Pobjeda, Društvo – Srijeda, 15. april 2009. godine
Jovan Stamatović:
SVJEDOČANSTVA: DANAS JE 30 GODINA OD ZEMLjOTRESA KOJI JE 1979. POGODIO CRNOGORSKO PRIMORJE
Sjećanje na 15. april 1979, kada je nemilosrdna ruka prirode za sobom ostavila – suze, pustoš i ruševine. Danas, 30 godina kasnije, aprilske rane zarastaju – ostala su samo sjećanja na 101 žrtvu i ožiljci na duši njihovih najbližih
Crna Gora kao feniks…
Bila je nedjelja, 15. april 1979. Bilo je tačno 7 sati i 20 minuta, kad je Crna Gora – stravično zadrhtala. Kada je za samo nekoliko sekundi zavijena u crno. Kada je nestao drevni Kotor i njegovi tragovi, kad su poklekli stari ulcinjski grad i staro jezgro Budve, kad su se oburdale raskošne kapije i kule barske, kada su zauvijek potonuli voltovi u živopisnim crmničkim selima… Riječju, kada je nemilosrdna ruka prirode za tili čas gotovo promijenila mapu Crnogorskog primorja i njegovog zaleđa. Stravično drhtanje trajalo je veoma kratko, ali su posljedice bile katastrofalne – 101 mrtvih i 1.700 povrijeđenih, od čega 159 teže. Toga zlokobnog nedjeljnog jutra, zemljotres jačine devet stepeni Merkalijeve skale, ostavio je pravu pustoš za sobom – razoreno je 250 manjih i većih naselja sa preko 60 hiljada objekata, oštećeno je 540 spomenika kulture, razoreno 544 kilometra puteva, oštećeno tridesetak škola, veliki broj hotela i odmarališta. Računa se da je toga jutra 80 hiljada žitelja Crnogorskog primorja ostalo bez krova nad glavom…
Nikad Crna Gora nije patila kao toga dana.
“Nikad nećemo moći namiriti mnogobrojne ljudske živote, ali hoćemo povratiti ljepotu mediteranskog prisoja u ovoj maloj zemlji, što pripada sredozemnoj kolijevci civilizacije”, pisale su novine tih dana i obećavale: sagradićemo novo i restaurirati staro, pa makar kamen po kamen vraćali nazad u kotorske, budvanske i ulcinjske fasade. Zato lelek ne prelama naše gore i naše more, već se čuje muški odziv na pružene ruke pomoći iz čitave Jugoslavije. I iz svijeta. Crna Gora će postati feniks. Kad mogu laste, mogu i ljudi, pisala je “Pobjeda” te godine. I počeli su nicati novi hoteli, novi objekti, nove kuće, nove škole. Ponovo su uspostavljeni novi tokovi života…
Danas, 30 godina kasnije tragovi nemilosrdne stihije su izbrisani – rane izvidane. Crna Gora je zaista postala feniks. Svjedoči to novo lice Budve, Kotora, Ulcinja, Bara, Crmnice. Ipak, 15. april 1979. nikada ne možemo zaboraviti. Zbog 101 nevine žrtve, zbog ožiljaka na brdima, hotelima, mostovima, brodogradilištima, maslinama. Ali, ni zbog ožiljaka na dušama onih koji su u zemljotresu izgubili svoje najdraže.
