Poštovani pośetioci, evo još jedne knjige autora Đorđija Đola Ojdanića. Radi se o romanu “Na raskršću”, za koji se u recenziji između ostalog kaže: “napisan u stilu pripovijedanja, otrže od zaborava: likove romana i prepoznatljivost prostora u vremenu dešavanja, otkrivajući pri tom mnoge tajne lične (i)li kolektivne o kojima se – do izlaska romana u javnost šaputalo ili se (ne)namjerno, ili se (ni)malo nije pisalo”.
Zahvaljujemo se gospodinu Ojdaniću koji je omogućio integralno objavljivanje knjige.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje knjige “Na raskršću” sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
O AUTORU
Prvo jutro poslije Đurđeva dana, u Lubnicama preteškog ratnog ljeta 1941. godine, na predačkom ognjištu Maksima Radomirovog Ojdanića počeo je svoj životni kurikulum, ugledavši nesagledivu ljepotu lubničkog obzorja i bjelasičkog donebesja novorođeni Crnogorac. Tek rođeni mališan bio je odmah ,,počastvovan“ četničkom oružanom pratnjom, koja je njegovu majku i još petoro đece sa majkama sprovela do manastira Đurđrvi Stupovi, đe je pakosteći komunistima i simpatizerima Revolucije, kako bi ih diskreditovali pred ostalim Revolucionarima, koji ni prije ni poslije rata nijesu bili ,,precrkli“ za religioznim obredima.
Po svecu, o kojem je rođen, novorođenom Crnogorcu dadoše ime Đorđije, na insistiranje izuzetno religioznog strica Bogdana.
Teške poratne dane uslovljene bolešljivošću i opštom nemaštinom đetić provodi u rodnim Lubnicama, učeći prva slova iz bukvara i otadžbinske ljubavi, u jednoj, od rijetko očuvanih brvnara, od njemačkog i italijanskog bombardovanja, pretvorenoj u Osnovnu školu.
Prvi učitelj bio mu je dobrodušni, priučeni učitelj, seljak, koji je prije rata bio završio pet razreda gimnazije.
U Lubnicama završava tri razreda osnovne škole, da bi se potom
preselio sa roditeljima u Ivangrad (Berane). Tu dovršava osnovno i
gimnazijsko naukovanje, kao jedan od najboljih đaka svoje generacije.
Inženjerske studije završio je u Beogradu, na Tehnološkom fakultetu,
čime se posebno
ponosi.
Radni vijek proveo je radeći u užoj Srbiji i na Kosmetu, da bi najveći dio svog radnog vijeka proveo u Ivangradu (Beranama) i Titogradu (Podgorici), obavljajući čitav niz odgovornih poslova, kao tehnički direktor i direktor u firmama, koje su u vrijeme njegovog rada u njima bile izuzetno uspješne radne organizacije.
Objavio je više književnih prikaza i eseja i niz naučnih radova iz oblasti tehničkih nauka. Sa grupom inženjera i tehničara iz Kombinata aluminijuma koautor je obimne studije ,,Zagađenost zetske ravnice“.
Objavio je knjige ,,(Ne)poznate Lubnice“, ,,Vasojevići i Cetinje“ i romane ,,Žeđ krvi“ i ,,Na raskršću“. Pored toga objavio je feljtone: ,,Vojvoda Miljan Vukov i njegovo vrijeme“, ,,Crnogorska vertikala igumana Mojsija Zečevića“ i ,,Krvna osveta u Crnoj Gori i Śevernoj Albaniji“. Ovo mu je peta knjiga pod naslovom ,,Iguman Mojsije“.
O njegovo stvaralaštvu govorili su i pisali: Ratko Deletić, Milivoje Obradović, dr. Božidar Šekularac, Borislav Cimeša, Sreten-Ćeno Zeković, Branko Babović, dr. Draško Došljak, Braho Adrović, Rade Ilić, Tufik Softić, Sonja Korać, dr. Čedomir Bogićević, Čedomir Lješević, Tomislav Kusovac, Ljubomir Mudreša, Cico Popović, Danilo Čelebić, dr.Goran Sekulović…
Živi i stvara u Podgorici, koju je prigrlio kao svoje Berane.
