Na samom kraju 2020. godine, otvorena je izložba „Sedamdeset godina Umjetničkog muzeja“. Ovom izložbom, Narodni muzej Crne Gore obilježava jubilarnu godišnjicu – 70 godina postojanja Umjetničkog muzeja, izborom radova iz njegovog fundusa, od kojih većina do sada nije izlagana ili vrlo rijetko. Izložba je postavljena na četiri etaže Crnogorske galerije umjetnosti Miodrag Dado Đurić.
Direktorica Narodnog muzeja, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, dr Anastazija Miranović, otvorila je izložbu. Prenosimo tekst iz kataloga koji prati izložbu.
Nije se moglo pretpostaviti da će Umjetnički muzej Crne Gore svoj sedamdeseti rođendan dočekati u kovid izolaciji i nemogućnosti da adekvatno ( zajedno sa publikom u prostoru ekspozicije) proslavi „zrelu“ životnu fazu. Sticajem iznuđenih okolnosti, Narodni muzej, u okviru kojeg posluje Umjetnički muzej, izložbom na četiri etaže Crnogorske galerije Miodrag Dado Đurić obilježava jubilarnu godišnjicu, izborom radova iz fundusa Umjetničkog muzeja, od kojih većina nije do sada izlagana ili vrlo rijetko, u sporadičnim slučajevima. Pored Stalne postavke Umjetničkog muzeja, izložene u Vladinom domu, ovom ekspozicijom pruža se jedinstvena prilika da šira javnost stekne uvid u presjek muzejskog materijala koji decenijema sakuplja, čuva i baštini Umjetnički muzej, odnosno, Narodni muzej Crne Gore.
I kako to obično biva kada su u pitanju „okrugle“ brojke, osvrćemo se unazad, pravimo rekapitulaciju postignutog. Od ideje o osnivanju Umjetničkog muzeja do realizacije date zamisli dug je put, čije početke naziremo u poratnim godinama prošlog vijeka. U entuzijastičnom vremenu svekolikog progresa, osnivaju se markantne institucije kulture, od kojih će pojedine preživjeti „ispit“ vremena, trajati i opsatati do danas, a neke, nažalost, u zamajcu razvoja biti ukinute. Davne, 1926. osniva se Državni muzej Crne Gore [1] , dvadeset godina nakon, 1946. osnivaju se Umjetnička škola na Cetinju, Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore i sve češće inicira formiranje Umjetničke galerije, čijim formalnim otvaranjem 1950. otpočinje život današnjeg Umjetničkog muzeja Crne Gore.
Ne treba da čudi činjenica da se krucijalne institucije kulture osnivaju upravo u/na prijestonom Cetinju, koje je i u tom segmentu društvenog angažmana bilo i ostalo oksonica dešavanja.
Tadašnja crnogorska vlada poziva svoje referentne umjetnike – Petra Lubardu, Mila Milunovića, Miloša Vuškovića i druge znamenite ličnosti javnog života, da se iz etabliranih umjetničkih centara vrate u Crnu Goru, kako bi generisali njen društveni, kulturni i umjetnički razvoj, što dobrano govori o odogovrnom, strateškom promišljanju kulturno-umjetničkih politika, ali i o nepokolebljivim uvjerenjima naših intelektualca i velikana likovne misli, da nesebično doprinesu njenom sveukupnom razvoju.
Dva likovna salona, višedecenijskog kontinuiranog trajanja – cetinjski/Crnogorski likovni salon „13.novembar“ i hercegnovski, Zimski likovni salon, prerastaju lokalne, gradske i državne okvire, postaju regionalni, međunarodni umjetnički saloni i relevantne umjetičko-statusne adrese za lansiranje autora i otkupe njihovih djela, pa ne čudi što su brojni radovi sa ovih salona dio fonda Umjetničkog muzeja.[2]
Od početnog, umjetničkog fonda Galerije, od 240 radova, njegovim permanentnim i kontinualnim bogaćenjem, kroz otkupe, ustupanja od strane drugih institucija, donacije i poklone, došlo se do današnjeg broja od preko četiri hiljade djela u vlasništvu/skrbništvu Umjetničkog/Narodnog muzeja Crne Gore. Prvobitno smješten u tzv. Plavom dvorcu-nekadašnjem i sadašnjem rezidencijalnom zdanju, sedamdesetih godina dvadesetog vijeka izmješta se u prostorije Vladinog doma, u kojima je i sada situirana stalna postavka, depo i administracija Umjetničkog muzeja.