Aprilski zemljotres 1979. će se pamtiti po još nečemu. Po požrtvovanosti i solidarnosti našeg čovjeka, koji je tada više nego ikad ranije pokazao da je jači od svake nevolje. To potvrđuju brojni primjeri spasavanja i uzajamne pomoći o kojima smo razgovorali sa dr Vukajlom Vlahovićem, bivšim načelnikom Republičkog štaba civilne zaštite.Tog dana je praktično sve rušeno, samo je naš ponositi crnogorski čovjek kao i uvijek, ostajao uspravan, kaže on slikovito. Ljudi su jednostavno bili jači od prirode. Doduše organizovanog spasavanja nije bilo u onim prvim momentima. Nije ga ni moglo biti jer su bili ugroženi životi ljudi, a planovi zaštite od elementarnih nepogoda, kojima smo poklanjali veliku pažnju nedostupni. Pitanje je i koliko bi bili upotrebljivi jer su polazili od toga da će zemljotres zahvatiti samo područje jedne, eventualno dvije opštine, a da će im pomoć i saradnju pružiti ostale. Nažalost, u aprilskom zemljotresu zahvaćeno je osam opština i, bila je isključena efikasna i organizovana međusobna saradnja. Međutim, brzo je djelovao Republički štab civilne zaštite ali i strukture u opštinama. Takođe je važno i što su se građani samoorganizovali. U opštini Kotor na primjer, dvadesetak omladinaca je podijelilo Stari grad na više reona i za kratko vrijeme iznijelo sve stare i povrijeđene, odnosno za svega 40 minuta cjelokupno stanovništvo starog Kotora našlo se na bezbjednom mjestu. Na drugoj strani i organi vlasti su efikasno počeli djelovati, a značajnu ulogu odigrao je i tadašnji predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito apelima za pomoć. I ubrzo su ruke pune solidarnosti pružene iz čitavog svijeta, prije svega iz bivših jugoslovenskih republika.Formirali smo Fond solidarnosti, Crveni krst je bio neumoran, komisije za utvđivanje oštećenja takođe. Ukupno je pregledano 62.199 objekta, kaže Vlahović.
Riječju, 30 godina poslije katastrofalnog zemljotresa može se sa sigurnošću reći – Crna Gora je izvidala teške rane i zaista postala feniks…
Ipak, ne ponovilo se.
SVJEDOCI GOVORE:
IVICA ČARAPIĆ, ČLAN GLAVNOG ODBORA SORA “BRATSTVO- JEDINSTVO”
Omladinci jači od stihije
Aprilskog zemljotresa 1979. prisjeća se i Ivica Čarapić jedan od članova tadašnjeg glavnog Republičkog štaba SORA “Bratstvo -jedinstvo” zadužen za organizovanje i koordinaciju radova koje su omladinske radne brigade izvodile na postradalom području.
– Situacija je zaista bila teška i najvažnije je bilo organizovati se, kaže on. U koordinaciji sa tadašnjim Savezom omladine Jugoslavije u pomoć su nam pristigle radne brigade iz svih bivših republika. Solidarnost je prevazišla sva očekivanja. U postradalim opštinama smo napravili planove sanacije, formirali lokalne omladinske štabove sa čijim radom je koordinirao Glavni štab koji se tada nalazio u Buljarici. Sjećam se, omladinci su radili sa nezapamćenim elanom, praktično bez predaha. Riječju, bili su jači od ove stihije. Sjećanja na to vrijeme potvrđuju staru istinu da humanost i solidarnost našeg crnogorskog čovjeka nema alternativu, kaže Čarapić.
“Dan”, 15. april 2009
PODSJEĆANjE NA 15. APRIL 1979. GODINE, KADA JE U RAZORNOM ZEMLjOTRESU NA CRNOGORSKOM PRIMORJU STRADALO VIŠE OD 100 LjUDI
~Seizmološki aparati godinu dana nijesu mirovali, zabilježeno je više od 10.000 potresa
Mješavina svih užasa
Petnaesti april 1979. godine osvanuo je lijep i sunčan na Crnogorskom primorju. Bila je nedjelja. Najveći broj stanovnika se nalazio u krevetima, a neki su tek bili poustajali. A onda se u 7.19 časova zatresla zemlja. Kuće, hoteli, stari gradovi, spomenici kulture… počeli su da se ruše. U prvi mah izgledalo je kao kataklizma. Stradala je 101 osoba.
