Dnevnik iz progonstva – Jevrem Brković

Iz drugog toma “Dnevnika” (1992-1993), poznatog crnogorskog pisca, koji uskoro izlazi iz štampe, objavljujemo zapise iz perioda tokom kojeg je, nakon što je zbog opasnosti za goli život morao da napusti Crnu Goru, boravio u zagrebačkom egzilu

Nažalost, kukavičluk je opšta pojava i kod crnogorskih Crnogoraca

1. I 1992.

Odvratna noć. Našao sam se u nekakvom trgovačkom svijetu, možda i polusvijetu, koji je za mene prilično neshvatljiv. Trgovci, biznismeni, nakupci, prekupci, fratri, policajci, kafanski domoljubi i njihove odgovarajuće žene, ljubavnice, iznajmljene naložnice! Gdje sam to zabasao, Bože moj? Sudbina emigranta je da ga svako može imati u društvu i mimo njegove volje. Više puta sam u toku noći pomislio: što ću ja ovdje?! Fra Duka se dosta dobro snalazi. I on mi počinje ličiti na nekog političko-vjerskog bisnismena. Tu je i njegova prijateljica Vjera T. Gospođa T. je prema meni izuzetno ljubazna, rekao bih da mi je veoma sklona. Dovođenje mene u Stubičke Toplice – ima li to nekog cilja i kakav je?
Vlahović mi ispada sve mutniji. Možda griješim. Improvizator i dobar trgovac svakako jest. Moji pratioci po čitav dan igraju karte s Vlahovićem i njegovom družinom. Noću igram i ja. Što drugo da radim u ovako groznom beznađu.
Prvi dan Nove godine proveo sam u postelji. Ne radi se o piću, već o nekom čudnom psihičkom umoru, u stvari patnji. Možda i strahu za moje u Crnoj Gori. Da mi ih je makar na tren vidjeti okupljene oko Kaćine bogate i ukusno servirane novogodišnje trpeze! Čemu vodi ovakva i ovolika žrtva? Ima li nade za Crnu Goru?! Kako sada stoje stvari izgleda da nema. Opozicija se takoreći ne osjeća. Rat je, i to strašan i strašno prljav, a Crnogorci još ne osjećaju, ne shvataju da ih je Milošević uvukao u najsramniji i najprljaviji rat koji je na Balkanu ikada vođen. Što se to desilo s Crnogorcima i Crnom Gorom? Kao da se radi o kolektivnoj maloumnosti i infantilnosti s krvavim rukama! Da li će biti vremena za otrežnjenje? Nije li već kasno da Crna Gora spasi makar malo časti?
Bože moj, kako sam to ja nesrećan čovjek, i na kakav sam grozni način nesrećan. Ima li u svemu ovome i moje krivice? Mora da ima. Dosta sam se zalijetao misleći da imam s kime ići u bitku. Nažalost, kukavičluk je opšta pojava i kod crnogorskih Crnogoraca. Moja nesreća je u mojem naivnom i prevelikom povjerenju u ljude što su me decenijama okruživali. Ja sam surovo lakomislen i neodgovorno naivan čovjek. Barem sebi to moram priznati, i to činim danas. Ima tu i porodične linije. Biće da mi je to po majci došlo. I ne samo meni, nego svima nama, mojoj braći i meni. Doduše, majka moje majke, znači moja baba, od našeg je roda – Brkovićka – Novičićka – Ozrovićka. Nešto meni tu nije jasno: ima u toj našoj lozi dosta neobjašnjivih događaja, ličnosti i detalja, a u kojoj nema! Znam samo da je to stara dukljanska loza, a da je, kako je baba Jana govorila, “ovo prokleta dukljanska zemlja”. Jesam li ja prokletnik iz te proklete zemlje?

2. I 1992.

Vratio sam se u Zagreb. Dosta glupo je ispalo sve to u Stubičkim Toplicama. Bio je to nekakav trgovačko-policijsko-fraterski narod. Trgovci i njihove žene. To je jedini stalež u kojemu su supruge ljepše od ljubavnica. I ja, ovakav kakav sam, u svemu tome!
Bio sam uzvanik na svečanosti u povodu rođendana fra Duke. Bilo je dosta zvaničnika. Prisustvovao je gospodin Vladimir Šeks, potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske. Crvenobradi cinik. Morao sam i govor da održim. Pročitao sam, na molbu prisutnih, pjesmu o Dubrovniku. Već je na sedamnaest jezika prevedena. Ministar informacija, gospodin Salaj, obećao mi je prikupiti sve prijevode. Na fra Dukinom rođendanu sam upoznao ministre Degoriciju i Mišetića. Na mene su oba ostavili prijatan utisak. Gospodin Mišetić je ministar pravosuđa. Dubrovčanin je. On i gospodin Dražen Budiša su, uz Šeksa, najintelektualnije ličnosti u Saboru, koje sam do sada upoznao. Ostali smo do kasno. Završilo se u Esplanadi s kafom i martelom. U Esplanadi su plesačice i striptizete Ruskinje. Ako ništa drugo, komunizam je odgojio dobre i školovane striptizete, dugonoge su i lijepe. Znaju svoj posao.

3. I 1992.

Ima trenutaka kada mi se čini da ludim. Još se nijesam čuo s porodicom. Ne mogu da shvatim kako su to komunistički revolucionari tako lako ostavljali porodice, podnosili nostalgiju i patnju za bližnjima. Možda je to bio preduslov, ili uslov, za sticanje imuniteta od napada izliva osjećajnosti, depresije, nostalgije i ljubavi prema porodici. Kada se sve to izgubi lako je postati internacionalni borac za komunizam i slična raščovječenja. Sve počinje u porodici i od porodice.
Nazvao Veljko Bulajić, kaže mi da su u današnjem “Vjesniku” objavljene naše fotografije uz tekst Branka Vojičića, a riječ je o progonima u Crnoj Gori. Fotosi su, kaže Veljko, kao sa potjernica. Moja fotografija je već na potjernici, kažem Bulajiću, a ti tek ima da se pobrineš.
***
Zvala me gospodična Mirjana Piskonjić iz hrvatske Matice iseljenika. Saopštava mi da je prije jedan sat kod njih u Matici bio neki Dubrovčanin što je nedavno zamijenjen sa još nekoliko zarobljenika iz Konavala i Dubrovnika. Taj Dubrovčanin je ispričao u Matici da prvo pitanje koje su mu vojni isljednici, a to znači Kosovci, postavili bilo je: poznajete li Jevrema Brkovića? To pitanje Kosovci postavljaju svakom zatvoreniku, to jest zarobljeniku sa dubrovačkog fronta. Ako se neko usudi i kaže kako me poznaje, taj dobije mnogo više batina i stroži tretman od ostalih.
***
Mirko Kovač, književnik, pobjegao iz Beograda: prodao stan, slike i namještaj i s novcima i suprugom Bobom, divnom ženom i velikom slikarkom, preko Mađarske došao u Rovinj i tu se, izgleda, posve naselio. Odmah se javio Veljku Bulajiću, pitao za mene i zamolio da dođem do njega u Rovinj. Ići ću iduće nedjelje. U Rovinju imam i nekoliko zaista dragih prijatelja – Crnogoraca: Slobodana i Migotu Brajovića, Dušana Roganovića, Stevana Papića. U Rovinju živi sin nekadašnjeg komitskog vojvode Sava Raspopovića, Ilija Raspopović. Savo Raspopović je bio jedan od najčuvenijih crnogorskih komita i boraca protiv srpske okupacije Crne Gore. Komitske vojvode Sava Raspopovića i Muja Bašovića, sa još devet komita, ubili su 28. XII 1923. godine, u selu Rubeži kod Nikšića, Kalabićevi srpski žandari. Jedna od balada u mojim Komitskim baladama govori o pogibiji Sava Raspopovića i njegove družine. Savovog sina Iliju školovala je talijanska kraljica Jelena, kćerka kralja Nikole. Savova supruga bila je od Petrovića i to baš sa Njeguša, od kraljevskog roda, od njeguškog, seljačkog, kamataškog… Savov sin Ilija već pune četiri decenije živi u Rovinju. Radio je kao profesionalni prevodilac sa talijanskog i francuskog jezika. Divan i krepak starac, sedamdeset osam mu je godina.

5. I 1992.

Javio mi se Balša. Vlasti u Crnoj Gori su zabranile loženje našeg crnogorskog autokefalnog badnjaka na Cetinju. Prošle godine smo naložili prvi naš crnogorski badnjak, nakon 1920. godine. Prije neki dan, kaže mi Balša, naš Odbor za povraćaj autokefalnosti izdao je saopštenje u kojem javno protestvje protiv sramne zabrane loženja našeg badnjaka na Cetinju. Balša misli da sjutra, na Badnji dan, na Cetinju može biti svega. Može doći i do prolivanja krvi. Naš će se badnjak svakako naložiti na trgu pred Dvorom kralja Nikole. Prošle smo godine Slavko Perović, ja, Điko Đikanović, Tomo Poček, Milo Pavlović i Koko Vujović vodili akciju loženja badnjaka. Bilo je i iz našeg Odbora uplašenih, koji su odustali, izgubili se, razboljeli! Balši sam preporučio da se badnjak obavezno naloži, makar i do sukoba došlo. Primijetio sam da je Balša dosta uzbuđen i žestoko zagrijan za sjutrašnji dan na Cetinju. Kad smo završili razgovor rekao sam: “Bože, ne dozvoli da jadni Crnogorci ubijaju jedni druge, kao što su to radili od 1918. do 1923. i od 1941. do 1945. godine! Nas je, Gospode, malo i s mrtvima našim!”

6. I 1992.

Srpski mitropolit Amfilohije, naravno u dosluhu s pučističkom vlašću u Crnoj Gori, doveo, čuvenog razbojnika, zločinca i evropski poznatog kriminalca Željka Ražnatovića Arkana da ga čuva od Crnogoraca na Cetinju. Kriminalac i ubica da čuva uplašenog, sitnookog, avijeznog i sumanutog popa Radovića, koji nije ništa drugo do Miloševićev agent u srpskoj crkvi i kao takav je došao na Cetinje da dovrši, ako bude trebalo i krvlju, posrbljavanje Crnogoraca. Prije nekoliko godina mi je policijski general, davno umirovljeni Čedo Mijović, Crnogorac sa Kosova, rekao i dobro obrazložio da Amfilohije Radović odavno radi za UDBU! To mi je, nešto kasnije, jednog ljeta u Kolašinu potvrdio Đuro Medenica. I Čedo i Đuro su još živi. Na mrtve se ne bih pozivao.
Srpski udbaš u vladičanskoj mantiji sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog – u Njegoševoj stolici! Eto na što je spala i što je dočekala nesrećna i nesrećno raslojena Crna Gora. Neshvatljivo je da jedan udbaš – mantijaš i jedan okorjeli kriminalac, zločinac s Vukovara, čovjek kojeg juri devet evropskih policija – Željko Ražnatović Arkan – od oca Crnogorca i majke Slovenke – uređuju Crnu Goru, pripremajući je za budući eventualni primorski srez.
Grozno je sve to noćas na Hrvatskoj televiziji izgledalo: srpski mitropolit Amfilohije, u mantiji i činu crnogorskog vladike, i Arkan Ražnatović skupa stoje pred Cetinjskim manastirom i, nešto kasnije, pred crkvom Svetog Đorđa u Podgorici. Oko njih ona mitomanska pomahnitala masa četnika i troprstih kokardaša, a predvode ih Momir M. Vojvodić, Miodrag Tripković, Ranko Jovović i Jovica Markuš, zvani Mali Mrav i nekada poznati maloljetnički delikvent. Srećna ti još jedna sramota, možda i najveća, nesrećna Crna Goro!


Sadašnja pohara Konavala mnogo je sramotnija od one iz 1806.


U 12h sam posjetio mog dragog prijatelja Vlada Gotovca u njegovom stanu. Ispričali smo se, takoreći o svemu. Vlado je, bez supruge Vlaste, što je prošle godine preminula, drugi čovjek. Kao da nema više one Vladove žestoke iskričavosti, divne ironije i među prijateljima. Proradiće to ponovo u Vladu. Sada sam siguran da neće pristati na kandidaturu za predsjednika Republike na predstojećim izborima u Hrvatskoj. Dosta intelektualaca, pa i običnog svijeta, ističu Gotovca za predsjednika, to jest protukandidata predsjedniku Tuđmanu. Vlado Gotovac bi, po mnogima, bio garant da će demokratija u Hrvatskoj opstati i postati opštenarodna tekovina. Gotovac o dr Tuđmanu razmišlja i govori kao o čovjeku s velikim kvalitetima, zamjera mu na nekim gestama koje podsjećaju na pokojnog Josipa Broza. O Tuđmanovom ličnom životu i ličnom poštenju, Gotovac ne kaže ništa ružno, naprotiv. Po meni, moj prijatelj Vlado Gotovac mnogo više i suštinskije cijeni predsjednika Tuđmana od mnogih eksponiranih tuđmanovaca.
Treba znati da gospodin Tuđman daje ozbiljna uvjeravanja da će Hrvatska dobiti ovaj rat, a to će biti onaj ključni momenat ili garant da će mu Hrvati izglasovati još jedan mandat. Nije Hrvatska Engleska, koja je 1945. godine otkazala, na izborima, velikom Vinstonu Čerčilu kao pobjedniku u Drugom svjetskom ratu, i to jednom od trojice velikih – Staljin – Ruzvelt – Čerčil!
Vlado je već napisao predgovor za moju knjigu poezije Revolver pod jastukom, koju izdaje Nakladni zavod Matice hrvatske. Kaže mi da je čuo kako onaj visoki mladić – Crnogorac, pjesnik, radi za neku tajnu hrvatsku službu. Kažem mu da sam istu priču i ja čuo i to od Veljka Bulajića. “Ružno je to” – kaže Vlado – “kloni se takvih službi i ponuda, ti si pjesnik”. Uvjeravam ga da se to meni zaista neće dogoditi, мada je bilo nekih ponuda pa i direktnih. Ja sam samo pisac i emigrant koji se, na svoj način, bori za svoj narod i suverenu Crnu Goru. Dogovorili smo se da sljedećeg tjedna zajedno večeramo. Pozvaćemo i našeg zajedničkog prijatelja Zdravka Đogića.

7. I 1992.

Pravoslavni Božić. Predsjednik Tuđman se obratio čestitkom svim pravoslavcima, svim pravoslavnim građanima Republike Hrvatske. U Zagrebu sam juče i danas doživio nekoliko zaista iskrenih čestitanja: i od Hrvata, i od Srba, pa i od Crnogoraca, koji to čine tiho i da ih niko ne vidi niti čuje. Čudno.
Ja, inače, nijesam neki veliki pravoslavni vjernik, ali Badnji dan i Božić doživljavam kao element tradicije i divnu uspomenu, najupečatljiviju, iz mog burnog djetinjstva. Sada mi se čini da sve ono što je i danas u meni živo i lijepo, nježno, tajanstveno i poetsko sačuvano je iz mog zaista bogatog djetinjstva. Božić je jedna od tih zapamćenih i živućih slika, običajnosti i svetkovine porodične, koja u meni odraslom nikada nije izblijedjela. Dobar pravoslavac nikada nijesam postao, prije svega zahvaljujući našim crnogorskim popovima koji su bili dosta primitivni i neobrazovani ljudi i, uglavnom, izuzev nekoliko njih, bili su prosrpski orijentisani. Takvi nijesu bili samo onih nekoliko crnogorskih popova što su 1941. godine otišli u partizane, naravno ni oni koji su 1918. godine odstupili u Italiju i bili u Gaeti, Formiji i Rimu s crnogorskom vojskom. Uvjeren sam, a imam za to i dokaza, da je kod crnogorskih popova – partizana prevagnula crnogorska svijest i povrijeđenost što su Srpska crkva i kralj Aleksandar ukinuli njihovu Crnogorsku autokefalnu pravoslavnu crkvu!
Pri kraju rata crnogorski komunisti to nijesu umjeli iskoristiti i pomoću ovih nekoliko popova-partizana: popa Markovića, Kalezića, Simonovića, Basagića i još nekoliko njih – vratiti autokefalnost svojoj crkvi. Što sve nesrećni crnogorski komunisti nijesu znali da iskoriste, nijesu umjeli i učinili, a bili su obavezni i morali su mnogo toga povratiti i anulirati. Znali su samo da uništavaju jedan drugog, da se dodvoravaju Beogradu i Rankoviću. Mnogi od njih ništa drugo nijesu znali, niti umjeli raditi.

11. I 1992.

Momir Bulatović je uspio da po Miloševićevom naputu još jednom isfolira lorda Karingtona i Evropsku zajednicu. Istini za volju onog nesrećnog lorda i nije teško isfolirati, pogotovo jednom balkanskom folirantu, lažovu i Miloševićevom brkatom kerberu. Takvi kao Momir Bulatović djeluju da ne znaju za časne odnose ni u porodici a kamoli u državnim poslovima i politici. Bulatović je pokušao da isfolira Evropsku zajednicu kako Crna Gora prihvata mirovni plan, samo da bi s nje skinuli sankcije, kako bi preko Crne Gore moglo da se uvozi sve ono što treba Srbiji za vođenje rata. Objavljeno je da je Bulatović obećao povući sve crnogorske rezerviste s dubrovačkog i hercegovačkog fronta. Kao da će ga oni najzagriženiji i oni okrvavljenih ruku poslušati. Zašto gospodin Bulatović ne povuče generala Pavla Strugara s dužnosti glavnog zapovjednika svih efektiva agresorske vojske na dubrovačkom frontu?
Sve Bulatovićeve, Marovićeve i Đukanovićeve laži su veoma providne i u prljavoj su funkciji Beograda i njegove ratne strategije za ostvarenje Velike Srbije. Zašto gospodin Bulatović i crnogorska Skupština ne povuku iz onog ostatka, i to sramnog, Jugoslovenskog Predsjedništva, onog dr Branka Kostića?! Taj zaista politički nepismeni dr Branko Kostić je danas najveći i najsramotniji pad, moralni naravno, crnogorskog čovjeka u politici i anticrnogorstvu! U odnosu na njega izdajstvo, čak i ono Andrije Radovića, Marka Dakovića i kvislinštvo Pavla Đurišića, Baja Stanišića, Đorđija Lašića i Jakova Jovovića, spada u pristojno rodoljublje i etičku čestitost.

12. I 1992.

Spisak crnogorskih intelektualaca iz Beograda se širi. Riječ je o onim pravim koji javno protestuju protiv ovog užasnog rata u koji je Crna Gora uvučena i u kojem je postala agresor! Današnji zagrebački “Vjesnik” objavljuje imena crnogorskih intelektualaca iz Beograda, koji su se pridružili onoj nedavno objavljenoj listi impozantnih imena što je pokrenula javnu osudu ovakve zvanične politike Crne Gore i njene sramne uloge kao srpske sluškinje u ovome već užasno prljavom ratu, prljavom i krvavom, koji se u Bosni i Hercegovini tek rasplamsava u nečuveni vihor srpskih zločina nad Muslimanima i Hrvatima. To već svako iole politički pismen vidi izuzev bosanskih intelektualaca i političara, a posebno gospodina Alije Izetbegovića, koji se još nada da će srpski Bijeli orlovi zaobići Bosnu. Kako pametni ljudi u BiH, recimo moji prijatelji Tunjo Filipović i Zulfikarpašić ne vide da onaj monstrum, zvani Radovan Karadžić priprema, i to javno, i noževe i koljače za Bosnu i Hercegovinu, za Muslimane i Hrvate. Priprema se u BiH užasno i do sada nezapamćeno etničko čišćenje Bosne od Muslimana i Hrvata. Već se etnički čiste srpske interesne sfere u Bosni, pa i u Hercegovini, a Muslimani u Sarajevu misle da će se nekako nagoditi s Radovanom, JA i Slobodanom Miloševićem! Inertnost i sljepilo muslimanskog rukovodstva izazvaće tragediju neslućenih razmjera.

***

Što se Crne Gore tiče, ipak, se pokreće ona bajata i nedovršena crnogorska svijest. Svijest Crnogoraca – što je to! Je li to degenerisana epika, folkor, izanđala tradicija ili zakašnjela pravoslavno
svetosavska idila u religijom inspirisanom mitu o izabranom narodu u okviru srpstva, ali bez osnovnih religijskih komponenti?!! Kada su u pitanju, ili kada je riječ o Crnoj Gori i Crnogorcima, ja više ni u što nijesam siguran. Ono što su crnogorski Petrovići i srpski Karađorđevići uradili od Crne Gore i lakovjernih Crnogoraca, može se objasniti samo izričitom željom te dvije balkanske kuće, odnosno dinastije, da od jednog veoma starog, ili prilično starog, naroda naprave svoje jedino sigurno utočište, koje ih i pred Evropom može pristojno predstaviti: Svojom tradicijom, ratničkim osobinama i fizičkim izgledom i odlikama. I Petrovići i Karađorđevići su svoj kraljevski imidž, ili svoju kraljevsku igru osobnog dostojanstva i fizičkog odličja zasnivali na nesrećnom i prevarenom crnogorskom čovjeku, koji nikada nije shvatio svoju komičnu ulogu u svemu tome, u svim tim kraljevskim igrama dvije prilično značajne balkanske porodice, da ne kažem dinastije. Dosta Crnogoraca ni danas ne shvata da su i dalje u igri prilično komičnih i jadnih potomaka tih istih porodica, osobito potomaka Karađorđevića, kojih ima, što bi narod kazao, kao kusih pasa. Karađorđevići su vazda bili beskrupolozniji i lukaviji od, recimo, prilično naivnih Petrovića kad su u pitanju interesi naroda i države Crne Gore. Jednoga će se dana shvatiti da su svih sedam zaista velikih Petrovića, iz sopstvenih interesa, prilično naškodili samobitnom crnogorskom identitetu. Koliko su u pojedinim fazama doprinosili tom istom identitetu, toliko su mu u nekim drugim fazama i situacijama štetili, pa i sami dosta doprinosili njegovom negiranju, pogotovo Njegoš i kralj Nikola. O tome će, ako Crna Gora preživi ovu sadašnju golgotu, tek u budućnosti morati biti dosta riječi i raščišćavanja s mitovima i mitomanijom, pa i našom crnogorskom. Nije ni sve Petrovićko sveto i neprikosnoveno. Naprotiv. Možda su Petrovići Njegoši najveća crnogorska kob!

13. I 1992.

Vatikan i papa Vojtila priznali Republiku Hrvatsku! Značajan potez mudrog Vojtile. Ima tu i zasluga, da ne kažem prstiju, sadašnjeg jugoslovenskog ambasadora pri Svetoj stolici, gospodina Ivice Maštruka, moga prijatelja, nedavno smo u zagrebačkom restoranu “Feniks” skupa večerali.


Plašim se da ovo s crnogorskim suverenitetom neće ići bez krvi


14. I 1992.

Bile su i dvije divne dame, Maja Razović, novinarka i Ana Dalmatin, izbjeglica iz Dubrovnika, inače profesor hrvatskog jezika i književnosti. Gospodin Maštruko je bio da referiše predsjedniku Tuđmanu. Dosta toga mi je ispričao. Maštruko izuzetno cijeni državničke kvalitete dr Tuđmana. Ako sam dobro shvatio, moj prijatelj profesor Maštruko će uskoro biti naimenovan za hrvatskog ambasadora u Rimu. Maštruko mi je zaista drag čovjek. I kao komunista bio je izvan klišea, znao je da razmišlja na evropski način. Pohvalio mi se da mu je predsjednik Tuđman obećao da će on lično (Maštruko) na sadašnjoj jugoslovenskoj ambasadi u Vatikanu prikucati ploču s natpisom: AMBASADA OF THE REPUBLIKA HRVATSKA.
Drago mi je da je mom prijatelju Ivici Maštruku uspjelo da promijeni naziv ambasade u Vatikanu. Ko će biti ambasador Republike Hrvatske u Via Antonio Gramši, 36-00197. Roma?

***

Neke crnogorske opozicione stranke, valjda su liberali prvi na spisku, uputile Otvoreno pismo Momiru Bulatoviću. U pismu se oštro protestuje zašto se i dalje u takozvanu JNA pozivaju regruti iz Crne Gore! Konačno da se postavi jedno pravo pitanje. Trebalo je to pitanje postaviti davno, prije otvaranja dubrovačkog ratišta gdje se Crnoj Gori i crnogorskom vojniku, koji je tamo bio, obraz uzeo, pocrnio za vijek i više. Ova sadašnja pohara Konavala i dubrovačke okoline je mnogo teža i sramotnija od one ruske i naše pljačke i pustošenja Konavala 1806. godine, kada smo nastupali kao “oslobodioci” braće Konavljana i Dubrovčana od Francuza. Nakon te prve pljačke Konavala i Dubrovnika ispostavilo se da je mnogo bolje i sigurnije u francuskom ropstvu nego u crnogorsko-ruskoj slobodi!
Sinoć mi u telefonskom razgovoru Balša kaže da se po Crnoj Gori ovih dana glasno pjeva parafraza moje pjesme DUBROVNIČE, OPROSTI! Klikću mladići svuda po Crnoj Gori: “Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam, Dubrovniče!” Budi li se to Crna Gora ili samo onaj njen već probuđeni dio traži oproštaj za nedjela onog neprobuđenog dijela?!
Danas je Zagreb živio u znaku sjutrašnjeg praznika Republike Hrvatske. Hrvatska će, evo, konačno dosanjati svoj gotovo tisućugodišnji san o suverenoj državi Hrvata! Sve ovo do sada bilo je polovično i u okviru tuđeg suvereniteta. Ovo je djelo hrvatskog naroda i dr Tuđmana. Niko, baš niko, pa mislim ni predsjednik Tuđman, nije računao da će se proces priznavanja i uobličenja Hrvatske kao suverene države odvijati ili događati tako brzo, čak euforično. Mislim da je jugoarmijska i srpsko-crnogorska agresija ubrzala proces priznavanja, ubrzala i pomogla Evropi i svijetu da shvate ko je ko i što je što na Balkanu. Srećno Hrvatskoj i Hrvatima! To je, u stvari, veliki događaj za sve građane Republike Hrvatske, pa i za mene. Sada ću biti emigrant u suverenoj državi Hrvatskoj, a suverena će država Hrvatska, nadam se, moći dosta da pomogne da i moja nesrećna Crna Gora dođe do svog tako logičnog suvereniteta. Plašim se da to s crnogorskim suverenitetom i otcjepljenjem od Srbije neće ići bez krvi, i to velike. Crna Gora i Crnogorci, ovog trenutka, morali bi shvatiti u što su ih Slobodan Milošević i njegovi pučisti u Crnoj Gori uvalili i što su od jedne zaludu stare države uradili. Ovo je, možda, kraj Crne Gore i svega crnogorskog. Možda i nije!

15. I 1992.

Republika Hrvatska je međunarodno priznata država! Nezavisna suverena republika Hrvatska! Nakon 890 godina! Poslao sam čestitku predsjedniku dr Tuđmanu: “Gospodine Predsjedniče suverene države Hrvatske, konačno je dosanjan san svih Hrvata da Hrvatska bude i međunarodno priznata država. Istorija će u ovom velikom činu znati da prepozna Vašu presudnu ulogu Oca nove Hrvatske! Iskreno se radujem međunarodnom priznanju Hrvatske, s nadom da će i moja Crna Gora, koja, na- žalost, u ovom prljavom ratu nije imala nimalo časnu ulogu, smoći snage i zatražiti međunarodno priznanje i obnavljanje nekadašnjeg suvereniteta Kraljevine Crne Gore” (Zagreb, 15. I 1992).
Moju su čestitku u toku današnjeg dana objavila sva sredstva informisanja u Republici Hrvatskoj, i to nekoliko puta. Iskreno se radujem međunarodnom priznanju Hrvatske. Znači, kraj je onoj Zvonimirovoj kletvi, odnosno prokletstvu Hrvata! Legenda kaže da je hrvatski kralj Zvonimir prokleo Hrvate da nikada nemaju svoju državu i da uvijek nad sobom moraju imati tuđina za gospodara!
Raduje me kako se Hrvati danas raduju: bučno, dostojanstveno, uz dosta pjesme i pića. Bilo je i pucnjave, i to iz svih kalibara izuzev topovskih. Ovako bi se vjerovatno i Crnogorci radovali. Ne bi svi, recimo oni Kilibardini, oni bi možda i kukali. Samo da doživim da se vratim u suverenu Crnu Goru. Samo to, Gospode!

***

Sjutra putujem u Italiju. U Goriciji se održava sastanak predstavnika Evropskih vijeća. Hrvatsko Evropsko vijeće mi je omogućilo da budem tamo i da govorim. Hrvatska Vlada mi je omogućila pratioca i кola. Polazimo iz Jurišićeve ulice u 14 h. Moram napisati kratko izlaganje. Govoriću o Jugoslaviji – mrtvacu, kojem Srbija i Crna Gora ne daju da dostojanstveno umre, a već je očigledno mrtav. Govoriću o mrtvacu bez ožalošćenog potomstva.

16. I 1992.

Oko devetnaest sati prispjeli smo u slovenačku Novu Goricu. Sa mnom su kao predstavnici Hrvatskog Evropskog vijeća, Marija Pejčinović, Ljubo Čučić, tajnik Vijeća i dr Vitomir Šunjić, poznati naučnik iz Instituta “Ruđer Bošković”. Odsjeli smo u hotelu “Park”: ja u sobi 312, a moj pratilac Budimčić u 311. U hotelu se odmah da uočiti da je Nova Gorica puna pobjeglica od ratne, odnosno regrutne obaveze. Najviše ih je iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. To su, uglavnom, sinovi bogatih roditelja, u svakom slučaju imućnijih ljudi.
Kasno sam otišao na spavanje. U krevetu sam još jednom pogledao svoje sjutrašnje izlaganje, koje ću u talijanskoj Goriciji pročitati. Mislim da će izlaganje biti zanimljivo. Nazvao sam ga: “DOZVOLIMO JUGOSLAVIJI DA DOSTOJANSTVENO UMRE!”
Pokušao sam da telefoniram mojima u Podgorici, da čujem Kaću i Balšu. Za Damjana znam da se i dalje krije. Nijesam uspio dobiti vezu. U mislima sam stalno s njima u Crnoj Gori. Bože, dokle će trajati ovaj pakao?! Sve mi se čini da pakao tek počinje i da je sve ovo do sada bilo predvorje pakla. Pakao će tek biti pakao kada počne pakleni rat u Bosni i Hercegovini. Ko to ne shvata, taj ne vidi ništa.

17. I 1992.

Goricija. Prvi sam put u Italiji. Kao djeca poratnog vojnog komunizma pjevali smo na sav glas i svakodnevno, derali se po razrušenoj Podgorici: Trst, Gorica i Rijeka – biće naše dovijeka! Sada su Trst i Gorica (Goricija) talijanski, vazda su to i bili, Rijeka je hrvatska – bila je to i za vrijeme Njegoša. Vladika je 1851. godine uračunava u hrvatske gradove i iz nje ima nekoliko predupisnika za izdavanje Lažnog cara Šćepana Malog. Naše pjesme i naša poratna dranja, naše poprilične gluposti. Ideologizirani narod u jednoj novostvorenoj partijsko-policijskoj državi. Što smo sve činili, mislili, pjevali i urlikali! U što smo sve vjerovali, čemu smo se i kome zaklinjali!
Sastanak Evropskog vijeća se održava u Domu kulture. Čim sam ušao u salu sio sam u istom redu do mog starog znanca, velikog talijanskog pisca, Tomice Fulvia. Znamo se još iz Beograda kada je tamo nešto studirao. Tomica se iskreno obradovao našem susretu u Italiji. Naravno i ja. Odmah mi je rekao da sve zna o mojim stradanjima. Bio je u Parizu i sreo se s Ismailom Kadareom, velikim albanskim piscem, koji već nekoliko godina živi u Parizu. Kaže mi da su dosta pričali o meni i mome slučaju. Razmišljali su kako da mi pomognu. Tomica me, veoma ozbiljno, pita da li je zaista tačno da je crnogorsko sudstvo, to jest tamošnji režim, raspisalo potjernicu za mnom. Kažem mu da jeste i da u koferu imam i kopiju njihove potjernice. Iščuđava se Tomica što se to s Jugoslavijom desilo. Kaže mi da je i Kadare emigrant. Sadašnji ga režim u Albaniji moli da se vrati. Kadare odbija, ne misli na skori povratak dok se u Albaniji ipak nešto ozbiljno ne dogodi. Kažem Tomici da naš prijatelj Kadare, jeste emigrant, ali je uz njega i njegova obitelj, njegovi svjetski izdavači, brojna albanska emigracija, a to je već nešto sasvim drugo i sasvim podnošljivije.
Moje izlaganje je dobro prošlo, aplauzima je prihvaćeno, čak me je u jednom trenutku jedan simpatičan rimski senator aplauzom prekinuo, oduševljavajući se nekim mojim konstatacijama. Nekoliko me je govornika citiralo i sa osobitim uvažavanjem govorilo o mome izlaganju. I popodnevna sesija je bila izuzetno zanimljiva. Fulvio Tomica je u svom izlaganju zastupao neku vrstu istarske autonomije. O Jugoslaviji je govorio s dosta nostalgije i žala za njenom sudbinom. On ipak ne može da shvati da je Jugoslavija mrtva; to ne može da shvati ni Njemac Krauze, koji je predsjednik udruženih evropskih vijeća. Taj gospodin Krauze se inače dosta čudno ponaša, ne drži se dogovora, a vokabular mu je tipično jugoslovenski kada izlaže o zemljama bivše Jugoslavije. Za njega i dalje postoji Jugoslavija sa šest republika. On tako govori kao da Jugoslavija i dalje funkcioniše.
Od svih stranih učesnika na mene je najsnažniji utisak ostavila gospođa Doris Pak, inače Njemica i potpredsjednica Evropskog parlamenta, ujedno je i predsjednica Komisije za bivše jugoslovenske zemlje u Evro parlamentu. Odmah se vidi da je gospođa Pak izuzetno snažna ličnost, veoma energična žena, šarmantna i ljupka.

Crnogorski mladići ginu kao žrtve paranoične zablude


Gospođa Pak je prije dvadeset dana u saobraćajnoj nesreći izgubila kćerku od svega dvadeset godina. To joj je bilo jedino dijete. Nosi crninu, koja joj daje neko čudno dostojanstvo s antičkom primjesom potisnutog bola, može i ukroćenog.
Gospođa Pak je tako napala Jugoslovensku armiju, Srbiju i Miloševića zbog Kosova, Hrvatske i BIH, da bolji i razumniji napad odavno nijesam čuo. Ona mudro, hrabro, staloženo, sa svom odgovornošću svoje funkcije u Evropskom parlamentu, i snagom svoje ličnosti, napada jugoslovenske generale, Miloševića i srpski šovinizam.
U popodnevnoj je sesiji došlo do malog incidenta između mene i gospođe Jagode Savić, predstavnice Srba iz BIH. Savićeva je dosta simpatična damica, oštroumna je i zna da misli. Možda još nije okorjela velikosrpkinja, ali jeste antihrvatica, i to žestoka i bez zadrške. Morao sam reagovati na njeno izlaganje u kojem je današnju hrvatsku Vladu nazvala “Vladom kriminalaca, lažova, hohštaplera, manijaka i ratnih profitera!” Javio sam se za repliku i kazao da se na jednom ovakvom europskom skupu ne može tako etiketirati Vlada jedne priznate i suverene zemlje, da hrvatska Vlada i njeni ministri nijesu temat ovog skupa. Gospodin Krauze je dao za pravo gospođi Savić, da se na ovakvim skupovima može i tako govoriti, dok je gospođa Pak dala za pravo meni. Ona je doslovno kazala: “Gospođa Savić je dio onog ekstremno militantnog srpskog naroda u BiH, koji vidi samo svoje interese i to obavezno na štetu drugih”. Konačno se gospođa Savić, na insistiranje Ljuba Čučića, izvinila skupu, мada prilično nemušto i neodređeno. Kasnije, na ručku, gospođa Savić i ja smo se bolje upoznali. Kada se s tom minijaturnom damicom o svemu porazgovara, a s njom se zaista može o svemu razgovarati, stiječe se utisak da ona nije baš toliko zla i toliko antihrvatski raspoložena, koliko se da zaključiti iz njenih javnih nastupa. Njene kasnije replike i diskusija bile su razumne, čak i veoma oštre kada je riječ o situaciji u bivšoj Jugoslaviji i današnjoj Srbiji. U jednom je istupu tako zdušno i argumentovano napala Miloševića i generale, da sam joj javno čestitao. Mnogi su na skupu takvu moju gestu shvatili kao naše izmirenje.

18. I 1992.

Ponovo smo u Novoj Gorici, u Suverenoj i Nezavisnoj Republici Sloveniji. Kod Slovenaca nema one euforije kao što je ovih dana ima kod Hrvata. Hrvatskoj i Hrvatima je, ipak, sve to oko priznavanja teže palo, više su krvi prolili i žrtava dali. Uostalom, u Hrvatskoj se i danas vodi rat. Srpsko-crnogorske horde i danas napadaju i topovskim granatama tuku Dubrovnik, i to ono njegovo istorijsko jezgro što spada u svjetsku baštinu graditeljstva i kulture.
Treću sesiju smo odslušali u Novoj Gorici. Gospođa Pak je jutros otišla. Gospodin Krauze je tu, on vodi sve sjednice, u sve se miješa.
Dolazim do pomisli da je ovaj gospodin Krauze najsličniji bivšim kominternovcima: tako se ponaša i tako djeluje, tu je da nam prenese direktive i stavi do znanja da bi, ipak, bilo dobro kada bi jugoslovenska federacija bila moguća! Takve smo mu želje Vito Šunjić, Ljubo Čučić i ja u prah raspršili. Osjećam da nas ne voli, da je od nas očekivao neku drugu svirku ili pjesmu. Mislim da nas je juče i danas, čim nas je pročitao, diskretno mrzio i među onim slojem njegovih poslušnika ogovarao. Gospodin Krauze i oni oko njega, a to je tipično činovnički sloj, od Saveza evropskih vijeća napravili tipično klubsku profitabilnu organizaciju, i to onu debatnu koja već danas ništa ne znači.
Završni dokumenat nijesmo ni donijeli. Sada su u Evropi u modi skupovi bez ikakvih završnih dokumenata, oni se kao podrazumijevaju. To je foliraža na evropskom nivou. Što se tiče ovog našeg skupa, onakav dokumenat kakav je gospodin Krauze predlagao niko od nas ne bi potpisao, zato ga i nije dao na potpisivanje. Popodne smo ja i moj pratilac Ivica Budimčić ponovo bili u Italiji. Razgledali smo Goriciju i nešto trgovali. Konačno sam našao i kupio dvije rolke, takozvane dolčevite, bijelu i plavu. Kupio sam i četiri kravate i jedne čarape. Sve sam to kupio od dnevnica što sam ih dobio u lirama.
Čudno je to, prvi put sam u Italiji, a osjećam se kao da mi je stoti. Ima trenutaka kada se osjetim kao da nijesam u inostranstvu. Sve me u tom pejzažu podsjeća na nešto u Crnoj Gori.

***

Uzimam nedjeljni “Vjesnik” i, gle, na naslovnoj strani velikim blok slovima piše: STO NAJZASLUŽNIJIH ZA PRIZNANJE….. Otvaram novine i vidim: na 10, 11. i 12. stranici sto fotografija ličnosti s kratkim opisom zasluga za priznavanje Republike Hrvatske. Među tih sto ličnosti vidim i sebe, i to između HANSA VAN DEN BROEKA i DRAŽENA BUDIŠE. Ispod moje fotografije piše:
JEVREM BRKOVIĆ
“Dukljanski pjesnik i filozof u egzilu, nositelj trnovoga vijenca poete koga je zapala nesreća da opjeva tugu reliquiae relequiarum crnogorske etičke inteligencije nad Dubrovnikom ranjenim divljaštvom crnogorske etničke provenijencije. Pridonio hrvatskoj samosvijesti svjedočeći, svojom osamom među barbarima, o tragičnoj usamljenosti Hrvata u zemlji svenuloga “bratstva i jedinstva”. Ustao protiv tribalističkog krvološtva i pljačkaške legitimacije Konatara kao etikete nad cijelim crnogorskim entitetom…. S beznačajnim uspjehom među njima. Doživotno uživatelj progonjene savjesti Miloševićevih pripuza u Podgorici.”
Kakvo iznenađenje. Da li je moguće da je i moje muke neko priznao, vrednovao ih i uvažio! Zahvaljujem Redakciji “Vjesnika” što me je uvrstila u 100 najzaslužnijih ličnosti za priznanje Republike Hrvatske. Ovo mi je najdraže priznanje što sam ga do danas dobio. Sada ću lakše podnositi sve što me snađe. U 19 h na Hrvatskoj televiziji recitovana moja pjesma “Dubrovniče, oprosti!” Danas mi se sve lijepo dešava, još samo da čujem Balšu, Damjana i Kaću.

21. I 1992.

Hrvatski radio juče od 10 do 11 reprizirao, na zahtjev slušalaca, moju emisiju od 9. ovog mjeseca. U izboru Hrvatske televizije prikazan desetominutni Jutelov prilog sa Cetinja. Sve se dešava u kafani Mala Lokanda, popularno nazvanoj GAETA, koju sada drže moji prijatelji Điko i Olga Đikanović. I dok sam ja tamo bio, u LOKANDI se dosta toga dešavalo. Svi prisutni, što ih je Jutelova kamera pronašla, moji su prijatelji i dobro su govorili: Slavko Perović je izvanredno analizirao sadašnju situaciju u Crnoj Gori. On je sada ona ličnost koja drži sve konce u svojim rukama, mislim na zelene konce crnogorske opozicije. Na kraju su svi u LOKANDI ili GAETI zapjevali:
Sa Lovćena vila kliče
oprosti nam Dubrovniče
To su bili sve četnici
Momirovi plaćenici!
Uzbudljivo je djelovalo to višeglasno kliktanje i izvinjavanje Dubrovniku. Slavko je za 25. I najavio veliki miting crnogorske opozicije na Cetinju, pred Dvorom kralja Nikole.

22. I 1992.

Današnji je zagrebački “Vjesnik” objavio moju pjesmu “Uskrsni zemljo dukljanska”. Pjesma je moja reakcija na sve ono što se u Crnoj Gori dešava od Miloševićevog puča izvedenog 10. januara 1989. godine. Započeo sam je pisati u Ljubljani, a dovršio je prije neki dan ovdje u Zagrebu. Kolebao sam se da li da u pjesmu unosim prava imena onih koji su Crnu Goru doveli do ovakvog poniženja i poništenja, a to su pučisti Momir Bulatović, Milo Đukanović, Novak Kilibarda i onaj svetosavski satrap Amfilohije Radović. Odlučio sam, ipak, da njihova imena budu u pjesmi, da ih označim i nazovem onim što oni jesu. Možda je to poniženje za pjesmu i poeziju uopšte, ali sam morao da ih smjestim tamo kao Dante one svoje u krugovima pakla.

***

Hrvatska televizija prikazala polusatnu emisiju o Crnoj Gori i referendumu u Crnoj Gori. Ponovili su ono što je prije neko veče Jutel emitovao. Moglo se sve to i bolje napraviti. Dokle Crnu Goru gledati i prikazivati kroz folklor, gusle, epiku, čojstvo i junaštvo? Odavno Crna Gora nije samo to, ili je najmanje to. Crna Gora danas prolazi kroz katarzu kakvu do sada nije prolazila nijedna balkanska zemlja. Ima od čega da se očisti, odrekne, pa i postidi ista ta Crna Gora koja je navikla da o sebi sluša samo pjevne i isprazne hvale, deseteračke i ostale, da se hrani mitovima i legendama, koji nijesu njeni, a u koje je ona, na žalost, do grla utonula i sada se, evo, guši od tog mitomanstva i podmetnute joj velikosrpske euforije. O takvoj Crnoj Gori treba napraviti emisiju, ali to sada niko neće, niti može. Sada je vrijeme survavanja Crne Gore u blato jednog agresorskog rata i pljuvanje, s pravom, po takvoj Crnoj Gori, koja je pristala da služi tuđim interesima, a da zapostavi sebe i svoje prave civilizacijske i državne interese. Crnoj Gori danas mladići ginu kao žrtve jedne paranoične zablude od koje će se otrijezniti tek kada je bace na koljena, a već je na koljenima, kada je išaraju crnim tačkama – grobljima, kada joj uzmu i oduzmu sve što ima, pa i to prokleto ime crnogorsko!

26. VIII 1992.

Ni danas nijesam izlazio. Od Kaće i djece nikakvih vijesti, ni preko švajcarske veze. Radio-amateri iz Plava prenijeli hrvatskim radio-amaterima u Samoboru i Karlovcu poruku mog prijatelja iz Plava, Ferida Šarkinovića. Poruka glasi: “Kaća je srećno doputovala!” Mislim da se ne radi o Kaći već o knjizi “Prljavi rat”, koju sam iz Slovenije poštom poslao tom dobrom čovjeku, dobrom i hrabrom Feridu Šarkinoviću, poslaniku u tobožnjoj crnogorskoj Skupštini. Šarkinović u toj jado Skupštini postavlja pitanja od kojih pučiste i njihov parlamenat glava boli!


I Englezi se pitaju kako je Milo uspio da se tako brzo obogati


28. VIII 1992.

Po samoborskom radioamateru Saši Getušiću jutros sam u tri sata poslao Feridu sljedeću poruku: “Ne vjerovati im ništa. Čeko će se i u Murini pojaviti. Budite spremni na sve. Bratski pozdrav – Domaš.”

***
Londonska je konferencija dobro počela, barem se tako čini. Mejdžor i Butros Gali su konačno progovorili o srpsko-crnogorskoj agresiji, i to na pravi način. Zločinci Karadžić i Hadžić smješteni u sporedne prostorije, s novinarima. Srpsko-crnogorska delegacija izgleda jadno. Snuždili se kao da su u krađi uhvaćeni. U krađi nijesu, ali u zločinstvu jesu. Bulatovića i ne prikazuju. Milošević se stalno okreće, zvijera očima po sali, uznemiren je i nesiguran. Zna da će svijet konačno progovoriti o njegovim zločinima. Već se javno traži da se sudi njemu, Karadžiću, Šešelju, Arkanu, nekom Bokanu i generalima Strugaru, Kukanjcu, Perišiću, Mladiću i Adžiću! Evropa da im sudi.
Govor hrvatskog predsjednika dr Tuđmana – odmjeren, činjenično utemeljen, sasvim realistički intoniran, bez ikakvih naznaka revanšizma. Čini se da je ostavio veoma dobar utisak na prisutne. Što će Ćosićeva vizantijska metaforika, isprazna i mitomanski euforična, dokazati svijetu? Ništa, srpski zločini su užasno konkretni, a ne metaforični!

27. VIII 1992.

Londonska konferencija završila oštrom osudom Srbije i njene sluškinje Crne Gore. Jeste to i oštro i prijeteće, ali sve to, ubijeđen sam, neće prekinuti rat u Bosni i Hercegovini. Došlo, navodno, do žestoke svađe između Panića i Miloševića, upadali jedan drugome u riječ. Šef austrijske diplomatije A. Mok izjavio: “Panić je spreman na razgovore o statusu Kosova, a Milošević nije.” Njemački ministar inostranih poslova, gospodin Klaus Kinkel, sa zaprepašćenjem je konstatovao i izjavio: “Dvojica Srba su upadala jedan drugome u riječ i međusobno se ispravljala, i to nekoliko puta, i to na način kakav nijesam imao prilike čuti i vidjeti na jednoj takvoj konferenciji”. Sve je to dogovorena igra beogradske munđaroške diplomatije, zasnovana na Pašićevom vođenju politike i diplomatije. Baja je osnov današnje srpske politike, zapravo velikosrpske. Dobro je, Evropa će konačno upoznati hajdučko-razbojničko-uskočku “diplomatiju”, gdje ništa nije sveto i gdje riječ, obećanje i potpis ništa, ama baš ništa ne znače. S ratnim zločincima Miloševićem i Karadžićem tako se razgovara. Izgleda da Evropa još ne zna s kim ima posla, saznaće i to uskoro!
Predsjednik Tuđman je nagovijestio da postoje izvjesne razlike u srpskim i crnogorskim stavovima, ukoliko se o crnogorskim stavovima (bez Crnogoraca) na Londonskoj konfereciji uopšte može govoriti. Ako je tačno da su predstavnici prave crnogorske opozicije, Miodrag Vukmanović i Miodrag Vlahović, bili u Londonu (hrvatski ih izvještači ne pominju), čudi me da su prošli tako nezapaženo. Trebalo je držati konferencije za novinare i upozoriti svijet na Crnu Goru i situaciju u kojoj se našla, treba reći svijetu da je Crna Gora prva žrtva velikosrpske agresije! Neko od hrvatskih izvještača je zabilježio da je u Londonu bilo i crnogorskih demonstranata s parolama o suverenoj Crnoj Gori! U Hrvatskoj tome nije dat gotovo nikakav publicitet, a kamoli značaj, a trebalo je. Da li je došlo do bilo kakvih razlika između Miloševića i Bulatovića u Londonu? Iako jeste, Bulatović će se, čim dođe u Podgoricu, posuti pepelom i demantovati samoga sebe iz Londona. Takvo je njegovo političko i moralno biće. O crnogorskom biću u njemu ne može se ni razgovarati.
U Londonu se ipak nešto desilo. Pučista Bulatović se usudio da se makar malo razlikuje od njegovih beogradskih gazda. U čemu je bila ta razlika – još se ne zna. Posljednje vijesti iz Crne Gore govore da je situacija sve teža i napetija. Valjda tom nesrećnom narodu postaje sve jasnije da je obmanut, da je uvučen u jedan prljavi rat, da je tu svoju zabludu platio životom nekoliko stotina crnogorskih mladića! Nije još vrijeme za bilo kakve zaključke i prognoze o Crnoj Gori, narodu, osvješćenju i okretanju Crnogoraca na crnogorsku stranu. Treba dosta vremena, muke, nevolja, sankcija, gladi, nemaštine svestrane da se iskuša, treba Crna Gora da osjeti srpsku šajkaču, čizmu, batinu i sve vrste poniženja, za kakva samo Srbi znaju, pa tek onda da se trgne i probudi, da donebesno rikne uspavani lovćenski lav, koji nam je i u grbu zaludu.
Kad-tad će Bulatović i Đukanović, Marović i Žižić, i još poneko, morati izaći na sud za zločine učinjene protiv crnogorskog, muslimanskog, albanskog i hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Moraće se suditi i Pavlu Strugaru. Kad-tad!