Umjetnički muzej je struktuiran u više heterogenih zbirki: crnogorske likovne umjetnosti, jugoslovenske likovne umjetnosti, ikona, kopija fresaka, stranih autora, karikatura, kao i poklon – zbirke – Umjetnici Jugoslavije Njegošu i Zbirka Vukmanović.
Stalna postavka, predstavlja okosnicu ekspozicionog segmenta Umjetničkog muzeja.
Osim Stalne postavke u Vladinom domu, kao i prizemlja Njegoševog muzeja-Biljarde, dva adaptirana izložbena prostora – Atelje Dado (2002) i Crnogorska galerija umjetnosti Miodrag Dado Đurić ( 2012 ), koriste se za privremene/povremene izložbe. Iako nije namjenski projektovan prostor za umjetničke ekspozicije, objekat Crnogorske galerije umjetnosti Miodrag-Dado Đurić predstavlja najreferentniji, javni, izložbeni prostor u Crnoj Gori u vlasništvu države, dok je, nažalost, još uvijek jedini objekat u Crnoj Gori tendenciozno projektovan kao izložbeni, prostor ULUCG u Podgorici.
Umjetnički muzej u svom fondu baštini djela autora koji su stvarali u vremenskoj amplitudi kraja devetnaestog do prvih decenija dvadesetprvog vijeka. Svakako, najznačajnija i najraznovrsnija (po kavalitetu i kvantumu), su djela zbirki crnogorske likovne umjetnosti i ex Yu prostora. U zavisnosti od društveno-političkih okolnosti, a shodno svojoj fundamentalnoj misiji – istraživanja, prikupljanja, čuvanja i izlaganja djela, primarno, crnogorskih i autora jugoslovenskih prostora, Umjetnički muzej raspolaže najreprezentativnijim djelima priznatih/poznatih crnogorskih umjetnika i referentnim umjetničkim radovima autora bivših jugoslovenskih republika.
Nesumnjivo, „duh jugoslovenstva“ disperzivno se širio velikom zemljom i doprinosio da brojni crnogorski autori (osim školovanja) stvaraju u razvijenim sredinama i umjetničkim centrima, razmjenjuju iskustva sa kolegama, apsorbuju uticaje i prenose refleksije cent(a)ra kao i svoja lična iskustva u crnogorski umjetnički prostor. Takođe, crnogorski stvaraoci su dostatno uticali i doprinosili na oblikovanje likovnih scena relevantih umjetničkih adresa, poput Petra Lubarde i Mila Milunovića, prvenstveno, svojim edukativnim radnim angažmanom, aktivizmom u umjetničkim radionicama, kao i kroz brojne ekspozicije njihovih djela. U tom kontekstu, plodotvorne su bile poratne decenije, što će se pozitivno odraziti na crnogorski umjetnički prostor, akviziciju i bogaćenje fonda Umjetničkog muzeja. Upravo, promišljenim menadžerskim politikama, Umjetnički muzej Crne Gore baštini djela koja ga svrstavaju u nezaobilazne odrednice za poručavanje i sublimiranje jugoslovenske likovne umjetnosti dvadesetog vijeka.
