Ok dobro, znam, o ukusima se ne raspravlja, ali rizikujem. Umjetnost je provokacija, a ja volim te razgovore o ukusima – neukusima. Mislim da i s pravom mogu pokrenuti jedan, s obzirom da sam sada i zvanicno dizajner. Pored egoiste, prilijepicu sebi i etiketu estetiste (jer u danasnjem komercijalizovanom svijetu, sve se svodi na etikete!) zbog cega sam i sada ovdje gdje jesam – u zemlji za koju ce svi reci da je lijepa, i da je “made in Italy” prvi zakon ljepote. I ako cete sada pomisliti “fizicki izgled nije vazan” ,s punim pravom i iskustvom, poput Munkovog krika, moracu da vas razocaram i da vam kazem da jeste. Jer svi mi, homo sapiensi, ipak dajemo sebi (i sopstvenima predrasudama) ogromnu privilegiju da lijepimo etikete drugima na osnovu izgleda. A to je posao dizajnera, da ucinimo da sve bude lijepo. Da kreiramo estetski nedopustiv prostor kritikama. Kako u nasoj lijepoj Crnoj Gori, dizajn kao profesija jos nije u punoj snazi, mnogi ce pomisliti da je dizajn samo za one s dubokim dzepom, da je dizajn snobovski, da je sve to kich…(a vjerujte mi ja sam u posljednje 3 godine cula svakakve komentare na moj izbor profesije!). Definicija dizajna po mojoj procjeni ne moze biti objektivna, ali ako rizikujem da definishem jedno je sigurno: funkcionalan, s ogromnim procentom estetike, i dizajn dostupan svima. Naravno, u svakodnevnici je to malo drugacije, pa dizajn upada u konfuziju i definishe se raznim imenima: Apple Mac, Marc Jacobs, Karim Rashid, Philippe Starck, D&G, Versace. Da ne zalazimo previse u istoriju dizajna, gdje bismo vidjeli da dilema – pravi dizajn je dizajn za high class ili dizajn za masu – traje vec nekih dobrih 60-tak godina, dovoljan ce biti samo jedan primjer pravog dizajna koji 90% vas je makar jednom imalo u rukama: kutija LUCKY STRIKE-a.
Dizajnirao je Raymond Loewy, koji je projektovao vozove. I kakve veze ima sve to, vozovi, kutija cigara, D&G? Zato sto u svemu tome ima dizajna (ili bi makar trebalo da ga bude). I znam, pomislicete, mala dopusta sebi mnogo, hiper valorizuje svoju profesiju, sad je kao dizajn toliko bitan, a imas kufer za 10eura kod Kineza koji je odlican. I tu dolazi do momenta, kad ja, ma koliko provocirala diskusiju o ukusima, moram da napustim stvar. Jer od razgovora o ukusima, lagano se prelazi granica i ulazi u prostor provincijalskog mozga. A prava definicija provincijalskog mozga, je kada jedna prelijepa Crnogorka (a nazalost 80% zenske populacije Crne Gore ce se naci u ovoj definiciji) nosi haljinu za ogromnim natpisom D&G (ili D&B s tim da je to B u procesu metamorfoze u G) samo zato jer je ona zaista ubjedjena da je to dizajn. I naravno sto vise shljokica i shtrasa. U podne, ako ikako moze. Nego, o tome bih voljela nekom drugom prilikom. Apelujem na sve da ne koriste rijec DIZAJN ukoliko zaista ne provjere njeno osnovno znacenje.
A ja? Do sledeceg javljanja… uzivam u svojoj novoj etiketi – diplomirani dizajner!
Daniela Starović živi u jednoj od 5 najbogatijih opština Evrope, u chic gradiću (Trevizu) na 20min od Venecije, ali za najljepši grad na svijetu ipak bira svoj mali Kotor. Diplomirala dizajn, i ima gomilu ideja u glavi. Zakuca se nekad u nebo svojim mislima. Voli. I smiješka se. Ne vidi granice između realnog i idealnog.