29. VIII 1992.

U današnjem zagrebačkom “Vjesniku” veliki naslov: “Bulatović se dosađivao!” Riječ je o Londonskoj konferenciji. Tekst “Vjesnikovog” dopisnika iz Crne Gore, Branka Vojičića. Radi se o ignorisanju Crne Gore i dekorativnoj Bulatovićevoj ulozi u Londonu. Dr Miodrag Perović, glavni i odgovorni urednik “Monitora”, i profesor Univerziteta u Podgorici, boravio je u Londonu kao predstavnik crnogorske opozicije. Dr Perović je već u “Monitoru” objavio svoje viđenje Crne Gore na Londonskoj konferenciji. Perović svjedoči: “Momir Bulatović se dosađuje. On ima zadatak grobara Crne Gore da, eventualno svojim potpisom potvrdi kako je dragovoljno nestala s političke karte Evrope. Koliko je on snažan dojam ostavio na okolinu, najbolje se vidi iz “Independenta”: ugledni list objavio je fotografiju svih glavnih jugoslovenskih sudionika, Momira Bulatovića i Crne Gore nema.”
Dakle, Bulatović je otišao u London da odigra šuteću ulogu grobara Crne Gore! A što bi on drugo mogao odigrati?! Sada se potvrđuju sve moje ocjene, izrečene odmah nakon izvedenog puča, da su Bulatović, Đukanović, Marović i Žižić dovedeni da likvidiraju Crnu Goru. Eto, oni tu svoju sramnu ulogu odlično igraju i već je privode kraju. Ja se i dalje nadam da će Crna Gora uskrsnuti iz pepela njenog pogaženog suvereniteta, iz poniženja i sramote u koju su je gurnuli pučisti i povampireno četništvo, nažalost u savezu s demoralisanim, izgubljenim, prodanim i posrbljenim nekadašnjim borcima jednog antifašističkog i oslobodilačkog rata. Sve mi se čini da sam u Crnoj Gori kako bih nešto, ipak, mogao pomjeriti. Možda se varam. Možda je u Crnoj Gori i u samim Crnogorcima sve crnogorsko mrtvo. Odavno crnogorski mazohizam pustoši po jednoj folklorno-epskoj svijesti i ništi sve ono autentično u biću jednog zaista nesrećnog naroda, koji, eto, neće da bude narod nego prirepak jednog drugog naroda s kojim nema baš mnogo zajedničkog. No, čovjek kad ne zna što je, ko je i što je sve imao i bio, prihvata bilo što ponuđeno – isto tako i narod.
Možda će Crnogorci uskoro nestati kao Crnogorci da bi se za nekoliko desetljeća, ili jedno čitavo stoljeće, probudili kao DUKLJANI! I to je moguće. Petrovići su u Crnogorcima utrli sve dukljansko, zadavili epikom i srpstvom jedno autentično narodno osjećanje. Petrovići su to uradili iz nužde, a Srbi se uhvatili za tu našu nuždu i nuždenost i od nje napravili sebi jedan dragocjen prostor i u njemu najborbenije ljudstvo. Da li?!!!

31. VIII 1992.

Iz Dubrovnika mi javili (slušaju Radio-Podgoricu) da je premijer tobožnje SRJ prije dva dana bio u Budvi, u pratnji Bulatovića i Đukanovića. U toj njihovoj Saveznoj skupštini, takođe prije dva dana, Šešeljevi fašisti i Miloševićevi socijalisti tražili su ostavku Panićeve Vlade. Tog dana i trenutka pred Saveznom skupštinom se našlo oko dvjesta kosovskih Srba i “Crnogoraca” da protestuju protiv Panićevog obećanja u Londonu da će Kosovo ponovo dobiti autonomiju. Dakle, ponavlja se scenario iz 1987. godine kada su kolone kosovskih Srba i navodnih Crnogoraca došle da podrže Miloševića u totalnom osvajanju vlasti i sve žešćem raspaljivanju velikosrpskog nacionalizma i šovinizma.
Brana Crnčević (još jedan “poreklom” Crnogorac, koji Srbe i Srbiju uči pameti i rodoljublju) i Šešeljevi fašisti, a ima ih trideset u toj nazovi Saveznoj skupštini, zamjeraju Paniću što je u Londonu bio “grub prema Miloševiću”, što je priznao Titove avnojevske granice, što je pozdravio dr Tuđmana i razgovarao s njim, što je pružio ruku dr Rugovi. “Crnogorska” tobožnja delegacija u tobožnjoj Saveznoj skupštini podržava Panića! Nije to, kao što su neki u Hrvatskoj pomislili, pokušaj otcjepljenja od Srbije. To je samo pokušaj prebacivanja iz zločinačkog Miloševićevog šatora pod Ćosićev i Panićev tobože demokratski krov, koji će, misle, Evropa priznati i ubrzo ukinuti sankcije.

***
Pokazao mi Veljko Bulajić neki engleski list, zapravo isječak iz lista, gdje piše da je predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović već dolarski milioner! Čak se i Englezi pitaju kako je tako brzo uspio toliko obogatiti se. On i brat mu Aco! Crna Gora osiromašila, došla do prosjačkog štapa, a Đukanovići se obogatili! Jadni Crnogorci još to ne vide. Ne vide, ali valjda osjećaju da za predsjednika Vlade imaju čovjeka, na sve spremnog, koji gleda samo svoje poslove i bogati se. To ne vide, a vide moje tobožnje ustaštvo i hrvatstvo! Za neke od njih je, nažalost, ustaštvo i hrvatstvo isto. Tu im je buhu velikosrpska propaganda ubacila u uho i sada tamo zuji i tjera ih da sve hrvatsko proglašavaju ustaškim! Veliko je pitanje da li je i to s Đukanovićevim milionima dolara istina i na čemu je takav podatak utemeljen. Možda je to “istinito” kao i ono moje ustaštvo!


Dogovor Tuđman-Ćosić konačno je otvorio oči Crnogorcima


Danas sam u 11 h, na Radio Zagrebu, u emisiji drage mi Iris Supek, kćerke akademika Ivana Supeka, snimio, to jest pročitao, jedan moj esej o zločinima i zločincima u Bosni i Hercegovini. Spomenuo sam, kao zločince, naravno, dr Radovana Karadžića, Velibora Ostojića, Momčila Krajišnika, dr Biljanu Plavšić, njenog ljubimca Arkana, zatim Šešelja, Voju Maksimovića, generala Mladića i Perišića, književnike Rajka Petrova Noga, Gojka Đoga, Branu Crnčevića, Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića, koji su sve ovo pripremili, ovo užasno balkansko poklanje koje se nastavlja u još strašnijim vidovima, a ubrzo se može i proširiti. Iris Supek je bila veoma zadovoljna. Zaplakala je dok sam čitao. Preko nje sam zamolio akademika Supeka da bude promotor moje knjige Prljavi rat. Iris misli da će pristati.

9. IX 1992.

Evo u vampirskom trendu srpskog četništva i nekada uglednog režimskog i državnog istoričara dr Branka Petranovća! Ovaj istoričar sada mijenja ploču i zaboravlja na sve one svoje nekadašnje “naučne” knjige – istorije, u kojima su četnici prikazani i istorijski ocijenjeni kao kvislinzi i saveznici fašističke Njemačke i Italije u Drugom svjetskom ratu! U najnovijoj Petranovićevoj knjizi, koja se ovih dana u Beogradu pojavila, četnici su bili “na frontu antifašizma”, a Draža Mihailović “vođa srpskih antifašista”. Još jedan je Crnogorac (terazijski) morao i naučnu kičmu da savije i odrekne se onoga što je juče govorio i pisao, morao je da debelo popljuje po samome sebi. Branko je Petranović za čas posla popljuvao i sebe i istorijsku nauku, u kojoj je, iako državni istoričar, zauzimao ugledno mjesto. Svojim najnovijim “otkrićima” i “naučnim” saznanjima dr Branko Petranović se pridružuje istoričarima šarlatanima, već čuvenim afirmatorima srpskog i crnogorskog četništva, dr Vladu Strugaru i dr Veselinu Đuretiću, dr Zoranu Lakiću… I ova trojica poznatih četnikologa, ili afirmatora četništva, dugo su pisali i kadili u slavu svakog ko je bio na vlasti. I dr Petranović je sve donedavno bio komunistički istoričar, bio je u Redakciji za izdavanje sabranih djela Josipa Broza. Tri Crnogorca, koja se već poodavno utrpavaju u srpstvo, pregla su da afirmišu srpsko četništvo kao antifašistički pokret! Srpski su četnici, barem je to dobro znano, ubili više Srba nego Njemci, ustaše i partizani zajedno. Moraće, jednom, ova trojica srbocrnogorskih istoričara da objasne Srbima i ostalima kako su to “srpski antifašisti” četnici ubijali srpske antifašiste partizane, srpske i ostale… Jesu li ta trojica Crnogoraca dobila zadatak da povrate izgubljeni istorijski obraz srpskom četništvu? Ne znam za srpskog istoričara – Srbina koji je srpsko četništvo proglasio antifašističkim pokretom. Vjerovatno je negdje odlučeno da i taj prljavi posao obave Crnogorci!

10. IX 1992.

Na Društvo hrvatskih književnika stiglo pismo povodom mog nedjeljnjeg radio-eseja. Čudno kako ljudi u Hrvatskoj, obični ljudi, prognanici i ostali prate moje radio i TV-istupe. U ovom užasno prljavom ratu poslije hljeba čovjeku je najpotrebnija iskrena ljudska riječ. I meni to treba. Nažalost, izuzev nekoliko pravih prijatelja, ja takvu riječ ne mogu čuti, osim od običnog hrvatskog čovjeka, i to na svakom koraku. Od mojih iz Društva “Montenegro”, mislim na one što tim Društvom rukovode, toplu i prijateljsku riječ još nijesam čuo.
Evo tog pisma koje mi piše neki prognanik iz Slavonije, možda iz Vukovara! Treba mu topla ljudska riječ! I meni, dragi moj nepoznati prijatelju, i meni. Meni je tvoja riječ, tvoje pismo, dragocjenije od zlata, zato ga i unosim u moj Dnevnik.

Zagreb, 6. 09. 1992. god.

“Poštovani gosp. Brkoviću,
Vi ste najbogatiji čovjek ovog doba – kod nas u Hrvatskoj. Hranite nas, kao što to za nas prognanike čini CARITAS ili CRVENI KRIŽ.
Vi ste nas hranili prije 2-3 godine, kada smo Vas gledali i slušali, nadajući se da do ovog zla neće doći.
No ipak moram nešto reći, poslije ove Vaše emisije – dijaloga na Prvom programu Radio Zagreba, da ste “škrti” premda ste bogati, bogati književnik. Premalo Vas vidimo i čujemo.
Dajte nam Vašeg bogatstva u ovo tužno i žalosno doba. To je naša druga hrana, koju Vi u izobilju imate. – Možda malo neskromno od jednog prognanika, ali tako osjećam potrebu duhovnog hranjenja.
Mnogo Vas cijenim i pozdravljam, čuvajte se od zlih književnika, ili kako znate reći INTELEKTUALACA, ala Karadžić i njemu slični.
Jedan prognanik iz Slavonije”
(potpis nečitak)
Nepoznati prijatelju, prognaniče sa svog ognjišta iz Slavonije, uvjeravam Vas da ste i Vi bogati čim ste tako osjetili moj radio-esej, radio-dijalog koji je govorio o ovom, kako Vi kažete, “žalosnom dobu”. I mene su prognali s moga ognjišta isti oni što su i Vas razdomili. Ko će se razumjeti i osjetiti tako bliskim ako ne prognanici u ovom “tužnom i žalosnom dobu”.

23. IX 1992.

Versajsko-avnojevske Jugoslavije više nema, ni u patuljastim ili okrnjenim količinama ili oblicima. Juče je Generalna skupština Ujedinjenih naroda avnojevsku Jugoslaviju izbrisala iz spiska postojećih država. Na televiziji se lijepo vidjelo kako je jugoslovenski predstavnik pokupio papire i napustio jugoslovensku stolicu u zgradi UN. Konačno se okončala i ta državno-pravna, ili državno-ustavna komedija zvana Jugoslavija! Nema sumnje, a tek je neće biti kad se sve otkrije i sazna, da su Jugoslaviju usmrtili Srbi, tvorci Memoranduma i Slobodana Miloševića: Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Mihailo Marković, Kanazir, Samardžić i kompletna Srpska akademija nauka i umetnosti. Uostalom, ovaj rat je i planirala SANU. Milošević se samo poslužio njihovim idejama, ubrzao raspad i sada po toj bivšoj jugo-geografiji vodi rat i pravi Veliku Srbiju. Hrvati i Slovenci su Srbima i njihovim slugama Crnogorcima mjesecima uporno nudili konfederaciju o kojoj srpski i crnogorski politički vrh, a tada je to već bio jedan vrh, nijesu htjeli ni da čuju. Milošević i Generalštab su se već mjesecima pripremali za sve varijante, a najaktualnija varijanta bila je odbaciti Sloveniju da ne bi došlo do saveza Hrvatske i Slovenije i razbiti Hrvatsku, a to znači stvoriti Veliku Srbiju!

***
Za Crnu Goru bi, da ima Crne Gore, bilo jako dobro da sve ovo što se desilo u Ujedinjenim narodima iskoristi i zatraži prijem u Ujedinjene narode. Sada je najpogodniji trenutak za izvlačenje Crne Gore iz Miloševićevog zagrljaja, ispod srpske šajkače, iz svih planova i vizija Velike Srbije. Ovo je onaj trenutak kada bi Crna Gora mogla proglasiti svoj izlazak iz te vještačke žabljačke Jugoslavije i proglasiti se suverenom državom, kakva je vjekovima bila. Ako se sada, i to odmah, ne iskoristi ovako drastična međunarodna osuda Srbije i zatraži raskidanje odnosa sa Srbijom, to jest izlazak iz federacije u koju je, kako stoji u Ustavu, “dobrovoljno ušla”, slična se šansa možda nikada više neće ukazati, izuzev u totalnom raspadu i porazu Srbije, a to je malo vjerovatno, мada će jednom i do takve srpske kataklizme doći. Ne uradi li Crna Gora to sada, može joj se desiti da je Evropa i Amerika (Rusija je odavno za to) ponude Srbiji kao utjehu za ono što joj ipak neće dozvoliti da uzme od Hrvatske, Bosne i Makedonije. Crna Gora sada ili možda nikada više!

28. IX 1992.

Bilo bi dobro da se sada nigdje mnogo ne angažujem, da radim i čekam pojavu “Monigrena”. Sjutra moram napisati kraće izlaganje za simpozijum koji organizuje Hrvatski P.E.N. i Društvo hrvatskih književnika. Dolaze poznate ličnosti iz Evrope i svijeta. Moje je izlaganje predviđeno za petak (2. X u 17h). Ne smijem se ponavljati. Tema je VELIKA EVROPA MALIH NARODA!

***
Nazvao sam gospodina Ivana Milasa, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i predočio mu da nekoliko veoma uglednih Crnogoraca još nije dobilo domovnicu! Obavezao me je da, koliko je sjutra, pošaljem njemu spisak takvih Crnogoraca i da će sve biti u redu. To ću odmah uraditi. Ljudi bez domovnice više neće moći da obavljaju nikakvu djelatnost. Napravio sam spisak takvih Crnogoraca: DUŠAN VUKOTIĆ, akademik, VESELIN AGA SIMOVIĆ, profesor Sveučilišta, ing. MILUTIN DRLJEVIĆ, vlasnik tvornice u Opatiji, MILORAD MIŠO AĆIMIĆ, direktor “Brodokomerca”, MARKO BOGDANOVIĆ, umirovljenik, bivši direktor “Biserke”, VOJISLAV LEKOVIĆ, službenik, PERO VUKOVIĆ, šef bivšeg “Monteksovog” predstavništva, BRANKO KLIKOVAC, vozač, otac najbolje hrvatske rukometašice Klaudije Klikovac, ŽARKO RADOVIĆ, bivši kapetan bojnog broda, sada vojni komentator “Slobodne Dalmacije”, SLOBODAN BRAJOVIĆ, šef nekog predstavništva u Rovinju, brat Rada Brajovića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Crne Gore, dr VASILIJE PULEVIĆ, psihijatar u riječkoj bolnici.
Spisak sam pokazao Momu Pavlićeviću. Posebno se obradovao što sam inženjera Drljevića stavio na spisak. Koga bih ako ne bih njega. Sjutra će moj pratilac Ivica Budimčić odnijeti spisak gospodinu Ivanu Milasu.

2. X 1992.

U Crnoj Gori je, čujem, među četničkim i velikosrpskim krugovima, došlo do prave histerije oko Prevlake. Ne shvataju bezumnici da Prevlaka nikada nije bila crnogorska. Uostalom, Prevlaka i nema takvu strategijsku ulogu kakvu joj pripisuju današnji srpski generali. Dogovor koji su potpisali predsjednik Tuđman i Dobrica Ćosić konačno je otvorio oči Crnogorcima. Valjda im je već jasno da su uvučeni u jedan grozno prljavi rat!Kako pred Dubrovčane dok su Konavli i Cavtat još okupirani

9. X 1992.

Branko Vojičić u zagrebačkom “Vjesniku” daje veoma preglednu analizu trenutne situacije u Crnoj Gori. Njegovi mi tekstovi dođu kao sedativ: smiruju me i daju nadu da će se i u Crnoj Gori jednom početi događati ono što me može vratiti tamo. No, možda je još daleko taj dan i takvi događaji.
U Bosni se i dalje strašno gine. Počela je nova četnička ofanziva: Sarajevo, Jajce, Brčko, Maglaj i Bosanski Brod se razaraju, i to do temelja. To više i nijesu gradovi. Kako narod i bosanska vojska odolijevaju, pravo je čudo. Primiče se zima, a cijela je Bosna u podrumima i skloništima, ili tužnim zbjegovima! Zar je moguće da će Evropa i Amerika dozvoliti da Bosna nestane, da ono što nijesu poklali i ubili zlikovci Radovana Karadžića dokrajče zima i glad?!

3. XI 1992.

Završeni su Zagrebački književni razgovori. Gospoda Nikolaj Tolstoj, Fišer, Kris Cviić i gospodična Dženi Hargres iz Londona izrazili su želju da natjeraju, zapravo da potaknu grupu francuskih i engleskih intelektualaca, pisaca i naučnika, da protestuju kod međunarodnih institucija za ljudska prava zbog mog slučaja, da aktualizuju moj problem izgnanika i pisca pod potjernicom i sudskim postupkom zbog javno kazanog mišljenja i suprotstavljanja ratu. Crnogorski pučisti ostaju nijemi na sve proteste organizacija za ljudska prava. Protestovao je i gospodin Voren Cimerman, bivši američki ambasador u Beogradu. Pučisti se ni na jedan protest nijesu ni okrenuli: ne smiju od Miloševića i KOS-a, a i dobro im dođe da ja, ipak, nijesam sada tamo.

***
Danas je tačno godina dana otkad sam morao pobjeći iz našeg toplog doma. Bili smo samo Kaća i ja kada je posljednja vijest u trećem tv Dnevniku bila da se protiv mene pokreće sudski postupak i da je određen pritvor. Nijesam se ni jednog trenutka dvoumio što treba uraditi. Kaća me je bez riječi, nijemo podržala i došapnula mi – bježi! Dohvatio sam već spremljen kofer i brat me je odvezao u Bar kod Zdenke i Sveta Đurovića, a oni su me prebacili tamo gdje sam ostao nekoliko dana. Sve sam to do u detalje opisao u “Prljavom ratu”. Tada, pa ni nešto kasnije, nijesam pomišljao da će proći godina dana moga progonstva, moje emigracije, a da još nema nikakvog realnog izgleda da se vratim svome domu i svojoj porodici. Pučistička vlast i ne pomišlja da ode, da odstupi, a crnogorska opozicija još nije toliko jaka da je otjera. Neće to ići tako lako. Ispašće sve to mnogo teže i mnogo duže nego što je iko očekivao. Sada su se stvari ovim užasnim ratom toliko iskomplikovale da Crna Gora praktično više i ne postoji kao država s bilo kakvom samostalnošću, ili oblikom samostalnosti. Nažalost, sada je to samo dio nekakve Jugoslavije koju niko ne priznaje i koja ne treba nikome osim Miloševiću i kartografima Velike Srbije. Crna Gora je, kako sada stvari stoje, praktično postala dio Velike Srbije, njen vjekovno željeni izlaz na more. Crnu Goru su do ovog današnjeg tragičnog statusa doveli komunisti, to jest ona opasna, inertna i nemušta, nedefinisana i kukavička garnitura rukovodećih komunista koju su predvodili Veselin Đuranović, Vidoje Žarković, Marko Orlandić, Miljan Radović, Slobodan Filipović i Svetozar Durutović. Ta užasno ideologizirana grupa suštinski neintelektualna i nacionalno nedefinisana, (ili samo formalno definisana), predala je Crnu Goru i njenu sudbinu Miloševićevim pučistima: Momiru Bulatoviću, Milu Đukanoviću, Svetozaru Maroviću, Zoranu Žižiću, Veselinu Vukotiću, Todoru Bakoviću, Milici Pejanović i ostalim prosrpskim “Crnogorcima”, koji su ovaj i ovakav puč dosta dugo pripremali, a da vlast, nazovi crnogorska, i njena tajna i javna policija ništa, navodno ništa, o tome nijesu znali! Ali je zato znala Državna bezbjednost Vlada Kekovića da mene prati, ozvučuje mi stan, prisluškuje telefon i zove na informativne razgovore, i na tim razgovorima mi podmeće grozno primitivne isljednike poput nekog nepismenog Gavra Kumburovića, koji se, čujem, i u Bulatovićevoj tajnoj policiji dobro plasirao. Ja sam imao tretman “destruktivnog zapadnjaka i antikomuniste”, naravno i “crnogorskog nacionaliste”, a Milo Đukanović, njunjavi Zoran Žika Žižić, anonimni Momir Bulatović, još anonimniji Predrag-Peđa Bulatović i najanonimniji Pavle Bulatović i toliki ini njegovani su i ubrajani u zlatne komunističke dječake, u komitetsku odojčad i cekaovske prispjenke!
Mora se znati i zapamtiti da su pravi grobari Crne Gore i crnogorstva crnogorski komunisti i crnogorski borci, zapravo bivši borci oslobodilačkog i antifašističkog rata! Oni su izdali i predali sudbinu Crne Gore u ruke takvih protuva kakvi su ovi današnji crnogorski grobari i izdajnici svega crnogorskog. Zbog takvih protuva i grobara Crne Gore ja sam emigrant već čitavu godinu dana. Crnogorski me spletkaroši i ogovarači, izgubljeni nesrećnici i umišljeni lideri ni ovdje ne ostavljaju na miru. Veoma je opasno to naše crnogorsko uskogrudo grizodušje, ta pizma, zavist, ljubomora i umišljenost, ta naša crna kob nadgornjavanja i necivilizovanog shvatanja tradicije, jezika i kulture, a pogotovo demokratije i dijaloga kao os-novne pretpostavke za demokratiju! Takvi nekakvi uspaljeni i raspaljeni Crnogorci, vikači, bukači i ordenonosci, medaljaši, zelenaši i bjelaši, mitomani i bezumnici, optimistički depresivci i depresivni sangvinici koji izvan svog suženog, arhaičnog, bolesnog i folklorno trulog, gnjilog i utropljenog svijeta ne vide ni zrak sunca na dječjem obraščiću ili dojki mlade majke dok doji svoje tek rođeno čedo!

***
Sjutra krećemo na turneju po Dalmaciji: počinje promoviranje “Prljavog rata”. Knjiga će biti predstavljena u Splitu, na Visu, u Makarskoj, Hvaru, Omišu i Dubrovniku. Bože moj, kakva će biti moja prva noć u oskrnavljenom Dubrovniku? Dubrovniče, oprosti!
Dubrovnik! – Konačno me evo u ranjenom, oskrnavljenom, poniženom i namučenom Dubrovniku. Predstavljanje “Prljavog rata” održano je u atriju franjevačkog Samostana Male Braće, pred najmanje 1500 prisutnih Dubrovčana i drugih. Ove sam se noći užasno plašio. Cijele sam je dosadašnje turneje zamišljao kao nešto teško, a možda i veoma neprijatno. Jedino moje pitanje samome sebi bilo je – Kako stati pred Dubrovčane usred Dubrovnika?! U Dubrovniku je ovog trenutka, dok su Konavli i Cavtat još okupirani, užasno teško biti Crnogorac, pa makar se on zvao i Jevrem Brković! Trema, nervna napetost, znojenje ruku i čitavog tijela, strah kako će me Dubrovnik primiti – samo sam o tome mislio, i samo sam to osjećao, sve dok je veče počelo. A onda 1500 građana Dubrovnika u atrijumu Male Braće, predviđenom za najviše 300 posjetilaca, dočekalo me je takvim aplauzom i povicima: Jevreme! Jevreme! Učinilo mi se da se čitavi ranjeni Dubrovnik prolomio, da sve u njemu – i kamen, i čovjek – izgovara moje ime ne bi li spasili od Crne Gore što se spasiti može! Laknulo mi je ali znojenje nije prestalo, čak se povećavalo. U prvom sam redu vidio generala zbora Janka Bobetka, komandanta južnog fronta, bojnika Iva Šimunovića, predsjednika grada Pera Poljanića sa suprugom, moga pobratima Luku Kordu, generala Nojka Marinovića i toliko drugih visokih časnika i zvaničnika. Sa strane su stajali dubrovački književnici i moji prijatelji Feđa Šehović i Luko Paljetak. Bilo je dosta mojih konavoskih prijatelja i poznanika. Tekstove iz “Prljavog rata” čitali su dubrovački glumci Zorica Kolić i Frano Perišin, potresno i gromko da svi u atrijumu čuju.
Trenutak prije nego sam se obratio publici u atrijumu Samostana Male Braće, činilo mi se da neću moći progovoriti, da sam onijemio. Veljko Barbieri i Božo Rudež, između kojih sam za velikim stolom sjedio, kuražili su me kako bih sve lakše podnio, kako bih izdržao. Oba su znali što ja ove noći i tog časa u Dubrovniku osjećam, čije zločine ispaštam i okajavam. Barbieri mi je uspio došapnuti: “Ovi ljudi jedva čekaju da im se obratiš”. U tom sam trenutku, kao da iz neke tamne daljine dolazi, čuo da je voditelj izgovorio moje ime. Nijesam bio siguran hoću li moći ustati. Uspravljao sam se kao da se otimam živom pijesku da me ne proguta, da me ne povuče u utrobu zemlje. Ustao sam, prekrstio sam ruke na prsima i počeo moj dubrovački monolog pred Dubrovnikom:
“Dobro veče, oskrnavljeni grade! Dobro veče, namučena kamena ljepoto vjekova! Dobro veče, grade Mučeniče! Dobro veče, Gospodine Grade! Dobro veče, okamenjena narandžo juga! Dobro veče, premučene Dubrovkinje i Dubrovčani! Dobro veče djeco dubrovačka što su vam predsane crtiće poplašili i s ekrana otjerali varvari jedne podivljale vojske!
Dubrovkinje i Dubrovčani, ovaj Gospodin Grad, kako ga nedavno jedan pjesnik nazva, njegovi pučani i gospari, njegovo građanstvo i njegovi branitelji, znaju da sam u najtežim trenucima višestoljetne povijesti Dubrovnika, bio s vama, stao na vašu stranu i uz vas, a protiv izroda i odroda, rušitelja, palikuća i pljačkaša iz mog nesrećnog naroda, kojemu je ovaj grad, ovaj Dubrovnik, bio vjekovni utok i civilizacijska postaja i pristan gdje su se doticali Evropa i naše balkanske tmuše!… “

Mnogo je laži, nijesu Crnogorci vazda vodili pravedne ratove



12. XI 1992.

“… Ja sam, puče dubrovački, kad vam je bilo najteže bio s vama. Iz Ljubljane sam vam kao prognanik poručio: Kleknuću pred Dubrovnikom! I, puče dubrovački, ja to ovoga trena i činim: Klečim i molim oprost za časno ime crnogorsko sve dok ga ne uprljaše razularene dobrovoljačke horde generala Strugara, Jeremije i Cokića. Klečim i molim, puče dubrovački, za oprost ne njima, ni njihovim rodovima i roditeljima, već za oprost njihovim mrtvim precima i potomstvu koji će se stidjeti njihovog varvarstva! Klečim i molim za oprost onima koji osim imena naroda nemaju ništa zajedničko s tim varvarima što vas, puče dubrovački, otjeraše u hladne i mračne podrume, portike, portune, skloništa i skrovišta, stepeništa i voltove, koji popališe, popljačkaše i unakaziše pitome Konavle i cijelu Župu Dubrovačku, i sve tamo do grada Stona. Praštaj, Dubrovniče Grade, imenu crnogorskom i potomstvu starih Dukljana koji to jesu!”
To sam izrekao s očima punim suza i rukama ispruženim u polutamu atrijuma samostana Male braće. Čujem i vidim, a ušima i očima svojim ne vjerujem, puk dubrovački, gospari i branitelji, ustaju i aplaudiraju. General Bobetko ustaje i tako mi od sveg srca plješće da sam tek tada shvatio da se moj dubrovački monolog probio do srca Dubrovčana i branitelja Dubrovnika. Čujem Veljka Barbierija kako tiho kaže: “Bravo, kneže, Dubrovnik te je prihvatio, Dukljanima je oprostio!” Dugo je, veoma dugo, trajao taj aplauz, zapravo ovacije prisutnih u atrijumu samostana Male braće.
Izgovorio sam i tri moje pjesme: Dubrovniče, oprosti!, Isus 1992. i Terezi Kesoviji za album. Ponovo ovacije, ponovo dubrovački puk i branitelji Dubrovnika pozdravljaju Dukljanina kome vjeruju. A onda sam predao riječ gospođi Terezi Kesoviji, slavnoj Konavoki, koja je ove moje dubrovačke noći bila moj gost u njenom Dubrovniku. Tere je to tako pošteno i od srca odradila, kako samo može pravi umjetnik duboko urastao u kraj i narod iz kojeg potiče. Zazvonila Terezina Dubrovačka zvona, Sveti Vlaho se skalao s trona i na Stradun sišao da i ove noći bude s pučanima čiji je zaštitnik.

20. X 1992.

Konavle, Cavtat i Prevlaka današnjim su danom ponovo slobodni, ponovo hrvatski! Što će sada reći porodicama poginulih mladića Bulatović, Đukanović, Marović i onaj surovo sumračni Zoran Žižić! Kako će im se na oči pojaviti dr Branko Kostić?! Gdje su im to i zašto ginula djeca! Mogu misliti kako će sjutra biti u zapaljenim i popljačkanim Konavlima, posebno na Grudi. Tamo je sve uništeno, spaljeno, razoreno, opljačkano. Sve su to učinili nesrećni, jednoumni, bezumni i maloumni Crnogorci, nagovoreni i podstaknuti od oficira JNA. Opijeni već nepostojećim jugoslovenstvom, a neki i lažnim i nametnutim crnogorskim srpstvom, crnogorski su dobrovoljci i rezervisti napravili takve zločine da ćemo se svi skupa toga stidjeti vijek i više. Sada je aktualizirana i ona crnogorska sramota iz 1806. godine kada su Crnogorci, zajedno s “braćom Rusima” poharali Konavle i Dubrovačku Župu. Tada s “braćom Rusima”, a sada s “braćom Srbima”. Nas su ta naša “braća” vazda tjerala da na Balkanu umjesto njih obavljamo one prljave poslove, pa evo i zločinačke…
Dokle će Crnogorcima biti suđeno da ginu za druge, i to uglavnom uzaludno. Gdje smo sve ginuli uzaludno, to samo zna ona naša prigušena istorija. Mnogo je laži i patetike u povijesti našeg ratovanja i ratništva. Nijesmo mi vazda ginuli na pravoj strani, niti smo vazda vodili pravedne ratove. Bilo je i onog drugog i drugačijeg, i to podosta!

21. X 1992.

Situacija se u Cavtatu i Konavlima komplikuje. Hercegovački četnici okrenuli topovske cijevi i tukli po Cavtatu i Konavlima. Ona trebinjska nepismena protuva, ona guslarska spodoba, onaj samozvani vojvoda Vučurović (ostaće zabilježen u istoriji gluposti po izjavi iz 1991. godine, kada je rekao: “Što se tiče Dubrovnika, napravićemo mi još stariji i još ljepši Dubrovnik!”), ona galamdžijska kreatura, hoće da skrene pažnju na sebe i svoju pokrajinu istočnu Hercegovinu. Obračuni oko Trebinja u istočnoj Hercegovini tek predstoje.

11. XI 1992.

Radoman je Božović, prema pisanju beogradske “Borbe”, Crnogorce nazvao GOVNIMA! Taj Radoman Božović je trenutno predsjednik srpske Vlade, a i sam je rođeni Crnogorac iz okoline Nikšića, mislim iz Miločana. U Nikšiću mu žive roditelji i braća. Prema “Borbi” dr Božović je takvu kvalifikaciju Crnogoraca izrekao na sjednici Državnog savjeta Srbije, i to u dijalogu s Antonijem Isakovićem. Doslovno je rekao: “Crnogorci su, da oprostite na izrazu, govna”. U Crnoj Gori je došlo do oštrog reagovanja ministra za informacije, Božidara Jaredića, koji je predsjednika srpske Vlade podsjetio da je i on “rođeni Crnogorac”. Predsjedniku Crne Gore, mr Momiru Bulatoviću, učinilo se da je njegov ministar “grubo” reagovao, te je odmah napisao ponižavajuće pismo dr Radomanu Božoviću, i na taj način najočiglednije potvrdio Božovićevu kvalifikaciju Crnogoraca. Ova srpsko-crnogorska govnava afera, zapravo crnogorsko-crnogorska govnarska posla otkrivaju nam mnogo što, a najviše da Crnogorci u Beogradu, ako misle da opstanu, moraju priznati da dolaze iz govana, govnarskog naroda i govnarske zemlje!
Treba znati da je dr Radoman Božović, uz to što je srpski premijer, i redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, a da je njegov asistent mr Momir Bulatović, predsjednik trenutno osramoćene Crne Gore! Bulatović se, pošto je Srbiji izručio Crnu Goru, uništio njen identitet, sada evo uplašio da, kad je već ostao bez države, ne ostane i bez asistentskog mjesta kod svog profesora Božovića.
Sada u Srbiji znaju ko im je predsjednik Vlade. Sadašnja Srbija i ne zaslužuje boljeg premijera!
Nazvao me gospodin Ivan Milas, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, i kazao mi da je nedavno u Beču došao do fotokopije jednog izuzetnog dokumenta vezanog za Crnu Goru devetnaestog vijeka. Riječ je o uvertiri jedne opere, možda operete, posvećene crnogorskom vladaru, knjazu Danilu Petroviću Njegošu. Na operskoj uvertiri ukrasnim kaligrafskim slovima stoji ispisano:
“DANIJELU PETROVIĆU NjEGOŠU VLADARU CRNE GORE, KAVALIJERU – VITEZU CARSKOG AUSTRIJSKOG ORDENA ŽELJEZNE KRUNE PRVOG REDA”.
Obradovao sam se ovakvom dokumentu i najtoplije zahvalio gospodinu Ivanu Milasu. Gospodin Milas me je upoznao da je crnogorski ministar inozemnih poslova, gospodin Miodrag Lekić, koji će uskoro u Zagrebu boraviti, kao član delegacije takozvane Jugoslavije, diskretnim kanalima, za koje ne bi smjeli znati Srbi iz iste Komisije, zatražio da ga gospodin Milas primi na izuzetno povjerljiv razgovor. Pitao me je da li poznajem gospodina Lekića i što o njemu mislim, kazao sam da ga dosta dobro znam, ali ne toliko dobro da bih o njemu mogao davati ozbiljne sudove. Svojevremeno je, kao mlad čovjek, došao za ministra prosvjete i kulture u Vladi Crne Gore. Tada je taj gospodin Lekić bio pod značajnim uticajem Marka Špadijera, člana najužeg partijskog rukovodstva Crne Gore, onog pretpučističkog komunističkog, i bio je jedini u tom rukovodstvu koji je bezrezervno i pametno, zastupao ili pokušavao da zastupa, nacionalne interese Crne Gore. Zbog toga je pod pritiskom boračke organizacije u Crnoj Gori i Vidoja Žarkovića, a uz pristanak Veselina Đuranovića i Marka Orlandića, morao da ode iz tog rukovodstva. To je bilo očigledno pravljenje ustupaka Miloševiću i velikosrpskoj koncepciji prisvajanja Crne Gore. No, Miodrag Lekić je kasnije postao ambasador na prijedlog crnogorskih pučista, a nedavno i ministar inostranih poslova Crne Gore. Da li mu je vjerovati da se iskreno bori za suverenu Crnu Goru? Nijesam sasvim siguran u njegovo crnogorstvo, мada je to mnogo više od svih u toj Vladi. Preporučio sam gospodinu Milasu da ga primi i sasluša. Gospodin Milas mi kaže da je hrvatska Vlada spremna da na jugu Hrvatske omogući i komunikacije s Crnom Gorom, da će uskoro predložiti i uspostavljanje telefonskih linija, ako sadašnja Crna Gora pokaže iskrenu želju da se izdvoji iz te monstruozne Jugoslavije i postane suverena država. Hrvatska je spremna da mnogo što oprosti Crnoj Gori, naravno, suverenoj i crnogorskoj Crnoj Gori. Sumnjam da su pučisti Bulatović i Đukanović spremni da se toliko pospu pepelom po glavi i priznaju da su godinama vodili anticrnogorsku politiku, da su bukvalno posrbljavali Crnu Goru.

13. XI 1992.

Dobio sam zvaničan poziv Predsjedništva BiH da u ovim tragičnim trenucima posjetim Sarajevo. Poziv mi je dostavio gospodin Šemso Tanković, direktor Ureda Bosne i Hercegovine u Zagrebu. U poruci dr Tankovića, koja ide uz bosanski poziv, stoji: “Štovani gospodine Brkoviću, Ured Republike Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj izražava visoko štovanje na cjelokupnom angažmanu u rješavanju krize na južnoslavenskom prostoru i prenosi poruku iz Sarajeva od strane Predsjedništva R. BiH. Vašu odluku ćemo u Sarajevo na najbrži mogući način prenijeti. Uz izraze dubokog štovanja – dr Šemso Tanković, direktor”.
U pozivu Predsjedništva BiH stoji: “Uvaženi gospodine Brkoviću, bilo bi nam izuzetno zadovoljstvo da posjetite Sarajevo u ovim teškim danima kako bi izmijenili mišljenja o perspektivama mira na ovim prostorima…”



Ne radi se više o YU-krizi nego o užasno prljavom ratu!



“…Ovim pozivom izražavamo želju većeg broja političara i humanista iz Bosne i Hercegovine koji respektuju Vaše dosadašnje zalaganje za mirno rješenje JU krize.
Razgovori bi se vodili u Predsjedništvu R. BiH. Sa naše strane, mi ćemo informirati predstavnike UNPROFORA i UNHCR-a u Sarajevu čija je pomoć neophodna za Vaš bezbjedan put do Sarajeva i natrag.
S poštovanjem, dr Ejup Ganić, član Predsjedništva R. BiH”
Ovaj poziv je, kako stoji u zaglavlju, iz Sarajeva upućen 12. XI. Što sve ovo treba da znači? Drago mi je što u Predsjedništvu BiH postoji takvo interesovanje za moje pojavljivanje u Sarajevu baš ovog trenutka. Sumnjam da bi iza ovog poziva mogle da stoje neke druge namjere, osim prijateljskih. Postoji nešto što me u ovom pozivu zbunjuje: Gospodin dr Ejup Ganić, koji u ime Predsjedništva potpisuje ovaj poziv, stvarnu situaciju u BiH, odnosno rat u BiH, naziva “JU krizom”, što je veoma čudno. Ne radi se više o JU krizi, već o užasno prljavom ratu! Začuđuje formulacija da sam se ja zalagao “za mirno rješenje JU krize”. Koliko se sjećam, ja takvu formulaciju nikada i nigdje nijesam upotrijebio. Ne znam što da radim! Meni se lično u Sarajevo ide.

16. XI 1992.

Glavurtić mi je donio jedan od posljednjih brojeva crnogorskog nedjeljnika “Monitor”. Gledam i oduševljavam se: na naslovnoj strani objavljen faksimil tog sramnog pisma Bulatovićevog izvinjenja Radomanu Božoviću, trenutačnom, valjda, predsjedniku srpske vlade. To pismo najbolje svjedoči na kakva je sve poniženja spreman Momir Bulatović i njegovo Predsjedništvo. To pismo je obrazac poniženja, zato ga i unosim u dnevnik:
“Dragi Radomane, molim Te da primiš moje izvinjenje zbog reakcije Sekretarijata za informacije vlade Republike Crne Gore, objavljeno u dnevnom listu ‘Pobjeda’, od 5. novembra 1992. godine, povodom interpretacije Tvoje izjave objavljene u “Borbi”, od 4. novembra 1992. godine.
Takođe Te molim da prihvatiš moja uvjeravanja da se radi o nama neobjašnjivom potezu iza kojega ne stoji apsolutno niko iz rukovodstva Republike Crne Gore.
Zato Ti se još jednom izvinjavam zbog ove krajnje neprimjerene reakcije i molim Te da primiš izraze mog poštovanja.
Predsjednik Momir Bulatović”

Za ovakvo poniženje nijesu znali ni rajetini najnižega reda, ni anadolski evnusi pokupljeni s balkanskih strana, ni gladni i oboljeli po balkanskim kasabama, ni sluge i ližisahani, crevari, tepsijaši i baklavaši orijentalnih mahala, čaršija i tekija, čak ni terazijski Crnogorci dok su se školovali kod beogradskih gazda, školovali, prali suđe i iznosili noćne posude ispod njihovih gojaznih punica, neudatih svastika i prestarjelih djedova. Jedan umišljeni političar, uz to, na nesreću Srba i Srbije, i predsjednik srpske vlade, usuđuje se da kaže javno za jedan narod, i to narod iz kojeg i on potiče, da su pripadnici tog naroda – govna! To je čak govnavije i od sve dosadašnje balkanske govnologije, smradologije i slugologije. Na drugoj strani imamo tobožnjeg predsjednika tog naroda – govna ili govna od naroda, koji napiše ovakvo govnavo pismo izvinjenja na reakciju njegovog ministra informacija i ponizi se do te mjere da tri puta u pismu – izvinjenju moli kolegu govnara da mu oprosti što je jedan njegov podanik, uz to još i ministar, usudio se govnaru reći da je govnar!

18. XI 1992.

Današnji je dan jedan od najznačajnijih, a i najljepših u mome dosadašnjem životu: Momo Pavlićević i Ivica Budimčić (moj pratilac) donijeli mi iz tiskare Grafičkog zavoda Hrvatske šest uvezanih primjeraka “Monigrena”!!! Samo dan Balšinog i Damjanovog rođenja smatram značajnijim od današnjeg dana. Knjiga je evropski opremljena, izgleda fantastično (515 stranica!), tvrdi talijanski uvez. Dok sam pisao “Monigrene” mislio sam da neću doživjeti njihovo objavljivanje, a evo, doživio sam. Profesor Bože Mimica je u mome životu ona ličnost koju niko, ko bude o meni pisao i govorio, neće moći izbjeći, naprotiv, davaće mu značajno mjesto i ulogu, a, bogami, i Miroslavu Špoljaru i njegovoj AURORI. Takođe, niko neće moći zaobići ulogu profesora, filozofa i književnog teoretičara Ivana Salečića, koji se prvi, i do sada jedini, upustio u ogroman posao – poduhvat svestrane analize moga književnog djela i da knjigu o tome napiše. Ne mogu da shvatim da su se “Monigreni” tako brzo pojavili i veoma reprezentativno opremljeni. I gospodin Miroslav Špoljar veoma ozbiljno radi na kolekciji od pet knjiga izbora iz moje poezije. Dimitrije Popović je dao svoje crteže (pet crteža) za naslovne strane ove kolekcije. Jedini uslov je da naslovne strane budu kvalitetno urađene i štampane.

***

Dopisnik Hrvatskog radija iz Podgorice javlja da se Crna Gora nalazi na ivici građanskog rata! Slavko Perović i liberali nijesu ni danas uspjeli doći do Bijelog Polja. Po drugi put im ne uspijeva proći Slijepač most, to jest, Mojkovac gdje ih dočekuje crnogorska policija s prijetnjama da ih tamo na Slijepač mostu čekaju naoružani srpski četnici! Sve je to organizovala vojska, KOS, sve je to dekoracija opasnosti samo da se liberali ne probiju do Bijelog Polja gdje bi ih dočekalo nekoliko hiljada pristaša. Slavko Perović, Miodrag Vukmanović, Đonović i ostalo vođstvo nijesu smjeli nasjesti policijskim i Kosovim zamkama. Morali su rizikovati, a pogotovo kada su po drugi put krenuli u Bijelo Polje, ili nije trebalo kretati – uspješni spektakli očiglednih neuspjeha vode do poraza, to liči srpskom proslavljanju izgubljenih bitaka i poraza u svojoj istoriji. Zašto nijesu pokušali željeznicom, uspjeli bi da dođu do cilja. Mislim da su trenutno u Liberalnom savezu opsjednuti spektaklima uspješnih i neuspješnih mitinga, a ne stvarnim učinkom! To su one dječje bolesti višepartizma i crnogorskog otpora kojih mora biti, samo da predugo ne traju, to bi dijete već moralo odrasti!

***

Većina Crnogoraca još ne shvata zašto su pod embargom, pod sankcijama, i zašto ih svijet tako drastično kažnjava. Od njih se krije da su grozne sankcije uvedene, za Crnu Goru, zbog crnogorskog učešća u ratu protiv Hrvatske i BiH, i zbog podaništva Srbiji. Dakle, velika većina zaista nesrećnih Crnogoraca i dalje ne shvata ko ih vodi u provaliju, niti ko ih je doveo tamo gdje su sada! Može se desiti da u Crnoj Gori prije dođe do građanskog rata nego do izbora, мada ja u to sumnjam, a ima predviđanja koja i na to ukazuju. Slavko Perović i liberali gotovo da nemaju što na takvim izborima tražiti. Toga oni moraju biti svjesni, a čini mi se da nijesu.


Treba zainteresovati svijet i pokazati mu da Crna Gora postoji


Promocija “Monigrena” prošla mimo svakog očekivanja: bilo oko hiljadu uzvanica, uglavnom zagrebačka kulturna krema, nešto političara i desetak Crnogoraca, onih koji se smiju kao Crnogorci i na javnim skupovima pokazati: Dimitrije Popović i Jagoda, Momo Pavlićević i Borka, profesor dr Uroš Golubović, predsjednik Društva “Montenegro”, profesor dr Veselin Simović Aga, Ranko Ćetković, Čedo Kalezić, Pavle Spasić i Strahinja Marović sa suprugama. Posebno me obradovalo što su iz Opatije i Pule došli inženjer Milutin Drljević i advokat Predrag Jošanović.
Profesor Mimica je promociju vodio maestralno, s dosta šarma, komotnosti i profesionalnog nivoa. Prvo je glumac s prezimenom Ličanin pročitao pismo akademika Supeka, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kako nije stigao da pročita “Monigrene”, akademik Supek je napisao pismo – poruku o “Prljavom ratu”, koje je namah pročitao. Evo tog Supekovog pisma:
“Zagreb, 17 – XI – 1992.
Vrlo mi je žao što zbog odlaska u Oslo ne mogu prisustvovati promociji tako važne knjige kao što je roman “Monigreni” Jevrema Brkovića. Jevrem Brković je jedan od onih književnika čije je djelo prožeto dubokom humanošću i ljudskim dostojanstvom. U vrijeme kad su velikosrpski agresori počeli strašnu najezdu, Jevrem Brković nije spašavao samo čast jednog književnika nego i cijele crnogorske nacije koju su stari komunistički vlastodršci uvukli u “prljavi rat”, tako okrutan i bezuman na pragu 21. stoljeća, kada se Europa i svijet ujedinjuju na načelima mira i prosperiteta. Knjiga “Prljavi rat” svjedočanstvo je jednog užasa, ali i književničke hrabrosti i otpora bjesovima razaranja. – Ivan Supek”
Boris Maruna je dobro improvizovao o meni kao piscu i mojem slučaju, a zatim je pročitao jedan svoj kratki esej o nakaznoj epici. Najbolje je govorio profesor Salečić, studiozno i znalački, vidi se da je “Monigrene” temeljno pročitao. To što je gospodin Salečić rekao ostavilo je snažan utisak na sve prisutne. Iznenadilo me je koliko je ljudi, iako je prilično skupa, kupilo knjigu. Potpisao sam preko 150 knjiga.

23. XI 1992.

Bili mi Azem Vlasi i Zef Marku, na proputovanju iz Amerike. Azem Ibrahima Rugovu naziva albanskim (kosovskim) Gandijem. No, oba smo istovremeno konstatovali da je vrijeme gandizma prošlo. Vlasi iseljavanja, sklanjanja mladih Albanaca s Kosova smatra tragedijom koja samo Srbima ide naruku. On je, a i ja sam ga u tome podržao, djelimično i Zef Marku, za formiranje pokretnih partizanskih odreda najprikladnijih za partizanski način ratovanja u kosovskoj konfiguraciji zemljišta.
Zef Marku je nedavno bio u Albaniji i veoma je optimistički raspoložen što se tiče albanske armije i njene tehničke opremljenosti. U tom sam pogledu dosta rezervisan. Navodno je Turska ovih dana Albaniji isporučila 400 tenkova. Azem sumnja u tu cifru, meni se takođe čini nevjerovatnim da jedna Turska pokloni nekome toliko tenkova. Zef Marku, za razliku od Vlasija i mene, misli da će se Miloševićevom srbo-fašizmu zubi na Kosovu polomiti, na Kosovu i u Makedoniji! Daj Bože, ali u praksi će to izgledati mnogo teže i tragičnije: Miloševićevom srbo-fašizmu zubi će se polomiti u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori (možda?), Makedoniji i tek na kraju na Kosovu.

***

Vuk Drašković je prekjuče u Zrenjaninu na predizbornom mitingu javnosti saopštio da će doći do rata između Srbije i Crne Gore i da će, u tom slučaju, “Arnauti” priskočiti u pomoć Crnogorcima. Srpska opozicija je isto što i Slobodan Milošević. Njihovi su nesporazumi rezultat borbe za vlast. U svemu će tome Crna Gora izvući deblji kraj. Može i veoma tragično proći, može nestati ako opozicija, a prije svih liberali, ne uzmu oružje i udruže se s Muslimanima, Albancima i Hrvatima. Rat treba prihvatiti i zainteresovati svijet, pokazati mu da postoji država Crna Gora. Svaka druga varijanta vodi nas u srpsko ropstvo.

24. XI 1992.

Po Hrvatskom radiju i nekim novinskim komentatorima Crna Gora je na ivici građanskog rata. U Bosni pakao postaje sve pakleniji, drže se još Travnik, Doboj, Gradačac i možda Maglaj. Nema zločina kojeg Karadžićevi i Mladićevi Srbi u Bosni nijesu učinili i primijenili. I Sarajevo se drži, ali je pravo čudo ko se to i kako u Sarajevu drži i kako se to Sarajevo brani. Istočna Hercegovina, ona suludog i suklatastog kamiondžije Vučurovića trpi velike gubitke i ozbiljne poraze. Trebinje i Nevesinje su prilično razoreni. Vučurović kuka i traži pomoć, a nije kukao i obustavljao zvjerstva kada su njegovi četnici, zajedno s jednom vrstom Crnogoraca, razarali Dubrovnik, Konavle, Slano, Ravno i sve do Stona. Tada je ta trebinjska štuc-brkata spodoba klikovala da će napraviti još stariji i ljepši Dubrovnik. To je onaj isti Vučurović što je 1990. godine, s grupom svojih buzdovana, urlao po Nikšiću: Đurišiću, mlad majore – komandante Crne Gore! Nikšićki se borci nijesu pobunili, nijesu se živi čuli, nijesu ono dvometarsko čudovište udarili nogom u zadnjicu i pregnali ga u Trebinje. Borci su i tada, i mnogo prije, i sada bili i ostali obezličene kukavice, koje su izgubile boračka i nacionalna svojstva što su ih nekada imali i za koje su se borili u jednom časnom antifašističkom ratu. Šutali su i onog trenutka kada im je kamiondžija Vučurović pljuvao po časnoj boračkoj mladosti i komandantom Crne Gore proglašavao kvislinga Pavla Đurišića!

