Đoko Bastać, svjedok “Krvavog Belvedera iz 1936” – J. Stamatović

Priča ćelije broj 6…

Podržavam inicijativu prof. dr Dušana Martinovića da se zloglasni zatvor u Bogdanovom kraju na Cetinju pretvori u muzej i bude dio istorije
Već skoro četrdeset godina, zatvorske ćelije u zloglasnom „Bogdanovom kraju” ćute, vrijeme ih nagriza, a imale bi što ispričati…
Ovako je jedna prošlogodišnja „Pobjeda” završila priču o inicijativi profesora dr Dušana Martinovića sa Cetinja, da se zloglasni zatvor u „Bogdanovom kraju” pretvori u – muzej.
Zatvori su dio istorije, smatra dr Martinović a zatvor u „Bogdanovom kraju” treba renovirati i sačuvati od propadanja – kao Petropavlovsku tvrđavu ili Londonske kazamate. Inače, jedna od najpoznatijih crnogorskih tamnica izgrađena je 1909. godine, i „radila” je sve do 1966. Kad je završena, kazniona u „Bogdanovom kraju” je bila jedina te vrste u Crnoj Gori. Tu su tamnovali opozicionari kralja Nikole, pa komunisti, rodoljubi, informbirovci. Iako je „Bogdanov kraj” danas ruina, porušenog krova i polomljenih prozora, ipak se ovdje istorija našla na jednom mjestu.
Mnoga pisma podrške profesorovoj inicijativi samo su potvrdila – da svaka ćelija u „Bogdanovom kraju” ima svoju priču. Danas je to priča iz ćelije broj 6. Ispričao nam je 97 – godišnji Đoko Bastać, svjedok „krvavih belvederskih događaja iz 1936. godine”. Od 26. juna 1936. kada se na Korćelama, nadomak Cetinja, dogodila jedna od najvećih narodnofrontovskih manifestacija u ondašnjoj Jugoslaviji. Manifestacija koja je ušla u sve istorijske čitanke.
Onog 26. juna 1936. kada je pala nevina krv na Belvederske stijene ja sam bio u zatvoru u „Bogdanovom kraju”, priča „drug Đoko”, kako voli da se predstavlja. Zapravo, ja sam sa nekolicinom drugova uhapšen još 22. juna i sproveden u načelstvo Sreza. Zajedno smo bili zatvoreni i skojevci, i komunisti, i federalisti, i demokrate – sve učesnici Konferencije u Drušićima u Hanu Dragojevića. Konferencija je održana u cilju priprema velikog Cetinjskog protestnog zbora 26. juna 1936. u znak protesta zbog ubistva beogradskih studenata i komunista. Masa je bila okupljena na Korćele ispod Belvedera. Govorili su Mirko Vešović, Stojan Špadijer, Nikola Lekić i Blažo Jovanović. Ništa nije nagovještavalo krvoproliće sve dok neko iz mase, vjerovatno neki provokator, nije opalio – metak. Izgleda da je to bio znak žandarima da „odgovore” – pala je mladost. Do nas u zatvoru je stigao glas da je tada palo šest mladih ljudi. Jovan Šofranac, Stevo Vujović, Ilija Ražnjatović, Šunja Vukmanović, Niko Petričević i Marko Jovićević.
Nakon krvoprolića, u zatvor u „Bogdanovom kraju” je sa Belvedera dovedeno oko dvjesta ljudi. Mnogi od njih su bili ranjeni, priča Đoko. Poslije 15 dana – ostalo nas je oko šezdeset zatvorenika. Sjećam se kako smo se dogovorili da štrajkujemo glađu. Gladovali smo šest dana. Ja sam sa Aleksom Jovićevićem, Ivom Dapčevićem i mojim bratom Nikolom bio u ćeliji broj šest, koja je imala samo petnaest kvadrata. Šestog dana štrajka federalisti nijesu izdržali već su tražili hranu, ali mi komunisti nijesmo htjeli da odustanemo – nijesmo dozvoljavali da uđe u zatvor već smo je prosuli…
Neočekivano, dva mjeseca kasnije, 27. avgusta stiže vijest – idemo kući. Izmučeni i iznureni jedva smo čekali da stignemo kući. Jedna grupa od nas 32, mahom „Belvederaca”, je otišla do fotografa Đonovića i ta fotografija je kasnije objavljivana u mnogim knjigama i novinama. Pored ove fotografije na kojoj prepoznajem svakog učesnika (živi smo samo ja i Nikola Rajković sa Cetinja), draga mi je i fotografija mojih drugova iz zatvora, inače sa Rijeke Crnojevića koju sam snimio neposredno poslije izlaska iz „Bogdanovog kraja”. Na njoj su Vojo Bastać, jedan Miličković, Šofranac i drugi.
„Bogdanov kraj” i ćeliju broj 6. neću nikad zaboraviti, sjeća se Đoko. Zato sam sa oduševljenjem pročitao predlog profesora Martinovića da se „Bogdanov kraj” renovira i pretvori u muzej. Profesor je potpuno u pravu. Svuda u svijetu zatvori su istovremeno i – istorija i opomena. U njima posjetioci mogu vidjeti ćelije smrti, sprave za mučenje, poruke na zidovima, okove i lance. Istinu o jednom vremenu. Zašto ne bi i mi? Ja se, pravo da vam kažem, najviše uzdam u mlade umjetnike koji studiraju na Cetinju. Čuo sam da je u okviru prošlogodišnjeg bijenala jedna orhideja „procvjetala” u ćeliji u „Bogdanovom kraju”. Zato vjerujem da će mladi umjetnici sa Cetinja čitav zatvor pretvoriti u pravi „umjetnički paviljon”. Možda će im se pridružiti i njihove starije kolege svuda po svijetu. Bolju inspiraciju od „Bogdanovog kraja” – ne mogu imati, kaže Đoko Bastać.

Crmnički barjak

Mnogo je događaja vezanih za „krvavi Belveder”, koji su mi se urezali u pamćenje, priča Đoko. Posebno priča o „crmničkom barjaku”. Naime, na belvederski pohod se išlo masovno. Gotovo da nije bilo sela u okolini Cetinja iz kojeg nije krenula omladina i narod. Neki učesnici belvederskog skupa su mi pričali da je bilo primjera da ni invalidi nijesu htjeli da izostanu. Sad zamislite tu sliku, priča Đoko, s jedne strane – goloruki narod se penje uz Belveder a ispred njega žandarmerija, iza nje vojska. Na čelu mase Crmničana vijorio se crveni barjak. Kad su žandarmi osuli plotun po narodu – pao je i crveni crmnički barjak. Uzela ga je Stane S. Ulićević i prebacila Luki I. Špadijeru.
Kad je planuo Trinaestojulski ustanak od tog crvenog barjaka pravljene su prve petokrake zvijezde, kaže Đoko Bastać.