RECENZIJE
Ljubomir M. Mudreša, književnik i publicista:
Književna kritika romana ,,Na raskršću“,
autora Đorđija M. Ojdanića
Novi roman ,,Na raskršću“ autora Đorđija M. Ojdanića, napisan u stilu pripovijedanja, otrže od zaborava: likove romana i prepoznatljivost prostora u vremenu dešavanja, otkrivajući pri tom mnoge tajne lične (i)li kolektivne o kojima se – do izlaska romana u javnost šaputalo ili se (ne)namjerno, ili se (ni)malo nije pisalo. Pisan jotovanim crnogorskim jezikom, autor romana, iz bogatstva jezičkog izraza, čitaocima nudi mnoštvo (ne)namjerno zaboravljenih riječi – koje su u živom govoru odolijevale presiji asimilatora crnogorske kulture, da se potisnu ili bolje rečeno da ih nema – što po sebi potvrđuje činjenicu da su pisci održali živi crnogorski jezik i sačuvali njegovu individualnost, naučnu i nacionalnu komponentu, te je otuda to bila osnova za njegovu ustavnu inauguraciju u zvanični pisani crnogorski jezik.
Lingvistima i studioznoj književnoj kritici, za ovu priliku, preporučujem dalje proučavanje Ojdanićevog jezičkog izraza pisanog crnogorskog jezika.
A kad je riječ o poenti autorovog viševremenskog literarnog angažmana, onda treba nedvojbeno istaći Ojdanićevo vrsno i sveobuhvatno poznavanje: tradicije, koja se uporedno poistovjećuje kao običajno pravo, na osnovu koga postoje čak i međunarodni pravni uzusi, vjerski suživot, uticaj ideologija i individua na običnog čovjeka, te istorijskih činjenica i događanja na balkanskom prostroru – posebno u Crnoj Gori.
Likovi romana su višestrano opisani a prije svega, pisac se usredsredio na psihološko – individualne osobenosti ličnosti. I ne samo njih, već i njihovih sagovornika. U tim dijalozima autor je majstor: iznenadnih zapleta, uzroka, nedoumica, posljedica i radnji u kojima čitaocima ne nudi gotova rješenja, već ih hronologijom događanja, radnji i likova ostavlja da sami nađu izlaze iz spleta političko – društvene zbilje.
Glavni lik romana, Istok, rođen je u Vasojevićima. Opisujući njegov rodni kraj, autor do tančina čitaocima dočarava: iskonsku ljepotu tog dijela Crne Gore, sudar patrijahalnog načina života i vremena u kome provodi đetinjstvo i drugo. Nenapadno, autor romana na početku pripovijedanja uvodi druge likove romana, i pri tom znalački dočarava rad i život čeljadi na tom prostoru.
Kult roditelja, najbližih srodnika i splet razno – raznih događanja Ojdanić vješto smješta u središte dramskog pripovijedanja u čemu, rekoh, vještinom vođenja dijaloga ili pak monologa, uvodi ih u sukob sa tradicijom i nadolazećim vremenom, u kome su neke iskrivljene vrijednosti (p)ostale
pravila življenja. Tako, recimo, Istok dolazi u sukob sa ocem – ne prihvatajući njegove batine kao način vaspitavanja đece, te otuda izlaz iz takvog odnosa traži u bjekstvu od kuće i ilegalnom prelasku preko italijanske granice.
Uvođeći čitaoca u opšte političko – društvene i socijalne prilike u kojima ortodoksna komunistička ideologija drži sve pod okom i uvom, čime postavlja opšte nametnutu praksu bezpogovornog kolektivnog slušanja vlasti – Ojjdanić pripovijeda ponašanje nekih likova romana i njihov kadrovski iskorak u organima vlasti. Posebno se autor romana osvrće na krvavi raspad Druge Jugoslavije i ponašanje nekih visokih komunističkih kadrova, koji preko noći komunizam zamjenjuju nacionalističkom homogenizacijom, kako svoje sopstvene, tako i pripadnike svoje nacije van republičkih granica, a time i ožitvorenje staro – novih velikodržavnih projekata na Balkanu i novo prekrajanje granica u krvavom raspadu SFR Jugoslavije.
Crna Gora nije ostala po strani, već se u njoj po dobro uhodanoj matrici preliva nacionalizam iz suśedstva. Samo zahvaljujući svjesnosti pripadnika nacionalnih većina i manjina – izbjegnuto je ponovno samouništavanje Crne Gore.