28. XI 1992.

Milovan Đilas dao intervju “Globusu”. Đilas ostaje Đilas: i dalje Crnogorce vidi samo kao državnu posebnost. Zamjera dr Tuđmanu i hrvatskoj Vladi što daje utočište crnogorskim separatistima, a to se direktno na mene odnosi. Napada Miloševića i srpski nacio-fašizam, dr Tuđmana vidi kao najvećeg hrvatskog političara poslije Radića. Đilas Dobricu Ćosića smatra demokratom, a sebe komunistom idealistom! To je Đilas: danas jedno, sjutra drugo. Mora se priznati da je od njega danas izuzetno hrabro i pošteno kada javno osuđuje srpski imperijalizam, Miloševića i ovaj njegov agresorski rat.

29. XI 1992.

Nekadašnji dan nekadašnje Socijalističke Republike Jugoslavije. One Jugoslavije čije su mjesto rođenja, grad Jajce, do temelja razorili oni koji se izdaju za nastavljače avnojevske Jugoslavije. I Đilas se izjašnjava da je više bilo kakva Jugoslavija neprihvatljiva.

Barska orgija Bulatovićevih i Đukanovićevih policajaca


Jugoslavija je posljednja (valjda!!!) zabluda južnoslovenskih slovenofila, komunista, a pogotovo informbirovaca, koji, uglavnom, svi završavaju kao Srbi i fanatični Svetosavci! Jugoslavija kao želja može biti u opticaju još samo u Crnoj Gori. Tamo se i dalje Jugoslavija poteže kao državna ideja, kod nekih čak kao stvarnost i opsesija, a kod vladajućih pučista ona se najčešće poteže kao predizborna karta, kao idealna zamjena za crnogorski ošamućeni puk kako se ne bi dosjetili da se radi o Velikoj Srbiji. To je onaj mamac, ona zlatna ribica, na koji se mogu upecati, i upecali su se, zapušteni crnogorski borci, mislim na one bivše, uz koje već decenijama pristaju radnička sirotinja i zakržljali unitaristi, čija svijest se okamenila, atrofirala, stala tamo gdje je bila pedesetih godina ovog stoljeća.

1. XII 1992.

Zloglasni 1. XII 1918. godine. Dan ujedinjenja! Dan stvaranja karađorđevićke Jugoslavije, versajske, srpske i velikosrpske, gdje su Hrvati i Slovenci imali makar svoje ime, a Crnogorci, Makedonci i Muslimani ni ime. Crna Gora i Crnogorci su tog dana oficijelno nestali, i bez imena ostali, kao da nas nikada i nigdje nije bilo. Koliko to treba muka i poniženja da Crnogorcima dođe do svijesti ko su i što su?! Zar će biti potrebno još sedamdeset godina ili možda cijelo jedno stoljeće, da onesviješćeni Crnogorci dođu do svijesti o sebi, do samosvijesti? Ako sada, kada se sve balkanske vrijednosti i tvorevine prevrednuju, Crnogorci ne iskoriste svoju posljednju istorijsku šansu – priznaju sami sebe, prizovu svoju državu i svoju istoriju, čeka nas strašna sudbina primorskog srpskog sreza gdje će biti i ostati niko i ništa, vlasnici nekadašnje sopstvene istorije, teritorije, države, kulture i nacije na koje su sami pljunuli i popljuvali sami sebe i sve svoje od dukljanskih kostiju i memorije do Grahovca, Mojkovca, Sutjeske, naloženih badnjaka pred Dvorom na Cetinju!

7. XII 1992.

Jedan od najtežih dana zadnjih mjeseci. Spopala me neka čudna potištenost, suše mi se usta i grlo, znam da je sve to na nervnoj bazi. Dan mi je bio težak, a veče još teže. Kao da sam slutio, a jesam, da će mi ovaj dan, ili ova noć, donijeti nešto teško, upaničiti me, razoriti. To se upravo i desilo: Malo prije mi javio Fahrudin Radončić iz Sarajeva da su Bulatovićevi i Đukanovićevi policajci, unazad dva dana, pretukli, unakazili mog mlađeg sina Damjana! Desilo se to na povratku iz Ulcinja, gdje su liberali imali svoju predizbornu promociju: barski policajci su ustavili кola u kojima je bio Damjan i dvije sestre Đukić, priveli ih u stanicu policije i tu zvjerski nasrnuli na moga sina: tukli su ga drecima, pesnicama, nogama, čim su stigli. Neki ga je pozvijereni policajac Aprcović, iz Pive, udario nogom – čizmom u lice, dok su ga dvojica policajaca držali!!! Da nije bilo sestara Đukić, kaže mi Fahrudin, sigurno bi ga ubili. One su alarmirale liberale i barsku omladinu, koji su se odmah okupili ispred policijske stanice i tražili da im puste druga. Izgleda da je prvi shvatio o čemu se radi Meto Adžiahmetović; utrčao u stanicu i već unakaženog Damjana oteo iz policijskih krvavih ruku. No, detalji će se tek otkriti.
Liberalni savez Crne Gore je odmah saopštenjem obavijestio javnost, sazvao konferenciju za novinare na kojoj su govorili Miodrag Vukmanović i Slavko Perović. Vukmanović je upozorio novinare i crnogorsku javnost, govoreći: “Što bi tek Jevremu Brkoviću uradili kad, evo, prebijaju njegovog sina Damjana?” Liberalni savez je pribavio ljekarsko uvjerenje da su Damjanu nanesene teške tjelesne povrede. Ići će s tim na sud, obavijestiće javnost kako se sve i kakvim sve sredstvima onemogućavaju predizborni skupovi liberala.
Teško mi je palo ovo s Damjanom. Znao sam ja, upozorio sam ih, a i Kaću, da će Bulatovićevi i Đukanovićevi pozvijereni policajci ići na njih svim sredstvima, da neće prezati ni od čega. Dobro je što moj Damjan nije imao pištolj pri sebi, onaj što sam mu ja poklonio, bilo bi tu dosta krvi, a on noćas ne bi bio živ. Dobro je što nije upotrijebio onaj svoj “tetejac”. Jednom će ga, svjestan sam toga, morati upotrijebiti. Možda uskoro! Miodrag Vukmanović je na pitanje novinara kada ću se ja vratiti u Crnu Goru, odgovorio: “Jevrem će se vratiti, ali u slobodnu Crnu Goru!” Ja, dragi moj kume, živim za taj dan kada ću ponovo moći da se nagledam dragih lica, dukljanskog neba i zvijezda.

***

Da mogu ove noći, kad ovo zapisujem, razgovarati s Damjanom rekao bih mu: Sine moj, to si sve morao očekivati kad si po svemu moj sin, i ti i Balša. Krst nositi nama je suđeno, ali onaj naš dukljanski – Vladimirov. Ovo je tek početak našeg monigrenskog i montenegrinskog pakla! Sine moj, nijesu “Monigreni” slučajno posvećeni tvome bratu i tebi. Što bih sve dao da sam noćas s vama u našem domu – sretnjikao bih ti rane i poljubio svaku modricu na tvome tijelu. Tvoj stari ti noćas poručuje: Srećne ti rane, sine Damjane! Kako je noćas Kaći i Balši, mojoj majci Gorki, Časlavu i njegovima, Branislavu, Bebi, Ozani i Relji? Noćas su svi tamo. Mora da je naš dom pun prijatelja, kao vazda u teškim trenucima. Izdržite, najdraži moji! Ako dođete u situaciju da prokunete sve, prvo prokunite mene što sam vas tako odgojio, što sam vam vratio dukljansku memoriju, pokazao vam prave naše korijene. Noćas neću moći zaspati. Bio bih srećan kada bih znao da vi mirno spavate, ali u Crnoj se Gori odavno mirno ne spava!

8. XII 1992.

To što se Damjanu dogodilo u Baru bilo je veoma ozbiljno. Tuklo ga je jedanaest zlikovaca, pozvijernih Bulatovićevih policajaca, a ne četvorica, kako sam prekjuče čuo. Dr Srđan Đurović, mladi liječnik, Crnogorac koji specijalizira u Gracu, gdje smo se nedavno i sreli, prijatelj je mojih sinova i u stalnom je telefonskom kontaktu s njima i Kaćom. Zvao me je danas nekoliko puta i prenio Kaćine i Balšine poruke: Damjan je detaljno pregledan, urađeni su svi potrebni snimci nosa, bubrega i pluća. Po snimcima je sve u redu. Kako su ga batinali po leđima postojala je opasnost da su mu povrijedili bubrege ili nadbubrežnu žlijezdu. Srećom, bubrezi su ostali nepovrijeđeni, zahvaljujući Damjanovoj fizičkoj konstrukciji, moja bi majka rekla sklopu. Nos mu je nagrđen, već su urađene dvije operacije s korekcijama.
Zvjerskom nasrtaju na Damjana dat je veliki publicitet u demokratskim glasilima Crne Gore i Srbije, onim što se još odupiru Miloševićevom i Bulatovićevom fašizmu. “Borba” je prije dva dana objavila veliki tekst u kojem osuđuje napad na moga sina. Balša sve to skuplja i poslaće mi faxom preko dr Srđana Đurovića. Poručili su mi da će sjutra u zagrebačkom “Vjesniku” biti objavljen tekst Branka Vojičića o nasrtaju policajaca na Damjana. Obavijestio sam Mirka Kovača i Bobu. Mirko mi kaže, pita, postavlja pitanje, gdje su bili mladi liberali da ga brane?! Još nemam tačnih podataka kako se to zbilo i kakvo je bilo reagovanje liberala koji sa bili s njima. Ovo Mirkovo pitanje je pravo pitanje: Stvarno, gdje su bili njegovi drugovi da ga odbrane? Do sada se pominju samo dvije sestre Đukić i Meto Adžiahmetović. Nemoguće je da su njegovi drugovi, mladi liberali, kojih je bilo dosta (vraćali su se s mitinga) i njihovo vođstvo mirno gledali što se dešava s njihovim članom i prijateljem? Ništa ne mogu da kažem, nemam ni najelementarnijih podataka kako se sve to dogodilo.

9. XII 1992.

Teška noć i još teži dan. Samo pribiram detalje o Damjanovom slučaju. Međutim, ni dalje ne znam pouzdani podatak kako se sve to dogodilo. Nazvao me i Pavle Spasić, saopštio mi da mu je prijatelj iz Slovenije javio kako u “Borbi” piše da je Damjana tuklo, i to bjesomučno, jedanaest pozvijerenih Bulatovićevih policajaca. Dok su ga tukli, piše u “Borbi” policajci su se legitimisali kao šešeljevci!
U današnjem zagrebačkom “Vjesniku” nema ništa o Damjanovom slučaju, a u “Večernjem listu” Željko Hodonj, dopisnik iz Beograda, u tekstu “Crkva će uputiti birače” dotiče se i Damjanovog slučaja. Govoreći o situaciji u Beogradu, izborima i sukobima između Miloševića i Panića, Hodonj kaže: “Kako će se to završiti neće se brzo doznati, ali kako završavaju oni koji pjevaju pjesme o crnogorskom kralju Nikoli na svojoj je koži osjetio Damjan Brković, sin Jevrema Brkovića, uglednog crnogorskog pisca koji je u egzilu zbog potjernice što ju je za njim raspisala crnogorska policija. Mladog Brkovića, na povratku s promocije Liberalnog saveza Crne Gore u Ulcinju, pretukla je policija i zadržala ga prekjučer u pritvoru u njihovom barskom sjedištu”. Po ovome ispada da su Damjana pretučenog zadržali u barskom zatvoru. Tu činjenicu niko od mojih informatora nije spomenuo. Da li je moguće da su ga -pretučenog i unakaženog zadržali u policijskoj stanici? Od takvog režima i divljaka koje je proizveo, i na koje se oslanja, sve je moguće.

***

Noćas mi se, kad sam se vratio iz Ivanić Grada, gdje smo Dimitrije Popović i ja gostovali, javio dr Srđan Đurović iz Graca: uvjerava me, dao mi je i časnu riječ, da Damjan nije u zatvoru, prije pola sata je razgovarao s njim. Vjerujem Srđi. Kaže mi ovaj dragocjeni mladi čovjek da Damjanu teže pada to što se ja sjekiram, nego batine koje je dobio. S njim su u kolima, obavijestio me Srđa, bile dvije sestre Đukić, jedna od njih je vozila. I one su žestoko maltretirane i ponižavane kao Crnogorke. Sada će moj Damjan, kažem Srđi, biti obazriviji, znaće da je, kuda god krene, na nišanu pozvijerene Bulatovićeve policije.


Vojska se priprema da preko noći pritisne svu Crnu Goru


U današnjem “Vjesniku” Branko Vojičić piše o pripremama za vojni puč u Crnoj Gori. Ukoliko se Crna Gora odvoji od Srbije, vojska bi je u toku noći svu pritisla – Od Čakora do Igala! Ovih dana po Crnoj Gori, uzduž i poprijeko, krstare beogradski generali, “poreklom” iz Crne Gore, a to su: Dimitrije Baucal, Nedjeljko Bošković, Ljubomir Domazetović i još nekoliko njih. Što rade “crnogorski” generali po Crnoj Gori? Uspostavljaju kontraobavještajnu službu, punktove te Službe od Šćepan polja do Ulcinja i od Brodarova do Igala. To je ona predostrožnost da u slučaju vojnog puča, odnosno pokušaja proglašenja suverene Crne Gore, Beograd odmah uspostavi svoju vladu, a zna se kakva bi bila ta beogradska vlada u Crnoj Gori – od zla oca i od gore majke (velikosrpske!). To je najočigledniji dokaz da ovoj sadašnjoj njihovoj vladi u Crnoj Gori ne vjeruju – po njima je i ova vlada suviše crnogorska! Znači, ta bi okupaciona vlada i bukvalno bila sastavljena od terazijskih “Crnogoraca” kakvi su: dr Radoman Božović, dr Blažo Perović – Cigo, prof. Radomir Šaranović Bajo, Ljubomir Tadić, filozof, dr Veselin Đuretić, akademik Vlado Strugar, dr Jovan Striković, dr Rastislav Petrović Rajo i slični crnogorski kvislinzi.

10. XII 1992.

Svakog sam trenutka u mislima s Damjanom i mojima u Podgorici. I dalje mi ništa nije jasno, osim da ga je tuklo jedanaest pozvijerenih policajaca, a neki Aprcović ga je udario nogom u lice! Čudi me da još u “Vjesniku” nema teksta Branka Vojičića o cijelom tom događaju. Preko moje talijanske veze, gospođe Vjere Begović, doznao sam da Damjanu oko nije u opasnosti, već samo bubrezi i nos! Što je ovo sada? – Za oko prvi put čujem. U opasnosti su samo bubrezi i nos! Srđin izvještaj je govorio da bubrezi uopšte nijesu u opasnosti! Kako da se u svemu ovome snađem? Gospođa Vjera Begović kaže da je došlo do frakture nosa i ozljeđenja bubrega, i da se sve dogodilo u policijskoj stanici u Baru, a ne u Ulcinju.
Do mene je došlo, već ne znam iz kojih izvora, da su Damjan i sestre Đukić danas bili na podgoričkoj televiziji, to jest Televiziji Crne Gore, i da su imali veliku konferenciju za štampu. Na konferenciji su novinarima pokazani liječnički nalazi, očigledne povrede po licu, nos u zavojima, velike modrice po leđima, čitav je događaj detaljno opisan. Barska policija je izdala saopštenje da nije bilo nikakvog incidenta! – To liči na njih, navikli su da se brane lažima i negiranjem notornih njihovih zvjerstava. Komandir te policijske postaje u Baru je jedan režimski monstrum, bivši fudbalski sudija, lako potkupljiv i “junak” nekoliko prljavih afera.

12. XII 1992.

Iz ove sam noći izišao cio smožden, umoran i prilično potišten. Kao da je neko iščupao sve iz mog grudnog koša, kao da mi je dušu olovom prignječio, učinio je crnom tačkom što isijava neku crninu, tamnilo neko i beznađe, ne da mi da se priberem, da uspostavim kakvu-takvu duhovnu i psihičkofizičku ravnotežu i skopost.
U 12h sam morao biti na promociji jedne izuzetno značajne knjige, bibliofilske mape, nazvane po jednom Matoševom stihu: Dok je srca, bit će i Kroacije!, što ju je nedavno objavila izdavačka kuća Mladost. Mapa sadrži radove dvadeset i dvojice književnika i isto toliko slikara. I Dimitrije Popović i ja smo tu ušli: Dimitrije s jednom grafikom, a ja s pjesmom Dubrovniče, oprosti! Mapa je na nekolika jezika prevedena i objavljena. Moju pjesmu je na njemački preveo Jože Brkić, nekadašnji urednik Oka i moj stari prijatelj. Ispod pjesme piše: S crnogorskog jezika preveo Jože Brkić. Konačno da se i u Hrvatskoj neko usudi da crnogorski jezik nazove pravim imenom.
Na promociji su govorili Georgije Paro, Maja Šovagović, Nedjeljko Fabrio, Tonko Maroević. Tekst predgovora uzoritog kardinala Kuharića pročitao je mladi glumac Filip Šovagović. Predstavljanje Mape održano je u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta.
Drago mi je što sam se našao u jednoj ovakvoj mapi. Unutra je od hrvatskih pisaca i nekoliko onih najuglednijih: Vlado Gotovac, Ivan Aralica, Stjepan Čuić, Nedjeljko Fabrio, Vjekoslav Kaleb, Ranko Marinković, Tonko Maroević, Slobodan Novak, Ante Stamać, Petar Šegedin, Antun Šoljan, Stjepan Šešelj i Ivan Tolj. Gospođa Šovagović je obećala da će svi zastupljeni autori dobiti po jedan primjerak. Mapa je jako dobro opremljena, cijena jednog primjerka je 2000 DM. Na promociji sam se vidio s prijateljima i (ne)prijateljima.
Svi su pročitali tekst o Damjanovom slučaju, što je baš danas objavljen u “Vjesniku” pod naslovom: PRETUČEN BRKOVIĆEV SIN!
Tekst je Branka Vojičića, detaljno je i za čudo izuzetno pošteno napisan. Sada mi je tek jasno da su te policijske životinje moga sina pretukle u policijskoj stanici u Baru. Grozan je detalj kada ga trojica policajaca drže, četvrti udara nogom u lice! Oko policijske stanice se odmah okupilo stotine mladića i djevojaka – Barana i povratnika s mitinga liberala u Ulcinju. Glasno su protestovali: “Ili zatvorite sve nas ili puštajte Brkovića!” Vojičić piše da su Damjana “krvnički udarali po bubrezima”. Policajci su u međuvremenu maltretirali i Damjanove prijateljice, sestre Đukić – Stanku i Tanju. Nazivali su ih “kurvama Slavka Perovića” i govorili im “Slavko vam plaća po sto maraka, a mi ćemo vam za isto po dvadeset DM pa ćemo vam napraviti zapisnik kakav hoćete!” Jedan od policajaca (šešeljevaca) rekao je: “Što ćemo vam tek raditi poslije 20. decembra, kada se završe izbori!”
Branko Vojičić završava svoj tekst: “A u Jevremovoj radnoj sobi još stoji dežurna parola, napisana na kartonu 3. listopada 1991. upravo kada je morao bježati: Samo me neprijatelji nikada izdali nijesu!”
Zloglasni Branko Bujić, načelnik Centra bezbjednosti u Baru, izjavio je novinaru “Borbe”: “Mi ne bijemo nikoga!” Bujić je novinara uputio na MUP Crne Gore. Vojičić zaključuje: “Dakle, na ono isto ministarstvo koje još uvijek juri potjernicom potpredsjednika Crnogorskog P.E.N-a Jevrema Brkovića, Damjanova oca. Na Ministarstvo koje ne prestaje maltretirati Jevremovu obitelj, koje je starijeg književnikovog sina, Balšu Brkovića, uhitilo u stanu za vrijeme ručka, pred majkom i bratom, i bez naloga privelo u policiju, navodno zbog anonimne prijave”.
Tekst gospodina Branka Vojičića u Zagrebu je naišao na veliki odjek: dosta me poznanika i meni nepoznatih ljudi zvalo i dalo mi podršku.

***
Kasno noću javio mi se poznati novinar “Večernjeg lista”, Željko Hodonj, koji je prvi u Hrvatskoj objavio da je Damjan pretučen. Novinar Hodonj je prije nekoliko dana bio u Podgorici, razgovarao je i pio kafu s Kaćom, Balšom i Damjanom. Donosi mi sve moguće materijale, kompletnu dokumentaciju o cijelom događaju i svemu što se poslije dešavalo, a i dalje se dešava, Hodonj donosi i nekoliko TV-traka gdje ima dosta snimljenog materijala. Gospodin Hodonj će sjutra biti kod mene.

13. XII 1992.

Posjetio me Željko Hodonj. Sve ih je vidio, boravio u našem domu, bio je i Sreten Asanović. Hodonj je na malom magnetofonu snimio Damjanovu izjavu i opis čitavog događaja. Snimio je i Kaćinu poruku meni. Donio mi je pismo, vunene, bijele, čarape, zvane “nazubice”, niz suvih smokava od majke Gorke. Tu je i veliko Kaćino pismo, Vojičićev napis iz “Monitora” i jedna kaseta snimljenog materijala o predizbornim događajima u Crnoj Gori. Hodonj mi objašnjava da je u Crnoj Gori toliko naelektrisana situacija da svakog trenutka može eksplodirati. Kod mene je zatekao Veljka Barbieria: došao da se pozdravi, sjutra se vraća u svoju brigadu. Ispalo je da su Barbieri i Hodonj stari znanci. Meni i Barbieriu je Hodonj do u detalje ispričao što se dešava mojoj porodici, pustio mi Damjanovu izjavu, koja će biti objavljena u “Večernjem listu”. Plastično mi je predočio kako se živi u mojoj porodici: svakog časa poneko dođe, donese nešto od prehrambenih namirnica; Đikanovići s Cetinja, Olga i Điko, donijeli su kantu ulja i vreću brašna; neki rođak, Hodonj mu nije zapamtio ime, donio sira i kobasice…
Od pisama koje mi je Hodonj donio, samo pismo moje majke Gorke unosim u Dnevnik:
“Dragi Domo, dugo je vremena od kada te želim i Bog zna oćemo li se ikad više vidjeti, nako na taj svijet. Da me nijesu izdale noge, da mogu kročiti, došla bi ti tamo u Hrvatsku da te vidim i raželim se kad se vrijeme proljepša.
Dragi moj Domo, srećo moja prva i najstarija, ovako se više ne može živjeti. Jedno što želim tebe da vidim a drugo su na mene velike muke i strah za tebe i tvojom familijom. Slabo vidim, Domo sine moj, te mi Ozana po mojem doslovnom diktatu piše ovo pismo, ovih pet-šest riječi da se s tobom srećo moja najstarija malo porazgovorim, možda neću više nikad.
Kaća dolazi, no je Bogami mučenica velika. Domašu sine moj šiljem ti ove čarape da mi se sjetiš a suvi niz smokava da počastiš društvo. Mnogo ih pozdravi.
Nebrojeno te puta grlim i ljubim, srećo moja prva i najstarija.
Tvoja majka Gorka.”


Pošajkačeni i posrbljeni potomci plaćaće mazohizam svojih predaka


Iskreno govoreći i zapisujući, potreslo me majčino pismo. Sve je u ovom pismu njeno, osim onih nekoliko zareza, koje je moja sinovica Ozana, njena unuka, stavila dok je po njenom “doslovnom diktatu” pisala. Majka me u pismu oslovljava samo kao “Dragi Domo” i “Dragi Domašu”. To mi je nadimak iz djetinjstva, tako su me svi u porodici zvali, a najviše ona i njene sestre. Za njih, za majku i oca, a i za moje najbliže rođake Janu i Marka, to je bilo moje pravo ime. Da se zovem Jevrem, da mi je to kršteno ime, saznao sam tek kada sam pošao u prvi razred osnovne škole u dotičnom selu Kopilju, gdje je učitelj bio naš rođak Vukota Pulević. Odavno nijesam čuo to moje prvo ime, a zašto ne i pravo – Domo, Domašu! Sačuvano je u “Monigrenima”.

14. XII 1992.

Zlo i zlobnici mi ne daju mira: uništavaju mi san, i volju za rad, osmijeh i želju da živim i borim se. Novinar Željko Hodonj me je, što se tiče Damjanovog slučaja, ohrabrio, dao mi je riječ da ništa od mene nije sakrio i da će Damjan proći bez posljedica.

***

U pismu što mi ga je juče donio Željko Hodonj, Kaća mi piše i o teškoćama u kojima žive i s kojima se nose, i što bi im bilo najnužije poslati: “Čovječe moj, dok sam bila u Zagrebu tjerao si me da kupujem, ali mi je bilo teško iz više razloga! Sada te molim za nekoliko sitnica: trebaju mi prokulin kapi, andoli, Bajerovi aspirini, a od ovih životnih potrepština, ako možeš, djeci malo čarapa (sportskih), veša a bogami i meni. Za mene zadužujem Lepu Popović, ona zna gdje i što da mi kupi! Nemoj se ljutiti, ovo je ono što nam je zbilja potrebno. I malo praška za pranje. Ovamo je već velika nemaština, skupoća užasna. No, nekako preživljavamo. Gospođa Tea Vučinič mi je dala 100 dolara, i to nakon razgovora s Anom. To mi je bilo dosta da podmirim račune. Očekujemo procjenu stana. Najčešće nam dolaze Beba i Branislav. Vrlo teško žive, ali se pomažemo koliko možemo. Čajo i Persa često dolaze i vrlo su pažljivi. Ostale rijetko gledamo, osim Bora i Mike. Jevrosimini sinovi su divni. Redovno dolaze. Prijatelji nas obilaze i paze, osobito Olga i Điko s Cetinja. Ostale da ne nabrajam, sve ih je više.
“Prljavi rat” je napravio čudo. Niko više ne zna gdje je njegov primjerak. Jednostavno – otimaju se. Moram ti reći da nijedan primjerak nijesmo naplatili – smatrali smo gotovo nemoralnim, koliko god nam je teško, da uzimamo pare za takvu knjigu, to je tvoja muka, tvoja istina i neka ide među ljude, neka živi, biće naplaćena! O nekim će ti događajima pisati Balša, on to bolje umije.”
Prvi put mi Kaća piše ovako, prvi put nešto od mene traži, prvi put priznaje da je “velika skupoća” i “velika nemaština”. Ovakva njena pisma pomažu mi da živim, da nastavim živjeti i boriti se. Naša djeca, njena pisma i moja literatura, koju, ipak, ne smijem “ostaviti u tranjama”! Konačno, evo, nešto radim i za svoju literaturu: biću srećan ako Bože Mimica izgura svih šest tomova izabranih djela. I gospodin Miroslav Špoljar kolekciju od pet knjiga izbora iz cjelokupnog mog pjesništva. To je, ipak, nešto. Osjećam da nekim marginalnim hrvatskim piscima, koji odavno ništa ne pišu, dosta smeta što moje knjige izlaze, jedna za drugom, što me izdavači hoće i što se za moje knjige i sponzori nađu.

15. XII 1992.

Siguran sam da je Damjanu bolje. Proći će bez posljedica. Tačno je da ga je najkrvničkije tukao neki Aprcović. Uskoro ću dobiti imena svih policajaca, njih deset. Kada je Damjanu bolje i meni je odmah dobro. Nekako sam čudno sa svojim sinovima vezan, a i oni sa mnom. Nikada me i ni u čemu nijesu iznevjerili, ni ja njih. Dobri su to momci, samo Balša da malo ogrubi, što bi Damjan rekao – da bude razbijač…
U 10 h mi je došao Mirko Kovač. Hoće da vidi gdje živim, a i kako živim. I njega i Bobu je iskreno pogodilo sve ovo što se s Damjanom dogodilo. Priča mi da Bora Ćosić živi u Rovinju, stanuje u vili od 300 kvadrata. Neki ga hrvatski intelektualci iz Zagreba redovno posjećuju. Zatražio je domovnicu sa svega jednom rečenicom – Bora je rođen u Hrvatskoj. Žali mi se Mirko kako ga je gospođa Ćosić prekorila da je brzo zaboravio ekavicu i progovorio ijekavski. Dostojanstveno joj je odgovorio i podsjetio je da je njegov maternji jezik ijekavski.
Pričali smo o svemu, a najviše o zajedničkim poznanicima iz Beograda i Podgorice – dosta ih se našlo na onoj kobnoj drugoj strani srpsko-četničko-velikosrpsko šovinističkoj i kakvoj sve ne. Neki su postali pravi zločinci, a mnogi su se dokazali kao ratnohuškački propagandisti.
U Beogradu je opšti haos. Svako svakome prijeti, najmaligniji su bosanski i hercegovački Srbi i crnogorski otpadnici. Ustupio mi je jedno prijeteće pismo upućeno Filipu Davidu čim je Eli Vizel napustio Beograd:
“Poštovani gospodine David,
prilikom dolaska Eli Vizela u Beograd, na TV primetio sam vas kako razgovarate sa njim u prostorijama Jevrejske opštine u Beogradu. Gospodine David, da li ste saopštili g. Vizelu, da vaš veliki prijatelj, gospodin Mirko Kovač, veliki pobornik mira, Hrvat po opredeljenju i demokrata, stanuje u Rovinju u istoj zgradi gde se nalazi komanda HOS-a!?
Gospodine David, ne smatrate li da je vaš politički angažman, kao i vi lično, krajnje odvratan?
Vi i Mirko Kovač, kao pojave i individue, simboli ste najogavnijeg kičeraja. Gospodin Kovač, svoje političke stavove objavljuje u “Srpskoj reči” i potpisuje ćirilicom. Morate, gospodine David, imati minimum ljudskog dostojanstva i poštenja. Zašto ne idete u Hrvatsku kod Tuđmana ili Izetbegovića i tamo izigravate proganjane mirovnjake. Još jednom, gospodine David, vi ste koncentracija duhovne bede, kukavičluka i odvratnosti. Neka vam dobri Bog pomogne. – Milojević.”
Odvajkada je beogradska čaršija imala ovakav odnos prema svojim intelektualcima, pogotovo prema onima evropski orijentisanim. Odvratna je laž da Mirko Kovač stanuje u zgradi komande HOS-a! Nedavno sam bio kod Bobe i Mirka – iznajmili su stan gdje nema nikakve komande HOS-a. Sumnjam da u Rovinju postoji takva neka komanda. Kovači su ovih dana kupili stan i uskoro će useliti.
Mirko je, što se kaže, od jada napisao jednu pamfletsko-satiričnu pjesmu koju je nazvao VLADAVINA PJESNIKA! Morao je i na ovaj način da progovori. Njega sada u beogradskim i podgoričkim novinama blate ništa manje nego mene. Mirkova pjesma govori o mračnoj vladavini pjesnika pomračenog uma!

21. XII 1992.

Srpsko-crnogorska izborna farsa završena je kao što sam i predviđao: u Srbiji je pobijedio “balkanski kasapin” Milošević i njegova nacio-boljševička partija, a u Crnoj Gori Miloševićev sluga Bulatović i njegovi bivši komunisti, a sadašnji velikosrpski orijentisani demokratski socijalisti, koji još ne znaju, ne bar u velikom broju, ni ko su ni što su, ni zašto su glasali. Ako Slavko Perović i naša crnogorska nacionalna orijentacija, dobiju petnaest posto biće dobro, bolje no da ne uđemo u parlamenat. Cetinje se obrukalo: glasalo je za Bulatovića i njegove, i to sedamdeset posto, za liberale i Perovića samo trideset posto! To je ono politikantsko, kukavičko, mentalitetski pizmavo, penzionersko, boračko i tobože radničko Cetinje, koje je ovog puta, a i prošlih izbora, otišlo na drugu stranu. I to takvo Cetinje, to koje je glasalo za Bulatovića i njegove, nije anticrnogorsko, ali se još nije probudilo i trglo iz komunističkog sna, jugoslovenstva i svog dosta pizmavog mentaliteta. Nadati se da će se i to Cetinje jednom probuditi, samo da ne bude kasno.
Na žalost, crnogorski se Crnogorci moraju, nakon ovih izbora, okrenuti i pogledati glasačkoj istini u lice: za crnogorsku su stranu glasali u većini slučajeva Muslimani, Albanci i Hrvati i nešto malo Crnogoraca! Što se to desilo s Crnom Gorom? Ništa, ostala je tamo gdje su je ostavili komunisti. Crna Gora je, to se već sasvim može reći, i ovoga puta izdala samu sebe! Ona će, kako je krenulo, i ukinuti samu sebe, lišiti sebe nacionalnog i narodnog identiteta. Ona to radi što iz neznanja, što iz komunističkog kukavičluka, što iz pravoslavnog unitarizma, što iz usađenog joj osjećanja siromaštva i straha da bi bez Srbije, i Vojvodine, kao žitnice, umrla od gladi. Ona još ne zna da se okrene oko sebe i vidi gdje je danas svijet i na kojem odstojanju od nje, njenih potreba i strahova. Crna Gora s njenom mistifikovanom glađu i već postojećom psihologijom gladnih, nikako da shvati da je kilo žita u Italiji mnogo jeftinije i lakše transportnije od kila žita u Vojvodini. Neko je Crnu Goru ubijedio, a znamo i ko, da bez obzira na sva njena bogatstva i potencijale, na onakvo more i pomorje, pitomo zaleđe – planine i tolika jezera, ona mora biti gladna samo srpskog hljeba i samo njega kupovati. Platiće to Crnogorci grdno, njihovi pošajkačeni i posrbljeni će potomci plaćati mazohizam svojih očeva i djedova. Crna Gora će ostati da živi u knjigama crnogorskih pisaca, ako generacija moga sina Balše ne bude i potonja generacija crnogorskih pisaca.

23. XII 1992.

Hrvatsko narodno kazalište, svečani foaje na drugom katu. U 12h promovisana Mala antologija hrvatske ratne lirike, nazvane U OVOM STRAŠNOM ČASU. Antologiju su sastavili dr Ivo Sanader i dr Ante Stamać. Izdanje splitskog LAUS-a.


Veze i ugovori koje “divljak s Pala” nije mogao razumjeti


U antologiji sam zastupljen i ja s pjesmom Dubrovniče, oprosti! U uvodnoj riječi Tonko Maroević je apostrofirao i mene, moj slučaj i moju pjesmu veoma korektno. Kazao je: “U ovom je ratnom trenutku Jevremu Brkoviću mjesto u ovoj knjizi što ne znači da ga mi posvajamo, već samo da poštujemo njegov moralni čin pjesnika i čovjeka koji se u jednom tragičnom trenutku za Hrvatsku i hrvatski narod stavio na stranu hrvatskog naroda, izražavajući na taj način najbolje osobine svoga naroda”.
Tonko je to dobro formulisao, tako da nikad nikome neću morati da objašnjavam otkuda ja u jednoj antologiji hrvatske poezije. U Antologiji su zastupljeni najznačajniji hrvatski pjesnici: Slavko Mihalić, Boris Maruna, Milivoj Slaviček, Antun Šoljan, Željko Sabol (čim je rat počeo Sabol je izvršio samoubojstvo), Andriana Škunca, Nikola Martić, Luko Paljetak, Boris Biletić, Ljerka Car-Matutinović, Srećko Diana, Tomislav Domović, Marija Peakić Mikuljan, Dubravko Horvatić, Dražen Katunarić, Ivan Tolj, Arsen Dedić… ukupno 42 pjesnika koji su, svako na svoj način, progovorili o ovom strašnom času srpskog agresorstva.

***

U današnjem “Večernjem listu” objavljen komentar novinara Josipa Jovića, naslovljen PRETUČENI SINOVI. U tekstu se komentariše prebijanje moga sina Damjana i premlaćivanje Martina, sina Ivana Zvonimira Čička. “Slobodna Dalmacija” je ta dva slučaja premlaćivanja sinova poznatih ličnosti stavila u isti koš. Novinar Jović dokazuje da dva slučaja banditizma ne treba povezivati. Jović kaže: “Ovih su dana premlaćeni sinovi dvojice ljudi kojima je zajedničko samo to da su poznati. U Baru je batine dobio sin Jevrema Brkovića, a u Zagrebu Ivana Zvonimira Čička”. Josip Jović nastavlja da osporava bilo kakvu vezu između ova dva premlaćivanja, izuzev poznatih očeva premlaćenih sinova i kaže: “Vezu između ova dva slučaja traže i nalaze “Slobodna Dalmacija” i “Borba”. Takva se veza, po ovom novinaru, ne bi smjela uspostavljati, a evo i zašto: “Brkovićevog sina je pretukla crnogorska policija, učinila je to zato što je sa skupinom svojih prijatelja pjevao crnogorske i protučetničke pjesme, a vjerovatno je žestinu batinaša potaknula i činjenica da je riječ o sinu crnogorskog disidenta i protivnika promiloševićevske politike. Komentator za premlaćivanje Čičkovog sina veli da su to učinila “neindentificirana šestorica”, bez navođenja motiva koji su takođe nepoznati. Prema naknadnim informacijama saznajemo kako je obračun ispred zagrebačke “Plave ptice” zapravo obična tučnjava šesnaestogodišnjaka, dok je za obračun u policijskoj postaji jasno kako je riječ o klasičnom političkom teroru.

***

Bio mi Ranko Mugoša, Crnogorac iz Vukovara. Rano ostao bez oca. Odrastao uz majku i dva brata, majka im od Boričića iz Vasojevića. Kako su se obreli u Vukovaru, to mi još nije rekao. Kada je počeo ovaj užasni rat i JNA došla do Vukovara, tada se i drama porodice Mugoša dogodila: dva brata, Ranko i srednji brat su odmah pristupili hrvatskoj vojsci, postali gardisti i primjerni borci, a njihova je majka s najmlađim pobjegla u Srbiju i odmah sina dala u srpsku vojsku da se bori protiv dva rođena brata. I borio se, dešavalo se da su se Ranko i on dozivali, psovali se i krvnički prijetili jedan drugom klanjem. Ranko Mugoša je s dva svoja prijatelja, suborca, dva mlada Hrvata, posljednji napustio Vukovar, izašao iz razorenog grada. Među pravim braniteljima Vukovara Ranko Mugoša je živa legenda. Svi znaju kakav je borac bio.
Upoznao sam ga prije godinu dana. Ima suprugu Vukovarčanku i šestogodišnju djevojčicu. Intervenisao sam kod gospodina Ivana Milasa, potpredsjednika hrvatske Vlade, da Ranko i njegova dva prijatelja, koji se ni u izbjeglištvu nijesu razdvajali, dobiju stanove. Dobili su i to veoma pristojne na Jarunu.
Danas mi je Mugoša došao uplakan i deprimiran. On već mjesecima radi u vojnoj policiji, završio je i potrebnu školu. Žali mi se da ga njegov prvi pretpostavljeni, satnik Pavlović, svakodnevno maltretira, samo zato što je Crnogorac. Govori mu da ide u Crnu Goru, što će on u hrvatskoj vojsci i policiji. I neki mladi dočasnici, koji nijesu bili na frontu, s Mugošom slično postupaju, i oni ga tjeraju iz hrvatske vojske, preporučuju mu da ide “svojima u Crnu Goru”. Sva ta časnička i dočasnička gospoda koja ga šikaniraju znaju da je Mugoša legendarni borac s legendarnog Vukovara. Čudno, zašto se prema mladom Mugoši tako ponašaju.
Sigurno je Ranko Mugoša dobar vojnik, to će posvjedočiti svi pravi vukovarski borci. Nije dobio ni časnički čin za koji su ga jednoglasno predložili njegovi vukovarski suborci! Teško mu je, plače, vidim mu suze niz oba obraza. Kad takav ratnik plače, onda zaista nešto nije u redu u njegovoj svakodnevnoj okolini. Neko se prema njemu ogriješio. Ratnika ništa ne zaboli kao nepravda od onih s kojima se i za koje se borio. Ovaj čovjek, ovaj već neurotični, vjerovatno i svadljivi, Ranko Mugoša ima ono elementarno osjećanje ljudskog ponosa, pravde i časti. Povrijeđen je. Nije vrijeme da se od dokazanih prijatelja prave neprijatelji. Ima vremena za to, prvo se u Vukovar treba vratiti!

28. XII 1992.

Sve sam više uvjeren da će se moj povratak u Crnu Goru dogoditi tek onda kada sa srbo-crnogorske scene odu Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Svetozar Marović, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan. Zoran Žižić Žika i toliko drugih ratnih zločinaca među kojima je mjesto dr Branku Kostiću i nekim generalima za koje se već zna da su grdno okrvavili ruke. Na epska čudovišta ne bih se ni obazirao, što meni mogu dr Novak Kilibarda, Kiro Radović, Nada Lazarević i toliko drugih svetosavaca, šizofrenih mitomana i stihoklepaca onog genocidno borbenog i nakaznog deseterca?

30. XII 1992.

Dobio sam beogradsko “Vreme”, nedjeljnik gdje se još može naći pristojan tekst, katkad i hrabar komentar koji jasno govori o srpskom agresorstvu i srbo-fašizmu, što sve više uzima maha. “Vreme” mi je poslao Luka Kurilić iz Ljubljane. Dobar je tekst Velizara Brajovića, dopisnika iz Podgorice: “Kriva Drina na Cetinju”. Brajović piše o nekom dr Radomiru Bulatoviću, koji je donedavno bio na Palama u štabu Radovana Karadžića. Da li je moguće – čovjek s Pala se obreo na Cetinju za direktora Muzeja Crne Gore?! Karadžić ga poslao u Crnu Goru i toplo preporučio Milu i Momiru da ga namjeste i udome tamo gdje treba zatirati klicu i baštinu crnogorsku. Postavljanje tog dr Radomira Bulatovića s Pala, iz Karadžićevog četničkog štaba, za direktora Muzeja Crne Gore, najveće je poniženje i sramota koju je Cetinje doživjelo od dolaska Miloševićevih pučista na vlasti. Za “divljakom s Pala” su došle i glasine da je učestvovao u pokolju Muslimana i Hrvata u kraju Sarajeva gdje je živio. Taj, još jedan Bulatović, se nikada do dolaska na Cetinje nije bavio naukom, muzeologijom i sličnim naučnim disciplinama. Bio je sekretar opštine Centar u Sarajevu, odigrao je značajnu ulogu u stvaranju vojske Republike Srpske, jedan je od osnivača SDS u Sarajevu, po sopstvenom priznanju “jedva je uspio da umakne bojovnicima Alije Izetbegovića”.
Dolazak takvog čovjeka, “divljaka s Pala”, kako ga na Cetinju zovu, za direktora Muzeja Crne Gore, predstavlja Bulatovićev, Đukanovićev, Marovićev i Žižićev udar na istorijsko jezgro Crne Gore, crnogorske istorije i kulture. Prvi potez “divljaka s Pala” je ukidanje kancelarije Cetinjskog bijenala, što ga je osnovao princ Nikola II Petrović Njegoš i razrješenje princa dužnosti direktora Cetinjskog bijenala. Princ Nikola je iz Pariza rukovodio Bijenalom, мada ta izuzetno značajna institucija za crnogorsku kulturu nikada nije zaživjela onako kako je princ Nikola zamišljao. Taj “divljak s Pala” je, čim je preuzeo, i to silom dekreta, dužnost direktora crnogorskih muzeja izjavio: “Ja sam veći faktor od princa i ja ću ovdje ispravit sve krive Drine!”
Na ukidanje Bijenala i uzimanje prostorija, što su mu u Plavom dvorcu pripadale, princ Nikola II Petrović Njegoš je iz Pariza “divljaku s Pala” odgovorio izuzetno dragocjenim pismom:
“Milo mi je što se brinete za očuvanje Plavog dvorca i drugih cetinjskih muzeja, koje, kako izgleda, ugrožava međunarodna kulturna manifestacija koju sam organizovao na Cetinju uz pomoć i odobravanje Crnogoraca. Čini mi se, ipak, da bi bilo preče zabrinuti se za gradove koji se sravnjuju sa zemljom i hiljade novih žrtava, žena i djece, koji još padaju kao žrtve politike koju ste došli da zastupate na Cetinju. Ta politika danas ugrožava i Crnu Goru, a sjutra bi mogla ugroziti gradove i ljude mnogo više nego što sam ja ugrozio Plavi dvorac. Pozivam vas da razmislite ko je rušitelj, a ko graditelj, što se tiče ugovora, sklapajte ih i rasklapajte sa kim vam je volja, a između mene i vas nema nikakvih ugovora, niti ih danas može biti. Nego da ne uvijamo i ne zamajavamo se “šinskim razvodom”, “firmom Bijenala” i drugim oznakama na Plavom dvorcu (umjetnička djela), vama smeta što ne podržavam i nikada neću podržavati politiku rušenja gradova i zločina nad nevinim ljudima ni u Crnoj Gori, ni u Srbiji, ni u Bosni, ni igdje među ljudima na zemljinoj kugli. Zato biste htjeli da raskinete nekakve ugovore i izbacite Bijenale i mene lično sa Cetinja i iz Crne Gore. Zaista ima tajnih veza između mene i Cetinja i nepisanih ugovora između moje porodice i Crnogoraca. Te “ugovore”, gospodine direktore, vi ne možete razumjeti. Pogledajte još jednom tu planinu nad vama. Kad nje više ne bude, onda ćete i ove ugovore raskinuti, a do tada radite što hoćete i što mislite da možete.”


Bećkovićeva će literatura u Srbiji umrijeti prije njega


Da li su Cetinjani svjesni, a mora da jesu, koga su im i zašto Momir Bulatović i Milo Đukanović doveli na Cetinje? Zar je moguće da “divljak s Pala” sjedi na stolici direktora Crnogorskih muzeja? Odatle može napraviti, već pravi, veće i pogubnije zločine za Crnu Goru i Crnogorce nego na stotine i hiljade Šešeljevih, Čekuovih, Arkanovih i Bokanovih zlikovaca koji već krstare sjevernom Crnom Gorom!

7. I 1993.

Juče je umro Mihailo Lalić. U Udruženju književnika Srbije održana komemorativna sjednica. Govorio je dr Branko Popović, veliki lalićevac, možda i najveći među nekada brojnim istraživačima Lalićevog književnog djela. Branko Popović je Kuč, Crnogorac, мada se i on, kao i većina lalićevaca, posrbio da bi u Beogradu stekao bilo kakvu poziciju odakle bi lagodno proučavao Lalića i samo povremeno srbovao. Lalićevci su to radili samo kad se moralo, kad im je trebalo da ih Srbi ne bi počistili s kakve pedagoške škole, fakulteta ili slične visokoškolske ustanove.
Zagrebački tisak nije objavio ništa o smrti Mihaila Lalića, a bio je veliki krležijanac i dobitnik nagrade “Ivan Goran Kovačić”. Trebalo je objaviti vijest da je Mihailo Lalić umro. Lalić je do juče bio u hrvatskim školskim programima. Tačno je da Lalić, onakav kakav je bio, nije razumio mnogo što hrvatsko, prije svega katoličko, мada Lalić nije bio ni neki veliki pravoslavac, zapravo bio je veliki ateista. Mislim da je Lalića među hrvatskim intelektualcima najviše iritirao Igor Mandić, koji je dosta negativno pisao o Lalićevoj prozi. Mandić je za Lalićevu “Ratnu sreću” napisao da je to “plemenska proza”. Mihailo je bio izuzetno osjetljiv čovjek, zlopamtljiv i osvetojubiv. Bio je i izrazito svojeglav. Čitavog se života nečega plašio. Rijetki su pisci, i uopšte ljudi, njegovi savremenici, koje je on volio, posjećivao i bio prijatelj u punom značenju te riječi. Radovana Zogovića je cijenio, ali ga nije volio, nije bio njegov bezrezervni prijatelj, on to jednostavno nikome nije mogao biti. Ni Zogović njega, a ni njegovog oca, mislim da se zvao Petko, nije cijenio. Zogović nije mnogo držao ni do dobrog dijela Lalićeve literature. Bilo je nekoliko situacija kada sam u Zogovićevom stanu u Beogradu, odmah iznad Slavije, bio prisutan kada se njih dvojica spore, najčešće oko ljudi i ratnih situacija iz njihovog kraja – Vasojevića.
Dobro sam poznavao Mihaila Lalića, pročitao sam sve što je napisao. U jednom sam periodu mnogo volio njegovu literaturu. Danas mislim da su “Lelejska gora” i “Ratna sreća” najbolje što je on napisao. Njima bih donekle priključio “Hajku”. Ima u njegovoj literaturi dosta klavirskih dirki, a to znači crno-bijelog bojenja ličnosti, situacija, vremena, pojava i grupacija. Niko ne umire kao srećan i zadovoljan, ali za Mihaila Lalića se može reći da je umro posve poražen, nesrećan i razočaran u sve u što je vjerovao i čemu je posvetio cijelo svoje književno djelo. Lalić je mogao sve pretpostaviti, ali ponovno uskrsnuće i pojavu četnika nije, мada se toga najviše u životu plašio. Četnici su ona tema od koje je on napravio cijeli svoj književni opus – četnici i partizani. Poraženi i Pobjednici! Odjednom, i to pred sam kraj njegovog života, Poraženi su postali Pobjednici, a Pobjednici Poraženi! Njegovi Vasojevići, koji su u oslobodilačkom antifašističkom ratu pretežno bili četnici, Lalića nijesu voljeli, naprotiv – mrzjeli su ga mnogo više od Josipa Broza, ili zloglasnog komunističkog generala Sava Joksimovića, njihovog Vasojevića koji ih je ubijao i u ratu i poslije rata. Sada su, mora da je to Mihailo Lalić vidio i doživio, i bivši vasojevićki partizani postali četnici i zaigrali na četničku kartu vasojevićkog velikosrpstva. Mihailo Lalić je, već sam rekao, umro grdno razočaran u sve što je vjerovao, i bio dio svega toga, a to je: revolucija, komunizam, partizanstvo, srpstvo, Beograd, Rusija i njegova Andrijevica, odakle je posljednjih godina svoga života dobijao najviše prijetećih pisama! Za svakog pisca je, pa i za Mihaila Lalića, kobno kada s istorijske pozornice nestane i pokaže se posve promašena ideologija, pokret i društvena situacija, u Lalićevom slučaju i država, u koje je on vjerovao i u koje je ugradio sebe i svoje cijelo djelo.
Mihailo Lalić je bio i član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije! Ubijeđen sam da me Mihailo Lalić nikada nije volio, iako smo toliko puta bili zajedno i vodili duge razgovore o svemu, a najviše o literaturi i Crnoj Gori. Posljednje naše viđenje bilo je 1990. godine na otvaranju izložbe slika Rajka Todorovića Todora u Herceg Novom. Tada je i meni i Voju Staniću, bili smo jedan do drugoga, jedva ruku pružio, a meni je gotovo došapnuo: “Postao si isti Štedimlija, ako ne i gori”. Istrgao je ruku iz moje ruke i žurno okrenuo leđa i otišao kod Dušana Kostića, za kojeg je Lalić, bez obzira na sve, prava etička i književna gromada.
Vremenom će Mihailo Lalić postati samo crnogorski pisac. Srbi će ga brzo odbaciti, doduše, oni ga nikada nijesu ni shvatili kako treba, niti su ga voljeli: on je svojim knjigama, svojim književnim djelom, bez obzira na neke njegove privatne simpatije za Beograd i srpstvo, potvrđivao crnogorski identitet, doprinio njegovom prepoznavanju i jasnom razlikovanju u bitnim značenjima od srpskog. Lalić je vazda bio strano tkivo u srpskoj literaturi i školskim programima srpskih šкola. On je bio i ostao strano tkivo srpskoj kulturi, literaturi i etici! To će se ubrzo dogoditi i Matiji Bećkoviću. Njegova će literatura u Srbiji i za Srbe umrijeti prije njega. Da nije političke komponente, Bećković bi već bio odbačen, zaboravljen i prepušten lokalnim pokrajinskim literaturama, kako će oni govoriti, ako uspiju ugušiti i asimilirati Crnu Goru i Crnogorce. Za njih će Bećković biti folklorni pisac čije djelo je sročeno svo od nekih barbarizama za koje srpsko uho nema sluha, a crnogorskog uha neće biti, plašim se. To je sudbina svih crnogorskih pisaca koji su se posrbili i pristali da ih uzimaju kao srpske pisce. Srbe interesuje samo Njegoš i niko više. Samo Njegoš! Miodrag Bulatović je već zaboravljen. I pokojni Borislav Pekić, koji je u Podgorici rođen, već je kod Srba na putu zaborava. Iako se pokojni Borislav Pekić nikada nije bavio “crnogorskim srpstvom” ili “srpskim crnogorstvom”, niti je Srbe i srpski jezik “kvario” “crnogorskom plemenskom leksikom”, Srbi nijesu skloni da ga trajno prihvate i to iz dva bitna razloga: prvo – što mu je književno djelo preobilno i “zamorno”, a drugo – što je on rođenjem crnogorsko-cincarska varijanta, koja se nikako ne uklapa u čisto srpstvo na kojem sve više insistiraju razni srbo-fašisti poput Kalajića, Milića od Mačve, Radomira Smiljanića, Danka Popovića i tolikih srpskih stihoklepaca, nacionalnih pevaca i budilnika srpstva vaskolikog! Recimo, gospodin Borislav Pekić bio je manje Crnogorac od Bećkovića, Ace Sekulića i sličnih terazijskih telala crnogorskog srpstva, ali se mnogo više osjećao Crnogorcem! Uostalom, Pekić je znao da poštuje crnogorstvo kao nacionalno osjećanje nekih svojih prijatelja, dok su telali crnogorskog srpstva u Beogradu crnogorstvo osporavali i u sebi i u drugima. To je, valjda, nešto i u karakteru: Pekić je bio i obrazovaniji, i mudriji, i svjetskiji, i korektniji od svih tih terazijskih Srba “crnogorskog porekla”. Mihailo Lalić nije volio Pekića, mrzio ga je i punoustačke ogovarao. A koga je Mihailo Lalić volio?!

