Poštovani posjetioci, objavljujemo prevod priče “Na onaj svijet” jednog od najpoznatijih bugarskih pisaca Dimitra Ivanova Stojanova, poznatijeg pod pseudonimom: ELIN PELIN. Prevod je napravio saradnik Montenegrine gospodin Sande Dodevski.
Dimitar Ivanov Stojanov
“Na onaj svijet”
Prevod s bugarskog Sande Dodevski
Kada se selom proču vijest da je umro đed Matejčo, ljudi su se počeli šegačiti, jer, kao prvo i prvo to se dosad s njim nije događalo! Ali kad je baba Jova ispričala njegov posljednji smrtni čas, svi su se uvjerili da se on nije šalio!
Vratio se čovjek iz drva, rastovario magare, vezao ga, metnuo mu malo sjenca i čim je ušao u kuću, te zasjeo uz vatru i pripalio lulu, nešto ga presjeklo preko kičme, legao, jauknuo i …
Skupili se susjedi, a nekud bješe otišla i baba Jova. Bijaše siromah ostanuo sam. On i usporena mu magarica, siva ko golubić, poslušna i čista kao kaluđerica. Otišla baba Jova, ali može li se duša zaustaviti? Samo, kazuje ona, ja mu velim da se prekrsti i on, tobož hoće, ali ne može mrdnuti. Donesoše mu ponudu s jednim šišetom rakije. On uzede ono šiše, osmjehnu se, pa mu čak i oči zasvijetliše i … izdahnu!
Izdahnuo je sa osmjehom. Je li mu duša uđe u raj, ili što vidje rakiju, to niko ne može znati. Kada siromah Matejčo krenu na onaj svijet, on se najprije nađe na jednom raskršću, na kojem je bilo mnogo putnika, takvih kao što je on.
-Dobro vas našao! – pozdravi ih i bez razmišljanja upita: – Bre, batkovci, kuda se ide prema paklu?
Svi ga pogledaše začuđeno.
-Za pakao, za pakao koji put vodi – pojasni im djed Matejčo.
Pokazaše mu ga i on krenu pravo po njemu. „… Mene će sigurno onamo turiti – pomisli – pa onda makar da stignem na vrijeme! Nisam ja siromah čovjek za raja… raj je predviđen za velikaše i bogatune. S ovim prnjama i ispucalim rukama ko će me onamo pustiti! Osamdeset godina sam teglio i patio se ko stari pas, ta sad raj li će me dopasti? Istina, nastojao sam živjeti po božijoj pravdi, ali ko te zato pita. Neće Gospod bog sjesti i voditi računa o takvima kao što sam ja? Nas su upisali u đavolji tefter još kad smo se rodili… Sve i da sam prav, opet sam makar jedanput zgriješio u pijanstvu! A pio sam! Od teškoća i muke sam pio, zaista, ali sam pio? I tako i tako neće biti milosti, mislio sam i pio! Pij, pa šta god se desi na kraju!… Bijah lijepo pripremljen za pakao! Tamo ću sada i da pođem, tamo.“
Tako je išao djed Matejčo, zanijet mislima. Odjednom neko ga iz nevidjelice drpi za kožuh otpozadi. – Stoj, bre, čovječe! Kuda si krenuo?
-Pa, eto, u pakao – odgovori starac.
– U pakao li? Ti si nešto pogriješio puta, đede!
-More, ništa nisam ja pogriješio… znam ja ko sam i za gdje sam, iako sam prost čovjek.
– Ali ti si upisan u raj… Evo, ja sam anđeo, poslat da te onamo povedem.
– Bre, momče, ja gledaj si svoga posla, i ne rugaj se sa starim svijetom, sramota je to…
Anđeo kad je vidio da dobrim ne ide, zgrabi starca i odbaci ga u plave nebeske visine u kojima je čudesno mirisalo na tamjan i gdje su letjeli brojni anđeli sa bosiokom u rukama, sve pjevajući: „Svijet, svijet, svijet – gospod Savaot!“
– Kuda me, bre, momče odbaci i đe će me dočekati tvoji gospodari, zar ne vidiš da još bazdim na rakiju – žali se djeda Matejčo i čupa se da pobjegne, ali anđeo sve brže leti i odnosi ga u svijetlija prostranstva, sve dok ne stigoše do rajskih vrata. Ona su bila napravljena od zlata i dragog kamenja i sijala su kao jasno sunce. Ispred njih je stajao Sveti Petar sa srebrenim ključem u rukama i sa velikim tefterom ispod miške.
– Iz kog si sela? – obrati se đedu Matejču i stade rovinjati po tefteru. Djed Matejčo ne mrda s mjesta.
Huka-muka, pa otvori usta: – Eto, iz Poduene sam…
– Od Po…?
– Od Poduene! – prodera se visoki đed Matejčo, jer je mislio da je Sveti Petar gluh.
– Po… Po… Po… – stade Sveti Petar prelistavati tefter. – Poduene. Dobro – pravedan!
