Poštovani pośetioci, poznati crnogorski pjesnik i akademik Vojislav Vulanović preminuo je 20. maja 2016. godine. U znak śećanja na Vojislava Vulanovića, objavljujemo tekst “Glas protiv podaništva – Pjesnički obračun Vojislava Vulanovića” koji je napisao dr Danilo Radojević povodom izlaska iz štampe Vulanovićeve knjige “Gorki vijenac”, 1995. godine. Zahvaljujemo se gospodinu Danilu Radojeviću koji je omogućio da ovaj tekst objavimo.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ovog teksta sa našeg portala i njegovo dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
Danilo Radojević
GLAS PROTIV PODANIŠTVA –
PJESNIČKI OBRAČUN VOJISLAVA VULANOVIĆA
(CDNK, Podgorica 1995)
Danilo Radojević rođen je u Mokrome, kraj Šavnika, 1932. godine. Filološki fakultet i magistraturu završio je u Beogradu, a na Sveučilištu u Zagrebu stekao je zvanje doktora humanističkih nauka. Do danas je objavio 18 monografskih publikacija, priredio 14 knjiga te nekoliko desetina studija, eseja i novinskih članaka.
Tekst o bogatom naučnom radu dr Danila Radojevića možete pročitati ako kliknete na sljedeći link: NAUČNI RAD
GLAS PROTIV PODANIŠTVA –
PJESNIČKI OBRAČUN VOJISLAVA VULANOVIĆA
Knjiga poezije Vojislava Vulanovića, pod metaforičnim naslovom Gorki vijenac, kojim upućuje na najpoznatije Njegoševo djelo (Gorski vijenac), nastalo je u tragičnom ratnom metežu, sredinom posljednje decenije 20. stoljeća. Ova poezija je data u neočekivanoj formi, a njezin sadržaj je iznudilo zlo vrijeme. Pjesnikov narod je napanut da ga ne bude, da zaboravi svoju “povijest i djela predaka”, da bude pretvoren u podanika. Neprijatelji su kidisali jer im je ostala “još velika peka / što još živi crnogorska misao”. Ova knjiga poezije sadrži jak otpor obavljanju tuđih imperijalnih projekata, što je iskazano (gorkom) opomenom, da Crnogorci “stalno nekome metu avliju”. On zna, kao još neki Crnogorci koji pokušavaju da “maknu tminu sa vidika”, da je doveden u pitanje opstanak crnogorskog naroda, da će osutoniti “prostor crnogorski”. Da bi ostvario uvjerljiviju i jasniju sliku položaja svojega naroda, Vulanović zalazi u najšira pitanja ljudske sudbine, što ga je odvelo u Njegoševe vizije, iskazane u spjevu Luča mikrokozma, koje su ga inspirisale da ostvari, posebno u Preludijumu za ovu knjigu, vlastitu uzbudljivu metaforiku, Takvo je i pitanje: “Što je čovjek, na gnusnom poprištu, prokunitelj i razarač sebe”, jer sam (čovjek) kuje i raskiva te gnusobe. Stanje čovjekova duha u pokušajima da prodre u tajne života, pjesnik upoređuje sa patnjama “guje u vatri”, jer se i čovjek nalazi usred “pepela vaseljenske zbilje, / usred srama ljudske klanice” pa je tmina pokrila svu zemlju. A čovjek je lišen “misterije dalekovidosti”. Pjesnik svojim istanjčanim čulima prati što se zbiva oko granica njegove zemlje, đe krstare zli ljudi, prljavi, kosmati, bradati, spremni da ubijaju. Zato zbog zauzetosti egzistencijalnim problemima, crnogorski pisci svoj stvaralački duh ne koriste da rješavaju opšte teme, najviša pitanja – “nedokučivost svoje kosmičke usamljenosti”. Prostrane slike čovjekove sudbine Vulanović dopunjava opisima stanja duha Crnogoraca, njihovog martirijskog zalijetanja u izgube.
Osnovnu karakteristiku knjige Vojislava Vulanovića Gorki vijenac čini njezin budilački duh, otpor zlijem silama koje, iznutra i spolja, udaraju na identitet pjesnikov i njegova naroda. Vulanović se smjelo odlučio da savremena (tragična) zbivanja i glavne obskurante, nosioce pogubnih ideja i moći, podvrgne radikalnoj pjesničkoj analizi i osudi. U tijem brutalnim konfliktima koji bukte u Crnoj Gori i okolo nje, on otkriva pojedinačne i kolektivne drame.
