Zahvaljujemo se gospodinu Dimitriju Popoviću, koji je omogućio da se “Luča Njegoševe noći” neposredno nakon izlaska iz štampe, nađe na stranicama Montenegrine.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ove knjige sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez saglasnosti autora.
Dimitrije Popović – “Luča Njegoševe noći”
U Pforzheimu 1982. godine, Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona, organiziraju mu zajedničku izložbu grafika sa Salvadorom Dalijem. Iste godine, u povodu velikog jubileja Leonardo a Milano 1482–1982, izlaže ciklus crteža Omaggio a Leonardo, u milanskoj Palazzo Sormani.
U povodu 27. međunarodnog umjetničkog festivala Due mondi, grad Spoleto, u kojemu se taj festival održava, organizira mu izložbu slika, crteža i grafika. U godini jubileja, dvije tisuće godina kršćanstva, izlaže u Rimu ciklus raspeća Corpus Mysticum, u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – l’Agostiniana arte sacra conteporanea i u Pantheonu. Jedan je od sedamnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portoghesi), koji su pozvani da odgovore na Pismo Pape Ivana Pavla II umjetnicima. Odgovori su objavljeni u knjizi Umjetnici odgovaraju Papi Ivanu Pavlu II, izdavač SRI spa, Milano, 2003.
Do sada je priredio šezdeset osam samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na dvije stotine skupnih.
Dobitnik je trideset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Djela mu se nalaze u domaćim i svjetskim muzejima i galerijama.
O djelu Dimitrija Popovića do sada je objavljeno trinaest monografija i snimljeno osam dokumentarnih filmova.
Objavio je knjige eseja: Veronikin rubac (Matica hrvatska, Zagreb, 1996.), Smrt u slikarstvu (Matica hrvatska, Zagreb, 2001.), Corpus Mysticum (Prometej, Zagreb, 2007.), Blud i svetost (Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.), knjigu priča Priče iz Arkadije (Exlibris, Zagreb, 2005.) roman Raspeće strasti (Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.), knjigu pripovijedaka Smrt Danila Kiša (V.B.Z., Zagreb, 2011.) Pripovjetku Luča Njegoševe noći (Nacionalna zajednica crnogoraca Hrvatske i Skaner studio, Zagreb) a priče Porođaj (2010.), Rajska ptica (2011.) i Orhideja (2012.) objavljene su u okviru književnog natječaja za kratku priču Večernjeg lista; priča Porođaj nagrađena je trećom nagradom za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2010. godine. Priča Orhideja nagrađena je drugom nagradom za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2012. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca i crnogorskog PEN centra.
Dimitrije Popović je dokazao da nije tek slikar koji piše, nego da je punokrvni pisac, baš kao što je i punokrvni slikar.
Predrag Matvejević
(Novi list)
IKONIKA BOLI
-zapis uz Dimitrijevu pripovijest „Luča Njegoševe noći“-
Povodom dvjesto godina rođenja Petra II Petrovića Njegoša
Ni najmanje slučajno u možda najboljoj svojoj umjetničkoj zrelosti Dimitrije se bavi Njegošem: pred nama je netom dovršeni dio svojevrsnog triptiha kojim autor istražujući poetiku velikog romantičara propituje i vlastitu estetiku. Nakon što je dovršio zavidan ciklus od 90 slika inspiriranih crnogorskim vladikom i pjesnikom i potom ga oblikovao u monografiju s dragocjenim predgovorom koji ne otkriva samo umjetničke već i obiteljske dodire s velikim prethodnikom, Dimitrije se okreće književnom, narativnom kazivanju pripovijetkom Luča Njegoševe noći koja izvire iz jedinstvenog sistema artističkog kodiranja. U Dimitrijevom je projektu, osim postavljanja izložbe ovih slika i izrada skulpture inspirirane Njegoševim mističnim stihovima:
„O ti bićem beskonačni
bez početka i bez kraja!“
Na plodonosnom razboju preklapanja, prožimanja, izazova i srodnosti Slike, Riječi i Volumena, sada pripovjedač Dimitrije izlaže virtualni scenarij moguće predstave kojom bi se atekstualnim teatrom tijela na sceni, okupanih glazbom i u ambijentu cetinjskog prirodnog krajolika postavilo vrlo osobno čitanje Njegoševa složenog i teško proničnog spjeva Luča mikrokozma.
Kako ovo Njegoševo djelo nije fabulativno oblikovano nego je stanovita filozofija u stihovima, tako je i Dimitrijeva književna transliteracija svojevrsni intertekstualni dijalog s velikim prethodnikom. Književno je koncipirana tako da se unutar pripovijetke scenskim izrazom i imaginarijem pripovjedača B.S-a funkcionalno oblikuje u adekvatan simbolički izričaj, ponajviše gestualnošću tijela što manje uprizoruju likove a znatno više ideje ili čak pokretne metafore, miteme, arhetipove. Predstava u miljeu podlovćenskog neba usredištena je u pripovijetku književnom tehnologijom priče u priči: fikcijskog teatra, središnji Događaj obgrljen je uvodnom Pripremom i zaključnim Post festumom. Uokvirena tako naizgled faktografskom novelom o režiseru predstave, koja služi kao stvarnosni okvir za univerzalistički usredišten Događaj, te zaključnim dijelom kojim se otkrivaju zapreteni modeli autopoetičkog esejiziranja, nakon jednostavnog epiloga pitamo se: o kojem i kakvom je zapravo žanru riječ? O baletu – pripovijesti? O scenariju za teatar tijela? O kazalištu koncipiranom kao filozofski ili teološki esej? O mogućem atonalnom glazbenom oratoriju? O lirsko-dramskom spoju arhajskog i modernog? O neoromantičnoj pohvali mističnoj ekstazi? Naravno da je Dimitrije odveć suptilan umjetnik da bi nam dao jednoznačne i konačne odgovore. On će, kao da svjesno postavlja labirint s mnoštvom zamki, pročitati svoje viđenje Njegoševe Luče u višeznačnoj, blagorodnoj punini sna južnjačke ljetne noći.
Recimo i ovo: neće ostati netaknut nijedan vid njegoševskog kozmizma. Ni dijalektički, ni pesimistički, ni povijesni, ni osobni, ni ljudski. Upravo će velom tajne zastrt eros biografskog Njegoša zagolicati maštu pripovjedača u nadrealističkom pasažu sa snom iz djetinjstva, što se tako maestralno spaja sa čuvstvom smrti i Pjesnikova poimanja ljudske konačnosti. I kojoj je bol središnja ontička os. Oko nje zavrtio je i Dimitrije svoju narativnu brojanicu.
Stoga se Dimitrijev rukopis i pokazuje kao sretan amalgam poetskog lirizma, dramske narativnosti i tragičke ekspresivnosti. No, nije na odmet upitati se, kako je Dimitrije uspio depersonalizirati svojeg naratora, ne samo izostavljanjem njegova imena, već i rekli bismo, svjesnim bijegom od psihologizacije.
Ili je to u Dimitriju nadvladala flaubertovska impassibilité, prividna bestrasnost da bi maskirala kršćanski paradoks o bogu koji nas je ostavio, osim ako mu nismo uz bok, u ruhu umjetnika?
Lidija Vukčević
KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU KAKO BI OTVORILI
KOMPLETAN SADRŽAJ KNJIGE
