DR ALEKSA ĐILAS ZA „VIJESTI” O STASAVANJU UZ OCA – NAJPOZNATIJEG JUGOSLOVENSKOG DISIDENTA, O SOPSTVENIM RAZLOZIMA ZA POBUNU, O IZGNANSTVU I POVRATKU…
Drugarica se tog dana javila PTT službi i prijavila višednevni kvar na telefonskoj liniji. Nešto kasnije, u stan njene porodice ušli su drugovi stručnjaci koji su detektovali havariju na prijenosnom kablu. Kvar su otklonili, usput ugradivši i mikrofone i pojačala. Potom su se uselili u suśedni stan. Snimali su, preslušavali i analizirali svaku izgovorenu riječ…
Jedan od tih ljudi 54 godine poslije „otklanjanja kvara“ napisaće knjigu u kojoj je u formi pokajanoga svjedoka „progovorio“ o svom četvorodecenijskom pozivu. Iznio je i śećanja na dane prisluškivanja stana u Palmotićevoj ulici broj 8 u Beogradu, kao i konstataciju da se vođeni razgovori često nijesu mogli snimiti zbog automobilske buke koja bi prodirala kroz otvoreni prozor, ili zbog zvukova koje su proizvodile đečije igračke…
Najnoviji razgovor u stanu u Palmotićevoj snimio je diktafon „Vijesti“. Ne bez motiva, na pitanja najuticajnije crnogorske novine odgovarao je dr Aleksa Đilas, intelektualac kome bi znatan broj živih i dobar dio počivših sudionika književne postmoderne pozavidio na tome što skoro cijeli život, pa i one etape koje su potisli stresni događaji, može pronaći na magnetofonskim trakama, u nekoj alefovski strukturiranoj arhivi. Dr Đilas je rođen 1953. godine u Beogradu, đe je stekao i osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje. Studirao je filozofiju u Beogradu, Beču i Gracu, političke nauke i sociologiju magistrirao na Birkbek koledžu, a iz oblasti sociologije doktorirao na Londonskoj školi za ekonomiju i političke nauke. Od 1980. do 1990. godine bilo mu je zabranjeno da dolazi u Jugoslaviju, pa je dobio azil Velike Britanije. Eseje i članke je objavljivao u mnogim prestižnim svjetskim glasilima, a držao je predavanja na brojnim evropskim i američkim univerzitetima. Autor nekoliko studija, te tek objavljene knjige „Iz emigracije”, „Vijestima“ je govorio o svom odrastanju pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom ljudi iz suśedstva, o stasavanju uz oca Milovana, najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta, o mladalaštvu i sopstvenim razlozima za pobunu, o danima izgnanstva i disidentskog staža, o stručnom i naučnom usavršavanju, povratku u Beograd…
Kada ste prvi put ośetili neku od posljedica negativne recepcije rada Vašeg oca?
– Pa, pazite, ne znam kad nisam. To su maltene najranija sećanja. Prva moja sećanja kreću se od neprijatnosti sa decom u školi, preko neprijatnosti u dvorištu, do neprijatnosti od njihovih roditelja. Gledao sam kako hapse Đida, kako nam pretresaju stan. Moje pamćenje seže do u vreme kada sam imao tri i po godine. Imao sam tada mali dečiji kolt pištolj. A policajci su prilikom pretresa našli njegov pravi pištolj, koji mu je poklonio maršal Konjev, a iz koga nikada nije opaljeno. Našao sam jedan pravi metak i pokušao da ga ubacim u igračku, kako bih sprečio nekoga od tih udbaša. A svi su bili Crnogorci, jer se vodilo računa o tome da Crnogorce hapse Crnogorci. I, zamislite, tada su našli rukopis Nove klase, ali nisu im radili klikeri i nisu pretpostavili da je to nešto važno…
Sećam se onda poseta ocu u zatvoru. Otprilike jednom mesečno, po pola sata, devet godina. Majka je izračunala da ih je bilo 116. Onda, mene i majku su stalno pratili. Budući da je ona 1941. bila ilegalac u Zagrebu, kada su je uglavnom pratile ustaše, znala je kako funkcionišu i mi smo ponekad uspevali da im pobegnemo. Ipak, smatram da je osnovni razlog praćenja bio zastrašivanje, jer da su hteli da ih ne vidimo mogli su to i izvesti. Ne da zastraše majku, koju nije bilo lako uplašiti, nego ljude koji bi nam na ulici mogli prići. Jer, ako biste se na ulici javili Milovanu Đilasu ili njegovoj familiji, rizikovali ste to da vas kasnije u radnoj organizaciji pozovu na razgovor. Sve te neprijatnosti, naročito one u dvorištu, prosto su akumulirale, i na inicijativu moje majke u potpunosti sam prekinuo da se družim sa decom iz moje zgrade. Većina tih dečaka su bili dobri, ali nisu bili spremni da me brane. No, to nije bilo strašno kao što sada izgleda, jer odnosi između Đida, moje majke i mene su bili sjajni, postojalo je apsolutno poverenje, i to je bio nerazrušivi temelj. Onda, bio sam uveren da je moj otac u pravu i da je to nevini čovek koji strada za ispravnu stvar.
