Gledam sjeverocentričnu kartu svijeta zajedno sa prijateljem i bezuspješno pokušavam ga ubijediti da je Argentina znatno veća od „European Union“.
Potom se svađamo oko toga koliko Španija još ima svojih suverenih teritorija u Africi, on tvrdi dvije da su to samo Mellila i Ceuta, a ja sam uporan u tome da Španija ima još nekoliko „plazas de soberanía” koje su na afričkom kontinentu iako su u sastavu države španije.
Ostatak prijatelja za stolom blijedo se gledaju usljed naše uskointeresne i nadasve dosadne priče, jedan po jedan polako nas napuštaju.
“Prijatelj me pita, a zaboga vidi šta smo uradili”
Pobogu zbog čega govorimo o svemu ovome, zašto temu nismo okrenuli na fudbal ili auta ili pak mobilne telefone?
Ja odgovoram: Ali ja zaista ne znam ništa o fudbalu.
I tako nastavljamo da pričamo o dešavanjima u Ukrajini te mogućim posljedicama po svjetsku ekonomiju i poredke, po malo i dešavanjima na Kavkazu, prisjećamo se rata u Nagorno Karabahu, dotičemo se junačkog Sardarabata, starih Naira i naravno osvajačkih ratova Velikog Tigrana, ali prije svega se koncentrišemo na dešavanja u Venecueli i Boliviji.
Taman kao dva stara Crnogorca nekada davno u doba velikih konfrontacija blokova dok su uglavnom navijali za Ruse sa razlikom što mi ne navijamo ni za koga već svjetsku politiku i ekonomiju pratimo iz sopstvenih interesovanja i interesa. Ne tako davno, a tako savršeno Živko Nikolić je sasvim jasno sve to opisao.
Ja uvjek sa blago lijevim ubjeđenjima ,a on po prilično tvrdim desnim stavom posebno o mojim omiljenim zamljama u Južnoj Americi. Ali sve to opet ipak samo iz razloga da bi rasprava bila interesantnija i da bi se imali oko čega kvalitetnije raspravljati.
Niti sam ja blago lijevo niti je on grubo desno, to je rasprava fingirano suprostavljenih ideologija. Opus tipa Viskilend ili Vodkalend na prvim časovima diplomatskih seminara.
Odista pitam se:
Kako je moguće da je Chavez zaista pobjedio na referendumu u Venecueli?
Zar je moguće da se jedan narod u toj mjeri odrekne prava na demokratiju i ograničavanja apsolutne vlasti, toga da ih sopstveni ustav zaštiti od njih samih i njihove sopstvene volje.
Nastavljamo polemiku gdje svako iznosi svoja gledanja i teze.
No ipak sve treba posmatrati iz neke druge tačke, učeni smo da svijet gledamo poprilično eurocentrično i to je fakat, a sva poenta je u procesima.
Svaki prostor ima svoje procese i najveća je greška osuđivati ljude sa nekih drugih prostora za ponašanje koje je nama neshvatljivo jer naravno mi to gledamo sa stanovišta prostora sa kojeg dolazimo i onih procesa koji su kod nas završeni ili u toku.
Dotičemo se Bolivarove revolucije, poskolonijalog perioda, Paragvajskog rata, bitek u Tujtiju izgradnej željeznice na Andima i još mnogo toga.
Veoma često nismo svjesni svojih predrasuda jer su apsolutno dominantne kod većine ludi tako da se među širom populacijom i ne smatraju predrasudama.
To sam davno shvatio putujući u nacionalno mještovite sredine ili zemlje potpuno drugih kultura, naprosto jedini način da čovjek prekine bolovati od predrasuda je putovanje ili kontakt sa ljudima iz tih sredina.
Evo primjera: Pogledajte jednu veliku Villa Miseria ili kako se kod nas to odomaćilo po brazilski Favelu. Pa čitavih 99% stanovnika tih naselja dominantno ekstremnog siromaštva su veoma pošteni i teško radeći ljudi, ali sam izgled i globalno rasprostranjene predrasude će učiniti da se na samu pomisao da prođete pješice kroz neko od tih naselje naježite. Eto jedna predrasuda koje nismo ni svjesni da je ustvari samo predrsuda!
Da se vratim na osnovnu priču, a to je pitanje koje smo sebi postavili nakon pominjanja Chaveza i nedavog referenduma čiji su nas rezultati ipak poprilično iznenadili.
Pitanje svih pitanja: Hoće li velika sila u susvjedstvu zaratiti sa Venecuelom ili obrnuto, hoće li ideološke konfrontacije u regionu izazvati nepremostivu krizu?
Velika dilema, veoma velika na šta je moguće dati mnošto potpuno suprotnih odgovora.
Možda za ovdašnje uslove i nije neka interesantna tema, ali budući da više ne možemo pobjeći od svim globalnih efekata koji nas okružuju sve od zagrijavanja pa do finansijske krize možda bi trebali početi malo više obraćati pažnju i na potencijalna ratna žarišta u svijetu, ako ni zbog čega drugo onda radi mogućih efekata globalnog oružja.
Ako se desi pad Cheveza i u Boliviji će se pojačati konfrontacije između Moralesa i njegovih sljedbenika sa političkim vođama pokrajna Santa Cruz, Pando, Beni…
Pa opet kakve to ima veze sa nama. Neko bi rekao nikakve. Ali ipak ima koliko god to čudno moglo zvučati. Jedan od političkih vođa pokrajne Santa Cruz je po majci Crnogorac.
Da tako je Branko Marinković Jovićević iako Bolivijanac uvjek ponosno ističe da je po majci porijeklom Crnogorac, a po ocu Hrvat.
Jedan od nas dvojice pokušava da definiše današnji svijet, ja se izlećem izgovaram: trka na 100m za resursima, a nakon 100m je ___???____
On ćuti.
U svakom slučaju nedjelja ujutro se lagano završava, i vijeme je polako za porodični ručak.
Ja i prijatelj se rastajemo, prekidaju se sve priče, a raspravu o posljednjim izvajama italijanskog premijera nastavljamo SMS-om.
Povremeno pominjemo i komešanja u nekim vladama zemalja u pribaltičkom regionu.
Kako god.
Zaključak dana je: možda ipak nismo toliko beznačajni koliko smo ustvari i samoubjeđeni da nismo.
Nije smješno, zaista počeh razmišljati o tome!