10. I 1993.

Javljeno mi je da je odjek moga intervjua u “Monitoru” veliki, pogotovo među mladim ljudima. U Dnevnik unosim nekoliko odlomaka za koje mislim da im je u ovim mojim bilježenjima mjesto:
“Puno pišem, ja sam pisac i ne ostaje mi drugo nego da pišem. Ja sam, ustvari, gurnut silom prilika u nekakvu politiku, zapravo to za mene nije politika, to je čista borba za istinu, pravdu, borba protiv zla, protiv agresora, borba protiv srpskog imperijalizma i fašizma, borba za crnogorsku Crnu Goru, borba za moju drugu domovinu Hrvatsku. Ja sam upravo tako shvatio svoju ulogu, od samog početka mi je bilo jasno što se sprema, što sprema zločinačka politika Slobodana Miloševića, u koju je, na žalost, uvučena Crna Gora. Na to sam veliko zlo odmah upozorio, i kao čovjek i kao pisac, stavio sam se svim svojim bićem na stranu napadnute Hrvatske i Muslimana u Hercegovini. Moje jedino oružje protiv zla je pero, riječ, poezija, knjiga, javni istup….

***

“Prljavi rat” je knjiga – dokumenat o zločinima takozvane jugo-srpsko-crnogorske vojske u južnim djelovima Hrvatske – Konavlima i okolici Dubrovnika, o groznim zločinima tih takozvanih Crnogoraca. Istinu o toj sramoti i tim užasima, prije svih moramo reći mi Crnogorci, moramo javno osuditi zločine i zločince. Crnogorci, odnosno zvanična Crna Gora Momira Bulatovića, toliko je okaljala i bacila pod noge crnogorski istorijski obraz da će ga biti dosta teško oprati, i to će morati da čine generacije i generacije istorijski i nacionalno osviješćenih Crnogoraca.

***

Iako sam prije svega pjesnik, “Monigrene” smatram svojim životnim djelom. Tim romanom pokušavam vratiti zamrznutu memoriju vlastitom narodu. To je dukljanska saga o crnogorskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To je dukljanski libar. Svako ko pročita tu knjigu saznaće puno o svojim dukljanskim korijenima, Duklji, Zeti, Crnoj Gori, o sebi i svojem istorijskom i nacionalnom identitetu.

Rušiti Miloševića znači srušiti i njegove sluge u Crnoj Gori


Katolicizam je bio prvobitna dukljanska religija, i nakon 1054. godine, to jest podjele na istočnu (ortodoksnu) i zapadnu (katoličku) crkvu. Onda je došao Sava, odnosno Rastko Nemanjić i genocidnim metodama jedan dio stanovništva ondašnje Zete preveo na pravoslavlje. Prema postojećim zapisima, 1610. godine Crna Gora je još uvijek, oko šezdeset posto katolička zemlja, a recimo moji Piperi, zatim Cuce i Kuči, tri plemena Crne Gore, ostaju katolički sve do kraja sedamnaestog vijeka. Nama se Crnogorcima stalno pokušavaju zatrijeti naši korijeni, istina o našem porijeklu i samobitnosti, imenu, državi, kulturi i naciji, nameću nam se srpstvo i jedno militantno pravoslavlje, militantno i podržavljeno na srpski način, a to nije naše crnogorsko pravoslavlje, koje je vazda bilo ponarođeno, a nikada podržavljeno. Srpsko je pravoslavlje svetosavlje, a naše je pravoslavlje nešto ortodoksnije hrišćanstvo s velikim uticajem blažene i bogougodne narodne ličnosti Svetog Petra Cetinjskog. Nikada nijesam pomislio, izjavio, napisao i potpisao da je pravoslavlje niža religija i da ja nijesam po tradiciji pravoslavac, ali ne i Svetosavac!

***
Velika većina Crnogoraca ne zna ništa ni o svojim istorijskim ni o hrisćanskim korijenima. Doduše, nijesu imali gdje ni saznati – sve se o našim korijenima, o našoj samobitnosti smišljeno i planski potiskivalo i zatiralo. Suludo je pomisliti da ja želim Crnogorce vratiti katoličanstvu i od njih napraviti “Crvene Hrvate”, kao što mi to neki uporno imputiraju i podmeću. Međutim, danas u Crnoj Gori ima dosta onih što od Crnogoraca žele napraviti “Bijele Srbe”, odnosno “nadsrbe”. Jednostavno, ja želim i svim svojim bićem radim na tome da Crnogorci saznaju onu pravu istinu o sebi, svojim korijenima i precima. Želim da se Crnogorci odupru rasističkim teorijama Matije Bećkovića i drugih crnogorskih terazijskih Crnogoraca, koji su, potirući svoj narod, dobijali aplauze beogradskih mentora i one tipično orijentalne čaršije. Čini mi se da Srbi počinju shvatati do čega su ih doveli crnogorski violentnjaci, oni poput diktatora Slobodana Miloševića i njegovih slugu Radomana Božovića, Matije Bećkovića, Aleksandra Prlje, Radovana Karadžića, Radomira Šaranovića Baja i onih izdoktriranih velikosrba “crnogorskog porekla”, kakvi su dr Vlado Strugar, dr Veselin Đuretić, dr Jovan Striković, dr Rastislav Petrović, neki čaršijsko-novinski lažov dr Blažo Perović, koji se čak kandidovao i za predsjednika Srbije i dobio 0001 glasova. Čini mi se da Srbi počinju shvatati do čega su ih doveli takvi Crnogorci, odnosno “de lux Srbi”. Iskreno bih volio da Srbi konačno shvate, i to što prije, da ih takvi “Srbi”, “Srbi crnogorskog porekla” vode u istorijsku provaliju iz koje se neće ni njihovi unuci ni praunuci izvući. Rasističke teorije takvih CrnoSrba su, u stvari, žestoko uperene protiv pravih, autentičnih Srba, protiv njihovog – srpskog biološkog, intelektualnog, istorijskog i kulturnog bića! To je tragičan problem današnjeg fašistoidnog srpstva, kojeg moraju shvatiti i riješiti sami Srbi. Srpski narod mora shvatiti da je to takozvano “de lux” srpstvo crnogorsko veoma opasno za srpski narod, jer je u biti fašistoidno i antisrbijansko!

***

Slobodan Milošević je iskoristio i te kako Srpsku pravoslavnu crkvu u ovome grozno prljavom i agresorskom ratu. Vidite kakva je situacija u Crnoj Gori: poslali su onog zaista ratnohuškačkog i po mnogo čemu neprimjernog Amfilohija Radovića, militantnog, ortodoksnog svetosavca i mitomana; on je tu da dovrši ono što su 1918. godine započele srpske trupe i srpski poklisari, srpski novci i srpski bukvari. Nekadašnji crnogorski komunisti se svemu tome nijesu znali suprotstaviti, nijesu imali znanja, hrabrosti i dovoljno nacionalne svijesti. Oni su za ovakvu sudbinu Crne Gore krivi više od ikoga, oni su izdali Crnu Goru, izručili je Slobodanu Miloševiću i povukli se u mirovinu.
Dr Branko Kostić je podsticao na zločine, i on će kad-tad morati da odgovara za svoje zločine. I Momir Bulatović je vršio smotru agresorskih formacija u Konavlima, i to istoga dana kada i fašistički monstrum Vojislav Šešelj. Danas i Kostić i Bulatović pokušavaju prati ruke pred istorijom, ali krvave se ruke teško peru, a najteže baš pred istorijom.

***

Što se tiče skorašnjih izbora, mislim da je iluzorno očekivati neke značajnije promjene. I ovi će izbori biti samo još jedna farsa u režiji Momira Bulatovića i njegovih egzekutora. Biće to režija onih koji su izrežirali njega i januarski puč. Nema ni najosnovnijih uslova za održavanje demokratskih izbora u Crnoj Gori. Pogledajte samo medije – svi su pod strogom kontrolom vladajuće partije. Kako je sve pod apsolutnom kontrolom Bulatovićevih poslušnika, pristaša i slugu, onih koji imaju apsolutnu vlast, teško se može povjerovati da će izbori biti regularni. Stanje je izuzetno teško. Crna Gora stenje pod četničko-boljševičkim jarmom. Gdje su ti slavni Crnogorci-borci antifašisti? Nigdje, u mišjim rupama najličnijih interesa, kukavičluka i izdaje. Oko 25.000 bivših boraca oslobodilačkog rata šuti i kukavički se ponaša ne samo od 10. januara 1989. godine, već od mnogo prije. Bivši su borci prvi prodali Crnu Goru, pristali su da se svi njihovi nekadašnji ideali sruše i pretvore u ideale njihovih nekadašnjih žestokih neprijatelja! Pristali su da skupa s četnicima učestvuju u rušenju Crne Gore i pravljenju jedne grozno vještačke tvorevine, kakva je takozvana Žabljačka Jugoslavija, samo da bi i dalje mogli od te izmišljene i samo Srbiji potrebne SRJ, primati velike penzije i ostale boračke privilegije. To je taj sramni pad crnogorskih boraca i antifašista. Oni nijesu svjesni da će sjutra i njih likvidirati četnici i velikosrbi kad pređu na čišćenje terena u okviru SRJ.

***

Sve što se ima dogoditi, dogodiće se u prvoj polovini ove godine! Recimo da se i tako može razmišljati. Možda se ništa i ne dogodi, možda će samo rat ići dalje i sve krvaviji postajati. Biće, posigur, i užasno krvavih događanja. Osnovni problem je Slobodan Milošević i njegov krvavi projekt Velike Srbije. Rušiti njega znači srušiti i one njegove sluge, u stvari kvislinge u Crnoj Gori. Ima ih koji misle da među njima postoji nekakav prigušeni sukob. To je zavaravanje politički naivnih, nepismenih i nespremnih da išta ozbiljno urade za Crnu Goru. Nema među njima nikakvog sukoba – takve se priče lansiraju da se otupi oštrica crnogorske opozicije, prije svega liberala i drugih procrnogorskih stranaka. Oni su svi odreda, mislim na pučističke vođe, i dalje pupčanom vrpcom vezani za Miloševića, naročito Bulatović, Marović, Žižić i Đukanović! Svakako da je u tom Miloševićevom velikosrpskom štabu za Crnu Goru najmizernija osoba dr Branko Kostić, koji je, po svemu, najsramnija ličnost crnogorskog kvislinštva, sramnija čak i od Andrije Radovića, Marka Dakovića, Svetozara Tomića, Rista Jojića i Todora Božovića. Što se tiče navodnog sukoba Dobrice Ćosića i Milana Panića s Miloševićem, to je takođe dio srpske politike: i Ćosić i Panić biće tamo gdje su samo dok to Miloševiću bude odgovaralo, ni dana više! Nije tu riječ o bilo kakvoj svađi, već o crncima ili crnčićima koji će ubrzo odigrati svoju ulogu i otići obrukani s političke scene. I to je samo dokaz više koliko je Milošević po monstruoznim političkim igrama i iznad Dobrice Ćosića, a da se o Paniću i ne govori.

***

Teško podnosim sve ovo. Ja jesam slobodan čovjek i nalazim se zaista među prijateljima, ali moj narod i moja država su porobljeni, pa sam samim tim i ja neslobodan. Ja sam stalno s Crnom Gorom među očima, ja za nju živim, mučim se, zlopatim, sanjam ružne snove kako maniti psi jurišaju na Lovćen i kamen po kamen ga raznose. Maniti psi i maniti ljudi. Mučeništvo se živi i šuti. Čak i pred samim sobom. Mučeništvo je ideja o uzvišenosti žrtve! Priznati mučeništvo dok traje, dok je način života, znači priznati nemoć, predati se crnim mislima, snovima, konjicama i konjanicima. Nikad se neću predati!

19. I 1993.

Došla je Kaća: Donijela mi je hrpu pisama od prijatelja i simpatizera. Tu su pisma Sretena Asanovića, Ane Vukotić, Peđe Vušurovića, Gorana Milića, Zorana Rašovića, Predraga Milića i, naravno, mojih sinova. Stari moj prijatelj Sreten Asanović mi piše: “Dragi Jevreme, Dragi prijatelju, neka su nam srećni “Monigreni”. Dobili su Crnogorci svojih “Hiljadu godina samoće” i slave! Bravo Majstore! Hvala Ti. Tvoj Sreten.”
Mladi liberal Peđa Vušurović mi piše:
“Dragi gospodine Jevreme, To što su “Monigreni” knjiga za pamćenje još je jedan valjan razlog da se autor ne zaboravi. Nadamo se u sve naše od Vladimira do Petra da će Vas brzo vratiti Crnoj Gori, kojoj ste potrebniji nego ikada. Do Vašeg povratka u Duklju, i povratka Duklje, Zete i Crne Gore u glave i srca svih Crnogoraca, rvajte tamo kako ste i dosad, nego što!
S najljepšim pozdravima za Vas i sve prijatelje Crne Gore – P. Vušurović.”


“Monigreni” se ovih dana uporno traže i ilegalno iščitavaju


Balšino pismo me je obradovalo kao nikada. Odavno od njega nijesam dobio ništa izuzev telefonskih poruka i pozdrava. Za mene su Balšina pisma prava slika stvarnog stanja i u našem domu i u Crnoj Gori:
“Najdraži moj, rapsode monigrenskog buđenja… Moram tako da te nazovem, jer ovamo je sve u znaku “Monigrena”. Ne pamtim, čak ni u ona vremena tzv. zabranjenih knjiga, da se neka knjiga tako tražila, tako uporno tražila, i tako ilegalno iščitavala u C.G. kao ovih dana tvoji “Monigreni”. Da imamo tri hiljade primjeraka, sve bi na čitanje otišlo za pet dana. Izišao je u “Liberalu” prikaz iz pera Momira M. Markovića sa sjajnim podnaslovom: “Hiljadu godina samoće”. Momir je dosta toga na pravi način osjetio i dosta dobro artikulisao. Vrijeme govorenja o ovoj knjizi tek dolazi. Napravio si čudo kojim jednako fascinirani ostaju Sreten Asanović i mladi Vušurović, superobaviješteni dr Radoslav Rotković i samo od života učeni Zoran Rašović, Goco Milić i još nekoliko takvih naših prijatelja Dukljana. Goco dolazi svako jutro na kafu pun oduševljenja. Kaže mi da moli Boga da čitanje ove knjige potraje beskrajno dugo. Prije tri dana zvao me Slavko Perović (dobro je bolestan, ima težu upalu pluća, mora kući da leži) i kaže mi kako čita “Monigrene” i plače, tri si ga puta zaplakao, i to bukvalno zaplakao.
S “Monigrena” ću da pređem malo na neke političke teme. Bili su izbori i bilo je svega. Malo prevare, mnogo nekorektnosti i jedno dva puta zamalo upaljena Crna Gora. Odlazak u Bijelo Polje bio je takav da ja zamišljam da su tako Crnogorci 1941. odlazili u bitku za Pljevlja. Naivno i ludački hrabro! Bilo nas je 500 momaka (Njegoš bi rekao šest puta je još ovolko doma) i moram ti reći da je jedini dom iz kojeg su oba brata išli bio ovaj tvoj. I pored insistiranja mnogih ljudi da na ovakve skupove ide samo po jedan iz kuće, a da jedinci ne idu, i Damjan i ja smo išli, morali smo, znali smo da bi nas ti poveo da si bio ovamo! Išli smo, najdraži naš, i za tebe i za nas, i za one mrtve naše. Ja sam bio kapo jednog podgoričkog autobusa, u kojem je bio i Damjan, i jedina dva jedinca u ovom pohodu – Srđan Milić i Bačko Bakočević! Taj doživljaj ne bih mijenjao ni za što u dosadašnjem mom životu. Prvi put smo išli naoružani, a drugi put bez oružja, i tada sam bio gnjevan što su nas četnici mogli gađati kao glinene golubove, što se zahvaljujući samo našoj razboritosti ipak nije desilo. Tog sam dana obukao jedno ljepše odijelo, čvrsto riješen da, ako treba da poginem, neka to bude u elegantnijem izdanju, kako i dolikuje jednom Ozroviću.
Ostatak kampanje bio je manje-više očekivanog toka. Barani su na sve naše predizborne mitinge dolazili s pjesmom o Jevremu, a svi ostali su zdušno prihvatali. Nažalost, namnožili su se i “Crnogorci” za sto maraka! To je novi soj kalkulanata koji su u Liberalnom savezu, i cijelom našem pokretu, vidjeli i malo prilike da se zaradi koji dinar, odnosno DM. Valjda je to obavezna prateća pojava svih masovnih pokreta. Svoje sam poslove, po ocjeni drugih, obavljao dosta dobro. Nijesam slutio da ću u životu i takvim se poslovima morati bavit. Ovo nijesu vremena za normalna očekivanja. Prihvatio sam se da budem na odborničkoj listi za opštinu Podgoricu, te sam sada odbornik, čak i s nekakvim formalnim imunitetom; član sam Glavnog odbora LSCG i drugi čovjek u podgoričkoj podružnici. Nadam se da će potreba za mojim angažovanjem brzo jenjati, ali što ću kad vidim da neke poslove radim mnogo bolje od drugih, a s te pozicije sam operativniji i za neke druge stvari…
Advokat mi je prije neki dan nedvosmisleno rekao da ovo što je sada trenutno atmosfera u Crnoj Gori ipak podnošljivija negoli prije godinu i tri mjeseca – za tebe i tvoj slučaj ne znači ništa. Ovi bi te, kaže advokat, s podjednakom mržnjom dočepali i onda kad si pobjegao i sada! S tim što bi sada, po njegovom mišljenju, kao i po mišljenju mnogih ljudi, tvoj skalp o pojas okačili tzv. Vojska tzv. Jugoslavije, odnosno KOS! Čuje se da si tamo veoma visoko kotiran među onima koji su za odstrel!
Nabrajanje prijatelja i onih koji ti šalju pozdrave, potrajalo bi vjerovatno bar na desetak listova. O tome će ti detaljnije pričati naša Katarina. Dobra naša majka Katarina!
Damjan i ja jedva čekamo da bar neko od nas mogne doći do tebe, makar na deset dana. Ali, mi ovamo čekamo da nas posjeti jedan gost koji se mora dostojno dočekati. Naravno, mislimo na rat u ko zna kojoj formi…
Dragi naš oče, mislimo na tebe i najviše te na svijetu volimo…”

21. I 1993.

Zagrebački “Večernji list” objavio intervju svoga novinara Željka Hodonja s Bogdanom Bogdanovićem. Znao sam da Hodonj putuje u Beograd kako bi napravio razgovor s Bogdanovićem. Dan prije bio je kod mene, dao sam mu “Prljavi rat” da ga odnese Bogdanu, u knjizi se nalazi i jedan njegov tekst. Stari smo znanci, i sa njegovom sestrom Nanom, a sada smo, evo, i saborci. Bogdan Bogdanović je živi spomenik nekadašnjeg slobodarskog Beograda, spomenik časti i otpora fašizmu i Miloševićevom i Šešeljevom ludilu velikosrpskom. Bogdan Bogdanović je živi spomenik popljuvanom, poniženom, osramoćenom i odbačenom srpskom intelektualcu. U “Večernjem listu” je uz intervju objavljena i fotografija grafita na kući u kojoj Bogdan živi. Grafit glasi: “Ustaški stan Bogdana Bogdanovića” – vidi se i strelica koja pokazuje gdje je taj “ustaški” stan. I sve to usred Beograda (na Čuburi), nekada nazvanog slobodarskim i gostoljubivim gradom! Beogradom danas krstare naoružane četničke bradate horde, razni Beli i Crni orlovi, Srpska garda, Tigrovi, Panteri, podivljali donosioci smrti, unakarađeni i nakazni primitivci ijekavskog izgovora, za kakve ovaj grad odavno nije znao. To su bande krvoločnih koljača na dopustu, povratnika iz Slavonije, Vukovara, Knina i Bosne. Na grudima tih užasno pomjerenih spodoba utetovirana su mjesta i gradovi gdje su klali, pljačkali, silovali i rušili sve na što naiđu. Beograd je danas okupirani grad od takozvanih Srba iz nesrpskih zemalja.
Treba znati da se sve to, sav taj užas i pakao krenuo i pokrenuo prvo iz Beograda, ispod Miloševićeve dirigentske i mitingaške diktatorske palice; sve je to “skuvano” i “zamiješeno” u Beogradu, u Ćosićevoj i Isakovićevoj SANU! Da li to Dobrica Ćosić i Antonije Isaković svojom sadašnjom dobro podgrijanom velikosrpskom paranojom prizivanja krvi, noža i tla, pokušavaju oprati one njihove nekadašnje komunističke grijehe iz doba kolektivizacije, otkupa i Informbiroa kada su udbaši iz njihovih komitetskih kabineta iznosili usmrćene srpske seljake?! Ovim novim, a tako starim, velikosrpskim ludilom Dobrica Ćosić pokušava oprati svoje krvave komunističke ruke. To i Bogdan Bogdanović za Dobricu i Luleta (Ćosića i Isakovića) zna reći, zna ih podsjetiti na njihovu žestoku boljševičku mladost, onu kožnokaputašku, komitetsku i cekaovsku.
Oduševljava me Bogdanova hrabrost čistog uma, ili čistoumna hrabrost, smirenost i pomirenost da svakog trenutka Šešeljeva Crna legija može započeti likvidaciju u Tolbuhinovoj ulici, gdje stanuju on i njegova supruga Ksenija. Bogdanovo govorenje čistog uma naći će se i u ovom Dnevniku:
“… U pitanju je narod. To se može objasniti samo poremećenjem. Ludilom. To je ludilo. To će odlučiti i Ćosićevu sudbinu. On je otac toga ludila, a sad je krenuo da to spašava. Ne, ne, propustio je toga previše.”

***
“Gotovo je. Očigledno je Šešelj povukao deklarisane, najprimitivnije slojeve koje ima svaki narod na svijetu i koji se u ovakvim vremenima razbuđuju. Sada postaje opasan i Miloševiću. Što će sve Šešelj povesti i kuda će udariti. Za mene i moju ženu sve je već gotovo, ali što će biti s mladim svijetom. Odavde je pobjeglo više od sto hiljada mladića, a mala je ova zemlja i mali narod. Bojim se, u takvom sam raspoloženju da mi se sada čini: nalazimo se pred totalnim ratom. Taj mali, agresivni mentalitet doveo je do toga da sada ne znaju što bi. A i što svijet može očekivati od Šešelja? Granice na Sutli, Kupi, u ponoru do kraja…”

***
“Pa zna se ko su Srbi katolici – Stevan Nemanja je bio Srbin katolik. On je poslije postao pravoslavac, i tu staju i treba da stanu sve te priče. Bože, Bože… “

***
“To da su na Balkanu svi Srbi, takva skala mišljenja je obična budalaština, kao i kod Vuka Karadžića, koji je tako mislio.”

***
“Pravili su izložbu u Parizu. Zamislite tu perverziju, umjetničkom fotografijom pokazati grad, Vukovar, grad koji ste razrušili. Čovjeka hvata užas kad samo i pomisli na Vukovar, Sarajevo, Mostar, Dubrovnik. Poznavali smo tamo ljude, imali smo prijatelje. Još se sjećam svojih koraka i njihove muzike pod vukovarskim arkadama. To je ono što čovjek nosi u sebi kao i glasove prijatelja koje možda više nikada neće čuti ni vidjeti, a ovdje, na samo 250 kilometara zračne linije od Beograda, gori Sarajevo i niko ga i ne spominje. Vukovar je samo 120 kilometara blizu i daleko od govora. Ovdje vlada neka strašna amnezija, isključivost, kao da ništa ne postoji. Trude se da sebi objasne kako se može živjeti, praviti televizijske emisije, kabare, predstave i kazalište… Mrak se već užasno spustio na kulturu. Ako ste zavirili u knjižare, tu su sve same knjige o genocidu, knjige o starim carstvima i kalendari, knjige o parapsihologiji, neke Vave. I to je sve…”


Ima u Beogradu Crnogoraca koji nikad neće piljariti nacijom


21. I 1993.

“Strašan je poremećaj ljudskih duša… Ja cijenim, duboko poštujem kad vidim da neko vjeruje. Ponekad i zavidim. Ali, kada gledam tu našu popovsku falangu, osim onog nesrećnog patrijarha Pavla, koji valjda, vjeruje u Boga… drugo je sve sam razbojnik. Sve sam radikal. Čemu sve to. Pa zar ih nije strah. Ostala je ta srednja mjera beogradskih intelektualaca, koji bi sada htjeli ispasti borci protiv ovog užasa, ovdje, kao da je moguće živjeti ovdje, kao da se ništa nije dogodilo…”

***

“Prošla je godina bila strašna. Tu su pucala stakla, prijetilo se bombama… To su bili fizički napadi, a drugi su bili kroz novine. Opustim se ponekad s prijateljima u Građanskom savezu Srbije. Prošle godine, u godini strašnih progona, otišao sam jednom čak i pješice do tamo, za sat-dva s prijateljima, u oazi. Mi smo ondje slični marmonima, kvekerima. Mi smo obitelj, gotovo sekta. Kad izađete na ulicu, tamo je drugi svijet. Ti su ljudi, tamo, sjajno hrabri. Odlazili su u Hrtkovce u vrijeme onih groznih zbivanja i dovodili u Građanski savez Hrvate i Hrvatice, užasnute ljude i žene u šoku. Pokušali su, koliko su mogli, pokazati da građanske hrabrosti ipak ima, i časti.”

***

“Slobodan Milošević, kako je to Davičo rekao, nije uzjahao srpskog tigra. Tigar, to je malo prejako. To može biti i neka druga životinja, manje pompezna. Ma kakav tigar! Tigar je bar pojava, mitska životinja. Davičo se usudio to vama reći, jer niste iz Beograda. Oskar je bio užasno poplašen čovjek. Mnoge je i razne je batine podobijao. Mislim da je i kao Jevrej bio uplašen, tako da je odmah shvatio ko je Milošević. To su bili Davičovi posljednji dani i on nije smio javno reći što misli.”

***

“Nema u nas povijesnog znanja, jer se nije ni učilo u školama. Pa umjesto njega dolazi do usmene nadogradnje. Počinju fabule, mitomanija. Mi smo znali, u onoj predratnoj, kraljevskoj školi, da zvona nisu zvonila na NOTRE DAME u Parizu nakon kosovske bitke. Vjeruje se, ali nije tačno! Zvona su zvonila poslije bitke na Rovinama u Rumuniji, u Vlaškoj, gdje su Srbi sudjelovali, razumije se, ali na strani Turaka. To je povijest. Ovdje nikoga nijeste mogli razuvjeriti, pa je nepostojeća pariška zvonjava postala dnevno-politički šlagvort – Zvonila su zvona da proslave pogub hrišćana na Kosovu.”
Ovo je jedna od mnogih Bogdanovih lekcija fašistoidnom velikosrpstvu i ljotićevsko-šešeljevskom srpstvu. Ovakve i slične lekcije aktualnom srpskom paranoičnom uzletu u mrak četništva, tom strašilu srpske istorije, zatim srbo-fašizmu i bolesnom nacionalnom povampirenju izmišljene prošlosti, održali su časni srpski intelektualci i umjetnici: Bogdan Bogdanović, Rade Konstantinović, glumac Ljuba Tadić, književnici Milan Nikolić, Filip David, Miodrag Pavlović, Vesna Pešić, dr Dragan Veselinov, dr Ivan Đurić, dr Zaga Pešić-Golubović, Mirjana Stefanović, Vidosav Stevanović i, na žalost, još samo nekoliko istaknutih srpskih intelektualaca. Oni ostali, poznati i manje poznati, gotovo svi su pod Miloševićevom i Šešeljevom srbo-četničkom i boljševičko-fašističkom zastavom. Takvi su danas najglasniji, a među njima su najparanoičniji trubači posrbljeni beogradski Crnogorci, takozvani terazijski rodoljubi: Matija Bećković, Vlado Strugar, Batrić Jovanović, Rastislav Petrović, dr Blažo Perović, dr Glomazić, dr Veselin Đuretić…

22. I 1993.

Svi su izgledi da ovaj užasno prljavi rat ulazi u novu fazu grozote, u nove krugove pakla. Monstruozni Radovan Karadžić i njegovi krvoloci s kravatama o vratu, i surovo muškobanja i vampirski sablasna dr Biljana Plavšić sa zlaćenim brošem pod grlom, tek misle da ratuju do zadnjeg bosanskog Srbina. Od Ženeve ništa neće biti.
Konačno bi Evropa trebalo da shvati s kim ima posla i da je Dobrica Ćosić došao na čelo te vještačke države samo da sačuva ono okupirano u Hrvatskoj i Bosni, da konačno krvavim nitima veže Crnu Goru za njenog vjekovnog grobara Srbiju. Hrvatska je pregla da poveže samu sebe Masleničkim mostom. Graditelje obezbjeđuje hrvatska vojska – na drugoj su strani četničke kninske jedinice onog zadriglog policajca Martića. Hrvatska je krenula pametno ako ne odustane: ona ide na ostvarenje ozvaničenog i tobože od Beograda priznatog Vensovog plana. Danas je tamo oko Masleničkog mosta bilo i ozbiljne bitke. Smračeni Martić u TV-ispovijesti Beogradskoj televiziji priznaje da ima dosta mrtvih i ranjenih.

***

Sjutra je Ženeva. Nastavak Ženevske konferencije gdje razbojnik Karadžić ima da kaže – Da! ili Ne! Ma što rekao to na njihovom jeziku razbojništva i prevara znači Ne i Rat do kraja! Za takve varvare kakvi su Karadžić, Mladić, Krajišnik, dr Biljana, Dutina, Radmila Đokić, onaj Guzina s licem dječjeg dupeta, i njihovi mentori iz Memorandumskog Beograda, rat do kraja znači rat do uspostavljanja Velike Srbije, a to će ipak biti – NIKADA! Mislim, s obzirom na današnju Ženevu, da će sljedeći dani biti veoma dramatični. Evropa konačno, valjda, mora reći Miloševiću, Ćosiću, Karadžiću i inim balkanskim hitlerčićima, da je sve njihove laži dešifrovala kao prljave prevare i prljavu politiku, a ne kao “vitalnost srpske politike”, kako Dobrica Ćosić s ponosom govori o srpskoj laži!

***

Tek danas mi je gospodin Božo Rudež poslao dragocjenu poruku Hansa Volka, poznatog prevodioca sa hrvatskog jezika na njemački. Gospodin Hans Volk obavještava Boža da već ozbiljno radi na prevođenju moga romana “Pantelej na drijenu” i njegovom objavljivanju na njemačkom. Gospodin Volk u pismu kaže:
“Što mi se sada važno čini jeste da nađem nakladnu kuću koja će tiskati “Panteleja na drijenu”. Smatram da je baš taj roman najbolji ključ k njemačkom čitaocu. Znam iz iskustva da to traje. Ali ću poduzeti sve da uspijem. Ovih sam dana poslao Mostu prijevod glave Gospođa Margaret Duclos (72 strane). Molio sam ih da tu glavu objave. To bi bilo vrlo korisno za propagandu u Njemačkoj. Čim znam da Novak cijeni Brkovića imam nadu da će Most ispuniti moj zahtjev. Osim toga, trudiću se da mogu tu i tamo čitati iz “Panteleja”.
Vrlo se radujem da je Brković u Hrvatskoj tako prihvaćen, jer ja mu se veoma divim. Možda će biti moguće doći u Zagreb, da upoznam Vas i gospodina Brkovića. Do tada će biti sigurno povoda da kontaktiramo na neki način.
Za Novu godinu želim Vam sve najbolje! Vaš odani – Hans Volk.”
Veoma sam se obradovao ovakvom pismu gospodina Hansa Volka. Konačno da se neko ozbiljnije zainteresuje za moju literaturu, koja to, svjestan sam, i zaslužuje. Ko bi rekao da moj prijatelj Božo Rudež tako ozbiljno radi za mene i mog “Panteleja”. Drago mi je da je takvo što krenulo baš preko Boža Rudeža, inače Imoćanina!

23. I 1993.

Što više čitam “Liberal” i Balšine tekstove u njemu, sve mi se više sviđaju i “Liberal” i tekstovi. Čitao sam do negdje ispred zore. Stasava jedna hrabra generacija mladih Crnogoraca koji znaju da pišu, koji ne zavijaju trice u kučine, već jasno i glasno govore ko su, što su i što žele napraviti od mentalno zapuštene Crne Gore. Iz “Liberala” saznajem da se u Vojvodini, posebno u Vrbasu, Beogradu i uopšte u Srbiji budi crnogorska svijest, koja je bila zapretana pod debelim naslagama komunističkog – boračkog jugounitarizma i pravoslavnog velikosrpstva. U Beogradu je, vidim, osnovan i Crnogorski građanski forum, čiji su osnivači sve mladi ljudi s jasnom crnogorskom nacionalnom sviješću. Tu su, čitam u “Liberalu”, mladi i hrabri Mirko Zečević, diplomata Željko Perović, Damir Vujošević, Budimir Bukilić, Dragan Džaković i, kako izjavljuje zaista odvažni Mirko Zečević, uz njih su mnogi Cetinjani, Podgoričani, Barani, Nikšićani i to uglavnom studenti. Crnogorskom građanskom forumu se svakodnevno prijavljuju i u njega se učlanjuju Crnogorci iz Vojvodine, Beograda i unutrašnjosti Srbije! Možda će uskoro doći i do formiranja Crnogorske stranke u Srbiji! To bi bio pravi i veliki potez: neka osjete oni militantni velikosrbi crnogorsku kičmu, misao i uspravljanje usred Srbije, kao što danas Crnogorci osjećaju srpsko četništvo i stranaštvo usred Crne Gore, мada to nije isto niti primjerno, jer Crnogorci ne bi ugrožavali Srbe u Srbiji.
Hrabri Mirko Zečević u “Liberalu” izjavljuje:
“Znate, ima u Beogradu Crnogoraca koji nikada neće pristati da piljare crnogorskom nacijom i državom, Crnogoraca koji u Beogradu žive zahvaljujući svom talentu i radu, za razliku od tzv. koritara i dodvorica, koji organizuju nekakve Crnogorske sabore srpske sloge i tamo idu zajedno sa svojim taštama, da im se pohvale kako su dobri Srbi”.
Hvala ti, dobri Bože, da su mladi Crnogorci i u Beogradu počeli razmišljati i govoriti ovako kako razmišljaju i govore Mirko Zečević i Crnogorci iz beogradskog Crnogorskog građanskog foruma! Gospodin Mirko Zečević ulazi u suštinu ugušenog i poniženog crnogorstva u Beogradu, Srbiji, Vojvodini, KOSOVU i uopšte SR Jugoslaviji. Razmišljanja Mirka Zečevića su uzor kako bi trebalo u Beogradu na crnogorske teme razmišljati:
“Postoji nekoliko vrsta ljudi koji nama ovdje stvaraju neprilike. Prvu grupu čine velikosrpski ekstremisti. Drugu grupu čine ljudi koji imaju predstavu o Crnogorcima kao neradnicima, bahatim i neotesanim violentnjacima, i koji to svoje apriorističko viđenje Crne Gore i Crnogoraca ne žele da izmijene.”

Petparački komadi za ismijavanje Crnogoraca i njihove istorije


Recimo, Stevan Koprivica. On, iako nekakav Crnogorac je prema tom klišeu te druge grupe sačinio “Dugo putovanje u Jevropu”. Kako je, pak, ta druga grupa ovdje vrlo brojna, takva jedna petparačka predstava igra se već više od petnaest godina u Beogradu, a video-kaseta se prodaje u velikim tiražima. Prilikom izvođenja predstave, sala se razliježe od smijeha, zato što je takvoj publici “Dugo putovanje u Jevropu” jedina prilika da vide Crnogorce onakvima kakvima ih zamišlja i želi vidjeti. Kralj Nikola je u toj predstavi prikazan kao Idi Amin Dada, Crnogorci kao pleme Sijuksi ili Ajove, a crnogorska istorija ismijana, ali na sve to nije niko reagovao, a predstava o Svetom Savi je, čim je jedan dio publike pomislio da je zasnovana na karikiranju, uz skandale prekinuta. Što se, pak, tiče treće grupe, nju čine “terazijski Crnogorci”. Kontakti s takvima su veoma neprijatni. Jer, oni još više i od srpskih ekstremista insistiraju na svakom mjestu na pretresanju crnogorskog pitanja, to čine čak i na ulici. Radi se o tužnim spodobama koje lutaju od redakcije do redakcije, ne bi li im neko objavio kakav tekst u kome se negira Crna Gora. Od njih se u negiranju Crne Gore najviše ističu doktori “genocidnih nauka” Rastislav Petrović i Milan Bulajić. Bulajić je jedna veoma zanimljiva pojava koga sam ljetos vidio u “genocidnoj” uniformi – sako kratkih rukava. Na tom sakou insistiram iz razloga što on, kao valjda, ostatak zaklanog sakoa savršeno nadopunjuje Bulajićev genocidni imidž.”
Gospodin Zečević u svojim razmišljanjima unosi i kozerskog duha. Ovo o Bulajićevom “genocidnom sakou” i “ostatku zaklanog sakoa” je do te mjere dobro i uspjelo da sve Bulajićeve teorije o “genocidnosti” drugih i Srbima “kao zaklanom narodu” izvrgava ruglu i čini takvim besmislicama koje će sjutra naći mjesto u antologiji neponovljivih gluposti terazijskih Crnogoraca. Kod gospodina Mirka Zečevića nema onog uspaljenog crnogorskog romantizma, koji već danas djeluje prilično degutantno.
Srećan sam da se u Beogradu pojavio jedan ovakav Crnogorac. Gospodin Mirko Zečević i njegovi prijatelji iz Građanskog (crnogorskog) foruma su nova stranica u istoriji postojanja Crnogoraca u Srbiji. Drago mi je što je gospodin Zečević i veoma polemičan duh, i to u onom pravom smislu britkosti i hrabrosti. Crnoj Gori ovoga trenutka trebaju hrabri i pametni mladi ljudi. Dosta više tih komunističkih fosila i taktizera, koji decenijama nijesu smjeli poduzeti ništa što bi išlo u prilog osamostaljenja Crne Gore, prije svega onog ekonomskog i privrednog, kako su to radile ostale ondašnje Jugo republike. Nažalost, komunistička kadrovska pedagogija u Crnoj Gori je stimulisala pojavu beskičmenjaka, licemjera, udvorica, karijerista i neznalica. Dr Radoje Kontić je tipičan produkt crnogorske komunističke kadrovske politike. Taj terazijski Radoje Kontić je nekadašnji kadar Velizara Perunovića, jednog malog, lokalnog, komunističkog siledžije, čovjeka koji je više od dvadeset godina bio kapo od Nikšića i okoline, a koji je sve probleme narodne i političke, kadrovske i privredne, kulturne i ideološke rješavao uz strastveno igranje betla i dobro pečeno jagnje. Velizar Perunović je godinama držao ključeve grada Nikšića i u najboljoj namjeri unakarađivao sve vidove života u inače epski prenapregnutom Nikšiću i onom takođe epski razorenom nikšićkom guslarskom mentalitetu. Perunović je i sam bio guslar. Zahvaljujući takvim komunističkim kabadahijama i njihovim duhovnim kopiladima Nikšić je danas takav kakav jeste, a jeste rasadnik četništva, anticrnogorstva i mitomanskog srpstva. Što se to desilo s gradom Nikšićem?! Onim Nikšićem koji je krvavih godina bijelog terora od 1918. do 1926. godine bio bedem crnogorstva kao nijedan grad u Crnoj Gori, čak ni Cetinje! Danas se, čujem, Nikšić postepeno vraća crnogorskom identitetu i samome sebi. Atmosfera se u tom gradu, kažu, bitno mijenja. Gradovima, kao i ljudima, treba vremena da se dozovu i pronađu svoju ljudsku suštinu u onome što jesu, a ne što drugi hoće da budu!

25. I 1993.

Čudno, mnogo je mojih bivših prijatelja otišlo u četnike, anticrnogorce režimlije i velikosrbe. Oni su, znači, i kao moji prijatelji bili, samo ih je trebalo prepoznati, udvorice, služinčad, poltroni i anticrnogorci. Danas je dosta njih među najzagriženijim velikosrpskim mitomanima i svetosavcima. Među takvima su najbeskičmeniji po svemu Bećir Vuković, Ilija Lakušić, Kosta Radović i ini nekadašnji tobože Crnogorci i tobože pisci.
Kada je došlo do sukoba između mene i Miodraga Bulatovića, Bećir je neko vrijeme, ono u početku, taktizirao da bi se, kad više nijesam bio predsjednik, javno ogradio od mene i prešaltovao se u Bulatovićev tabor udvorica, poltrona i mitomana. Takvih je gadosti izbljuvao na sve crnogorski deklarisane pisce, koji su izašli iz onog njihovog UKCG, a to je Udruženje, otkad smo ga napustili nas nekoliko crnogorskih pisaca, postalo velikosrpska jazbina u Crnoj Gori.
Danas je, što je i logično, nepismeni četnički i svetosavski pjesničić Bećir Vuković profesionalni sekretar tog UKCG, a predsjednik je u međuvremenu postao neki dr Dragan Koprivica, za kojeg nikada nijesam čuo i o kojem ne znam ništa, ni da li je pisac. Činjenica da je taj dr Dragan Koprivica došao u sukob s upravom UKCG, posebno s njegovim profesionalnim sekretarom Bećirom, govori da je to, ipak, drugačiji čovjek od sve te četničke bratije koja se nakotila u tom Udruženju. Taj književni predsjednik Koprivica je, pri samom kraju prošle godine, izjavio da se u takvom Udruženju ne može ništa drugo raditi “osim srbovati i četnikovati”. Na takvu njegovu izjavu odmah je, naravno u “Pobjedi” (24. XII 1992), reagovao nepismeni Bećir, kojeg njegov predsjednik Koprivica naziva “profesionalnim neradnikom”. Kaća mi je donijela te Bećirove bljezgarije, te sam u mogućnosti da ih sačuvam i za Bećirovo potomstvo kao najočiglednije dokaze o njegovoj trajnoj nepismenosti. Taj njegov tekstić je naslovljen “Petokrake plivaju morskim dnom”.
“Džaba, ali Crna Gora ne može bez po jednog Jevrema Brkovića samo što svaki novi Jevrem nadvisi onog prethodnog, ako ni po čemu drugom, a ono po pljuvanju udalj, ili uvis, tik iznad svog lica, tako da mu se svaka strkotina zalijepi na lice, hoću reći na masku…
Jevrem po Jevrem – u kratkome je istorija Udruženja književnika Crne Gore.”
Bećir Vuković ne bi bio to što jeste, a jeste dežurni četnik u (č)etničkom Udruženju.
Dr Dragan Koprivica, koji je bio i poslanik Savezne skupštine, odgovara svome sekretaru Bećiru u “Novostima” (5. I 1993). Svoj odgovor je književnik, doktor i poslanik Koprivica naslovio NISAM NOVI JEVREM! Moja prva reakcija na ovakav Koprivičin naslov bila je: I nijesi, moj Koprivica, čim te je, kako kažeš, Momir Bulatović vratio u Crnu Goru. Nije u Momirovom karakteru da jednog Jevrema progoni iz Crne Gore, a drugog dovodi u Crnu Goru! Bećir Vuković ti je, dr Koprivica, misleći da te uvrijedi, u stvari napravio veliki kompliment!
I, evo, kako se dr Dragan Koprivica brani da nije “novi Jevrem”.
“Sekretar Udruženja proglasio me je novim Jevremom Brkovićem i neprijateljem srpstva kada nije mogao da objasni vlastite propuste na koje sam ja skrenuo pažnju javnosti. Postoje brojni problemi o kojima sam govorio za vaš list posle ostavke, a na čijem rešavanju nisam mogao ništa da učinim zbog stare, tvrdokorne politike u Udruženju i pojedinaca, pre svih Bećira Vukovića i Radomira Uljarevića koji u svemu gledaju samo svoju računicu, i pitaju se više od predsednika.”
Evo, izgleda, i gospodin ovaj Koprivica, kao “predsednik” UKCG, nosi se s istim problemima s kojima sam se i ja nosio: s lupežima i četništvom!

26. I 1993.

U Crnoj Gori je, doznajem, opšta mobilizacija. Nakon uspješne vojne operacije generala zbora Janka Bobetka oko Masleničkog mosta, u kojoj je oslobođena cijela teritorija zadarske opštine, u takozvanoj SRJ došlo je do opšte uzbune, naročito u tobožnjim srpskim krajinama. Ako Crnogorci pristanu da ih Dobrica Ćosić i onaj zadrigli i trogušasti general Panić ponovo upregnu u srpsko kolo promašenih ratnih ciljeva, onda je gotovo s Crnom Gorom, i to mnogo prije nego što se moglo očekivati. Sada je jedan od onih mogućih trenutaka da se Crna Gora iščupa, ispregne, otme iz srpskog ratnog jarma.
Kaća i ja smo zabrinuti da vojna policija u Podgorici ne dođe do Damjana i mobilizira ga silom, što bi u stvari bio i njegov kraj: odmah bi mu četnički dobrovoljci pucali u leđa! I to samo zbog činjenice što je moj sin. Mislim da sam danas uspio da mu u šiframa poručim, preko Londona, da se čuva mobilizacije, da im nikako u ruke ne padne. Nadam se da su me shvatili i on i Balša.

***

Posjetio me dobri i osamljeni Dragoljub-Bato Minić, šahovski velemajstor, koji sada živi veoma oskudno, dobio je mirovinu kojom ne može platiti ni režijske troškove za garsonjeru koju ima. Zajedno smo u razrušenoj Podgorici odrastali. On je nešto mlađi od mene. Pomogao sam Miniću da dođe do domovnice, nešto je bilo zapelo, zahtjev se izgubio, što li.



Niko u Crnoj Gori nije dorastao ovoj istorijskoj situaciji



Ovaj danas, nažalost, već zaboravljeni šahovski velemajstor prvi je od ondašnjih jugoslovenskih velikih šahista tukao Spaskog, dva puta je bio bolji od Viktora Korčnoja, tukao je i Tajmanova, Holmova, Sujetina, Gligorića, Ivkova, Ljubojevića i Bugarina Tringova. Znamo se još iz djetinjstva, s njegovim starijim bratom Veselinom, mojim vršnjakom, u mladosti sam se i družio. Bila je to uzorna građanska podgorička porodica. Porijeklom su iz Bjelopavlića, s Gostilja, oni i Kadići su iz istog korijena, razdvojili su se nešto prije nego je Todor Kadić ubio knjaza Danila.
Velemajstor Minić je dosta učinio i za šah u Hrvatskoj: dva puta je kao hrvatski reprezentativac bio i prvak Jugoslavije. Danas je Dragoljub Bato Minić usamljen čovjek, napušten od supruge i kćerke, na žalost i od Šahovskog saveza Hrvatske. Ni Crnogorci se na njega ne okreću, zaboravili su ga. Moglo bi društvo “Montenegro”, da je tamo sve u redu, da se pobrine o velemajstoru Miniću. Uz usamljenička stanja idu depresija, nostalgija, osjećanje napuštenosti i promašenosti. Bato Minić je i kao usamljenik gospodstven, otmjen, častan, pažljiv i dostojanstven u svakom trenutku, pa i onda kada danima ništa nije pojeo. Nedavno je uz pomoć nekog svog prijatelja uspio da otkupi garsonijeru u kojoj živi. Ovom divnom čovjeku treba pomoći, ali kako. Što se mene tiče učiniću sve da mu olakšam osamljeništvo iz kojeg se može lako i u vječnu tamu. Došao je da se vidi s Kaćom. U njenu je čast obukao svečano olimpijsko odijelo, uspomenu na šahovsku olimpijadu. Danas mu je to najsvečanije i najbolje što ima u svojoj garderobi.

28. I 1993.

Gluposti crnogorskog ministra unutrašnjih poslova Pejakovića brukaju ionako obrukanu Crnu Goru. Na sastanku hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Jarnjaka i Bulatovićevog policajca broj jedan, Pejakovića, u Njivicama kod Herceg Novog, pokušavalo se doći do normalnog tona i normalnih razgovora o pograničnim i sličnim ipak susjedskim temama. Gospodin Pejaković, sa francjozefski štucovanom bradom, na tom sastanku izjavljuje: “Prevlaka je crnogorska, i ako bude trebalo-uzećemo je oružjem!”
On izjavljuje ono što mora da izjavi, što mu je naređeno, мada, vjerujem, da intimno, onako za sebe, zna da Prevlaka nikada nije bila crnogorska, da je Prevlaku Crnoj Gori pridodala velikosrpska koncepcija “preuređenja” balkanskog prostora, kako bi je sjutra, kao dio Crne Gore, imala za sebe. Taj Pejaković je jedan od onih Crnogoraca koji su spremni, to već i čine, na sve moguće i nemoguće načine služiti Slobodanu Miloševiću i ratnim ciljevima Velike Srbije.

