Dr Branko Babić – Crnogorsko barjaktarstvo

DR BRANKO BABIĆ – CRNOGORSKO BARJAKTARSTVO

Kroz pripovijest o ustanovi i istorijskoj ulozi crnogorskog barjaktarstva autor rasvjetljava osobenost našeg narodnog bića, koje je značaj barjaka kao svetog znamenja stavljalo iznad samog života

Dukljanski knez od pape tražio krunu, steg i plašt

GENEZA CRNOGORSKIH VOJNIČKIH BARJAKA:
Osnovna, naročito spoljna obilježja država, vladara, naroda, grupacija, gradova, pojedinaca i sl. jesu zastave i grbovi. Ova simbolika može se pratiti još od V milenijuma p.n.e: Bliski istok (Sumerci), zatim u Rimskom carstvu, Vizantiji, Mediteranu, zapadnoj evropi, Balkanu, itd. Zastave imaju posebno mjesto u predstavljanju države, njenih organa ili lica, kao i u raspoznavanju i rangiranju njenog starješinskog kadra.
U Crnoj Gori vojničke zastave imaju bitnu ulogu u načinu ratovanja, a njihovi nosioci, iako vidljiva i izložena čelna meta s barjakom u ruci, krčili su put kroz neprijateljske redove. Ustanova barjaktarstva i njegova funkcija je ne samo osobenost narodne crnogorske vojske već i crnogorskog društva u cjelini. Pod barjak se okupljala vojska. Pod njim se išlo u bojeve i ratove. Barjaktari, ponosni na tu uzvišenu čast, ne štedeći svoje živote, ginuli su pod tim svetim crnogorskim znamenjem, ne dozvoljavajući da padne u neprijateljske ruke.
Vojne zastave su “simbol pripadnosti, časti i borbenog jedinstva jedinice”.
Zastavu čine: platno, najčešće obojeno, kvadratnog ili pravougaonog oblika; koplje, odnosno katarište na vrhu kojeg je koplje. Platno je jednim krajem pričvršćeno za katarište. Na platnu su heraldički atributi raznih oblika i sadržaja.
Zastava je noviji termin. Prethodno se zvala horugva i steg. Kod Rusa horugva označava crkvenu zastavu, a steg je naziv za vojnu ili državnu zastavu. Izgleda da je “zastava” termin staroslovenskog porijekla. Vodi porijeklo od glagola “zastaviti” (kolac i na njemu platno – steg). “Barjak” je turska riječ. Kod Crnogoraca se odomaćio naziv “barjak”, “barjaktar”, “barjaktarstvo”. Kod Slovena i Albanaca “barjak” je i naziv za jedinicu pod oružjem. Zastava, steg – odnosno barjak – na engleskom “flag”, na njemačkom “flagg”, na francuskom “drapeau”, a na ruskom – znamja.
Zastava je bila poznata još kod Starih Slovena. Stari Sloveni, iako mnogobošci, razvili su kult barjaka. Vojne barjake poštovali su kao svoje idole. Po završetku vojevanja čuvani su u glavnom hramu “gdje su im odavane božanske počasti”.
U rimskoj vojsci svaka legija posjedovala je zastavu sa karakterističnom predstavom životinja. Ovi znaci su najčešće uzimani iz kola dvanaest nebeskih znakova. Smatralo se da oni donose sreću. Ipak, “predstava orla u polijetanju” čest je znak na zastavama legija. U Srbiji, Kostolačka ploča, sačuvana je zastava sa predstavom glave bika.
Vizantijska vojska je bila podijeljena na turme, a ove na stegove (zastave). I stara srpska vojska sastojala se od “vojvodstva stegova”. Godine 820. Vizantija uvodi zastave. Misli se da su Vizantinci upotrebljavali zastave sa krstovima na crvenom svilenom platnu “koji među kracima ima četiri slova v” (Istorija srpskog grba, A. Solovjev, Melburn 1956, 28 – ovo se odnosi na carske zastave). Vizantijska vojska je u sastavu svojih odreda nosila vojne zastave sa slikom sveca. To je najčešće bila predstava arhanđela Mihaila ili sv. Đorđa. Čak je ponekad na zastavi bila predstava aždaje.
U feudalno doba (srednji vijek) pravo nošenja zastave imali su posjednici lena – vojničkih posjeda. A to pravo se širilo i na druge slojeve, zanimanja, pa i pojedince. Te zastave su, mahom bile jednobojne, najčešće srebrne boje, od običnog svilenog platna. U X vijeku imale su slike zaštitnika. U doba krstaških ratova na zastave se unose vladarski grbovi. Vladari im dodaju i znak krsta.
Zastave u doba Nemanjića raznih su boja. Već 1281, pominje se zastava od čohe, crvene i plave boje. U doba cara Dušana javlja se i dvoglavi orao kao glavni simbol zastave. Ona je od svitnog platna, trouglastog oblika. Sastoji se od šest polja narandžaste, zelene i žute boje – na zelenom polju apliciran je šestokraki ili dvostruki krst, od neke zlaćane tkanine.
Međutim, na nemanjićkim zastavama se i prije cara Dušana javlja simbol dvoglavog orla. Smatra se da se dvoglavi orao kao simbol prvi put kod nas pojavljuje na haljinama ktitorske slike zahumskog kneza Miroslava, krajem XII vijeka (crkva Sv. Petra kod Bijelog Polja).
Od kada datiraju podaci o zastavama južnoslovenskih zemalja u ranom feudalizmu? Za južnoslovenske zemlje u ranom srednjem vijeku postoje samo fragmentirani podaci o zastavama. Svakako jedna od najstarijih pouzdanih vijesti jeste molba dukljanskog kneza Mihaila iz 1078. godine, kojom traži od pape Grgura VII kraljevsku krunu i uz nju “steg i plašt”, kao znake kraljevske vlasti.
Zna se da je knez, odnosno kralj, a kasnije car i u srpskim zemljama bio i vrhovni vojskovođa. Vojvode su bili zapovjednici pojedinih jedinica. Važna obilježja ovih jedinica bile su zastave – stegovi. Po njima se i vojvode nazivaju stegonoše (vexillifer).
Za nas su od posebnog značaja “grossi de Brescova”, brskovski srebrni groševi (XIII vijek). Kovani su u Brskovu po ugledu na mletačke matapane. Na aversu je sv. Stefan koji predaje zastavu srpskom kralju. Zastava je predstavljena sa krstom. Na reversu je predstava Hrista sa grčkim inicijalima. U kasnijim emisijama zastava se zamjenjuje krstom, “ili je na aversu samo predstava kralja na prestolu”.
Da li su Balšići i Crnojevići imali svoje zastave? U monografiji Grbovi i zastave, Cetinje 2005, ukazalo se na narodnu tradiciju o zastavama Balšića i Crnojevića. Teško je vjerovati da Balšići, kao nasljedni gospodari dijela nemanjićke carevine, oblasti sa razvijenom državnom tradicijom, imajući svoj grb nemaju i sopstvenu zastavu. Još je teže vjerovati da Crnojevići nijesu posjedovali sopstvenu zastavu, tim prije što su imali razvijene varijante simbola, uglavnom sa dvoglavim orlom. To potvrđuje i narodna pjesma Ženidba Maksima Crnojevića: El\’ ja vodim djece pod barjake / pod barjake djece pet stotina… / a barjaci kao i oblaci”.
D. Samardžić navodi da je čak Stefanica Crnojević 1455. (Vranjinska povelja), priznajući vlast Mlečana, umjesto mletačke zastave sa lavom, “isticao crvenu zastavu sa belim dvoglavim orlom”. Zna se da je i njegov šurak Đurđe Kastriot – Skender-beg, okupljao Arbanase pod crvenu zastavu sa crnim dvoglavim orlom. Navodimo da je kod Popovića u Momišićima – Donja Gorica, sačuvano predanje da je njihov predak bio alajbarjaktar Ivana Crnojevića (Andrija Jovićević, “Zeta i Lješkoplolje”, Podgorica, 1998, 122).
Što se može reći za Crnu Goru u XVI i XVII vijeku?
Krajem XV vijeka Crna Gora, država Crnojevića, pada pod otomansku vlast. Ali, već u XVI vijeku počinje pokret otpora Crnogoraca, zatim i Brđana, najprije za očuvanje, pa onda i proširenje autonomnih prava, posebno za zaštitu od pokušaja turskih vlasti da ta prava suze sve do ukidanja autonomnog statusa. Slijedi hajdučija i četovanje, zatim učešće u ratovima hrišćanskih država, naročito Mletačke i Austrije, a nakon toga zajednička borba Crnogoraca, Brđana i Hercegovaca za oslobođenje od Turaka i stvaranja nezavisne Crne Gore.

Hajduci s barjacima pred Perastom 1664. godine

Otpor Turcima i borba protiv njih može se pratiti skoro od pada Crne Gore 1496. godine, a u narednim vjekovima se intenzivira kroz nekoliko njenih faza. Počinje se sa otporom Turcima – otporom njihovom ograničenju autonomnog statusa Crnogoraca, a posebno odvođenju u vojne pohode van granica Crne Gore i nametanju rajinskih dažbinskih obaveza.
Zavođenje turske vlasti uključuje Crnogorce u dva osnovna staleža: vojni – asker i potčinjeni – raju. Pripadnici prvog staleža su imali autonomni status – položaj filuridžija, to jest seljaka vojnika; oni su plaćali “jednim dukatom filuriju, sve godišnje obaveze vladaru (sultanu), kao vrhovnom gospodaru zemlje”. Bili su obavezni da polaze u vojne pohode pod zastavom sandžak-bega, kome i pripadaju, kao i da “čuvaju elajet i održavaju javni red i bezbjednost”. Ovakav položaj je odgovarao Crnogorcima, ali ne i odlazak u vojne pohode van granica Crne Gore.
Raja je bila izložena turskim feudalnim obavezama prema spahijama, odnosno turskim gospodarima. Najteža obaveza bio im je harač. Zatim su plaćali ispendžu (novčana davanja) i ušur (desetina). Sandžak-beg i spahije često pokušavaju da povećaju ove obaveze, a raja da se smanje ili oslobode njih. I jedno i drugo, Crnogorci i Brđani, postižu jedino borbom, posebno zajedničkom protiv Turaka. I baš nezadovoljstvom, položajem i postupcima od strane Turaka, ujedinjavali su i raju i filuridžije u otporu prema Turcima.
Crnogorci su organizovani po kneževinama, a zatim plemenima i nahijama. Njihova vojna organizacija imala je narodni karakter. Narodna vojska okupljala se na poziv, poklič: “Ko je junak, ko je Crnogorac, ko je vitez, napadoše Turci…” Dakle, to je bila narodna vojska samozaštite, zasnovana na dobrovoljnosti i solidarnosti srodnika, bratstvenika i jednoplemenika. Ova vojska nije imala određenu vojnu formaciju, a sakupljala se po potrebi. To su ranije radili knezovi po kneževinama, koji su sakupljali i izvodili čete, uglavnom po 100 boraca serdaru, odnosno vojvodi. Kasnije su to činili i barjaktari, isticanjem barjaka na krov svoje kuće kao znak za poziv i okupljanje dotičnih boraca. Okupljene borce je vodio barjaktar, serdar ili vojvoda.
Crnogorci i Brđani tokom borbe za svoju slobodu najčešće su se sukobljavali sa svojim sandžak-begom i susjednim sandžak-begovima. Uz odbijanje plaćanja harača, prinuda na vojno učešće van granica Crne Gore bila je neposredni povod, a i uzrok sukoba sa Turcima.
Crnogorci i Brđani nijesu imali puna prava i dužnosti vojnika, jer vojnici nijesu plaćali harač, pa se radilo o poluvojničkom statusu Crnogoraca i Brđana. Ova vojska je činila sopstvene pomoćne jedinice, koje su na poziv Turaka kratkotrajno ratovale, i to uz sopstveno izdržavanje. Pomoćni odredi su pozivani od Turaka da ratuju ne samo protiv Mlečana, već i protiv pobunjenih plemena. To su Crnogorci i Brđani najčešće odbijali. Skadarski sandžak-beg Ibrahim je 1619. izvršio razornu kaznenu ekspediciju na Crnu Goru i Grbalj.
Turci su rijetko uspijevali mitom i obećanjima, a najčešće silom, primorati Crnogorce i Brđane da zajedno vojuju sa Turcima kao sandžak-begova teritorijalna vojska i dijelili im svoje barjake. Odbijanje turskih barjaka podlijegalo je surovim kaznama. Uzimanje i nošenje (razvijanje) turskih zastava Turci su smatrali pokornošću Crnogoraca i Brđana, a Crnogorci kao “predaju” njima (Turcima). Stoga mitropolit Petar I u Poslanici Ceklinjanima kaže: “Zato vas molimo, da nam pravo kažete, jeste li se svih devet stotinah junakah Turcima predali, kako i četiri vaša glavara, oli nijeste…” Crnogorci i Brđani primaju turske barjake, mada rijetko i usljed međusobne nesloge i sukoba, što se računalo dobrovoljnim uzimanjem turskih zastava.
Smatra se da su Crnogorci i Brđani imali i sopstvene zastave “kada su sačinjavali vojsku knežina i plemena”, a da su od Turaka povremeno dobijali zastave za jedinice koje su bile primorane da “vojuju pod zajedničkom zastavom sandžak-bega”. Ovo se može tumačiti činjenicom postojanja alajbarjaka cjelokupne crnogorske vojske, koji su u XVIII vijeku nosili guvernaduri. Iako o plemenskim zastavama ima veoma malo podataka, zna se da su Vasojevići nosili plemenske zastave, a ne turske barjake i onda kada su ratovali u sastavu sandžak-begove vojske.
Sedamnaesti vijek, tačnije njegova druga polovina, odlikuje se pokretima protiv Turaka, odnosno organizovanjem hrišćanskih liga sa glavnim akterima Mletačkom i Austrijom. Obje države, iako rivali, nastojale su da pridobiju Srbe, Crnogorce, Brđane i Hercegovce da im se pridruže u ratovima. Posebnu aktivnost u ovome ispoljio je austrijski vojskovođa Ludvig Badenski. Dočekao ga je patrijarh Arsenije III Crnojević sa barjakom na kojemu je bila slika Isusa Hrista na krstu. Austrijski car Leopold obećao je da će dati Srbima zastave sa “časnim krstom na jednoj strani, a na drugoj carski grb – dvoglavi orao. Inače, hrišćanske države angažovane u ovim ratovima imale su vojne insignije u znaku krsta ili zastave sa krstom.
Za nas su značajne i hajdučke družine, jer su imale barjaktare i barjake, a posebno bokeški hajduci, vojujući i na moru i na kopnu, razvijaju svoje barjake. Pominju se i “svileni barjaci”. U mletačkim dokumentima termin je “bariachi”. Govori se o hajdučkim nastupima “con bandiere spiegate – sa razvijenim barjacima”. Njihovi barjaci su se razlikovali od mletačkih. Mlečani smatraju hajduke razbojnicima sa “bariachi alla turchessa”, misleći vjerovatno na njihove boje. Evlija Čelebija opisuje grupu hajduka 1664. g, koji su pred Perastom “razvili svoje barjake sa krstovima, uz pratnju bubnjeva, truba i talambasa”.
Sačuvana je jedna specifična zastava iz sedamnaestog vijeka u manastiru Studenici. Barjak je rađen od brokata, s motivom karanfila; “Završava se sa tri pera s kićankama”, od bijelog je platna. Na sredini je krst ruskog tipa, a sa strana je po jedan ravnokraki krst, “na zastavi su dve zvezde i polumesec”.
Prelazimo na sopstvene barjake od posljednjih decenija XVII v. I u XVIII vijeku. Vjerovatno da status Brđana i Crnogoraca do druge polovine XVII vijeka nije omogućavao posjedovanje sopstvenih zastava. Međutim, prerastanje pokreta otpora u nacionalno-oslobodilačku borbu, u drugoj polovini XVII v, donio je i prve sopstvene crnogorske barjake. Ova borba vodiće se pod geslom “za krst časni i slobodu zlatnu”, pa je i glavni simbol prve nacionalne zastave bio pravoslavni krst. Potvrda je i pismo mitropolita Visariona 1687. mletačkom providuru u Zadru, u kojemu se poziva da uputi vojsku u Arbaniju, pa između ostalog kaže i ovo: “A mi ćemo su dvije hiljade našijeh Crnogoraca doći na vašu službu i s barjakom ot vjere svete, to jest s časnijem krstom biti ćemo pred njima”.

Dubrovački trgovci opisali barjak Šćepana Malog

Prve zastave dobijene od Mlečana “bile su sa krstom kao simbolom velike borbe između hrišćanstva i islama”. Ovo ukazuje da su i tada Crnogorci imali i svoje barjake, to jest knežinske barjake. To se potvrđuje i izvještajem providura Alvize-a Marćela senatu, Kotor, 14. septembra 1694, broj 112. U njemu se kaže da su Brđanima dodjeljivani mletački svileni barjaci, “sa pozlaćenom ikonom sv. Marka”, a da im bolje odgovaraju barjaci od crvenog i žutog platna, bez koplja, koje oni, zatim, prema svojim običajima podešavaju”. Da li može ovaj barjak, odnosno simboli na njemu (časni krst), datirati još od ranije, ostaje samo pretpostavka. Čak postoji legenda da je u Crnoj Gori sačuvan alajbarjak Jugovića, to jest od Kosovske bitke. Dodajemo da alajbarjak mitropolita Petrovića ima krst, kao jedini simbol te zastave.
Crnogorska tradicija, knežinska, plemenička i bratstvenička, često se vezuje za ličnosti krajem XVII i u prvim decenijama XVIII vijeka. Evo nekoliko imena barjaktara u posljednjim decenijama XVII vijeka: Vuk Mićunović, barjaktar i u doba vladike Visariona – Bajice; Limo Barjaktar i Burić Đukan (Čevo).
Bratstvo Backovića (Drenoštica) posjeduje barjak još od osme decenije XVII vijeka. Prvi njihov barjaktar bio je Đuro Backović; on je bio “drugar Baja Pivljanina”. Naslijedio ga je barjaktar Ivanko.
Barjaktari prvih decenija XVIII vijeka:
– Niko Dragov Vujović, ljubotinjski barjaktar, učesnik u borbama sa Turcima 1711-13. gine u Austro-turskom ratu 1736.
– Vujo Rajčev (Raičković), učesnik bitke na Carevom lazu. Posjekao je turskog barjaktara, uzeo mu barjak i postao barjaktar. Rusija šalje nekoliko barjaka Crnogorcima. Tri barjaka su data Lješanskoj nahiji, od kojih je jedan dobio Vujo Rajčev. Prilikom napada Numan-paše na Crnu Goru 1714. godine, Raičkovići su umotali ovaj barjak “u voštanu oblogu” i da bi ga spasli zakopali su ga na vrhu Velje gore.
– spahija Draško Popović, pored bekete (palice), dobija od mitropolita Danila Petrovića 1713. godine i zastavu (alajbarjak), “koji je u bitkama nosio njegov sin Miloš”.
– u bici na Carevu lazu 1712. Učestvovalo je 300 Grbljana “u sastavu podlovćenskog oružanog odreda”, predvođeni barjaktarima Batrićem Bojkovićem i Radom Ljepavićem. Oba barjaktara poginuše.
– Vuk, sin rodonačelnika Đuriše, “nosi barjak 1712. i gine.
– Pimo Mrvaljević “koji prvi udriše na Turke” (Gorski vijenac, 1925., 21).
– Komnen Barjaktar – oko 1730., hajdučki harambaša, mlad gine iznad sela Maslara.
Ovo su imena nekoliko barjaktara iz vremena mitropolita Danila Petrovića. Prilog ovome su sporovi oko barjaktarstva. Iz njih se može vidjeti i istorijat, odnosno od kada potiče barjaktarstvo nekih porodica. Ovdje se najčešće poziva na predanje. Tako, Vučkovići to vezuju za 1697. godinu. Tradiciji se može uglavnom i vjerovati, jer bi iznošenje netačnih podataka imalo moralnu osudu u narodu. Kad je riječ o iznesenom slučaju, ministarstvo vojno je 1885. izdalo i uvjerenje kojim se zvanično potvrđuje porijeklo i nasljeđe barjaka Vučkovića, počev od Marka Vučkova i dalje kroz XVIII i XIX vijek do 1862. godine.
Inače o postojanju bitke na Carevom lazu 1712. god., ukazuje i pjesma mitropolita Petra I – Pjesma kako Crnogorci razbiše Turke 1712. godine:

I tu vojsku bješe uredio
sve po redu pleme do plemena
a pred njima plemenske glavare
vojvode, kneze i serdare
i delije mlade barjaktare.

Može se pouzdano zaključiti da od kraja XVII v. pa nadalje Crnogorci već imaju svoje lične zastave sa krstom kao osnovnim simbolom na njima. Tad već posjeduju dva tipa vojničkih zastava: glavni – alajbarjak i lokalne knežinske, teritorijalne barjake – uglavnom po jednu na svaku stotinu boraca. Formiranjem plemena knežinske zastave se zamjenjuju plemenskim sa ustanovljenjem i zvanjem barjaktara, koji uskoro bivaju nasljedni. Krst kao simbol na barjaku fungira kao vjersko-nacionalni simbol utjelovljen u karakter nacionalno-oslobodilačke borbe u već rečenoj devizi “za krst časni i slobodu zlatnu”. Ove zastave se razlikuju od dobijenih mletačkih sa likom sv. Marka i mletačkim lavom.
Zašto ima malo podataka o crnogorskim i brdskim barjaktarima i barjacima iz prve polovine XVIII vijeka? To se može objasniti tadašnjim političkim statusom i nemanjem državne, pa i vojne organizacije. Ta vojska se povremeno sakuplja radi odbrane od Turaka i bori se za slobodu. To je narodna vojska, milicijskog tipa, koja se po potrebi dobrovoljno okuplja u okviru knežina, zatim plemena i nahija. To je neorganizovana i slabo opremljena vojska, ali sposobna da se bori s neprijateljem na svojoj teritoriji i da upada na neprijateljsko zemljište. Prednost ove vojske je dobrovoljnost, spremnost da se gine za slobodu, vještina ratovanja – munjeviti napadi, ali i vještina odbrane i manevarska sposobnost.
Evo i podataka o crnogorskim barjacima u drugoj polovini XVIII vijeka. Mitropolit Vasilije Petrović u Predstavci carici Mariji Tereziji 1751. g. kaže: “Kad njen mitropolit naredi, skupe se ovi svi i dođu pod svojim zastavama i sam mitropolit polazi s njima u rat”.
“Bez sumnje, vladika govori o crnogorskim zastavama, a implicitno potvrđuje postojanje knežinskih zastava i institucije stalnih barjaktara”.
Poznat je i podatak koji proističe iz govora guvernadura Stanka Radonjića na opštecrnogorskom zboru 1756. godine, pred odbranu od turskog napada:
“… Idemo pod zastavu svetog krsta za čast i slavu hrišćanske vjere, za odbranu naše otadžbine, naše djece i opšte slobode naše”.
I u pismu Đustinu Boldiju, izvanrednom kotorskom providuru 1756, pominju se uz serdare i knezove i “barjaktari ot svijeh nahija ot Crne Gore”. Ovo ukazuje na visok rang i ugled barjaktara u Crnoj Gori.
Sve do 1768. godine nema opisa crnogorske zastave, osim krsta koji se naznačava pri pomenu zastave, odnosno njenih vrsta – alajbarjak kao zajednička (glavna) vojnička zastava i lokalne knežinske ili kasnije plemenske zastave. Sve ostalo bilo je nepoznato (oblik, veličina, boje i materijal od koga se prave barjaci, kao i odakle se nabavljaju).
Godine 1768. turska vojska napada Crnu Goru. Tada je rumelijski sandžakbeg sa velikom vojskom razbio crnogorsku odbranu na Ostroškom klancu, natjerao crnogorsku vojsku na bjekstvo, popalio, opljačkao i odveo u ropstvo mnoštvo Bjelopavlića. Zaplijenjena je i zastava Šćepana Malog. Kad su je primijetili dubrovački trgovci, koji su tuda prolazili nakon bitke, rečeno im je da je to zastava Šćepana Malog. Ona je bila kvadratnog oblika, od bijelog platna sa crvenim obrubom i zlatnim krstom na vrhu koplja.
Uslijedila je Mahmud-pašina invazija osamdesetih godina XVIII v., to jest, nasilna pacifikacija Brđana i dijela Crne Gore, koje je natjerao da prime turske zastave.