Interesantno, u stanu sam živeo s babom i majkom, vrlo skromno, nismo mogli grejati sve sobe, a nije baš bilo sjajno ni sa odećom, a kada je izašla Nova klasa 1957. zaradila je najmanje pola miliona dolara. Međutim, Đido je sav novac poklonio fondaciji Alberta Švajcera, filozofa i lekara koji je osnovao bolnicu u Africi i 1952. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Izdavač je onda proglasio bankrotstvo i prisvojio taj novac. I mi nismo imali novca sve dok u Americi nije izašla Besudna zemlja, koja je zaradila nešto para, ali s kojima smo mi morali i da pomažemo rođake koji su ostali bez posla zbog Đida.
Ono što je bilo pozitivno u celoj priči jeste da se ispostavilo da ima dosta ljudi koji su nam naklonjeni. Retko su se usuđivali da nas otvoreno podržavaju, ali sam simpatije osećao. Rekao bih da mnogi nisu razumeli Đidove tekstove, ali im je bilo jasno da je on pobunjenik koji strada da bi bilo više slobode.
Za mnoge naše rođake, bio je to život između dve krajnosti, s jedne strane stradanja, a s druge nade u sjajnu budućnost, jer Đido je ipak bio svetski poznat čovek, koji je mogao steći novac, ili, znate već ono, postati novi predsednik, a o tome se uvek govorilo. A ta, toplo-hladno situacija psihološki lomi. Ne mali broj njih nije izdržao.
A moja majka i ja? Sedimo kući, retko izlazimo, malo ko nam dolazi u goste, stalno smo u strahu šta će se u zatvoru dogoditi Đidu. Te njegovo zdravlje, te samica, te hladna ćelija. I uvek sam se trudio da budem odlikaš i branio oca kada ga neko napada… Eto, ispade da sam već kao dečak imao lepu političku biografiju.
I ukazivali mu na moć druge strane…
– …i na nemoć ove naše. Samo on, majka i ja protiv Tita-partije-armije, i naravno UDB-e. Tada sam bio sasvim mali. To je bio politički realizam, jer deca su uvek super-realisti. Kako sam rastao, postajao sam pesimista, tačnije, nesvesno se u meni stvarala svetoavgustinovska slika čoveka kao bića koje je duboko grešno, od kojega je beskrajno udaljena božanska milost. Znate ono, pročitam neku knjigu, pa odem u zatvor kod oca na razgovor. I to traje kratko, pola sata, ali dovoljno dugo da sam uspeo da shvatim kako postoji suštinska razlika između Đida i mene. On je bio nepopravljivi optimista.
Treću godinu studija filozofije nastavili ste u Beču. Šta je uticalo na tu Vašu odluku?
