nedajbože, ono najgore (?!)
E tako funcioniše naše ”veselo” društvo, ove geografije, ove edukativne moći. Niti obrazovane svijesti niti želje za obrazovanjem. Još se posjećuju babe gatare, liječe se salijevanjem strave, gledanjem u kašike i gašenjem olova. Mamografija je poznata kao i Tunguzija. S tim što je ovo prvo aparat za praćenje promjena na dojci, a ovo drugo je zaista postojeća regija Sibira.
Kod nas se žena ”skida” pred doktorom, jedino ako mora. To znači da je krajnji vakat, i da joj je još samo to preostalo. Žalosno je što se kod takvih slučajeva otkrivaju neki drugi, odocnjeli stadijumi bolesti. Kad se ”ispucaju” sve ludorije alternativne medicine, dođe se na vrata oficijelne ordinacije. Kad je ”lele i kuku”, tada se priziva doktor i njegovo znanje. Ne kapiraju, da je to već treći čin, od već zalaufanog pozorišnog komada –”in continua”. To su dijelovi od procesa koji je već odavno u organizmu. On je zaludno davao signalizaciju preko: boli, crvenila, tegobe, glavobolje, varijabilnog krvnog pritiska, niske tjelesne temperature, malaksalosti, nemoći. A domaćica od bolesti se lagala da joj je to ”nešto” drugo, samo da nije nedajbože ono najgore(?!). I dok traje to svjesno zamajavanje, to ”nešto”, u organizmu napreduje i razmnožava se brojkama, od kojih se pada u nesvijest.
I tako odlaze na svijet, mnoge duše, koje su imale šansu za spasenjem i kvalitetnijim životnim tokom. Zlosretno su rođene, na pogrešnoj ariji, u pogrešnom istorijskom tempu. Da su se rodile u nekoj sretnijoj sredini, naučili bi još u osnovnoj školi šta znači riječ- Prevencija. Kad bi savladali teoriju da je bolje spriječiti, nego liječiti- koračali bi dalje. Potom bi se upoznavali sa metodama i tehnikama, zdravog života. Ako bi pored ponuđenog (dobrog) modela življenja izabrali nešto drugo? U tom slučaju bi odluka okarakterisana pod – ”sloboda izbora”. Nema moranja! Sama pala – sama se ubila. Ako je glupa pa ne shvati sve objašnjeno i raslojeno na sitne parametre- molim lijepo!
Usput te iste prosvetiteljske presone, s druge (sretnije) geografije, nauče svoje stado i šta znači riječ Anamneza. Dakle, ukoliko je neko u porodici imao ”ono” najgore, ili nedajbože umro od ”onoga”, to se lijepo upiše u tu rubriku. Postoje kod tih ”sretnih” društava timovi, koji brigu brigaju, o takvim bar – kodovima. Imaju oni i naučnike koji se bave nasljeđivanjem. Kod pomenutih obrazovanja i malu đecu, brzo nauče da se takve čike zovu Genetičari. Kad ti čudni ljudi, sa još čudnijim imenom, uzmu samo jednu tvoju dlačicu, ispričaće ti ”Markove konake” da ti se zamanta svijest. Sve ti oni znaju. Te kako ti je tata bio, đede, njegova mama, i sve u krug. Neku porodičnu vam, abnormalnost, čika genetičar, čas posla objasni. Kao kakav moderni vrač i on govori u šiframa: DNK, RNK, rezus faktori, nukleoni, protoni… Da ti objasnim, tako genetičar broji informacije, kojima ti može ”daleko bilo” – glavu spasiti. Ukoliko se dođe ”na vrijeme”, ako se neki od tih nedajbože tumora, ne zakoti, zapusti. Takvi ljudi, vjeruj mi na riječ, zaista izvode čarolije. Naravno uz svesrdnu pomoć nedajbože Onkologa. Taj ti je čika stvarno, pravi pravcati doktor. Nijesi znala?
Dakle, taj Onkolog, je najobičniji specijalista za sve ”ono” o čemu se ne smije zucnuti. On (u našem narodu) dođe kao pogrebnik, otpravnik na ”onaj” svijet. Baš kao u ispovijedaonicu, se ulazi kod tog nemilog doktora. Sva bulumentozna porodica se sa bolesnom ”drugom” zaputi – pravo u onkologošku ordinaciju. Svi plaču i svi su zbunjeni. Očekuju riječi umirenja, a leleču i dan prije i dan poslije. Oni i ne slušaju šta im taj čovjek govori. Prvo, u startu misle da ih laže. Jer nije normalno ( misle oni), da im u lice kaže da će im (ona) nedajbože umrijeti. A i normalno je da ih slaže, zaključuju. Pa neka ih malo i slaže, ali neka barem kaže kada će umrijeti. (?) E to je stvarno najčudnije od svega! Ovako to izgleda: Doktore naš dobri i pošteni, koliko još? Eto, koliko ima… još, da živi? ili Kad’ će molim vas lijepo, ona umrijeti?