Alajbarjak će ubrzo postati državno-dinastička zastava

Godine 1780. 13 knežina, po 100 vojnika iz Katunske i Riječke nahije, “sa razvijenim zastavama idu na Brajiće da ih popale i pobiju i uzmu im sve što imaju”. Napad je odbijen uz pomoć Grblja, Majina, Pobora i Paštrovića.
Ovdje se navode podaci o knežinama kao vojnim formacijama, jer su imali vojne jedinice od po 100 boraca, kao i svoje zastave i svoje barjaktare. To se potvrđuje i u Poslanicama Ceklinjanima, Petra I, da im je mitropolit dodijelio i poslao četiri barjaka: “Da ih nosite zdravo i veselo za poštenje vaše, za našu vjeru i slobodu svega našega otečestva”.
Uoči bitke na Martinićima na opštecrnogorskom zboru donesena je odluka zvana “Stega”, o pomoći Brđanima za odbranu od napada Mahmud-paše. “Stega” je donesena “pod znamenom sveobćavo barjaka”.
U vezi sa bitkama 1796. g, pominju se crnogorski knežinski barjaci. U jednoj pjesmi mitropolita Petra I stoje ovi stihovi:

Na barjake razrediše vojsku
da udare na tu silu tursku.

Evo i ovih stihova o crnogorskim barjacima:

Razvi Joko (gubernator) svilen alajbarjak
pa na konja postavi se junak,
sobom vodi njeguške delije
nad njima se alajbarjak vije.

Događaji 1796, a i kasniji podaci u dokumentima, posebno izvori iz doba Petra II, omogućavaju da se rekonstruiše status i opis crnogorskog alajbarjaka. Aleksandar Rojc, ruski dvorski savjetnik potvrđuje narodnu pjesmu o alajbarjaku i da su guvernaduri Radonjići čuvari i nosioci tog barjaka od 1717. do 1831. g.
Poslije opisa zastave Šćepana Malog, prvi opis crnogorskog alajbarjaka datira iz 1838. godine. Te godine Bartolomeo Bjazoleto, pratilac saksonskog kralja Fridriha Avgusta II, a u posjeti Petru II 1838. g, u svojoj studiji o Crnoj Gori, opisuje tablju i na njoj crnogorski barjak. Piše da je na vrhu tablje dugački stub: “Na njemu je lepršao barjak od svile, boje bijele do žute, a po sredini svega mali crveni krst”. Svilena tkanina zastave bila je bijele boje, ali je požućela pod klimatskim uticajem. Važan je podatak o premještaju krsta sa vrha koplja na sredinu polja kao i da je krst zlatne boje. To potvrđuje ruski diplomata Konstantin Petković da je polje alajbarjaka bijele boje, i krst na njemu crvene (zlatne) boje. Opisi alajbarjaka, knežinskih, stotinaških i plemenskih vojnih barjaka biće potpuniji.
Pravo na nošenje barjaka u Crnoj Gori pripadalo je uglavnom nasljednim barjaktarskim porodicama. I Vuk Karadžić konstatuje da “osim vladike svaka nahija ima jednog serdara, a svako pleme jednog vojvodu, kneza i barjaktara”. Iako u prvoj polovini 19. vijeka nema opisa lokalnih zastava, one su istovjetne sa stotinaškim, odnosno četnim kakve su bile u doba knjaza Danila 1851-1860. godine. Imale su crveno polje, ponekad bijelo obrubljeno, “sa bijelim krstom na sredini”. Valja znati da nestankom knežina sredinom XIX vijeka, počinje se upotrebljavati naziv plemenska, odnosno stotinaška i najzad četna. Poslije 1796. g. u Bjelopavlićima i Piperima uvodi se “starješinska organizacija”, kakva je i u Crnoj Gori. Taj proces važi i za barjaktare u Morači i Rovcima, i postepeno se uvodi poslije 1820. godine. Rado se prihvataju barjaktari, a ostali organi sa izvjesnim otporom.
Petar II je od turskih barjaka, dajući da se preprave, dolazio do crnogorskih barjaka. Naime, “na barjake podarene od skadarskog vezira i sa polumjesecom, koji su mu doneseni – na zamjenu, on stavlja svojom rukom znamenje krsta, izrezujući polumjesec”, dijeleći glavarstva i dajući onako prepravljene zastave – sada crnogorske.
U doba mitropolita Petra I postojala su dva tipa zastava: alajbarjak, kao lična zastava guvernadura, odnosno mitropolita, koji je predstavljao zajedničku vojnu zastavu cjelokupne crnogorske vojske, kao i državnu i nacionalnu zastavu; drugi tip su lokalne knežinske, odnosno plemenske, odnosno stotinaške zastave sredinom XIX vijeka, odnosno četne zastave osamdesetih godina XIX vijeka. Oba tipa bila su istog oblika, ali alajbarjak je bio od svile, a lokalni barjaci od platna. Alajbarjak je imao crveni (zlatni) krst na bijelom polju, crveno obrubljenom, a drugi tip obratno – bijeli krst na crvenom polju bijelo obrubljenom. Sa ovakvim zastavama se dočekuju organizacione vojne i državne reforme knjaza Danila.
Knjaz Danilo, poučen iskustvom iz rata 1952-1953. godine, vrši 1854. g. reformu vojske. Popisani su svi muškarci sposobni da nose oružje, kojih je bilo 9.700 boraca. Vojni odredi na teritoriji svoga plemena zadržali su staru heterogenu organizaciju, sa različitim brojčanim sastavom. No, uređeni su po desetinskom sistemu – stotine, koje su sastavljene od desečarija. Svaka stotina imala je svoj barjak i imenovanog barjaktara. Garda od 400 gardista u prethodnom ratu dosta je stradala, pa je povećana na 1000 boraca. Podijeljena je po dekadnom sistemu na stotine i desečarije, imajući barjaktare na svaku stotinu po jednog.
Međutim, knjažev sekretar Vuk Vrčević odstupio je od ovakvih načela; on kaže da su i “hiljadaši” po dekadnom sistemu, a na svakih 50 boraca postavljen je po jedan barjaktar. Ta njegova teza u odnosu na hiljadaše mogla bi se prihvatiti kao uvod u obrazovanje bataljona i brigada, ili je mislio na 1.000 gardista. Uostalom, ove hiljade mogle su brojiti više stotina. Ali, teško da je knjaz mislio na probne formacije. Takođe, nema osnova za formiranje manjih jedinica od po 50 boraca, kao i da se na taj broj imenuju barjaktari. Uostalom, i knežinska vojska je imala stotine – po 100 boraca.
Teza o novom alajbarjaku je uslovno prihvatljiva, kao privremeno probno rješenje. Nova zastava alajbarjaka – zeleni krst na trobojnom horizontalnom polju: crveno-bijelo-crveno. Uoči Grahovačke bitke izvršena je reorganizacija alajbarjaka: na trobojnom polju (crveno-bijelo-crveno), odnosno na bijeloj horizontali našao se bijeli dvoglavi orao u uzletu, sa vladarskim insignijama, šarom i skiptrom u kandžama, krunom iznad orlovih glava i sa zlatnim lavom u pokretu ispod orla. Karakteristično je koplje ukrašeno crvenom, bijelom i plavom bojom – slovenskim bojama. Na grudima orla su inicijali “DI”. Kasnije će se ova zastava nazvati trobojkom, i postaće karakteristična za Srbe i Hrvate, kao nacionalni simbol u doba revolucije 1848-49. g. Alajbarjak će ubrzo postati ne samo glavni barjak cjelokupne vojske već i državna (dvorska, dinastička) zastava.
Što se tiče barjaktara, knjaz Danilo potvrđuje ranije nasljedno pravo u pojedinim porodicama, bratstvima i plemenima. Izvršio je izbor “među potomcima starih zastavnika”, što potvrđuje i broj od 150 barjaktara na 13.300 vojnika registrovanih u Crnoj Gori početkom šezdesetih godina XIX vijeka.

Tokom boravka u Prčanju Danilo razvio trobojku

Novina knjaževe reforme je formiranje posebnih zastava – garde. Na to nas upućuje Rade Turov Plamenac u svojim Memoarima. On kaže da su gardijski barjaci bili: bijeli dvoglavi orao na sredini crvenog polja, ali bez lava?
K. Petković navodi 3 vrste različitih vojnih barjaka: knjaževski standard za alajbarjak, “flag” – stotinaška četna zastava i znamja kao gardijska zastava.
Važan podatak o trobojkama donose Srbske novine. Ovaj list 9. aprila 1858. g. donosi vijest da se u Kotoru prave crnogorske zastave “kao obične slavenske trobojke”. List Vanderer dobija dopis iz Kotora da su knjaz Danilo i knjeginja Darinka u Prčanju, u morskom kupatilu, imali trobojku: bijelo-plavetno- crvenu zastavu. Ova trobojka fungira “kao zvanična” narodna zastava. Lenorman i Pienkovski u svojim monografijama o Crnoj Gori opisuju narodne trobojke sa tri horizontalne boje: plava-vjera, bijela-nada i crvena-milosrđe (Lenorman), dok Pjenkovski ima ovakav redosljed: crvena, plava i bijela.
Vraćamo se na neka zapažanja o alajbarjaku. Rekli smo da je u doba vladavine mitropolita Petrovića alajbarjak bio: crveni (zlatni) krst na sredini blago pravougaonog polja, crveno obrubljenog. Druga verzija izmijenjenog alajbarjaka napravljena je uoči 1858. godine: crveno polje obrubljeno zlatnim resama; na sredini polja je bijeli dvoglavi orao raširenih krila sa skiptrom u jednoj i šarom u drugoj kandži; šar je okovan, a na vrhu je krst; iznad dvoglavog orla je zlatna kruna sa po dva plava i crvena i bijelim draguljem; ispod orla je zlatni lav u pokretu. Ovakav amblem je upotrebljavan do kraja XIX v, uz vladareve inicijale “DI”, a potom “NI”. Vladar je imenovao alajbarjaktara (u Veljem ratu 1876-78) Zeka Popovića, a kopiju je dao Jovici Zirojeviću na Crnom kuku. Po junaštvu pripao bi Pivljanima, ali ustanak Hercegovaca prvi počinju Nevesinjci.
Izgleda da je druga verzija crnogorskog alajbarjaka nepromijenjena sve do I balkanskog rata. Nema arhivskih podataka o njegovim izmjenama za ovo vrijeme.
Uoči samog balkanskog rata pojavljuje se njegova treća verzija. Po izvorima nije poznato zbog čega njegova izmjena. Ne zna se ni tačno kada je urađena njegova treća verzija, možda je uzor tome bio trobojni barjak knjaza Danila. U trećoj verziji alajbarjaka došlo je do kombinacije narodne trobojnice: crveno-plavo-bijelo polje sa dvoglavim orlom, kao na državnim zastavama, te bataljonskim i brigadnim barjacima. Moguće da su se nove zastave: bataljonska, brigadna, tvrđavska i dvorska, likovno poklapale sa ranijim alajbarjakom. Vjerovatno trebalo je naći njegovu III verziju. Zna se da je alajbarjak Marko Zekov Popović uoči polaska za Podgoricu “razvio pred dvor alajbarjak i s njim ušao u automobil”. Sačuvana je fotografija krajem aprila 1913. na kojoj se vidi okićen automobil sa crnogorskom trobojkom i dvoglavim orlom. Na snimku se vidi kada se pobada ovaj barjak (prednji dio automobila).
Prelazimo na opise barjaka.
Opis barjaka iz 1865 – crnogorski godišnjak Orlić za 1866, urednik Jovan Sundečić, Cetinje, 47, napomena I.
“Ova narodna crnogorska velika zastava ima na crvenom polju raskriljena dvoglava bijela orla, kojemu su žuta oba kljuna i obje noge, a velika zlatna kruna stoji u srijedi iznad orlovijeh glava. Kruna je svedena i na vrhu zlatnim krstom urešena. Orao u desnoj pandži drži zlatni vladalački žezao, a u lijevoj zlatnu s krstom na vrhu jabuku, preko koje je pas povučen od desne do lijeve strane pa onda iz sredine do pod krst. Ovaj pas iskićen je dragim kamenjem. Ispod orla stoji veliki žuti lav, obrnut prema desnoj strani, sa isplaženim crvenim jezikom i uzvijenim repom, držeći podignutu desnu nogu. Zastava je ova prikovana za trobojno koplje. Ona se inače zove alajbarjak…”.
U pregledu državnog uređenja Crne Gore iz 1873. V. Bogišić je opisao crnogorski barjak: “Zastava crnogorska (obično vojnička) sasvim je crljena, sa krstom bijelim na sredini. Neke imaju bjeljem opervažene krajeve. Glavni barjak alajbarjak – i on je sasvim crljen, pa mjesto krsta ima na sebi grb zemaljski”.
Godine 1882. sačuvan je izvorni opis crnogorskih vojnih barjaka vojvode Ilije Plamenca – nekom strancu za “Knjigu od zastava”.
“1. Državni ili alajbarjak u formi i razmjeru kao što vam nacrt pokazuje, ima na crvenom polju bijelog orla sa nezavisnom vladajućom krunom. U orlu nalazi se u nadprsju, ‘NI’ koje ime pokazuje vladanje nezavisno nj.v.k. Nikola I. Ispod orla stoji lav u poziciji kao što vidite. Oko crvenog polja ima bijeli okrajak sa zlatnim resama koje barjak ograničavaju. Kite stoje na crveno-plavetno-bijelom držaču vezane ispod zlatnog koplja. Ovaj državni barjak diže se na viša državna zdanja kao sv. Dvoru, tvrđave, fabrike itd.
2. U crvenom polju leži bijeli krst, kao znak borbe za krst, vjeru i slobodu. Oko istog crvenog polja ima bijeli okrajak, a barjak utvrđen je na crveno-plavetno-bijelom držaču, na vrhu kojeg je koplje. Slova u krstu ‚NI’ znače borba za otačestvo i knjaza ‚NI’”.
Mid se obratila ministarstvu vojnom koje izvještava po molbi engleskog poslanstva o boji i razmjeri vojničkih barjaka.
Vojnički barjak je u vidu pravougaonika 1,40 h 1,10 širine. Na otvorenom crvenom polju dugačkom 112 cm, visokom 82 cm naslikan je državni grb sa imenom vladara na sredini; orla i lava ispod orla sa sve četiri strane obuhvata bijeli okvir širok 14 cm.
Tri su reda barjaktara: četni, bataljonski i brigadni, a u praktici su 3 vrste barjaka: bataljonski i brigadni su isti samo je razlika u kvalitetu materijala. Četni se razlikuje od njih – manjih je srazmjera od gornjih i na otvorenom crvenom polju državni grb je zamijenjen bijelim krstom sa vladalačkim imenom na sredini. Ovaj krst je forme ordena Danilova reda – sa širim perima, na krajevima nego na sredini.
Odavde proizilazi da je već osamdesetih godina XIX v. alajbarjak, iako glavni barjak cjelokupne crnogorske vojske, postao državni barjak. Četni barjak je u funkciji osnovnog, formacijskog, vojničkog barjaka. Prikazana je funkcija, značenje tih barjaka sa naglaskom na značenje knjaževih inicijala.
Vojnom uredbom iz 1871. godine izvršena je reorganizacija crnogorske vojske; podjela na čete, bataljone i brigade. Tada je stotinaška zastava preimenovana u četnu. Inače, ranija stotina zamijenjena je četom, u načelu sastava od 100 boraca. Otada pa do kraja nezavisnosti Crne Gore ova osnovna vojna formacija uzela je četnu kao svoju zastavu. Ona je i u Veljem ratu (1876-78) bila jedini formacijski barjak, naravno uz alajbarjak, zastavu sveukupne crnogorske vojske.

Po oslobođenju gradova uvedeni tvrđavski barjaci

Zaista je bila impozantna slika mnoštva četnih zastava u crnogorskoj vojsci, koje opisuju savremenici “vojnih marševa i logora”. Opisuje se divna slika crveno-bijelih barjaka crnogorske vojske pri njenom polasku sa Cetinja prema Hercegovini, kako se vidjelo na Crnom kuku – okruženje poređanih četnih krstaš-barjaka oko svete trpeze na zbornom brežuljku.
Valja istaći da je osnovna razlika između stotinaške zastave iz 1862. godine i vučedolske, to što prva nije imala vladarevih inicijala, a vučedolska ih ima i to ‚NI’ – crveno naslikano na krstu. Ovo nas upućuje na zaključak da se ovi inicijali na krstašima počinju stavljati 70-ih godina XIX vijeka. U narednom periodu ovi četni barjaci većinom ostaju nepromijenjeni, mada neki od njih nijesu imali ove vladarske inicijale. Ima razlika u materijalima izrade – vuna, pamuk, lan, zatim i u načinu izrade: mašinski ili ručno, dimenzije, a i u formatima kvadratnog ili pravougaonog oblika. U dopisu Mid engleskom kolegi navode se dimenzije četnih barjaka 140 x 110 cm.
Osamdesetih godina XIX vijeka u izvjesnom stepenu izvršena je sljedeća reforma crnogorske vojske: reorganizovana je i naoružana savremenim puškama sistema “vernel”. Tada je došlo i do djelimične promjene u komandnom kadru. Naime, dio starijeg kadra, ratnički nesposobnog za dalje vršenje službe, zamijenjen je mlađim kadrom. Organizacijom bataljona i brigada uvode se nova barjaktarska zvanja – bataljonski i brigadni barjaktari. I pored imenovanja novih barjaktara, još uvijek nema posebnih bataljonskih i brigadnih barjaka. Nije nam poznato zašto tada nijesu ustanovljeni, zašto nijesu izrađeni novi barjaci, ako nije u pitanju postupnost njihove izrade i nabavke, to da bi postepeno zaživjela nova organizacija vojske. A možda u uslovima mirnog perioda poslije Berlinskog kongresa i nije bilo potrebno žuriti sa njihovim nabavkama. Smatra se da te zastave nijesu postojale bar do 1896. godine. Te godine tražen je četni i bataljonski barjak komandira Janka Vukotića, za polaganje zakletve i doček regruta prvog bataljona stajaće vojske. Ministarstvo vojno nije mu tada poslalo bataljonski barjak, “jer bataljonski nemamo, niti su se do sada načinjali”. Narudžbina je izvršena kod firme “Širović – Damjanović” u Trstu, sa bojadisanim orlom, lafom i krunom”. Dimenzije su bile 140 x 116 cm. Proba je uspjela i 1900. godine izvršena je prva narudžbina 54 bataljonska barjaka za postojeća 54 bataljona, koliko je tada imala crnogorska vojska.
Prvi opis bataljonskog barjaka datira iz 1905 – dopis ministarstva inostranih djela Crne Gore odgovarajućem ministarstvu Engleske. Iz njega se vidi da se na crvenom polju sa bijelim obrubom nalazio dvoglavi orao sa vladarskim inicijalima na štitu. Orao drži u kandžama vladarske inicijale (skiptar i šar).
U narodnom muzeju Crne Gore označena su četiri barjaka kao bataljonska. Jedan pripada Cucko-ćeklićkom, a jedan Ceklinsko-dobrskom bataljonu. Te zastave su sa jednim licem, pravougaonog su oblika, mašinski rađene od dvije vrste tkanina. Polje barjaka je crvene boje, sa širokim bijelim obrubom. Ipak, među njima postoje tipske razlike. Na jednoj zastavi dvoglavi orao je sa ispupčenim raširenim krilima, a na drugom tipu su izdubljeno raširena krila. Na jednom tipu je gusto perje orla i krzno lava sa plavim, a na drugom sa smeđim nitima, a i krune se razlikuju po obliku i bogatstvu ukrasa – kamenja. Čak ni inicijali na štitu nijesu jednaki po obliku i naglašenosti izrade. Pa ni šar nije isti. Jedan je plave boje, sa vertikalnim i horizontalnim okovom, a drugi sa horizontalnim širokim okovom. Razlika postoji i u širini obruba. Postoje razlike i u dimenzijama zastava, mada se kreću oko 130 x 115 do 119 cm. Primjetna je razlika u širini bijelog ruba – od 11 do 15 cm.
Brigadni barjaktari se u dokumentima prvi put pominju 1885. godine, a brigadni barjaci tek 1900. godine, kada je bilo neophodno izraditi 9 brigadnih barjaka za devet barjaktara postojećih 9 brigada. Cijena po barjaku je 25 fiorina, jer su oni rađeni od kvalitetnijeg materijala. Citirani dokument iz 1905. g. kaže: “Brigadne zastave se ne razlikuju od batalionskih osim u kvalitetu korišćene tkanine”. Poznat nam je samo jedan brigadni barjak.
Zastave su pravougaonog oblika, na crvenom polju sa bijelim obrubom nalazi se dvoglavi orao bijele boje, sa svim komponentama kao i bataljonski, uključujući i lava i krunu. Nema bitnijih razlika u likovnoj obradi između bataljonskih i brigadnih barjaka.
Jedno vrijeme – u doba knjaza Danila, i kraće vrijeme u doba knjaza Nikole, postojali su i gardijski barjaci. Nema sačuvanih, ali ostao nam je njihov opis kod Rada Turova Plamenca. Na crvenom polju nalazi se bijeli dvoglavi orao. K. Petković pominje tri tipa crnogorskih zastava, a pretpostavlja se da se termin “znamja” odnosi na gardijsku zastavu. Ova zastava bar po Plamenčevu sjećanju bila je u funkciji od 1858. do 1871. Ili 1880. g, kada je garda ukinuta. O postojanju ove garde svjedoči i pismo vojvode I. Plamenca, koji iz Beča traži da se pronađe i pošalje barjak koji je u doba knjaza Danila “garda nosila”.
Oslobođenje gradova u Veljem ratu uslovilo je ustanovu nove vrste vojničkih zastava – gradski ili tvrđavski barjaci. Najprije su ustanovljena dva barjaka za Bar i Volujicu. Nešto kasnije naručena su i dva barjaka za Ulcinj, potom i za Nikšić, Spuški grad, i tako dalje.
Ovi barjaci su bili veći od drugih zastava, a rađeni od čvrstog platna – “jakog zbog vjetra”. Sačuvan je i dokument, kojim vojna uprava isplaćuje račun za 4 velja barjaka za tvrđave. Izrađeno je nekoliko desetina velikih zastava za “fortice” od bijelog “burata”, a dobavljene su iz Trsta 1881. godine.
Ove tvrđavske zastave su bile sa simbolom dvoglavog orla i lava na crvenom polju. Ministarstvo vojno je dalo i uputstva kako da se rukuje sa ovima zastavama, kada da se ističu, a kada da se spuštaju ili sklanjaju, zavisno od prigodnih svečanosti i vremenskih prilika. Barjak se za svečanost dizao prije izlaska sunca, a skidao se “u zalaz sunca”. Istican je blagdanima i nedjeljom, pri dolasku i bavljenju gospodara, i samo ako je lijepo vrijeme, jer se pazilo da se barjak ne pocijepa zbog lošeg vremena. Navodi se postupak s barjacima u Podgorici i Nikšiću.
Dimenzije ovih zastava su bile veće od ostalih barjaka. Dvije ovakve zastave izrađene u Trstu bile su po tri metra dužine i 240 cm širine. Najzad, ove zastave su isticane na tvrđavama, gradovima, vojnim slagalištima, uopšte na vojnim objektima, vojnim stanovima i tako dalje.
Mi ovom prilikom nijesmo tretirali državne, odnosno dvorske i dinastičke zastave, već smo obrađivali samo vojničke barjake.

