Darija Žilić – Svijet senzacija i sjećanja

Ljubeta Labović: Neću da se budim, Otvoreni kulturni forum Cetinje, Cetinje  2011.

Darija Zilic

Ljubeta Labovic - 160Ljubeta Labović rođen je 1956. u Crnoj Gori. Piše poeziju, prozu, eseje o poeziji, a pripada tzv. novom talasu crnogorskih pisaca. Riječ je o generaciji pisaca koja se bavi dekonstrukcijom dotadašnjih tradicionalnih modela. Labović je autor nekoliko zbirki pjesama, a izdvajamo zbirku „Nedostajanje“ iz 2004. godine, te izbor iz njegove poezije „Unutrašnja soba“, koji je napravljen za festival mediteranske poezije u Setu, u Francuskoj, a koji obuhvaća izbor iz njegove tri prethodne knjige. Osim kao pjesnik, Labović se istaknuo i kao umjetnički direktor najznačajnije crnogorske književne manifestacije „Ratkovićeve večeri poezije“, te kao novinar u području kulture.

Nedavno je objavljena njegova nova poetska zbirka „Neću da se budim“, koja donosi i jasan pomak u pjesnikovoj poetici. Naime, posebnost Labovićeva poetskog rukopisa ogledala se u intertekstualnosti, citatnosti, referiranju na tradiciju evropskog pjesništva, i to od antičke mediteranske tradicije do iskustva modernih pjesnika i pisaca, kao što su Sylvia Plath, G. Benn, H. L. Borges, E. Pound, itd. Riječ je o raznorodnoj knjizi u kojoj se, uz pjesme koje potvrđuju postmodernistički habitus pjesnika, pojavljuju i pjesme u kojima je, kako naglašava urednica pogovora Lidija Vukčević,  esencija izmiješana s egzistencijom. Drugim riječima, Labovićev lirski subjekt propituje svijet senzacija i sjećanja, pa su pjesme nerijetko natopljene finom nostalgijom i sjetom za „zlatnim“ nepovratnim danima djetinjstva i mladosti.

Knjiga Necu da se budim - naslovnaU prvom ciklusu „Neću da se budim“ nalazimo himničke lirske pjesme u kojima se hiperbolički pjeva o ljubavi, snu i voljenoj, a pritom je važno istaknuti da je riječ o ideji, apstrakciji, općenitoj slici, bez unošenja tzv. realija. Pjesnik se referira na davne slike iz antike, kao laudator temporis acti, prizivajući pritom „neku idealnu ljubav koja je prošla blaženstvo postojanja i sav pakao nesreće i nestajanja“ („Daleki dodiri“). U pjesmi „Neću da se budim“ lirski subjekt doživljava san kao svoju egzistenciju i želju da zadrži sve dodire i „jutra u preostalim sjećanjima“. U istom ciklusu pjesnik referira na Valerya, Benna, Celana, pa se može istaknuti kako u prvom ciklusu se nalaze pjesme koje potvrđuju Labovićevu postmodernističku poetiku.

U poetskom eseju „Mala noćna muzika“ pjesnik ispisuje i svojevrsnu odu mediteranskom kraju, uz snovite slike i bujnu metaforiku. Zanimljivo je da u spomenutom eseju nalazimo i autocitatnost- pjesnik podsjeća na neke svoje davne stihove koji su ispisani pogledom iz „unutrašnje sobe“. Naime, pjesnikov pogled je intrinzičan, on kao da gleda „iznutra“, nekim pogledom koji zahvaća u dubinu predmeta i bića. Biće lirskog subjekta ispunjeno je egzistencijalističkim strahom, onom nelagodom bivanja u „vremenu svijeta“. O tome govore sljedeći stihovi: „osjećam u tijelu krvi i pogledu odvojenost i samoću/u sobi i po svijetu širi se moje buđenje u tišini/ i tijelo u prostoru između kreveta i plafona“ („Izostavljeni djelovi“). Ta pjesma i najavljuje novi ciklus „Dan kad se sve to dogodilo“ u kojem nalazimo i  drugačiju poetiku- lirski subjekt smješten je u tzv. stvarnom svijetu, prisjeća se davnog vremena, obilazeći neka mjesta koja potiču evokaciju: „obilazio mjesta gdje je postojao davni život/otiske i moguća nepomjerena stanja“, ili pak prizivajući sjećanja sinestetičkim slikama gradova koje je nekad davno posjetio. Labović slavi prošlost, želi prizvati izgubljeno jedinstvo svijeta. U ovom ciklusu svakako treba izdvojiti izvrsnu pjesmu „Putovanje u Sutomare“, posvećenu poljskom pjesniku Adamu Zagajewskom, u kojoj Labović odlično povezuje arhetipske slike sa slikama iz tzv. stvarnog svijeta.