I opet se svi igraju boga. Ljudi moji, nema tog onkologa, patologa, radiologa, ginekologa koji zna takav odgovor. Nema Takvoga! To su ljekari, a ne proroci. Oni znaju da gledaju nalaze, a ne u znakove predskazanja. Išli su u škole od nauke, a ne okultizma. Oni zapravo hoće da im on (doktor) kaže koliko ona ima još do kraja života? Nije li to stravična konstatacija?
Tvrdim ti da nema tajminga i da uvijek postoji rješenje. Ali uvijek i vazda! Za nekoga je to beskrajno čekanje. Drugome izgleda kao uzaludno nadanje, ali je (ipak) – rješenje. I nije istina, da bilo ko, može da zna kada dolazi trenutak smrti. Kad kažu ( u narodu): Eto ima još dva-tri mjeseca. Toliko joj je ostalo. Greote… Ma šta joj je ostalo? Ona (on) može da se izliječi na tri-četri-sad! Naravno! Šta se sad, isčuđavaš? Svakoga dana se u nekoj od svjetskih labaratorija pronađe lijek za neko oboljenje. Možda se u takvim čekaonicama straha, provuče lijek alternative, kao zamjenska terapija. Ako se time može kupiti vrijeme, prolongirati život, zaista nije važno pravo značenje riječi alternativa. Bitno je da ima spasa, da nada nije zaludan posao. I dok se borim sa sopstvenim demonima zdravstvenog aspekta, ne prestajem misliti o svima onima koji se usuđuju govoriti o vremenu umiranja?
Možda ta ista odlelekana bolesnica ode u program spasenja? Krene na intervenciju poznatiju kao – transplantacija kosne srži? Da, dragi moj, preko neke organizacije, rodbine, donacije, prijateljstva, ili puke sreće. Možda se to trajanje života nastavi za koji dan više. Naravno da se to nikad ne zna. I gle čuda ne umrije ”druga” u zakazanom terminu. Preteče, moj sokole?! Naravno da se i za takav ishod ima objašnjenje (u narodu): Dobro je ćuti, da nije na vrijeme došla, umrije nam na rukama!
Hoću sad lijepo da mi neko objasni šta znači termin: Na vrijeme. Valjda bi to trebalo da znači da se spasila? Da je bila toliko mudra, pametna, osviješćena? Da je na vrijeme i na vakat krenula kod doktora? Da li znači i to da je ta emancipovana žena, pronašla najboljeg dijagnostičara i brzinom svjetlosti, preduhitrila opaku bolest, te je pobijedila zahvaljujući vremenskoj distanci?
E lijepi moji, ništa od svega toga. Da pojasnim primjerom: Ta naša ”druga” je npr. slučajno pala u nesvijest, pa je dobačiše do bolnice, gdje se pri rutinskom pregledu konstatova ”očigledno” tumorno tkivo, te se kao takav slučaj, hitno uputi na operaciju. Tada se ustanovlo, da je slučaj ( na sreću) rješiv, da je tumorno tkivo u svojoj čvrstoj čahuri, te da ga je moguće odstraniti bez kobnih posljedica.
Ovaj primjer, ti može reći da postoje slučajevi, koji preskoče, prezube to umiranje, pa se zbog nekog drugog slijeda okolnosti, spasu muka i prebrze smrti. Nažalost, takvih primjera je jako malo. Mnogo je više onih stidnih, pritajenih, konzervetivnih, nemoćnih, neupućenih, izblamiranih svojom bolešću. Strava!
U nas, žena nema kad da bude bolesna. Dok svima namiri, dok poredi, za sebe joj ne preostaje ni zera vremena. O sebi samoj ”naša’‘ žena nema neko posebno mišljenje. Više misli šta joj drugi kažu. A najbolje je da se govori: Kako je vrijedna… Kako zna oko kuće, đece… ma prava je domaćica, ova naša nevjesta! Nedajbožeda je što zaboli, da smrša, da vidno propadne. E takva snaha nije baš dobra. To joj se onda ne slovi na muža, već na familiju iz koje dolazi. Metiljavi su, valjda je takva na njih. Ovakve primjedbe zavrijedi, uprkos svemu – kukavica crna. Ako kojim slučajem oboli, onda je to stvarno do ”nje” i ”njene krvi”, jer su joj od muža, (priča se) svi zdravi. Kad se dobro izviču, izleleču, jedino se kvalitetno raspituju o kraju. O smrti.