Čast i barjak stavljani su iznad imovine i života

O BARJACIMA I BARJAKTARSKIM GRBOVIMA:
U I glavi obrađen je razvojni put crnogorskih vojničkih barjaka od kraja XVII vijeka do kraja nezavisne Crne Gore. Opisali smo sve vrste tih barjaka u kontekstu razvoja crnogorske države. Preostalo je da se obradi funkcija i značaj tih barjaka, kao i njihove narudžbine. Takođe, preostaje da se opišu barjaktarski grbovi, kao i njihove izrade i nabavke.
Po barjacima se raspoznaje sopstvena i neprijateljska vojska. Barjak je smatran svetinjom, čuvanom po cijenu života, pa se nije dopuštalo da padne u ruke neprijatelja. “Barjak je bio ponos i relikvija”. On se nije ispuštao iz ruku dokle god je bio u posjedu porodice, zatim bratstva muškaraca sposobnih i zaslužnih da ga nose.
Barjak je simbol slobode, ponos i najveća čast za porodicu koja ga je imala i po svaku cijenu čuvala. “Po etičkim normama čast i barjak stavljani su iznad imovine i života”. Kada je barjak “izlazio” iz porodice ili bratstva? To je bilo, izuzev većih pogrešaka, jedino onda “kada više nema muških glava, koje bi ga nosile”. Nije nepoznato da su barjaktari rjeđe umirali prirodnom smrću, “nego na bojnom polju, pod najljepšim pokrovom – vojničkim barjakom”.
Barjak je imao vrlo važnu i značajnu ulogu u bojevima i ratovima Crnogoraca i Brđana. Barjake su posjedovale knežine i plemena. Moglo je biti više barjaka u plemenu. Vojne formacije čete imala su najčešće četne barjake. Barjak je izraz odgovarajuće pripadnosti njegovih imalaca, simbol “snage, časti i slobode”. On je u boju podsticao i hrabrio, obavezivao da se čuva, idući s njim naprijed. Iza barjaka se nije uzmicalo. Kad se s barjakom jurne u neprijateljski centar, ili šanac (utvrđenje) to je bio znak vojsci da se juriša naprijed u žestoki pobjedonosni okršaj.
Ko je nosio barjak? “Najhrabriji, ugledni i poštovani”.
Nema sigurnijih izvora o barjacima Balšića i Crnojevića. O njima su sačuvana predanja i neki podaci zabilježeni u narodnim pjesmama. Ta predanja i legende vjerovatno potiču iz perioda borbe za nacionalno oslobođenje od Turaka; ona imaju i vjersku dimenziju – “za krst časni i slobodu zlatnu”. To postaje “borbeni poklič” i prateća komponenta ovog procesa, izloženog u nastajanju i postojanju nacionalnih simbola (amblema) grba i zastave. Blisko je vjerovanju da se u Morejskom ratu 1683-1699. g., formira nacionalni simbol – lik krsta na crnogorskim zastavama. Dokaz je citirano pismo vladike Visariona.
Krstaš barjak kao sveobšći crnogorski barjak nazvan alajbarjak uklapa se u osnovni karakter oslobodilačke borbe, a prisutan je u predanjima i junačkim pjesmama. U doba Petra I jedini simbol na zastavama je krst, a u doba knjaza Danila pojavljuje se dvoglavi orao, a alajbarjak će uoči balkanskih ratova dobiti i treću verziju crveno-plavu-bijelu trobojku. Krajem XIX v, odnosno osamdesetih godina, uvode se nove zastave: bataljonska, brigadna i tvrđavska.
U Veljem ratu 1876-78. barjaci su bili samo alajbarjak i četni barjaci. Kao što je već rečeno taj četni barjak, zvani “krstaš”, sastojao se od kvadratnog crvenog polja sa bijelim krstom u sredini i inicijalima “NI” na njemu.
Poznato je da je crnogorski barjak bio istinska svetinja ne samo za barjaktara, već i za svakog borca. Uz ovo on je bio simbol poznatog crnogorskog junaštva, neustrašivosti i slavoljublja kako za svakog pojedinca tako i za sva bratstva i plemena. On se vijorio na čelu svake vojne jedinice. Pod njim se okupljala cijela jedinica. U Veljem ratu to je četa – bivša stotina. Barjaktar sa barjakom na čelu vojne formacije nezadrživo, smjelo i hrabro, jurišao je na neprijatelja i tako ulazio u legendu. Inače, i sam veliki broj ratnih zastava hrabrio je njegove nosioce i pripadnike vojnih formacija crnogorske vojske, a ta impozantna slika mora zastava ulivala je strah i zbunjenost kod neprijatelja.
Inače, barjaktari su birani, odnosno imenovani su uvijek najhrabriji, najistaknutiji i moralno besprekorni vojnici. Barjaktari su u djejstvujućem ratnom okršaju uvijek bili u centru najžešćih bojeva, smjelo jurišajući naprijed oni su faktički vodili, odnosno predvodili, dotične jedinice u najžešćim sukobima. Zato su procentualno najviše ginuli, jer su bivali bliska i krupna meta za neprijatelja.
Crnogorska vojska imala je alajbarjaktara, brigadne, bataljonske, četne barjaktare, kao i zastavne barjaktare (uglavnom barjaktare voda). Poređani su po rangu, od najviših do najnižih barjaktarskih zvanja. Barjaktari su bili aktivni, rezervni i bez svojih jedinica.
Pravo na nošenje barjaka u jedinstvenoj Crnoj Gori pripadalo je uglavnom nasljednim barjaktarima. Vuk Karadžić kaže da svaka nahija ima serdara, a svako pleme po jednog vojvodu, kneza i barjaktara. Iako u dokumentima o lokalnim zastavama u prvoj polovini XIX vijeka nema podataka, one su istovjetne sa stotinaškim, odnosno četnim kakve su bile u doba knjaza Danila (1851-1860). One su imale crveno polje, katkad bijelo obrubljeno “sa bijelim krstom po sredini”.
Nakon stranih, posebno mletačkih i uglavnom turskih zastava, da se pratiti proces upotrebe vlastitih barjaka. Ovo naročito od epohalne 1796. g., kada počinje druga viša faza tog procesa. Dvije su vrste i po rangu tih zastava. Alajbarjak, crveni krst na bijelom polju, kao glavna vojna crnogorska zastava, koja će još u prvoj polovini XIX vijeka postati nacionalna, državna zastava. Drugi tip (vrsta) su lokalne zastave: knežinske, zatim plemenske (pretežno vojnog karaktera), sa obrnutim rasporedom boja u odnosu na alajbarjak (bijeli krst na crvenom polju). Sa ovakvim zastavama se dočekuju organizacione vojne i državne reforme knjaza Danila.
Za knjaza Danila vezuje se završni proces konstituisanja Crne Gore kao države – prelaz na svetovnu vlast – knez, apsolutni gospodar knjaževine Crne Gore. Državne reforme se izvode 1854. godine uvođenjem kapetanija i reorganizacije vojske – ustanovljava se Krstonosna vojska (potpis vojno spremnih muškaraca od 16 do 60 godina, ukupno 16.700 pušaka). Vojska je uređena po desetinskom sistemu, a svaka stotina, buduća četa, dobija barjaktara. Imenuju se barjaktari, a svi činovnici dobijaju oznake – grbove.
Uredbom iz 1871. g. obrazuju se nove formacije vojske – bataljoni i brigade u čiji sastav ulaze plemena, dok su sela obrazovala čete iz kojih se formiraju bataljoni. Svaka četa dobija i svog barjaktara. U ratu 1876-78. barjaktari postaju nasljedni.
Knjaz je imenovao barjaktare. Barjaktarstvo dobijeno u Veljem ratu bilo je nasljedno. Pod barjak se okupljala narodna vojska, počev od obaveznih radova do ratnih sukoba. Ako ga knjaz direktno nije davao, to je vršeno na osnovu njegovih obećanja, posredstvom ministra vojnog ili popisnih komisija, ali sa znakom i odobrenjem gospodara.

Barjak se davao najboljem javno, pred svom četom

Barjaktarstvo se davalo obično pred četom, ali ne prostim glasanjem, već javno onome ko je imao najbolje uslove za to. Ponekad se na dodjeli barjaka i duže čekalo dok se ne obrazuju nove čete.
Puno je barjaktara izginulo u Veljem ratu 1876-78, što se vidi po imenima upisanih na Sabornoj crkvi u Nikšiću. Čak po usmenom predanju u jednoj bici poginuli su otac sa tri maloljetna sina, pa je barjak preuzela žena, odnosno majka, do punoljetstva četvrtog sina.
Odlukom Berlinskog kongresa Bosna i Hercegovina su date Austro-ugarskoj. Trebalo je razoružati ustanike, kojima je knjaz imenovao barjaktare i dodijelio im 150 barjaka – svečano na Crnom kuku na početku rata i alajbarjak Nevesinjcu Novici Zirojeviću. Na poziv da preda alajbarjak, Zirojević je odgovorio da je pod tim barjakom mnogo junaka palo, pa ga on u tuđe ruke ne želi dati. “Ako se to već mora, onda će ga predati u ruke Petrovića, jer ga je od njih i dobio. Barjak je zatim, suznih očiju, primio Blažo Petrović”.
U Crnoj Gori je bilo više vrsta vojničkih barjaka. Osnovni vojnički barjak je četni – najniži, a alajbarjak, barjak cjelokupne vojske – najviša je zastava. Osamdesetih godina XIX v. ustanovljeni su bataljonski i brigadni barjaci, zatim gradski i tvrđavni barjaci.

Knjaz Danilo je naslijedio samo djelimično razvijen – oblikovan crnogorski barjak, pa alajbarjak postaje dinastički, državni barjak. Uslijedila je ustanova nove kratkotrajne zastave trobojke: crveno-bijelo-crveno, sa zelenim krstom kao jedinim grbovnim simbolom. Uoči Grahovačke bitke, 1858, nastaju trajnije promjene kod alajbarjaka – polje crveno, obrubljeno zlatnim resama, na sredini polja stilizovani bijeli dvoglavi orao “u poletu”. Orao drži skiptar u desnoj kandži i šar (jabuka) u lijevoj kandži. Šar je tamno-plave boje sa okovima. Na vrhu šara je krst zlatne boje (kao i skiptar). Na sredini orla su inicijali “DI”; ispod orla je zlatni lav u pokretu – desni smjer. Iznad dvoglavog orla je zlatna kruna sastavljena od prstena, ukrašena sa po dva plava i crvena dijamanta, a u sredini sa bijelim dijamantom. Iz obruča polaze k vrhu četiri polukružna luka i peti ukrašen sa tri dijamanta crvene, bijele i plave boje. Na vrhu krune je “carsko jaje s krstom”. Ova zastava je pričvršćena za koplje standarda, ukrašeno bojama – crnogorskim nacionalnim bojama: crvenom, bijelom i plavom.
Ovakva zastava je prototip za standardnu crnogorsku zastavu. Ona ima skoro sve grbovne atribute budućih zastava, uz neke novine, posebno u bojama.
Knjaz Danilo je ustanovio i gardijsku zastavu. Izvorni podatak o tome daje Rade Turov Plamenac u svojim memoarima. Zna se da je taj barjak bio sa bijelim dvoglavim orlom na crvenom polju.
Stotinaška, kasnije četna zastava iz 1862. g. je manji “krstaš barjak”, skoro kvadratnog crvenog polja, širokog bijelog obruba sa bijelim krstom na sredini polja. Dimenzije su 126 sa 115 cm, a sašivena je iz dva dijela pamučne tkanine. Od vojne reforme 1971. g. do kraja nezavisne Crne Gore, ova četna zastava ostaje nepromijenjenog oblika.
Slična je i Vučedolska zastava izrešetana turskim kuršumima, ona je sa inicijalima “NI”, koji se vjerovatno počinju stavljati na zastave sedamdesetih godina XIX v.
Gardijsku zastavu, inače manjih dimenzija, u doba knjaza Nikole, koja je ukinuta 1880. g., čini krunisani bijeli dvoglavi orao sa crvenim vladarskim inicijalima na crvenom polju, a rađena je od crvenog i bijelog “burata”.
Četne zastave, nazvane “vojnički barjaci”, upotrebljavane su i nenamjenski i namjenski za svetkovine, a naročito prilikom svatovskih i pogrebnih rituala.
Barjaci su naručivani iz Beča, a pretežno iz Trsta od firme “Širović – Damjanović”. Iz Trsta su naručivani barjaci i 1873. godine. Te godine poslato je iz Trsta za Cetinje 70 barjaka, za 285 fiorina i 60 novčića – 4,08 fiorina po komadu. Godine 1875. vojvoda Ilija Plamenac šalje 1 barjak da se po tom uzoru napravi 100 barjaka iz Trsta po cijeni od 428 f. i 40 novčića. Izrađeni barjaci su plaćeni 31. oktobra 1876. god.
Neko vrijeme, u toku rata 1876-78. i neposredno iza njega, domaće zanatlije rade barjake, a naručivani su i iz Kotora. Po zapovijesti vojvode Boža Petrovića kupljen je u Kotoru materijal za izradu 20 barjaka, a zatim za još tri barjaka. Po nalogu I. Plamenca zanatlija Jovan Popović izradio je 17 barjaka, a na molbu vojvode Maša Vrbice, nepoznati zanatlija izrađuje 39 barjaka za brigadu Lazara Sočice. Materijal za zastave nabavljen je iz Kotora preko nekog Jovana sa Njeguša i od Jovana Pipera. Pominje se i “maragun” Filica i Jovan Piper u izradi ovih zastava.

Potrebe za četnim barjacima su velike, pa I. Plamenac traži da se pošalje u Beč 1 barjak stare garde rađen u doba knjaza Danila i jedan vojnički od vunene tkanine rađen u Trstu. Naručeno je tada (1880. g.) 100 barjaka.
Poslije Crnogorsko-turskog rata (1876-78) bili su potrebni veliki i jaki barjaci za gradove i tvrđave, pa je iz Trsta nabavljeno 60 “veljijih zastava za gradove i fortice”: 54 bataljonska, 9 brigadnih i 100 četnih barjaka.
Ponekad su barjaci rađeni i u Kotoru, ili kod domaćih zanatlija. Tako je isplaćena strana njeguška za dva bremena barjaka prenesenih iz Njeguša na Cetinje.
Materijal za barjake kupovan je u Kotoru. Tako se na državni račun plaća Jovanu Piperu 3 lakta “bumbažina” i 5 lakata “kambrika”.
Barjaci su rađeni od platna, odnosno svile bijele i crvene boje. A turske zastave su najčešće crvene i bijele boje, pogodne za prepravku u crnogorske. Rađene su, kao što rekosmo, i od svile turskog i mletačkog porijekla, a crvena i bijela boja su široko primjenjivane na vizantijskom i srpskom dvoru. Inače, žuta, plava, crna i bijela su takozvane carske boje.

Vidjeli smo da su narudžbine barjaka vršene u inostranstvu, a posebno u Trstu. Iz arhiva Ilije Hajdukovića uočava se da se oko zastava korespondiralo sa “banderistom” iz Trsta, zatim sa firmom Rugger Luigia i firmom Eduarda Vippe. Tamo su naručivani razni barjaci. Materijal za izradu barjaka nabavljan je u Kotoru.
Cijene barjaka su bile različite, zavisno od vrste barjaka, kvaliteta materijala, kao i samih firmi gdje su barjaci naručivani. Tako jedan liferant zastava nudi cijenu od 5 kruna po metru zastave, 8 kruna za 1,50 metara, 2 metra za 13 kruna, 2,50 metara za 16 kruna, od 3 metra 22 krune, od 4 metra 36 i od 5 metara 60 kruna. Ana Pucalovich iz Trsta dala je sljedeće ponude za zastave: 130×100 cm 24 krune, 200×138 cm 30 kruna, 300×165 36 kruna 400×220 cm 50 kruna i 500×280 cm 70 kruna. Međutim, kvalitetniji barjaci od vune, sa crnogorskim grbovima (dvoglavi orao), stajali su 1 m – 28 kruna, 2 m – 46 kruna, 3 m -70 kruna i 4 m – 100 kruna.

Barjaktarski grbovi prvi put u doba knjaza Danila

BARJAKTARSKI GRBOVI:
Sredinom XIX vijeka (1854. godine), u doba knjaza Danila, počela je nova organizacija i formacija crnogorske narodne vojske, zasnovana na patrijarhalnoj plemenskoj i bratstveničkoj – seoskoj podjeli. U tada ustanovljenim plemenskim kapetanijama plemenski kapetani su sjedinili u svojim rukama upravnu i vojnu vlast. Stotine su bile nešto manje jedinice formirane po selima, manjim bratstvima, ili djelovima većih bratstava. Stotine su se dijelile na desečarije – zaselak, manja sela ili bratstva. Desečari su bili kao kmetovi-pomoćnici kapetanima. U ovoj “krstonosnoj” vojsci kapetani su bili u dvojnoj funkciji – komandanti bataljona, i istovremeno upravitelji kapetanije. Uredbom od 1875. godine i kasnijim uredbama bila je, makar i formalno, odvojena građanska – upravna od vojne vlasti.
Knjaz Danilo (1851-1860), prelaskom na svetovni oblik vladavine, osniva kapetanije i vrši reorganizaciju vojske. Stoga se već 1854. godine izrađuju grbovi za senatore, perjanike, kapetane i stotinaše, naravno i za stotinaške barjaktare.
Vojnički grbovi (starješinske oznake) nošeni su na kapi. Nije poznato da su ih Crnogorci nosili u ranijim vremenima za doba Petra I i Petra II. Vojnički glavari se ne prepoznaju nekom posebnom simbolikom. Procesom formiranja javne vlasti i izgradnjom crnogorske države, pojaviće se i prve vojničke oznake. Ustanova perjanika je početak znakova vojničkog prepoznavanja. U doba Petra II perjanici, noseći narodnu nošnju – kao uniformu, na kapama su nosili inicijale – početna slova nahije kojoj su pripadali. Recimo perjanik iz Katunske nahije nosio je na kapi izvezena slova “KN”.
“Knjaz Danilo je uveo originalan i vrlo uočljiv sistem označavanja svojih političkih i vojnih funkcionera”. To prepoznavanje vršio je nošenjem metalnih oznaka (grbova) na kapi, koji istovremeno pokazuju “rang i pripadnost”.
Grb stotinaškog barjaktara iz doba knjaza Danila nije sačuvan, ali poznat nam je po opisima poznavalaca prilika u Crnoj Gori Konstantina Petkovića, ruskog konzula u Dubrovniku i Rada Turova Plamenca. Petković kaže da se barjaktarski grb sastoji od krsta sa sabljom “u koju je utkana srebrna zastava”, a u krstu su inicijali “DI”, dok Plamenac kaže da je osnovni dio grba krst, “ispod krsta jedna sablja, a uz nju koplje s barjakom”.
Evo detaljnijeg opisa: jako kriva sablja je k vrhu vertikalno savijena. Na njoj četni poveći krst sa ravnim osnovama krakova. Učvršćen je sa sabljom jednim vertikalnim ispustom lijevog kraka, a desni krak krsta je pričvršćen za katarište barjaka. U centralnom dijelu krsta, u kružnom vijencu, su inicijali “DI”. Koplje, odnosno katarište, je vertikalno u balčak sablje. Na katarištu pod kopljem je manja zastava nepravilnog kvadratnog oblika, jer je donja ivica koso postavljena. U sredini zastave je mali krst. Grb je tačkasto izgraviran, a sablja je sa polukružnim gravirama. Ovakvi su i četni, bataljonski i brigadni grbovi, ali tako što je četni grb srebrne boje, bataljonski sa pozlaćenim barjakom, a brigadni sav pozlaćen. Svi ovi grbovi rađeni su od srebra, a imali su u sredini velikog krsta inicijale “NI”.
Gardijski grbovi u doba knjaza Danila su specifični. Svi gardisti su imali i nosili grbove “od žutog bakra”, odnosno pozlaćene, gdje je dvoglavi orao raširenih krila bio centralni dio (simbol) grba. Naravno, bili su inicijali “DI” na grudima orla, zatim lav ispod orla. Uz dodatak posebnih elemenata, na ovakvoj osnovi oblikovani su starješinski grbovi garde.
Barjaktar garde imao je osobni grb. Sablja i zastava isti su kao već opisani. Na njemu je specifični dvoglavi orao, uzdignutih, ali jako raširenih krila, sa krunom na glavama i lavom i Danilovim inicijalima na grudima. Položaj mu je poseban: repom se oslanja na sablju, lijevim krilom se veže za vrh oštrice sablje, a desnim krilom za katarište ispod koplja. Rađen je od pozlaćenog srebra.
Napominjemo da Danilova reforma i starješinska hijerarhija ostaju bez promjena do 1871. godine. Po državnim rashodima iz 1863. godine bilo je 150 barjaktara. Vojna organizacija se nije mijenjala do 1871. g, pa barjaktarski grb zadržava opisanu formu i kompoziciju, sem zamjena inicijala sa “NI”.
Velikom vojnom reformom 1870. i uredbom 1871. izvršene su radikalne promjene u vojsci. Barjaktare nije zahvatila, izuzev što su stotinaški barjaktari, s obzirom na formiranje četa preimenovani u četne barjaktare, čiji broj je narastao. Barjaktarski grbovi su ostali nepromijenjeni.
Reformom iz 1880, uključujući i popis crnogorske vojske iz 1884, izvršene su promjene kod barjaktara – stari i iznureni barjaktari se zamjenjuju mladim, svježim kadrom. Ustanovljavaju se novi rangovi kod barjaktara: bataljonski i brigadni, sa grbovima kako je već rečeno. Izrađeni su i grbovi, koji su se razlikovali od četnih samo po boji: zlatna boja djelimično za bataljonske i zlatna u cjelini za brigadne barjaktare.
Barjaktar alajbarjaka do osamdesetih godina XIX vijeka nije imao grba. Grb alajbarjaktara se bitno razlikovao u odnosu na četne, bataljonske i brigadne grbove. Ovaj grb je zadržao sablju i zastavu ostalih grbova. Centralni amblem, odnosno simbol, jeste dvoglavi – krunisani orao, koji se sa lavom ispod (sa 3 noge lava) oslanja na sablju. Orao u kandžama drži šar (lijeva kandža) i u desnoj skiptar. Na malom štitu na orlovskim grudima su inicijali knjaza Nikole, a nad glavama je vladarska kruna. Dodajmo i to da se osim preko lava orao veže desnim krilom za dno koplja. Taj orao je senatski ili vojvodski grb. Njegove dimenzije su: dužina 6,6 cm, a širina 6 cm, dok su dimenzije četnog, bataljonskog i brigadnog barjaktarskog grba uglavnom: dužina 6, a širina 5,5 cm. Ovi grbovi iz osamdesetih godina ostaće neizmijenjeni do kraja postojanja nezavisne Crne Gore.
Vojvoda Simo Popović je predložio ministru vojnom da se za muhamedanske vojne časnike Ulcinja izrade grbovi bez krsta. Veliki krst na barjaktarskim grbovima nije se slagao sa islamom. Na Cetinju je usvojeno da se umjesto velikog krsta stavi šestokraka zvijezda. Naručeno je 12 barjaktarskih grbova bez krsta 1881. g.
Godine 1906. Ministarstvo vojno naložilo je komandantima ulcinjskog bataljona da ulcinjski časnici prihvate propisane grbove i da se zamijene grbovi sa zvijezdom. Mehmed-beg Resulbegović izjavljuje da je “za sada” nemoguće “upozoriti novopostavljene barjaktare da nose grbove sa krstom” već traži da se nose dosadašnji grbovi sa zvijezdom. Ministarstvo vojno naređuje da Resulbegović, komandant ulcinjskog bataljona, pozove novopostavljene barjaktare i saopšti im “da nije nikako moguće u našoj vojsci nositi nepropisne grbove, pa koji ne bi pristao da nosi propisni grb, taj ni barjaktar ne može biti. Komanda III brigade javlja Ministarstvu vojnom da su novopostavljeni barjaktari u Ulcinju pristali da nose propisne grbove”.

