Gordan Stojović
Dnevnik sjecanja
24 Avgust.
Eto ode i ovo ljeto gospodnje. Pravac kod gospoda na ispovjest.
Zbogom ti ljeto još jedno.
Ogrij velikom nam gospodu njegove bijele tabane, dlakave papke, kandže il` peraja, kakav god oblik da ima.
Taj nikad ne viđeni uvjek prizivani gospod, jedini vlasnik svih ljeta do sad.
Dok, srkćem jutarnji espresso domaće izrade, još uvjek mokre kose zamišljam da sam star, mnogo stariji nego sad.
Gledam svoje ruke, izborane. Fleke staračke po prstima.
Kožu zgužvanu po laktovima i zamišljam neko drugo ljeto u prolazu, ljeto gospodnje kao i ovo, ljeto nemoći u nekoj stolici sa malim prozorom i uvjek istim prizorom ….
————-
„palmina grana i suvo lišće njeno, čuje se velika familija vrabaca. Srećna baš kao i moja, vabim ih kao unike koji sada se mamurni negdje tek bude. U nekim krevetima u nečijim posteljama, mamurni, iscrpljeni od sexa, plesa i alkohola…pa čeznem da pomisle na mene, starog đeda, njihovog. Onog koji nekad bješe makar toliko lud i živahan ….dozivam ih, ali svi su trenutno van dometa, zato vabim vrabce, žito im prosipam“
————-
Dok ispraćam ljeto i mašem mu kroz maleni prozor, dok gledam prizor isti kao i uvjek, sanjam poljubce jedne jedine …poljubce kojima nikada vrijeme ne može ništa. One koji nemaju staračke pjege ili bore, koji se nikada ne gužvaju.
Potom ne mogu a da ne pomislim na hladno mjesto gdje je ona već nekoliko ljeta koje ispratih baš kao i ovo sad i zamišljam sebe kako kao nekad dok sam na glavu skakao sa broda u plavu morsku vodu uskačem u tamni grob….
Sad mijenjam osjećaj totalnog plavetnila, za vječiti mrak…ne volim da budem sam u suštini…a gledajući iz daljine sad, bez nje i pored svega čitavog života sam bio više nego sam.
Ljeto je već prošlo i ostavilo papuče svom najsljeniku. Za opet ljeto gospodnje, ali neko novo. Ja skidam pidžamu na nebeske tačkice, svejstan da su sva ljeta gospodnja od sad za mene samo lijepa razglednica, prepuna, sunca, palmi i ptica…onog novog ljeta kojeg papuča tek čeka, biću hladni grob.
Konačno …lijegam u krevet, prekrštam ruke i kao što sam nekad kao mali da bih zaspao brojao ovce, odbrojavam otkucaje srca, čekam da konačno stane.
Vrijeme je idealno, djeca su velika, unuci već okolo jebati znaju, a tamo, u onom mraku negdje ona me čeka…..ako mi život nije bio idealan, neka takva bude makar smrt….
U Risnu, ljeta gospodnjeg 2071