– Kada sam završio gimnaziju, postojala je mogućnost da se upišem na Prinston ili Oksford, pošto je Đido jedno kratko vreme tamo predavao i sprijateljio se s nekim profesorima. Međutim, malo sam se plašio od tih fakulteta i ovde sam upisao odsek za filozofiju. A i iščekivao sam da će se dogoditi nova „šezdesetosma“, neka nova studentska pobuna ali u demokratskom a ne novolevičarskom duhu. To se nije dogodilo, iako je opozicioni Beograd bio politički aktivan, a i mi na fakultetu. Zato sam treću godinu nastavio u Beču, ali sam studirao i u Gracu. Nisu to bili prvorazredni univerziteti, ali su bili solidni, i mnogo širi, otvoreniji nego onaj u Beogradu. Tamo sam naučio nemački jezik… Delimično se kajem što nisam otišao na Oksford, ali mislim da nije loše da čovek dok je mlad malo luta.
U jednom od članaka napisali ste kako je ime Vašega oca bilo omiljeno u krugovima na Zapadu. Da li je i u kojoj mjeri taj podatak uticao na Vašu intenciju izgradnje vlastitog kursa u nauci?
– Za društvene nauke bih se opredelio i da nije bilo Milovana Đilasa. Ali taj politički aktivizam, recimo period emigracije, pod uticajem je porodice. S druge strane, mnogi moji drugovi, čak i oni koji su bili iz režimskih porodica, delili su moje mišljenje. Nisu hteli da idu toliko daleko kao ja, da pišu za časopise ili uređuju zbornike o ljudskim pravima, ali jesu bili opoziciono nastrojeni. Čak je bilo neko pravilo da što su roditelji na višim funkcijama, poput Slobodana Penezića Krcuna, deca su im veći opozicionari. Ali, kažem, nije bilo onih koji su bili spremni da rizikuju da se ne vrate u zemlju, da se ne vide s porodicom, da objavljuju tekstove zbog kojih bi ih pratila policija.
Jedno vrijeme dobijali ste anonimna prijeteća pisma, za koje je britanska policija tvrdila da potiče iz jugoslovenskih obavještajnih krugova…
– Da, i britanska policija mi je nudila zaštitu, tako što bi policajac živeo sa mnom u stanu. Odbio sam to. Ta pisma su bila eksplicitne pretnje smrću… A kada sam se vratio iz izgnanstva, moram vam to reći, sreo sam jednog čoveka, koga drugog do našeg Crnogorca…
Moram primjetiti da uvijek ne bez gorčine pomenete Crnu Goru…
– Nije tačno. Odbijam to… Ja pominjem Crnu Goru u šaljivom tonu koji je prijateljski. Inače, Crnogorci često jesu birani za rad protiv Đida, mene, naše porodice. Ali to nema veze, pa u UDB-i su bili i Hrvati i Crnogorci i Srbi…
Smrću „najvećeg sina naroda“ polako je počeo da jača pritisak obavještajnih struktura. Ušli ste, čini se, u nemirniji period…
– Da, a i Đido je tada napisao onu knjigu Druženje s Titom. Izašla je na više jezika. Ja sam je objavio na našem jeziku u Londonu, u malom džepnom izdanju. Tih dana sam veoma aktivan, pišem tekstove za Našu reč…
I imali ste svoj „mali narod“…
– I svo troje je živelo u ovom stanu – to su bili moj otac, moja majka i moja kuma Mica. Kada bi mi slali pisma potpisivali su se sa „tvoj mali narod“. Njima sam i posvetio prvu zbirku pesama.
No, to je i vrijeme eskaliranja populističkih bjesova na prostoru Jugoslavije, kada često pišete o nacionalnim pitanjima, ali i zaobilazite temu crnogorskog nacionalnog pitanja…
– Apsolutno.
Kako danas gledate na crnogorsku naciju?