Barjaktari imali obavezu da kupe grb i da ga nose(17. avgust 2010.)

Grbovi su rađeni u Beču i kod domaćih zanatlija – zlatara, i to po nalogu ministra vojnog. Sedamdesetih godina grbove, naravno i barjaktarske, radio je Pero Fatić, zatim Todor Denda. P. Fatić, zlatar, radio je manje narudžbine barjaktarskih grbova, na što ukazuju i arhivska dokumenta. Iz jednog dokumenta iz 1874. g. vidi se da je Fatić napravio 21 grb barjaktara po 3 fiorina i za pozlatu 1 f. i 20 krajcara. Iz drugog računa iz 1875. vidi se da je Fatić izradio 12 barjaktarskih grbova po 5 cvencika po komadu. Tu je i podatak da je nabavljeno 400 grbova (raznih) iz Beča. Fatić izrađuje grbove po istoj cijeni i 1879. Grbove je radio i Todor Denda. Poznate su i primjedbe Maša Vrbice na kvalitet grbova koje Denda izrađuje. Vrbica primjećuje da nije trebalo da ispod grba stavi “knjaževstvo crnogorsko” već sa jedne i druge strane grba. Time se omogućava orlu da je komodan, “a ne sapet”. Stavlja se Fatiću do znanja da se kod njega više neće raditi grbovi.
Još 1880. ministarstvo vojno odlučilo je da uštedi finansijska sredstva, da ih smanji za izradu grbova. Traženo je da se preko Dende nabavi specijalna pres-mašina za grbove, na što je on odgovorio da je u Beču nema, a da bi njena izrada koštala 600 fiorina. Ipak je drugim kanalima stigla na Cetinje 1880. g. Ali, nije puno upotrebljavana zbog njene nezgrapnosti i neiskustva radnika da sa njom rukuju, pa se i dalje vrše u inostranstvu nabavke na veliko, a nešto i kod domaćih zanatlija.
Najviše je narudžbina za izradu grbova dobijao cetinjski zlatar Jovan Andrić. On je od 1. marta 1883. do 18. septembra 1888. g. kao kvalitetan zlatar uspješno radio grbove, razumljivo i barjaktarske grbove, po narudžbini ministra vojnog. Za taj uspješan rad dobio je i uvjerenje ministarstva vojnog da je od 1. marta 1883. do 18. septembra 1888. godine za to ministarstvo, uredno obavljao zlatarski rad (grbovi, medalje…). Jovan Andrić se vratio u Podgoricu, pa Plamenac piše Jovu Martinoviću, brigadiru, da javi Andriću da izradi brigadirski grb, jer na Cetinju nema zlatara.
Konkurent Jovanu Andriću bio je kotorski zlatar Pero Šindolić, koji je sa ortakom, nekim Jovanom Bogdanovim ponudio ministarstvu vojnom prilično jeftiniju izradu grbova od Andrića (barjaktarski grb stajao je 2 fiorina). Godine 1884. ministarstvo vojno sklopilo je sa Šindalićem ugovor oko izrade grbova, što je natjeralo Andrića da i on snizi cijene njihove izrade.
Ministarstvo vojno se obratilo firmi Majer i sinovi – Beč, da mu pošalje matrice da bi se moglo izraditi “pod pres-mašinom nekoliko stotina grbova. Traži što prije moguće da izradi i pošalje 40 grbova po upućenom uzoru, koji je izradio, iako ne najbolje, jedan ovdašnji zanatlija. Mašina je stigla na Cetinje i plaćena Majeru 95 fiorina i 50 novčića.
Neki podgorički zlatari pravili su nepropisne grbove, pa je podgoričkim zlatarima zabranjena izrada, a kamo li prepravka grbova.
Kat-kad su i matrice korigovane, pa je I. Plamenac molio Majera da graver koriguje izvjesne opaske, da bi sablje na barjaktarskom grbu bile ojačane.
Vojničke grbove radila je i vojna laboratorija. Grbovi su rađeni po nacrtu nekog zanatlije, ili lica verziranog za izradu nacrta. Vršene su i korekture nacrta, kao i probnih primjera grbova. Srebro za radnju grbova daje se zanatlijama, odnosno zlatarima. Ako je srebro zlatarevo, “ono mora biti tačno pomiješano od 10 lota na 100”, a cijena je 2 fiorina po komadu barjaktarskog grba.
Imenovani barjaktar je dužan “da grb kupi i nosi”. Jedan brigadir pita ministra vojnog da li da uzima globu dvadesetorici novih barjaktara koji nijesu i pored opomene kupili grbove. Ministarstvo odgovara da im ne uzima globu, a ako neće da ga kupe, za njih će se skuplje praviti u Podgorici.
POLOŽAJ I FUNKCIJA CRNOGORSKIH BARJAKTARA:
Nije nam poznata pravna regulativa u odnosu na barjaktare sve do sedamdesetih godina XIX vijeka. Barjaktari se pominju i ranije, zajedno sa narodnim glavarima: serdarima, i kneževima, kao “blagorodna gospoda”, naročito u poslanicama mitropolita Petra I Petrovića Njegoša, u prvim decenijama XIX vijeka. Riječ je o porukama i stavovima Petra I saopštenim pojedinim nahijama ili plemenima.
Prvi nama poznati pravni propis koji se odnosi na barjaktare datira od 24. januara 1875. g. – raspis upravitelja vojnog odjeljenja vojvode Ilije Plamenca komandirima, u kome se saopštava da se bataljoni dijele na čete po 100 lica “sa oficirima na čelu. S njim ima trubač, barjaktar sa dva njegova zastupna desečara i sa tri vojnika”. Pod oružjem nijesu oficiri, trubači i barjaktari.
Međutim, u dolazećem Veljem ratu 1876-78. godine, praksa je bila drukčija. Uoči samog rata, knjaz je pozvao barjaktare na Njeguše i saopštio im da “barjaktari imaju nasljedstva na barjake – to jest da barjak nasljeđuje sin ako je sposoban za to od oca koji je kao barjaktar započeo rat”. Ima li takvi barjaktar sina ili bratstvenika a nijesu za barjak sposobni” onda će se dati “najsposobnijem vojniku iste čete”. Dakle, barjak ne preuzimaju, odnosno ne nasljeđuju barjaktarevi zastupnici, pratioci, već sin ili blizika.
Takođe, barjaktar je ipak nepotpuno naoružan u ratu ili u bojevima, jer u jednoj ruci nosi barjak, a u drugoj ruci jatagan.
Uočljiv je i nesklad između faktičkog položaja barjaktara u borbi i teorijske – pravne regulacije. U propisima nigdje se ne precizira faktička uloga koju u borbama sa neprijateljem barjaktar ima. Barjaktar ne nosi samo barjak na čelu pripadajuće vojne formacije, već skoro samostalno i samoinicijativno stupa u čelnu oružanu akciju, smjelo i hrabro juriša u centar neprijateljske vojske ili na šanac, osvajanje utvrđenih pozicija. Time čitavu vojnu jedinicu usmjerava na napad. Najčešće prvi osvaja neprijateljsku poziciju i pobada crnogorski pobjedonosni barjak na neprijateljsko utvrđenje. Naravno, da takvu ulogu i hrabrost plaća svojim životom ili ranjavanjem. Ovo tim prije, jer je zgodna i vidna meta za neprijateljske kuršume i jatagane. Dodajemo da je barjak za Crnogorce neobična svetinja, koja se poštuje iznad barjaktareva života. Stoga, u sukobima, odnosno u ratu sa neprijateljima, srazmjerno najviše ginu ovi izuzetno hrabri ratnici – barjaktari.
Koliko se barjak cijenio navešćemo samo jedan slučaj. U bratstvu Đukanovića iz Građana žalije im je eventualno gubljenje barjaka nego smrt barjaktara njihova bratstvenika. Evo što kažu bratstvenici ovim povodom: “Činjelo bi se našem bratstvu radost više nego da on živ postane samo da ovaj barjak bude u našem bratstvu Đukanovića u Građane”.

Pravo je čudo kako nije stradalo više barjaktara

Zašto je za Crnogorca izuzetno omiljen i cijenjen crnogorski barjak. Čak i više od samog života. Barjak se davao najboljem u četi, što podrazumijeva da je i najbolji junak u svom vojnom četnom okruženju.
Za Crnogorca junaštvo je na vrhu ljudskih vrlina, jer su najviše cijenjeni čojstvo i junaštvo. Barjak u bratstvu uzdiže ugled i jača ponos bratstva. Takođe, barjaktar je ponosan što se nalazi na čelu vojne formacije, i što mu se pruža prilika da se istakne u ratu, da prvi osvaja neprijateljske pozicije, da prvi juriša na neprijatelja. Za mnoge bi to bila nepovoljna okolnost, jer je izložena meta neprijatelju, koji se ističe ubistvom crnogorskog barjaktara, kome odsijeca glavu i grabi barjak. Pravo je čudo kako i više crnogorskih barjaktara ne strada, ne gine. Mi rješenje vidimo u junaštvu i vještini ratovanja, kao i odgovarajućem sadejstvu, ne samo svoje jedinice, već ratničkog srca čitave crnogorske vojske.
Ne može se reći da nije Crnogorac i slavoljubiv, ali ako su mu ratnička čast i barjak iznad života, onda je on sav podređen junaštvu i odbrani otadžbine i slavi koju donosi to junaštvo, čast i čojstvo koje proističu iz tih vrlina. Zato nije čudo natjecanje ko će prvi ugrabiti barjak, ako pogine ili se rani barjaktar, ili žalbe što neko drugi nosi barjak, ili molbe za dobijanje istog, kada se često ističe slavna strana prošlosti bratstva, odnosno svojih predaka.
U crnogorskoj vojsci su četiri reda (ranga) barjaktara: četni barjaktar, bataljonski, zatim brigadni i najviši alajbarjaktar – barjaktar ukupne crnogorske vojske. U raspoređivanju vojnog i građanskog činovništva u Crnoj Gori VII kategoriji pripadaju: oficiri, alajbarjaktari, brigadni i bataljonski barjaktari, dok su van kategorija četni barjaktari. Sve barjaktare (svih rangova) imenuje knjaz (kralj), gospodar, a po predlogu ministra vojnog, a ponekad i lično na molbu pojedinih pretendenata, posebno ako je riječ o pravu nasljedstva. Najčešće radi imenovanja barjaktara, osobito četnog, brigadir podnosi ministru vojnom predlog, a ovaj nj. K. V. knjazu Gospodaru.
“Barjaktarima, vodnicima i desečarima garde činovi se ne uzimaju, ali se uvršćuju u svoje čete, vodove i desetine aktivne vojske, kao i ostali vojnici”. U mnogim bataljonima aktivne vojske oficiri i barjaktari ostaju bez četa, ali pri istim bataljonima “kao oficiri i barjaktari na raspoloženje sa istim pravima i platama ostalih oficira u bataljonu”.
Vojne komisije, pri povremenom prepisu vojske, stare barjaktare zamjenjuju sinovima, naravno uz ovlašćenje od strane ministra vojnog, odnosno knjaza (kralja). Barjaktari koji nijesu u četama, i niti rezerve, primaće platu ako im sinovi nijesu četni barjaktari. Ako su barjaktari bez poroda, a barjaci priješli na rođake, “u nedjejstvu su”, ali primaju barjaktarsku platu.
Za barjaktare koji su razriješeni dužnosti, ili zbog starosti prevedeni u rezervu, plata se prekida onima čiji su sinovi naslijedili barjak i onima koji su ispisani iz rezerve, a ostali da primaju platu do druge naredbe.
“Oni vojnici koji zastupaju barjaktare koji se nalaze u inostranstvu ne računaju se barjaktarima”, pa prema tome nemaju pravo nositi grbove, niti primati “platu barjaktarsku”.
Barjak je mogao ostati u rezervi nekom bratstvu dok se ne nakupi dovoljan broj vojnika za ustanovu čete, naročito ako je nekom bratstvu barjak pripadao odranije, recimo iz doba Petra I, Petra II ili knjaza Danila.
Do punoljetstva nasljednika pokojnog barjaktara neko može da nosi barjak, a čim postane punoljetan zakoniti nasljednik, predaje mu se barjak “bez riječi”.
Više godina barjaktari nemaju pravo na penziju, a prestankom službe prestaje im plata. U godine službe za penziju računa se vrijeme u barjaktarskom činu, samo ako taj dobije veću platu, ili čin u vojničkoj ili građanskoj službi.
Dužnost barjaktara je, kad se postavi na to zvanje, da kupi grb i zastavu. No, to je nerado činjeno. Brigadir je pitao vojvodu I. Plamenca da li da uzima globu od 20 barjaktara koji ih nijesu kupili i pored opomene. Ministar vojni je naredio da im se ne uzima globa, a ako neće, napraviće se za njih skuplji barjaci u Podgorici. Čak se zamjera brigadiru Miru, zašto prije nije javio, jer im ne bi slao “plate”, a obavezni su da s barjakom idu na front. Novopostavljeni barjaktari morali su kupiti i grbove.
Osim redovnih barjaktara bilo je i počasnih barjaktara koji su mogli nositi grbove, ali bez vojske, i da se ne miješaju “u nikakvu stvar barjaktarsku”.
Barjaktari nijesu obavezni da idu na gađanje, ali su obavezni ići na građanske radove. Čak im je bila dužnost da zajedno sa oficirima vrše nadzor na čuvanje i sječu u ataru čete: ne smije se bez odobrenja sjeći gora po selima i bližoj okolini sela.
Najzad, ministarstvo vojno je cijenilo i štitilo autoritet barjaktara. Za uvredu barjaktara predviđeni su globa i zatvor, kao i ukor oficiru što je dozvolio da se pred njim “sramoti barjaktar”.
Slijedi o jednom pitanju od posebnog interesa za barjaktara – pitanje penzije. Odista, čudno je da barjaktarstvo kao najdelikatnija, a i najopasnija vojna dužnost “nije bilo državna služba kojom se sticalo pravo na penziju. Tako je to i bilo i po prvome zakonu Crne Gore o penzijama, od 1. januara 1894. g. Ovo je potvrdila i specijalna komisija koja reguliše činovničke penzije, 1910. g.: “Barjaktari uopšte nemaju pravo na penziju”. Međutim, 29. oktobra 1910. g., rješava da barjaktari koji su prestali vršiti dužnosti prije 1. 1. 1894. g., imaju pravo na penziju, “u duhu načela odluke iste komisije od 25. februara 1910.”. Naime, do donošenja prvog pisanog zakona o penzijama “riječ knjaza Gospodara bila je zakon”, pa se smatra da su se ove penzije do 1894. godine dobijale zakonito.
Zapisnici komisije od 31. oktobra donose imena barjaktara koji su do tada podnijeli prijave za rješenja penzija. Ima ih koji su i po više od 40 godina nosili barjake, učestvovali u svim bojevima. Evo njihovih 25 imena: “Radivoje S. Janković – Morača, Pero M. Roganović – Cuce, Mitar Bjeletić – Oputna Rudina, Miloš Milivojević-Vuisić – Morača, Jovan Boljević – Podgorica, Neško M. Popović – Vražegrmci, Ćirko Neškov Vučinić – Rogami, Rnjo J. Raičević – Lješkopolje, Jovan Komar – Oputna Rudina, Puniša M. Ivanović – Doljani, Zelen Pješčić – Ravno, Savo B. Rajović – Piperi, Mitar P. Milačić – Podgorica, Gišo S. Đurović – Grlić, Simeun Bojović – Župa Nikšićka, Joko S. Bošković – Limljani, Perko Đ. Rakočević – Rečine, Puniša Adžijin – Kolašin, Drago Golubov – Đulići, Lazar Š. Mrvaljević – Trepča, Đuro P. Vukanović – Gluhi Do, Radonja Đ. Radović – Petrovići, Bracan R. Marković – Golubovci, Vukosav Marašević Bulatović – Rovci i Novak Baletić – Broćanac.

U vezi sa barjaktarstvom knjaževa bila posljednja

U Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, pozitivno je riješeno pitanje penzija crnogorskim barjaktarima. Crna Gora (list) od 18. marta 1921. g., donosi članak u kome se kaže i ovo: “Našim barjaktarima odredila je današnja Pašićeva vlada doživotnu penziju od 360 dinara godišnje, koju će primati `u mjesečnim ratama`”.
List “Zeta”, od 21. jula 1939, donosi članak o penzijama crnogorskih barjaktara sa podjelom u dvije grupe. Jedna grupa su bili barjaktari, naslijeđeni penzioneri Kraljevine Crne Gore, sa dodacima na skupoću, i druga grupa u koju su spadali barjaktari u aktivnoj službi do prestanka Kraljevine Crne Gore, kojima nijesu priznavali pravo na skupoću, niti pravo na porodične penzije. Njima je specijalnim zakonom iz 1922. određena penzija u iznosu od 30 dinara mjesečno.
Četnim i bataljonskim barjaktarima od 1. juna 1937. povećan je penzijski dodatak na po 300 dinara mjesečno.