Đorđije Ojdanić, vještinom pripovijedanja događanja u Crnoj Gori, podastire istorijske činjenice već odigranih događanja, i ističe aktivnosti pojedinih aktera tih događaja.
Glavni junak romana nije mogao o(p)stati po strani društveno – socijalne zbilje toga vremena. U opštem siromaštvu, bezparici, nezaposlenosti i drugih problema koji su zadesili nesrećnu državu, Istok ulazi u svijet kriminala. I kad želi da se toga poroka kurtališe – opet na raskršču, kao i mnogo puta ranije. Kojim putem ići dalje? Za njega, visokoobrazovnog mladog čovjeka – ostaje velika nepoznanica. I ne samo za njega!
Ovim romanom Đorđije Ojdanić ostavlja dubok trag u savremenoj crnogorskoj književnosi. I ne samo u njoj!
BORISLAV CIMEŠA:
O romanu „Na raskršću“, autora
Đorđija – Đola Maksimova Ojdanića
TRAGANJE ZA SINTEZOM
Ako u ovoj romanesknoj prozi tražite moderne i postmoderne poetike, strategije pripovijedanja, pisanje, a ne deskripciju, otkrivanje, a ne objašnjavanje, interziranje, a ne eksteriorizaciju, naraciju protkanu intertekstualnošću (citiranošču), to nećete naći. Ako tražite fragmentarnost i nefabularnost umjesto fabule, detaljizma umjesto grosizma, nadrealno i magično realno namjesto realnog, prepletene vremenske ravni i horizonte namjesto hroničkog bilježenja radnje i razrade fabule, ni to nećete uspjeti da pronađete.
Pisac jednostavno prednost daje klasičnom, tradicionalnom i realnom u odnosu na moderno i postmoderno kreiranje teksta. On više vjeruje u starije i oprobane, narative i kreacije od novih promišljanja. Zato se opredjeljuje za klasičnu fabulu, radnju sa glavnim junacima, za strukturu sa pozitivnim i negativnim likovima književne radnje i pravolinijskom hronologijom u njenom vremenskom kontekstu. Ipak, i pored toga, ovaj roman počinje, gotovo nadrealnim pejzažom čestitanja rođenja sina, koje u svojoj likovnoj „gradaciji“ ide do običaja razodijevanja do nagosti srećnog oca.
Ali tvrdi naturalizam začinjen komparacijom sa Gagarinovim letom u kosmos da druguje sa bogovima, ubrzo ustupa mjesto realnoj priči o novorođenom Istoku Kojadinoviću.
Fabula se dalje razvija na okosnici gerentokratskog sukoba oca i sina, Nastadina i Istoka. Njen epilog će odvasti nepokornog Istoka u avanturu odmetništva od roditeljskog doma. U novom zapadnom svijetu, po kanonima književne bajke, odmetnik, gotovo narativno naivno postaje miljenik boginje Fortune. Sudbina ga povezuje sa bogatom Italijankom Sandrinom, i njenim burdeljom, kao centrom zapadnog urbanog kosmosa. Epizoda sa Đovanom širi Istoku i mogućnost tvrdog naturalizma, seksusa, fizičke upotrebe ćovjeka. Ponovni povratak Sandrini centrira ga u taj naturalistički kontekst egzistencije i otvara mu mogućnost i izazov služenja novcu i mrtvim stvarima, animalnim zadovoljstvima.
Istok smišlja dramatičan plan: kao što je očev i roditeljski novac otuđio bjegom u svijet, sada umjesto bludnika postaje pljačkaš tuđeg blaga. Sandrininog klijenta Karmela pljačka u namjeri stvaranaja uslova za povratak u zavičaj.
Pri tome ni kurtizana Sandrina neće biti pošteđena Istokovog razbojništva. Međutim u Istoku se sukobljavaju moralne dileme, koje ostaju zapretane u njegovoj duši. One će svoje razrješenje potražiti i dobiti razrješenje tek u kasnoj fazi Istokovih avantura.
Piščeva dramaturgija vodi Istoka kroz niz Scila i Haribda odmetničke egzistencije peripetija pravo do zavičaja. Ponovo Istok prolazi vlastita etička preispitivanja na putu povratka rodnom domu. Strahuje od susreta sa ukućanima, a naročito sa ocem. Pisac mu dodjeljuje ulogu srećnika po drugi put. Istok, neočekivano, postaje miljenik sreće i nasuprot vlastitih strahova biva uvažen u svom domu kao persona grata, a ne razbojnik. Prolazi kroz moralno čišćenje i želi da kroz još jednu od brojnih raskrsnica kroči s one strane negativne prošlosti.