– Moj osnovni cilj su bile demokratske reforme. Da se Jugoslavija mirnim putem transformiše u demokratsku državu zapadnog modela, po mogućstvu bez menjanja federalnog sistema i republičkih granica. Mir je bio osnova. Mi smo hteli, mislim na Našu reč, da održimo Jugoslaviju, ali ne silom, već dobrovoljnim dogovorom naroda. Da se izbegnu nacionalni sukobi. Zato sam smatrao da je najekskplozivniji i u tom smislu najvažniji hrvatski nacionalizam, i da će sve ako se Beograd i Zagreb dogovore biti rešeno, da će i Bosanci i Makedonci i Crnogorci slediti taj njihov dogovor, da će se sva ta pitanja lakše rešiti. Zato sam se skoncentrisao na ta dva centra. Za crnogorsko nacionalno pitanje sam mislio da je rešeno, jer ona je imala svoje granice, svoje institucije, svoj radio, televiziju, novinu…
Akademiju…
– Da, akademiju… I svoj Univerzitet. Onda, imali ste vrlo jako prisustvo Crnogoraca u Beogradu, koji nikada nisu progonjeni. Crnogorci su zapravo bili veliki Jugosloveni. Ja mislim da ni u jednoj od republika nije bilo tako jako osećanje jugoslovenstva kao u Crnoj Gori. Samo je beogradska liberalna inteligencija u krugu „dvojke“ toliko prihvatala tu ideju.
A da li Vam je poznato to da su krajem osamdesetih godina, nakon objavljivanja članaka u slovenačkom listu „Mladina“, pojedini crnogorski intelektualci saslušavani zbog sumnje da proizvode crnogorski nacionalizam?
– Ne znam ništa o tome… Znam da su u Beogradu bile dve grupe Crnogoraca. Beogradski Crnogorci s kojima sam se ja družio bili su projugoslovenski orijentisani. A bilo je i onih koji su srpski nacionalisti. Ali ta ideja da je Crna Gora, kako na svoju nesreću reče Amfilohije, „Đilasovo kopile“, je potpuno neprihvatljiva. Ja sada govorim ne kao Crnogorac nego kao neko ko poštuje identitete, ko ne želi da ih unižava. Ja sam Jugosloven, ali ne Jugosloven koji bi sve identitete povukao u jednu južnoslovensku kašu. To je suprotno mojim liberalnim shvatanjima.
U knjizi Tamare Nikčević, koju su nedavno objavile „Vijesti“, Titov general Jovo Kapičić kazao je o bezmalo gebelsovskom odnosu ministra unutrašnjih poslova Joksimovića prema crnogorskom političkom vrhu u vrijeme Rezolucije Informbiroa, i o inficiranju crnogorske nacije „udbaškim virusom“. U kojoj mjeri je strah od odmazde uticao na stavove Crnogoraca na čuvenom Vanrednom plenumu iz 1954. godine?
– …Joksimović je mogao da uhapsi i Blaža Jovanovića, i tu moć mu je navodno Tito dao… Sve to je sigurno uticalo na držanje Crnogoraca, uplašili su se, tačnije – zbunili. Međutim, mi moramo, kada govorimo o Jugoslaviji iz 1948. i 1949. godine, da shvatimo jednu stvar. Zemlja se našla u izuzetno teškoj situaciji. Čak i vrlo stabilne zemlje, sa demokratskim poretkom, ukorenjenim pravnim sistemom, u takvim situacijama primenjuju posebne mere. Da počnemo od čuvenog terorističkog napada na SAD. Pa šta se sve dogodilo i oko mučenja i oko hapšenja, i prisluškivanja i kontrola… I sigurno je da je taj strah, koji se uvrežio u Crnu Goru, koja je posebno stradala u to vreme, nastavio da traje i kasnije, u drugim uslovima. S druge strane, u Đilasovom karakteru vi nalazite crnogorsko, ali njegova pobuna nije bila nacionalno određena. To za šta se on bori bilo je relevantno i za Sovjetski Savez, i Severnu Koreju i za Poljsku… On je takođe pobunjenik čije su ideje bile apstraktne, filozofske, mnogima teško razumljive, u stvari su za malobrojne, obrazovane, i za ljude iz visoke politike. U tom smislu njegov uticaj u svetu jeste veliki. Broj ljudi koji su primili te ideje, koji su pročitali Novu klasu, koji su pratili Đilasovu biografiju, bio je ogroman. Mnogi od njih su sa pozicija komunista prešli u demokratske socijaliste. Zamislite kada recimo šef katedre za političku filozofiju na Oksfordu meni kaže kako je bio na pozicijama komunizma dok nije pročitao Novu klasu. Ili mi slavni ruski disident Vladimir Bukovski ispriča kako je uhapšen zato što je imao baš tu knjigu… To je zapravo globalni fenomen. I uz svo dužno poštovanje Crnogorcima, to je ipak jedna mala sredina. Koji broj ljudi tamo uopšte može da raspravlja o tome da li je nešto bernštajnovština ili nije, da li je u pravu Lenjin ili nije…