DOBIJANJE I ODUZIMANJE BARJAKA:
Nije nam poznato kako su se postavljali barjaktari prije mitropolita Petra I. Sigurno je jedno da je vladar, odnosno mitropolit (vladika), dijelio barjake, a time i postavljao barjaktare. Od Petra I počinje dodjela – davanje barjaka na plemensko-bratstveničkoj osnovi kao i zvanje i imenovanje barjaktara. Svakako, alajbarjaktara je postavljao vladar, a ostale rangove barjaktarske, u krajnjoj liniji takođe suveren, ali uz asistenciju ministra vojnog i uz određenu proceduru od nižih do viših vojnih činova. Takođe adekvatna vojna jedinica imala je putem glasanja određenu ulogu.
Nije bio posve zakonski regulisan proces davanja barjaktarskog zvanja. Postojalo je u posljednje vrijeme nekoliko kratkih, bolje reći šturih uputstava kako popunjavati upražnjena mjesta barjaktara. Tako su izdata uputstva o vojnim komisijama radi uređenja vojske u godini 1902, ona glase: “Radi imenovanja oficira i barjaktara, brigadir podnosi vojnom ministarstvu predlog, a ovaj nj.kr.v. knjazu Gospodaru”.
Privremenim propisima o uređenju vojske od 2/15. maja 1906, član 5, glasi: “Kad se uprazni koje barjaktarsko mjesto u četi, komandant bataljona predlaže komandantu brigade, a ovaj vojnom ministru osobu koja ima prema postojećoj praksi i zakonu najpreče pravo”. Ovo je procedura predlaganja kandidata za barjaktara, uz slaganje svih predlagača. Knjaz odlučuje. I popisna komisija je imala pravo zamjene starijih i nedovoljno zdravih barjaktara, davala je predloge ministru vojnom, a ovaj vladaru na krajnje rješenje. Ponekad je taj proces bio skraćen, pa su glavnu riječ u tome imale popisne komisije ili ministar vojni, ali opet sa knjaževim znanjem i odobrenjem.
Za barjaktara je obično uziman (predlagan i postavljan) mladi vojnik, snažan i posebno hrabar, a vodilo se računa da bude iz ugledne porodice. Oduzimanjem turskih barjaka sticalo se neko pravo za dobijanje crnogorskog barjaktarskog zvanja. Primjer Nova Bulatovića Kupinaša, Janka M. Vuksanovića i drugih.
Slijede primjeri na osnovu arhivskih podataka ministarstva vojnog:
“Više puta dolazio je Puniša V. Brajović da se davija oko barjaka, koji mu je knjaz obećao poslije boja na Fundini. Odlučeno je `tri najpoštenija (svjedoka – B. B.) da ovo kletvom posvjedoče`”.
“Ministar vojni odlučuje da jednoj četi podgoričkoj ne treba barjaktar, jer u slučaju rata `svi bi pošli u svoje batalione, a barjaktar bi ostao vojnik`”.
“Milo Vuksanović–Ulcinj, žali se ministarstvu vojnom da je njegovom bratstvu dat barjak dalekom rođaku, a vodi se stroga pažnja da se dâ barjak onome `ko živi u četi kojoj se naznačuje`. Odgovoreno mu je da, ako se mjesto uprazni, može se kandidovati za barjaktara.”
“Novica i Milun Božović iz Morače traže barjak i kažu da im je đed Radosav Božović bio barjaktar `u doba Karađorđevo`. Poginuo je, a barjak ostao sinovcu Spasoju. Poginuo je u Polimlju, a barjak knjaz daje ocu mu Mitru. Mitar ostao bez noge, pa barjak se dade bratu mu Đerku koji gine u Podbišće 1861. god. Barjaktarstvo je dato Otašu Savinu i obećao da će poslije Otaša biti njihov barjak. Prepisima 1882. i 1886. nije im dat barjak, a knjaz obećao. No, još im barjak nije dat, pa mole za izvršenje obećane pravde.”
U proljeće 1857, u donjim Vasojevićima, izbila je buna protiv Turaka i ponuđeno je knjazu Danilu da Vasojeviće prime u sastav Crne Gore, što Danilo nije prihvatio. Vasojevićki glavari pođoše na Rijeku Crnojevića i izradiše starješinske grbove, među njima i barjaktarske. U drugoj polovini 1857. g., ipak, vršena je u Vasojevićima organizacija vlasti – kapetanije i vojničke stotine sa imenovanjem stotinaša i barjaktara.
Kuči su na skupštinama birali svoje vojskovođe i barjaktare do uključivanja u sastav Crne Gore.
Vojvoda Vaso Ivanović sastavio je jednu četu “sa glasanjem vojnika stavio za barjaktara Mušiku Jovova”. Knjaz je potvrdio Jovana za barjaktara i naredio “da grb kupi i nosi”.
“Barjak od čete markovinske nemojte davati, dok se ne vidimo ja i vi, tek ćemo se razgovoriti i viđeti kome će se dati”, javlja I. Plamenac brigadiru Đuru Petroviću.
Barjak traži maloljetni sin umrlog barjaktara, “ali ne može”.
Vojvoda Ilija Plamenac javlja brigadiru, vojvodi Mašu Đuroviću: “Nj. Visočanstvo gospodar imenovao je za barjaktara čete krnjičke, Mića Đurova. Da zna i da javi komandiru Lekiću”.
Glasanjem u Međuriječkoj četi sa 54 prema 43 glasa izabran je četni barjaktar.
I. Plamenac telegrafiše komandiru Vuju Bećkovu da naredi da se sakupi četa “i neka četa glasuje kojega će imenovati za barjaktara i na koga bude više glasova on će biti barjaktar”.
I. Plamenac javlja komandiru da je dobar taj koga je brigadir predložio, ali “meni je milo da ti okupiš tu četu i da pitaš jesu li ot Jovana zadovoljni i biraju li njega za barjaktara”, te ako svi odobre biće barjaktar.
U četi Živkovića barjaktar je izabran sa 22 prema 12 glasova i traži se da se to potvrdi. Odgovoreno, “barjaktarstvo se ne daje po glasanju u četi”. Barjak je dat drugome.
Traži se bataljonski barjak u ime bratstva. Odgovor – “knjaz će ga po svojoj uviđavnosti dodijeliti”.
Uvjerenje se izdaje da se da barjak Nikoli Lakićeviću jer je ondašnji barjaktar čete drijenske onesposobljen za barjaktara. Ipak, Nikola je “morao barjak ove čete da ustupi R. Drljeviću usljed njegovog dužeg službovanja kao oficir i barjaktar”.
Ponekad se dugo čekalo da se pitanje barjaktarstva riješi, poglavito ako je vršena reorganizacija četa, pa je knjaz to prenosio na vojne komisije, čije predloge je uglavnom sam potvrđivao.

Barjak izgubljen zbog dugog boravka u Americi

Već 6 godina barjaktar je u Americi “čime je izgubio pravo na barjak”. Marko Kustudija davijao se oko barjaka. Brigadir je više puta pitao šta će se uraditi, a odgovarano je u ministarstvu da se čeka. Javljeno je komandantu bataljona da se da najboljem u četi, “ali ga nemoj telaliti bez moga znanja” kaže I. Plamenac. Skupljena je četa i svi su bili za to da od Kustudije nema boljega junaka, ali od njegovih su bili potkomandir, oficir, perjanik i pješak, pa nije mogao biti i barjaktar. Odgovoreno je da se da najboljem Ćekliću, a da se predlog dostavi ministarstvu vojnom. Ako se ne slože u glasanju, izdvojiti sve ratnike i izabrati njihovim glasanjem barjaktara.
V. I. Plamenac javlja vojvodi Đuru Petroviću: “Kojega vi imenujete Ćeklića za barjaktara odobraje se”.
Vojvoda Đuro Petrović javlja I. Plamencu, da je Radoje, sin umrlog barjaktara išao kod knjaza za barjak, a knjaz naredio “da se Radoje radi reda obrati tom ministarstvu”.

Brigadir J. Lipovac piše v. I. Plamencu da je sakupio bataljon na Dobroj Vodi i organizovao ga kao vojničku formaciju. Postavio je sve starješine – i barjaktare na opšte zadovoljstvo. Dosađuju za grbove, ali “to se ne može dati bez prethodnog znanja i odobrenja uzvišenog gospodara”.
Knjaz je imenovao bataljonske i brigadne barjaktare, o čemu obavještava brigadir vojvoda Đuro Petrović.
Bivši barjaktar rasformirane garde ima preče pravo da u njegovom bataljonu bude barjaktar. Dat mu je bataljonski barjak, ali to nije definitivno jer se jedan kandidat žalio.
I za barjaktara gardijske čete treba da se četa saglasi, a komandir garde potvrdi. Komandir garde postavio barjaktara po knjaževom nalogu.
Vojvoda I. Plamenac obavještava brigadira Maša Đurovića, da javi komandiru lješkopoljskom da sakupi nekoliko poštovanih i dobrih Lješkopoljaca i da dogovorno “imenuju barjaktara ot bataliona. To je Nj.V.G. odobrio da mogu ako se pogode imenovati barjaktara ili vi ako ih možete pogoditi”.
Vojvoda Plamenac javlja Todoru Vukoviću da je knjaz naredio da “imenuješ batalionskog barjaktara ot najboljeg, da niko u batalionu ne kaže da je bolji od njega. Ako pogriješi odgovaraće i imenovanje će se poništiti i platiće troškove”.

Ministar vojni naređuje komandiru “Bratonožića” da izabere bataljonskog barjaktara, da za njega bude čitav bataljon i da dostavi pismeno izvještaj sa potpisom svih oficira – u ime čete.
Izdaje se Vuletićima s Bjeloša uvjerenje da je gospodar riješio “da barjak koji danas nosi Marko Savićev Damjanović ostaje poslije Marka na kuću Vuletića”.
Četni barjaktar iz Grahova traži bataljonski barjak. Odgovoreno mu: “Batalionski barjak će dati gospodar u prisustvu cijelog bataljona po svojoj uviđavnosti kad se potreba za to bude ukazala”.
Komandirova dostavka ministru vojnom, odnosno bataljonskog barjaka “kojega sad nosi Otaš Savin Medenica i Otaš mu predao amanet da ti kažem da ga on više nije u stanju nositi nego da se dadne njegovu sinovcu Milovanu Punišinom”. Svjedoče Medenice da je tako knjaz naredio, te da se izvrši ta promjena. Odgovor: “Dade mu se barjak od bataliona po nalogu nj. Vis. gospodara”.
Brigadir Miro Pavićev – Kolašin, obavještava I. Plamenca da je kod njega dolazilo “puno Veličana da dovijaju”. Naredio je komandiru i potkomandiru da saglasno “nađu jednog dobrog i poštenog momka iz istog njegovog bataliona, bez davije, “da ga uputim k vama”. Po brigadirovoj naredbi upućen je brigadiru Mileta Janković, sa pismom, a ne ministru vojnom. Ali, žalio se četni komandir Trako Mikić, koji je pretendovao na bataljonski barjak, a da se četni da drugome. Mikić predlaže da se bataljonski barjak da Nenadu Milunovu, inače “biće davije”.

Brigadir Mašo Đurović piše ministru vojnom da je za Ceklinski bataljon knjaz postavio Krcuna Lazova, a u bataljonu Nika Kusovca predlaže Cuca Nikova. U Gornji bataljon Crmničke nahije knjaz je stavio Marka Kojičina, a u Donji bataljon Mila Uskokovića. U bataljon popa Mitra, Joka Markova. Za Lješansku nahiju učiniće kako I. Plamenac naredi, a za Lješkopoljski bataljon knjaz kaže, da se da od kuće Sava Simova. Ali brigadir ga još nije postavio, već je pozvao dva-tri viđenija vojnika da ih vidi, pa će onda postaviti barjaktara. Da odgovori na njegova pisma.
Brigadir Vaso Ivanović obavještava ministra vojnog da je sa Cetinja došao i razglasio Miljan Ludin da će ga knjaz postaviti za bataljonskog barjaktara, a Stanoja Radojeva za drugi bataljon. Brigadir mu je bio rekao da o tome ništa ne priča “dok on ne sazna”. Zatvorio ga je i pita ministra što je istina? Ako je istina, tako da se učini.
Ivo Pejović, u ime svojih rođaka, tražio je kod knjaza barjak Donjoceklinskog bataljona, “a prošle neđelje ga tražio sin popa Đoka”. Oni se slažu, kome ga knjaz da, da oni misle, da se ne bi nikome krivalo u bataljonu, da se da Pejovićima. Odgovoreno po receptu: “Gospodar će taj barjak dati po svojoj uviđavnosti”.

Dobijanje barjaka i imenovanje barjaktara – zaključci.
– Petar I dodjeljuje barjake na bratstveničkoj osnovi i zvanja barjaktara.
– oduzimanjem turskog barjaka u načelu stiče se pravo na barjak.
– od onesposobljenog i starog barjaktara barjak pripada punoljetnom sinu, zatim sinovcu, bratu, sinu ranijeg barjaktara.
Ako ovih nije bilo, onda se ustupa daljem rođaku ili najboljem vojniku u četi.
– barjak se davao i na predlog ostarjelog ili bolesnog barjaktara.
– bivalo je i više “davija” i dosađivanja oko barjaka.
– tražilo se da se ispune ranija knjaževa obećanja.
– najčešće se barjak dobijao nasljeđem.
– dosta je bilo sporova i potraživanja bataljonskog barjaka.
– ako barjak više njih traže, dodjeljivan je u prisustvu čitavog bataljona ili čete.
– bataljonske barjake knjaz je davao po potrebi i svojoj “uviđavnosti”.
– barjaktar se, uglavnom, ne može biti, ako u bratstvu ima više činova.
– pri jednakim uslovima odlučuje dužina službovanja i bivši barjaktari garde imaju preče pravo na barjak.
– barjaktar mora biti, pri postavljanju, mlad zdrav i snažan, hrabar i dostojan nošenja barjaka, kao i junaštva, i to posebno, mora imati karakterna preimućstva, razboritost, ugled porodice, a i privrženost vladaru.
– za upražnjeno mjesto četnog barjaktara daje predlog komandant bataljona brigadiru, a ovaj ministru vojnom, ali odlučuje – odobrava knjaz.
– alajbarjaktara imenuje knjaz, a bataljonskog i brigadnog barjaktara isto knjaz, u “prisustvu vojne jedinice”, mada imaju udjela komandanti bataljona i brigada, uz ne malu ulogu ministra vojnog. Često molioca ili žalioca knjaz prethodno upućuje na ministra vojnog.
– bataljonski barjak se davao i uz okupljanje bataljona, ako to knjaz potvrdi. Davao se najboljem u bataljonu tako “da niko ne kaže da je bolji od njega”. Taj izbor se dostavlja ministru vojnom, odnosno knjazu i sa potpisom oficira svih četa u bataljonu. Znači strogi izbor.

Barjak je oduziman zbog nedoličnog ponašanja (21. 08. 2010.)

– Brigadir je pri sastavu čete vršio izbor barjaktara glasanjem četnog sastava, što je ministar vojni, odnosno knjaz, potvrđivao.
– ako ima “davije”, knjaz je često, lično imenovao barjaktara.
– predloge za imenovanje četnih barjaktara podnosi i vojna komisija pri prepisu vojske.
– brigadiri su davali barjaktarstvo, ali da ga “ne teslime bez ministrova znanja”. Najčešće i ovakva imenovanja se odobravaju.
– u načelu, barjaktarstvo se ne daje glasanjem vojnika u četi, ali u nekim slučajevima ono se tako dodjeljuje.
Prelazimo na izlaganje o oduzimanju barjaka.
Privremenim propisima o uređenju vojske od 2/15. maja 1906. godine, član 68, strana 189 piše – gubitak prava na dobijanje čina ili zvanja. Gube pravo na barjak i gube barjaktarsko zvanje, oni koji su osuđeni vojnim sudovima na gubitak čina, odnosno barjaktarskog zvanja, neposlušni prema starješinama pa kažnjavani zbog zloupotreba vlasti iz koristoljublja, ko nepravedno da ostavku, ko se ne odaziva pozivu prilikom poplave, požara, zemljotresa i ne pruža pomoć i za to je kažnjen, ako se ne odaziva pozivu građanskih vlasti pri gonjenju i napadanju zlikovaca, lupeža, osuđeni za pokrađe. Oduzima se barjak onima koji se nedolično ponašaju kao pijanstvo, veće svađe, udar krijući nekoga, i žive uopšte nemoralno. Najviše se oduzimaju barjaci i barjaktarsko zvanje zbog starosti i nesposobnosti da barjak nose, oni kojima to zdravstveno stanje ne dozvoljava, kao i onima koji pođu u Ameriku bez pasoša, ili se zadrže nepropisno, duže od dvije godine.

Još u nekim slučajevima oduzima se barjak: godine starosti, prelazak u rezervu, kao barjaktar na raspoloženju, ili u penziju. Barjak se dobija nasljeđem, a ako nije nasljeđe, može i iz drugog bratstva.
Primjeri su na osnovu arhivskih dokumenata.
Komisija pri prepisu 1895. imala je ovlašćenje da uzme barjak “od priješlog godinama da ga da sinovcu za određeno vrijeme dok sin ne postane punoljetan”.
Petar R. Niković, bataljon Planine Pivske, kaže da je 1858. dat barjak đedu mu Jolu. 1875. g. vojevao je, ali mu Lazar Sočica nije dao barjak, jer ga je drugome dao. Komisija je htjela da da barjak Nikovićima, ali nije dao vojvoda Lazar Sočica. Knjaz je naredio da Lazar ispravi grešku, “ali je kod vojvode Lazara bilo uzalud”.
Barjaktaru Joku Mićanoviću iz Goranska oduzeo je barjak brigadir Joko Adžić 1907. godine, vjerovatno što je kući posjetio Lazara Sočicu. Žalio se ministru vojnom – ali bez odgovora. Takođe i knjazu 1908. I 1909. Knjaz ga pomilovao i rekao da mu se da barjak. Nije dat. Spreman je bio da svoje imanje od 15.000 kruna vrijednosti potpiše velikom vojnom sudu samo da presudi u njegovu korist. Odgovor: “Pošto je u toku prepis vojske, to ako ga predloži nadležni komandant brigade i nađe za pravo daće ti se”.
Komisija pri prepisu vojske našla je kod komandira u jednoj četi, u Veljem Dubokom, dva barjaktara, Sava Toškova i Jovicu Gligorova. Pošto je Sava već u godinama, oduzeto mu je pravo na nošenje barjaka, a ostavljen je barjak Jovici Gligorovu “kao urednom i sposobnom mladiću”.
Savo i sin mu Đuro Minić, žale se da im je komisija u Danilovgradu oduzela barjak, a Savo je bio i u gardi, a služio je kao barjaktar 30 godina, a sinu mu nije dat barjak.
Brigadir Joko Adžić obavještava ministra vojnog da ima barjaktara “da prosto ramaju”, pa ne mogu da pješače. Njih treba zamijeniti. Odgovor: “Barjaktar kao svaki drugi vojnik treba da je na prvo mjesto fizički zdrav”.

Okružnica ministra vojnog, brigadirima. “Počem će već mnogo barjaktara biti koji su za dalju vojničku službu nesposobni to vam se naređuje da takvima barjak uzmete i dadete sinu njegovu ili vojniku iz iste porodice kad bi sposobniji za barjak bili”. Ako ovi nijesu za barjak sposobni, “a vi ćete tadar dati barjak najsposobnijem vojniku iste čete”.
Vojvoda Plamenac javlja komandiru Nikoli Kusovcu da je bivši barjaktar Vranjinaški Luka Matov, krijući udario svog vojnika Iva Stefova, zbog čega ga je sud osudio na front – pa da se to izvrši i da sa odobrenjem brigadira “nađete drugog barjaktara”. Međutim, knjaz mu je šibike zamijenio sa jednom godinom zatvora.
“Barjaktar htijući izbjeći posljedice svoga nemoralnog vladanja, napustio povjerenu najveću svetinju vojničku – barjak i tim dijelom pokazao se nedostojnim barjaktarom čina, pa ga usljed toga i lišavam pomenutog čina”.
Brigadir izvještava da se barjaktar odao pijanstvu i u krčmi udario jednog gosta. Ministarstvo vojno usvaja predlog da se liši barjaktarskog zvanja i naređuje da se odmah liši, “počasti četnog barjaktara”.
Barjaktaru sa sinovima oduzima se barjak i grb barjaktarski, od strane brigadira po naredbi, i određuje im se zatvor od po tri mjeseca i to zbog krađe, a da vrate pokradeno, a vojni sud ih osudio na šibike na pazaru.
I drugi dokument piše o ovome i da je osuđen na prodaju nekretnina i javnim šibikama na pazaru u Kolašinu.
Brigadir Jovo Martinović pita Janka Vukotića kako da zamijeni barjaktare pošle u Ameriku? Oni pođu u zemlju svojih snova i uljepšavaju je, dajući time zli primjer “mnogima nerazumnima koji odoše da živote ostave za tuđu sreću u bijeli svijet”. Odgovoreno da za sada mogu ostati upražnjena, jer služba ne strada.
Ministarstvo vojno piše komandi Katunske brigade da je barjaktaru dozvoljen dvogodišnji dopust za Ameriku. Ako se za ovo vrijeme ne vrati gubi pravo na barjaktarstvo.

Ministarstvo vojno saopštava komandiru Ivu Đuroviću (Vir) da je barjaktar napustio Crnu Goru bez prijave nadležnim vlastima i bez pasoša. Lišen je barjaktarstva i nikako ga više ne može dobiti. Barjak je dat mlađem bratu, još nije grb prišio. Ako ga odmah ne prišije uzeće mu se barjak i drugome dati.
Brigadir moli da se da barjak bratu Nika Filipovića. Niko je izgubio barjak za vazda “jer je ostavio povjereni barjak i otačestvo bez ičijeg pitanja i bez pasoša”.
Barjaktar umro u Americi. Stariji sin je isto u Americi, a mlađi u Crnoj Gori i da li da ga mlađi zastupa? Odgovor je da se za sada niko ne može odrediti za zastupnika, a ako bude potrebno, imenovaće se za barjaktara stariji sin Radosav, “ako bi bio prisutan, a inače njegov mlađi sin”.
Bivši barjaktar Durmitorske brigade traži povraćaj barjaka koji mu je uzeo brigadir – žalba je pisana ministru vojnom, a on je prosljeđuje komandantu brigade, a ovaj komandantu bataljona, “koji sve najgore kaže o njemu”.
Brigadir J. Lipovac je smijenio barjaktara, koji je “samovoljno ostavio barjak za vrijeme bune na granici, što se smatra izdajom. Zamijenio ga ”dobrim i viđenim momkom”.
Riječki komandir Nikola Kusovac piše ministru vojnom, da je prilikom pogreba barjaktara sin mu nosio barjak. “Za to nigđe nije čuo da se nosi barjak za barjaktarom kad umre”. Kaznio ga sa đurđevskom platom i 1 mjesec zatvora” – odobreno je.

Bratstvo nije moglo imati i oficirski čin i barjaktara

Pretenzije na glavarstvo hoće Crnogorac da dokaže na osnovu svojih zasluga i zasluga predaka. Na oduzimanje barjaktarstva jedan od bratstvenika sa oštrinom i uvredom pita: “Tražim toga knjaza koji je ovaj moj barjak dao drugome, da ga upitam kako je to smio učiniti, kad su pod ovim barjakom poginuli sedam mojih predaka” i sa ovim barjakom se ratovalo na Dubrovnik, nosio ga Marko Đuković – Masoničić.
Zaključci:
– oduzimanje barjaka po naredbi ministra vojnog, brigadira i knjaza, vršeno je i na osnovu postojećih naredbi (uputstava), ili ustaljene prakse.
– i vojne komisije su imale pravo da mijenjaju barjaktare, oduzimanjem barjaka jednima, a davanje – predlaganje drugih nosilaca (ovo pri povremenim prepisima vojske).
– barjaktar se lišava barjaka i zbog pijanstva.
– a takođe, barjak mu se uzima zbog nemorala, nedostojnog ponašanja ili krađe.
– barjak se daje mlađima i sposobnima, a oduzima ostarjelim i onesposobljenim (oronulost, ramanje, sakatost, slabljenje vida) i uopšte ako mu je takvo fizičko stanje da ne može dostojno nositi barjak.
– ima slučajeva i da se gubi barjak zbog samovolje brigadira, ili ako je barjaktar politički nepodoban.
– barjak se gubi i sudskim odlukama, osuđeni od strane vojnih ili građanskih sudova.
– barjak se oduzima, ako barjaktar bez dozvole i pasoša pođe u Ameriku, ili prekorači dozvoljeni rok boravka od dvije godine u Americi.
– barjaktarstvo se oduzima ako barjaktar napusti – ostavi barjak.