Razumljivo, po obimu i kvalitetu, najznačajnija je Zbirka crnogorske likovne umjetnosti. U njoj su zastupljeni predstavnici najstarijih generacija školovanih slikara s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, koji su svoja znanja sticali na respektabilnim evropskim adresama, poput braće Bocarić, Ilije Šobajića, Marka Gregovića, Mihaila Vrbice, Marka Brežanina, Pera Počeka, Đoka Popovića itd. Shodno aktuelnim kretanjima u tamošnjim umjetničkim centrima i oni su njegovali slične žanrovsko-stilske poetike, od tradicionalno akademskih prosedea – pejzaža i portreta, do duha modernizma i začetaka crnogorskog impresionizma. Period između dva svjetska rata karakteriše izvjesna stagnacija i prekid stvaralačko-kreativnog uspona crnogorske likovne scene s početka vijeka, uzrokovan gubljenjem crnogorske državnosti ( mnogi umjetnici aktiviraju se u vojnim jedinicama, bivaju u zarobljeništvu ili emigriraju). U godinama nakon Drugog svjetskog rata, formiranjem gore pomenutih institucija, dolaskom crnogorskih umjetnika u maticu, crnogorska likovna scena kreće uzlaznom putanjom, koja će kulminirati osamdesetih godina dvadesetog vijeka, generacijom umjetnika školovanih u regionalnim centrima – Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, a koji će dobrano kanalasiti dalji put crnogorske likovne umjetnosti, prije svega, neposrdnim učešćem u osnivanju Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju (1988), njihovim radnim/predavačkim angažmanom na istom, doprinoseći formiranju brojnih generacija likovnih umjetnika Crne Gore i susjednih država. Pomenućemo neke: Nikola Gvozdenović, Pavle Pejović, Rajko Todorović-Todor, Milivoje – Miško Babović, Anka Burić, Jakov Đuričić, Dragan Karadžić, Branislav – Bane Sekulić, Smail-Smajo Karailo, Ilija Branko Burić itd…Njihovi studenti biće danas etablirani crnogorski umjetnici: Nenand Šoškić, Naod Zorić, Biljana Keković, Milena Durutović, Suzana Pajović-Živković, Ivanka – Vana Prelević, Jelena Tomašević, Igor Rakčević, Roman Đuranović, Adnan Rastoder i brojni drugi. Devedestih godina prošlog vijeka pokretanjem Cetinjskog bijenala (1989) otvara se prostor za dalji uspon scene. Njegovih pet izdanja (1991-2005) učinilo je Crnu Goru prepoznatljivom umjetničkom adresom, poznatom ne samo po domicilnim umjetnicima, već kao svojevrsan art toponim u koji su s razlogom dolazila referentna svjetska umjetnička imena. Bio je Bijenale i „ startni poligon“ brojnim, danas afirmisanim crnogorskim i regionalnim umjetnicima.
Umjetnici koji su direktno/indirektno, svakako, ključno, obilježili likovni život Crne Gore dvadesetog vijeka, regionom i svijetom pronjeli sintagmu „Crna Gora – zemlja slikara“ (čitaj likovnih umjetnika), umjetnici koji su izlagali i/ili živjeli ( od kojih pojedni i danas žive i stvaraju) u evropskim i svjetskim umjetničkim centrima ili dobijali značajna domicilna i međunarodna priznanja/nagrade za svoj umjetnički rad, a čija su djela, u manjoj ili većoj mjeri, zastupljena u fondu, odnosno, Stalnoj postavci Umjetničkog muzeja su: Petar Lubarda, Miodrag-Dado Đurić, Uroš Tošković, Marina Abramoivć, Ilija Šoškić, Branko-Filo Filipović, Vojo Stanić, Vasko Lipovac, Kemal Ramujkic, Stanko Zečević, Stevan Luketić, Cvetko Lainović, Dimitrije Popović, Zlatko Glamočak, Srđan Vukčević, Milija Pavićević, Jelena Tomašević itd. Ne smijemo zaboraviti ni Rista Stijovića, Mihalila Vukotića, Jovana Zonjica, Mirka Kujačića, Vuka Radovića, Mila Milunovića, Miloša Vuškovića, Aleksandra-Aca Prijića, Gojka Berkuljana, Draga Đurovića i nabrajanju nikad kraja… Svi oni uticali su i nadalje utiču na izgled i karakter umjetničkog lica Crne Gore, kao i na najmlađe generacije, koje tek stasavaju.