30. I 1993.

Rade Konstantinović je prvi savremeni srpski intelektualac koji je još prije dvadeset godina, u svome djelu FILOZOFIJA PALANKE, upozorio na trajnu opasnost od destrukcije i agresije preeksponiranog srpskog barbarogenija, kojeg je još 1922. godine Evropi pokušao nametnuti zenitista Ljubomir Micić. Korijeni današnjem užasnom velikosrpskom ekspanzionizmu i masovnim zločinima koje on izaziva nalaze se u Micićevom antievropskom pokretu ZENITIZMU i njegovoj pjesničkoj i teorijskoj prezentaciji srpskog barbarogenija. Ljubomir Micić 1922. godine klikće: “Pužite, samo pužite. Latini! Mi ne trebamo vaše latinske kulture i umetnosti. To obesite o crkvu Sv. Duje u Splitu ili u papinu kupaonu, ali poštedite nas od te latinske limunade”.
Govoreći o Ljubomiru Miciću, njegovom barbarogeniju i zenitizmu, Rade Konstantinović piše: “On je tu, barbarogenije, najmračniji genije srpske kulture; on je tu – to je sve što sam ovoga puta hteo da kažem”.
Danas je veoma jasno, a bilo je jasno i 1921. godine, da je Micićev pokret, Micićev zenitizam, pod antievropstvom podrazumijevao antihrvatstvo. To on jasno i kaže spominjući katoličanstvo i Crkvu Svetog Duje u Splitu. Interesantno je da je morbidni barbarogenije Ljubomir Micić Manifest svog zenitističkog pokreta objavio februara 1921. godine baš u Zagrebu! Micić je u “primitivizmu srpskog čoveka, u njegovom ovekovečenju vidio jedini spas” – kaže Rade Konstantinović. Ovaj posigur (uz Bogdana Bogdanovića) najumniji srpski intelektualac komunističkog i postkomunističkog perioda balkanskog i srpskog (Rade Konstantinović) svoja razmišljanja o Miciću završava jednim tako aktualnim sažetkom: “…u svojstvu nekakvog futuro-dadaekspresionističkog Kraljevića Marka što je došao da prodre na drumove Evrope, najozbiljnije verovao u svoje poslanje i moć svog stiha, i u toj vezi eksplozija ovih bombi završavala se u bombastičnosti, u mitomanstvu a ne u pesničkom mitu, u razmetljlivosti koja podseća na viku vašarskog klovna, ali koja ne uspeva da se zaista prožme sjajem i zanosom klovnerije”.

8. II 1993.

Još jedan težak dan: potištenost, šutljivost, apatičnost prema svemu pa, bogami, sve više i prema ovakvom životu, i uopšte životu. Osjećam da je Crna Gora sve udaljenija od mene, da je uskoro ni formalno neće biti. Na žalost, niko u Crnoj Gori danas nije dorastao ovoj i ovako tragičnoj istorijskoj situaciji u kojoj se našla Crna Gora, prije svega zahvaljujući Crnogorcima. Izgleda da je Crna Gora konačno uobručena velikosrpskim željeznim obručima, da će definitivno pokleknuti i postati ono što nikad nije bila – prisajedinjena “srpska zemlja”! Je li samo sudbina Crne Gore ono što me danas čini ovako depresivnim, suvišnim i zlovoljnim? Naravno da nije. Moja životna sudbina počinje da liči, ili da nalikuje, i to sve dramatičnije, životnoj sudbini od svih progonjenog prognanika Juraja Križanića, velikog Hrvata i slovenofila iz druge polovine sedamnaestog vijeka, kojeg su kinjili, sumnjičili i, na kraju u Sibir prognali oni kod kojih je pobjegao da se spasi. Tu sličnost sudbina je prvi uočio i javno izrekao Dubravko Horvatić na promociji drugog izdanja “Komitskih balada”. U predgovoru toj mojoj knjizi Horvatić kaže: “Ti isti ubojice od zanata, koji pale i razaraju hrvatska sela i gradove, protjerali su Brkovića iz njegova doma, udaljili ga od obitelji, prijatelja i rodna okoliša, te danas preživljava kob Bonifačića, Vide, Solženjicina, Kundere, Kadarea. Nije Brkovića izgnala njegova Crna Gora, časna Crna Gora Njegoša i Miljanova, nego ga je otjerala u progonstvo sluganska skupina crnogorskih srbokomuniata, koja je vlastitu domovinu ponizila, nastojeći je pretvoriti u koloniju beogradske čaršije”.
Nažalost, i ovdje usred Hrvatske su sve glasniji oni hrvatski domoljubi kojima bode oči ovakav moj status prognanog pisca. Nijesu brojni, ali ih ima, ali su i uticajni u novinstvu i televiziji. Ta bi me gospoda najrađe vidjela kako svakog dana klečim po nekoliko ura na Trgu Josipa bana Jelačića i okajavam crnogorske grijehove u ovom užasnom ratu. Takve ne zadovoljava moj javni otpor i javna osuda onih vandala što su po Konavlima žarili i palili, pljačkali i haračili, oni bi htjeli i moje javno poniženje i samo bi tako što zadovoljilo njihovu preusijanu domovinsku ljubav, koja se veoma lako pretvara u domovinsku patologiju. Srećom za Hrvatsku, takvih je sve manje i vremenom postaju najobičniji šovenski folklor od kojeg normalni ljudi okreću glavu i idu dalje.

12. II 1993.

Juče je umrla Desanka Maksimović – u devedesetpetoj godini! Dobra pjesnikinja, što je bila starija sve je bolje pisala. Velika humanistkinja, divno naivna i čista, sve dok je Milošević i njegovi savjetnici nijesu uzeli pod svoje i natjerali da napiše predgovor za onu idiotsku Miloševićevu knjigu. Posljednjih sedam godina života blagosiljala je sve velikosrpske spektakle, a mnogima je i prisustvovala.
Dok je Zogović bio u nemilosti, ona se jedina družila s njim i materijalno ga pomagala. Nešto malo u početku kućnog pritvora posjećivala ga je i Isidora Sekulić. Znam da ju je Radovan Zogović volio kao čovjeka, dok je kao pjesnikinju nije baš mnogo cijenio. Često sam se znao posporiti s njim oko Desankine poezije. Mira Alečković, najnetalentovanija jugo-poetesa, znala je da grdno zloupotrijebi Desanku, i to u najličniju korist. Često se pozivala na nju, znala je da joj podmetne neka nedolična svjedočenja o njenim – Mirinim ratnim, skojevskim i komunističkim zaslugama. Na kraju, Desanki su to isto uradili Milošević i njegovi kerberi.
Često sam bivao s Desankom na književnim večerima po bivšoj Jugoslaviji. Mogu reći da me je voljela i kao pjesnika i kao čovjeka. I ja sam nju u tom periodu izuzetno cijenio. Na književnim sam turnejama često znao da je zaštitim od prostakluka pijanih balkanskih pjesničkih barbarogenija. Čujem da će i njenu sahranu, valjda u Brankovini, da zloupotrijebe kao što su i njenu duboku starost zloupotrijebili. Na sahrani će govoriti Dobrica Ćosić, zvani Gedža, predsjednik gedžovanske države SR Jugoslavije. Desanka je, kao i Josip Broz, trebala da mnogo prije ode iz života!

***

Crnogorski pljačkaši opljačkali Gospu od Škrpjela, jedinstvenu crkvu u Boki. Otkriveni su. Nijesu uspjeli da prodaju tolike dragocjenosti ove po mnogo čemu jedinstvene katoličke crkve. Ima Crnogoraca, i to, izgleda, sve više kojima ništa nije sveto pa, eto, ni takva crkva kakva je Gospa od Škrpjela. Teško narodu iz kojeg se regrutuju, i to sve više, pljačkaši, ubice, razbojnici i rušioci gradova, crkava i istorije; iz kojeg dolaze pozvijereni policajci i batinaši kakav je onaj Aprcović što svakodnevno okrvavi ruke, pretucajući mlade Crnogorce, u onom barskom policijskom zvjerinjaku. Da li će se ikada Crnogorci, zeleni ili bijeli, svejedno, zapitati do čega je to došla nekadašnja Crna Gora, viteški i etički oglašena oaza, kada su se iz nje, njenih rodova i bratstava regrutovali današnji već u svijetu poznati mučitelji, zločinci i ubice kakvi su Arkan, Karadžić, Čeko i toliko drugih?!


Crnogorski DB buni se što Hrvati objavljuju Brkovićeve knjige



14. II 1993.

U današnjoj “Slobodnoj Dalmaciji” objavljen je intervju s gospodinom Ivanom Jarnjakom, ministrom unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U intervjuu gospodin Jarnjak govori o nedavnim pregovorima u Herceg Novom s delegacijom Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore. Na pitanje novinara kakvi su to kontakti i hoće li se nastaviti, gospodin Jarnjak je odgovorio: “Naše su komisije za izbjegavanje graničnih incidenata i dalje sastaju i dogovoreno je, recimo, da će razmjenjivati dnevnu štampu. Interesiraju se posebno za “Slobodnu Dalmaciju”, zanima ih što se ovdje piše. Smatramo da je to dobro, oni će nama zauzvrat davati dio svoje štampe, ono što nas interesuje, iako mislim da je što se tiče razine obaviještenosti, to sasvim nemoguće uspoređivati. Njihov čovjek iz Službe državne sigurnosti postavio je pitanje zašto se Jevremu Brkoviću u Hrvatskoj dopušta štampanje knjiga, a oni kako je rekao, nijednom Hrvatu ne dopuštaju da štampa ništa protiv Hrvatske u Crnoj Gori. Rekao sam im: gospodo, kad biste vi mogli pročitati što se sve u Hrvatskoj piše protiv stranke na vlasti, protiv predsjednika, neki put i neprimjerno, pa i degutantno, Brković bi vam bio suho zlato”.
Kakav je i koji je nivo Službe državne bezbjednosti čiji čovjek može postaviti pitanje kako jedna demokratska država dozvoljava jednom poznatom piscu da štampa knjige. Mislim da takvo pitanje ne bi mogao postaviti ni Gavro Kumburović, koji me je 6. VII 1988. godine saslušavao nekoliko sati u zgradi ondašnjeg MUP-a Crne Gore, a po naređenju šefa SDB Crne Gore Vlada Kekovića. Ko je gospodinu Kekoviću naredio da me saslušavaju, to će, valjda, jednom on reći. Taj tupavi, glupavi i avetinjasti “Čovjek iz Službe državne sigurnosti”, kako navodi gospodin Jarnjak, izrekao i jednu ogavno nisku i prljavu laž: “… a oni nijednom Hrvatu ne dopuštaju ništa protiv Hrvatske da štampa u Crnoj Gori”. Prije svega, u Crnoj Gori, u to sam sasvim siguran, nema Hrvata koji bi u ovom trenutku napisao bilo što protiv Hrvatske! Goran Babić živi u Beogradu i tamo štampa sve što napiše protiv režima u Hrvatskoj, a ne protiv Hrvatske. Pročitao sam negdje najavu da iz štampe izlazi Babićeva knjiga o dr Tuđmanu.
Taj “čovjek” iz crnogorske SDB, član zvanične državne delegacije, slagao je a da ni trepnuo nije, kada je rekao da oni ne dopuštaju da se u Crnoj Gori piše protiv Hrvatske. Kako je moglo to jadno i nesuvislo mupovsko stvorenje izreći tako ogavnu laž? Jedino je tačno da Hrvati u Crnoj Gori ne pišu protiv Hrvatske, jer takvih Hrvata u Crnoj Gori nema. Ali zato protiv Hrvatske pišu klevetnički i blasfemično svakodnevno i svakonoćno Srbocrnogorci i njihov najčetničkiji “Sjutra”, njihov fašistički “Crnogorski ratnik”. Jadnog li “čovjeka” i jadne li SDB u kojoj je takav lažov neka činjenica, možda i šef.

***

Nekadašnji moj beogradski drug iz mladih dana, srpski književnik Milovan Danojlić, piše za RFI o najmonstruoznijem, srpskom fašisti Vojislavu Šešelju. Crnogorski je “Liberal” uz intervju sa Šešeljem prenio Danojlićev tekst, koji je za ovaj trenutak opštebalkanskog mraka prava svjetiljka, luč, buktinja koju je zapalio jedan srpski pisac koji već decenijama živi u Francuskoj. To je, koliko ja znam, do sada najbolja analiza “slučaja Šešelj” i Šešelja kao patološke ličnosti.
Milovan Danojlić je jedan od najkultivisanijih, ako nije i najkultivisaniji srpski pisac, danas. Odavno živi u Evropi, najduže u Parizu. Sa Šešeljem i sličnim voždovima krvavih ruku zajedničko mu je samo što pripadaju istom narodu i što o crnogorskom nacionalnom pitanju i Crnogorcima kao narodu misle isto – ne priznaju nas, već nas, na žalost, i Šešelj i Danojlić smatraju Srbima i to de lux! Čudno je, ali je tako: Šešelj i Danojlić o crnogorskom pitanju misle isto!

17. II 1993.

Došao mi je do ruku, dao mi ga je moj prijatelj i izdavač Miroslav Špoljar, dokumenat, za koji sam već znao, kako su Srbi iz Srbije, to jest zvanična Srbija druge polovine devetnaestog vijeka (a i Srbija prve polovine istog vijeka), mislili o svojoj “Braći” Crnogorcima. Dva ozbiljna istraživača, Tomislav Vuković i Edo Bojović, objavila su ovih dana zanimljivu knjigu PREGLED SRPSKOG ANTISEMITIZMA. Knjiga je veoma, veoma dokumentovana i nije pisana šovinističkim nadahnućem i mržnjom. Na strani 185. stoji crtica pod naslovom:
“KRUPNI I SITNI CRNOGORCI”
U Srbiji je tokom povijesti rasistička iskra tinjala i prema Crnogorcima, što se može naslutiti iz naredbe pri kraju XIX stoljeća:
“1897. srbijansko “Ministarstvo unutrašnjih dela” bijaše izdalo pismenu naredbu, da se “Cigani i Crnogorci” odmah protjeraju sa zemljišta Srbije, čim bi se pojavili. I zbilja Crnogorci, čak i đaci, bili su bezdušno gonjeni.”
Bilo je pokušaja i teorijskog opravdanja netolerantnog odnosa prema crnogorskom narodu. Tako je tjedni informativni list “Sloboda” od 1. listopada 1946. u broju 23. objavio:
“Crnogorci su velikom većinom naivni zanesenjaci, velika pričala, veoma slabog znanja i radinosti. Ljudi krupni u telu, ali sitni u pameti. Neka čudna mešavina nekog idealizma, a naročito kada su na vlasti ili u nekoj nevolji”.
Ovaj su citat autori knjige preuzeli iz ELEMENTE MONTENEGRINE, broj 1. čiji sam jedan od urednika bio i ja. Mi smo ove podatke o progonu Crnogoraca u Srbiji uzeli iz “Glasa Crnogorca”, broj 77, od 14. IX 1919, strana 4. Podatak o LJUDIMA KRUPNOG TELA A SITNE PAMETI – našli smo u knjizi Jevta Ružičića “POTCIJENJENA CRNA GORA U RATU I POSLIJE RATA”. Crnogorci nikako da shvate kakvo im “braća” dobro žele i što misle o njima.

22. II 1993.

Proslavljen osamdeseti rođendan Ranka Marinkovića. Dr Tuđman mu poslao čestitku. Ranko Marinković je svakako najveći živući hrvatski pisac. Dosta sam ga i rado čitao, gledao sam njegove drame i dramatizaciju “Kiklopa” na nekadašnjem Sterijinom pozorju, s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi. Bio sam član žirija, sa Stevom Žigonom i Muharemom Pervićem. Rade Šerbedžija je dobio Sterijinu nagradu za najbolju mušku ulogu, a predstava je proglašena za najbolju predstavu na Sterijinom pozorju. Na predstavi je bio i predsjednik Tito.
Ranko Marinković je nesumnjivo veliki pisac. Pročitao je Dostojevskog na balkanski, bolje reći južnoslavenski način. Njegove novele, pripovijesti i drame pune su atmosfere straha, jeze, izgubljenosti i beznadežne dosade, kao i atmosfere u “malim mistima” i ostrvskim oazama iščekivanja da se nešto dogodi. Neko je već rekao za Marinkovića da je to svijet Dostojevskog ali – bez Boga. Čitao sam Marinkovića pomno i rado, naročito knjige novela Ruke, Pod balkonima, Poniženje Sokrata, Koštane zvijezde, Karneval i druge pripovijesti, roman Kiklop, a vidio sam i nekoliko njegovih drama. Meni se čini da je Glorija kruna njegovog dramskog stvaralaštva. Gledao sam dvije postave Glorije – onu Bojana Stupice s Mirom Stupicom u naslovnoj ulozi i onu Božidara Violića s Ljubicom Jović kao Glorijom. Ljubica Jović je, uz tamnu strast Mire Stupice, vjerovatno najbolja Glorija do danas odigrana.
HNK (Hrvatsko narodno kazalište) na pravi je način proslavilo Marinkovićev osamdeseti rođendan: izvelo je Marinkovićevu Zajedničku kupku. Imao sam čast da budem među uglednim uzvanicima, dobio sam ložu 6 s mojim pratiocem Budimčićem. Bio je prisutan i predsjednik Tuđman sa suprugom Ankicom i većinom ministara. Uvodnu riječ o slavljeniku i njegovom djelu kazao je trenutno najangažovaniji hrvatski pisac Aralica, možda i najbolji savremeni hrvatski romansijer.
Kad se završila predstava, prišao sam Ranku Marinkoviću i čestitao mu rođendan. Obradovao se kad me vidio. Otkad smo se upoznali (1964. godine) na titogradskom Kongresu književnika, vazda je imao prijateljski odnos prema meni. Otkad sam u Zagrebu, bio je na svim mojim tribinama i promocijama. Jednom mi je, dok smo šetali Jelačić placom, rekao da nikad ne može, i pored svega što zvanična Crna Gora sada čini, “pomrznut” Crnu Goru i Crnogorce, i to iz više razloga, a jedan od tih razloga je i njegovo studentsko druženje s Crnogorcima. Često mi je spominjao Ratka Đurovića.

25. II 1993.

Donio mi Branko Klikovac, Crnogorac i moj prijatelj, koji kao vozač u jednoj hrvatskoj firmi često putuje u Njemačku, nekakve ćirilske “Evropske novosti” što ih u Frankfurtu izdaju beogradske “Novosti” da bi među gastarbajterima širili Miloševićeve ideje Velike Srbije. I u tim nazovi “Evropskim novostima” čitam jedan crno-ćirilični tekst naslovljen “CRNOGORCI STO POSTO”. Iznad takvog naslova je nadnaslov “SILEDŽIJE I POLITIKA”, a ispod naslova ide tekstić:
“Braća Methadževići – Rasko, Meto i Amid, koji su pretukli Boru Đorđevića u Beču, i ranije su se proslavljali napadima na Srbe. Donedavno su živjeli u Podgorici, gdje su imali kafić pod nazivom “TAMATOA”, u kojem je centralno mesto zauzimao ogromni fotos kralja Nikole. Crnogorskoj policiji su odavno poznati po brojnim prestupima, i izjašnjavaju se kao 100 odsto Crnogorci i vaтreni su simpatizeri Liberalnog saveza Crne Gore.
Pre nego što je udario Boru Čorbu, jedan od braće Methadževića mu se predstavio kao knez od Duklje, poput Jevrema Brkovića, koji se danas protiv srpstva bori iz Zagreba. Politička platforma im je odbrana Crne Gore od svega što je srpsko. Bori Đorđeviću zato ostaje uteha da su ga i “novokomponovani Crnogorci” doskorašnji poturčenjaci označili kao značajnog Srbina”.

Košmar kao predskazanje da će Crna Gora ipak preživjeti!


Ne radi se o braći Methadževićima nego o braći Adžiahmetovićima. Imena braće su tačna. Adžiahmetovići jesu žestoko deklarisani Crnogorci. Takvi su im bili otac i djed. Od prvog dana su pripadnici Lovćenske straže – sva trojica su bili onog dana na Ivanovim koritima pod Lovćenom kada sam osnovao Lovćenske straže za odbranu Njegoševog mauzoleja od vandala Amfilohija Radovića. Dok sam ja bio u Crnoj Gori, bili su na svim crnogorskim mitinzima. Čujem da i danas rade na nekim značajnim poduhvatima za Crnu Goru.

27. II 1993.

Teška noć, grozomorna po snovima koje sam, čini mi se, cijele noći sanjao. Nekakvo troglavo čudovište, najsličnije čudovištima iz horor-filmova, ide nekim ogromnim poljem, poput Ćemovskog polja, a polje je pusto, hladno i puno ljudskih kostiju. Među gomilama kostiju najuočljivije su lobanje, ogromne i po sredini uzduž rascijepljene. U razbijenim lobanjama prepoznajem nekoliko mojih prijatelja – Crnogoraca, smanjenih na minijaturu veličine ljudskog palca. Svi su svečano odjeveni, kao za kakav koncert ili operu, većina je u frakovima i s leptir mašnama. Među takvim mojim prijateljima prilično jasno prepoznajem književnike Sretena Asanovića, Sretena Perovića, Mladena Lompara, Momira M. Markovića, sina Balšu, Slavka Perovića i akademika Pavla Mijovića, čudno podmlađenog. Troglavo čudovište ide tim poljem strave i nekim ogromnim sječivom, najsličnijem dvosjekloj sjekiri, razbija ljudske lobanje u kojima ja, pored mojih prijatelja i sina, prepoznajem dosta mrtvih Crnogoraca, najviše poznatih istorijskih ličnosti, među kojima su najuočljiviji princeza Ksenija Petrović Njegoš i knjaz Danilo. Nikada nijesam, iako veoma često sanjam teške snove, sanjao nešto slično. Sanjao sam, i to nedavno, svoju odsječenu glavu na stubama naše stare kuće u Piperima. Što ovaj i ovakav san može da znači? Plašim se da će Crnu Goru uskoro zadesiti nekakva užasna nesreća, a može se tumačiti da u tom snu ima i nekog predskazanja da će Crna Gora preživjeti!

28. II 1993.

Gledam (i šutim) fotografiju unakažene Bogorodice iz razorene crkve u Čilipima! Iskopali joj oči crnogorski varvari u sastavu Jugoslavenske narodne armije. To su oni bezumnici kojima je komandovao general Pavle Strugar. Kako će se moje kolege, časni crnogorski pisci, suočiti s istinom kada u četvrtom mjesecu, a to je za 48 dana, dođu u Dubrovnik na Kongres PEN-a? Vjerovatno će to biti Sreten Asanović, Sreten Perović, Branko Banjević, Mladen Lompar… Oni još ne znaju cijelu istinu o varvarstvu crnogorskih rezervista i dobrovoljaca u Konavlima, Dubrovačkoj župi, Dubrovačkoj Rijeci, Slanom i redom tako do Stona. Nijesu bili u mogućnosti da saznaju što su sve tamo počinili crnogorski vojnici, kako su se i koliko nevojnički ponašali, uništavajući sve na što su naišli, a naišli su na jednu pravu i stoljećima sticanu, dobro očuvanu, meditaransku graditeljsku baštinu, na crkve, samostane, dvorce, ljetnjikovce, istorijske spomenike, spomenike kulture i vjekovima kultivisane bašte, parkove, vrtove i akvatorije. Crnogorski intelektualac ni danas ne zna što se desilo. Ima i onih koji su antimiloševićevci, ali se lažnog kulta Srbije ne mogu još osloboditi, Srbije i revolucionarnog komunizma, marksizma i lenjinizma. Za jedan profil crnogorskog intelektualca je i dalje prihvatljiva, i dalje ogrnuta simpatijama kao crnogorska uzdanica “Srbija, Kajmakčalan, Neretva i Sutjeska, Davičova Srbija, buna među narodima”. Takvi crnogorski Crnogorci još ne vide, ne vidi to ni Milika Pavlović, kakvo je zlo čovječanstvu, ne više samo Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, nanijela ta opjevana i metaforična “slobodarska Srbija”. Ta se metaforičnost već toliko okrvavila i oneljudila, onečovječila, da je treba što je moguće prije ukloniti iz memorije.

***

U današnjem “Vjesniku” oskrnavljena Bogorodica u crkvi na Čilipima: iskopane oči, unakažen nos, usne, kompletan Gospin svetiteljski lik. Uništena je i crkva u Čilipima. Sve je uništeno dokle je doprla njihova varvarska čizma, sve je razoreno, opljačkano, unakaženo od nakaza jedne razularene soldateske kojom su komandovali razbojnici, primitivci, divljaci bez i trunke ljudskosti. Bio je to rat protiv hrvatske kulture: spaljivane su knjige, čitave biblioteke, galerije, slikarske i kiparske zbirke, stari rukopisi, sve što su jugovarvari i njihovi generali dotakli – uništeno je, oskrnavljeno, opljačkano i spaljeno. Kako se suočiti s groznom istinom da su bezumnici, baraberija (u uniformi JNA), primitivci, marginalci i socijalno zapušteni tipovi, nekoliko hiljada ostrvljenih i komunističkim jugoslovenstvom zaslijepljenih Crnogoraca uradilo to što je uradilo?! Kako se suočiti s istinom da su takvi bezumnici iz tvoga naroda? Oprosti Gospo iz nekadašnje crkve u Čilipima, danas mi je pred očima, u što god pogledam, samo Tvoj unakaženi lik, Tvoje iskopane oči!

1. III 1993.

I prošle noći opet grozan san: pokojni Đoko Vukmanović sjedi sa mnom za nekim okruglim stolom, možda trpezom. Bez riječi je ustao iza trpeze i otišao iz te bijele prostorije, toliko bijele kao da je tog dana okrečena, obijeljena najljepšim klakom. Sada mi već nije jasno da li je on meni ili sam ja njemu nešto dao. Sve mi se čini ja njemu. Đoko Vukmanović je bio moj prijatelj: bio je crnogorski ministar, ali od onih rijetkih, dosta mlađih i dosta drugačijih od prve generacije komunističkih veterana. Ni po čemu njima nije ličio. Umro je kad sam ja već emigrirao iz Crne Gore. Meni i Kaći je Đoko Vukmanović mnogo pomogao kada je 1983. godine naš sin Balša operisan od hočkina!
Otkad znam za sebe, Bog mi je samo u Balšinoj bolesti bio naklonjen. I meni i Kaći. Đoko Vukmanović nas je stalno uvjeravao da će naš Balša pobijediti bolest. I Dobrica Ćosić mi je tada ponudio pomoć. Bio je prisutan dr Vasilije Kalezić, bili smo u restoranu SANU, kada je Dobrica ponudio da on snosi sve troškove Balšinog liječenja u Parizu ili Londonu. Zahvalio sam Dobrici. Rekao sam da ću mu se, ako do toga dođe, obratiti za pomoć. Srećom Balša je uspješno operisan u Beogradu. Operisao ga je profesor dr Mane Budisavljević, čovjek kojemu sam zahvalan što je Balša, danas živ, izliječen i spreman za dug život. Ni Dobrici, bez obzira na njegovu ulogu u likvidaciji Crne Gore i ponašanje u ovom “užasnom ratu, nikada ne mogu zaboraviti da je u jednom teškom, najtežem trenutku za moju porodicu, bio spreman da mi pomogne. Na kraju moram postaviti pitanje samome sebi: Što znači ovaj san iz prošle noći?”

2. III 1993.

Došao iz Podgorice Branko Vojičić, stalni dopisnik “Vjesnika”. Vojičić je jedan od onih crnogorskih novinara, doduše rijetkih, koji se i prije velikosrpskog januarskog puča u Crnoj Gori, stavio na crnogorsku stranu, pisao veoma oštre komentare i izvještaje. Danas smo dosta bili skupa, večerali smo kod Pera Miladina, Konavljanina iz sela Bani. S nama je bio i Momo Pavlićević. Vojičić nas uvjerava da je u Crnoj Gori situacija gotovo beznadežna, ekonomski tragična: “Radoje Dakić” ne radi ni s petnaest posto kapaciteta, KAT i Željezara takođe. Dinar u toku jednog dana nekoliko puta devalvira. Narod je deprimiran, spreman na patnju (a kada to Crnogorci nijesu bili spremni na patnju!), prosto ošamućen, ali još nije u stanju da vidi ko ga je doveo do takve bijede i izolacije, do moralne provalije, do ekonomskog beznađa, do nacionalne katastrofe! Tek su u predizbornom dvoboju između pučiste Bulatovića i dr Branka Kostića shvatili kakva je to družina i koliko su prljavog veša jedan drugom otkrili. Vojičić misli da, bez obzira na sve što se dešava i što će se desiti, Crnu Goru ovog trenutka niko ne može otrgnuti iz velikosrpskih čeljusti osim vladajuće partije, a ona to neće.
Branko Vojičić mi je potvrdio ono što sam i sam znao, a to je da se oni koji su pučistima, odnosno Miloševiću, izručli Crnu Goru 10. I 1989. drže kukavički, da ih nema u javnom životu, da se i svoje sjenke plaše. Ta bivša komunistička gospoda otaljava svoje penzionerske dane, ne nalazeći za shodno da progovori o svemu što se zbilo, da se opravda ili da prizna kako ih je Milošević s pučistima kao političke diletante nadigrao. Oni jednom moraju progovoriti zašto su tako lako i bez ikakvih znakova otpora prepustili Crnu Goru mitingašima, velikosrpskim pučistima i njihovom voždu Miloševiću. Nema sumnje da su Milošević i družina znali da iskoriste ortodoksni komunistički kukavičluk crnogorskih vođa. Tu treću generaciju crnogorskih komunističkih mediokriteta, Milošević je tako mangupski okrenuo oko prsta, poslužio se njima, naročito Vidojem Žarkovićem i Markom Orlandićem, a onda ih sve skupa bacio u čeljusti njegovih dobro organizovanih mitinga i mitingaša, to jest takozvanog “dogođenog naroda”. Danas su to, čujem od Vojičića, pokorni umirovljenici, ponizni i poslušni bivši građani prvog reda, sve će učiniti, potpisati i izjaviti samo da bi sačuvali svoje velike stanove, visoke penzije i automobile, svoje visoke standarde.


Da li je Beograd odlučio da u Crnoj Gori počne krvoproliće


Nikada objektivna istorija crnogorskih padova i poniženja, tragike i gubljenja države, nacionalne i narodne časti neće oprostiti Veselinu Đuranoviću, Vidoju Žarkoviću, Marku Orlandiću, dr Miljanu Radoviću, dr Božini Ivanoviću, Savu Šekariću, Olgi Perović, Slobodanu Filipoviću, Veselinu Vuksanoviću, ing. Radoju Kontiću (koji se odmah uštekao među pučiste!), dr Branku Kostiću (tadašnjem potpredsjedniku crnogorske Vlade), Vladu Kekoviću i Lazaru Đođiću, šefu DB i ministru unutrašnjih poslova Crne Gore, što su u odsudnom trenutku za Crnu Goru i ondašnju avnojevsku Jugoslaviju bili svi odreda kukavice i predali se ulici i velikosrpskom beogradskom talasu, jer nijesu bili ni po čemu dorasli tom tragičnom istorijskom trenutku. Da su se oni tada mitingom na miting suprotstavili, ima mnogo razloga da se vjeruje kako ne bi došlo do ovakvog rata. Srpska agresija bi u samom početku bila ustavljena i redosljed velikosrpskih poteza bio bi pobrkan i usporen tako da bi se Hrvatska i BiH snašle i bolje pripremile za ono što ih čeka. Ta zaista kukavička družina bivših ortodoksnih komunističkih poslušnika, neznalica i progonitelja svakog izrazitijeg nacionalnog crnogorskog poduhvata u kulturi ili prosvjeti, i danas se ponaša tipično podanički. U nedavno objavljenom intervjuu Vidoja Žarkovića u “Monitoru” ovaj bivši Brozov miljenik govori kao da je i dalje predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije: “Nijesmo vodili organizovanu ideološko-političku borbu protiv velikosrpskog nacionalizma”. (!) Gluposti! Ali je taj isti drug Vidoje Žarković veoma organizovano vodio borbu protiv nepostojećeg crnogorskog nacionalizma, knjige Sava Brkovića ETNOGENEZOFOBIJE, filma Živka Nikolića o udbaškim vremenima, Marka Špadijera, što je javno ukazao na boračku senilnost i senilnu ortodoksiju, i protiv mojih tekstova, naređujući Vladu Kekoviću, šefu DB Crne Gore da me “saslušaju, pa ako treba i na sud izvedu”. Tako su se ponašali (i mislili) i drug Veso (Đuranović), i drug Marko (Orlandić), i drug Miljan (Radović). Objektivno govoreći, Veselin Đuranović je od sve te nesrećne crnogorske personalnosti bio najprincipijelnija ličnost!
Gdje su danas i što čine ta već odavno omražena komunistička gospoda, a može i drugovi? Što ne iziđu iz svoje plašljive umirovljeničke ljušture i kažu crnogorskom narodu zašto su izručili Crnu Goru Miloševiću i ko je narod doveo do ove opšte tragedije, a Crnu Goru do gubljenja njenog istorijskog obraza?!

3. III 1993.

Ima ozbiljnih pokazatelja da se u Crnoj Gori sprema obračun crnogorskih i prosrpskih snaga, a to znači da je Beograd odlučio da u Crnoj Gori dođe do krvoprolića. Mislio sam da Beograd u tako što neće urizikati sve dok traje rat u Bosni i Hercegovini. Moguće je da im se žuri da javno objelodane nekakav savez srpskih zemalja, a oni i Crnu Goru računaju u srpske zemlje, u najsrpskije, jer bez Crne Gore nema Velike Srbije, to zna i najobičnija politička baba u Srbiji.
Strah me je da oni koji se zalažu za suverenu Crnu Goru, a takvi su valjda u većini, nijesu spremni, niti su pripremani za takav obračun: nemaju oružja, a ni organizaciju koja bi povezala sve crnogorske snage i učinila ih aktivnim i sposobnim za otpor. Neko je tu grdno pogriješio, ili bio kratkovid, i to neko od onih najodgovornijih iz crnogorskog bloka. Iako je za očekivati najgore, nešto mi iz svih mojih čula govori da do krvoprolića još neće doći. Sada sam siguran da Slavko Perović nije ličnost koja može, u nekom presudnom trenutku, odigrati ključnu ulogu i pozvati Crnogorce na totalni otpor velikosrpstvu. Takva ličnost tek treba da se pojavi, a moguće je da dođe iz postojećeg establišmenta vlasti. Ima i tamo Crnogoraca, možda trezvenijih od ovih iz opozicije, gdje se, nažalost, odomaćio nekakav političko-tribunski narcizam – tipičan predstavnik je Slavko Perović!

***

Do kasno su ostali kod mene Mirko Kovač i Branko Vojičić. Razgovaralo se o svemu. Kovač je veoma obaviješten čovjek, ima dobre veze u nekim evropskim centrima, a i s Beogradom. O beogradskoj situaciji redovno ga preko Mađarske obavještava Filip David, koji bi se rado sklonio iz Beograda. Mirko je prije neki dan dobio pismo od Vidosava Stevanovića, vratio se iz Grčke i sada živi u svome selu, mislim da se zove Cvetojevac u okolini Kragujevca. Vidosav piše Mirku Kovaču da nije tragično što u Beogradu nema namirnica, raznih upotrebnih predmeta i robe, već je tragično, kaže Vidosav, “da u Beogradu više nema ljudi”. Svi značajniji intelektualci, ljudi od imena i stavova, pobjegli su iz Beograda, sada peru suđe po evropskim hotelima ili čuvaju ovce na Novom Zelandu. Eto, dokle su Srbe i Srbiju doveli Milošević i Ćosić; doveli su je do masovnih zločina, nečuvenih šovinističkih orgija, terora i raseljavanja sopstvenih intelektualaca, onih koji nijesu pristali da služe Miloševiću i Ćosiću onako kako im služe razni Vitezovići, Crnčevići, Bećkovići, Smiljanići, Đuretići, Petrovići (Rastislav), Ršumovići, Bode Markovići, Olivere Katarine, Grobarovi, Noge, Đoge i slična ozloglašena prezimena i ljudi.
Priča nam Kovač da je danas u sablasnom Beogradu strah i trepet Jakov Grobarov, najpoznatiji beogradski klošar, boem, nervni bolesnik i notorni alkoholičar. Nedavno je taj Jakov Grobarov, piše Kovaču Filip David, na jednoj dramskoj premijeri u Narodnom pozorištu, viđen u centralnoj loži, u maskirnoj uniformi i naoružan. Uz njega je bila pratnja od nekoliko mladića takođe u uniformama i dobro naoružanih. Zaista je ogroman pad Beograda, u svakom pogledu, kada jedan Jakov Grobarov (Milan Kovačević) u Narodnom pozorištu ima mjesto u centralnoj loži, još uniformisan, naoružan i s pratnjom. Sve to podsjeća na vrijeme nastanka fašizma, kapetana Rema i njegovih odreda sastavljenih od socijalnih marginalaca, gradske i prigradske ološi, pijanaca, duševnih bolesnika, kriminalaca, bandita, razbojnika i psihopata.
I sam Hitler, koji ih je stvorio, organizovao i uniformisao, morao se jedne noći obračunati s njima, morao ih je ukloniti, a ta noć je poznata kao “noć dugih noževa”. Od takvih Grobarova i grobara morao je da pobjegne iz Beograda i urednik časopisa “Delo” Blagojević. I takav intelektualac kakav je gospodin Blagojević, danas pere suđe u nekom evropskom hotelu.
Kovač se obradovao kada sam pokazao najnoviji broj “Liberala” gdje je objavljena njegova satirična pjesma “Zimska idila” i to sa naznakom “Specijalno za Liberal”. To je “pesma o srpskom pesniku koji volje da kolje”, s jasnim aluzijama na Đoga i Noga.
Izuzetno dobar je Balšin tekst u “Liberalu” “MEDIOKRITETI NAROD NAJSTARIJI”. U tekstu je riječ o genezi srpske mitomanije, bolesnom nacionalnom narcizmu (ili nacizmu), o “stoput ponovljenoj laži” koja postaje brutalno shvaćena doktrina šovinizma. Tekst završava citiranjem jedne strofe “barbarogenijske” pjesme povampirenog srpskog barbarina i zenitiste Ljubomira Micića, napisane prije sedamdeset godina:
“Srpsko je nebo plave boje,
Na njemu sedi Srbin Bog,
Oko njega anđeli Srbi poje,
Slaveći Srbina Boga svog.”
Iz ovakvih i sličnih “pjesmica” nastali su današnji srpski i mitomani – pjesnici, kakvi su Matija Bećković, Rajko Nogo, Đogo, Petar Pajić, pa donekle i najdarovitiji od svih srpskih mitomana – pjesnika, Brana Petrović.
Kada bi zenitist Micić bio živ, vidio bi da “srpsko nebo” više nije plave nego krvave boje, do te mjere krvave da iz njega svakog časa mjesto kiše može prokapat ljudska krv!

4. III 1993.

Ruski nekakav pisac Limonov banči sa srpskim četnicima po Kninu, a ruski ministar – savjetnik, Aleksandar Griščenko, u pratnji dvojice hrvatskih ministara, obilazi Zadar i Šibenik, i to u danima kada na ova dva hrvatska grada srpski četnici ispaljuju na stotine topovskih i bacačkih granata. Suočen s groznom istinom, s agresijom na Hrvatsku, Aleksandar Griščenko, za razliku od pijanice i pravoslavnog fanatika-foliranta Limonova, svijetu govori istinu o stvarnoj ugroženosti Hrvata u svojoj rođenoj zemlji. Nadati se da će ministar-savjetnik Aleksandar Griščenko kada se vrati u Moskvu i Ruskom parlamentu reći istinu ko je agresor i ko sprovodi genocidno etničko čišćenje u zemljama bivše Jugoslavije.
Taj nekakav ruski pisac Limonov je, kako je detaljno pokazala i prikazala Srpska televizija s Pala, zajedno s Radovanom Karadžićem avionom nadlijetao Sarajevo i ispaljivao mitraljeske rafale po unakaženom Sarajevu. Eto, još jedna je nakaza unakazivala Sarajevo. Svojevremeno je to isto radio veliki američki pisac Džon Štajnbek dok je u američkom borbenom avionu nadlijetao Vijetnam! Ta ruska protuva, ta alkoholisana i alkoholičarska spodoba, ta nacio-šovinistička kreautura zvana Limonov, ovih dana s Arkanom Ražnatovićem, najvećim evropskim zločincem, obilazi okupiranu Slavoniju i govori Srbima da su im Rusi jedina uzdanica i jedina braća na svijetu, a svi ostali zavjereni neprijatelji. To isto “braći Srbima” govore i penzionisani, zadrigli, votkom i šljivovicom nadojeni ruski generali po Beogradu i Trebinju, obećavajući “pravoslavnoj braći” tenkove, rakete, samaljote i Kozake! Odavno, ili odvajkada, ruski pisci i ruski generali misle i rade isto ujedinjujući “vascijelo pravoslavlje od Jadrana do Tihog okeana”.


Kako Đukanovića nije stid da javno govori o mojoj sigurnosti


Velikosrpska politika, po ko zna koji put, od Crne Gore i Crnogoraca napravila je najobičniju srpsku pokrajinu sa statusom poniženog naroda. Prije tri dana formirana je Vlada takozvane SRJ. To je srpska Vlada s predsjednikom tobože Crnogorcem, Radojem Kontićem, koji nije ništa drugo do najobičniji pion u rukama velikosrpskih stratega, pion pomoću kojeg će Miloševićeva Srbija lakše i bezbolnije progutati Crnu Goru. Dr Radoje Kontić, sin stihoklepca i kamenoresca, željezarac iz nikšićke Željezare, komunistički kadar, uzdanica i džoker svih varijanata nikšićke politike – od komunističke do pročetničke. Dr Kontić je velikosrbin po osjećanju i srpski pion po činjenju. Kao takav je bio najpogodnija ličnost, izuzev Branka Kostića, za mandatora za sastav Vlade Ćosićeve Jugoslavije. Dakle, komedija od države, državnosti i državnika. Crna Gora u toj lutkarskoj Vladi nije dobila niti jedan bitan resor. Tražili su Ministarstvo finansija ili mjesto guvernera Narodne banke te već bankrotirane Jugoslavije. Dobili su lutkarsko mjesto ministra odbrane, takoreći nepostojećeg ministarstva. Srećna vam Jugoslavija, Crnogorci! I to Treća!

5. III 1993.

Idućeg tjedna dolazi mi Balša. Bože, moje sreće: moj Balša sa mnom u Zagrebu, u mojoj garsonijeri, noći i noći razgovora. On će mi reći istinu o sadašnjoj Crnoj Gori, ponovo prevarenoj i ponovo poniženoj. Kaća i ono što zna krije od mene, da me ne sjekira, a ja to ne volim! Meni treba istina onakva kakva je. I najcrnja istina je bolja od retuširane poluistine.
Javio mi se Luka Kurilić iz Ljubljane. Nazvala ih Kaća i kazala im da je moja stara majka Gorka odjednom zašutala, pala u tešku depresiju, izgubila volju da živi. To je ono najopasnije, to je, vjerovatno, i kraj. Da li moja stara Gorka ima toliko snage da se i iz ovog susreta sa smrću izvuče, da oživi i opet bude ona moja neuništiva stara, koja iz inata može sve, pa i da živi dokle god ne dođem i stanem uz njeno uzglavlje da umre kao što su stare Dukljanke mrle – okružene svojim porodom do potonje ure, pa i tada. Teško se predaje moja Gorka. Ne vjerujem da je došao onaj sudnji dan kad više ni ona neće moći da se bori, kad će onemoćati čak i njen inat. Nijesam siguran da će ovoga puta izvući se, ali se nadam, osjećam da dukljanski anđeli još nijesu došli da prihvate njenu ne baš prenježnu dušu.

6. III 1993.

U Đukanovićevu tobože crnogorsku Vladu ušla i dva predstavnika liberala: dr Vukić Pulević i dr Miodrag Burzan. Dr Vukić Pulević je poznati biolog, profesor Univerziteta, ubijeđeni Crnogorac. Poznajem dr Vukića Pulevića dobro: prijatelji smo, Piperi, baba Neda mi je od njih – Pulevića. Postao je ministar ekologije! Da li je liberalima i dr Puleviću trebalo sve to? I dr Burzan je iz čestite podgoričke porodice, znam tu porodicu. Zašto dijeliti odgovornost sa pučistima? Mislim da je veliki promašaj liberala ovakav odnos prema Đukanovićevoj Vladi. Dr Vukić je čestit, radan, uman, ali ne i dovoljno drzak čovjek. Nema sumnje da će on za sve prije svega konsultovati svoju savjest i vođstvo Liberalnog saveza Crne Gore. Međutim, Đukanovićeva Vlada, iako trenutno višestranačka, u nastupajućim danima, mjesecima i događajima neće mnogo značiti ili će se brzo raspasti. Bulatović i Đukanović traže saveznike koji bi s njima podijelili sve ono što im Milošević već priprema, a priprema im “događanje naroda” samo ako ne budu slušali bespogovorno sve njegove upute, ako ne budu skakali na sve njegove migove, što se ono kaže, on okom – oni skokom! Već se može naslutiti da Đukanović više nije isto što i Momir! Nije trebalo ulazit u Vladu gdje je jedan tipični velikosrbin Zoran Žižić, potpredsjednik i Beogradu odaniji i povjerljiviji čovjek čak i od Momira babe Janice! Ima toliko razloga da toj Vladi nije trabalo davati privid višestranačke i demokratske Vlade. Možda je Milo Đukanović zaigrao crnogorsko kolo, dok svi oko njega i dalje tancuju u srbijanskim kolcima, zvanim tresiguzima!

24. III 1993.

Milo Đukanović, predsjednik pučističke crnogorske Vlade, održao je 22. III u Podgorici konferenciju za štampu, pomogao mu njegov ministar pravosuđa, gospodin Filip Vujanović. Na konferenciji je Branko Jokić, dopisnik ljubljanskog “Dela”, predsjedniku Đukanoviću postavio pitanje: “Da li je Jevrem Brković zaista izgnan, da li je i zbog čega protiv njega pokrenut krivični postupak i da li se može vratiti u Crnu Goru?” Đukanovićev i Vujanovićev odgovor na Jokićevo pitanje beogradska je “Borba” objavila pod naslovom JEVREM BRKOVIĆ NIJE NEPOŽELJAN, a podgorička “Pobjeda” SLUČAJ BRKOVIĆ. I “Borba” i “Pobjeda” su Đukanovićevu konferenciju za štampu objavile 23. III. Oba ova lista su mom slučaju i Đukanovićevoj i Vujanovićevoj interpretaciji dala pristojan prostor. “Borba”: JEVREM BRKOVIĆ NIJE NEPOŽELJAN
Zaista sam u potpunosti zaboravio na taj “slučaj”, bila je prva reakcija premijera Đukanovića na pitanje o tome: Da li se pjesnik Jevrem Brković, protiv kojeg je svojevremeno pokrenut krivični postupak, može vratiti u Crnu Goru iz izbjeglištva. Za Brkovića, koji sada živi u Zagrebu, Đukanović je kazao de može u Crnoj Gori imati punu sigurnost, u onoj mjeri u kojoj državni organi mogu da obezbijede sigurnost i svakom drugom građaninu. Ministar pravde Filip Vujanović je u vezi s ovim kazao da ne zna u kojoj je fazi sudski predmet Jevrema Brkovića.
“Pobjeda”: SLUČAJ BRKOVIĆ
Napominjući da su još aktuelne tvrdnje o navodnim progonima, ljudi, Branko Jokić (“Delo”) je pitao da li je Jevrem Brković zaista u progonstvu, da li je i zbog čega protiv njega pokrenut sudski postupak, da li se on može vratiti u Crnu Goru? Ministar pravde Filip Vujanović je odgovorio da je taj predmet kod suda i da će se ocjena o tome moći saopštiti kad postupak bude okončan.
Predsjednik Vlade je dodao da taj predmet posmatra kao predmet bilo kojeg drugog građanina u Crnoj Gori i da pravosudni organi u svome radu imaju punu autonomnost. Brković je napustio Crnu Goru, može da se vrati i da ima potpunu sigurnost i slobodu u mjeri u kojoj to državni organi mogu obezbijediti za sve druge građane. To ne znači, ako je počinio kakvo krivično djelo, da zbog njega neće i odgovarati.”
Eto kako me predsjednik Đukanović i ministar pravde Filip Vujanović, poslije Žižića najodaniji Srbin u Vladi Crne Gore “tješe” njihovom pravnom državom. Milo Đukanović, Milo Britva, i njegova Vlada ne mogu obezbijediti mir i sigurnost ni onim građanima Crne Gore koji se nijesu ni u čemu eksponirali kao protivnici njegovog i Bulatovićevog režima, pučističkog, koji je Crnu Goru doveo do bijede, sramote i poniženja, a kamoli meni koji sam se od prvog dana njihovog pučističkog prevrata, dirigovanog iz Beograda, borio i to žestoko protiv njih i njihove izdaje životnih i nacionalnih interesa Crne Gore.
Đukanović i njegov policijski velikosrpski režim mjesto da zaštite moju porodicu, oni na nju hušaju policiju, šalju alkoholizirane i neuračunljive povratnike s dubrovačkog i hercegovačkog ratišta, stare i nove četnike, Žižićeve pitomce, bandite i manijake da je svakonoćno uznemiravaju, zastrašuju, prijete klanjem i utiranjem našog roda i traga.
Kako gospodina Mila Đukanovića nije sramota da javno govori o mojoj “sigurnosti” i “slobodi” u Crnoj Gori kada su nedavno njegovi pozvijereni barski policajci pretukli moga sina Damjana te se još liječi od zadobijenih batina. Milovi policajci su, dok su masakrirali moga sina, to je objavljeno i u njihovoj štampi, predstavljali se kao “Šešeljeva vojska”. Đukanović kaže da ću, ako sam počinio krivično djelo, za to djelo morati i da odgovaram! Sigurno je jedno da će svakako jedan od nas dvojice morati da odgovara za počinjena krivična djela i zločine prema Crnoj Gori – nema sumnje da će to biti Milo Đukanović! Ukoliko se kao u antičkim dramama, ne desi nekakvo čudo u kojem bi Đukanović popljuvao na svoga Vožda i sebe u Voždovoj verziji, okrenuo se Crnoj Gori i crnogorstvu. Već ima glasova da se Đukanović počinje poprilično razlikovati od Momira Bulatovića i Zorana Zižića!