NASLJEDSTVO BARJAKA KAO PRAVO I PRAKSA:
Barjaktarstvo je nasljedno, jer je “nj.v. Uzvišeni gospodar skupio sve barjaktare pred rat i naredio da barjaktari imaju nasljedstvo na barjak od početka potonjeg rata 1875.” – pa se daje sinu ukoliko nije nesposoban.
Po knjaževom rješenju, ministarstvo vojno obavještava u vezi spora oko nasljedstva barjaka.
Nasljedstvo ostaje na sinove bivšeg barjaktara “ako sadašnji barjaktar ne bi po danas pod istijem barjakom ratovao. No, ako slučajno pod tijem barjakom bude ratovao po danas nasljedstvo na barjak ostaje na njegove sinove, a ne na sinove bivšeg barjaktara”.
Ima dosta barjaktara nesposobnih za dalju službu “to vam se naređuje pri prisustvu vojske da takvima barjak uzmete i dadete sinu njegovu ili vojniku iste porodice kad bi sposobniji za barjak bio. Ima li takvi barjaktar sina ili bratstvenika a nijesu za barjak sposobni, vi ćete podariti barjak najsposobnijem vojniku iste čete”.
Sin poginulog barjaktara je već punoljetan i traži barjak, a knjaz mu ga obećao kad bude punoljetan. Do tada je bio barjaktar stric mu.
Vojvoda Plamenac: “Vama je dobro poznato naredba nj.v. knjaza i gospodara da od oca ostaje sinu barjak, a da se smatra vazda oni koji je u rat s barjakom započeo vojevati, počem je pred sam rat visoki nalog dat”.
Odgovor vojvodi L. Sočici – “Barjaktarstvo je nasljedno, jer je, nj. V. Naš uzvišeni gospodar, skupio sve barjaktare pred rat i naredio da barjaktari imaju nasljedstvo na barjak od početka potonjeg rata, t.j. ljeta 1875. I stoga se mora dati sinu, samo ne ako se utvrdi da je nesposoban”.
Bataljonski barjaktar iz Kolašina molio je da se barjak da sinovcu mu. Daje mu se barjak po nalogu knjaževu. Prethodno je dao potpisanu izjavu pred ministrom vojnim.
Brigadir, vojvoda Mašo Đurović javlja o formiranju nove ceklinske i ljubotinjske čete, a da je ministarstvo vojno obećalo ovom Bokovljaninu dati barjak, ako se sastavi nova četa. Vojvoda I. Plamenac odgovara: “Taj Bokovljanin ako je u ratu nosio barjak neka ostane barjaktar, a ako nije pošto mu je rođak ovamo naslijedio barjak, tader birajte jednoga kojega najsposobnijeg nađete da zadovolji obje strane”.

Barjaktar čete umro 1903. godine, a nije imao dorasloga sina, pa je vanredna komisija 1904. riješila da barjak nosi njegov otac do punoljetstva pokojnikova sina. Ako on prije umre ili se onesposobi da do punoljetstva barjak nosi najbliži rođak. Umro je i da li da se barjak da rođaku “kao zastupniku barjaktaru”? Ministarstvo vojno to odobrava, “ako znate da neće biti davije”. Ovo je botunska četa ljubotinjskog bataljona.
Komandir barski Jusuf Barjaktarević javlja v.I. Plamencu, da je po dogovoru sa njim postavio drugog barjaktara umjesto umrlog Omera, dok mu sin ne prispije – ako bude za barjak. Najboljeg rođaka je imenovao i četa se slaže.
Molilac traži da mu se da očev barjak, koji sada nosi stric. Molilac je punoljetan, odgovoreno mu je da nema pravo “pošto mu je otac i priđe ustanka poginuo”.
Vojvoda Mašo Đurović piše da je 1881. godine poslat da prepiše vojsku u brigadi “i izmijeni činovnike gdje je potrebno. U Lješkopoljskoj nahiji je izmijenio barjaktara”.
U jednom bratstvu je bilo i oficirstvo i barjaktarstvo, a ne može biti oboje “već da biraju”. Uzeli su barjaktarstvo. Došao je barjaktar Vanjo Šutov i zamolio brigadira “pošto su svi lješanski barjaktari dali barjake sinovima da ga i on dade njegovom sinu”. Dao ga je sinu, a on je sposoban. Barjaktar Mujo daće to sinovcu kad bude punoljetan. Poštovao je gospodarevu naredbu “da je slobodan svaki barjaktar dati svome sinu, a koji ga nema da se bira najsposobniji u njegovu bratstvu, a ako ga nije tražiti najsposobnijeg u stotini”.
Vojvoda I. Plamenac javlja brigadiru J. Lipovcu da je knjaz imenovao barjaktara brigade, a vojvodi Mašu Đuroviću da je gospodar imenovao Mića Đurova za barjaktara krnjičke čete.
Vojvoda L. Sočica javlja da je sin poginulog barjaktara punoljetan i traži barjak, a barjaktar je njegov stric. Plamenac ga upućuje na knjaževu naredbu da barjaktar “koji je u rat s barjakom započeo vojevati” ostavlja sinu barjak.
Vojvoda Mašo Đurović kaže da je umro barjaktar, a da barjak traži maloljetni sin. I četa je da mu se da, ali ne može bez odobrenja.
Vojvoda Mihajlo Vučinić upućuje Miruna Milovanova v. I. Plamencu “sa žalbom, jer ne može slučaj riješiti počem ne znam je li gospodar dao nasljedstvo barjaktarima od starine”. Ako jeste barjaktar Radule Milovanov je “sad umro a ima sina prispjela”. Riješeno: “Pošto je pokojni Radule bio barjaktar cijelog potonjeg rata protiv Turaka to barjak ostaje njegovom sinu”.
Brigadir Medenica piše da moli bataljonski barjaktar da sinovcu da barjak. Knjaz odobrio, uz obavezu da dâ pismenu izjavu ministru vojnom i obavijesti komandira da mu je dat barjak.
Komandir Simon Vukčević (Draževina) piše da pri prepisu Lješanskog bataljona 1891. godine stari barjaktar je bio preseljen u Velje brdo. Stoga je molio da se njegov barjak da brataniću, koji nije bio punoljetan. Zato brigadir ostavi četi da riješi. “Bi barjaktar i traži grb”. Ali, stari barjaktar zatraži da se barjak da sinu, pod uslovom da se vrati u Lješansku nahiju. Nije se vratio, a dobio je barjaktarsku platu. Nije mu se uzela, ali da se što prije vrati.

Dokle barjaktarev sin ne prispije, barjak sinovcu

V. L. Sočica piše da je umro četni barjaktar Mića Memedović, a prepisom vojske izabran Neđeljko Memedović. Ovo upućuje ministarstvu vojnom, “odobrio nj.v. knjaz i gospodar”.
Odobren je i jednoglasni predlog za barjaktara u četi Jugovića i Staroseljana. O ovom knjaževom rješenju, obaviještava se ministarstvo vojno.
Radoje Popović se obraća ministarstvu vojnom da bataljonski barjaktar preporučuje sina da ga nasljijedi. Knjaz je odobrio da ga naslijedi sin Vučić. Javljeno je brigadiru Lakiću i da ovo pismeno dostavi komandiru.
Svjedočanstvo Jovanu Komaru da je vojna komisija pri prepisu 1895. godine imala ovlašćenje da uzme barjak od priješlog godinama i da ga da sinovcu za određeno vrijeme dok sin ne postane punoljetan.
Uvjerenje da barjak nosi drugi (rođak) dok sin pokojnikov ne napuni 24 godine, a potom da pređe na Arsa “bez pogovora i bez riječi”. Ovakva klauzula stoji zbog izbjegavanja davija. Ovdje ispada da je kandidat za barjak punoljetan od 24 godine, što mi ne možemo tvrditi, bez obzira što su i četiri brigadira pisanju uvjerenja prisustvovali.

Ministarstvo vojno po knjaževom odobrenju saopštava da barjak koji je nosio Vukalica Milutinov Dupić “prelazi sa sina mu Rama na sina Ramova Mihaila”.
Vojvoda Mašo Đurović javlja u vezi barjaka čete Riječke da su dva Pejovića bili barjaktari, od kojih je jedan poginuo na Grahovu, a drugi ga je nosio u ratu 1876-78. godine. Ovaj barjak je tražila najbliža svojta, ali pop Đoko Pejović ga dao daljemu rođaku “koji je bio prišio grb, pa je knjaz naredio kad je tako da ga nosi dok je živ, a poslije da se da Joku i Filipu”.
Brigadir I. Đurović javlja ministru vojnom da je umro barjaktar Mašan Jokov Drecun (četa bogutska). Vanredna vojna komisija 1904. je riješila da barjak nosi Joko do punoljetstva Mašanovog sina. No, ako se Joko onesposobi ili umre prije punoljetstva zakonitog nasljednika, onda da ga nosi najbliži Mašanov rođak Milo Nikov Drecun iz čete Donjoseljske istog bataljona. No, umrije Joko, a sin još nedorastao. Predlaže se Milo N. Drecun, ali se postavlja za zastupnika barjaktara. Ministarstvo odobrilo da to bude privremeno najbliži rođak Mašanov “ako znate da neće biti davije?”
Kome dati barjak do punoljetstva sina umrlog barjaktara? – “ako sa svojim vladanjem i ponašanjem bude dostojan toga čina”.

Komandant Nikšićke brigade obavještava ministra vojnog da je umro četni barjaktar, a sinovi mu nedorasli, pa predlaže da se ustupi bratu mu. Odgovoreno da je “blagoizvoljeno zapovijeđeti, da mu privremeno da”.
Otac ostario i preko brigadira želi da ga ustupi sinu. Ministar vojni da se pribave i pošalju mu: “Kome je prvi put taj barjak dat, kako je sa jedne na drugu osobu prelazio razumije se po srodstvenoj liniji, kao i ko ga je u rat nosio”.
Ako se neko prevede u rezervu kao bataljonski barjaktar “četni ostaje u nasljedstvu u njegovu kuću”.
“Jedanput ako je neko imenovat za barjaktara I klase, barjak mu ostaje u nasljedstvo”.
Punoljetni sinovi tražili su nasljedni barjak i knjazu. Obećan im je, ali nije dat sve do 1912. godine. Ministarstvo vojno “traži tačne podatke i izjave do brigadira”.
Nekoliko podataka o nekim nasljednim porodicama.
Vjerovatno je da neki nose barjake od kraja XVII i početka XVIII vijeka. Barjaktari u kući Vučkovića potiču od 1697. godine. Evo njihovih imena redom izloženih. Po spisku i na osnovu uvjerenja prvi barjaktar kod Vučkovića bio je Marko Vučković, zatim Damjan Markov, a iza njega Staniša Damjanov (gine), zatim Šutan Damjanov, u doba sv. Petra, koji je na Vučkovića barjak dao “kitu zlatnu i prokleo onoga ko bi se davijao dok je ove kuće”. Iza njega je Dumo Stanišin, pa Nikola Šutanov i sedmi Vukota Dumov, svjedočanstvo o tradicijama Marka Vučkova iz Ljubotinja.
Mirun Milovana Šaranovića više puta se žalio knjazu što je barjak iz njegove kuće prešao na Radula Milovanova. Đed Milovanov, Zrno Stankov, bio je barjaktar u doba Petra I i poginuo na Slivlju. U doba Petra II Milovan, otac Mirunov, bio je barjaktar petrušinski. Poslije, knjaz Danilo podijeli vojsku na čete i dade barjak Đoku Begovu, stricu Mirunovu. 1861. gine Đoko na Srebrnoj glavici iznad Spuža. Zatim se daje barjak Jovanu Milovanovu, bratu Mirunovom, koji gine 1862. godine. Zbog nepunoljetstva (14 godina) Mirunova, vojvoda Mirko daje barjak Radulu Milovanovu. Mirun kao najbolji vojnik čete traži ovaj barjak.

Mušo Nikolin piše brigadiru Miru Pavićevu ovo: “U vrijeme parade Karađorđeve dat je barjak našemu đedu Radosavu Božovu, koji pod njim gine. Barjak je zatim dat Spasoju Mirunovu i on gine. Zatim barjak dobija Mitar Milunov – osakaćen, pa Đerko Mirunov. I on gine. “Pošto svi pod barjakom izgiboše nema ga ko održati nego pređe na drugoga”. Traži da se barjak povrati.
Ilija Ćetkov, Zagarčanin, kaže da mu je otac Ćetko Janković na Grahovu posjekao turskog barjaktara i donio barjak vojvodi Mirku, a on mu dade četni barjak. Godine 1862. kada je bio boj na Kolovozu ranio se, a dva brata i sinovac pogiboše pod istim barjakom. Sada je barjak u drugog bratstvenika, a Ilija kumi Boža Petrovića “da mu da grb da ga nosi”.
Jevto M. Krdžić traži od ministarstva vojnog bataljonski barjak i navodi: “Godine 1854. zbog junaštva dat je stricu barjak. Stric smrtno ranjen 1862. godine 1879. otac Milonjin gine pod barjakom 1897. Sa braćom ubija četiri Gusinjana. Od 1854. barjak nose u svim bojevima”.
Knjaz je naredio komandiru Ivu Đuroviću da ispita nasljeđe vranjinaškog barjaka. Ivo je pošao u Vranjinu, sakupio četu i doznao da je Petar I dao barjak Đuru M. Krkači (Gazivodi) do 1832. Kad je taj barjak uzet Đuru i dat je Milošu Moštrokolu iz Vranjine. Moštrokol junački gine 1835. godine. Vranjina je pala pod Turke i Vranjina osta bez barjaka do 1862. godine, kada je barjak dat Matu Draškoviću, pa Šuju Filipovu koji ga zbog bolesti nosio samo nekoliko dana. Iste 1862. dat je Stevu Vukaševiću. Stevo je 1862. poginuo, a Turci uzeše barjak. Opet je Vranjina pala pod Turke, a do 1877. Vranjina osta bez barjaka. Godine 1877. knjaz je dao barjak Luki Mata Draškoviću. Poslije nekoliko godina Mato se posvadi sa Ivom Krkačom i udari ga krijući i izgubi barjaktarstvo. Glasanjem u četi barjak je pripao kući Vukaševića.
Ilija i Petar Aletić traže od ministra vojnog barjak. Barjaci su dati za vrijeme knjaza Danila. “Tada je dat barjak bratu đedovu Milovanu Aletiću”. Pogibijom Milovanovom pod barjakom u kući nije bilo punoljetnih dok je dorastao njegov otac Radovan. Poslije boja na Novšićima tražen je barjak, ali on je dat Vukadinu Jojiću. Knjaz je naredio da se da Iliji M. Aletiću. Nije dodijeljen, pa se ponovo žalio knjazu, a on je naredio I. Plamencu da se da Aletićima. On je rekao da ne može, jer ga i drugi traže. Knjaz, brigadiri i Plamenac da se to riješi, a Aletići, ga traže “po pravici i prema obećanjima”.

Bilo je i toga da je barjak dolazio u nezaslužene ruke

Komandir Ivo Đurović se obraća ministru vojnom i saopštava mu da su dolazili sinovi pokojnog barjaktara Ilije N. Lubarde, Luka i Đuro sa Ljubotinja da traže barjak koji je komisija 1902. dala njihovom rođaku Filipu M. Lubardi. Ali zbog jednog njihovog ubistva barjak se dade njihovom rođaku Filipu M. Lubardi. Zatim je dat Raku G. Lubardi. Pošto i Filip i Rako nijesu ratovali postavlja se pitanje ko nasljeđuje ovaj barjak. Ako se barjak nosi u ratu onda tome pripada nasljedstvo, ako ne nosi onda pripada sinovima barjaktara Ilije N. Lubardi.
Peticijom Pejovići iznose zasluge bratstva i da je za vrijeme Šćepana Malog dat barjak Pejovićima i od četiri data barjaka u Ceklinu jedan je dat njima.
Lekovići se obraćaju ministru vojnom i kažu da je 1768. dobio barjak Jovo Mitrov Leković pod Gluhim Dolom, za vrijeme udara Turaka na Crmničku nahiju. Naslijedio ga je Jovo Nikolin Leković i pod barjakom “je posjekao francuskog generala”, a dobijeni francuski barjak “pokrsti Petar I” i dodade krst i ovaj barjak zauze mjesto crnogorskog barjaka. Vuko Leković je pod njim ratovao u Zeti dok nije pogubljen. Milo Vukov nosio ga je do zamjene sa crnogorskim barjakom u doba knjaza Danila. Pero Dumov 1862. dobija taj barjak.
Ministarstvo vojno sprovodi upravi vojnog slagališta na čuvanje ratni trofej – četni barjak čete Vojnićke Čevsko-bjeličkog bataljona pod kojim je 19. 12. 1913. poginulo više barjaktara, među kojima na Tarabošu i tri brata: Mitar, Mrgud i Spasoje, sinovi barjaktara Pilja Ramova Đukanovića.
Pet Bulajića ginu pod istim barjakom: Perko Pejov 1836., Mitar Perkov 1862., Živko Petkov 1862., Rade Milutinov 1877., Petar Milutinov 1877., a ranjeni su Pejo Matov 1915. i Blagoje Pajov 1915.
Evo i 15 barjaktara Gardaševića (Čevo): Jovan Turov – Osman, Gorčin Jovanov, Mato Gorčinov, Bogdan Mašov, Jovan Gojkov, Šajo-Šćepan Gojkov, Jovan Matov, Janko Đurov, Lazar Nikolin, Savo Nikolin, Andrija Ilijin, Pero Ilijin i Grujica Živkov.
Zaključci o barjaktarskom nasljeđu:
– “kad je gospodar izdao naredbu o barjaktarima 1875. zapovijedio je da je slobodan svaki barjaktar dati barjak svome sinu, a koji nema da se bira najsposobniji u njegovu bratstvu, a ako ga nije tražiti najsposobnijeg u stotini”, uz obavezu da sa barjakom započne i vodi Velji rat.
– ipak, bilo je i toga da je u nasljedstvo dolazio barjak u nezaslužene ruke, “na slabe ličnosti”.
– barjak se daje drugome (sinovcu, bratu, bližim i daljim rođacima ili najboljem vojniku u četi dok sin nasljednog barjaktara ne stekne punoljetstvo – naravno uz knjaževo odobrenje.
– nije se imalo pravo ako je barjaktar poginuo prije Veljeg rata.
– imenovanjem za barjaktara I klase aktivne vojske barjaktarstvo mu ostaje nasljedno.
– ako pri smrti nasljednog barjaktar sin nije dorastao barjak se može dati (privremeno) zastupnom barjaktaru.
– nije se smjelo dozvoliti da nose barjak fizički nesposobni (“prosto ramaju”) jer barjaktar mora bit fizički zdrav, sposoban.
– ako nasljedni barjaktar rano pogine u ratu ne nasljeđuje ga njegov sin, nego sin barjaktara koji je naslijedio barjak.
– nasljedni barjak iako je obećan, nije se uvijek davao sinu nasljednog barjaktara, već se traže podaci i izjave o tome.
– neko ko je dobio barjak od poginulog nasljednog barajktara u ratu nema pravo nasljedstva za svoga sina, već po zapovijesti knjaževoj ostaje sinu u ratu poginulog nasljednog oca.
– često su se tražili precizni i kompletni podaci oko barjaktarskog nasljeđa (kome je taj barjak prvi put dat, kako je sa jedne na drugu osobu prelazio po liniji srodstva i ko ga je u ratu nosio).
– ostarjeli ili bolesni i onesposobljeni otac izjavljuje preko komandanta bataljona ili brigadira ministru vojnom da želi predati barjak sinu, pa sinovcu ili bratu, a rjeđe drugim rođacima. Moglo se riješiti da se da najboljem vojniku u četi. Ovo važi i za nepunoljetne sinove da se do punoljetstva privremeno daje barjak. Ministarstvo vojno saopštava knjaževo rješenje i dostavlja ga najčešće brigadiru ili komandiru – komandantu bataljona.
– iako se potvrđuje (odobrava) predlog, ministarstvo vojno uslovljava rješenje “ako znate da neće biti davija”.
– ako se neko prevede u rezervu kao bataljonski barjaktar, četni barjak u njegovoj kući ostaje u nasljedstvu.
– barjaktarstvo nasljedno je kao što rekosmo prelazilo sa oca na sina.
– ako barjaktar pogine u ratu barjak preuzima prispjeli sin, ako takvog nema onda brat ili sinovac, rođaci – bratstvenici i ređe plemenici, ustvari od poginulog ili teže ranjenog barjaktara grabe se od najbližih do vojnika iste čete, ako ovih prvih nema. Dešavalo se da pod jednim barjakom više njih pogine.
– ako se smatralo da neko ne zaslužuje barjak, onda se i na veliko davijalo pa uz asistenciju ministra vojnog, knjaz je odlučivao kome da se dade barjak, vodeći računa da se ne povrijedi princip nasljeđa. Davao se onome koji ima pravo na taj barjak, a da je kao hrabra ličnost i po svojim moralnim svojstvima se isticao i barjak zaslužio.
Neka razmišljanja o nasljeđu.
Vidjeli smo da su razni oblici i putevi dobijanja barjaka. Ipak nasljeđe, bolje reći nasljedno pravo je osnovni i kontinuirani vid dodjeljivanja barjaka – barjaktarstvo.
Ima indicija da je začetak tog prava i prakse i prije XIX vijeka. Međutim, pravo nasljedstva na barjak možemo da pratimo od mitropolita Petra I, pa nadalje u doba knjaza Danila, a naročito za vrijeme knjaza (kralja) Nikole I. No, i tada je bilo djelimičnog odstupanja od tog principa, dograđivalo se i razgranavalo nasljedno pravo, kao osnov ili princip, odnosno kriterijum za dodjelu barjaka. Ratovi s Turcima mogli su poremetiti to pravo, iako je ono potvrđivano u ratovima i tada je ono bili glavni princip dodjela barjaka.
U ratovima i bojevima sa Turcima puno je stradalo barjaktara i barjaktarskih kuća: jedan barjaktar kuršumom padne, a drugi se grabe da uzmu taj barjak ne dajući mu da posrne, i svaki čas može ih stići sudbina kao poginulog ili ranjenog barjaktara. Pošto je barjaktar na čelu vojne formacije bio otvorena meta za neprijateljske kuršume, to su barjaktari proporcionalno najviše ginuli. Bilo je slučajeva da pod istim barjakom izginu svi, ili većina odraslih muškaraca barjaktarskih porodica i uže rodbine, što je moglo poremetiti red nasljeđa. Barjak su u boju grabili i rođaci, ili im je dat, čak je mogao biti dat i jednom istaknutom vojniku iste čete. Dato je uvjerenje da barjak nose rođaci poginulog nasljednog barjaktara dok njegov sin bude punoljetan, a tada taj barjak obavezno prelazi “na Arsa bez pogovora i bez riječi”, odnosno na punoljetnog sina poginula ili umrla barjaktara (nasljednog).