Vulanović se odlučio da knjizi da naslov koji asocira na poznato Njegoševo djelo jer je bio ponijet paralelizmom događaja, iako vremenski iz dalekih epoha, onijeh koji su inspirisali Njegoša i zbivanja koja opservira i cijelijem bićem preživljava pjesnik Vulanović. U skladu s tom mišlju, Vulanović je djelimično preuzimao neke Njegoševe postupke pri kompozicionom oblikovanju svoje knjige, kao istaknute markacije njegove čvrste veze s tom crnogorskom literarnom baštinom. On je blizak i pjesničkom postupku Mirka Banjevića, ostvarenom u poznatijem poemama Sutjeska i Gosti.
U razuđenoj knjizi Vulanovića Gorki vijenac nalazimo i dio vokabulara koji je koristio Njegoš (prelesna, blistatelno, vozvišenje, srazenije, žertva, tvarca i dr.. kao i sintagme – “preblage vječnosti”, “vraga domaćega”, “tajne zemne”, “nečista Satanina vojska”, “čaša vina ište čašu krvi”, “ako li te Bog ne gleda okom”, “O prokleta zemljo, propala se”, “Podajnici, crn im obraz bio” i dr.). Stiče se utisak da je Vulanović u bogati (savremeni) crnogorski jezik, kojim je on stvarao izuzetne pjesničke vizije, vraćao neke prepoznatljive (uslovno ih možemo nazvati – njegoševske) riječi iz vokabulara toga velikog crnogorskog stvaraoca koje je utkivao u vlastite misaone segmente. On je to činio s uvjerenjem da će združivanjem slojeva starog (iz daleke epohe) i savremenog crnogorskog jezika, postići sugestivniji i uzvišeniji poetski iskaz, iako postoji opasnost umanjivanja recepcije kod jednog dijela čitalaca. U razuđenoj Vulanovićevoj knjizi pjesama, povremeno se prepozna i Njegoševa intonacija stiha. Potrebno je istaći da je Vulanović u knjizi Gorki vijenac uspio izgraditi autonomni (pjesnički) jezik, koristeći i Njegošev idiolekt. Međutim, snažna Vulanovićeva imaginacija nije dopuštila da njegove pjesničke slike i misaoni uzlijeti ostanu u śenci Njegoševa djela. On je svoj odnjegovani lirski iskaz, u svojim ranijim pjesničkim knjigama, ovđe zamijenio, jednijem dijelom, epskom formom, narativnošću, jer mu je ta versifikacija omogućavala da sadržajno razvije knjigu. Osvajački rat koji je planirao intelektualni vrh oko SANU, kao oblik najradikalnije “proslave” 70-godišnjice “proboja” solunskog fronta, proizveo je gnusnije zločine, među kojima i novu okupaciju Crne Gore. Asimilatorska invazija legija propagatora, opsjednutih svetosavskom ideologijom, izazvala je pjesnikov otpor, pa se može pretpostaviti da mu je vlastiti lirski iskaz izgledao nedovoljno izrazit i jak da njime cjelovitije iskaže oluju sadržaja i misli. Zato je potražio uporište u osvjedočenoj književnoj vrijednosti, Njegoševom pjesničkom djelu. Tragao je za punijom slikom rata – “ponora savjesti”, kako ga on naziva. To ga je opredjeljenje nukalo i na upotrebu dijela toposa iz crnogorskog epskog stvaralaštva.
Vojislav Vulanović vjeruje u sugestivnu snagu poetskog jezika, pa zato značajne činjenice iz crnogorske povijesti, negirane od asimilatorske istoriografije, o čemu je naročito pisano u posljednjijem decenijama, afirmiše, želeći ih vratiti pjesničkim iskazom u svijest naroda. U nauci o književnosti je opaženo da se književnost, u odnosu na druge umjetnosti, najčvršće povezuje s problemima nacionalne egzistencije. Pišući Gorki vijenac Vulanović je bio obuzet željom da čitaocima učini što razumljivijom skrivenije impulse teških zbivanja. Zahvaljujući versifikatorskoj vještini dao je raznovrsne slike stradanja.