28. III 1993.

Pojava mladih ljudi moderne crnogorske orijentacije, ulila je svježu krv i donijela svježe ideje već prilično sklerotičnoj Crnoj Gori i crnogorstvu. Trenutno su oni prosrpski i četnički slojevi stanovništva bučni i privilegovani od pučističkog režima, ali nijesu brojniji, naprotiv, onih s crnogorskim osjećanjem je mnogo više, apsolutna su većina, ali još ne znaju što im valja raditi i koji je pravi način odbrane Crne Gore i crnogorstva. Među prosrpskim i četničkim dijelom stanovništva u Crnoj Gori gotovo da nema intelektualaca potpunijega formata i profila. Ti mladi naši ljudi s modernim osjećanjem crnogorstva, zadali su, nadam se, smrtni udarac onom folklornom, guslarskom, nadmenom, epskom i kvaziepskom, primitivnom, pričalačkom, hvalisavom, japajajnom i patetičnom crnogorstvu. Takvo je crnogorstvo, i takva je Crna Gora, bila podložna da se potčini svakom velikosrpskom jurišu, isto kao stara onemoćala kurva kakvom krezubom hajduku, drumskom razbojniku ili zadriglom trgovcu čije trbušine previru preko velikog crvenog pojasa.Ulicom slobode nikada nije prolazio veći krvnik slobode

Takva je Crna Gora danas otišla u četnike, u velikosrpstvo, u Šešeljev, Arkanov, Jovićev, Bokanov i Miloševićev naciofašizam. Takva je Crna Gora, o, srama! – prilikom one bučne posjete fašiste Šešelja Podgorici, bila na onom njegovom mitingu izanđalih mentalitetskih kreatura, aplaudirala mu je i klicala: “Vojo, vojvodo!” A kad je varvarski i animalno uskliknuo: “Imate vi i Brankovića, izdajnika kakvi su Slavko Perović i Jevrem Brković!…” – takva je Crna Gora odklikovala: “Smrt Slavku i Jevremu!” O, Bože moj, što se to dešava s jednim slojem obezljuđene Crne Gore koja je tog dana išla glavnom podgoričkom ulicom za zločincem Šešeljem i klicala: “Ovo je Srbija! – Ovo je Srbija!” Ti nesrećnici, a njih je bilo jedva stotinjak, u svom bezumlju nijesu mogli znati da tom ulicom koja se zove Ulica slobode nikada nije prošao veći krvnik slobode i neprijatelj Crne Gore.

29. III 1993.

Iz Milana mi prijatelji faxom poslali članak iz talijanskog uglednog lista “Republika” gdje se opširno govori o kriminalnim radnjama nekog Jezde Vasiljevića, zvanog gazda Jezda, donedavno Miloševićevog čovjeka. Taj famozni gazda Jezda je preko svog “Jugoskandika” desetinama hiljada građana takozvane SRJ uzeo stotine miliona deviza i pobjegao u Izrael, odakle je optužio srpsku i crnogorsku vladu za kriminalne radnje, a predsjednika crnogorske Vlade, Mila Đukanovića, da je lično umiješan u mnoge kriminalne transakcije – pranje novca i slično. Gazda Jezda je iz Izraela priprijetio premijeru Đukanoviću i sličnima da će najmiti ubice koji će ih likvidirati. Istina je da je Milo Đukanović odmah otišao u bolnicu, naglo mu je pozlilo, navodno je došlo do ozbiljnih kardiovaskularnih tegoba! Talijanska “Republika” piše i o mogućem crnogorskom separatizmu, citira izjavu Miodraga Vukmanovića, poznatog crnogorskog opozicionog novinara i jednog od prvaka Liberalnog saveza Crne Gore “da bi se do suverene Crne Gore lakše i brže došlo kada bi nam Rim politički pomogao”. “Republika” svoje bavljenje Crnom Gorom završava izjavom crnogorskog ministra inostranih poslova, gospodina Miodraga Lekića, koji kaže: “Kad su Crnogorci glasovali da ostanu u Federaciji, ona je tada podrazumijevala i Bosnu i Makedoniju. Mi smo tada izabrali Jugoslaviju, a ne Veliku Srbiju, a ako će budućnost značiti rat, možemo referendumom Beograd poslati k vragu”. Prilično je to naivno, gospodine Lekiću. Pučisti Bulatović, Marović, Žižić i njihovi sljedbenici, već gotovo pune tri godine pripremaju crnogorski narod da mu “života nije bez Srbije”, da treba biti odan Miloševiću i Beogradu, a ne da Beograd u jednom trenutku “treba poslati k vragu”, što svakako treba, ako mislimo imati Crnu Goru. Do toga će procesa svakako doći, ali ne zaslugom onih koji su srušili Crnu Goru i uvjeravali Crnogorce da im je Crnogorac ime, a Srbin prezime. To su radili oni čiji ste vi, gospodine Lekiću, danas ministar i inostrani potrčko. Slušao sam vas, prije neko veče, kako uz vašeg šefa Bulatovića govorite franscuskim i ostalim novinarima na pariskoj konferenciji za štampu o nekakavoj, po vama mogućoj, “reintegraciji Jugoslavije”, o “savezu suverenih država” i još niz prigodnih floskula namijenjenih ušima francuskih i ostalih jugonostalgičara. Nije baš shvatljivo, gospodine Lekiću, da vi kao ministar inostranih poslova Crne Gore govorite o “reintegraciji Jugoslavije”, nakon dvjesta hiljada žrtava u BiH i Hrvatskoj, oko milion izgnanika i tolikog etničkog čišćenja koje su učinili jugoslovenska srpsko-crnogorska vojska i tolike srpske i crnogorske paravojne četničke organizacije, odnosno formacije! To je, mislim na vaš pariški jugo-apel, ili nedopustiva diplomatska infantilnost, svojstvena Crnogorcima, ili vrhunska zaslijepljenost već nepostojećim i toliko omraženim jugoslovenstvom! Mislio sam, gospodine Lekiću, da vas je svojevremeno Marko Špadijer učio autentičnom crnogorstvu i određenoj političkoj mudrosti. Izgleda da je na vas, na žalost, veći uticaj izvršio vaš mitomanski i srbofilsko-bukački tast, Drago Vučinić, degutantno trešteći govornik na svim mitinzima Miloševićevog populizma. Ništa, moj gospodine Lekiću, od vaše reintegrisane Jugoslavije, a plašim se da će u toj “crnogorskoj” strategiji vaših šefova-pučista najmanje biti Crne Gore, ili je uopšte neće biti. Vi ćete, poštovani gospodine Lekiću, u tom slučaju ispasti crnogorski klovn koji je u inozemstvu govorio crnogorskim jezikom, a u Crnoj Gori samo srpskim i to s požarevačkim naglaskom. Suverena Crna Gora je težnja, a moguće i ostvarenje, onih koji nikada i ni u čemu nijesu paktirali s grobarima Crne Gore i crnogorstva – Momirom Bulatovićem, Žižićem i Miloševićevim pučistima, koji su Crnu Goru doveli do takvih sramota i poniženja od kojih će se moći oporaviti samo radikalnim zahvatima i zaokretima, a to je proglašenje suverene crnogorske države! Vaše gazde i vi, gospodine Lekiću, tako što ne možete uraditi – ruke su vam isuviše u anticrnogorskom tijestu sa velikosrpskim kvasom!

8. IV 1993.

Javio mi se telefonom Ognjen Radulović, Crnogorac, živi u Beogradu, po struci sociolog. Znam ga, bio je jednom ili dvaput kod mene u Podgorici. “Monitor” mu je u nastavcima objavljivao prilično interesantnu dokumentarnu prozu “Lovćene, kućo moja”. Ta je njegova proza bila mnogo interesantnija dok ju je on usmeno prepričavao, nego kad se pročita. Ognjen Radulović je već postao član Crnogorskog P.E.N. centra. Došao je u Zagreb, odsio je kod Strahinje Marovića, sekretara društva “Montenegro”. Gospodin Radulović je u Zagrebu da organizuje štampanje nekih knjiga akademika Pavla Mijovića, predsjednika Crnogorskog P.E.N-a, i nekog njegovog – Radulovićevog romana prevedenog na engleski jezik. U tome mu svesrdno pomažu Pavle Spasić i Strahinja Marović. Spasić i Marović su se postavili kao veza između Crnogorskog i Hrvatskog P.E.N-a. Oni rade i oko štampanja Mijovićevih i Radulovićevih knjiga. Ko to finansira? Ognjen Radulović na takva pitanja odgovara užimanjem ramena i kaže da oko tih knjiga rade “čika Strajo (Strahinja Marović) i čika Pajo (Pavle Spasić)”. Koliko znam, kažem Raduloviću, Pajo i Strajo nijesu članovi Crnogorskog P.E.N-a. Pitam Radulovića zašto o svim tim akcijama i štampanju knjiga za Crnogorski P.E.N., nijesam obaviješten, a ja sam osnivač i potpredsjednik Crnogorskog P.E.N-a? “Nijeste više, čika Jevreme” – uskoči Ognjen taj Radulović da me obraduje. “Istekao vam je mandat, čika Jevreme” – zna Ognjen sve. Meni malo čudno da me kolega pisac, i to član P.E.N-a, oslovljava s “čika Jevreme”. Morao sam mog nešto mlađeg kolegu Ognjena upozoriti da mi se ne obraća tako kako mi se obraća. Meni se s “čika Jevreme” mogu obraćati samo moji sinovci Milutin, Relja, Andrej, Ognjen, Sergej, Saša, Novica i Vladimir, a nikako moj mlađi kolega pisac, i to još član Crnogorskog P.E.N-a, nedavno učlanjen. “Izvinite, čika Jevreme, ja to onako iz poštovanja” – opet me kolega Radulović “čika” i “začikava”. Dobro, dobro, gospodine Raduloviću, vidim ja da ste vi mlad i patrijarhalan čovjek, ali se članovi P.E.N-a međusobno tako ne oslovljavaju. “Čika Strajo i čika Pajo se ne ljute kad im se tako obraćam” – nejasno gospodinu Raduloviću zašto se ja ljutim kad se “čika Pajo i čika Strajo” ne ljute. Znam, gospodine Raduloviću, “čika Pajo i čika Strajo” se ne ljute, oni su divni ljudi, fino vaspitani, rade oko štampanja i finansiranja Mijovićevih i vaših knjiga, ali, koliko ja znam, nijesu članovi P.E.N-a, ukoliko nijesu primljeni u mome odsustvu, kao vi. “Ja i čika Pavla Mijovića oslovljavam s čika Pavle, čika Jevreme” – ne odustaje mladi gospodin i 

ovac Radulović. Nije ni to u redu, gospodine Raduloviću, ali ako akademiku Mijoviću ne smeta vi samo nastavite. “U redu, čika Jevreme, ja ću vas na Kongresu P.E.N-a oslovljavati i obraćati vam se s gospodine Jevreme ili kolega” – konačno gospodin Radulović pristade da ja za njega nijesam čika već gospodin i za njega i za svakoga.
Ne znam suštinski ništa o ovom Ognjenu Raduloviću. Vidim samo da je neko dosta smušeno i poslušno Mijovićevo čeljade, a kako je i zašto postao član P.E.N-a? – to, valjda, niko osim Mijovića ne zna. Treba Pavlu nakakav potrčko, što li!
U daljem razgovoru gospodin Ognjen Radulović mi kaže da je on član delegacije Crnogorskog P.E.N-a za 59. kongres Međunarodnog P.E.N-a, koji se trebao održati u Dubrovniku, ali je prije neki dan održavanje Kongresa premješteno na Hvar. Gospodin Radulović mi ne kaže da li sam ja, kao osnivač Crnogorskog P.E.N-a član crnogorske delegacije. On samo spominje sebe i akademika Mijovića kao delegaciju (tipično crnogorski)! Kolega Radulović mi kaže da je donio i juče, uz pomoć čika Paja i čika Straja, predao u štampu tri knjige koje bi trebalo da se pojave do Kongresa. Jedna od tih knjiga, ili knjižica, je i nekakva Antologija o Dubrovniku! Kakva antologija, ko ju je pravio, o čemu se sve tu radi, kakvi su i čiji tekstovi unutra, gospodin Radulović nije našao za potrebno da me detaljnije upozna. Čudan neki član Crnogorskog P.E.N-a ovaj gospodin Ognjen Radulović. Za njega je Crnogorski P.E.N. “čika Pavle Mijović” i on! U meni se poče odmotavati neko klupko pitanja o Crnogorskom P.E.N-u i ovom čovjeku: Član jednog nacionalnig P.E.N-a bez ijedne knjige! Čiji je gospodin Radulović kadar? Mora da je Mijovićev.

Knjige su prošle carinu tek kad je to odobrio neko iz Beograda


Nije Crnogorski P.E.N., bogamu, Crnogorska akademija nauka i umjetnostu – CANU takozvana, da se u nju, može učlaniti svako ko govori jedan strani jezik i negira Crnu Goru i crnogorsku naciju. Za Crnogorski P.E.N. su obrnuti kriteriji: izgleda da njegov član može postati svako ko se osjeća Crnogorcem, znanje stranog jezika nije obavezno, a gospodin Radulović dobro govori engleski, čak je i jedan svoj rukopis, prozu neku kraću od stotinjak strana, preveo na engleski. Čika Strajo i čika Pajo će mu tu knjigu štampati za Kongres P.E.N-a, a juče ju je donio. Ne daj Bože da Crnogoraca u Crnoj Gori ima koliko i članova Crnogorskog P.E.N-a! Valjda ima nešto više, mnogo više. Ko je ovaj Ognjen Radulović i čiji je on kadar u P.E.N-u? Neke službe ili zaista nepromišljenih postupaka crmnički inatnog i u nekim stvarima posve nekompemtentnog Pavla Mijovića?! Ko je ovlastio Pavla Mijovića da pravi nekakvu Antologiju o Dubrovniku? Ne vjerujem da je to uradila uprava crnogorskog P.E.N. centra. Mijović je inače poznat kao svojeglav čovjek. U toj svojoj svojeglavosti zna biti i veoma neprijatan, nijesu mu strani ni nepromišljeni potezi. Biće da je ta Antologija njegova lična inicijativa, tako će ispasti i njegova lična i nekopetentna glupost! Pavle je nezgodan čovjek: izvan svoje profesije je posve nekompetentan za mnoge stvari koje svojevoljno poduzima potcjenjujući crnogorske pisce u P.E.N-u!
Gospodinu Slobodanu Prosperovu Novaku, predsjedniku hrvatskog P.E.N-a sam, prije neki dan, rekao da na Kongres mogu ići samo kao član delegacije Crnogorskog P.E.N-a. Ako tako ne bude, ne bih ni išao.

9. IV 1993.

Balša je jutros u 6h otišao na autobus. Oprostili smo se šuteći i dugo gledajući jedan drugog u oči. Nijesam zaplakao zbog njega, a ni on zbog mene, iako su nam i jednom i drugom oči bile pune suza. Otpratio sam ga do lifta u hodniku i s vrata rekao: Srećno, sine moj! Romeo Kasak odveo ga je na autobusni Kolodvor, ubacio torbe u autobus, našao mu mjesto i sačekao da autobus krene. I Romeu je teško pao rastanak s Balšom, sprijateljili su se: Romeo je dobar momak, tih i vaspitan, svoj posao obavlja visoko profesionalno i s dušom.
Balša je otišao. Kako će proći tu njihovu jugoslovensku granicu? Samo sam o tome razmišljao danas ma gdje bio. Drago mi je što sam bio uzvanik na uskršnjem ručku gospodina Petra Jozelića, poznatog zagrebačkog obrtnika. Ručak je priređen u hotelu “Plava laguna”. Bilo je preko stotinu gostiju. Sa mnom su bili Momčilo Pavlićević i Predrag Jošanović Peđa. Naravno, i Romeo Kasak. Sreo sam se s divnim ljudima, poznatim ličnostima iz javnog života, nekada i sada: Mladenom Delićem, Bićem Mladinićem, Pohlepovićem, nekim bivšim i današnjim političarima. Jeo se dobro pripremljeni bakalar, pila su se dobra vina, Momo Pavlićević i ja smo se odlučili za dingač. Ustajao sam od stola, pozdravljao se, osmjehivao, odgovarao na ona uobičajena pitanja, a i tada sam u svakom trenutku mislio samo na Balšu i granicu koju mora proći. Kako će Balša podnijeti ako ga na toj granici budu pretresali i maltretirali? Što će reći i kako će se ponašati jugo-carinici kad vide, ako vide, onoliko knjiga objavljenih u Zagrebu. Mogu ga na toj granici pretući. Tamo carinici i policajci često premlaćuju putnike, mogu ga uhapsiti pod optužbom da u SRJ unosi propagandni materijal, imaju oni i takav zakon. U Balšinom je prtljagu i dvadeset primjeraka “Monigrena” i nekoliko primjeraka “Komitskih balada” – za njih je sve to propagandni materijal!
Nakon ručka sam došao u moju garsonijeru, okupao se i legao – ne da spavam već da strepim, strahujem, zamišljam carinike i policajce kako maltretiraju Balšu. Riješio sam da ne ustajem dok mi neka veza iz Italije, Slovenije ili Njemačke ne javi da li je i kako Balša prošao granicu. Za dugo ništa, niotkuda nikakvog glasa. Već sam bio u najcrnjim slutnjama, u groznim kombinacijama i slikama, u jezivom košmaru, kada je negdje oko 22 h zazvonio telefon, javio se čovjek iz Tetova, iz Makedonije, Musliman iz Plava, rođak mog dobrog prijatelja, pobratima, Ferida Šarkinovića, Plavljanina, i saopštio mi da je Balša na granici tri cijela sata zadržan i detaljno pretresan: na kraju je pušten i ništa mu nijesu uzeli, noćiće u Subotici kod Rada Milovića, Damjanovog druga i Balšinog prijatelja. Dakle, moje su se crne slutnje samo djelimično obistinile: zadržan je tri cijele ure, do gole kože pretresen, ali mu ništa nije oduzeto! Čudno. Kako je moj Balša sve to maltretiranje podnio, saznaću kada ponovo budemo zajedno, ako se to ikada više desi. Nije valjda onaj naš ranojutarnji rastanak, ono dugo gledanje u oči, ona šutnja, bilo i naše posljednje viđenje! Gospode, samo to ne!
Kako će se Balša sjutra snaći, kako će s onolikim torbama putovati od Subotice do Beograda, to jeste do aerodroma odakle će avionom u Podgoricu. Ako sam zapamtio, avion ima u 14h.
Kad se radi o Balši ja, izgleda, ne mogu a da ne strijepim i plašim se za njega. Čini mi se da sam još od dana njegovog rođenja, bilo je kišovito jutro, uplašen za njega, za njegovo zdravlje, sudbinu i sve što ga može u životu zadesiti, ili što ga čeka. Mnogo sam vezan za oba moja sina; za Balšu me od operacije i bolesti, koju je pobijedio, veže i ona čudna nit zajedničke patnje (tih sam dana bio danonoćno uz njega) i otpora smrti, koja je bila toliko blizu. Ne da mi se da budem uz svoje sinove kada su već odrasli ljudi i kada su potrebniji oni meni nego ja njima. S Damjanom sam vezan istom niti kao i s Balšom. Na sreću, s Damjanom nijesam prošao sve ono što sam s Balšom morao. Tri sam mjeseca, dolazeći kod Balše na Institut za tuberkulozu i plućne bolesti, svako jutro prolazio pored mrtvačnice, koja se nalazi na ulazu u kompleks beogradskih bolnica, i mislio je li moj Balša u svojoj bolesničkoj sobi ili u toj kapelici…

10. IV 1993.

Preko Njemačke sam, od našeg prijatelja Milivoja Krkeljića Perovana, dobio obavijest da je Balša došao kući i sve ono što je iz Zagreba ponio u Podgoricu je donio. Na granici su ga detaljno pretresali. Morali su od Beograda da traže odobrenje da ga s toliko knjiga propuste. I, za čudo, iz Beograda su dobili nalog da može unijeti u Jugoslaviju sve te knjige što su kod njega nađene. Uz knjige Balša je imao kod sebe i nešto deviza – 500 DM koje je sponzor Milutin Drljević poslao kao dio honorara dr Danilu Radojeviću, priređivaču izabranih spisa dr Sekule Drljevića. Uz taj novac Balša je imao i nešto svojih DM – dobio je honorar za knjigu od Miroslava Špoljara, izdavača njegove knjige, nešto su ga častili moji prijatelji, a nešto malo sam i ja poslao. Kad su ga već tako dugo i detaljno pretresali, nije mi jasno kako je pronio taj novac? Uz novac je u njegovom prtljagu bilo i nekoliko veoma škakljivih, hoću reći zanimljivih materijala: nekoliko tekstova Žarka Radovića za objavljivanje u “Liberalu” i “Monitoru”, iz Radovićeve knjige SMRT DOLAZI IZ BEOGRADA, koja je već kod izdavača. Žarko Radović je Crnogorac, jedna od najdragocjenijih ličnosti među Crnogorcima u dijaspori, bivši kapetan bojnog broda u bivšoj mornarici bivše Jugoalavije. Među prvim višim oficirima je izašao iz JNA i počeo kao vojni komentator “Slobodne Dalmacije” da piše protiv nekih stanja u njoj. Prvi je ukazao na agresorsku koncepciju rata koja se već razrađivala u nekim odjeljenjima Generalštaba JNA.

11. IV 1993.

Još sam od ranog djetinjstva mislio da je Uskrs možda najljepši, najživotniji hrišćanski blagdan. Ovogodišnji katolički Uskrs u Hrvatskoj proslavljen je s puno radosti, iskrenosti i ljubavi za život, pogotovo kod onog dijela pučanstva koji sve više osjeća, i dostojanstveno ih podnosi, velike tegobe ovog užasnog rata. Taj se dio pučanstva najiskrenije radovao uskršnjim svečanostima, u njima ozareno učestvovao, iskreno se nadajući da će ovo biti posljednji ratni Uskrs u Hrvatskoj. Plašim se da neće, da rat, zahvaljujući i njegovim generalima, uzima takvog maha da ima sve izglede da preraste u opštebalkanski rat!

***

Danas su avioni NATO-pakta počeli da dežuraju nad Bosnom i Hercegovinom. Nije to, valjda, neka igra NATO-pakta, već se, ipak, negdje priprema i eventualno zaustavljanje srpske agresije. Srbi više nemaju potrebe da avionima tuku ciljeve u BiH, za to su im dovoljni i svrsishodniji topovi, a oni ih imaju dosta. Sigurno je da stručnjaci i stratezi u NATO-u znaju da Srbi više u BiH ne moraju koristiti avijaciju. Jasno je i Srbima i svakome da su avioni NATO-pakta tu iz nekih drugih, veoma važnih i mnogo bitnih, razloga, čija će učinkovitost biti od velike koristi za neke buduće akcije i poteze NATO-pakta na Balkanu. Nastupajući dani će biti dosta uzbudljivi.

12. IV 1993.

Oko Kongresa P.E.N-a sve je raštimano, i ovdje i svuda. Crnogorski P.E.N. još nije poslao spisak svoje delegacije. U Hrvatskom se P.E.N-u, danas sam bio tamo, još ne zna koje zemlje dolaze, koje ne dolaze. Definitivno se zna da će se u Dubrovniku boraviti samo jedan dan, i to izletnički. Poslao sam fax, preko Milana, Crnogorskom P.E.N-u i javio im da u Hrvatskom P.E.N-u još ne znaju ko iz Crnogorskog P.E.N-a dolazi i gdje ih treba očekivati – u Zagrebu ili na Hvaru! Preko Ljubljane sam dobio odgovor da je Pavle Mijović, predsjednik Crnogorskog P.E.N-a, sve zapetljao, sve uzeo u svoje ruke, a osamdeset mu je godina.


Meni se nema što opraštati ja sam taj koji treba da oprosti


Gospodin Mijović otkad je u P.E.N-u (crnogorskom) sve radi na svoju ruku i kako on misli da treba, ni sa kim se ne konsultuje, a inače je, po prirodi, svojeglav i mnogo prgav čovjek. Dok sam bio u Crnoj Gori, kao potpredsjednik Crnogorskog P.E.N-a često sam se znao, na sjednicama, grdno posvaditi s gospodinom Mijovićem zbog njegovih svojeglavih i samovoljnih poteza. Poznato je da akademik Mijović nikada i ni sa kim nije mogao sarađivati. Niko ne zna iz Crnogorskog P.E.N-a kuda će Pavle ići, iz kojeg će pravca stići u Zagreb ili na Hvar. Crnogorska delegacija još ne zna hoće li ići preko Debelog brijega ili preko Mađarske na Zagreb. Gospodin Ognjen Radulović, što se prije neki dan pojavio u Zagrebu i donio da pod hitno odštampa nekoliko knjiga za Crnogorski P.E.N., izgleda da je samo Mijovićev predstavnik, a ne i Crnogorskog P.E.N-a. I on, kao i akademik Mijović, živi i radi u Beogradu. To je ono što nesrećni Crnogorci još ne mogu da shvate: Onaj koji bilo čime u Crnoj Gori rukovodi mora u Crnoj Gori i živjeti! Eto, čak se i Crnogorskim P.E.N-om upravlja iz Beograda! Upravljanje iz Beograda je Crnu Goru dovelo do ovoga gdje je i što je sada, a nigdje nije i ništa nije do najobičnija sluškinja beogradska, južna ispostava terazijskih dahija i hiljadugodišnji trn u velikosrpskom oku svih srpskih zavojevača od velikog župana Stevana Nemanje do vožda i firera Slobodana Miloševića!

13. IV 1993.

“Polis”, podgorički list, objavio intervju sa mnom. Gospođica Zorica Tajić, zvana Tajči, glavna urednica “Polisa” i njeni šovenski lektori su svuda u mome intervjuu veliko muslimansko M prepravili na malo, to jest Muslimane u muslimane! I to, svakako, spada u veliko novinarsko beščašće sadašnjeg novinarstva u Crnoj Gori. Gospođica Tajči, to jest Tajić, iz mog je teksta izbacila sva ona mjesta koja su govorila o amoralnosti i kriminalnim radnjama nekih tobožnjih pisaca.
Intervju se u “Polisu” pojavio pod naslovom uzetim iz mog odgovora: TAMO MI JE SVE ŠTO IMAM. Taj dio teksta je samo djelimično objavljen, zato ga integralno unosim u Dnevnik:
“Da li bih se želio vratiti onamo ili tamo gdje jedino postojim? Za taj povratak živim, pišem, stradam, sanjam ružne snove i poneki lijepi, samujem, patim, borim se, vjerujem u čuda, a čuda su oni Crnogorci koji će ginuti za Crnu Goru. Delijama i burazerima treba da bude jasno da će biti i takvih Crnogoraca, i to dosta. Među njima su i dva moja sina, supruga, ostarjela majka, moja Gorka Dukljanka, petoro braće, osamnaest sinovaca i sinovica, ili bratanića i bratanični, odnosno sestrića, nažalost, sestrični nemam. Tu su hiljade, nadam se i desetine hiljada, može i tisuća, mojih prijatelja saboraca, mučenika, cijeli Liberalni savez Crne Gore i Rakčevićevi socijaldemokrati. Kada to, za sada, obdanište crnogorstva, taj dukljanski dječji vrtić, stasa i krene da traži i otima Crnu Goru, da je iznova stvara – biće Crne Gore! Znam, biće i krvi, a kada smo to mi išta dobili ili zadobili bez krvi, naše i onih drugih?
Da li bih se želio vratiti? Tamo mi je sve što imam: Duklja, groblje, stara kuća – kula, kiša koju molitvama prizivam kada po naški, po dukljanski zasuši. Tamo su mi vinogradi grozdni, oni crnački, crmnički, berski, doljanski, godinjski, drušićki, riječki, primorski, pa i oni trinaestojulski. Sve mi je tamo. Tamo mi je i sveta obaveza da jednom, a zna se i zbog čega i zbog koga, kleknem na Debelom brijegu pred Konavlima i Konavljanima, pred Dubrovnikom i Dubrovčanima, da na okrvavljenim koljenima dokoljenam, dopješačim, a ne dopuzim, do nasred Grude u Konavlima i tu zatražim oprost za okaljano ime crnogorsko.
To jednom moramo uraditi moji prijatelji Dukljani, dukljanski pjesnici, filozofi, pitur majstori, zvjezdoznanci, Lovćenski stražari, crnogorski oficijeri – stotinaši, komandijeri, kapetani, brigadiri i divizijari buduće crnogorske narodne i stojeće vojske Suverene Crne Gore, može i Kraljevine, a može i Republike, neka narod odluči. Tu su i ljudi Lelestve, tu sam i ja. Moramo to uraditi ili ćemo stariti u tuđini i biti sahranjivani na grobljima za prognanike, izbjeglice i beskućnike. Beskućnici su i bezgrobnici. Nikada niko nije čuo da neko ima kuću a nema groblje, ili da neko ima groblje a nema kuću, kućište, suvotu kakvu gdje su njegovi, davno prije njega, oganj propirili i naložili…
Uslova za moj povratak nema, nikoga ja ne uslovljavam. Meni se nema što opraštati, nijesam ja ratni zločinac, ja sam taj koji oprašta. Tražim samo da skinu onu sramnu optužnicu i potjernicu, koje su ih pokazale svijetu u pravom pučističkom i policijsko-vojnom svjetlu, odnosno tami! Jedini je uslov da kakve četničke hulje ne pucaju u mene dok se ne naspavam u onom djedovom krevetu (iz kojeg sam pobjegao od njihovih specijalaca), dok Kaća ne napravi, ne zgotovi, ručak za prijatelje, dok mi Gorka Dukljanka ne ispriča sve svoje suze i snove, dok mi sinovi ne otkriju ko ih je sve i kako mučio i nazivao “ustaškim” sinovima , dok nekim četničkim jajarama iz UKCG, (gdje mi je nažalost i jedan rođeni brat!) nekim četničkim oružnicima javno ne kažem sve što o njima znam, dok makar dva moja prava i uvažena, neprijatelja ne pročitaju “Monigrene”, dok ne danim i noćim na Cetinju, dok ne odem u Bar i zahvalim prijateljima za sve ono ljudsko i spasilačko, dok… dok… a onda neka pucaju hulje i huljice kad hoće i gdje hoće, meni će takva smrt omogućiti, biti utočište, da ljepše i duže živim. Uostalom, takvi su pomahnitali mrzitelji pucali u Lorku, Viktora Jaru, Ivana Gorana Kovačića, Ziju Dizdarevića i 1991. u Vukovaru ubili pjesnika Sinišu Glavaševića. Sve sam rekao. Njih će moja literatura i literatura crnogorskih pisaca progoniti i optuživati, prokazati ih budućnosti i budućima kao čudovišta! To su jedini moji uslovi.”

***

Čitavog sam se dana čudno osjećao: sve je u meni povremeno podrhtavalo. Dva puta sam uzimao lexilium od po tri miligrama. Mora da više ne mogu de podnesim ove svakodnevne vijesti o srpskim zločinima nad muslimanskim življem u opkoljenoj Srebrenici: danas su srpski vojnici ubili 62 osobe među kojima je bilo šesnaestoro djece! U Sarajevu su srpski snajperisti ubili pet civila, među kojima i djevojčicu od 12 godina. Dokle sve ovo, Bože?! Evo u današnjem “Vremenu” izjava nekadašnjeg pjesnika Todora Dutine, sadašnjeg Karadžićevog ministra na Palama: “Držim da ratovi, ako su već neizbježni, treba da budu osvajački”. Kuku, Todore!

14. IV 1993.

Jedan od najružnijih dana u posljednje vrijeme, мada je lijepih dana toliko malo, ili ih uopšte nema. Za prljavu ružnoću današnjeg dana kriv je akademik Pavle Mijović, predsjednik Crnogorskog P.E.N-a, čiji sam ja donedavno bio potpredsjednik. Znao sam, svi smo u Crnogorskom P.E.N-u znali, da je gospodin Mijović težak čovjek, nepodnošljiv čak u nekim trenucima, da je s njim gotovo nemoguće raditi i komunicirati, ako o svemu ne misliš kao on. Na sjednicama Crnogorskog P.E.N-a, još dok smo bili u osnivanju i fazi priznavanja, često smo se sukobljavali: akademik Mijović iako je arheolog, htio je da ima potonju riječ o svemu, pa i kad je riječ o literaturi, još uže poeziji, da i to bude samo njegova kompetentnost, мada o poeziji gotovo ništa nije znao. Za njega su najveći pjesnici bili Janko Đonović i Dušan Kostić! Trpjeli smo ga, bio je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, tamo se žestoko zalagao, borio se za crnogorsku orijentaciju u Akademiji. I za priznavanje našeg P.E.N-a, zajedno smo bili u Beču, dosta je učinio. Borili smo se, što se ono kaže, rame uz rame i prije Beča i u Beču. Doduše, u prvim danima osnivanja Crnogorskog P.E.N-a njega nigdje nije bilo. Pristupio nam je nešto kasnije.
Nažalost, u svim radnim i debatnim situacijama dolazila je do izražaja ona za njega tako karakteristična mentalitetska uskogrudost, netrpeljivost sagovornika, ideološka (staljinistička) arogantnost nosioca Partizanske spomenice 1941. i surova komunistička jednoumnost, uz sve to ide i njegova bolesna ambicija, prilična gramzivost i autokratska privatizacija svakog položaja, funkcije i mentorstva. Sve se to, gospodinu Mijoviću, moralo tolerisati u fazi borbe za priznavanje Crnogorskog P.E.N-a i situaciji u kakvoj se januarskim pučem 1989. godine našla Crna Gora.
Već sedamnaest mjeseci, otkad sam u emigraciji, izuzev ono u Beču, s gospodinom Mijovićem nijesam imao nikakvih kontakata. On se nije potrudio da sa mnom kao emigrantom i potpredsjednikom Crnogorskog P.E.N-a uspostavi vezu, nazove me, podrži, zainteresuje se kako živim i od čega, a cijelo to vrijeme je komunicirao i održavao tijesne veze, kada mu je trebalo, sa nekim zagrebačkim Crnogorcima iz društva “Montenegro”, kako bi mu pomogli da štampa neka tri njegova rukopisa, gdje ima i dobrih (stručnih) tekstova, ali ima i njegovih staračko mudroslovnih meditacija i prilično senilnih razgovora s jednim svojim časnim vršnjakom, koji nikada nije bio komunistička perjanica kao što je to bio akademik Mijović, iako stradalnik s Golog otoka. Dakle, gospodin Mijović nije ništa, ama baš ništa, poduzeo kako bi olakšao emigrantsku situaciju svom potpredsjedniku i kolegi iz P.E.N-a. Nikada i nigdje javno, Pavle Mijović, nije postavio pitanje moga povratka u Crnu Goru, a to je bio dužan, čak morao da učini kao predsjednik P.E.N-a: na to ga je obavezivala i Povelja P.E.N-a.


Američki izvještaj je precizan gospoda Ameri sve dobro znaju


17. IV 1993.

Posjetili me Zrinko i Kate Klarić. Bili su u Konavlima nedjelju dana, Katini žive u selu Poljicima, koje jeste opljačkano, ali nije popaljeno i razrušeno. Njihovi su utisci više nego zabrinjavajući: u konavoskom je kraju došlo do opšte depresije većine stanovništva. Narod je obezvoljio, izgubio onu neophodnu energiju bez koje se ništa srušeno ne može popraviti, dovesti u pređašnje stanje. Ljudi su u Konavlima, tek kad su se vratili, u potpunosti shvatili što se desilo s njihovim domovima, imanjem i svim dobrima koja su imali, a Konavljani su bili veoma imućni, radni, znali su da žive za svoj dom i uživaju u ljepoti i toplini svoga doma. Kad su se vratili, vidjeli su i shvatili što su im od domova, imanja, dobara i svega učinili vjekovima prvi susjedi, nekadašnji prijatelji i po mnogo čemu bliski i slični ljudi. Mnogo iznad pogođenosti uništenjem i pljačkanjem materijalnih dobara kod Konavljana ovog trenutka ide tragično osjećanje gubljenja vjere i totalnog razočarenja u ljude s kojima su do ovog rata zlo i dobro dijelili. Konavljanin, iako danas stoji nad svojim razrušenim i popljačkanim domom, ne može da shvati da mu je sve to uradio njegov prvi susjed Crnogorac!
Kate i Zrinko mi pričaju da je obični konavoski čovjek toliko ogorčen, s pravom, da više ne može ni zamisliti da bi crnogorska noga mogla stati na konavosku zemlju i proći Konavlima. To su ona stanja kada duboko povrijeđeni, materijalno uništeni, ratom razoreni čovjek sadašnje stanje svoje svijesti i svojih osjećanja, svoje ogorčenosti, projektuje i doživljava kao trajno stanje i osjećanje čak i svog potomstva. Mržnja prema Crnogorcima, ogorčenost vandalizmom onih nekoliko hiljada dragovoljaca i rezervista, pljačkaša i razbojnika, pala je na cijeli jedan narod i sve njegove etičke i istorijske vrijednosti.
Klarići su ovih dana u Konavlima doživjeli da i oni idu u sklonište. Ona sumanuta trebinjska protuva, kamiondžija Vučurović i njegova razbojnička vojska, granatirali su Konavle – na udaru je bila Gruda kao centar Konavala. Kate mi je donijela dva gelera od granate koja je pala na Grudu. Zadržao sam ih kao groznu uspomenu, a i dokumenat, iz dana kada su hercegovački četnici i crnogorski mitomani, pljačkaši i razbojnici razarali sve što bi im moglo biti prepreka za stvaranje Velike Srbije.
O srpsko-crnogorskom fašizmu se već i u Evropi govori, a i u Americi, ali još uvijek ne dovoljno i s kompetentnim činjenicama. Čak se ni u Hrvatskoj dovoljno jasno i argumentirano ne govori o sve vidljivijem srpskom fašizmu ne djelu. Trenutno u Republici Hrvatskoj o srpskom fašizmu na djelu govore mnogo više intekektualci nego političari. Da li ima nagovještaja pojave fašizma i u Hrvatskoj? Za sada je na taj upit prilično lako odgovoriti: fašizma zaista nema, ali je pojave fašističkih simbola bilo kod neznatnog broja mladih desničarskih ekstremista, ali više u jednom folklornom smislu i značenju. Čvrsto vjerujem da neofašizam u Hrvatskoj neće proći. Takvih tendencija u javnom životu i nema. U Hrvatskoj je antifašizam okosnica demokratske Hrvatske, bez obzira na to što bi neke periferne ličnosti i dio pravaša i krajnjih desničara u nekim situacijama rado preferirali ustaštvo kao meandar fašizma!

24. IV 1993.

Balšino pismo mi je dobro -došlo, obradovalo me je, pored ostalog i što je jezgrovito i veoma informativno.
“Najdraži naš, moram da budem što koncizniji, jer o snazi naše ljubavi sve znaš… Ovdje je sve u očekivanju nove sjednice Republičke skupštine. Sudeći po podijeljenim materijalima doći će do nužnog raslojavanja i određenijeg izjašnjavanja o najbitnijim pitanjima. Glavne akcente ću ti blagovremeno javljati. Pokloni su kod svih, ali baš kod svih, izazvali pravo oduševljenje. Slavko je bio dirnut, Marina do suza. Zahvalili su ti po hiljadu puta. S Kaćom, Damjanom i Sašom bilo je isto. I sa svima drugima. Nebojša Redžić je bio srećan kao dijete. Zahvaljuje. Svi su zahvalni što si ih se sjetio na ovaj način. Novci su (500 DM – predujam honorara za izbor i predgovor Izabranih spisa dr Sekule Drljevića – primjedba J.B.) predati dr Danilu Radojeviću. Presrećni su, došlo je kao spasonosno. Danilo je “svome bratu Jevremu” zahvalio na “bratskoj brizi i pažnji na kakvu ni od koga nije navikao.
Ono u posljednjem “Monitoru” je zvanični izvještaj usvojen od američke Vlade, a sačinjen u Stejt departmentu, iliti Ministarstvu inozemnih poslova. “Monitor” je objavio odlomke iz Izvještaja. Objavljen je i odlomak gdje je najkraće saopšten tvoj slučaj. Veoma, veoma precizno. Gospoda Ameri sve znaju… Odjeci tvojih intervjua u “Liberalu” i “Polisu” su preko svakog očekivanja. Glavna su tema razgovora u mnogim društvima. Posebno je odjeknuo gest “Polisa” kao politički gest par ekselans. Imamo fotografije iz sale Skupštine Crne Gore kad je izašao “Liberal”… Svi poslanici čitaju tvoj intervju, a lijepo se vidi tvoja fotografija, a ispod potpis: “Oči u oči – Novak Kilibarda oči u oči s Jevremom Brkovićem…”
Moje putovanje!!! Moje granične muke. U Subotici je carinik začeprkao po mojoj torbi i izvukao jedan od onih primjeraka moje knjige, što ste ih ti i Nada utrpali silom. Pročitavši ime i prezime, prepoznavši me na fotosu, odmah me upitao – Jeste li vi sin Jevrema Brkovića? – Da, naravno, odgovorio sam cariniku. – E, onda vi nijeste slučaj za carinu nego za policiju – saopštio mi je gospodin carinik. Nakon toga su mi sve torbe u policiju prenijeli i preturili ih, detaljno. Slali su faxove negdje i dugo telefonirali. Nakon dva sata su me pozvali i saopštili mi da mogu ići. Ništa mi nijesu uzeli. Odnekud su upozoreni da je bolje ako me ne očerupaju… Jer po nekom njihovom zakonu, od jedne knjige mogu se prenijeti najviše tri primjerka, ali, mi, ipak, nijesu ništa uzeli… A kako su meni izgledala ta dva sata, nema potrebe da ti opisujem. Ostalo je bilo sve u redu. To je u najkraćem. Ovih dana očekujem mnogo značajna zbivanja, i nove izvještaje… Moram sve da ti kažem na jednoj stranici, veze su loše, na fax sve ispada zabrljano…”

26. IV 1993.

Pooštrene sankcije protiv Srbije i Crne Gore stupile su na snagu. Pitanje je koliko će pooštrenje sankcija, makar bile i rigorozno sprovedene, moći da otrijezne bosanske Srbe i njihove beogradske mentore. Ne vjerujem da će pooštrenje sankcija natjerati srpske mitomane, srpske generale, srpskog nadoca Dobricu Ćosića i srpskog firera Miloševića da shvate do kakvog su pakla, opštesvjetske omraženosti doveli srpski narod.
Momir Bulatović je pristao da i ovaj smrtonosni rulet odigra na srpsku kartu, zajedno s Ćosićem i Miloševićem, kao njihov potrčko ili mali od kužine. Sada se vidi koliko je taj zaista odiozni Momir Bulatović ništavna ličnost, koliko nema kičme, dostojanstva, časti i osjećanja odgovornosti prema sopstvenom narodu, koji je unesrećio i doveo do moralne i istorijske katastrofe. Sada je bila prava situacija da se Crna Gora otkači od srpskog agresorskog šlepa koji sve više tone. Znam da je lord Oven, prije nekoliko dana, kada je posjetio Crnu Goru, rekao i crnogorskim zvaničnicima i opoziciji crnogorske orijentacije da su zakasnili, da ih nigdje nema, da se Evropi i svijetu nijesu nametnuli kao činjenica s kojom treba računati u raščišćavanju sukoba, odnosa i identiteta na teritoriji bivše Jugoslavije! Sada, čujem, Milo Đukanović pokušava da otkači Momira Bulatovića, Zorana Žižića i Peđu Bulatovića i nađe zajednički jezik s crnogorskom opozicijom koja je za suverenu Crnu Goru. Sumnjam da Crna Gora ovoga trenutka ima snage da se iščupa iz razjapljenih čeljusti Velike Srbije.

28. IV 1993.

U zagrebačkom “Vjesniku” danas je objavljen tekst Branka Vojičića: “CRNA GORA – TAOC RATNIH VELMOŽA”. Vojičić citira proglas Liberalnog saveza Crne Gore u kojem se kaže da je Crna Gora postala talac jednog suludog rata i njegovih bezobzirnih protagonista.
Danas u Podgorici zasjeda crnogorska Skupština, koja se mora izjasniti što i kuda dalje – sa Srbijom u ponor ili se svijetu obratiti i proglasiti svoj suverenitet na koji ima istorijsko i svako drugo pravo. U Beogradu su ozbiljno streknuli, iako Bulatovića i njegove pučiste u šaci drže, da Crnogorci danas ne proglase izdvajanje iz takozvane SRJ; izgleda da Beograd precjenjuje svoje vazale u Crnoj Gori, ili im ništa ne vjeruje! Nikada, ama baš nikada, Beograd i pored svih poniženja nije vjerovao Crnogorcima, pa ni onim njegovim, njima pogotovo. Ne vjeruje im ni danas iako im tutorišu u svakom pogledu i u svakoj prilici. Srbi, pa i oni najmilitantniji i najmitomanskiji, dobro znaju da Crna Gora nije Srbija, i da joj se nikada ne može sasvim vjerovati. Crnogorci to ne znaju i zato tako zaslijepljeno i sljepački trče na srpsko solilo i korito. Kad bi nesrećni Crnogorci o samima sebi i Crnoj Gori znali ono što Srbi o njima znaju, nikada ne bi došli u situaciju kakva je ova današnja.

Milošević i Ćosić dobro znaju ko je Bulatović i s kim imaju posla

Ćosić, Milošević i svi ostali iz tog velikosrpskog garašaninovskog kluba dobro znaju da Jugoslavije nema ako se Crna Gora izdvoji i da bi Dobrica Ćosić, u tom slučaju, morao da se “pokupi” iz predsjedničke fotelje; on će se, po svoj prilici, i ovako ubrzo “pokupiti”, jer svojim autoritetom nadoca Srbije smeta novom voždu, pokriva ga svestrano, tako da će i tu u srpskoj situaciji, kao toliko puta, proraditi Edipov kompleks – Oca treba ubiti! Da se Crna Gora sada izopšti iz te njihove Jugoslavije, i Milošević bi ostao kao brabonjak na krvavom srpskom cjedilu bez jugoslovenskog pokrića za sve svoje zločine. I jedan i drugi, i Milošević i Ćosić, dobro znaju ko je Bulatović i s kim imaju posla, zato ga i prizivaju i pripuštaju u Beograd samo onda kada im pred Evropom i svijetom treba nekakav jugoslovenski identitet, to jest pokriće da se ne radi o Velikoj Srbiji, već o maloj i tobože očerupanoj Jugoslaviji. Znaju oni da je Momir Bulatović čovjek straha i velikog ličnog ćara ili šićara, te mogu s njim postupati kao s olinjalom mačkom. Paranoični srpski fašista, dr Vojislav Šešelj, dobro zna ko je Momir Bulatović, da mu se u svakom susretu s Miloševićem, Ćosićem i Šešeljem tresu gaće, cvokoću zubi, znoje ruke i čelo pod tapiranom kosom i lice s takođe tapi brkovima. Intimno, Šešelj Bulatoviću zavidi samo na tom brčištu i brkovima, koje bi na njegovom ćosavom licu stvorili sliku kakvog-takvog vojvode.
Šešelj poručuje Bulatoviću: “Pomisli li samo Bulatović i gospoda da se izdvoje iz Jugoslavije, Srpska će radikalna stranka pozvati srpski narod Crne Gore na ustanak. U tom bi slučaju upotreba sile od strane jugoslovenske armije bila sasvim legalna”.
Za čovjeka zečjeg srca, za crnogorskog tresigaću Momira Bulatovića, ovakva Šešeljeva nebuloza dovoljan je prepad da odmah zadrhti i izjavi da je “Jugoslavija crnogorska sudbina” kao što je danas izjavio u crnogorskoj Skupštini i zamolio poslanike da glasaju i podrže pismo trojice – Ćosićevo, Miloševićevo i njegovo! Neki su Crnogorci, možda i većina, mislili da će njihov lukavi i kameleonski Momir Bulatović baš danas, ispod onih tapiranih brkova, pokazati Ćosiću i Miloševiću zube i reći im jasno i javno da Crna Gora neće više da tancuje u njihovom Žikinom kolu i svim onim tancaroškim tresiguzima!

29. IV 1993.

Crnogorska Skupština još zasjeda. Nikako da se izjasni i definiše sebe i svoj stav u ovoj tragičnoj situaciji za Crnu Goru i crnogorski, muslimanski, albanski i hrvatski narod u nepostojećoj Crnoj Gori. Čak se i dr Novak Kilibarda konstruktivnije i crnogorskije ponaša od Momira Bulatovića i njegovih pučista, Žižića i Marovića. Kilibarda i njegovi narodnjaci vide kuda ih vode Milošević i Ćosić i njihovo slijepo crijevo Bulatović. Slavko Perović, javio mi je novinar Luko Brailo iz Dubrovnika, podiže crnogorsku temperaturu u Skupštini, traži raspisivanje referenduma da se građani Crne Gore izjasne o svojoj sudbini; održao je dobar govor i Miodrag Vlahović, takođe liberal. Bore se liberali, dobro se drže sve partije crnogorske orijentacije.

1. V 1993.

Do atinskog će sastanka doći, i to sjutra. To je pokušaj Atine, ili Atene, da se uključi u aktualne tokove najdramatičnijih svjetskih zbivanja kao važan balkanski, i pravoslavni, činilac, pa i nekakav mentor ili meritorni evropski konsultant za najvažnija balkanska pitanja, a to je pitanje rata i mira. Grčka, već dvije godine često čijuka, lijepo se gleda sa Slobodanom Miloševićem i njegovom velikosrpskom politikom. To je Evropa shvatila iz Miloševićevih izjava kao što su one o podjeli Makedonije između Srbije i Grčke.