Najpreče pravo imao je sin poginulog barjaktara

Karakterističan je slučaj Miruna Milovanova Šaranovića iz Bjelopavlića, kome je đed Zrno dobio barjak još u doba Petra I. Poginuo je na Slivlju. Naslijedio ga je sin mu Milovan, pa stric Đoko koji gine 1861. godine na Srebrnoj glavici. Barjak preuzima brat mu Jovan Milovanov, koji gine 1862. godine. Mirun je punoljetan i traži nasljedni barjak.
Novica Mitrov i Mišo Nikolin, pošto im se “pravo reći kuća iskopala pod barjakom, to tražimo da nam se isti barjak povrati. Pod njim im je đed poginuo, a barjak je dobio 1809. godine”. Pod njim “svi izgiboše”.
Dosljedna primjena nasljednog prava uslovila je nerijetko porodične barjaktarske tragedije, pogibije. Time se dovodi i do odstupanja od prava nasljeđa. Tako su ne samo nosioci barjaka – koji su sa barjakom ušli u rat, nego i nasljednici barjaka – najprije sinovi ako su punoljetni, zatim braća, sinovci i dalje rođaci izloženi životnoj opasnosti – pogibiji. Predlagači nosilaca nasljednog barjaka bili su u dilemi kome povjeriti barjak – da učine pravo, a da ne povrijede kad je knjaz sazivao barjaktare na Njegušima i naredio “da barjaktari imaju nasljedstvo na barjak od početka potonjeg rata”. Ostajao je sinu barjaktarevu ukoliko je bio sposoban za barjak – naravno kad bude punoljetan. No, sin nema pravo nasljedstva ako je barjaktar poginuo prije rata.
Najpreče pravo imao je na barjak sin poginulog barjaktara. redosljed nasljeđa, ponavljamo, bio je sin, zatim sinovac ili brat pa tek onda rođaci, pa onda najsposobniji vojnik iste čete. Dešavalo se ko prvi ugrabi barjak sa mrtvog ili ranjenog barjaktara ostaje mu u nasljedstvo.
Ovdje ističemo složenost nasljeđa na barjak, tako da je skoro svaki slučaj specifičan. Otuda i brojni sporovi, molbe i žalbe oko nasljednog barjaka. O tome ćemo posebno iznijeti par podataka. Navešćemo dvije karakteristične žalbe.
Petar R. Niković ističe u žalbi da mu je đed Jole dobio barjak u doba knjaza Danila, da se Jole nije predao Turcima kad je Piva pala pod Turke. Početkom 1875. godine vratio se u Pivu, ali vojvoda Lazar Sočica usljed Jolove starosti i slabog zdravlja, naredi da mu sin Obren uzme barjak. Do dolaska Obrenova Sočica je imenovao za barjaktara Živka Bojata i time Obren osta bez barjaka. Kada je kasnije formirana (1895) Gornjocrkvička četa došlo je do spora oko barjaktarstva između barjaktarskih kuća Nikovići i Bojata. Ali na predlog tadašnjeg brigadira Joka Adžića barjak je dat Šolu Kneževiću, “kome prije nije bio niko barjaktar”.
Drugi primjer je žalba Peka B. Raičkovića da je njegovom bratstvu (ogranak) oduzet barjak 1872. godine. To je bilo poslije 160 godina posjedovanja barjaka. Barjak je tada dobio najdalji bratstvenik. Pod tim barjakom poginuo je đed Vojo Pejatov 1832. g., a godine 1862. pod njim su poginuli tri njegova strica (Banova gomila). Otac Boško se pod tim barjakom sedam puta ranjavao. Stoga mu se kriva da taj barjak nosi neko ko ga ne zaslužuje.
I vojne popisne komisije bile su ovlašćene da po brigadama mogu mijenjati, bolje reći predlagati barjaktare jer je njihove predloge odobravao knjaz. Riječ je o mijenjanju nesposobnih barjaktara za dalju vojnu službu. Njima je ministarstvo vojno naređivalo da se pri ustrojstvu, reorganizaciji vojske ovim barjaktarima uzmu barjaci, ali ako je barjak nasljedni da se predloži da se preda sinu barjaktarevu, ili bratstvenicima, ako su sposobni za nošenje barjaka. Ako takvih nema davat je najčešće najsposobnijem vojniku te čete. Barjak se davao u prisustvu adekvatne vojne jedinice. Ovo je najčešće potvrđivalo ministarstvo vojno, uz odobrenje knjaza.
Knjaz je odobravao i smjenu starih barjaktara i imenovanja novih barjaktara – ako je saglasna sa predlogom čitava četa. Novi barjaktar, često na predlog brigadira ili komandira (komandanta brigade), treba da je “dobar, valjan i pošten, hrabar i moralno besprekoran”. O mnogim slučajevima imenovanja barjaktara bilo je već riječi.
Osvrnućemo se na sporove oko nasljeđa barjaka.
Sporove karakterišu međubratstvenička ili unutarbratstvenička nesloga, trvenja, neopravdan ili opravdan zahtjevi za nasljedne barjake. Oko bataljonskih, a brigadni sporovi su rijetki, to se odvijalo na višem nivou. Ipak, motivi su i žudnja za barjakom i slavoljublje, ali i ubijeđenost da barjak pripada žaliocu, a ne nekom drugom, makar taj ima preče pravo na njega. Komplikacije su nastajale i zbog toga što su bataljoni bili sastavljene iz dva ili tri manja plemena, a čete iz nekoliko bratstava, zaselaka ili manjih sela. Zaista u takvoj situaciji bilo se teže opredijeliti i knjazu kome da povjeri barjak, a da se ne povrijede nasljedstvo i ličnost pretendenata na barjak, odnosno da se ne remeti ravnoteža u posjedovanju činova u bratstvu ili plemenu. Ovo je izraženo kod četa u koje je ulazilo nekoliko bratstava, ili i pri jednakim, makar približno, uslovima kome povjeriti barjak. Najčešće je odlučivano vladarevo ubjeđenje ili naklonost (uviđajnost). Dešavalo se je da se četa ili bataljon ne mogu saglasiti jer je moglo biti nekoliko kandidata za jedan barjak. Ovo ilustruje i pismo komandira Sima Radulovića ministru vojnom: “Vi znate da se batalion saglasiti ne može nikad na jednog čovjeka, to jest svako pleme ovaj barjak za sebe ište”. (Ovo se odnosi na čete, gdje bratstva traže barjak).
Najviše žalbi i potražnje je bilo usljed nepunoljetstva sina nasljednog barjaktara, a osobito kad postane punoljetan, a drugi je nosilac barjaka. Ponekad je bila nesaglasnost oko vremena i uslova za prečeg prava nasljeđa barjaka u ratu poginulog barjaktara i onoga koji ga je privremeno zamijenio do punoljetstva zakonitog nasljednika, onoga koji je dobio ili ugrabio barjak.
Najteže je bilo odlučiti ako je na barjak pretendovalo više njih. To se rješavalo ispitivanjem, svjedočenjem i kletvom, mada je u krajnjoj liniji vladar odlučivao. Ipak, pazilo se da se očuva princip nasljeđa uglavnom barjaka u Veljem ratu sa pravom prečeg nasljedstva pretežno punoljetnog sina barjaktareva.

NAJČUVENIJI CRNOGORSKI BARJAKTARI:
Nekoliko barjaktara po svojim djelima zaslužuju da se o njima posebno govori. Oni se izdvajaju iz grupe istaknutih barjaktara, odnosno oni su prvi među prvima.
Počećemo izlaganje o jednom od najvećih junaka u istoriji Crne Gore. To je barjaktar Novak Ramov Jovović (1834-1910) iz Markovine. On je legendarni crnogorski junak koji od 15 godina stupa u četu kao “jajoš” (uskok) i sječe tursku glavu. Postao je četni barjaktar, a od juna 1876. i brigadni barjaktar.

Da jedan nosi barjak do podneva, a drugi popodne

U Veljem ratu (1876-78) u sastavu Čevsko-bjeličkog bataljona činio je izvanredno rijetke podvige. Vičan četovanju, obdareno vješt u rukovanju jataganom i oružjem uopšte. On je bio i ostao “oličenje junaštva i poštenja” odlikovao se izuzetnom hrabrošću, ali, takođe i skromnošću i jednostavnošću. Za njegovo doba i nije bilo značajnijih bojeva, ne samo u Crnoj Gori, već i Hercegovini u kojima nije učestvovao veliki – hrabri junak Novak Ramov. Posjekao je 33 turske glave. Među njima i Osmana Zvizdića, zabita gatačkog, bega Koskije, Arslana Bauka, nikšićkog buljubašu, bega Jusufa Džidića i Asan bega Ferizovića. “Sedam puta je teže ranjavan”. Živio je veoma skromno, neupadljivo i nije volio da priča o svom junaštvu. Isticao se pravičnošću, a u životu je više davao nego uzimao. Najzad, bio je neposredan i srdačan.
Knjaz Nikola želio je da pred njim prođe kroz slavoluk oslobođenog Nikšića najbolji junak. To je, naravno bio Novak Ramov, sa još dvojicom, koje je sam Novak zahtijevao i odabrao. Knjaz je prilikom ovog slavlja izjavio želju da se sahrani u Nikšiću, a da ga čuvaju dva najveća junaka – Novak Ramov u ime Crne Gore i Stojan Kovačević u ime Hercegovine.
Na svečanosti prigodom krštenja prestolonasljednika Danila prepirali su se Novak Ramov i Mitar Đurović. Pošto Mitar reče da je posjekao više turskih glava ode Novak da pita knjaza ko će nositi barjak. Knjaz, došavši kod njih, upita obojicu koliko su posjekli turskih glava? Novak reče 32, a Mitar 30 i dvije hrišćanske glave za koje i knjaz zna. Knjaz reče da jedan nosi barjak prije podne, a dugi poslije podne.
Drugi barjaktarski velikan, osim Novaka Ramova Jovovića, je Novak Milošev Vujošević (Vujadinović) iz Kuča. Među Vujoševićima ističu se barjaktari Vujadin Milošev i Arso Novakov, ali posebno legendarni Novak Milošev. On je zablistao u bici na Fundini (2. avgusta 1876). Vojvoda Božo Petrović je zadržao Novaka kod sebe, a ovaj mu reče “da je sramota dok se braća kolju da čamim ođe”. Vojvoda mu dozvoli da ide u boj. Ulijetajući u središte bitke, začu glas ranjenog Pera Ivanova: “Uzmi barjak Novače Milošev!” On sa okrvavljenim barjakom lavovski jurne u boj, nemilice sjekući Turke. Na pitanje jednog riječkog popa, poslije bojišta, koliko je posjekao turskih glava? odgovorio je “osamnaest, a pošto nastade slom Turaka više ih nijesam ni brojao”.
Glas i slava pobjede Crnogoraca na Fundini doprla je i do Rusije, koja je tražila da joj se dostavi ime najvećeg junaka.
Knjaz se odlučio da dostavi ime Novaka Miloševa. Novak je pozvan da posjeti Petrograd. Odazvao se i pošao tamo u društvu sa vojvodom Božom Petrovićem i Petrom Vukotićem. Novak je izazvao divljenje Rusa. Odlikovan je “velikim carskim ordenom”. Od strane ruskih rodoljuba poklonjen mu je jatagan sa 74 draga kamena. Na njemu je bio natpis: “Hrabrom Novaku Miloševu od Rusa”. Jatagan se čuva u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju, ali mu nedostaje drago kamenje”.
“Glas Crnogorca” opisuje ovaj dragocjeni poklon.
Novak Milošev, knjažev tjelohranitelj, poznat je našem svijetu “sa svoga junaštva, koji je pokazao u krvavom boju na Fundini, 2. avgusta, đe je 16 Turaka posjekao, dobio je od braće ruskijeh rodoljuba, u znak svoga junačkoga djela vrlo lijep i skupocjen počasni jatagan, sa drškom od čista i pozlaćena srebra i skupocjene kosti. Na krilima drške ozgo stoje grbovi ruski i crnogorski, a sa strane istijeh natpis: “Hrabrom Novaku Miloševu od Ruskih – za 2. avgust 1876.”
Skupocjene korice su postavljene “plavom kadivom i zlatnijem grivnama okovane”. Na koricama “prosule su se 58 dragulja”.
Slijedi 84 potpisa, među kojima baron, knjaz i četiri generala. (negdje piše 17, avgust 16 posječenih Turaka, a mi se opredjeljujemo za 18 posječenih turskih glava, kako je to i sam Novak saopštio i knjazu Nikoli).
Jedan autor je objavio natpis – obostrani na sječivu noža na srpskom i ruskom jeziku. On glasi: “Koj’ se bije sječem ga, a koj’ ne ostavljam ga”.
“Vidjeli smo hrabroga Kuča Novaka Miloševa, tjelohranitelja gospodara. Neustrašivo je gonio i sjekao Turke. Društvo oko njega vikaše mu: ‚Prigni se Novače, i ako si gospodin. Nije ti sramota, ni šteta’. A, on im odgovori: ‚Ne saginjem se, niti ću brljati danas haljine. Gospodar mi ih daje!’ Nije se nigdje zaklanjao, a posjekao je taj dan 19 Turaka”.
Treći barjaktarski velikan je Miljan Vukov Vešović 1820-1886. On je možda i najkompletnija istorijska ličnost Vasojevića. 1809. godine Hadži Prodan Gligorijević dao je Karađorđev barjak u Gornjim Vasojevićima (Lijeva Rijeka) junaku Milošu Spahovu stricu Miljanovu. Njega je naslijedio sin Veko, koga u četovanju ubi Jusuf iz Crnog Vrha kod Đurđevih stupova. Kome barjak u Lijevoj Rijeci poslije Vekove smrti. Oko ovog značajnog pitanja sukobiše se dva jaka bratstva Rajevići i Novakovići. Nijesu se mogli nagoditi. Nije bilo odnosa između male Lijeve Rijeke i nahije. Kuči su dominirali nad Lijevom Rijekom. Nahijom su Turci upravljali. Oni su u Vasojevićima postavljali glavare, a Kuči su u miru sa Turcima i priznaju tursku vlast.
Skadarski valija Osman- paša poziva Kuče i Ljevorečane, glavare radi rješavanja barjaktarskog pitanja. U Skadar su došli i predstavnici Rajevića i Novakovića. Predlog je bio da se da barjak Vuksanu Dujoviću. Petro Kuč reče: “Evo momka za barjaka i pokaza na Miljana Vukova”. Miljan se dopao paši, ali bio je nepunoljetan – sa 17 godina starosti. Kuči se sporazumješe i paša postavi Miljana za barjaktara i dade mu barjak. Miljan je već bio četovođa i “odbio Kuče od sebe”.
Miljan ovim nije bio zadovoljan. U njegovoj mladoj glavi, već je sazrijevala koncepcija – jedinstva Vasojevića, oslobođenje od Turaka i integracija sa Crnom Gorom. A to se nije moglo postići sa barjakom dobijenim od Turaka.
Vraćajući se kući, odlučio je da ide na Cetinje, 1847. Da za svoju misiju otuda primi barjak i da ga vladika blagoslovi. Budući da je Petru II bilo dosta “trčkaranja između Cetinja i Skadra”, odbija Miljana “sa barjakom pod pazuhom” (…) Na insistiranje senatora Stevana Perkova Vukotića, vladika primi Miljana i potvrdi ga za barjaktara Lijeve Rijeke. Radosno se vratio i radio na okupljanju Vasojevića u oslobodilačkoj borbi protiv Turaka; nastavio je četovanje.
Dajući barjak Miljanu, Petar II mu je rekao: “Ako mi doneseš glavu kakvog uglednog Turčina iz Polimlja tada ću vjerovati da si moj”. Ovo nije bilo teško za Miljana Vukova. Pogubio je Paša Šehovića, komandanta turskih zaptija (pandura) iz Gusinja i poslao glavu Pašovu na Cetinje.

Kad umrije Mićunović Vuče sva za Vukom zaplakala vojska

Poveo je u borbu za otcjepljenje od Kuča i pored otpora uspio je ne samo da se Vasojevići otcijepe od Kuča, nego da odvoji i Bratonožiće od Kuča. 1848. Vasojevići se sukobe sa Kučima, ali konačno otcjepljenje Vasojevića i Bratonožića od Kuča završeno je bez krvi.
Poslije bitke na Grahovcu 1858, Miljan Vukov i Novica Cerović se dogovore da podignu Vasojeviće, Drobnjake, Moračane, Bratonožiće i nešto Kuča da napadnu na Kolašin i zauzmu ga. Knjazu Danilu dovedu Miljana i Novicu, uzme im grbove i zatvore u tamnicu. Ipak Miljan je impresionirao knjaza, koji je poslao Miljana u Dubrovnik da se opravda pred konzulima. Opravdao se i vraćeni su mu grb i sablja. Knjaz Danilo je imenovao Miljana za kapetana Vasojevićke nahije.
Dakle Miljan Vukov Vešović postavljen je od strane Petra II za prvog barjaktara u Vasojevićima. Zatim, za kapetana Vasojevićke nahije (imenovan od knjaza Danila) i postavljen za vasojevićkog vojvodu. On je u dogovoru sa pobratimom knjazom Danilom postavio stotinaše, barjaktare i vodnike. Ogromna, prvorazredna, zasluga Miljana Vukova je za objedinjavanje Vasojevića, emancipaciju Vasojevića od Kuča, borbu za oslobođenje od Turaka, kontakti, zatim integracija sa Crnom Gorom. Zaslužan je i za organizaciju vlasti – postavljenje glavara u Vasojevićima.
Miljan Vukov se veoma istakao i komandovanjem i velikim junaštvom u mnogim bojevima. U II Omer-pašinom napadu na Crnu Goru 1862. Miljan je pobijedio na Previji vojsku Avni- paše, kao i žestoko porazio Turke na Budimlji i Rudešu. Te briljantne pobjede privukle su pažnju cara Franja Josifa koji mu šalje posebno ukrašene ledenice. Ruski car Aleksandar II odlikuje ga ordenom sv. Ane s mačevima. Na Grnčaru i Jerinjoj glavi u ratu 1876-78. porazio je Ali-bega gusinjskog i na Bukovoj poljani i Moračkom manastiru tuče i Mehmed-ali pašu. Knjaz Nikola “za ove izuzetne uspjehe” poklonio je Miljanu sablju Mahmut-paše Bušatlije i u Kolima ove stihove: Na Bukovoj poljani će / vojvodina luča sjati / dok s bojevi ne prekinu / i s junakom junak rati.
I zaista, Miljan Vukov Vešović “ide u red najvećih crnogorskih vojskovođa i junaka i to ne samo svoga vremena”.
Džaković Simov Tripko – Šaranci (Prenćani). Njegova karijera koja ga ističe do najčuvenijih barjaktara počinje u osamnaestoj godini istaknutim junaštvom u boju na Planinici 1857. godine. Tu je posjekao dvije turske glave i bio ranjen. U sljedećim bojevima pokazao je neuobičajenu hrabrost (Štitarica i Polja). Zato mu je knjaz Danilo dao plemenski barjak. Poslije velikih gubitaka Turaka u bojevima u Štitarici i Poljima obratio je na sebe pažnju i knjaza Nikole pa ga postavlja za barjaktara među Šarancima. I dok su se vodile posljednje borbe pred Cetinjem (Rijeka Crnojevića) 1862. Šaranci, Jezerci i zatarski uskoci izvojevali su veliku pobjedu nad Turcima. Taj boj je poznat i po učešću žena u njemu. Jedna od njih je bila i Vida Džaković, istrgavši nož Turčinu, odsjekla mu glavu.
Knjaz Nikola mu 1867. daje vojnu i građansku vlast nad Šarancima i Jezerima, a od vojvode Mirka Tripko dobija pohvale. Uz veliko junaštvo, Tripko se isticao i mudrošću, čojstvom i poštenjem. Tripko Džaković se ističe i u Hercegovačkom ustanku 1875, napadajući preko Tare Prenćane. Ali, pred stostrukom turskom vojskom povlači se k Tari i na mostu organizuje posljednju odbranu, ne dozvoljavajući da Turci pređu most na Tari preko njega živoga. Junački, slavno gine, ubivši 10-12 Turaka. Njegovo veliko junaštvo, slavu i veličinu opjevala je pjesma – Junačka smrt Tripka Džakovića.
Vuk Mićunović, znameniti Velestovac. Miloradović mu dao barjak kao nenadmašnom četniku, četovođi i vojskovođi. Bio je u službi Mletačke republike. Vodio je dio Crnogoraca na Carev laz (1712). Istakao se u četovanjima, kao 1714. u borbi protiv Numan-paše Ćuprilića.
Vuk Mićunović bio je barjaktar, serdar i vojvoda. Inače, legendarni crnogorski junak krajem XVII i prvim decenijama XVIII vijeka. Vidno mjesto ima i u narodnoj pjesmi Carev laz. Njegoš u prijemčaniju uz Ogledalo srpsko kaže da je bio ranjen na Carevu lazu.
Narodni pjevač u vezi njegove pogibije 1715. oko Trebinja kaže: Kad umrije Mićunović Vuče / sva za Vukom zaplakala vojska / i svu vojsku na žalost okrenu / a najviše svoga gospodara / gospodara Petrović vladiku / aoh Vuče moj sokole sivi / aoh Vuče zlatna perjanice.
U Gorskom vijencu našao je mjesto: Mićunović i zbori i tvori.
Limo Kosorić Srdanović (Limo Barjaktar), opjevani junak, buljubaša i barjaktar. Bio je drug i saborac Baja Pivljanina. Za Limuna barjaktara, Lima Srdanovića, iz Pive, narodna pjesma kaže: “Nije Boško Jugoviću, niti Komnen od Kotara/ pogubili više glava/ od Limuna barjaktara”. Njega dokumenta znaju i kao i hajdučkog harambašu, koji je iz Boke upadao u turske zemlje i četovao sa Bajom Pivljaninom. Misli se da mu je kršteno ime Dragojlo. Stupanjem u Bajovu družinu dobija ime Jevrem, a barjak družine dat je Limu. Predmet je junačkih narodnih pjesama. Limo je četovao pretežno u Hercegovini, a zimovao je u Bajovoj kuli kod Perasta.
Mušika Tomašev Vujošević – “Drekalović iz ponosnih Kuča/ dok iskoči vitez od Srbalja/ zmaj ognjeni Tomašev Mušika/ sa barjakom u bijele ruke/ preko šanca uskoči u Turke”.
“Najsmjeliji borci ne misleći na život i smrt, iskočili su iz golog kamenjara – smjelo u juriš. Barjaktar Mušika Tomašev, sa razvijenim barjakom u lijevoj i izvađenim jataganom u desnoj ruci u prve je Turke uletio” i poginuo. Upravo, Mušika je “u svih 8 juriša prvi jurišao na Turke” i pobadao krstaš barjak u osvojene šančeve. Za njegovu pogibiju je bila toliko velika tuga da ga je pred ukop celivala skoro sva vojska “sa svim svojim glavarima”.
Prva veća pobjeda Crnogoraca u Veljem ratu (1876-78) je bitka na Vučjem dolu 16/28. jula 1876. godine. Po zvaničnim ocjenama u toj bici palo je 78 Crnogoraca, a ranjenih je bilo 118 boraca, dok je poginulo 4.000 Turaka. Zaplijenjene su 23 turske zastave.
Sljedeća još veća pobjeda crnogorske vojske uslijedila je na južnom frontu prema Albaniji kod Fundine, 2/14. avgusta 1876. godine. Velika turska vojska od oko 20.000 krenula je iz Podgorice na Kuče u tri kolone, gradeći za sobom 25 šančeva. Suprotstavilo im se svega 5000 Crnogoraca, uz pomoć Marka Miljanova i vojvode Ilije Plamenca, a i Boža Petrovića sa Martinićkim bataljonom. Ova malena, ali izuzetno hrabra vojska, poslije zauzeća pet turskih šančeva, nastupili su juriš za jurišem na šančeve. Turci su bježali prema Podgorici, a Crnogorci ih pratili i sjekli. To je bio izuzetno žestok, krvav okršaj, u kome su se lomile puške, a handžarima su sječeni Turci. Vidjeli smo izuzetno junaštvo dva Kuča Novaka Miloševa i Mušike Tomaševa.