Upravo, Umjetničlki muzej baštini djela većine pomenutih umjetnika, određenih posjeduje i legate – Anastasa Bocarića, Marka Brežanina, Miloša Vuškovića, Miodraga-Dada Đurića[3], Voja Stanića, Luke Tomanovića, Branka Filipovića-Fila i nadalje će nastojati da putem akvizicija, legata, otkupa, donacija i sl. bogati svoje zbirke. Nedavno je porodica dugogodišnjeg direktora Umjetničkog muzeja, istoričara umjetnosti i pjesnika, Mladena Lompara zavještala vrijedan legat Narodnom muzeju, od preko tri hiljade predmeta, dominanatno publikacija koje predstavlaju baznu dokumentaciju za proučavanje domicilne i regionalne umjetničke scene.
Pored klasičnih medija – slikarstva, skulpture, grafike, crteža, kraj dvadesetog i početke dvadesetprvog vijeka karkateriše sve veći broj ostvarenja u savremenim izražajnim formama, tehnikama i medijima – objektima, instalacijama, video i audio radovima, performansu, fotografiji i sl., pa tako i Umjetnički muzej u svom fondu posjeduje radove recentne umjetničke scene, od kojih su relevantni izloženi u Stalnoj postavci[4].
Zbirka jugoslovenske likovne umjetnosti baštini djela ex Yu prostora u vremenskom rasponu s kraja devetnaestog do šezdesetih/sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, nakon čega jenjava akvizicija s prostora nekada zajedničke zemlje. No, svakako, iole ozbiljniji presjek jugoslovenske likovne umjetnosti nezamisliv je bez djela iz fundusa Umjetničkog muzeja, što dodatno apostrofira njen istorijsko-umjetnički značaj. Djela Paje Jovanovića, Đure Jakšića, Riharda Jakopiča, Save Šumanovića, Nadežde Petrović, Jovana Bijelića, Krsta Hegedušića, Ivana Meštorivića samo su neka iz ove zbirke koja referentno govore o njenom značaju.
Poklon-zbirka Vukmanović jedna je do najznačajnijih zbirki Umjetničkog muzeja. U svom sastavu posjeduje djela najeminentnijih autora jugoslovenske likovne umjetnosti, uključujući, naravno, i crnogorske autore, ali i djela ( crteže i grafike) značajnih imena svjetske umjetničke scene, poput Marka Šagala, Salvadora Dalija, Ogista Renoara, Diega Rivere i sl. Heterogensot autora/djela ove zbirke ne čudi, obzirom da su bračni par, Milica Sarić i Svetozar Vukmanović bili respektabilne, jugoslovenske društveno-političke ličnosti komunističko-socijalističkog perioda, s brojnim kontaktima i prijateljstvima u kulturno-umjetničkim krugovima ondašnje, velike zemlje. Bračni par Sarić-Vukmanović je dio svoje velike umjetničke kolekcije zavještao Tempovom rodnom gradu – Cetinju, kao poklon, i ista se od 1964.godine nalazi u Umjetničkom muzeju Crne Gore. Shodno promjenljivim upravljačkim politikama Umjetničkog/Narodnog muzeja i zbirka je mijenjala ekspoziciju, nekada u predstavljena u Plavom dvorcu, sticajem okolnosti, iz njega se izmješta i postaje dio Stalne postavke u Vladinom domu, gdje se danas nalazi većina njenih najreferentnijih djela. Ne može ostati nezapažena činjenica da ova zbirka nije do sada stekla status kulturnog dobra Crne Gore ( i to od nacionalnog značaja), što nesumnjivo zavrijeđuje i što će, svakako, biti obaveza sadašnje generacije muzejskih djelatnika Umjetničkog, odnosno, Narodnog muzeja Crne Gore.[5]
Takođe, poklon-zbirka koja ulazi u sastav Umjetničkog muzeja je zbirka Umjetnici Jugoslavije Njegošu, nastala povodom jubileja 160 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Samo ime zbirke govori da se radi o radovima koji su namjenski nastali/poklonjeni, inspirisani likom i djelom velikog državnika, filosofa, vladike i pjesnika – Njegoša. Na ovaj način fond Umjetničkog muzeja obogaćen je (1973/74) sa preko 900 radova više od 300 autora iz cijele Jugoslavije, kvalitativno i medijski različitih. Specifičnost ove zbirke je upravo njena medijsko-izražajna diferentnost, pa ona , između ostalog, sadrži i djela naivne i primjenjene umjetnosti. Još uvijek među stručnjacima postoji dielma da li ova zbirka treba da bude u sastavu Umjetničkog ili Njegoševog muzeja, što je jedan od izazova aktuelnog menadžmenta Narodnog muzeja.