***

Od juče smo kod Drljevića u Matuljama – Opatija. Dan za dušu, prijatelje, gozbu pod plavo-pastelnim opatijskim nebom i dobro rashlađeno piće. Uživao sam da u Drljevićevom džardinu gledam mog prijatelja Boža Mimicu kako stručno peče dvoje jagnjadi, a njegov prijatelj i stari izdavač Vlado Bakotić mu asistira. Došli i Drljevićevi prijatelji iz Njemačke i donijeli dvadesetak limenih, povećih konzervi, a ja bih rekao bačvica, prvorazrednog njemačkog piva. Dan divno sunčan, Drljevićev zeleni džardin, mlada pečena jagnjetina, njemačko pivo, istarsko bijelo vino i dvadesetak veselih prijatelja. Najveselija osoba bila je gospođa Ljerka Kuntarić. S njom je zaista prijatno biti za stolom, a pogotovo ako je sto dugačak desetak metara; bila gozba ili ne bila, smijeha će biti. Kad bi se smijeh uzimao na čaše, smijeh gospođe Ljerke Kuntarić, Bože Mimice i našeg Predraga Jošanovića Peđe prolazio bi kao kokice ili kikiriki.
Volim ljude koji se umiju smijati i ljude koji znaju okupiti društvo, a gospodin Milutin Drljević to zaista zna. Mora da je u djetinjstvu, dok je đakovao, dosta samovao, a njegovo je djetinjstvo i đakovanje prolazilo uglavnom između Vojkovića u Lipovu, Kolašina i Berana. Naslušao se Milutin poratnog plača za poginulima na obje strane, leleka, preozbiljnih staračkih razgovora, a nagledao se, kao i ja, prenosa kostiju – Naših i Njihovih – četničkih i partizanskih: partizanskih danju i svečano, a četničkih noću i krišom da niko ni vidi ni čuje, a svi su i čuli i vidjeli. I tada je najviše kostiju po Bosni skupljeno i u Crnoj Gori sahranjeno. Donosila se i tuđa kost, sahranjivala se kao da je tvog pokojnika, iako se znalo da nije, morala se nečija kost, ljudska kost, u tek napravljeni grob sahraniti, u novi.
Gdje su podjetinjeli starci i ostarjela djeca, komunistički aktivisti, skupljači otkupa i popisivači ratne štete, mlade i stare udovice i ponosna sirotinja – tu smijeha nema i neće ga nikada biti. Vazda ćemo mi po nekoj Bosni svoje i tuđe kosti skupljati i u Crnu ili Zlu Goru donositi i sahranjivati. Mi nemamo temelja za smijeh, a tako nam je potreban. Mi se samo na jabani, ili u tuđem svijetu, gdje nas niko ne zna, nasmijemo, ismijemo i smijeh zavolimo, a kad se u Crnu Goru vraćamo, ostavimo ga negdje pod neki kamen u nama da nam se ne bi reklo kako se smijemo kao lud na brašno, ili varoška luda, da smo u svijetu podjetinjili i samo se smijati naučili, kao da je to malo.
Imam utisak da bi moj prijatelj Milutin Drljević, iako je izrazito poslovan čovjek, velike poslove i poslovnosti odložio, pomakao ih ili pošenuo za sjutra, zbog dobrog društva i punoustačkog smijeha, “komendijanja” i pravog ljudskog razgovora. I Predrag Jošanović je čovjek od dobrog društva, razgovora, smijeha i komedije. I on je, iako dosta mlađi od mene i Milutina, rastao u sličnim brkatim vremenima tragične ozbiljnosti, prenošenja kostiju, hapšenja informbirovaca, straha da će nas Rusija spržiti kao ilindanska jara baštinu i velike zebnje što već Amerika i Engleska ne postaju prostranstva proleterska, što je svjetska revolucija zapela negdje blizu Trsta, a ovamo kod nas uglibila se u Jadransko more pa nikako da krene dalje, da svijet uzme pod svoje, nauči ga skromnom i srećnom drugarskom životu, bratstvu i jedinstvu i poravnavanju kućića, i nikogovine. I Milutinov i moj prijatelj, advokat Jošanović, rastao je i odrastao u samštini, zato se voli punoustačke smijati, hoće Peđa da nadoknadi ono korotno svoje djetinjstvo, sve ono što su mu živi i mrtvi u Crnoj Gori oduzeli i zabranjivali.
Upoznao sam gospodičnu Vanju Švaćko, Drljevićevu svastiku, ili šogoricu, sestru njegove Tatjane, koja se umije smijati – smijeh je najljepši detalj na njenom licu. Gospodična, Švaćko radi u Institutu za hrvatski jezik. Zanimljiva mlada dama: brzo misli i nekonvencionalno započinje razgovor. U njenom intelektu ima nešto sklono onoj finoj ironiji, koju umiju da osjete samo oni koji i sami imaju to dragocjeno zrnce u svom duhu. Gospodična Švaćko zna duhovito da plasira neke “osice” ili “strijele”, radi to s primjesom jedne istančane osjećajnosti, koja katkad posluži i kao odbrambeni sloj emocija. Čini mi se da sam upoznao osobu koju bi moja literatura mogla zainteresirati.

2. V 1993.

Karadžić potpisao (još jedno foliranje) Vens-Ovenove bosanske mape i papire! Znao sam da će Milošević, Ćosić i njihov “mali od Bosne” napraviti još jednu predstavu sa Srbima u glavnoj ulozi. U Atini se baš to dogodilo: svi su – od grčkog premijera do Vensa i Ovena – skakutali oko Miloševića i Ćosića, kao tobože ozbiljnih srpskih političara, da izvrše veliki čin spašavanja srpskog naroda i nagovore suludog psihijatra iz Crne Gore, koji se bosanskim Srbima, kao Milošević srbijanskim, nametnuo za vođu, da potpiše Vens- Ovenovu mapu i tako spasi “vascijelo srpstvo”. I, mali od Bosne, bolesni psihijatar, promašeni pjesnik, nekadašnji uspješni saradnik sarajevske UDB-e, defraudant i prevarant (godinu i po je u zatvoru odležao) potpisao je Vens-Ovenov plan i sve bosanske papire isto kao što je za vrijeme bosanskog socijalizma potpisivao lažne čekove.

Novinarstvo koje nije služilo nego odvikavalo od služenja

Čudno je, a i nije kada se zna kroz kakve je istorijske Scile i Haribde prolazila Crna Gora, kako joj je silom, bukvarima i školskim udžbenicima nametnuta nekakva nejasna, mutna, maglovita srpska svijest, svijest “srpske Sparte” i “srpskih Prusa”, da je većina današnjih velikosrpskih vođa, “spasitelja srpstva” i ratnih zločinaca “poreklom” iz Crne Gore po “dedi” ili “pradedi”, a Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Radoman Božović, Milorad Vučelić, Veselin Đuretić, Aleksandar Prlja, Radomir Šaranović i toliko drugih su i po ocu i po majci “rođeni Crnogorci”. Od poznatih evropskih kriminalaca, koji su avanzovali u srpske heroje, “poreklom su iz Crne Gore” Željko Ražnatović Arkan, Giška Božović, osnivač Srpske garde, poginuo kod Gospića, i još nekoliko manjih kalibara.

***

Što se tiče srpskog Bukvara – on se u Crnoj Gori obreo pri kraju devetnaestog vijeka kao “bratska pomoć” srpskog Ministarstva prosvete. Do tada se ta prva knjiga svakog pismenog čovjeka u Crnoj Gori zvala Početnica. Čudno je da nijedna srpska vlada nikada nije Crnoj Gori, kao bratsku pomoć, poslala ni kilo žita. Naprotiv, pomoć koja je za Crnu Goru pristizala iz Rusije, zadržavana je u Kladovu i drugim dunavskim pristaništima i dijeljena u Srbiji.
Devedesetih godina devetnaestog vijeka u crnogorskim školama crnogorsku Početnicu zamjenjuje srpski Bukvar i od tada crnogorski osnovci sriču prva slova i prve riječi po tom Bukvaru; A – Aca Ajduk iz AJDOVČINE; J – Joca Jaši Jariće; M – Mika Meša Mast i tako sve do slova Š – Špira Šara Šarenicu!
Sada Crna Gora (a i Srbija!!!) plaća, i to preskupo, gubljenje svoje POČETNICE i uvođenje srpskog BUKVARA. Ovi sadašnji “Crnogorci” koji predvode srpstvo, i to vascijelo, mentalno su formirani, i to bukvalno, na tom bukvaru gdje je A – ACA AJDUK IZ AJDOVČINE!

4. V 1993.

Kakva je Evropa danas? O čemu razmišlja, što pišu sve njene novine, o čemu govore, parlaju, sve njene televizije i radio-stanice? Evropi svih nivoa danas su puna usta Srba, Srbije, Miloševića, Bosne, Ćosića, Pala i Karadžića! Crnu Goru i Bulatovića niko i ne spominje, ona je u svijesti Evrope, ovoga trenutka, zahvaljujući pučistima, samo privjesak Srbije, a Bulatović Miloševićev i Ćosićev džoker za tobožnju Jugoslaviju; za Veliku Srbiju trenutno nijesu dobri vjetrovi i taj voz, za sada, očigledno neće proći pod tim imenom, već samo pod firmom Savezne Republike Jugoslavije!
Sada se jasno vidi koliko su Evropa i SAD precijenile Miloševića i Ćosića i njihovu Srbiju kao građansku i demokratsku (postkomunističku) državu, a koliko su je potcijenili kao najtvrđi komunistički relikt na Balkanu, kao agresorsku zemlju, koja se sve više zaglibljuje u jedan odvratno prljavi rat.
Sjutrašnje Pale kod Sarajeva treba da posluže kao još jedan, i to najbitniji, popravni ispit za diktatora Miloševića i nadoca Srbije i srpskog nacionalizma Ćosića, a Evropu i SAD da uvjere kako su do sada sve poteze dobro vukle, a ovaj atinski pogotovo. Radi se, u stvari, o tipično čemberlenovskoj zabludi i nemoći da se jedan negativan balkanski proces na vrijeme prepozna i dešifruje kao naciofašizam: u sebi ima sve fašističke komponente od etničkog čišćenja, genocidnosti, totalitarizma, agresije i političkog mitomanskog ludila.
I najsvježija grčka, ili grčko-srpska farsa: premijer Mitsotakis doputovao u Beograd da bi sjutra istim avionom on, Ćosić i Milošević letjeli na Pale kako bi uvjerili Karadžićeve “parlamentarce” da poližu sve što su u Bijeljeni izbljuvali. Tamo će se, najvjerovatnije, naći i Miloševićev potrčko, bespogovorni poslušnik Momir Bulatović, ili njegov izaslanik Žika Žižić.
No, sjutra se može dogoditi svašta, može se avion s Mitsotakisom ili Micotakisom i Miloševićem srušiti, može doći do atentata na Radovana Karadžića, njega je najlakše žrtvovati – em nije iz Bosne, em nije autohtoni Srbin već crnogorska posrbica, a takvima se u Srbiji nikada nije vjerovalo. Mogu se danas u Bosni i na Palama događati čuda, sjutra pogotovo, a mogu, što će se najvjerovatnije i desiti, “srpski parlamentarci” jednostavno ignorisati i Karadžića i njegov potpis, pa, bogami, i Miloševića i Ćosića mogu ne poslušati, ako ne i odbaciti kao beogradske tutore, bosanska glavurda je tvrda, može ona i glavom kroz zid!

7. V 1993.

Dobar tekst, iskreno ispovijedanje, poznate hrvatske novinarke Vesne Kesić. Poznajem gospođu Vesnu Kesić, posjećivala me je u ondašnjem Titogradu 1990. godine i dogovarala sa mnom intervju za START, jedan od najboljih evropskih polumjesečnika. Do intervjua je došlo, objavljen je, a START je ubrzo, iz materijalnih razloga, prestao da izlazi. Vesnu sam Kesić, pri kraju 1991. godine sreo u Beču ne Kongresu Internacionalnog P.E.N-a, kao novinarku još izlazećeg DANASA. Mnogo mi je pomogla, prevodila je moje odgovore pred Komisijom Internacionalnog P.E.N-a za pisce u zatvoru i progonstvu. Znao sam da je Vesna Kesić odličan novinar, da spada u nekoliko onih dama hrvatskog i ondašnjeg jugoslovenskog, novinarstva, koje su napravile prodor u, za one prilike, pravo i slobodno novinarstvo, novinarstvo koje nije služilo nego odvikavalo od služenja.
Godinu i više mjeseci gospođu Vesnu Kesić nijesam vidio u Zagrebu, nije bila na mojim konferencijama za štampu i promocijama mojih knjiga, jednostavno je nije bilo i nije učestvovala u javnom životu Zagreba kao nekada. I, evo, danas u “Nedjeljnoj Dalmaciji”, najslobodnijoj hrvatskoj novini, na duplerici i nešto više njen tekst ISPOVIJED HRVATSKE VJEŠTICE. U briljantno napisanom tekstu Vesna Kesić govori o sebi, Jeleni Lovrić, Slavenki Drakulić, Radi Iveković i Dubravki Ugrešić kao “vješticama” hrvatskog novinarstva i kulture. Esej gospođe Kesić je prava analiza muškog, balkanskog odnosa prema ženi, posebno ženi kao javnoj ličnosti. Mora da je velika muka Vesnu Kesić natjerala da ovako progovori o sebi i svojim sapatnicama “vješticama” na koje trenutno u Hrvatskoj svako može pljuvati. Zapisujem neke Vesnine misli o ženi viđenoj balkanskim očima Balkanaca: “Žena se ovdje, kolokvijalno, često naprosto naziva “pičkama”. Tako je bilo nekad u “totalitarnom komunizmu”, tako je i danas u “demokratskom nacionalizmu”.
Slavenku Drakulić i Jelenu Lovrić osobno poznajem, susrijetali smo se više puta: Kad sam dobjegao u Ljubljanu Slavenka je sjutradan došla u Društvo slovenskih pisaca i za zagrebački DANAS napravila kraći intervju sa mnom. Nešto kasnije je i ona nestala iz javnog života Zagreba – susrijetao sam se samo s napadima na nju. Dubravku Ugrešić, čini mi se, nikada nijesam sreo, мada sam jedan njen roman, mislim 1987. godine, predložio za “Borbinu” nagradu. Gospođu Radu Iveković, takođe, osobno ne znam. Znam dosta o njoj i to samo iz učestalih napada na nju. Od svih značajnih dama hrvatskog novinarstva i literature, koje Kesićka spominje, gospođa Radmila Iveković je, možda, jedina grešna što se tiče nekih prosudbi o Hrvatskoj i ratu u Hrvatskoj.
Nijesam znao da je nekada veoma poznata hrvatska novinarka Maja Miles izvršila samoubistvo. Vesna Kesić za nju kaže: “Hrabro je raskrinkavala sve vrste kriminala, uključujući ekonomski, liječnički i politički. Na vrhuncu karijere počinila je samoubojstvo. To je jedna od onih ženskih priča o guranju glave u pećnicu zbog nepodnošljive smjese intimne drame i javnih, (partijsko-političkih) pritisaka. Njen slučaj opisala je Slavenka Drakulić u knjizi “KAKO SMO PREŽIVJELE KOMUNIZAM I JOŠ SE SMIJALE”.”
Kad Republika Hrvatska uspostavi vlast i demokratiju na cijelom svom međunarodno priznatom teritoriju, kada se pribrano i razumno okrene iza sebe i pogleda – vidjeće da se, pogotovo u početku, napravilo dosta grdnih ogrješenja o ljude, pogotovo one iz novinarstva i kulture. Hrvatska će to morati da uradi, ako ne želi da svoj demokratski image prepusti bojovnicima ultradesne struje koji bi Hrvatsku mogli dovesti do ruba evropskog odbacivanja i mogućeg izjednačavanja sa Srbijom i Srbima iz ovog rata, što bi za Republiku Hrvatsku bilo katastrofalnije nego da je počem Krško granatirano. Hrvatskoj se u svijetu još dovoljno ne vjeruje, o sve zahvaljujući uglavnom izrazito desnim adeptima!

8. V 1993.

Rat. Koliko je danas ratova u svijetu?! Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je najbarbarskiji i najkrvaviji od svih ratova koji se u svijetu trenutno vode. Rat u Somaliji! Rat u Etiopiji! Eritreja se već četrdeset godina bori za svoju državnu samostalnost. Na Kavkazu se ovog trenutka vodi nekoliko ratova, od kojih su tri prilično krvava, čak krvoločna: Oseti vode rat protiv Inguša, Jermenci protiv Azerbejdžanaca, Abhazi protiv Gruzina… U novinama čitamo da do sada tamo ima na desetine hiljada mrtvih i milioni izbjeglica. Činjenica je da se i u regionu Kavkaza, a i u Bosni i Hercegovini, vodi rat između hrišćana, ili kršćana, i muslimana, izuzetak je srpsko-hrvatski rat gdje su pravoslavci (svetosavci) izvršili agresiju na katolike Hrvate. Evropa i SAD kavkaske ratove još drže za manje važne, manje krvave i manje za svijet opasne od rata u Bosni i Hercegovini i rata u Hrvatskoj.

Lekcija nacionalnog vaspitanja koju Crnogorci nijesu savladali

Najnovija velikosrpska mitomanska bomba je san i ostvarenje, uspostava “Nove Vizantije”! Treba li to da pred svijetom i neukim pučanstvom – pomjerenim, smetenim i smućenim narodnim masama, da kompromitovanu, mnogo okrvavljenu, bezumnu ekstazu o Velikoj Srbiji zamijeni nevini san o mogućem uspostavljanju Nove, to jest Srpske Vizantije?!
Poznato je i istorijski verifikovano da je (limes) granica između Istočnog i Zapadnog carstva bila rijeka Drina. Kasnije je Drina postala granica između katoličanstva i pravoslavlja. Velikosrpski preusijani mitomani, na čelu s paranoičnim, voznesenim i komično operetski eksponiranim srpskim slikarom Milićem od Mačve, sada su udarili veliku svirku uz tobože vizantijske harfe mjesto srpskih dvojnica, gusala i truba. Po ovom žovijalnom propagatoru i otrcanom reklameru zla, krvi, noža i tla, Srbi su najstariji narod na svijetu (po njegovoj neukoj somnabuliji Sorabi), Isus Hrist je, po Miliću od Mačve (mržnje, neukusa, satrapije i šovinijade) Srbin!
Po logici ovog đavoljeg apostola mržnje, mraka i zločina “Nova Vizantija je nezamisliva bez Konstantinopolja, Bosfora, Dardanela i Mramornog mora, a preko puta Crnog mora nalaze se pravoslavne zemlje Gruzija i Jermenija”.
Milić od Mačve i njegovi kartografi “Nove Vizantije” rijeku Drinu više, naravno, ne smatraju pravom granicom, već samo preprekom koja se mora preći da bi se stvorila “Srpska Vizantija sve do Neretve i Une”!

***

Srbin (Vojvođanin) dr Dragan Veselinov piše u “Monitoru”, gdje ima stalnu rubriku – U ŽIŽI – izuzetno potreban i nadasve pošten tekst: KUDA ĆE CRNOGORCI. Dr Veselinov je, uz književnika Milana Nikolića iz Kragujevca i Bogdana Bogdanovića, jedini Srbin, za kojeg ja znam, koji priznaje Crnogorce za narod. Zaključak njegovog teksta bi mogao da otrijezni mnoge Crnogorce, koji još ne znaju jesu li narod ili nijesu:
“Unutrašnja eliminacija Šešeljevih petokolonaša i mekanih Srbendi u Crnoj Gori – zagovornicima Podgorice kao beogradske i čak moskovske gubernije – mora oprezno da se sprema. Politički dogovor između Bulatovića, Perovića i Stankovića je tu gotovo neophodan. Ni Kilibarda se ne bi činio nezainteresovanim za spašavanje Crne Gore, uprkos simpatijama za srpsku zastavu. Naravno, ne treba trčati ispred Miloševića, treba ga samo pratiti isto onako kako su dvorske lude sledile kraljevo raspoloženje: kad on kihne, luda kihne dva puta, kad se on nasmeši, luda se zaceni od smeha. Umetnost je biti lud.”
Poštovani dr Veselinov, od svega vam je bolja konstatacija ili poruka (i poduka) nesrećnim Crnogorcima, koje je Miloš Obrenović nazivao “ludovima”, a srpska štampa “ljudima krupnog tela, a sitne pameti” – “Umetnost je biti lud”. Konačno bi “ludovi” morali naučiti da budu ludi – a to se, poštovani dr Veselinov, iz ovakvog našeg infantilno-jednoumnog mentaliteta i iz ubajaćene, čak ubuđale, istorijske mentalnosti dosta teško uči. To je ona lekcija državnog, nacionalnog i domaćeg vaspitanja koju Crnogorci nikada do kraja nijesu savladali, a nijesu je, pravo reći, ni imali od koga naučiti: od prosrpski često voznesenih i “poetički” nadahnutih Petrovića – Njegoša tako što nijesu mogli utuviti, a od svojeg glavarskog, kasnije komunističkog i činovničkog sloja mogli su se učiti samo primitivnom srbovanju!
Crnogorci, kao i Irci, moraju proći, valjda im je tako suđeno, onu golgotu gdje narod “nadvisuje svoje snove” kako to kaže veliki irski romantičar Viljem Batler Jejts!

10. V 1993.

Stari Antun Bauer, inače profesor dr odavno u mirovini, jedan od najvećih kolekcionara Evrope, izuzetan znalac likovnih umjetnosti, koji je svoju čuvenu zbirku od preko šest hiljada eksponata poklonio gradu Vukovaru, potresno pripovijeda na televiziji što su srpski okupatori Vukovara uradili od čuvene zbirke “BAUER”. Saznajem da je zbirka “BAUER” iz barbarski razorenog i uništenog Vukovara, po naređenju ondašnjeg ministra kulture u srpskoj Vladi, Radomira Šaranovića Baja, prebačena u Beograd.
Radomir Šaranović Bajo! Crnogorac, osrednji filmski reditelj, režirao izuzetno loš crnogorski film i TV-seriju “13. jul”, kažu dobar profesor na beogradskoj Akademiji za pozorište, film i televiziju, komunist, intimno veliki pobornik socrealističkog koncepta u umjetnosti, služio JNA u ondašnjem Titogradu, kad smo se i zbližili, postali i prijatelji, čak kumovi: Šaranović je vjenčao mog brata Lala s Vesnom Delač, predstavljao se kao nacionalno nepokolebljiv Crnogorac; slično sam doživio i njegovog brata Mihaila Šaranovića, tada dopisnika Tanjuga iz Moskve, kasnije glavnog urednika Tanjuga, da bi prošle godine gospodin Mihailo Šaranović završio prvo kao Panićev savjetnik, a onda kao Ćosićev.
Pogodila me je takva metamorfoza braće Šaranovića, pogotovo Radomirovo ministrovanje u Vladi koju je imenovao Slobodan Milošević. Ubrzo sam dobio pouzdanu informaciju: Radomir Šaranović Bajo kadar je drugarice Mirjane dr Marković, supruge Slobodana Miloševića, član je njenog SKJ – Pokreta za Jugoslaviju. Znači, drugarica Mirjana je Radomira Šaranovića nametnula svome suprugu kao ministra kulture u Vladi Srbije! No, sve to može da bude shvatljivo kada su u pitanju srpsko-crnogorsko-komunističke kombinacije i mućke. Ali da Radomir Šaranović Bajo postane nosilac srpskog kulturocida prema hrvatskoj baštini u hrvatskom gradu Vukovaru jeste ono i ona činjenica od koje vam se muti u glavi, koja u vama ruši sve predstave čak i o onoj najminimalnijoj moralnosti i civilizacijskoj dovršenosti većine onih terazijskih Crnogoraca, koje vladajući Srbi pa, evo, i srpski diktatori upotrebljavaju kad god hoće, prema ukazanoj svrsi i potrebi. Najčešće su to užasno prljavi poslovi kao, recimo, u ovom neshvatljivom Šaranovićevom slučaju. Iskreno mi je žao što je Radomir Šaranović Bajo morao toliko nisko pasti, a pao je i propao u crnu provaliju ratnog zločiniteljstva nad kulturom i umjetnošću jednog naroda! Hoće se to Crnogorcima!

11. V 1993.

Počelo pranje ruku pred istorijom: Dobrica Ćosić, kao predsjednik SRJ, po hitnom postupku, a po Miloševićevom naređenju, zionisao (umirovio) dvojicu ozloglašenih generala Nedjeljka Boškovića i Domazetovića, oba su Crnogorci. Zloglasni Nedjeljko Bošković je rođen u selu Orja Luka u Bjelopavlićima, bio je već jednom normalno umirovljen: po Miloševićevom naređenju aktiviran i postavljen za šefa KOSA, umjesto uhapšenog generala Vasiljevića. General Domazetović je sin Mijata Domazetovića, prvoborca iz Zete (velikog prijatelja mog pokojnog oca, skupa su službovali). Oba ova crnogorska generala, zapravo generala iz Crne Gore, u vojsci su Savezne Republike Jugoslavije bili poznati kao predstavnici (i egzekutori) tvrde velikosrpske struje, koja je bezbolno raščišćavala s partizanskim, antifašističkim i avnojevskim tradicijama Titove JNA. Među prvima su se baš generali Bošković, Domazetović i Baucal, takođe Crnogorac, priklonili tradicionalnoj srpskoj šajkači, kokardi i četništvu. Generala Boškovića su nazivali i Šešeljevim ličnim generalom! Nedjeljko taj Bošković je, kao šef vojne obavještajne službe, držao na vezi, obezbje-đivao ih oružjem, uniformama, ratnim materijalom i novcem, davao im “specijalne zadatke” u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, informacije i ovlašćenja: Šešelja, Arkana, Bokana, Čeka Dačevića i njima podređene četničke formacije. Preko Boškovića i njegovih veza i ljudi u Crnoj Gori išlo je snabdijevanje Vučurovića i njegovih hercegovačkih četnika. U to su bili umiješani neki članovi Šešeljeve Radikalne stranke u Crnoj Gori, pripadnici Jovićeve Srpske odbrane, neki privatni prevoznici i nekoliko viših inspektora crnogorskog MUP-a. Sve je nadgledao šef Državne bezbjednosti Crne Gore Bojović, koji je, kažu, prije dolaska u MUP pripadao KOS-u. General Bošković je znao da ljude u Crnoj Gori, naročito u svom zavičaju, korumpira i za njegovu Službu pridobija poklanjajući im pištolje, revolvere, automate, uzije, kalašnjikove i škorpione.

14. V 1993.

Kad je Šešelj, danas u Beogradu, u Sava centru, i Crnu Goru nabrojio i imenovao kao “srpsku zemlju”, već poslovično kukavički i bolesno od Miloševića ovisni Momir Bulatović nije imao snage da iziđe za govornicu i kaže tom raspojasanom banditu Šešelju da Crna Gora nije srpska zemlja već crnogorska zemlja i zemlja svih onih koji vjekovima u njoj žive i hoće je za svoju jedinu domovinu.
Današnja je srpska farsa u beogradskom Sava centru, po tomu, načinu mišljenja, govorenja i ponašanja, po fašisoidnoj ravnodušnosti i surovom primitivizmu pokazala svijetu, ako to svijet hoće da vidi, ko su, kakvi su i kuda idu stratezi ovoga rata – Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević, da među njima i njihovim tobožnjim oponentima u tom pogledu nema nikakve razlike. U Beogradu se nastavlja komedija, a u Bosni i Srbi osvajaju nove teritorije, čine nova krvoprolića i nastavljaju etničko čišćenje!

Strašna mora danas pritiska svako misleće biće u Crnoj Gori

17. V 1993.

Današnji “Vjesnik” u rubrici “Iz stranog tiska”, prenio iz crnogorskog “Monitora”, s neznatnim skraćenjima, tekst Marka Špadijera: LOJANICA SV. SAVE. Špadijerov tekst je veoma razumno upozorenje i crnogorskoj opoziciji i vladajućoj Bulatovićevoj partiji, da se za Crnu Goru treba i mora boriti diplomatskim akcijama, a ne prepustiti je bosanskoj hajdučiji i bijeljinsko-paljanskim hajducima, čiji je harambaša sumanuti, strunjeni i poludjeli Radovan Karadžić. Špadijer upozorava: “Ako se Crna Gora hoće svijetu prikazati kao državni entitet, sa svojim specifičnostima, miroljubivošću i ogromnim problemima, pa i određenim stupnjem nevinosti, mora ići u diplomatsku ofanzivu. Hoće li uspjeti odškrinuti međunarodna vrata ili će naći neku drugu pukotinu u sankcijama, teško je reći, ali je jedina šansa da se sačuva od većih iskušenja. Uostalom, bolje je glavu spašavati između paragrafa rezolucija Vijeća sigurnosti, nego između snopova raketa i avionskih bombi”.
Marko Špadijer shvata i ozbiljno upozorava i običnog crnogorskog čovjeka, i kolebljivu opoziciju crnogorske opcije, i vladajuće čelnike Bulatovića, Đukanovića i Marovića, koji još drhte pred Miloševićem, a pred suludim fašistom Šešeljem šute kao da su od rođenja mutavi, da je krajnji trenutak da se trgnu i shvate gdje su i što čeka Crnu Goru: “Crna Gora je mogla u svojoj prošlosti naći uzore za uspravljanje, ali umjesto da prihvati izazove 21. stoljeća, njena vlast se udružila sa srpskom, da nacionalne interese Srba iz 19. stoljeća rješava srednjovjekovnim metodama. To joj je donijelo nepodijeljen svjetski prezir. Sada je na dugom putu posrtanja i mraka koji osvjetljavaju samo lojanice Sv. Save. To je vodi u neki obred žrtvovanja u kome se Crnogorci mogu istražiti, kao drevne Maje”.
Tačna je i Špadijerova opaska da “Crna Gora nije nevina djevojka koja se slučajno našla u šetnji pored jezera, i u njega je gurnuta rukom nekog manijaka, koji je slučajno tuda prolazio”. “Dugo je ona s đavolom tikve sadila.”
Špadijer pošteno govori o strašnoj mori koja danas pritiska svako misleće biće u Crnoj Gori, a pogotovo onu ogromnu većinu koja se i nacionalno osjeća Crnogorcima. On tu moru mont-enegrinu definiše na veoma jednostavan način:
“Vrijeme je da Crnogorci na mjesto nacionalnog romantizma, jugoslovenskog iluzionizma, proleterskog internacionalizma i srpskog patriotizma, izgrade svoj, moderni i nacionalni program. Vrijeme je da prestane nametnuti permanentni referendum: postoje li ili ne postoje Crnogorci, kao nacija, i ima li ili nema Crne Gore, kao suverene države. S tom relativnošću i fatalizmom, teško je živjeti, pa makar Crnu Goru čuvao krilati zmaj ili stoglava aždaja”.
Znam Marka Špadijera poprilično i odavno. Znao sam mu i oca Krsta: poslije rata bio je osuđen kao talijanski saradnik na dugu robiju. Krsto Špadijer nije bio nikakav talijanski saradnik, već samo prevodilac kod talijanskog civilnog i vojnog guvernera za Crnu Goru (neko vrijeme i Dalmaciju) generala Alesandra Pircija Birolija. Markov je otac u mladosti, a i kasnije, pripadao crnogorskom zelenaškom pokretu, i to je bio pravi motiv njegove osude od strane komunista. Nakon izlaska s robije Krsta Špadijera je neko od urednika književnog časopisa “Susreti” zaposlio kao blagajnika, administratora, ekspeditora, jedinog administrativca. Tako smo bolećivog, tihog i razboritog starog gospodina Krsta Špadijera mi tadašnji crnogorski mladi pisci i saradnici časopisa “Susreti” zapamtili kao čovjeka koji nam je unaprijed isplaćivao honorare, što je za nas značilo mnogo, pogotovo za nas ondašnje mlade noćnike, nadobudne boeme, osvajače lijepih i odvažnih mladih dama…
Marko Špadijer je svoju radnu i intelektualnu karijeru počeo u Centralnoj biblioteci Crne Gore “Đurđe Crnojević”. Kad sam s grupom nešto hrabrijih mladih intelektualaca s crnogorskim nacionalnim predznakom, 1969. godine pokrenuo list, mjesečnik, više reviju, OVDJE, koju su nakon devetog broja partijski i državni organi pretvorili u državno glasilo sa obezbijeđenim budžetskim sredstvima, ja sam, kao crnogorski nacionalista, nakon devetog broja izbačen iz revije OVDJE, gdje sam bio volonter i radio baš sve poslove od tehničkog do glavnog urednika i pisca po nekoliko tekstova u svakom broju.
Na moj je prijedlog Marko Špadijer došao za glavnog i odgovornog urednika revije OVDJE i u prvom broju me napao kao crnogorskog nacionalistu i privatizera, a sve to zbog onda moje čuvene polemike s dr Vladimirom Bakarićem o sukobu na književnoj ljevici. Špadijer je to uradio po nalogu Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, zapravo njegovog predsjednika Veselina Đuranovića. Svemu je tome na najprljaviji mogući način kumovao ondašnji ideolog Svetozar Durutović Duro – Đuranovićev fiškal za ideologiju i odstrele u kulturi, i to one bezdušne, drastične i primitivne. Durutović je i jedan od tvoraca crnogorske Crne knjige autora kojima se ne bi smjelo dozvoliti da objavljuju – na tom sam spisku bio i ja!
Špadijer se na komunističkoj ljestvici napredovanja dosta brzo peo, kao stručnjak za kulturu i novinarstvo. Poznato je da su komunisti sektorski mislili, pa su tako i Špadijera, kao mlada čovjeka odmah sektorski odredili – sektorisali, a mnogo kasnije i sikterisali. Nakon zloglasnog Durutovića, Marko Špadijer dolazi za glavnog i odgovornog urednika “Pobjede”, u kojoj ja ni tada nijesam mogao objavljivati. Iz “Pobjede” je Špadijer otišao u Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore. I tamo je bio zadužen, sektorisan, za kulturu i ideologiju. U međuvremenu sam ja postao, mimo želje Crne Gore, predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, iščupao Udruženje iz kandži Srpskog Udruženja književnika i čuvene Francuske 7. Poznato je da sam udruženje odmah okrenuo na crnogorsku stranu, suprotstavio se Miodragu Bulatoviću, njegovim slugama i špijunima u Crnoj Gori, uglavnom članovima Udruženja čiji sam bio predsjednik. U isto vrijeme Miodrag Bulatović je bio predsjednik Udruženja književnika Srbije.
U tom smo periodu Marko Špadijer i ja odlično sarađi-vali: zaboravili smo stare razmirice oko revije OVDJE, zajednički ušli u fazu odbrane crnogorske kulture od sve očiglednijih nasrtaja velikosrpskih talasa i srpskih nacionalista u Crnoj Gori. Međutim, već je sve bilo posvršavano, srpski nacionalisti i njihove crnogorske sluge uveliko su privodili kraju scenarij za skoro rušenje Crne Gore. I Špadijer i ja smo to vidjeli, upozoravali smo, ali crnogorski partijski vrh je Špadijeru dao po prstima, a mene prepustio na milost i nemilost jednom dijelu crnogorske štampe koji je već radio za Veliku Srbiju.
Nakon mog odlaska iz Udruženja književnika Crne Gore, koje nakon mene postaje (č)etnički čisto, i Marka Špadijera, kao crnogorskog nacionalistu, isključuju iz Predsjedništva CK SKCG: Vidoje Žarković, Veselin Đuranović, Marko Orlandić i Miljan Radović. Crnogorska partijska vrhuška udaljava Špadijera da se ne bi zamjerila Beogradu, srpskom Beogradu, kako, eto, u srcu bratske crnogorske kompartije imaju opasnog crnogorskog separatistu. Crnogorski borci aplaudiraju svome Centralnom komitetu na takvoj odluci. Oni su protiv Špadijera, jer im je javno rekao da su senilni unitaristi i unitarni senilci!
Marko Špadijer je kontroverzna ličnost, a koji to crnogorski intelektualac iz tog perioda nije! Marko Špadijer se danas, kada je Crnoj Gori najteže, aktivirao kao pisac veoma značajnih tekstova upozorenja, a Žarković, Orlandić i Miljan Radović šute, valjda čekaju direktivu.

18. V 1993.

Cijelo prijepodne sam radio na izlaganju za simpozijum SOLIDARNOST UGROŽENIH NESRPSKIH ZEMALJA, koji će se održati 21. i 22. ovog mjeseca u “Esplanadi”. Izlaganje sam nazvao CRNA GORA – PRVA ŽRTVA VELIKOSRPSKE AGRESIJE. Uspio sam da čitav taj temat, sa predistorijatom, variram na nepunih deset kartica. I sjutra ću raditi na tekstu izlaganja. Prisjetio sam se dragocjene dokumentacije, tom auditoriju malo poznate – Hrvati se nikada ozbiljno nijesu bavili Srbima, Srbijom i srpskim temama, nikada do ovog rata. Hrvati se tek sada počinju ozbiljno baviti Srbima, dok su se Srbi odavno ozbiljno bavili Hrvatima, a sada su, evo, poveli i jedan rat protiv Hrvata i Hrvatske.

***

Danas se u Splitu i Međugorju razgovaralo o definitivnom prekidu krvavog sukoba Hrvata i Muslimana u BiH. Predsjedniku Tuđmanu je, po svoj prilici, uspjelo da spasi Hrvatsku već pripremljenih sankcija zbog sukoba Hrvata i Muslimana. Na njegov su poziv danas bili u Splitu, a popodne u Međugorju, supredsjedatelji Evropske mirovne konferencije gospoda Vens i Stotenberg, koji je zamijenio već ozbiljno umornog Ovena. Došli su i ruski ministar inozemnih poslova Andrej Kozirev i njegov zamjenik, vazda nasmijani Vitalij Šćurkin. Izgleda da Moskva zaoštrava kurs prema Srbima, ukoliko je Moskvi vjerovat da se odlučila na takav korak: ako se odlučila onda su to samo ekonomski razlozi. Moskva zaoštrava kurs prema Srbima u Bosni da bi spasila Miloševića od imenovanja ratnim zločincem, a Srbiju bombardovanja vitalnih vojnih i drugih strategijskih objekata.

U Sarajevu znaju da su se Arkan i Plavšićka drali na Karadžića

Po jednom planu, koji je razrađen u NATO-paktu, dolazi u obzir bombardovanje tri mosta na pruzi Beograd-Bar, aerodroma u Golubovcima i još nekih vojnih objekata u Crnogorskom primorju. U Srbiji bi se, po tom planu, tukli aerodrom Batajnica, neka vojna industrija oko Beograda, zatim objekti u Kragujevcu i Nišu. Po istom tom planu porušili bi se svi mostovi na Drini!
U Splitu i Međugorju su danas bili i gospoda Alija Izetbegović, dr Ejub Ganić, Rusmir Mahmutćehajić, inače moj prijatelj, tamo su još i Fikret Abdić, Mate Boban, Mile Akmadžić i Franjo Boras. Otkud Rusmir Mahmutćehajić u zvaničnoj delegaciji Alije Izetbegovića? Njega ovih dana zagrebački tisak imenuje kao čovjeka koji drži ključeve hrvatsko-muslimanskog sukoba. Ne znam da li je tako, ali znam da je Rusmir Mahmutćehajić izuzetna ličnost bosansko-hercegovačke političke scene i ratne drame, da je mudar i uman čovjek, da zna biti prijatelj, izuzetno je cijenio Sava Brkovića. Dok sam bio 1991. godine dva mjeseca kao emigrant u Ljubljani, Rusmir mi je po Balši poslao izvjesnu novčanu pomoć, nešto oko hiljadu DM. Nekada nijesam došao do jednog njegovog pisma upućenog meni na adresu mog pobratima Luke Korde, tada predsjednika ogranka HDZ. Pismo su, kad je počela srpsko-crnogorska agresija na Konavle i Dubrovnik pronašli agresorski vojnici, kad su ušli u Konavle, u Lukinoj kući. Izvode iz tog pisma objavili su “Ekspres” i “Politika” i po njinski prljavo zloupotrijebili. Djelove tog Rusmirovog pisma o meni objavio je “Ekspres” u tekstu: “Saborac Luke Korde” sa nadnaslovom: “Kako crnogorski pjesnik Jevrem Brković sarađuje sa dubrovačkim ustašama”. To je onaj monstruozni tekst gdje se citira moja posveta Luki Kordi na knjizi “Razgovori s noćnom damom”, a moju su knjigu i Rusmirovo pismo oficiri KOS-a odmah dali na uvid i citiranje novinarima kako bi me prikazali kao ustaškog saradnika.
“Ekspres politika” je, što se Rusmirova pisma tiče i zarobljavanja moje knjige, to maksimalno iskoristila i zloupotrijebila, i to neshvatljivo prljavo. “Ekspresova” verzija me predstavlja kao čovjeka i pisca koji bi se i s “crnim đavolom” udružio samo da naškodi Srbima:
“U ostvarenju svojih suludih ciljeva Brković se druži i sa “crnim đavolom” tražeći i nalazeći podršku od osvedočenih srbomrzaca. Uživajući Kordino gostoprimstvo u Konavlima Brković je ovog leta svoje podle planove kovao i sa sarajevskim kolegom Rusmirom Mahmutćehajićem”.
U pismu od 20. kolovoza 1991. upućenom G. Jevremu Brkoviću na adresu “HDZ 50.000 Dubrovnik” Mahmutćehajić, između ostalog, kaže: “Moram priznati da su me obradovali razgovori s Vama tijekom mog boravka u Dubrovniku. Iskreno Vas pozdravljam i želim Vam dobro zdravlje u vašem viteškom ustrajavanju naspram omame jada i ništavila…”

19. V 1993.

PISMO MARKA VEŠOVIĆA:
“Dragi Jevreme,
pročitao sam tvoju knjigu “Prljavi rat” koju si poslao Tunju. Volio bih, ako ikako možeš, da meni pošalješ jedan primjerak, jer mi je silno dragocjena za ovo što ja u Sarajevu radim.
Nadam se da tvoji u Crnoj Gori odolijevaju.
Šaljem ti izbor tekstova koje sam objavio ovdje za godinu dana. Volio bih više nego ne znam što, kad bi mogao da ih doturiš do “Monitora”. Reci im, neka sve objave, ili bar ono što je njima zanimljivo.
Ne daj se pasjim poganima.
Voli te Marko Vešović, sin pokojnog Velimira, koji je, nekoliko mjeseci prije nego što će biti umlaćen kao ibeovac, čitao biografiju Lenjinovu, i začudio se koliko je Lenjin bio mali rastom, pa obilježio kredom na patosu visinu Lenjinovu, i legao da se uz njega izmjeri.
Marko Vešović”
Znam kakvo je bilo Markovo djetinjstvo kad su mu oca Velimira, komunističkog (informbirovskog) odmetnika, fanatizovanog crnogorskog idealistu, ubili Joksimovićevi udbaški kerberi u nekom potoku blizu Bijelog Polja. Velimir je Vešović bio u onoj grupi crnogorskih informbirovaca koja se s Ilijom Bulatovićem, pri kraju 1948. godine, odmetnula u šumu i do januara 1949. bila likvidirana. U toj grupi je bilo i jedno dijete, koje je na Čakoru, kada su ga zarobili, lično ubio general Savo Joksimović. Dijete je bilo njegovog ratnog druga, partizana sa Sutjeske!

21. V 1993.

Cijeli sam dan prisustvovao simpoziju SOLIDARNOST UGROŽENIH NESRPSKIH NARODA. Moje saopštenje: CRNA GORA – PRVA ŽRTVA VELIKOSRPSKE AGRESIJE primljeno je iznenađujuće dobro i pozdravljeno burnim i dugotrajnim aplauzom. Bio sam treći po redu govornik. Poslije podne sam zajedno sa Željkom Olujićem i predsjedavao. Simpozijumu prisustvuje i nekoliko poznatih intelektualaca iz Bosne, došli su baš iz opsjednutog Sarajeva, letjeli su UNPROFOR-ovim avionom u Njemačku, odatle su doletjeli u Ljubljanu gdje su ih organizatori iz Zagreba prihvatili kolima. Mojoj radosti nije bilo kraja kada sam ugledao mog prijatelja, akademika Muhameda Filipovića Tunja. Zagrlili smo se kao braća koja se dugo nijesu vidjela. Prvo što mi je rekao bilo je: “Zbrinuo sam ti malog Ivana Počeka, žestok neki momak. Zahvalio sam Tunju u ime Ivanovih roditelja i u svoje ime. I Tunju se dopalo moje izlaganje. “Uzdrmao si nas” – rekao mi je. Simpoziju prisustvuje dr Ejup Ganić. Upoznali smo se. Pitao sam ga za Fahrudina Radončića, kazao mi je da radi kao šef kabineta generala Sefera Halilovića. To sam o Fahrudinu već znao.
Ručali smo u hotelu “Plava laguna”. Tunjo i ja smo sjedjeli jedan do drugoga. Raspitivao sam se za suprugu Nenu i sinove. Svi sve dobro podnose, najmlađi sin je u Njemačkoj. Tunjo nam je tu za ručkom ispričao da su u sarajevskom porodilištu rođene bebe invalidi: u majčinoj su utrobi pogođene i ostale su, bez ruku ili nogu. Konstatujemo svi za stolom da se u ratu prvi put tako što dešava. Tunjo nam kaže da je od početka rata do danas samo u Sarajevu poginulo 14.000 ljudi. Svi su parkovi, sportski objekti i stadioni, zelene površine, dosta dvorišta i oni zeleniši između kuća pretvoreni u groblja!
Pitam Tunja da li je u jučerašnjem “Vjesniku” vidio tekst Anđelka Vuletića. Tunjo se zgražava nad tim tekstom i kaže: “Anđelko vodi privatni rat, kao uvijek”, a onda nastavlja: “A što on radi po Zagrebu, popeo se Hrvatskoj na grbaču, što do kraja ne dijeli sudbinu Sarajeva?!” Dosta iznerviran Anđelkovim tekstom Tunjo zaključuje: “Pisci koje je Anđelko napao nijesu ni pokušali izaći iz Sarajeva! O moralnosti i hrabrosti Velja Miloševića i Izeta Sarajlića Tunjo govori sve najbolje, kaže da ih je “rat osvijestio i vratio svome narodu”. Što se Sarajlića tiče Tunjo je u pravu, a Velimir Milošević je na svoj neki način vazda bio Crnogorac. Tunjo i o Abdulahu Sidranu, Juraju Martinoviću i Nenadu Radanoviću govori veoma pohvalno.
Sjutra ću, pomoći će mi Borka Pavlićević i Romeo, sve one konzerve što sam dobio od rođaka iz Njemačke, spakovati i dati Tunju da nosi u Sarajevo – njegovoj i Vešovićevoj porodici. Spremiću nekoliko sapuna i dvije paste za zube, mislim da će se naći jedna ili dvije zubne četkice.
Tunjovo izlaganje je bila briljantna analiza raspada Jugoslavije, velikosrpske agresije i rata u Hrvatskoj i BiH. On tvrdi da je ovo zločinački pohod na istrebljenje jednog naroda. To što se u Bosni dešava nije rat nego nešto mnogo gore od rata. Za Radovana Karadžića Tunjo kaže da se izvođača zločina morao prihvatiti po naređenju Beograda. Taj posao je, prije Radovana, bio ponuđen nekolicini poznatih srpskih intelektualaca i da su ga svi odbili, neki čak i veoma energično. U Radovanu Karadžiću su našli onoga, razlaže Tunjo, koji nije smio odbiti: znali su sve o njemu i porodici, predočili mu da imaju čvrste dokaze da od 1968. godine radi za sarajevsku policiju: Srbin mu je bio veza, Karadžić je bio poznat među šefovima policije kao onaj čiji su izvještaji najdetaljniji i najduži, a i pismeniji od mnogih doušnika. Znali su sve i o njegovom ocu kao rodoskrvniku i četniku. U Sarajevu znaju, imaju provjerene podatke, da Biljana Plavšić ima veliku moć nad Karadžićem, zna i da se izdere na njega, i to pred vojnim komandantima, pa i da mu kaže: “Nije ti ovo Crna Gora, p..ka ti materina!” Jednom mu je na Palama, kada se vratio iz Ženeve, pljunula u lice i zasiktala: “Pametnija je moja p..ka nego sva tvoja nauka i poezija, volino crnogorska!” U Bijeljini se i Arkan Ražnatović izdirao na Karadžića. Tačno je da ima bolesnu prostatu, da svako pola sata ide od stola da mokri.
Tunjo nam kaže da je i Dejvid Oven psihijatar. Njegov – Tunjov susret s Dobricom Ćosićem u Ženevi, ostaće da se pamti: Dobrica se u jednom trenutku obratio Tunju: “Vi, profesore, znate da sam ja humanista”. “Znam da nijeste, a i kako bi mogli biti poslije dvjesta hiljada žrtava koje su pobili vaši vojnici” – odgovorio mu je Tunjo. “Ja imam nešto drukčije brojke profesore” – rekao je Ćosić. “Znači, brojke postoje, predsjedniče, sporna je samo njihova veličina” – dobacio je Tunjo. Dobrica je tek tada shvatio što je rekao i po nagovoru savjetnika Stojanovića ustao od stola.

Đukanović bi da se otrgne, dok je Bulatović sve odaniji Miloševiću


22. V 1993.

Drugi dan simpozijuma protekao je u znaku analiziranja ratnih zbivanja u BiH. Baronica Margaret Tačer poslala je opširan telegram podrške simpozijumu. Muhamed Filipović Tunjo je hitno odletio specijalnim avionom u London. Ostavio mi je poruku da će se vratiti preko Zagreba i javiti se.
Kasnije smo uz ručak, sjedeći s bivšim ministrom inozemnih poslova, Zvonimirom Šeparovićem, profesorom dr Markom Veselicom i dr Antom Kovačevićem dosta pričali o Crnoj Gori. Govoreći o bankama kakve su gazda Jezdina i Dafinina u Srbiji i Crnoj Gori, koje je sistem osnovao da izvuče devize iz naroda, ustvari, da opljačka narod pretvarajući zdravu valutu u nekakav trajni dug države. Banke kakve su Jezdina i Dafinina u svijetu se nazivaju, odnosno u svjetskom su bankarstvu poznate pod imenom ČILEANSKA PIRAMIDA, a pojavljuju se kad se raspadaju države i ekonomski i politički sistemi. Kako sam ozbiljno prehlađen, imam tešku glavobolju već drugi dan, otišao sam s ručka prije kafe. Uz ručak sam dosta razgovarao, sjedio između njih, sa Zvonimirom Šeparevićem, ministrom inozemnih poslova Vlade Republike Hrvatske, i profesorom dr Markom Veselicom. U jednom trenutku mi se ministar Šeparović potiho obratio i kazao: “Gospodine Brkoviću, neke naše službe imaju najave da bi se Đukanović rado iščupao iz Milošević-evog zagrljaja. Naše službe već kontaktiraju s nekim povjerljivim Đukanovićevim ljudima”. Kazao sam gospodinu Šeparoviću da i do mene dopiru glasovi da u crnogorskom režimskom vrhu ima takvih inicijativa, ali samo oko Đukanovića, dok je Momir Bulatović sve više odan Miloševiću.
Kada sam, prilično umoran, legao, u postelji sam počeo da sređujem utiske današnjih i jučerašnjih razgovora i susreta. Raspravljajući o srpskim zločinima u BiH, Muhamed Filipović Tunjo mi je potvrdio sve ono što sam ja u “Prljavom ratu” o tim zločinima napisao. Potvrdio mi je da su organizatori zločina nad fočanskim Muslimanima Velibor Ostojić, bivši ministar informacija u Vladi BiH, i Vojo Maksimović, književnik i profesor Univerziteta u Sarajevu, inače Fočak. I ja i Mirko Kovač smo pisali kako je književnik Vojo Maksimović igrao nogomet odsječenom ljudskom glavom i tom prilikom okrvavio bijelu čarapu na desnoj nozi.
Velibor je Ostojić bio organizator silovanja Muslimanki od 10 do 60 godina. Tunjo Filipović mi je ispričao novi detalj o Ostojićevim zločinima: on je organizovao i režirao silovanje jedne veoma ugledne Fočakinje – Muslimanke, profesorice gimnazije i njene kćerke, učenice trećeg razreda te iste gimnazije: profesoricu su u fiskulturnoj sali silovali njeni učenici, a kćerku u profesorskoj zbornici silovali su njeni profesori, kolege njene majke!
Sada se svi ti zločini i zločinci u Sarajevu popisuju, pravi se velika dokumentacija, uzimaju se izjave i svjedočenja preživjelih žrtava. Sve će to biti dostavljeno Međunarodnom sudu koji će suditi počiniocima zločina nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Obaveza je Crne Gore, ako ikada bude suverena država, da prikupi dokumentaciju o zločinima koje su Crnogorci – dobrovoljci i rezervisti napravili u Konavlima i okolici Dubrovnika i u Ravnom u Hercegovini. Opise zločina i imena počinitelja – zločinaca moraju se dostaviti Međunarodnom sudu. Biće to lako pribaviti: sve je, naravno kao ratna hronika, registrovano u “Pobjedi”, crnogorskoj Televiziji i Radiju. Tamo su zločinci pohvaljivani poimenice i fotografisani.