Ali je Crna Gora ipak rodila jednog Milovana Đilasa…
– …pa dobro. Ali, ja branim Crnogorce. Ne možete vi njih da optužite. Disidenstvo takve vrste, posebno 50-tih godina, to je jedan prometejski čin, usmeren na neka daleka pokoljenja, na jednu usku intelektualnu elitu. Mi ne znamo kakav je bio Đilasov uticaj na ljude odavde. Formalno, oni su ga stalno napadali. Međutim, ti komunisti koji su postali okorele birokrate, koji su mislili u šablonima, koji su čuvali vlast, oni su ipak bili i ljudi sa savešću. Nemoguće je da jedan Blažo Jovanović makar dva puta dnevno nije pomislio na Milovana Đilasa. Ili jedan Veljko Mićunović. Ali u domenu praktične politike, Milovanov čin je bio apsolutno donkihotovski. Jer, imaš li nekog da te podržava – ne, imaš li u zemlji neke druge snage osim partije – ne, ko stoji iza tebe – porodica koju ćeš ostaviti samu.
Je li to Milovan mogao da predvidi?
– Pa, predvideti je prejaka reč. Ako govorimo o Plenumu, onda definitivno nije mogao. On na tom sastanku nije očekivao tako žestoke napade.
Šta mislite o njegovom držanju na Plenumu, pokušao je da odgovori na sva pitanja…
– Prvog dana on se držao dobro, a onda se zbunio. Jer, pazite, to je jedan vrlo čudan položaj. On drugih prijatelja nije imao. Sad, zamislite sebe u situaciji da vam najbliži ljudi kažu kako živite u Americi, kako je vaš grad zapravo Njujork. Pokolebali bi ste se, bez obzira na to što kroz prozor vidite Moraču i Goricu. On je bio suočen s ljudima s kojima je stvorio bliskost pre rata kao mladi revolucionar, u kraljevskim tamnicama, zatim tokom rata, a kasnije i tokom spasavanja zemlje od Staljina. Znate kakvi su njemu bili prijatelji Tempo, Peko, Ranković, Koča… Takva vrsta bliskosti većini ljudi se nikada ne desi u životu. A onda mu priđe Ranković i pita ga: „Zar ti misliš da svi mi grešimo a da si samo ti u pravu?“
Đilas postaje opozicionar, disident u formi u kojoj se ni najmanje ne sumnja u smisao borbe, ne žali čak ni život, tek u drugoj robiji. Tamo mu se desila potpuna spoznaja svoje sudbine…
Tu je primio onu atmosferu koju je opisao u knjizi Tamnica i ideja…
– To bi bilo to. Reč je o strašnoj evoluciji, stalnim promenama. Ja, recimo, nikad u nešto nisam toliko verovao da bih mogao toliko da se razočaram. Njegova partija nastala je u jednom opasnom vremenu, u vremenu najveće krize evropske civilizacije od propasti Rimskog carstva. Ne, ne preterujem. Pazite, Prvi svetski rat, Oktobarska revolucija, pojava fašizma i nemačkog nacionalizma, koji je direktni atak na najfundamentalnije vrednosti evropske civilizacije. A onda se pojavi taj pokret, koji nudi neko rešenje, koje je u osnovi utopističko, ali i ne sasvim. Pa, pazite šta su sve komunisti bili napravili, od federalnog sistema, do zdravstva i školstva, pa onda ta čuvena ravnopravnost naroda i narodnosti, pa ulaganje u kulturu, do, gledano s aspekta Crne Gore, obnove državnosti u okviru tog federalnog sistema. Mi sad gledamo na Evropu kao na uzor, i treba, ali ne zaboravimo da je Evropa u prvoj polovini 20. veka bila klanica nad klanicama. I u samoj Evropi i u evropskim kolonijama. Šta bi rekao jedan Gandi, ili afrički lideri, šta bi rekli svedoci francuske torture na Madagaskaru, šta bi rekli Alžirci. I onda vam naše istorije, o Drugom svetskom ratu, o četničko-partizanskim sukobima, o Kominformu, o Golom otoku, ne izgledaju tako strašno. Hoću da kažem, sa svim našim zlom, nismo gori od tih divnih Evropljana.