Na tlu Crne Gore zabilježeni su snažni zemljotresi 1667, 1853, 1905, 1923, 1931. godine, ali je aprilski iz 1979. godine bio jedan od jačih, čija je magnituda u ognjištu bila 7 stepeni Rihterove skale. Neki seizmolozi svrstavaju zemljotres iz 1979. godine u red sa zemljotresom iz 361. godine, kada su potonula neka naselja u ovom dijelu Jadrana. Tog 15. aprila najteže su stradali stari srednjovjekovni gradovi Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Herceg Novi, Risan, zatim bolnice u Risnu, Kotoru, Baru, hotelski kompleksi na Slovenskoj plaži u Budvi, gdje su porušeni „Internacional”, „Nova plaža” i „Stara plaža”, „Adriatik” i tri objekta „Slavije”, zatim kompleks u Bečićima, Petrovcu, Ulcinju… Ostalo je srušeno ili oštećeno više od desetak hiljada stanova. Civilni štabovi su vodili računa o svakom građaninu. Štab civilne zaštite u Budvi je brzo reagovao. Svih devet stotina stanovnika, koliko je ih živjelo u Staroj Budvi, bilo je u prvi mah smješteno u halama Jadranskog sajma. Tada je stradala i zgrada Skupštine opštine Budva. Bio je katolički Uskrs. Tog dana na području Budve u hotelima „Internacional” u Budvi, „Belvi” u Bečićima, „Maestralu” u Pržnom bilo je oko hiljadu gostiju iz inostranstva. Niko od njih nije povrijeđen. Brzo su evakuisani sa aerodroma u Tivtu, Dubrovniku i Golubovcima.
Začudo, prvi turisti iz inostranstva su već bili stigli u hotel „Maestral” 21. aprila. Nijesu se plašili potresa, iako su oni svakodnevno pomjerali površinu zemlje. Na aerodrome u Tivtu i Golubovcima stizala je pomoć iz cijelog svijeta. Šatori, ćebad, hrana… Poslije desetak dana počele su da pristižu i kamp-prikolice. Međutim, seizmološki aparati godinu dana nijesu mirovali. Stalno su bilježili potrese, što jače, što slabije. Bilo ih je više od 10.000. Cifra koja i danas plaši. Svaki jači potres preko pet stepeni po Rihteru kod čovjeka je unosio strah, ali i bespomoćnost.
„To je mješavina svih užasa”- tako je francuski filozof Volter doživio zemljotres koji je razorio Lisabon 1750. godine. Statističari su kasnije potvrdili da je u zemljotresu 1979. godine poginula 101 osoba, a stradala je infrastruktura od Igala do rijeke Bojane, najteže u Luci Bari i brodogradilištu u Bijeloj. Razoreno je 250 naselja, porušena su i oštećena 53 zdravstvena objekta, 570 zgrada socijalne i dječje zaštite, 240 škola. Velike štete su bile i na putnoj mreži, od toga 350 kilometara magistralnih i 200 kilometara regionalnih puteva.
S. Pa.
Obnova od plata Jugoslovena
Obnova je trajala deset godina.
Sve republike tadašnje Jugoslavije su solidarno učestvovale u obnovi. Donijet je i Zakon o obnovi Crnogorskog primorja u Saveznoj skupštini. Međutim, zaposleni iz Slovenije i Hrvatske prestali su poslije osam godina da izdvajaju od svojih plata za postradalo Crnogorsko primorje. To su poslije devet godina učinile i Bosna i Hercegovina i Makedonija, a jedino je Srbija svih deset godina izmirivala svoje obaveze prema Crnoj Gori, tako da su obnovljeni budvanski Stari grad, izgrađeno novo turističko naselje Slovenska plaža, hotel „Avala” obnovljeni svi hoteli u Bečićima, završen hotel „As” u Perazića Dolu i hotel „Palas” u Petrovcu. Takođe, sanirani su manastirski kompleksi Podlastva, Podmaine, Praskvica, Reževići, Gradišta i na desetine manjih sakralnih objekata.
Mur obilazi primorje
Ambasador SAD u Crnoj Gori Roderik Mur sa lokalnim zvaničnicima obići će danas nekoliko objekata u Baru i Budvi, koji su izgrađeni uz finansijku pomoć Amerike nakon zemljotresa 15. aprila 1979. godine na Crnogorskom primorju. Mur će posjetiti Srednju poljoprivrednu školu u Baru, kao i zdravstvenu ambulantu u Sutomoru. Najavljeno je i da će uručiti vatrogasnu opremu barskom Centru za obuku vatrogasaca.
M.M.K.
“Vijesti”, 15. 04. 2009.