Narednu etapu njegovog životovanja i iskušenja donose procesi tranzicije. Tranzicije društva, koje iz nečega prelaze u nešto. A iz toga što zovemo nešto u ništa. Potpuno relatizovanje svih vrijednosti postaje obilježje predpolitičkog tranzistornog društva. Na ratištu, đe se sučeljavaju obrisi borbe za očuvanje vlasti preko instrumentalizovanih nacionalizama, Istok polako, ali sigurno se preobraća iz negativca u pozitivca, iz „poslušnog psa“ u „nekontrolisanog vuka“. Iz bandita u čovjeka. Na novim životnim raskrsnicama, suočen sa egzistencijalnim problemima, polako će napuštati poziciju tajkuna, kojem je oteto blago sudbina počela polako da otima, jer ga kao kamataša – zelenaša iznevjeravaju dužnici.
Na narednoj životnoj raskrsnici Istok raskršćuje i sa burdeljskim načinom života, trgovinom ljudskim mesom i dostojanstvom. U sve zrelijem Istoku čovjek pobjeđuje životinju u sebi. Ni smrt očeva, ni bol za velikm gubitkom, ne vode ga očaju u čvrstoj namjeri da na glavnoj životnoj raskrsnici postane čovjek. Čovjek slobodan i čovjek slobode, a ne rob strasti, poriva, niskih pobuda.
U hepiendu, zaključnom nastavku, Istok upoznaje Garu (Selmu), koju simbolički vjeriva u svetinji manastira. Tom prilikom u pravoslavnom hramu otkriva mu se njen inovjerni identitet. Uprkos vjersko – religiskoj distinkciji i predrasudama, u njegovom i njenom srcu ljubav je nadjačala sve otpore. Storija o Selmi i Istoku postaje originalna replika priče o Pavinopoljskom Ahmetu i Pavi. Ali i više od analognih stereotipa. Ljubav i čovječnost pobjeđuju svoje antipode. Istok doseže duhovne regione homo humane. Njegova pobjeda nad sobom i zlom u sebi postaje potpuna. Negativac se realističkom metamorfozom preobrazio ne u mrava ili ništa, već u pozitivca, u istinskog, punog čovjeka.
Piščevo i Istokovo traganje za sintezom dostiglo je svoj cilj. Ideja romana transformisala se u roman ideje. Ideja „rađanja“ čovjeka, prešla je vlastitu tranziciju obrnuto od one strane kojom se „humano“ pretvorilo u „konzumerističko“. Iz ničega nije nastalo ništa, nešto ili svašta, već se u svojoj evoluciji interakcijama obnovio, potvrdio i revalizovao čovjek. Pobjednik nad stvarima, fetišima, niskim strastima, nad atomima i „kosmosima“ ništavila.
Roman „Na raskršću“, i pored stilske neujednačenosti, žanrovskom konzistencijom, pošto se u njemu uz romaneskno – prozni prosede prepliću elementi filmskog scenarija sa ekstremnom dramaturgijom i koncepta novinske reportaže, opravdava glavnog junaka ideju i autora.
Jezik ovog djela je klasičan crnogorski sa jotovanom formom i obiljem drevnih riječi našeg standardnog jezika, fondom zarobljenih i zaboravljenih riječi – dragocjenosti, te cijelim jednim rječnikom lokalizama, arhaizama i provincijalizama kojima se revalorizuje drevna narodna mudrost. „Na raskršću“ je roman tranzicije u čovjeku i tranzitorne pometnje u društvu.
Izlaz iz te pometnje i tranzitornog haosa moguć je ovim romanom samo tranzicijom u akteru tog društvenog i često globalnog procesa. Niko čovjeku neće riješiti njegove tranzitorne probleme, ako ih ne riješi on sam. Taj put vodi ni lijevo ni desno ni u krug, već pravo naprijed iz haosa u sebi i oko sebe, čime se budi nada i učvršćuje vjera u čovjeka.
KOMPLETAN SADRŽAJ KNJIGE MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA NASLOVNU STRANU
Be the first to comment