Upravo takvi ne razumiju da je današnji svijet mnogo brži, napredniji, od njihovog ”prizemlja”. To su kao paralelni svjetovi. Teško je suočavanje takvih dimenzija. Može da dođe do gubitka slike, zbog nedovoljnog poklapanja kvaliteta rezolucije. Uostalom takvoj da objasniš da se danas liječe mnoge nekada neizlječive bolesti? Kako joj ubaciti u glavu da je potrebo samo posjetiti doktora i izvaditi nalaze? Možda možeš objasniti da je ultra zvuk, ekran kao tv, i da se tu sve vidi kao na tv-u. E, ako joj pomeneš skener – gotovo je. Nakon te zlorade informacije pristupiće kupovini korote i pitanja o kraju života ti ne ginu. Skener, pa to je jedan najobičniji uvećani ultra zvuk, na kojem čika doktor ( opet nerazumljivog imena) Radiolog, pročita nalaz. S njima se takve, strave čak i susresti – jer čitaju glasno nalaze na onom ”đavoljem”, latinskom jeziku. Nemilo se rukuju s ovim Radiolozima, jer su takvi doktori (po njima) najvjerovatnije ozračeni. Vazda se vuku po tim mračnim sobama i samo se zrače s tim rengen aparatima. (?) – komentarišu neupućeni uplašeni pacijenti.
Ovo ti sve govorim jadna ne bila, da se dovedeš u svijest. Okreni se oko sebe, prepipaj dojke, vrat, potpazušne jame. Ne stidi se! Ne mora te niko viđeti. Sakrij se, zaključaj se iza devet brava, ali to napokon uradi kako treba. I nemoj da se straviš ako pod prstom napipaš, osjetiš neku promjenu. To ne mora da znači ama baš ništa. Vjeruj mi kad ti kažem. Pođi do ljekara, neka i on poglega. Nemaš se čega stiđeti. Njima ti nijesi zanimljiva na taj način. Oni su ti moždano davno ”operisani” od golotinje i golih žena. Njihov je posao da ne vide tvoje obline, već da prepoznaju problem, koji se (ako ga ima) može liječiti. Uostalom, ne mora ti niko iz doma znati da ideš na ”takav” pregled. Lakše će i tebi biti. Ako te neko poznato lice sretne u čekaonici, pa što god da te upita, reci da vadiš ljekarsko uvjerenje. I nikome se živome ne povjeravaj. Pronađi svog ljekara, i njemu se izjadaj. On te nikada neće ”pod led” staviti. Nikad ti od njega neće poteći ružan glas o tebi i tvojoj istini. I ne zaboravi, ni on ti ne može pomoći bez tvoje saradnje. Zato moraš širom otvoriti oči i slušati sve šta ti se kaže. Ako kaže baci duvan- poslušaj. Ako odredi manje masnu hranu, poslušaj. Ne odbijaj te zlatne sugestije, jer je u promjeni načina života tvoja karta spasenja.
Sve ti ovo drugarice moja znači –”na vrijeme”. Počni već jednom da gledaš svoj pravi lik u ogledalu. Ne briši staklo, nije u tome stvar! Već izađi iz sopstvenog mraka, otvori oči i diši duboko. Tako. Sad se lijepo pripremi, namjesti svoje lice u ljepotu i blagost, pa pomisli da si sretna i zadovoljna. Lagano diši i namontiraj se pred špiglom. Hm? Molim? Ne čujem te dobro? Vidjela si pravu sebe? Onu davno izgubljenu, onu nakadašnju sebe? Jel’ sad vidiš da sam bila u pravu?
Vježbaj svakim danom ovo namještanje duše i tijela i ne boj se zlih duhova ovog i onog ”tamo” nedajbože svijeta. Vladaj svojim univerzumom i uvijek imaj u torbici po jedan primjerak za ogledanje. Nikad se ne zna, kad ćeš se sudariti sa onima koji bi te najradije odlelekali. Kad shvate da ti se izraz lica ne mjenja, da ne produbljuješ bore i ne gubiš kilažu, i oni će brzo odustati. Samo se ti ljepotice moja svakodnevno ogledaj i povremeno zaključavaj iza onih sedam-osam-devet brava. Znamo samo ja i ti zašto!