POVODOM 30 GODINA OD KATASTROFALNOG ZEMLJOTRESA U CRNOJ GORI, INŽENJER ČEDOMIR ČEJOVIĆ UPOZORIO NA MOGUĆE POSLJEDICE
Priroda ne prašta greške
Podgorica – “Obilježavanje tri decenije od katastrofalnog zemljotresa, koji je Crnogorsko primorje zadesio 15. marta1979. godine, kao da ima i neku posebnu simboliku, jer se dešava u trenutku kada je, na drugoj strani Jadrana, u Italiji u razornom zemljotresu poginulo blizu 300 ljudi, preko 100.000 ostalo bez krova nad glavom, a sa lica zemlje zbrisano je nekoliko naselja. To nas i dodatno obavezuje da se, uz podsjećanje na 1979. godinu, na odgovoran i stručan način preispitamo kakve smo pouke izvukli i da li smo poslije zemljotresa radili tako da u slučaju narednog izbjegnemo žrtve i materijalna razaranja”, ocijenio je iskusni građevinski inženjer Čedomir Čejović, direktor nekadašnje Direkcije za obnovu i izgradnju Bara.
On u svom radu, pripremljenom za okrugli sto koji će se povodom obilježavanja godišnjice zemljotresa održati sjutra u Baru, objašnjava najbitnije probleme izgradnje objekata na seizmički aktivnom crnogorskom tlu.
“Zemljotresi su prirodna pojava, ali u državama koje poštuju zakonitosti koje nameće seizmičko inžinjerstvo, sa takvim prirodnim pojavama se potpuno normalno živi i funkcioniše. Zato je potpuno razumljiva gorčina javnog mnjenja Italije, zbog obima ljudskih žrtava i materjalnih razaranja, a naročito što se to desilo sa modernim javnim zgradama: studentskim domom, bolnicom, policijskom stanicom, koje su se srušile. Italijanski stručnjaci su konstatovali da takav zemljotres, da se desio u Japanu ili Kaliforniji, ne bi doveo do rušenja nijedne zgrade, niti bi bilo ijedne ljudske žrtve. Potresne slike iz Italije ostavljaju samo jedno gorko pitanje: Zašto se ponavljaju takve posljedice, ako je na sadašnjem stepenu razvoja tehničkih znanja to moguće izbjeći”, kaže Čejović u svom radu.
On kaže da se svi u lancu odlučivanja od nadležnih državnih organa, lokalne samouprave, inženjeri, urbanisti, arhitekte, projektanti, izvođači, nadzorni organi “moraju debelo zamisliti i učiniti sve da se ne ponavljaju greške koje mogu biti kobne”.
“A da grešaka ima – to mora biti jasno svakome ko ima dodira sa ovom problematikom. Gdje ćete bolji primjer od toga da se okrugli sto, na kome se obilježava 30 godina zemljotresa, održava upravo u hotelu „Topolica“ koji je sagrađen poslije zemljotresa, a za koji nije bila data saglasnost za izdavanje upotrebne dozvole, jer je utvrđeno da je nestabilan. Moje proračune zbog kojih sam odbio da dam saglasnost za izdavanje upotrebne dozvole, potvrdila su naknadno izvršena skupa detaljna istraživanja Tehničkog instituta iz Ljubljane. Ne znam da li je i šta urađeno prilikom nedavne rekonstrukcije hotela, ali se nadam da se o tome vodilo računa”, kaže Čejović.
On je podsjetio da je svojevremeno odbio da izda saglasnost za tehnički prijem tadašnjeg hotela „Agave“ i zgrade suda u Baru.
“Oba objekta u zemljotresu 1979. godine su srušena. Samo je okolnost da je bila nedjelja – bila ruka proviđenja koja je spasila ljudske živote, jer je bila nedjelja, pa u sudu nije bilo ljudi, a u hotelu nije bilo gostiju, jer nije bila sezona. Na proviđenje se, međutim, ne može računati, iako je ljudskoj prirodi svojstveno da je lakše nadati se da se valjda neće desiti najgore, nego učiniti sve što je potrebno da se posljedice izbjegnu. Priroda ne prašta ovakve greške, a na današnjem stepenu razvoja, i nakon svih iskustava, ne možemo reći da ne znamo šta treba raditi. Naš narod ima veoma dobru izreku: Zlo rađenje – gotovo suđenje. To bi trebalo da nam bude vodilja kada je riječ o ovim stvarima”, ističe Čejović.
Čejović u svom radu ukazuje i na nekoliko prioriteta, a jedan od njih je urbanističko planiranje.