Viševjekovnu likovnu kulturu ovdašnjih prostora reprezentuju brojčano nevelike zbirka ikona i zbirka kopija fresaka. Zbirka kopija fresaka, inicijalno je nastala povodom još jednog datuma vezanog za Petra II Petrovića Njegoša-stogodišnjicu njegove smrti. Kopije fresco-žovopisa ( XII-XVIII vijeka) iz najzačajnijih sakralnih zdanja Crne Gore i regiona imale su za cilj da apostrofiraju viševjekovnu državotvornost Crne Gore. Dio ove zbirke nalazi se u Centru za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, dok pojedine kopije fresaka krase hodne linije enterijera Vladinog doma.
Zbirka karikatura dospinosi raznorodnosti zbirki Umjetničkog muzeja. Nastaje sedamdesetih godina prošlog vijeka iz legata slikara i karikaturiste Miloša Vuškovića.
Stalna Postavka, koja je, kako je već rečeno, situirna u Vladinom domu, osim uobičajenog stilsko-hronološkog hoda koji prati razvoj likovne umjetnosti od kraja devetnaestog do prvih decenija dvadesetprvog vijeka, dominantno crnogorskih i autora ex Ju prostora, izdvaja se po zasebnim prostorima/sobama posvećenim velikanima crnogorske likovne umjetnosti: Peru Počeku, Mihailu Vukotiću, Petru Lubardi, Milu Milunoviću, Milošu Vuškoviću, Voju Staniću, Branku-Filu Filipoviću, Miodragu-Dadu Đuriću. Takođe, pored segmenta posvećenog srednjevjekovnoj likovnoj umjetnosti sa izborom ikona, njenu specifičnost čini tzv.Plava kapela-namjenski projektovan prostor u kojem je od 2002. izložena čuvena ikona Bogorodice Filermose,[6] što dodatno doprinosi atraktivnosti i posjećenosti Stalne postavke.
Umjetnički muzej tokom sedam promjenljivih decenija postojanja, ostaje konzistentan svom početnom cliju – prikupljanju, istraživanju, čuvanju, zaštiti i ekspoziciji umjetničkih djela. Struktuiran u/kroz više heterogenih zbirki i Stalnu postavku, nakon nedavno sprovedene i okončane prve, sveobuhvatne revizije muzejskog materijala i muzejske dokumentacije, konačno stiče pune preduslove, da vođen uzusima muzeološke struke i međunarodnih ICOM standarda vrši dostatno svoju djelatnost. Svakako, svih ovih godina kustosi Umjetničkog muzeja bili su pokretačka snaga koja je podsticala i unaprijeđivala vitalnost ovog krucijalnog subjekta kulturno-umjetničkog života Crne Gore. No, pred Umjetničkim muzejem postoje i predstoje brojni izazovi na očuvanju, zaštiti, valorizaciji i prezentaciji postojećih resursa, ali i na istraživanju i prikupljanju budućih. Osluškivanje “bila” vremena, fleksibilnost, umrežavanja, kooperativnost sa srdnim insitiucijama, nezavisnom scenom, pojedincima samo su neki od njih.