24. V 1993.

Imam utisak da je situacija u Crnoj Gori sve dramatičnija: šverc, pljačka, kriminal, ubistva i javno veličanje četništva, pogotovo na sjeveru. Sve više je slučajeva rušenja spomenika i obilježja sa antifašističkim značenjem i porukama, sve češće se ruše i biste narodnih heroja, doduše neke nije trebalo ni podizati. Balša mi je danas preko Zrinka i Kate iz Milana poručio da je sjever Crne Gore već na ivici opšteg haosa; iz zasjeda se puca na Muslimane, miniraju se džamije i radnje, izazivaju se Muslimani na svakom koraku. Hoće četnička hajdučija da pogrome na Muslimane prenese i u Crnu Goru. Može se desiti, kako se Evropa, SAD i Rusija ponašaju da im i uspije. Balša mi javlja da se i u MUP-u Crne Gore dešavaju određene promjene. Dobro bi bilo da se dešavaju, ako već nije kasno.
Balšina Saša, a moja, valjda, buduća snaha, napisala dobar tekst o stogodišnjici rođenja Miroslava Krleže; objavila ga u “Liberalu”. Balša mi kaže da je u Crnoj Gori i njenoj starateljici Srbiji to prvo i jedino obilježavanje Krležine godišnjice! I to je jedan od valjanih dokaza dokle se došlo u mržnji svega hrvatskog. Ovdje je prošle godine u jutarnjem TV- kalendaru, mojim tekstom, obilježen dan Njegoševog rođenja.
Čujem da Pero Zlatar u posljednjem broju “Duge” piše da sam ja lider zagrebačkih Crnogoraca, da ih okupljam, da sam u Zagrebu izuzetno cijenjen. Hvala gospodinu Zlataru za takav glas o meni u beogradskoj čaršiji, ali ja nijesam ničiji lider, pa ni zagrebačkih Crnogoraca. U Zagrebu jesam cijenjen, мada jednom broju, doduše veoma malom, i to notornih anonimusa, to dosta teško pada i čine sve što mogu da me potajno oklevetaju. Ne dam ja za mišljenje takvih Montenegrina iz “Montenegra” ni pet šoldi ili solata!

***

Pavle Mijović nije više predsjednik Crnogorskog P.E.N. centra. Sada je to Milorad Stojović, generalni sekretar je Sreten Perović, a Balša je izabran za poslovnog sekretara. Naravno, ni ja više nijesam potpredsjednik.
Na Cetinju je, čujem, konačno osnovana Crnogorska matica. Predsjednik je akademik Božina Ivanović, a sekretar Marko Špadijer. To mi je jedan od milijih glasova koji su iz Crne Gore doprli do mene. Plašim se da je i to dosta kasno učinjeno. Trebalo je Maticu osnovati davno prije. Mi smo u svemu, ama baš u svemu, u velikom civilizacijskom zakašnjenju, pa i u tome.
U Crnoj Gori, kako čujem, za dvije nedjelje počinje s radom Nezavisni crnogorski radio. To je, zaista, veliki uspjeh, pravi podvig, jedne grupe ljudi koja je na tome radila. Dobro je što će glavni urednik biti Miodrag Vukmanović, on zna što je radio, a i hrabar je novinar. Biće to za četnike i sve one slične njima pravo čudo, smak svijeta, sumrak “srpstva” u Crnoj Gori ako se konačno i crnogorski progovori! Kakvi su i gdje su mentalno i mentalitetski baciće bombu na tu crnogorsku radio-stanicu, čim se oglasi, čim progovori: “Ovdje Nezavisni crnogorski radio!”
Da mi je doživjeti da Crna Gora makar korak u svijet zakorači, činilo bi mi se da nijesam uzaludno živio. Da li će iko od nas demoniziranih doživjeti taj crnogorski korak u Evropu?!

25. V 1993.

Rusko-američki plan o smirivanju rata u Bosni niko ne prihvata, u njega ne vjeruju ni oni koji su ga napravili, izuzev Rusa koji su ovaj plan pravili više za sebe nego za Bosnu i Hercegovinu. Izuzetno je navijačko ponašanje francuske Vlade i gospodina Miterana. Taj srpsko-francuski brak kao da doživljava renesansu. Ovakav plan je teško pao i Muslimanima u Bosni i svim Muslimanima na teritorijama bivše Jugoslavije. Ovdje u Zagrebu Muslimani se osjećaju dosta mučno: potišteni su, razočarani, nepovjerljivi, skloni dešperantizmu i fatalnom prepuštanju raseljeničkoj sudbini i psihologiji; sve više ih obuzima osjećanje da su svi protiv njih, da za njih više nema mjesta ni u Bosni, niti igdje na Balkanu.
Preko Zrinka i Kate u Milanu poslao sam pozdravnu poruku godišnjoj Skupštini Liberalnog saveza Crne Gore, koja se 29. i 30. ovog mjeseca održava u Kotoru:

“SKUPŠTINI LSCG KOTOR
Dragi prijatelji!
Skupština koju danas držite u drevnom dukljanskom gradu Kotoru dokaz je vašeg velikog ugleda, omasovljenja i prihvaćenosti u svim krajevima Crne Gore, pa i tamo gdje vam put priječe ona bradata čudovišta, lažne vojvode i osvjedočeni zločinci. Liberalni savez Crne Gore pojavio se kada se komunistički monopartizam konačno raspadao. Liberalni je savez stasavao u vrijeme povampirenja mitomanskog velikosrpstva, a ojačao kad je Crna Gora izgubila svoj istorijski čisti obraz podmećući ga pod dvije najveće i najbarbarskije srpske sramote – razaranje Vukovara i Dubrovnika.
Liberalni se savez umnožava evo danas kad Crnoj Gori prijeti najveća opasnost – nestanak Crnogoraca kao naroda i Crne Gore kao države, da bude srezana na primorski srpski srez!
Gospodo liberali!
Vi ste, sa svima onima što im je u svijesti crnogorska orijentacija, jedina garancija da će Crna Gora opstati, da se neće dati srezati i srozati na srpsku provinciju, da će zakoračiti u Evropu kao suverena država Crnogoraca, Muslimana, Srba, Albanaca i Hrvata. Ako nas ne izbace iz povijesti, vas će istorija prepoznati kao spasitelje Crne Gore i čuvare svetog crnogorskog imena.
I danas u gradu svetog Tripuna i Blažene Ozane Kotorske (iz sela Releza u Lješanskoj nahiji), vi branite Crnu Goru i perete njen prvi put okaljani svijetli obraz da opet svine među istorijskim narodima.
Dragi prijatelji!
Znajte da ste vi cvijeće, mlado žito i mladost jedne stare dukljanske zemlje. Zbijte se uz one koji vas predvode od prvog dana, koji su založili sebe i sve svoje od kućnog praga do tek rođenog djeteta za spas Crne Gore, a to su vaši prvaci: Slavko Perović, Miodrag Vukmanović, Velimir Vujović Koko, Ranko Đonović, Miodrag Vlahović, Stanka Vučinić, Predrag Vulikić, dr Vukić Pulević i toliko drugih pionira liberalne misli i opredjeljenja u Crnoj Gori …


Mihailo Lalić: Sada je došlo pogano мadžgaljsko vrijeme!



“…Mladi liberali!
Preklinjem vas Bogom, dukljanskim porijeklom, zetskim zatočništvom, crnogorskim mučeništvom, kostima naših svetaca, pjesnika i mučenika, a naši svetitelji su Sveti Vladimir Dukljanski, Sveti Tripun, Blažena Ozana Kotorska, Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Stefan Piperski, Sveti Petar Cetinjski i Sveti Leopold velemučenik – ne dajte Crnu Goru, budite mudri i hrabri, kao što je bio mudar i hrabar naš praotac Sveti Vladimir Dukljanski. Spremajte se da četvrti put u ovom stoljeću odbranimo našu jedinu domovinu Crnu Goru!
Braćo Crnogorci!
Vidite li strašnu uru pred očima?! Uzmognite i vaтrenim prsima stanite na braniku Crne Gore sa svima koji Crnu Goru drže za svoju majku i kojima jeste majka!
Vaš iz Crne Gore izgnani Jevrem Brković
P. S.
Zapjevajte da vas čuju i Skadar i Dubrovnik, i Rim i Beč, a pogotovo Beograd i njegovi vazali!
Nikad neće Crna Gora
Bit obala srpskog mora!
Zagreb, 25 V. 1993.”

***
Poslao mi Milivoje Krkeljić “Liberal” od 5. ovog mjeseca. Kad god me neko obraduje slanjem “Monitora” i “Liberala”, ja sam tog dana kao na krilima i mnogo se bolje osjećam: nešto se u meni ograši kao da sam se obreo tamo među svojima. I u ovom broju “Liberala” dobar Balšin tekst: VRIJEME GROTESKE. Srećan sam što moj Balša izrasta u vrsnog esejistu i polemičara, a kao osoben pjesnik se već dokazao.
U rubrici Poligon mišljenja prijatno me je iznenadio tekst: KO JE BIO MOMIR BULATOVIĆ, autora Vladislava Popovića, Cetinjanina. Izuzetno hrabar i aktualan tekst, nabijen ironijom i sarkazmom, pogađa baš tamo gdje gađa. Ovaj smioni tekst govori o Momiru Bulatoviću kao o slugi, prevrtljivcu, malom diktatoru i tipičnom anticrnogorcu. Slobodan Milošević je u ovom tekstu Bulatovićev gospodar i naredbodavac, i u tekstu i u životu, autor ga bez ustezanja, što posebno imponuje, naziva “ratnim zločincem”, što on i jeste.
U istom broju “Liberala” novinar Boško Đukić piše o narastanju četništva u Crnoj Gori: sve su učestalija vandalska rušenja antifašističkih spomenika, bista narodnih heroja i progoni pisaca antifašista – partizana iz čitanki i školskih programa. Na redu je progonstvo Mihaila Lalića. Progonstvom Mihaila Lalića iz čitanki i udžbenika, progonstvom i blaćenjem svih pisaca partizana u Crnoj Gori se bavi niko drugi do Dragiša Madžgalj, penzionisani podoficir bivše JNA i amater pisac bez i trunke dara i natrune književne pismenosti. Ovaj je započeo hajku na Mihaila Lalića dok je Lalić još bio živ, zapravo pri samom kraju života. Upitan od novinara beogradskog “Vremena” da kaže nešto o pisanju nekog penzionisanog podoficira Dragiše Madžgalja, Lalić je, iako teško bolestan, veoma tačno definisao takve pojave: “Sada je došlo pogano мadžgaljsko vrijeme!” Sasvim je tačna ova Mihailova konstatacija. To je Madžgaljevo i мadžgaljsko vrijeme.
Kada je časopis “Stvaranje”, pod uredništvom Sretena Asanovića, u nastavcima objavljivao moj roman KAMENŠTAKE, Dragiša taj Madžgalj je pisao protestna pisma Redakciji “Stvaranja” kako objavljuju roman koji “blati komunizam i revoluciju”, a danas taj ljigavac traži da se svi pisci partizani i komunisti izbace iz čitanki, jer su se bili “prodali crvenom režimu”.

27. V 1993.

Prije dva dana njemački je DER SPIEGEL objavio poveći intervju s gospodinom Milovanom Đilasom, jedinim živim članom onog prvog Titovog Politbiroa. Tempo Vukmanović je bio spoljni momak tog Politbiroa, a samo povremeno i njegov član, povremno i po potrebi. Milovan Đilas je danas jedini živ od svih članova onog predratnog, ratnog i poratnog (do 1948. godine) Titovog politbirovskog jezgra koje su sačinjavali: Tito, Ranković, Kardelj, Đilas, Kidrič, Milutinović, Lola Ribar, Hebrang, Tempo, Bakarić, Nešković, Žujović, Stambolić i još nekoliko onih koji su povremeno bivali u Politbirou i oko Politbiroa, ali nikada nijesu znali što radi, o čemu se dogovora i što smjera jezgro tog Politbiroa: Tito, Ranković, Kardelj, Đilas, Milutinović i Lola Ribar, dok Ribar i Milutinović nijesu poginuli.
Đilas se još i dobro drži, daje intervjue, predviđa i upozorava da srpsko rukovodstvo (Milošević) vodi srpski narod u katastrofu. Iako već fizički prilično oronuo, čujem da više nikog ne prima, DER SPIEGELU je dao veoma zanimljiv intervju. Misao mu je još svježa, a zaključci veoma respektabilni. Na pitanje novinara što bosanske Srbe tjera u kolektivno samoubistvo, Đilas odgovara: “Oni se osjećaju kao heroji. Pisac i sadašnji jugoslovenski predsjednik Ćosić nazvao ih je “pobjedonosnim borcima za preživljavanje srpskog naroda”. Kao i Crnogorci, oni politički jurišaju uvijek u jednom pravcu. Ako pogode pravac oni su veoma jaki, ako ne onda se sve završava katastrofom, kao što se sada događa”.
Novinare SPIEGELA je zanimalo što Milovan Đilas misli o tome kako bi čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić prošao u sukobu sa Slobodanom Miloševićem, koji je istog Karadžića, kao Crnogorca, nametnuo bosanskim Srbima, jer u Momčila Krajišnika, Koljevića i slične nije imao povjerenja, niti je u njima vidio vođu bosanskih Srba. Đilas je i na ovo pitanje imao dosta zanimljiv odgovor: “Karadžića podupire vojska bosanskih Srba. Ona je militantna, radikalna i jača od jugoslovenske vojske. U glavama bosanskih Srba vrti se maglovita ideja o tome da se sruši režim u Beogradu i da se rukovodi cijelom Srbijom. Vjerujem da bi oni čak željeli da ih Zapad bombardira, a posebno da sruši mostove na Drini”.
Na pitanje kako bi Srbija mogla biti uvučena u rat, Milovan Đilas odgovara: “Tačno, toliko su se upleli u svoju mržnju, tako su daleko otišli u osvajanju nesrpskih teritorija da za njih više nema povratka. Ali ostatak Jugoslavije neće ratovati za BiH. Tu su Milošević i Ćosić jedinstveni”.
Novinar DER SPIEGELA s pravom misli da je pretvaranje Miloševića u anđela mira možda samo još jedan trik Beograda. Rakete i oružje i dalje stižu u Bosnu. Đilas ne isključuje mogućnost da Milošević igra dvostruku igru: “Ne isključujem mogućnost da Milošević igra dvostruku igru, ali sigurno je da on po svaku cijenu nastoji da Srbija ostane izvan rata. Njegov jedini cilj jeste očuvanje vlastite autoritarne vlasti, ako treba ograničene samo na Srbiju. On sada nema manevarskog prostora za daljnje akcije zato želi svaliti krivicu za rat u BiH na bosanske Srbe”.
Upitan da li bi bez Miloševića došlo do razvoja nacionalizma u Srbiji? – Đilas ima dosta uvjerljivo tumačenje:
“Svaki srpski vlastodržac poslije Titove ere bio bi srušen da nije slijedio velikosrpske ciljeve. Intelektualci su osigurali velikosrpsku platformu. Oni su inficirali narod balkanskim fašizmom! Na Balkanu su svi narodi doživjeli poraz. Ovdje nije riječ ni o nacionalnom ni o vjerskom sukobu, ovdje se stvaraju nacionalne države, a to je proces koji na Balkanu još nije završen. I u tim novim državama nema mjesta za jake manjine”.
DER SPIEGELOVOG novinara je interesovalo gdje bi bile granice Velike Srbije?
“Ako se srpska agresija ne zaustavi, na redu su područja u Bosni u kojima još uvijek žive Muslimani, zatim Zadar i Dubrovnik i prodor do Neretve. Poslije bi došlo do podjele Makedonije” – prognozirao je gospodin Milovan Đilas.
Uvijek kada govorim o Milovanu Đilasu, ili ga citiram, mislim danas i ovdje, sjetim se moje knjige ANATOMIJA MORALA JEDNOG STALJINISTE – mog obračuna s Milovanom Đilasom. Ta se knjiga danas može uzimati kao dokaz i svjedočanstvo protiv Đilasove revolucionarne fanatičnosti i violentnosti, knjiga koja dosta dokumentovano govori o njegovim takozvanim “lijevim skretanjima” i ubistvima koja je naredio ili sam počinio u zanosu revolucionarnog boljševičkog fanatizma.
Istina je da ta moja knjiga jeste dosta surov obračun, đilasovski surov obračun s Đilasom! Ima u toj knjizi nepoštednog rastakanja Đilasove ličnosti, bez imalo razumijevanja za njegove kontroverznosti i moguću intelektualnu usamljenost u Titovom Politbirou. Naravno da se te knjige ne odričem, ali danas bih dosta toga u njoj omekšao, ublažio i Đilasu olakšao. Ponešto bih danas u toj knjizi sasvim drugačije tretirao, sigurno s više takta i razumijevanja za sve grešnike u njoj, a pogotovo za Đilasa! Iako je Đilas jedan od najvećih grešnika komunizma!

28. V 1993.

Što bi Dis rekao: Noćas su me pohodili mrtvi! Čudno, zbilja su me noćas pohodili mrtvi: dva draga čovjeka – Savo Brković i Jefto Šćepanović Čajo, oba nekada poznati partizani, komunisti, prvoborci, narodni heroji, fanatični čistunci i pravdoljupci, oba borci za crnogorsku naciju – Savo je i prvu knjigu, ako zanemarimo onu Đilasovu brošuricu iz 1946. godine, o crnogorskoj naciji napisao, objavio i bio žestoko anatemisan od Partije kojoj je pripadao cijelih 60 godina, i čiji je jedno vrijeme bio sekretar Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju! Zašto baš ta dvojica ljudi noćas u mojim teškim snovima? Čini mi se da je taj san trajao cijelu noć, a znam da je to moglo trajati svega tridesetak sekundi. Noćas sam sa Savom bio dugo, obilazili smo neku baroknu zgradu punu zbjega: žena, djece, staraca koji su se valjali po mozaičkom podu i obiskali o nas dvojicu; Savo je bio u bolesničkom mantilu, a ja u nekom plavom odijelu. Čaja Šćepanovića smo sreli na stubištu te barokne zgrade kada smo izlazili iz nje; bio je u onom njegovom montgomeri mantilu, na glavi je imao kačket, a na licu veliki osmijeh.


Teško je ispod srbijanskog opanka pobjeći u evropsku cipelu


Pri susretu s Čajom smo zastali, nešto porazgovarali, ne sjećam se o čemu; on je lagano otišao uz stepenište, a mi ka izlazu iz te zgrade ili dvorca. Savo je u snu stalno bio uz mene, ali nam se lica nijesu susrela, nijesam mu vidio lice, čak ni one njegove dioptrijske naočare. U jednom trenutku Savo mi je pokazao rukom na košulju koju je na sebi imao neko od tih čudnih ljudi okupljenih u nekom ogromnom mermernom holu i rekao mi: “Ovakve košulje moramo imati i nas dvojica”. Košulja na koju je Savo pokazao bila je ukrašena nekim jako modrim cvjetovima, a materijal je ličio puplinu boje tek ubrane kafe.
Ako snovi nešto znače, a znače, što bi ovakav moj san mogao da znači? Je li to najava nečeg prijatnog ili neprijatnog? O snovima ne znam mnogo, a desi se da im povjerujem i da se, na neki način, ostvare. Moja majka Gorka zna da “tolkuje” snove, a i Kaća nešto o snovima zna. Kad sam se probudio sav smožden i smoren onakvim snom, odmah mi je misao otišla na Kotor: tamo se sjutra održava godišnja skupština Liberalnog saveza Crne Gore, i tamo će mi biti oba sina, dva sestrića i najmanje četiri ili pet sinovaca. Barokna zgrada, mnogo ranjenih i sakatih ljudi, žena i djece, a sve to u nekom čudnom dešavanju! Već me je strah da se sjutra u Kotoru nešto strašno ne dogodi, da vojska i crnogorski četnici ne napadnu liberale, da ne dođe do krvavog obračuna. Ja znam da jednom do takvog obračuna mora doći, ali se plašim da liberali i ostale crnogorske snage još nijesu spremni za konačan obračun, to jest konačan otpor anticrnogorskim snagama i svima koji ne dozvoljavaju da Crna Gora proglasi svoj suverenitet i okrene se Evropi. Teško je ispod srbijanskog opanka pobjeći u evropsku cipelu.

30. V 1993.

Miodrag Lekić, ministar inostranih poslova Crne Gore, počinje da govori prilično razumno i nedavno u Parizu i prije dva dana u Rimu. Lekić je, koliko se to može zaključiti po njegovim izjavama, najcrnogorskiji ministar u Đukanovićevoj Vladi. Lekić je u Parizu, budući da je Bulatović bio prisutan, mucao o nekakvoj Crnoj Gori, koja ne mora u svemu slijediti Srbiju, dok je sada u Rimu jasno i glasno kazao da “Crna Gora prihvata ne samo Vens-Ovenov plan već i promatrače UN na granici prema BiH, kao i Međunarodni sud za ratne zločine”. Ovakva Lekićeva izjava sasvim proturječi izjavi šefa tobožnje države SRJ Dobriće Ćosića, koji je s indignacijom odbio promatrače UN na granici SRJ i BiH. Kako će ovakvu izjavu ministra Lekića primiti Beograd i njegovi vazali u Crnoj Gori, nije teško pogoditi. Biće vike, prijetnji, psovanja, pozivanja na “srpski narod u Crnoj Gori”, koji se sve više svodi na nekoliko hiljada onih što još ništa nijesu shvatili, ili su na dubrovačkom i hercegovačkom ratištu, kao i u Foči i oko Foče, grdno ruke okrvavili. Stranka dr Novaka Kilibarde, i sam Novak Kilibarda, sve više se okreću Crnoj Gori i shvataju da su oni dio crnogorskog a ne srpskog naroda. Dobro je da u toj stranci i njenom predsjedniku velikosrpsko mitomanstvo gubi onaj zanos i onaj oreol što ga je u početku imala, a Crna Gora i crnogorstvo postaju ona zdrava grana za koju se i oni sve čvršće hvataju, pa i pridržavaju. Mislim da je to sasvim normalan proces otrežnjavanja Crnogoraca ili pocrnogorčenja Crnogoraca i odbacivanja onih, iskreno govoreći, stogodišnjih, ako ne i dvjestogodišnjih “srpskih” naslaga, kojima su svi Petrovići, na neki način, kumovali – najmanje vladika Sava i knjaz Danilo, a najviše Njegoš i kralj Nikola. Ima nade da Crna Gora bude suverena država, ali, plašim se uz dosta prolivene crnogorske krvi!

1. VI 1993.

Dobrica Ćosić je doživio da ga smijene i odbace njegovi duhovni sinovi iz onog radikalskog velikosrpskog кola, koje je on poodavno zaigrao, nastavljajući tamo gdje su stali silom prilika i istorijske nužnosti Nikola Baja Pašić i Aleksandar Karađorđević. Dobrica Ćosić je bukvalno odbačen, kao i mnogi prije njega: Milan Panić, Radoman Božović, Kadijević, Adžić, Radmilović, Zelenović, Bora Jović i ini. Milošević je zaključio da mu Dobričine usluge više nijesu potrebne, da je nadotac Srbije odradio svoje: Svijet je, zahvaljujući Rusiji i SAD, Francuskoj i Engleskoj, prihvatio Miloševića kao jedinog sagovornika na Balkanu, kao moćnika koji drži sve ključeve balkanskog rata i mira. Kako je to Milošević, od jučerašnjeg u SAD i službeno evidentiranog zločinca, nazvanog “balkanskim kasapinom”, danas u istim tim zemljama pomilovan i prihvaćen kao “balkanski mirotvorac”?!
Naravno da SAD žrtvujući, za sada, Bosnu i amnestirajući “balkanskog kasapina” ugađaju Rusiji, prave joj ustupak da bi spasila Borisa Jeljcina i njegovu koncepciju kohezije ili konfederalizma bivših republika bivšeg Sovjetskog Saveza da se ne bi dogodila repriza krvave drame poput ove na prostorima bivše Jugoslavije, samo u mnogo drastičnijem i katastrofalnijem vidu.
Miloševićevi i Šešeljevi komuno-fašisti, udruženi istovjetnim ratnim ciljevima uspostave Velike Srbije, došli su do zakjučka da bi im Dobrica Ćosić, u daljnjim planovima i osvajanjima, samo smetao. Nije to davno bilo kada je Dobrica Ćosić javno u “Borbi” izjavio: “Ako bi četništvo pobijedilo u Srbiji, ja bih se na Terazijama javno objesio!”
Zašto su na drastično vulgaran način Milošević i Šešelj najurili Ćosića iz fotelje predsjednika SRJ, a da mu nijesu dozvolili da bilo što u svoju odbranu kaže?! Ćosića su, i to pismom, sat prije početka rasprave o njegovom smjenjivanju, zapravo glasanju o povjerenju, pozvali da prisustvuje zasjedanju Savezne skupštine. Pronicljivi Ćosić je shvatio o čemu se radi i nije došao na sjednicu. Ovoga se puta nije mogao uzdati u crnogorske poslanike u Saveznom vijeću, jer je toliko puta izjavio da ne priznaje crnogorsku naciju, nazivajući je Brozovom izmišljotinom. Vidljivo je, ko hoće i umije da vidi, da je Milošević sve organizovao, a onda se on izmakao od svega, našao se, iznenada, na Ohridu u međudržavnom razgovoru s predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim, kojeg je ubjeđivao da ne primi strane posmatrače na granici prema Srbiji. Da li ga je i ubijedio, zapravo da li je Gligorov napravio još jedan kompromis s Miloševićem koji ga može stajati gubitka makedonske državnosti, uskoro će se znati.
Sve je jasno što se tiče Miloševićeve režije Šešeljeve egzekucije u Saveznoj skupštini: Milošević je procijenio da je Dobrica Ćosić jedina ličnost u takozvanoj SRJ koji se može usuditi da ga kritikuje i obuzdava u ratnim ciljevima, pa da ga, uz pomoć vojske smijeni i javno optuži za sva zla i zločine srpske vojske i srpskih četnika u Hrvatskoj i BiH. Oprezni Ćosić je napravio nesmotren i neoprezan gest: prije neki dan je, bez Miloševića i Bulatovića, posjetio Generalštab Vojske Jugoslavije i tamo u razgovoru s generalima izjavio: “Prijatelji me pitaju zašto ne upotrijebim vojsku i dovedem zemlju u redovno stanje”. Milošević je za takvu Ćosićevu izjavu saznao dok je ovaj još bio u Generalštabu! – i odmah je riješio da on upotrijebi Šešelja i Šešeljeve fašiste da ne bi Dobrica imao vremena da upotrijebi vojsku. Šešelj i njegovi fašisti su to shvatili kao Miloševićev ustupak njima i odmah krenuli na posao.

***

U Beogradu je jutros praktično izvršen državni udar: Slobodan Milošević je i Srbima i svijetu još jednom stavio do znanja da je on kapo od Srbije – vožd, diktator, gospodar – Sve, da je neprikosnovena glava srpstva i Srbije, da ga, eto, ne može ugroziti ni nadotac Srbije i srpstva, kakav je jedan Dobrica Ćosić. Milošević je, uz svoje socijaliste, u detroniziranje Ćosića upotrijebio i Šešeljeve fašiste – dakle istovjetna situacija s Hitlerovom upotrebom Removih odreda u Njemačkoj 1933. godine. I Milošević će, nadam se uskoro, isto kao što je Hitler za Remove odrede i Rema, pripremiti jednu Noć dugih noževa za Šešeljeve fašiste i Šešelje.
U svemu ovome Crna Gora bi mogla, ako za to ima pravih snaga, da napravi istorijski korak i proglasi svoje istupanje iz SRJ, obrati se Ujedinjenim narodima da je zaštite kao suverenu zemlju od srpske agresije. Poslije ovakvog obračuna sa nadocem srpstva – što još sluge srpstva mogu očekivati? Možda će makar neko od Crnogoraca doći do nekih zaključaka i pokušati da se okrene sebi i Crnoj Gori.

***

Jutros je u SRJ – parlamentu došlo do skandalozne tuče: Šešeljev radikal, poslanik u Skupštini SRJ, inače bivši bokser s nekoliko godina robije iza sebe, nokautirao je poslanika SPO (Draškovićevog) nekog Markovića, koji je kolima hitne pomoći prebačen u bolnicu. Dr Novak Kilibarda je s indignacijom napustio Skupštinu, razočaran srpskom neslogom, kaubojskim parlamentarizmom i odnosom prema nadocu Srbije i srpstva Ćosiću. Kada se u Beogradu saznalo za premlaćivanje poslanika SPO – Vuk i Dana Drašković su započeli demonstrirati ispred Skupštine. Priključilo im se nekoliko hiljada Beograđana, koje su specijalni odredi Miloševićeve policije surovo razbili i uklonili. U međuvremenu policija je uhapsila Danu i Vuka Draškovića i sve njihove saradnike. U podne je Radio-Beograd objavio da je Vuk Drašković teško pretučen i prebačen u odgovarajuću bolnicu, da je izgubio moć govora. O gospođi Drašković se ništa ne zna, osim da je i ona grdno pretučena, čuje se da grozno izgleda – Balkanski kasapin nastavlja s kasapljenjem!Militantna struja u crkvi koja zločincima oprašta sve grijehove

2. VI 1993.

U demonstracijama pred Saveznom skupštinom SRJ dva ubijena policajca i desetine teže i lakše ranjenih. Uhapšeno je 120 demonstranata, Vuku Draškoviću su izbijena dva zuba, njegovoj supruzi Danici slomljena su dva rebra. Hrvatska je televizija prikazala gospođu Danicu Drašković (inače Crnogorku iz Bijelog Polja) kako ispred Skupštine SRJ poziva Beograđane i srpski narod da se konačno probudi, izađe pred Skupštinu, potisne tih dvadesetak policajaca i uđe u veliku salu Skupštine da se obračunaju s radikalima – fašistima, koji prebijaju njihove SPO poslanike! Razočarana neodazivom Beograđana, i uopšte srpskog naroda, gospođa Drašković je uskliknula: “Stidim se što pripadam srpskom narodu”. Gospođo Drašković, mora se priznati da imponuje vaša hrabrost, ali narod kojeg se sada stidite, sami ste odabrali, da biste na svakom koraku, i u svim situacijama, negirali i odricali se naroda iz kojeg dolazite, kojem su pripadali vaši preci, pa i vaši roditelji. Uostalom, gospođo Danice, vi ste, što se ono kaže, po svemu rođena Crnogorka, pa i po vašim kontroverznostima.

***

Iz Slovenije mi stiže poruka, od čovjeka bliskog Janši, da se u određenim krugovima nekih slovenačkih službi već zna, “procurilo je” iz Makedonije, kako je Milošević boravio na Ohridu ne bi li ubijedio Kira Gligorova da u konačnom obračunu Srbije sa kosovskim Albancima, koji Miloševićeva vojska i paravojne četničke organizacije pripremaju, Makedonija zatvori granicu prema Kosovu i ne dozvoli Albancima s Kosova da se sklanjaju u Makedoniju, niti Albancima iz Makedonije da dolaze u pomoć onima na Kosovu! Navodno, prema nekim slovenačkim izvorima, to je bila glavna tema ohridskih razgovora Gligorov-Milošević. Strani posmatrači na makedonsko-srpskoj granici su bili drugorazredna tema. Ima verzija da je Milošević povjerio Gligorovu da Dobrica Ćosić neće više biti predsjednik Jugoslavije. Na njegovo će mjesto, za mjesec dana, doći akademik Mihailo Marković. Bilo je govora i o najnovijim postupcima Srpske pravoslavne crkve prema makedonskoj crkvi. Milošević je Gligorovu obećao da će patrijarha Pavla umiriti Miloševićevi ljudi u Svetom sinodu. Vjerovatno su Miloševićevi ljudi u Svetom sinodu Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Amfilohije Radović svakako jeste Miloševićev čovjek, to je ta militantna struja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja “oprašta sve grijehove” zločincima kakvi su Arkan, Šešelj, Bokan, Čeko Dačević i toliko drugih. Nažalost, Amfilohije Radović sve to blagosilja u vladičanskoj odori crnogorskog vladike i pod mitrom crnogorskog mitropolita s Njegoševom panagijom na grudima!

7. VI 1993.

Hamburg
Stigli smo oko 20h. Prošli smo 1.500 kilometara. Klikovac je brzo i sigurno vozio. Kad je iz niskih ravničarskih oblaka, onih gustocrnih, udarila dramatično pljuskovita kiša, Klikovac se majstorski snalazio, nije usporavao vožnju, to bi na onako prometnom autoputu izazvalo pravu katastrofu. Kad smo došli u Hamburg saznali smo od Milorada Bojanića, Crnogorca, da je danas oko 17h na onom autoputu kuda smo mi po kiši prošli, poginuo najbolji hrvatski košarkaš Dražen Petrović. Vijest nas je zaista ožalostila. Taj mladi srećni čovjek, vrhunski sportista, imao je sve, ama baš sve, osim smrti. Sada, nažalost, ima i smrt. Smrt njega ima.
Na pet kilometara prije Hamburga, u jednoj gostionici, sačekali smo da po nas dođe moj prevodilac, gospodin Hans Volk i uvede nas u Hamburg. Lako me je prepoznao. Hans je omanji stariji gospodin, izuzetno živahan i mladalački pokretljiv, a 76. godina mu je. Hans nas je odveo u svoj stan, gdje nas je njegova supruga Doroteja dočekala s dobrom večerom – toplom juhom i dvije vrste pečenja: teleće i pureće. Naravno da sam se ja za teleće opredijelio. Bilo je i dobrog njemačkog piva. Gospođa Doroteja nam kaže da oni za večeru inače ne pripremaju juhu, ali je to uradila zbog nas, čula je da se na Balkanu večera bez juhe ne može ni zamisliti. Osmijehnuo sam se, a gospođi Doroteji nijesam rekao da je i to jedna od onih pogrešnih predstava o Balkanu i Balkancima. Hansova i Dorotejina kćer Tatjana još je u Bosni, u jednoj je humanitarnoj misiji. Poručila je da će se u srijedu vratiti. Hans me je uz večeru obavijestio da sjutra iz Lajpciga dolazi moj izdavač dr Fridman Berger, da se upozna sa mnom i da potpišemo predugovor za objavljivanje “Panteleja na drijenu”.
Da bi se od tolikog puta odmorili, gospodin Hans nas je njegovim kolima prebacio do hotela gdje smo smješteni. To je najstariji dio Hamburga, hotel je, u stvari, tipičan pansion, porodična kuća pretvorena u pansion s doručkom. Naša su кola ostala u Hansovoj garaži. Objašnjeno nam je da u Hamburgu nije baš preporučljivo voziti кola sa zagrebačkom registracijom, a pogotovo nije preporučljivo parkirati ih na otvorenom prostoru. Nakon hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosni u Hamburgu i okolini nije poželjno biti Hrvat! Koliko je prije, za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, objašnjava nam Hans, bilo poželjno biti Hrvat, toliko je sada nakon hrvatsko-muslimanskog sukoba nepoželjno.
Nas takva konstatacija ne zbunjuje, ali nas intenzitet netolerancije prema Hrvatima iznenađuje.

16. VI 1993.

Opet Ženeva. Predsjednici dr Tuđman, Izetbegović i Milošević pokušavaju se definitivno dogovoriti o sudbini Bosne i prestanku rata u Hrvatskoj. Izgleda da se i poslije svega mora s Miloševićem pregovarati. S “balkanskim kasapinom”. Tamo je i Momir Bulatović. Što će on tamo?! Mora da markira drugo oko u Miloševićevoj tobože federalnoj glavi. Ima nagovještaja da su sva ova crnogorska otimanja, svi ovi iskoračaji u tobožnju crnogorsku samostalnost, sa Miloševićevim znanjem. Da njemu trebaju. On im je, navodno, rekao: “Raditi što god hoćete do otcepljenja!”
Izgleda da će Vens-Ovenov plan u Ženevi praktično biti sahranjen, ili do te mjere revidiran da se o njegovoj primjeni više neće moći ni govoriti. Ne bude li više Bosne, makar i u nekom labavom obliku, biće Velike Srbije u veoma čvrstim i za sve na Balkanu opasnim granicama, koje će se teško potirati. Što se više odugovlači s intervencijom, Velika Srbija je sve izvjesnija. Kako je krenulo, i ova će Ženeva ići u prilog srpskoj politici osvajanja, a samo djelimično Hrvatima. Već je gotovo izvjesno da će Muslimani biti žrtvovani, to jest kantonizirani, a to je, ako bi samo oni bili u kantonima, put ka potiranju svakog identiteta tog naroda.

***

Poslao mi Luka Kurilić iz Ljubljane nekoliko brojeva beogradske “Borbe”. U “Borbi” od 29. do 30. V nalazim pjesmu hrabre, vazda dostojanstvene, danas najbolje srpske pjesnikinje Mirjane Stefanović. Pjesma je naslovljena: MOJ STOLAR ČETNIK. Rado je unosim u ovaj Dnevnik svjedočenja i suočavanja:
Pustio je bradu i radnju
iskitio zlatnim ocilima
cene podigao u nebesa
pa ništa ne radi a dobro živi
bojim se da sasvim nenalik na Josifa
žari i pali subotom i nedeljom
jer u ponedeljak je mutan
I mamuran
– bio sam na Drini – pa pauza
– na svadbi – kaže
i mnogosmisleno čkilji
oči mu još uvek krvave
a ruke je dobro oprao.
Koliko znam Mirjana Stefanović je jedini srpski pjesnik koji se permanentno suprotstavlja srpskom četništvu, srpskom fašizmu i groznim pokoljima učinjenim u ime velikosrpstva i Velike Srbije.

***

U “Borbi” od 5. do 6. juna objavljen je veliki intervju sa već osamdesetogodišnjim Tanasijem Tasom Mladenovićem, srpskim pjesnikom i nekada čuvenim partizanom, mnogo čuvenijim od Dobrice Ćosića. Moram reći da je Tasa Mladenović uvijek bio nešto drugo od tvrde komunističke linije. Bio je jedan period kada je bio ozbiljno krenuo u srpski nacionalizam, gotovo šovinizam. Mislim da su ga njegovi drugovi komunisti otjerali u takva neka stanja. Tasa je vazda bio nemirnjak, neposlušnik, “živac” i “prč”. Znao je svakome u brk da skreše. Koliko je meni poznato Tasi Mladenoviću su srpski četnici zaklali oba roditelja, brata (proglašen narodnim herojem) i suprugu! Raduje me, vidim iz ovog intervjua, Tasa nije postao četnik, kao što su to postali većina srpskih nekadašnjih fanatičnih boljševika. Danas se prisjećam: Tasa Mladenović je vazda prema meni bio pažljiv, još dok sam živio u Beogradu, pomagao me je, objavljivao u “Književnim novinama”. Kasnije smo bili i prijatelji. I Tasina je supruga Olga prema meni uvijek bila ljubazna. Srijetali smo se kod Milice i Tempa Vukmanovića u Reževićima. Jednom su bili Olga i Tasa kod nas u Podgorici. Kaća ih je divno dočekala. Dok je studirao u Beogradu, Balša je katkad znao da navrati kod Tase i Olge. Srdačno su ga dočekivali.
Sjećam se jednog susreta, u zagrebačkom hotelu “Internacional”, Ivana Šibla i Tase Mladenovića. Bilo je to, mislim, 1975. godine za vrijeme “Goranovog proljeća”. Tom susretu smo prisustvovali Steva Raičković, Izet Sarajlić i ja. Bilo je vrijeme doručka: u salu je ušao, pognutih leđa, Ivan Šibl. Tasa mu je bio okrenut leđima i nije ga mogao vidjeti, a očekivao ga je. I mi smo znali da ga očekuje. Bili smo znatiželjni kako će izgledati susret jednog tada ozloglašenog hrvatskog nacionaliste, bivšeg Titovog generala, i jednog takođe ozloglašenog srpskog nacionaliste, bivšeg Titovog komesara. Neko je od nas rekao: “Evo Šibla”. Tasa je kao mladić hitro skočio, uočio Šibla, pozvao ga za naš sto. Nastalo je veliko grljenje i ljubljenje jednog srpskog i jednog hrvatskog nacionaliste, čitava je sala tu srdačnu bučnost osjetila. Ivan Šibl je prvi progovorio: “Tasa, ne vjeruješ, valjda, da sam ustaša?” “A ni ti, valjda, da sam ja četnik!” – uzvratio je Tasa.

Ko god dođe pod crnogorski barjak, neka je dobrodošao


Danas Tasa Mladenović ima snage da u “Borbi” izjavi:
“Mi smo bili vazali i sluge jednog režima, i tražili smo način da se to promeni. U to vreme Milošević je budio nadu. Sada su mnogi odustali od njega. Političari se razlikuju po tome da li im je vlast iznad svega ili im je narod iznad svega. Imam utisak da je mnogima i iz vlasti i opozicije jedini cilj vlast. A to je danas strašnije nego ikad zbog situacije u kojoj se nalazi ceo srpski narod. Danas su na političkoj sceni psihopate i u opoziciji i u vlasti. Pogledajte što sada rade paravojne organizacije kojima je gospodin Milošević dozvolio da se naoružaju, ovde u Srbiji. A te paravojne organizacije su fatalne za srpski narod u svakom pogledu. One su nas kompromitovale u svetu, davale dokaze antisrpskoj propagandi. Fatalne su jer tamo, na ratištima pojedinci čine zločine i pljačkaju. Idu kao takozvani “vikend dobrovoljci” da ubijaju i pljačkaju. To je srpska krivica, to je naša velika sramota”.
Ovo je za Srbendu Tasu veliki napredak. Ostao je partizan i antifašista, što je u njegovoj generaciji nekadašnjih srpskih partizana veoma, veoma rijetko. Vjerujem da me Tasa, kad bi se počem danas sreli, ne bi nazvao “bivšim prijateljem”, kao što je to nedavno u “Politici” izjavio Svetozar Vukmanović Tempo, naš zajednički prijatelj. Tempo je, kao i svi veliki komunisti, navikao da se brzo i lako odriče ratnih drugova i prijatelja. I Đilasa se tako lako odrekao, a bio mu je uzor.

17. VI 1993.

Javio mi Zrinko iz Milana da Balša misli kako se Đukanović sve očiglednije distancira od Miloševića i Bulatovića. Liberali to neće da shvate, misli na Slavka i one oko njega, oni misle da crnogorski barjak mogu i smiju nositi samo oni. Taj barjak, je svih građana Crne Gore i ko god dođe pod taj barjak neka je dobrodošao – poručio sam Balši.

***

U “Borbi” od 12. do 13. VI, to jest ovog mjeseca, negdje pri kraju, stranica ili dvije prije reklama, u podlistku je objavljeno poduže kvazipoetsko staračko umovanje Matije Bećkovića, štoseraj ispraznog mudrijašenja nazvan: ZATVORENICI ZATVORA U ZATVORU. To ustihovano reportersko štivo pokazuje da je i ona komedijaško-humorno-dosjetiteljska Bećkovićeva žica presušila, potonula u mitomansko-folklornu baruštinu ustajalog prežvakavanja narodnih dosjetki i lakrdijanja. Bećković je čovjek prilično oskudnog znanja i obrazovanja, nekada dnevničar spretne novinske improvizacije, lanser arhetipske crnogorske leksike, pjesnik (ne)velikih mogućnosti, katkada iskričave duhovitosti, najuspjeliji kada je oponašao narodnu mudrost u crnogorskom arhetipskom maniru.
Donedavno Bećković je slovio, i kao takav se Srbljima prikazivao, kao veliki Miloševićev pristaša, bolje reći obožavalac svog velikog zaštitnika Miloševića. Bećković je dugo leksički i štoserski paradirao kao mudrijaška zvijezda u krugu koji se kružio i koji je okružavao Dobricu Ćosića. Bećković su Matija i Mihiz Borislav Mihajlović ljudi Dobričinog “Memoranduma”. Oni ga nijesu pisali, ali su ga među prvima čitali i odobravali kao novo Načertanije. Mihiz Borislav Mihajlović je bio lektor Memoranduma, a Matija konsultant za nebeska pitanja nebeskog (zaklanog) naroda.
Kad su vidjeli da Milošević i njegova partija vode Srbiju i srpstvo u zločine i opštesvjetsku anatemu – Bećković i Mihiz su odskočili od Miloševića i uskočili u Kraljevo Kolo kraljevskog nasljednika.
Sada su Bećković i slični akademici postali veliki antimiloševićevci, ili protivnici Srpskog Vožda u onolikoj mjeri u kolikoj Srpska pravoslavna crkva ne odobrava neke njegove komunističke postupke.

23. VI 1993.

Tek danas stižem da u Dnevnik unesem pisma prijatelja, i Balšino pismo, što mi ih je Kaća donijela. Pisma prijatelja, pogotovo u ovakvim vremenima, svojevrsni su dokumenat, zapravo ona vrsta dokumenata koja o vremenu i ljudima svjedoči autentičnije i svestranije od novinskih i političkih javnih dokumenata, kakvi su, recimo, novinski komentari i političke rezolucije.
Počinjem s pismom Sretena Perovića, književnika, nekadašnjeg direktora Leksikografskog zavoda Crne Gore, kojeg je pučistička vlast ukinula, a Sretena ostavila bez posla. Sretenu Peroviću je danas, da bi prehranio porodicu, preostalo da radi na imanju u Berima. Doduše, Sreten u Berima ima uzoran vinograd, zato i pravi onako dobro vino i rakiju. Kolega Perović mi je po Kaći, uz pismo, poslao i bocu u pravom smislu žežene rakije, naravno, s Perovićevom etiketom na boci. Od Sretenove rakije samo prijatelji mogu dobiti čašu, niko dvije.

PISMO SRETENA PEROVIĆA:

“Duklja, 23. 06. 93.
Ni u ljudi nade, ni u Boga pravde! (crnogorska poslovica)
Dragi kolega,
Izgnaniče iz osakaćene domovine, Umoran, i fizički, nijesam spreman da te podsjećam ni na prošlost ni na budućnost. Nema ni smisla uobražavati da će naše sjećanje na budućnost izmijeniti ili bar pokriti tamno lice sadašnjosti. Ono je takvo da će ostati kao opomena naraštajima koji će, možda, biti manje naivni, manje emotivni, pa i manje prevareni. Ako jednom i budu izblijedjele sveopšte provalije. Tačno je trideset godina otkako je tvoja drama pod tim naslovom “skinuta s repertoara” Crnogorskog narodnog pozorišta, a recenzent “Pobjede”, tj. pisac ovih redova, između ostalog zapisuje: “Provalija” se svrstava u red onih djela koja pokušavaju da odrede granice ljudske izdržljivosti u kataklizmičnim situacijama, skraćujući vizuru na najmanju mjeru i dovodeći tako posmatrača u okolnosti mučnog moralnog opredjeljenja”; Darovi scene, I, strana 60./ Ostaće ožiljci i pod noktima, a ne samo na duši.
Ne predviđam skoro viđenje, a naše fizičko zdravlje možda i nije takvo da može, pod pretpostavkom da ne bude prekraćeno “tupom kašikom” ili britvom, izdržati sva ova cijankalijeva isparenja. Ti, hvala Bogu, svjedočiš o vremenu i nevremenu – kao pjesnik, kao borac, kao čovjek. Neko će iz tih knjiga prepoznati naše krvavo kolo koje se vjekovima vrti u svijesti, u damarima, u prozukloj duši.
Neko – nekad!
Želim ti snage da se odupreš pijavicama daljine, a ja odoh u moje vinograde (gdje su i zmije od ljudi pitomije).
Crnogorci blagosiljaju: “Trag mu se ljudima kitio!” Nego što!
Srdačno Sreten Perović

P.S.

Nemam vremena da pročitam ove redove i ispravim eventualne greške (u kucanju). Požuruje me Kaća (telefonom) S.”
Ode Sreten u svoje berske vinograde. Počeo je kao student u grombi kaputu (pokojnog mu oca Ilije) a, evo, završava kao berski vinogradar. I kad smo se žestoko svađali, tog sam čovjeka iskreno volio, zato sam ga tako grubo i napadao. I on mene. Mnogo je vjerovao nekadašnjim političarima: Vesu, Veljku, Marku, Vidoju, pa čak i Duru, kojemu niko ništa nije vjerovao. A oni njemu – Sretenu – nikada nijesu vjerovali. Duro – taj ponajmanje. Sada je Sreten izabran za generalnog sekretara Crnogorskog PEN-a, Balša za poslovnog, a Milorad Stojović za predsjednika.

PISMO DR RADOSLAVA ROTKOVIĆA:

“Jevreme, zdravo,
Zdravo srećni čovječe,
Jer, ko je srećniji od mučenika koji je ostao živ? To nije uspjelo ni sinu božjemu! Od proćeranog pisca kome se štampaju knjige? Od oženjenog, i to veoma, koji se uželi svojoj ženi? Od progonjenog na kojeg se baca kamenje, ali ga ne može doseći? Od anatemisanog, kome zavide oni koji su ga anatemisali?
Znam da ova sreća ima i svoje naličje. Teško je biti daleko od djece, ali i to se s vremena na vrijeme ublaži posjetama. Ovako su i oni sigurniji. Znam da bi rado ćaskao sa starim prijateljima, ali nije loše ni sticati nove.
Umjetnost, to je – djelo. Sve ovo drugo 80 % tečnosti u organizmu, kalcijum u kostima i zubima, fosfor, gvožđe i druge metale imaju i najgore propalice. Moj otac je govorio: “Čapra nam ne valja za gusle, meso se ne jede, od naše kose ne mogu se napraviti strune za gudalo (bolji je konjski rep), pa što onda ostane od čovjeka, ako mu ne valja riječ?” A mi pisci, za razliku od ostalih pričalica, zapisujemo svoje riječi, i one ostaju. A ti još strpaš to svoje i tuđe u knjigu, pa neka pokoljenja sude. Naročito da sude o onima koji su odgovorni za – pokolj.
Ne samo da ti se knjige štampaju (tiskaju) nego se i izvrsno štampaju. Ja sam za Odakle su došli preci Crnogoraca i Kratka ilustrovana istorija crnogorskog naroda, odabrao malo krupnija slova, jer sad i djeca nose naočare. Ali ovi MONIGRENI su izvrsno štampani. I POEZIJA, naravno, ali poezija nije puni red i to se uvijek lako čita. Proza, i to ovako fizički i suštinski gusta, ako nije dobro štampana, zaista odbija čitaoca. Tu je grešku načinio Dragoje Živković, natrpavajući i šireći onaj slog, bez margina. Što se dobije time što se uštedi deset stranica? Ova Kratka istorija biće svega šest tabaka, a tiraž, samo prvo izdanje, 15.000. A ako bude teškoća s parama, napravićemo manji prvi tiraž, ali ćemo sačuvati pripremu, pa doštampavati. To je, i jedno i drugo, složeno na kompjuteru i korigovano, tako da je u fazi preloma.
Ovi su vlastodršci prisiljeni da nas tretiraju pristojnije, a to je dokaz i njihove slabosti i naše snage. Nadamo se da će ovaj trend da se razvija tako i dalje.
Znam da bi volio da mi se potpišeš na ovim knjigama, ali doći će i to vrijeme. Sve što ide, dođe.
Srdačan pozdrav Radoslav
P.S.
Ostalo će ti se prenijeti na usta.”

Tipično Rotkovićevo pismo, a i tipično razmišljanje o sporednostima preko kojih se dolazi do suštine. Radoslav Rotković je bio prvi recenzent mojih “Monigrena”. Sjećam se, njegova je recenzija počinjala rečenicom: “Ova će knjiga biti spaljivana… ” Sada je moj kolega Rotković u (ne)crnogorskom parlamentu narodni poslanik liberala. Dobro je, pretvoriće Skupštinu Crne Gore u katedru za pravu crnogorsku istoriju. Drago mi je njegovo pismo. Nekada smo oštro polemisali. Izmirio nas je otpor posrbljavanju Crne Gore.

Tekst preuzet iz dnevnog lista Vijesti, 2007.god.