U ovoj knjizi često srijećemo osude izdaje, što se naslanja i na crnogorsku i na svjetsku literarnu tradiciju. Dante je, na primjer, izdajnike spuštio u deveti krug pakla. Osam decenija crnogorske neslobode donijele su gubljenje samopoštovanja.
Govoriti o kompozicionim odlikama Vulanovićevog Gorkog vijenca nije jednostavno jer je knjiga sastavljena iz više cjelina koje povezuje ideja slobode, pa se ovo djelo doživljava da je otvorene forme, iz kojega mogu nicati novi izdanci.
Pominjanje imena jednog broja savremenijeh aktera u kulturnom i naučnom životu Crne Gore i okolo nje, djeluju kao oživljavanje manira usmenog epskog nasljeđa, što pjesnika približava istoriografskom postupku. Kod Vulanovića ne nalazimo satirične tonove, već on sa punom ozbiljnošću traži izlaz iz tragičnog položaja u kome se našao njegov narod.
Dosta prostora u Vulanovićevom Gorkom vijencu imaju misaoni i lirski pasaži u kojima su utkani tonovi i pjesničke vizije crpljene iz bogatog poetskog štiva. Može se primijetiti da, ponekad, pjesnik ne nađe dovoljnu granicu iskaza.
Planirajući sadržaj knjige poezije Gorki vijenac, V. Vulanović je vidio da su osnovni elementi djelovanja potuđenika, i stranih kreatora agresije prema Crnoj Gori, – u osnovi slični uzrocima konflikata i odnosima koje nosi Njegoševo literarno djelo. Vulanović je ovom knjigom potvrdio da je i sâm nosilac klasičnog crnogorskog etosa.
Postavlja se pitanje da li je Vulanović u ovom obimnom pjesničkom djelu postigao punu slobodu u iskazu i punoću veze sa crnogorskim jezikom? Svoju je pjesničku prirodu uspio realizirati u osobiti, prepoznatljivi stil. Poznavajući bogatstvo jezika i kulture svoga naroda, bio je u poziciji da suvereno vrši odabiranje i da kontroliše i traga za mjerom, da odmjerava tonove sopstvenog glasa.
Vulanović je postizao svoj poetski izraz kada je iskazivao punu sliku sadašnje tragike svoga naroda, te kada je sjedinio teret povijesti sa aktuelnom neslobodom. Tijem spajanjem otimao se mračnim sumnjama o svrsi svoga rada. Razumije se, Vulanović je činio napor da transformiše i podmladi jezik djela prošlih generacija (iako je došlo po značajnih promjena u mentalitetu), što je svojstvo vrijednih stvaralaca.
Može se pretpostaviti da je Vulanović bio posebno ponukan da uzme formu Gorskog vijenca zato što je to djelo, njegovi segmenti, korišćeno od anticrnogorskih nosilaca tuđega velikodržavnog mita. On je želio da Njegoša adekvatno čita, u skladu sa autentičnim interesima crnogorskog naroda. Realizatori negativnih ideja shvataju Njegoša kao najjači izvor psihološkog pritiska na one koji ističu svoju posebnost, u njemu vide epski trebnik za podsticanje vraćanja u opsesije prošlosti.
Relativni okvir Njegoševog poznatog djela, bez obzira na punu originalnost Vulanovićevog Gorkog vijenca, može izazvati otpor i umanjiti interes jednog dijela čitalaca, sve dok ne shvate svježinu i snagu pjesnikovih poruka.
Knjiga poezije Gorki vijenac uzbuđuje nemirima i opisima konflikata, psihološkom slikom likova, među kojima su i nosioci najsurovije agresije i lukavstva, prijevarnog “bratstva”, brutalne žudnje za postizanjem moći. Naročito neki dijelovi ove knjige biće doživljavani kao opomena i poziv na otrežnjenje, te kao (poetsko) svjedočanstvo o našem (istoriskom) trenutku.
(Tekst je pročitan na promociji knjige Gorki vijenac, u Podgorici 1996. Objavljen je u knjizi Opet crnogorske teme, Podgorica 2009, s. 138-142)
Fotografija Vojislava Vulanovića preuzeta sa portala rtcg.me.
Fotografija naslovne strane knjige “Gorki vijenac”, preuzeta iz Prosvjetnog rada br. 40, decembar 2015. godine.