– To ne može biti! Imaš grešku, Sveti Petre.
– Kakvu grešku? Ovo nije livada nego tefter, numerisan, prošnjiran voštanim pečatom i potpisan Božijom rukom priprijeti mu Sv.Petar.
– Dobro, ali nemoj da se poslije pokajete – odgovori mu djeda Matejčo.
-Zbog čega?
– A, bre, čovjeku moj, ja sam mnogo pio i ne vjerujem da sam pravednik.
– Mnogo si pio, ali si i puno patio, te ti je sve oprošteno – ogovori mu Petar i otvori vrata.
– Ama, Sveti Petre, da bijah sa sobom poveo i svoju magaricu – stade moliti đed Matejčo, ali ga anđeo gurnu u raj i on, zadivljen od čudesa u njemu, nije mogao ni progovoriti.
Čim je ušao u raj, đed Matejčo se sjeti svoje žene, koja je griješnu zemlju već odavno napustila.
-Kad su mene pustili ovdje koji sam pio i lumpovao, ona bi morala biti negdje u sredini. Bila je i od božije kravice mirnija i sve je opraštala… Eh, kakva li se avetinja od mene načini bez nje?
I on se okrenu ka jednom od anđela:
– Hej, bećarčino, ima li ovdje neka baba Matejica – Trena po imenu?
– Iz kog je sela? – upita anđelak.
– Iz Poduene…
– Ima, ima – reče anđelčić i povede djeda kroz raj.
– Aman ljepote i čudesa ovih! – divio se đed Matejčo gledajući do tad neviđenu ljepotu raja koju su samo pravednici mogli gledati.
– Ama, je li i pop Nikolaj ovdje? – poče da zapitkuje malehno anđelče.
– Ko?
– Pop Nikolaj iz male crkve, onaj što nam je davao pod lihvu… Bilo bi me stid sresti ga. Bio sam mu dužan, ali kako on umrije – umrije i moj dug!
– Pop Nikolaj je u katranu, đede.
-Stani. Ne pričaj!
– Časna riječ!
– Ama je li kobajagi bješe pop – svešteno lice!
– Svejedno… Ovdje nikoga ne bendaju – svakome po zasluzi. Bio je pop, ali je griješio. I vladika je vladika pa je i on u paklu!
-Bre, ne govori mi to!
– Jeste, đede i on je bio nakaza… Jeste bio vladika, ali se bješe uzoholio i samo je sa bogatašima bio u društvu, a siromašne i bijedne nije htio ni pogledati. Gnušao ih se, a ako im je i davao milostinju i to je radio s prezrenjem samo da ih se što prije otarasi…Oblačio se gospodski i svaki se dan prežderavao, a pastvi je govorio da budu umjereni u svemu. Zar to nije grijeh?
Djeda Matejčo otra čelo rukom, pa reče:
-Pa otkud da ja znam je li to grijeh ili nije. Ja sam neuk čovjek, ne razumijem se u to. Nego, pusti to te me povedi u neku od mehana da pijnem jednu rakijicu, kao da u grlu imam užareni ugalj.
-E, đede, ovdje nema kafane! – odgovori mu anđelče.
– A nema, znači?
-Nema, nema!
Biva li da kod ovolike krasote nemaju nijednu krčmu? Ama đe će onda čovjek počinuti, da si pijne čašicu rakije, da se okrepi?
Vidiš li me, čak sa Zemlje dolazim, umoran sam… Tamo nam je pop kazivao da u raju ima svega što ti duša zaželi, a kad ovo… Bolje da sam otišao u pakao. Ima li u njemu koja kafanica?
-Tamo ima.
– Ja me onda povedi tamo, ti se molim, jer što će mi ovdašnji rahatluk kad nema ni kap rakije! U paklu je, istina, zlo i naopako, ali ja sam i na to navikao: teglio sam i deverao sve i svja, ali u dobri čas bih pijnuo i odmah mi je bivalo lakše.
– Ne može, djedo!
– Eh! – uzdahnu starac. – Ta ovo više liči na zatvor nego na raj. Da ne možeš nikud otići gdje želiš!
-Naviknut ćeš se, đede! – reče mu da bi ga utješilo anđelče.
– Eh, zarem ću još da učim! – uzdahnu opet djeda Matejčo i stade žuriti.
– A be, momče – reče anđelčetu – lijepo je da i krčmu imate ovdje. Čim sretnem Gospoda, reći ću mu pravo u lice da je to na mjestu… Najprije, ne može se odavde nikuda sići, batali sve ostalo.
-Odavde silaska nema, đede.
-Znači, nema?
– Da. Nema!
– Oh, sveta majčice bogorodice, zaista ću ovdje biti miran od svega! – poviče od radosti đede Matejčo i pošto se prekrsti, nastavi:
– E ovo mi se najviše sviđa!
I potom krenu da potraži svoju babu. Svoju Trenu.