Đido je uspeo da dođe do saznanja koja su bila slušana, prihvatana u Evropi, recimo i njegova dobronamerna ali i čvrsta kritika nove levice. Uključio se u taj veliki politički razgovor Evrope, sveta, i uspeo nešto da doprinese. Ipak, imao je i kod nas prikrivenih pristalica, naročito među liberalima u partiji, Nikeziću, Latinki Perović, Todoroviću, Koči Popoviću.
Pokojni istoričar umjetnosti Pavle Mijović tvrdio je da ga je Đilas 1994. godine, kao predśednika te institucije, upitao da li bi ga Crnogorski P.E.N. centar primio u svoje redove, jer da sebe vidi kao crnogorskoga književnika. Smatrate li tu konstataciju utemeljenom? Kakav je zaista bio intimni odnos Milovana Đilasa prema crnogorskoj književnosti?
– Ne znam za taj njihov razgovor, ali Đido bi pred smrt rekao, kada bi pomenuo da želi da ga sahranimo u Podbišću, „sva moja književnost je odavde“. To, međutim, nije značilo da je time što se osećao kao crnogorski pisac sebe isključio iz srpske književnosti. Naprosto, on je bio i jedno i drugo, a bio je i jugoslovenski pisac. Pa, eto, bio je i član Udruženja srpskih pisaca, i tamo je lepo primljen.
Je li na sahrani bilo pravoslavnog obreda?
– Da. Ali to je odluka moja i Matije Bećkovića. Jer, Đido je napisao, „ako ne može da me sahrani moj sin“, pošto sam ja bio emigrant, „neka to Matija učini“. O tome su raspravljali on i Matija. Đido nije bio protiv, ali nije bio ni mnogo za. Onda je jednom rekao Matiji u neobaveznom razgovoru – „dobro, samo da ne počne da me psuje pop“. Ali, vidite, sve su to sporedna pitanja u odnosu na ona prava koja niko ne postavlja. Đidu na sahranu nisu došli predsednik Crne Gore, predsednik Skupštine, predsednik Vlade, i to u Crnoj Gori, gde se sahrane ozbiljno shvataju. I ne samo to, nije bilo važnih ličnosti koje ste mogli očekivati. Recimo, Tempa, kome je Đilas oprostio. A evo šta mi je još zasmetalo. Đido je bio ratnik, narodni heroj. Učestvovao je u bici na Sutjesci. Njemu jesu oduzeta odlikovanja, ali nije Spomenica, jer se ona ne može oduzeti. I njemu je pripadao vod s počasnim plotunom na sahrani. A ni toga nije bilo. Zamislite da tog dana nisu grunula sva okolna brda. Pa, ipak, otišao je jedan ratnik.
Često citirate Borhesove misli, naročito one o lavirintima. Smatrate li panj odśečenog oraha iz Vašeg dvoriša, čija Vas je slika progonila u nostalgičarskim groznicama, izlaznim smjerokazom?
– Da. To zapravo i liči na jednu njegovu priču u kojoj junak sanja da će negde pronaći zakopano blago, a onda odlazi u svet da bi shvatio da je to blago zakopano u njegovoj bašti…
Crkva će sebi napraviti problem s Amfilofijem
U tekstu objavljenom u „Savindanu“ 1998. godine poručili ste čitaocima da ne smiju biti sigurni u to kako ni sam sveti Sava svetosavlje ne bi proglasio jeresom.
– U stvari, siguran sam da bi sveti Sava to proglasio za jeres, ali sam to tako napisao iz učtivosti prema toj novini…
Kako onda gledate na ulogu Srpske pravoslavne crkve u političkom životu Srbije i zbivanjima na prostorima Južnih Slovena tokom posljednje dvije decenije?