Na svom početku, kako smo već rekli, Umjetnički muzej je formirao fond otkupima, ustupanjima i poklonima umjetničkih djela, od državnih/republičkih institucija, strukovnih udruženja i sa referentnih izložbi ( SIV, Savjet za kulturu NRCG, Komisija za kulturne veze sa insotranstvom, ULUCG, ULUS, ULUG, savezne izložbe i sl.) Time je bogatio i upotpunjavao svoje kolekcije. Danas je Umjetnički muzej u situaciji da ustupa i pozajmljuje djela državnim i lokalnim institucijama, razmjenjuje svoje eksponate/ muzealije sa drugim muzejima i galerijama, u zemlji i regionu za potrebe, uglavnom, retrospektivnih i/ili tematskih izložbi i sl. Od prije par godina ( 2018/19/20 ), Umjetnički muzej vrši otkup umjetnina putem Javnog poziva preko namjenske Komisije za otkup i na taj način, shodno potrebama i planiranog budžetiranja za ovu svrhu, upotpunjuje svoje zbirke i kolekcije. Nerijetko, budući muzejski materijal dobija i putem poklona/donacija.
Promišeljenim politikama razvoja Umjetnički muzej, u okviru Narodnog muzeja, sprovodi dosljedno svoju misiju, podstiče obrazovne aktivnosti, ostvaruje sve veću inkluzivnost heterogenih grupa i pojedinaca u svoje programske sadržaje, radi na doedukaciji sopstvenih kadrova i na očuvanju postojeće i formiranju novih publika.
U duhu savremenih standarda poslovanja, po ugledu na svjetske muzeje, Umjetnički muzej je, kao i ostale muzejske jedinice Narodnog muzeja, oformio namjensku suvenirnicu ( u prizemlju Crnogorske umjetničke galerije Miodrag-Dado Đurić), u kojoj se mogu pronaći referentni naslovi/izdanja Narodnog muzeja Crne Gore, reprodukcije muzealija/eksponata na utilitarnim i dekorativnim predmetima, gdje i najzahtjevniji posjetioci mogu pronaći “svoj” suvenir. Time se na popularan način promoviše umjetnost, uz nezanemarljiv ekonomski efekat.
Nismo ostali imuni i na izazove virtuelnog svijeta.
U nesigurnim i neizvjesnim vremenima koja živimo, fokus
interesovanja savremenog čovjeka postaju zdravi stilovi života, i globalno
zdravlje kao preduslov individualnog opstanka. U nemogućnosti da se fizički
družimo, društvene mreže postaju mjesta susreta i razmjena informacija. Izložbe
sve više postaju viralne i ostvariju značajnu virtuelnu posjećenost. Idući u
korak izazovima, u porodukciji Narodnog muzeja tokom 2020. nastali su
promotivni filmovi kojim se balterskom umjetnošću promovišu izložbene postavke
Narodnog muzeja, uključujući i prostore/ekspozicije Umjetničkog muzeja, čime se
inetraktivno,
kohabitacijom različitih umjetnosti kontekstuira savremenost.
Višehiljadite posjete i lajkovi ovom sadržaju ukazuju da smo na pravom putu – putu
prilagođavanja neminovnim promjenama i pronalaženja adekvatnih, umjetničkih odgovora.
[1] 1883. u Knjaževini CG donešena je Odluka o formiranju državnog muzeja i biblioteke; 1896. aktom knjaza Nikole I donosi se Zakon o Knjaževskoj-državnoj biblioteci i muzeju, a u Kraljevskom pozorištu Zetki dom predstavljena je prva postavka muzejskog sadržaja.
[2] oba grada – Cetinje i Herceg-Novi, u kojima su saloni nastali i opstali bili su dom čuvene slikarske, Umjetničke škole.
[3] Princ Nikola Petrovic Njegoš poklonio je Umjetničkom muzeju 50 grafika Miodraga – Dada Djurića.
[4] podložnoj sporadičnim promjenama, shodno uzusima muzeološke struke i aktuelnostima na polju savremenih likovnih dešavanja.
[5] Nakon 1962.godine nije bilo upisa muzealija/eksponata NMCG u Registar kulturnih dobara Crne Gore (osim ikone Bogorodice Filermose 2014). Zakonska zaštita kulturne baštine u Crnoj Gori postoji od 1948., a aktuelni Zakon o zaštiti kulturnih dobara donešen je 2010.
[6] Ikona Bogorodice Filermose data je Narodnom muzeju na čuvanje i ekspoziciju 1978.
Be the first to comment