“Nakon zemljotresa 1979. najeminentniji instituti su napravili karte mikroseizmičke rejonizacije. Saglasno tome, tačno se znaju lokacije na kojima zbog određenih karakteristika terena (blizina slojeva mulja, vode i sl.) ne treba graditi objekte veće spratnosti od četiri etaže. To se poštovalo samo neko vrijeme nakon zemljotresa. Kako je odmicalo vrijeme, svaka nova izmjena detaljnih planova povećavala je spratnost objekata upravo na tim, kritičnim lokacijama. Na njima su podignute desetospratnice. Bar što se Bara tiče, one nisu rađene na šipovima, koji su izuzetno skupi, a jedino preporučljivi za takve terene. Računa se da su to konstruktivno dobro rađeni objekti – i ja bih volio da je to zaista tako. Međutim, poznato je svakome ko se bavi zemljotesnim inženjerstvom, da i najbolje konstruktrivno napravljeni objekti na takvim terenima stradaju, jer dolazi do poznatog fenomena „umiranja tla“. Brojni su primjeri da su se takvi objekti, cijeli, prosto izvrnuli, potonuli i slično”, objašnjava Čejović.
Blizina zgrada, gdje se ljudi mogu rukovati sa balkona, po Čejovićevom mišljenju može da bude veliki problem kada se dogodi zemljotres.
“Kada se dogodi zemljotres, spasavanje ljudi je trka sa vremenom. Ako su, kao kod nas u posljednje vrijeme, zgrade toliko blizu jedna drugoj da se ljudi mogu rukovati preko balkona, one kada se sruše zatpaju sve prilaze-saobraćajnice i to onemogućava brzo spasavanje. Objekti ranije rađeni su postavljani tako da i u slučaju rušenja ne bi zatrpali prilaze. Svaki novije građen objekat, naprotiv, postavljan je sve bliže jedan drugom. Posljednji objekti i to višespratnice, bez ikakve potrebe, praktično su rađeni sa stepenicama na samom trotoaru.Gradilo se na mjestima koja su poslije zemljotresa bila ostavljena kao parkinzi, trotoari, zelene površine, djelovi školskog dvorišta. Povećavala se spratnost objekata, smanjivala njihova međusobna udaljenost i udaljenost od saobraćajnice – sve suprotno preporukama za urbanističko planiranje u područjima visoke seizmološke aktivnosti”, tvrdi Čejović.
On ističe da je pogrešna predstva da će zgrada biti čvršća onoliko koliko se u nju ugradi više armature.
“U Italiji su se srušili moderni objekti građeni od armiranog betona i sada se ispituje šta je tome uzrok. Pominju se i nekvalitetni materijali koji su korišćeni, jer se u nekim slučajevima beton pretvorio u prah. Objekti su su se srušili kao kule od karata. Profesor Vakabajaši iz Japana koji je meni i kolegama inžinjerima iz ondašnje Jugoslavije, nakon zemljotresa u Skoplju 1963. predavao na postdiplomskim studijama, volio je da slikovito kaže da je armatura za beton isto što i so za jelo. Ako malo posoliš – ne valja, ako presoliš – ni to ne valja. Dakle sve treba raditi po jasno definisanim pravilima”, smatra Čejović.
Za njega su problem i nadogradnje, gdje su objekti dodatno opterećeni i rekonstrukcije gdje je dovodena u opasnost stabilnost objekta.
Nuklearka kod Skadra pogubna za Crnu Goru
Čejović se u svom radu osvrnuo i na informaciju da je planirana izgradnja nuklearne elektrane u blizini Skadra.
“Skadar sa čitavom okolinom, spada u područje visoke seizmičke aktivnosti. U katalogu zemljotresa zabilježeni su razorni zemljotresi na tom području. Smatra se da je narodno pamćenje o zemljotresima upravo zabilježeno u čuvenoj pjesmi o zidanju Skadra na Bojani, kojeg ljudi danju grade, a vile noću razgrađuju. Nedopustivo je da se na takvom području podižu nuklearne elektrane. Naše primorje je svega 30-tak kilometara udaljeno od tog područja. Svaki incident, zbrisao bi čitave gradove sa geografske karte. Skadarsko jezero, i bez incidenta, bilo bi ugroženo radom elektrane, jer bi se njegova temperatura povećala za nekoliko stepeni. To bi, smatra se, uništilo biljni i životinjski svijet jezera”, kaže Čejović.
M.B.
Be the first to comment