– Crkva je imala patrijarha Pavla, kao jednu potpuno izuzetnu ličnost. Međutim, veličina čoveka, njegova privlačnost, ne znači i da su problemi rešeni. Crkva je prosto morala da se odredi prema velikim temama 20. i 21. veka, prema modernoj demokratiji, nauci i umetnosti, prema feminizmu i pravima žena, morala je da teži ekumenskom dijalogu. Ako pravoslavlje ne uđe u dijalog i ne nađe odgovore na savremena pitanja, ljudi će se okrenuti drugim, manjim verskim organizacijama. Zato SPC ne može da uzme zdravo za gotovo stav „ovo je naš narod, on nama pripada“. Crkvi predstoji period reformi, a ako im se ne posvete, izgubiće znatan deo naroda…
Ako već govorimo o srpsko-crnogorskim odnosima, ja sam srpski identitet uvek smatrao za policentričan. Crkva je, međutim, stala iza jednog nacionalnog projekta koji je bio neostvariv. Inače mislim da njoj nije mesto u politici. Ona više treba da se bavi pojedincem nego nacijom. Samo izabrana vlast može da bude vlast. Pitanje je i da li oni imaju kadrove za taj posao? Recimo, problem s Amfilohijem je upravo taj, što njemu đavo ne da mira pa odmah počne da govori o politici. On je inteligentan i veliko znanje ima, ali ima taj žestoki jezik od koga se pitomo građanstvo pribojava. I tu će SPC sebi da napravi veliki problem ako njega izabere. Ja recimo nisam bio za odvajanje Crne Gore, ali se za razliku od njega toj ideji nisam podsmevao. A patrijarh Pavle je bio super šarmer, ne samo duhovan već i neverovatno duhovit čovek. Privlačio je ljude.
Šta mislite o „oporavku“ četničkog pokreta u Srbiji?
– Apsolutno sam protiv savremenih četnika. Da je Draža živ, garantujem da bi bio na mojoj strani protiv savremenih četnika. Ali ajde da ne uzimamo njih za primer. Kako bismo mi deca partizana sada izgledali da osnujemo neku proletersku brigadu, sa crvenim zastavama, petokrakama. Pa lepo bi nas uputili na čike u belom, da nam oni pomognu…
Strašno je da Crnogorci odlaze u Avganistan
Evropa je otvorila granice građanima Crne Gore i Srbije. Grabi li se zaista „krupnim koracima“ ka civilizovanom svijetu?
– Pa sad, da li su uopšte „krupni“? Ono što pominje vaš a i naš Milo, „evroatlantske integracije“, ja bih zaobilazio. Izbrisao bih „atlantske“. Nikakav NATO, nikakvo približavanje američkoj imperijalnoj politici. Da Crnogorci odlaze u Avganistan, to je strašno. Ni Amerika još nije našla sebe u svemu tome. Ona je lepa za život, ali od američke spoljne politike, vojnoindustrijske mašinerije i lobija koji sve to guraju, treba se držati što dalje. Posebno tako mala zemlja kao što je Crna Gora, podložna pritiscima, manipulaciji, intrigama obaveštajnih službi… Pa ako ste za građansku zemlju, onda treba da mislite na muslimane u Crnoj Gori, na komšije iz Bosne s kojima treba da se mirimo, prema kojima sigurno nismo bez krivice. I sad mi treba da idemo da ratujemo u Avganistanu, Iraku, možda Pakistanu…
Jesu li to ratovi protiv islama ili protiv nekih režima koji su…
– …ekstremni? Amerikanci kažu „rat protiv terorizma“. Ali, kojeg terorizma? Kada se desio poslednji teroristički napad na Ameriku? Gde su ti teroristi? Zar da podržavamo američku politiku prema Palestincima? Kakve režime Amerikanci stvaraju u zemljama koje tobože oslobađaju? Koja sredstva koriste u ratu, koliko civila gine?
Preuzeto iz dnevnih novina “Vijesti”, decembar 2009.
Be the first to comment