U prizivanju nostalgičnog ugođaja, pjesnik nerijetko referira na starinske filmove, ali i na književne tekstove. Iz spomenute pjesme izdvajamo sljedeće stihove: „Plaža je bila galerija tijela, /raznobojnih gaćica i malenih grudnjaka/namazanih maslinovim uljem i medom./Turisti su jeli po plaži pilad i lubenice,/mi smo tražili Čehinje, Mađarice i Vojvođanke, /jeli uljane krofne sa šećerom u prahu.“ Čak i kada opisuje pomalo opskurne ambijente, kao u pjesmi „Nula“, Labović ih poetski „uljepšava“, interpolirajući snovite prizore iz djetinjstva u tzv. estetiku ružnoće. Idući ciklus „Zid/soba“ donosi poeziju bachelardovske „poetike prostora“. Predmeti u sobama evociraju sjećanja, a sobe su „ugodna mjesta“ u kojima se prisjeća i snatri. Slike „sobnog pejsaža“ prizivaju intimnu atomsferu, sporu vremenitost, panteizam, nagovještaje „skrivenih stanja“ (pjesma „Odlasci“).

U snu zapravo nema vremena, ono je istovjetno vječnosti, pa se evociraju pejsaži vezani uz arhetipove iskona (pjesma „Prva slika“). Ipak, u ovom ciklusu izdvaja se poetski esej „Soba/zid“ u kojem autor poetizira prostor sobe koji poprima kozmičke dimenzije, a zanimljivo je da u tekst interpolira i zvukove svijeta, koji dolaze izvana i miješaju se s unutarnjim svijetom, kojem je upravo soba metonimija. Slike sjećanja i slike svagdana prožimaju se stvarajući jedinstven doživljaj u kojem vrijeme istovremeno teče i poništava se nostalgičnim slikama. „I tako iznenada, na toj mreži, svakoga dana osvane po jedna nova nit. Kao neizbježna vremenska nakupina što se sa padom svakog zrnca u klepsidri, taloži i pojavljuje na čovjeku.“ U pjesmi Karcer“ prostor naposljetku gubi obrise vidljivosti i sasvim se „pounutarnjuje“. U ciklusu „Psalmi za Tomazea“ riječ je o mističnoj poeziji s kršćanskim motivom iskupljenja  Riječ je o pokušaju pretvaranja u jezik onoga iskustva koje je zapravo neiskazljivo. U hiperboličkim slikama  oslikani su tihi otkucaji srca, duše, sva dinamika duhovnog svijeta. Posljednjem ciklus „Ars magna“ donosi svojevrsnu katarzu, čišćenje lirskog subjekta od besmisla, neistine, zatvorenosti, samodovoljnosti, povratak iskonskom biću (pjesma „Onaj koji jesi“). Čini se kao da je potrebno poništiti sebe, zaboraviti se i tek onda, obnovljen i pročišćen, pronaći smisao „…i nadam se da će jedan stih otkriti sve“(pjesma „Staza“). Lirski junak poistovjećuje se s pticom, leti iznad klisura, biva homo ludens koji se ne boji „praznine“ svijeta, već joj se prepušta. Ipak, unatoč svemu, čini se kao da je nemoguće pobjeći iz „usamljene sobe“, kao da je nemoguće biti „u svijetu“, jer glas se urušava „i vraća se unutra u promukle žile u tihe usne“(pjesma „Glas“). I kao da je nemoguće uteći tragovima prošlosti, sjećanju na minulo vrijeme jer „uvijek se usred novih dešavanja/pojavi nešto od starinskog i zaboravljenog, neki stari nanos ispod novog sloja/sve poništi i vrati u nekadašnje stanje/neke druge biti koja prožme sve dolazeće.“(pjesma „Isprekidani tragovi“).

U eseju „Ars magma/fascinacija“ Labović ispisuje fantazmagoričnu situaciju, u kojoj se pojavljuju nestvarni likovi, snoviđenja, otkrivaju tajne, traži smisao svijeta u nečitkim zapisima. U tim snovitim slikama u kojima nestaje objektivna stvarnost, prizivaju se neka arhetipska stanja, traga se za prapočelom stvaranja, za totalitetom, a čitav smisao pisanja ostaje upravo u pokušaju sastavljanja te jedne knjige koja bi obuhvaćala totalitet, a koja se sada, samo u snovima pojavljuje, u malim krhotinama sjećanja, koje pjesnik pokušava prikupiti i pretvoriti ih u poeziju. Upravo zato Labović i pokazuje, unatoč svemu, povjerenje u riječi, u njihovu djelotvornost,  one su kao „male doze arsena“ pa, „ poslije izvjesnog vremena otrov počinje da djeluje“ (V.K.) Na kraju, treba istaknuti kako je riječ o iznimnoj knjizi poezije, koja je nedavno nagrađena i uglednom međunarodnom nagradom „Risto Ratković“.