Prve septembarske dane, razgovarao sam u vezi stipendija za studiranje sa svojim kolegom predstavnikom Makedonske zajednice u Albaniji.
Uistinu on me više pitao u vezi moga sina, da li će posle završetka kursa crnogorskog jezika na Cetinju, nastaviti da studira na Univerzitetu Crne Gore u Podgorici, i koliko stipendija je Crna Gora dodijelila Crnogorcima iz dijaspore. On je sa tim pitanjem otvorio svježu ranu, koja me muči u poslednje vrijeme. Kao jedan od Crnogoraca iz iseljeništva, san i želja mi je bila, da se moj sin vrati u zemlju svojih predaka, da studira i da se integriše u crnogorsko društvo. Zato sam dao i lični primjer, da moje dijete, pođe da uči kurs crnogorskog jezika na Cetinje, sa nadom da posle toga nastavi studije u Podgorici. To je bila moja lična inicijativa. Spremi li smo svu dokumentaciju, preveli i noterizovali i obratili se Ministarstvu prosvjete. Naglašavam, tražili smo pravo studiranja, nikako stipendiju. Odgovor Ministarstva prosvjete je bio, da bi mogao da studira moj sin na Univerzitetu u Crnoj Gori potrebno je da je završio srednju školu u Crnoj Gori. Ovo iz razloga, jer sistem obrazovanja u Albaniji je 9+3, dok je u Crnoj Gori 9+4. Znači dobili smo negativan odgovor. Svjestan sam činjenice da ima razlike u sistemu obrazovanja u raznim državama, ali isto tako svjestan sam činjenice da postoje dopunski ispiti, kako bi iseljenici mogli da studiraju u zemlji svojih predaka.
Ovaj tretman Crne Gore me razočarao, a još više mog sina Dejana, kome je bila životna želja da studira u zemlji svojih predaka, ali nažalost na prvom koraku je naišao na hermetički zatvorena vrata. Trebalo je mnogo napora da smirim svoga sina, da prihvati realnost i da se okrene studijama u Tirani koje je već počeo ovih dana.
Uzeo sam primjer mog sina kako bi predočio javnosti i dokazao koliko problema i koliko malo podrške imaju crnogrski iseljeniici od matične države.
Da li znate Vi gospodo iz Ministarstva prosvjete, Vi crnogorski političari, da Sjeverna Makedonija godišnje dodjeljuje 50 punih stipendija za makedonsku dijasporu. Da Albanija dodjeljuje godišnje 1500 punih stipendija za albansko iseljeništvo…..Isto to rade Srbija, Bugarska, čak i Rumunija, koji daju na destine stipendija svojoj dijaspori u Albaniji, kao što rade sve zemlje na zemalskoj kugli.
Da li znate Vi gospodo, koji upravljate državom Crnom Gorom, da mnogi Crnogorci Albanije, iz ekonomskih razloga, zbog raznih stipendija koje nude druge zemlje Balkana, kao i mogućnost dobijanja njihog drzavljanstva, su prinuđeni da se izjašnjavaju kao Bugari, Srbi, Makedonci itd. U Albaniji, do 1990. godine je bilo realno preko 30 hiljada Crnogoraca, kojima je iskreno Crna Gora bila matična zemlja, ali Vaša indiferentnost, ili još gore neprihvatanja svega što dolazi iz Albanije, pa samim tim i svoje Crnogorce, učinijelo je da crnogorsko iseljeništvo u Albaniji svaki dan sve više nestaje. Koji je to državni interes Crne Gore za takav tretman sa Crnogorcima Albanije, uzimajući u obzir i golgotu koju su prošli i koju i dan danas prolaze Crnogorci iz Vrake, koji ni posle više od 28 godina, življenja u Crnoj Gori, praktično nijesu integrisani u crnogorsko društvo. Ovo je nazalost živa istina, o kojoj ćute institucije u Crnoj Gori!
Mi kao Zajednica Crnogoraca Albanije imamo ispred sebe veoma tešku misiju, za koju se nadam da ćemo uspjeti da je ostvarimo, JER VOLIMO BEZUSLOVNO NAŠU MATIČNU ZEMLJU CRNU GORU! Nasa ljubav je daleko veća od Vas “malih konjića Troje”, koji su nažalost prisutni u instiucijama Crne Gore kako u Crnoj Gori tako i u inostranstvu!
Marinko Ćulafić (Presjednik Zajednice Crnogoraca Albanije)
Elbasan 6.09.2019.
