Imao sam zadovoljstvo da u dužem vremenu ostvarujem kontakt sa porodicom Rašović, a onda i da se lično upoznam sa dragim Vojom i njegovom suprugom Nevenkom. Iz tih kontakata prije i nakon našeg susreta, imalo bi dosta toga da se napiše o ovoj divnoj porodici i plemenitom Voju, koji je u pravom smislu riječi živio sa Crnom Gorom i za Crnu Goru.
Ovom prilikom u znak sjećanja na ovog velikog prijatelja Crne Gore i svih onih koji joj žele dobro, u par rečenica htio bih da opišem susret sa njim i utisak koji je na mene ostavio.
Prije jednog od redovnih dolazaka porodice Rašović u Crnu Goru, dogovorili smo se da se nađemo i konačno upoznamo. Naravno, đe drugo nego na Cetinju u koje je, po Vojovom kazivanju, sa velikim zadovoljstvom dolazio.
U posebnom sjećanju mi je ostalo to poslije-podne, 28. avgusta 2012 godine. Tog, i za Cetinje vrelog avgustovskog dana, našli smo se na terasi hotela Grand. U debeloj ladovini, sa pogledom na park, śeđeli su Vojo i njegova supruga Nevenka. Nakon upoznavanja koje je više ličilo na srdačan susret starih prijatelja, nego na rukovanje ljudi koji se prvi put vide, započeli smo razgovor u veoma prijatnoj i opuštenoj atmosferi. Vojova dobrodušnost, prijatnost, srdačnost, otvorenost, učinili su svoje, tako da je izostala ona početna uzdržanost, i razgovor je tekao kao da se radi o nastavku nekih naših već davno započetih priča.
Nije teško naslutiti da je Crna Gora i sve ono što je za nju vezano predstavljalo glavni dio našeg razgovora. Malo je reći da ga je na tu temu sve interesovalo. Mislim da je mnogo ispravnije kazati da je svaku informaciju o Crnoj Gori duboko proživljavao. Svako pominjanje samostalnosti i nezavisnosti Crne Gore i svega što je pozitivno urađeno u periodu nakon proglašenja nezavisnosti, izazivalo je na njegovom licu osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti, ljubavi. Na drugoj strani, neka neriješena pitanja, među kojima je posebno isticao pitanje Crnogorske crkve, proizvodili su nemir i nezadovoljstvo sa do sad postignutim. Sjećam se divnih primjera koje mi je navodio, kako je to riješeno u drugim zemljama, uz očekivanje da će se priključenjem Crne Gore porodici evropskih naroda, to pitanje trajno riješiti na kvalitetan način.
Posebno je izrazio interesovanje za projekat „Montenegrina“, odnosno prezentovanje kulture, umjetnosti, nauke i baštine Crne Gore na internetu. Uostalom, kako je rekao, jednim dijelom i ovaj naš susret ima za cilj da se iz „prve ruke“ upozna sa problemima u realizaciji tog projekta, imajući u vidu njegov značaj za crnogorsku dijasporu, ali i da izrazi podršku i pomoć ovom projektu. Bilo mi je veoma značajno da čujem mišljenje predstavnika naše dijaspore. Nijesam krio zadovoljstvo onim što sam čuo od Voja, koji je posebno naglasio da je ovim projektom po prvi put omogućeno da se crnogorska dijaspora bilo đe u svijetu može informisati na organizovan, sistematičan, pouzdan i argumentovan način, sa sadržajima iz raznih oblasti koje se odnose na Crnu Goru. Tom prilikom mi je uručio njegovu donaciju za ovaj projekat, izražavajući nelagodu što nije u mogućnosti da ta donacija bude i još veća kao i nezadovoljstvo što određene institucije države nijesu još uvijek prepoznale značaj ovog projekta. Mora se napomenuti – Vojo je redovno slao svoje donacije projektu Montenegrina.net i na svom primjeru pokazivao što znači filantropija i istinska ljubav prema domovini.
Vojova želja da što više čuje o Crnoj Gori, dovela je do toga, da su porodice nekako došle na kraju priče. Interesovalo ga je „šta imam od famelje“ i u kojim uslovima živimo. Želio sam isto to da saznam od njega, pa mi je, ne mnogo opširno ali sa velikom ljubavlju, pričao o svojoj porodici. Iz ranijih e-mail kontakata, znao sam da se supruga Nevenka veoma uspješno bavi slikanjem, ali mi je bilo nepoznato da je sin imao izuzetno plodnu sportsku karijeru. Takođe, kroz priču sam saznao da je Vojo veoma mlad pošao za Kanadu i da je velikom upornošću i radom uspio da sebi i svojoj porodici obezbijedi kvalitetan život. Pričao mi je i o radovima koje je tokom ovog boravka u Crnoj Gori preduzeo na opravci kuće u Fundini i želji da svake godine dođe i provede određeno vrijeme na svom ognjištu.
Što zbog vremena, a više zbog Vojove skromnosti, izostala je priča za koju sam od ranije znao o njegovim humanitarnim i donatorskim aktivnostima, kao i o višedecenijskom radu na organizovanju i objedinjavanju crnogorske dijaspore u Kanadi.
Mada je ovo bio prvi susret, Vojo je ostavio snažan utisak na mene, a njegova životna priča mi se učinila jako interesantnom. Predložio sam da bi dobro bilo da u nekom od narednih susreta detaljno čujem njegovu životnu priču i da je trajno zabilježimo, objavljivanjem na portalu Montenegrina. Nažalost, njegovim odlaskom nije mi pružio priliku da ovu, sigurno jako interesantnu životnu priču čujem.
Osjećam se privilegovanim što sam poznavao Vojislava Voja Rašovića.
Vojova smrt je veliki gubitak za Crnu Goru, crnogorsku dijasporu i sve one koji su ga poznavali.
Vojo, počivaj u miru i neka ti je vječna slava i hvala.
Vesko Milović,
uredništvo Montenegrine