Barjaci sa neizbrojivim rupama od zrna turskijeh

Zaplijenjeno je puno ratnog materijala i 22 turske zastave. Palo je preko 6.000 Turaka, puno oficira i pet miralaja. Poginulo je i ranjeno 700 Crnogoraca i četiri prvobarjaktara.
Po S. Gopčeviću poginulih Turaka je 5.500 i 1000 nestalih. Gine 300 Crnogoraca i 400 ranjenih.
“Junaštvo i heroizam Crnogoraca u bici na Fundini prevazišli su sve do tada viđeno”. Ova bitka je primjer osobne, a junačke strategije i taktike crnogorskog ratovanja, gdje umješnošću komandovanja i odlučnošću procjenjivanja i legendarnom hrabrošću svega 5000 Crnogoraca razbije 20.000 Turaka. Ova bitka za Crnogorce je primjer hrabrosti i kako se uspješno ratuje i pobjeđuje. Opjevana je i u narodnim pjesmama.
Poginuli barjaktari su: Marko N. Filipović – Ljubotinjsko-dobrsko-građanski bataljon, Todor Stevanov – Martinićko-brajovićki bataljon, Paun Sekulović i Murat Jovanović – Bratonoški bataljon i Mirko S. Petrović, Savo Radovanov Popović i Mušika Tomašev – Donjo-kučki bataljon.
Evo kako vojvoda Gavro Vuković opisuje bitku na Fundini: “Turci su izradili šančeve u 6 redova. Junačkijeh scena ni jedna naša bitka nije imala od ove. Barjaktari s barjacima jurišali su prvi. Jednome slomi puška ruku desnu, a on uze barjak u lijevu, pa sve naprijed; slomi mu i lijevu. Barjak pade na zemlju. On se sagne, uzme barjak zubima, pa je išao naprijed. Otac je nosio barjak. Pogine pod njim. Uzme ga jedan sin – pogine i on. Uzme ga i drugi sin i iznese ga na šanac turski. Ima barjaka na kojima se ne mogu izbrojiti rupe od tanadi turskih. Nevjerovatno, ali je istinito. Barjaktari nijesu se zaustavljali na prvim šančevima, već su jurišali na druge. Junački vojnici utrkivali su se među sobom koliko će koji glava posjeći, koji će dalje prodrijeti i znakova junaštva pokazati. Za život nijesu više marili no za najsitniju stvar. Tako su lomili šanac dok se nijesu primakli posljednjim šančevima turskim, u kojima ih Turci ne čekaše, već obrnuše leđa bez obzira”.

Vojvoda I. Plamenac o taktici ratovanja.
Bitka na Fundini. Crnogorska vojska čekala je tursku vojsku, koja je “polako hodila”. Vojvoda I. Plamenac je rekao da se naša vojska skrije i barjake isto – da ne vide nikoga i da ne znaju gdje je crnogorska vojska, pa će zgodne prilike udariti na Turke i zbuniti ih da ne znaju što te, koliko i’ je gođ”. “Mi smo im se našli iza leđa i primoravali je na bjekstvo – “kasapnica turska”.
U bici na Trijebču četiri bataljona crnogorske vojske opkole Trijebač. “Barjaktari naši ne uzmiču, a za njima sva vojska jedanak udariše na Trijebač… I tu dosta ostade na mrtvo i barjaktara (turskih – B.B.) i uzeše i’ naši barjake”.
U bici na Rogamima u Piperima (25. avgusta 1876. godine) “naši barjaktari ne samo da su uzlijetali posred turske vojske, nego su još i glave sjekli. Tako je prvi na glavicu Trijebač izletio i uz tursku zaboo crnogorsku zastavu Lazar Puranov, posjekavši četiri Turčina – pade i sam mrtav. Martinićki barjaktar Peruta Bojanović uzlete prvi na Doljansku glavicu i posječe pet turskih glava i osta živ. Uz njega se junački borio i bajički barjaktar Ivo Nikolin. Sam komandir (Martinićkog – B.B.) bataljona Jovica Markov posjekao je četiri Turčina”. Izvještač kaže da ne može sve vojnike hvaliti i navoditi njihovo junaštvo “jer se svaki lično odlikovaše u ovom boju vanrednim junaštvom”.
Glas crnogorca – izvještaj sa crnogorskog ratišta u Albaniji.
Rogami-Fundina. “Tu se hvatalo grlo za grlo, sjeklo se noževima, i bilo puškama kundački… Bezočno su jurišali. Golim rukama hvatalo se za šančeve turske i uskakali u njih. Vidio sam dva barjaka crnogorska na kojima je po četrdeset rupa od turskijeh zrna. Jedan je ceklinski, a drugi ljubotinjski. Knjaz je nagradio oba barjaka sa zlatnom medaljom Obilića. Vidio sam dva vojnika naša, đeca od svojih po 16 godina, koji su na plećima i po glavi grdno isječeni… Skočiše im na pleća… Ali svoga Turčina stanu bosti u prsa i pod grlo”. Turci su bježali, a za njima su boli “noževima ove mladiće dok nijesu stigli drugi Crnogorci i ubili turske gonitelje”. Barjaktari kao orlovi letili su naprijed”. Na jedan barjak kome je barjaktar poginuo, izmijeniše se pet junaka – padne jedan a najbliži ga zgrabi i nosi. Tako redom dok je peti uskočio u šanac, koji je vojska naša na juriš zauzela”.

“Kuči hrabri vitezovi izgubili su većinu svojih oficira i barjaktara. Ali pokazano junaštvo njihovo slaviće docnija pokoljenja…”.
Vojvoda I. Plamenac navodi koliko je barjaktara izgubljeno na Fundini: bataljon Bratonožićki dva barjaktara, Martinićki tri barjaktara, a Gornjo i Donjo kučki bataljon – tri barjaktara.
U bici na Fundini istakli su se ceklinski i ljubotinjski barjaktari čiji su barjaci “sasvijem prorešetani da su se jedva ostaci držali pri štapu”. Oba barjaka knjaz je odlikovao zlatnim medaljama Miloša Obilića.
Međutim čelno mjesto u ovoj bici pripalo je lutovskom barjaku. Na njemu je bilo 404 zrnobojine “pod kojim su šest barjaktara crnogorskih poginuli u boju na Fundini. Knjaz Nikola je 1877. godine, ruskom carskom nasljedniku Aleksandru III među ratnim trofejima na dar poslao i ovaj barjak. U telegramu zahvalnosti carević Aleksandar III kaže: “Ovi trofeji dragocjeni su mi kao svjedoci heroizma, koji su prinijeli crnogorskom narodu poštovanje cijele Jevrope i tako dobro opravdali nasljedne simpatije Rusije naspram toga junačkoga naroda”.
U Novim kolima, tačnije u knjaževoj pjesmi Bratonožićko kolo, posljednji stih glasi:

A za hrabrost Lutovaca
junaštvo im barjaktara
bi gudalo s udivljenjem
stalo samo u guslara.

U napomeni piše kome je knjaz poslao lutovski barjak, “kao spomen i svjedokom hrabrosti Crnogoraca”, a na njemu su bile 404 zrnobojine i u jednom danu ginu pod njim šest barjaktara “a toliko se i ranilo”. Napominje se da se on čuva u crkvi Sv. Petra i Pavla, u ukopnici vladajućeg doma Romanova. Upravo, barjak je čuvan najprije u Petropavlovskom saboru, zatim 1914-16. u artiljerijskom muzeju da bi bio prenesen u državni Ermitaž – Petrograd.

Izranavljeni krstaš sa Vučjeg dola na izložbi

Na balkanskoj izložbi u Londonu 1907. godine, bilo je izloženo nekoliko crnogorskih zastava, uključujući i vučedolsku, ali se ne pominje fundinska, što znači da je ruskom careviću poslata zastava sa Fundine. I D. Vuksan i dr Pero Šoć, opisujući odjeljenje državnog muzeja navode da se tamo čuvaju barjaci sa Grahovca i Vučjeg dola i alajbarjaci iz ratova – Veljeg rata, i iz balkanskih ratova.
I knjaz Nikola piše da je ruskom nasljedniku careviću Aleksandru poslao na dar ratne trofeje, a među njima crnogorski barjak “sasvijem izrešetan i raznešen turskijem zrnima, pod kojim su pet barjaktara crnogorskijeh poginuli u boju na Fundini”.
Murat (Spasoje) Simov Jovanović – Lutovo počeo se isticati u doba Petra II. Skadarski vezir je ponudio barjak Mićunu Jovanoviću (delegacija Bratonožića i Kuča), a on je predložio da se da mladom Muratu Simovu. Vezir mu ga dade, a Murat sa stricom pođe kod Petra II, izjavljujući da nipošto neće da nosi turski barjak. Njegoš mu dade crnogorski. Pod ovim se barjakom istakao 1858. na Kolašinu, 1862. na Plani, a 1876. na Fundini, gdje je i poginuo. Knjaz ga je opjevao u Bratonoškom kolu. U Ublima knjaz je podigao spomenik Muratu sa epitafom – “Knjaz Nikola I svome barjaktaru Muratu S. Lutovcu”.

Đoko Muratov Jovanović 1871. je dobio četni barjak. Istakao se u jurišu na turske šančeve 1876. godine. Trebalo je osvojiti utvrđeni vrh Helm. Murat mu dovikuje: “A Đoko, ne Đoko. Aa-aa naprijed Đoko Muratov… Ne daj da neko prije iziđe na turske šančeve”. Ovo je primjer kako otac podstiče i hrabri sina da pod rizikom života čuva i dostojanstvo barjaka i ugled svoga bratstva. Đoko je sa barjakom prvi izišao na vrh Helm. Ispjevana je i pjesma za junaštvo Đoka Muratova i njegovih sinova, od kojih je Jovo postao četni barjaktar onda kada je Đoko dobio bataljonski barjak. Evo stihova; “Zauzeše to brdo visoko/ a pred svima barjaktare Đoko…”.
Đoko se počeo isticati u 16. godini u borbama, uz čuvenog oca Murata, zatim 1876, i u II balkanskom ratu. Njegova unuka Vojislava krstio je ruski car posredstvom knjeginje Milice “iz osobitog poštovanja i divljenja”.
Tunja Šajov Mićunović “barjaktar i proslavljeni junak crnogorski iz druge polovine XIX vijeka”, posjekao je oko 30 turskih glava. Spada u red najvećih turskih glavosječa”.
Turska vojska bijaše u Zeti radi pohoda na Kuče. Vezir reče: “Đulja, evo ti barjak carski da mi ga nosiš pred vojskom na Drekaloviće”. Đulja Jovanov Podgrađanin odgovori: “Čestiti pašo, ne dopušta mi čast da dižem taj barjak na moju braću!” Uz spušten barjak niz prozor vezir spusti konop i reče: “Uzmi Đulja barjak pred vojskom, ali konop na grlo”. Đula: “Pomozi bože, hoću konop na grlo, a ne barjak na Kuče” i pođe na vješala i natakne konop na grlo. Vezir ponovo reče: “Uzmi barjak carski da ti ne miču šticu ispod nogu”. Đulja reče: “Sam ću ja paša maći šticu, da se ne muče tvoji Turci”. Punan Dedić iz Orahova dodaje: “Na čiju kuću vrana prdi Đulja?!”. “Danas na moju, a sjutra će na tvoju, Punane” – reče Đulja. Pred smrt je rekao i ovo, “ostavljam na amanet moga svakog Drekalovića, a ja umirem za njih veselo!” i tresne nogom u šticu.

Vezir se okrenu Ivezi. Iveza mu odgovori: “Ja ću što i Đulja, a ne barjak”. Međutim, našao se Ali-paša Osmanagić da ga otkupi (nudeći mu sebe i sina). Vezir se zamislio i reče: “Eto, poklanjam ti ga Osmanagiću”.
Novo Šćepanov Bulatović Kupinaš (zaselak Kupine), Cerovice – Rovca. Misli se da je oteo od Turaka barjak Jugovića. U boju na Morači 1820. uhvatio je živa alaj barjaktara turske vojske i “vezao”. Barjak je bio “podnizan” zlatnicima (oko 300 madžarija) Stevan Popović i Andrija Jovićević smatraju da je Novo posjekao sandžak–alajbarjaktara Turajlicu:

Dok evo ti Nova Kupinaša
i on vodi bega Turuntaša
i sa njime alajbarjak carski
s njim pokriše Mrkoja serdara
i do njega Šušu barjaktara.

Barjak je dat Petru I. Pričalo se da je Petar I poslao ovaj barjak ruskom caru “da ga uvjeri kako sultan vojuje na Crnu Goru sa velikom silom” i kako Crnogorci hrabro pobjeđuju Turke.
Cole Vučetić – Rovca – ubija Turke kao od šale. Opjevan je u pjesmi Pogibija Rovčana.
Zeko Mašanović, alajbarjaktar se istakao u ratu 1862. kod Meteriza i 1876. u bici na Vučjem dolu, “a naročito junaštvo pokazao je 25. septembra u boju kod Grahova – unio alajbarjak u Turke i posjekao nekolicinu”.
Zeko je ranjen na Vučjem dolu. Njega i barjak iznio je Dragović Miloš.
Jovica Zirojević – Nevesinjska površ – alajbarjaktar Hercegovačke dobrovoljačke vojske u ratu 1876-78. Suprotstavio se predaji alajbarjaka Austro-Ugarskoj. U ogorčenju obraćao se vojvodi Petru Vukotiću ukazujući na to da je alajbarjak na Crnom kuku primio od knjaza “i časno ga nosio kroz sve bojeve i patnje u minulom ratu”. “Ovaj alajbarjak je Jovica junački i dostojanstveno pronio kroz sve bitke i bojeve od Mostara do Bara”.
Novosadska “Zastava” piše da je Zirojević, predajući alajbarjak Blažu Petroviću prekorio vojvodu Petra Vukotića ovim riječima: “Vojvodo, kao što znate, ovaj mi je alajbarjak podario svijetli gospodar iz svoje ruke na Crnom kuku”. Tada mi reče: “Junače, evo ti alajbarjak, nosi ga pošteno i ne daj ga drugom dok u tebi živo srce kuca”.

Nosio ga je pošteno, mnogi su pali braneći ovaj barjak, “potokom se krvi prolilo da se čuva ona viteška čast ovog alajbarjaka, pa se u slavu boga očuvala, iako je danas mnoga nevesinjska majka u crno zavijena…”. Upitao je da li je pravo i pošteno da se preda tuđinu. Nastavlja: “Ako ga moram baš danas dati, to ću ga samo u Petrovića ruke predati”, što je i učinio.
Burić Đukan – Čevo, kraj XVII i prva polovina XVIII vijeka. Proslavio se još u mladosti četovanjem po Hercegovini i oko Podgorice i Skadra. U diobi Selimovića u Riječkom gradu ubijen je brat Batrićev kojem je Njegoš u “Gorskom vijencu” ispjevao potresnu tužbalicu. “Po predanju Đukan je osvetio Radula Perovića. Opjevano je i njegovo učešće” u pogibiji svatova bega Ljubovića. Velika je zasluga Burića, naročito Đukana u ratu protiv vezira Ćuprilića. Zato im je mitropolit Danilo dao barjak. Naselio se u Zagredi, odakle je vodio čete i napadao Turke.

Slavna Crnogorka koja je zamijenila pale sinove

Eraković Pejov Ćetko – Banjanin. Poznat i po spajanju kapetanskog i barjaktarskog grba, kao najbolji Banjanin. Na Grahovcu 1858. sječe tri glave (kao barjaktar Tupanjske čete). Posjekao je 29 turskih glava. Opjevan je u narodnim pjesmama. Istakao se i 1862. god. na čelu odreda za operaciju na teritoriji Duge. Postao je istaknuti harambaša i četovođa. Postao je bataljonski barjaktar. Istakao se u bici na Vučjem dolu i prilikom opsade Nikšića i dobio priznanje za hrabrost od knjaza. U boju na Ostroškim gredama je teško ranjen.
Damjan Perović – Vražegrmci – za kojega Maksim Šobajić kaže da je bio “vitez nad vitezovima”. Odlikovao se 1840. u Drobnjacima, 1856. U Kučima, kada je uletio u “arbanaške katolike”, kada je i poginuo. Glavu su mu Turci odsjekli i kao trofej odnijeli u Podgoricu, što je proslavljeno i pucanjem iz topova (naslijedio ga je sin Vukota).
Božović Tokov Bašo – Piperi. U sedamnaestoj godini počinje borba sa Turcima: Velje brdo, Malo brdo, zatim oko Spuža i Podgorice. Godine 1853. posjekao je megdandžiju hodžu Redžića iz Podgorice. Bio je i plemenski barjaktar i pokazao junaštvo u boju na Malom brdu 1862. Knjaz Nikola je povjerio Bašu da organizuje ustanak preko Tare (Sandžak) 1875-1876. Postavljen je za savjetnika Božu Petroviću. Određen je da 1878. godine primi od Turaka Kolašin sa okolinom. Narodni pjesnik Pavić Maudić opjevao ga je povodom smrti

– “Piperska te, o serdare
sa suzama srca prate
neka prate, jer ti prošlost
lovorove vjence zlate”.

Kustudić Mijatov Mašo – Njeguši, alajbarjaktar. Odagnao je Turčina koji se zaletio da posječe glavu mrtvom Ivanu Popoviću. Hrabro ratujući gine na Grahovcu 29. aprila 1858. Opjevan je u pjesmama “pogibija Arslana Muškovića, poznatog turskog megdandžije i junaka”. Zatim u pjesmi “Boj na Grahovcu” – saopštio Gojko Kustudić – Cetinje. Evo i stihova povodom njegove smrti i još nekih drugih:

“Neka ginu vesele im duše
jer su život za slobodu dali
ime će se njihovo spominjat
dokle traje sunca i mjeseca”.

Čelebić Vukotin Petar – Lješanska nahija, barjaktar koji je posjekao s braćom na Krusima 25 turskih glava. On je istaknut junak barjaktar.
Rakočević Vuksana Jovan – Donja Morača. Posjekao 24 turske glave. Dobio Karađorđev barjak, a potomci ga nosili 100 godina. Gine na Mljetičku 1840. godine.
Savić Radojev Kaluđerović, pomažući Čevljane oteo turski barjak. Na Zagredi posjekao 18 turskih glava.
Golub Kažija – Lješanska nahija. Istaknuti junak za koga je mitropolit Petar I rekao: “Da mi je ovakvih 300 goluba radosno bih čekao Mahmuta”.
Radovan Milonjin Đuričković – Zagarače, istaknuti četovođa uspješan ratnik. Njegov barjak je prvi iznesen na šanac 1858. Istakao se u bojevima na Kolovozu 1844, 1861. i bojevima na Praskici i Sađavcu 1862, kada je posjekao odžu Brunčevića.
U ratu na Krscu 1877. godine “barjaktar Marko iz Petrova dola padne. Njegov sin, momak od 18 godina, dohvati barjak, podigne ga na gore i stade više svog mrtvog oca. No i njega zrno pogodi, i padne pored oca. Njegov stric, rođeni Markov brat, pritrči, ščepa barjak i podigne u visinu, vičući Crnogorcima ’Drž’ te se ‚sokolovi’. No i njega tursko zrno pogodi, ali ga ne obori; kad ga drugo zrno udarilo pao je i on s barjakom. To je sve bilo u dvadeset minuta”. Samohrana Markova sestra od velike žalosti objesi oružje svoje braće oko vrata. Kuda god iđaše neprekidno iz sveg glasa tužaše i naricaše. Mnogi putnici daleko zaobilazahu njenu kuću samo da ne bi čuli njeno žalosno naricanje. Ovako je bilo svuda – tužahu pokajnice svoje mile i hrabre, poginule u odbrani slobode i rodne grude. (Imena ovih Domazetovića su: Marko Đurov i sin mu Jošo Markov i Savo Đurov).
Rizna, žena Pilja Ramova Đukanović. Na veoma moderno utvrđenje Taraboš pošli su Crnogorci u I balkanskom ratu pod komandom divizijara Mitra Martinovića “da osvajaju neosvojivu tvrđavu”. U takvom napadu i poletu poginuli su, jedan pored drugoga četiri brata, četiri Piljova sina i ne znajući za smrt jedan drugome. M. Martinović susreo se sa ženom u crno obučena i doznao da je to majka, “koja je na Tarabošu izgubila četiri sina”. M. Martinović nemajući riječi utjehe, prišao joj je drhtećim glasom. Primijetivši ovo reče mu: “Gospodine đenerale, ja ti se čudim kako tako drhtavim glasom govoriš? – a znam da ne drhtiš kad pucaju topovi, kad grme mitraljezi, kad se pored tebe rasprskavaju bombe – već da tada gromkim glasom sokoliš Crnogorce… Ja sam mislila da ćeš ti mene ohrabriti, a ti, bogme gotovo da zaplačeš. Ali ja to neću, ja sam sinove za to i rodila i veselo spremila u boj, da viteški ginu za slavu i veličinu našega naroda… No mi reci, đenerale, jesu li slavno i viteški poginuli?”
Mitar joj reče: “Sad vidim zašto su tvoji sinovi bili u svijema borbama prvi među privima…”, nazivajući ih “neustrašivim zmajevima”.
Rizna reče: “E hvala ti, sokole, na takvoj besjedi! Ja sam srećna majka… I znaj da za njima neću plakati”, već će moliti da njihova djeca budu kao i očevi “da ne potamne ime Đukanovića”. Bez suza posjetila je grobove svojih sinova.

“Hrabra Crnogorka ratnik – barjaktar”

Godine 1862. vodio se drugi Omer-pašin rat protiv Crne Gore. Velike teškoće ispoljene su nemanjem dovoljno hrane, oružja, a posebno džebane za otpor Omer-pašinoj agresiji. Stana Orman krenula je “sa nekoliko pogača hljeba, nekoliko gruda sira i nešto skorupa iz Uskoka da nahrani svoja tri sina na bojištu u Bjelopavlićima”.
Zatekla je žestoke ratne operacije, gledajući kako se vijori barjak u rukama njenog najstarijeg sina barjaktara Jovana. Usmrtilo ga je neprijateljsko zrno, a njegov barjak ščepa mlađi brat, zavijori ga i podiže visoko. No i njega pogodi tursko zrno, a od mrtvoga brata Mirka zgrabi barjak najmlađi brat Ivan i poleti u juriš, ulazeći u najžešći okršaj. Ali i on pade od neprijateljskog jatagana. Majka mu priskoči, “položi ga na zemlju, cjeliva u čelo i zaklopi oči. Uze barjak iz njegove mrtve ruke, visoko ga zavijori i kliknu: ‚Naprijed braćo, naprijed junaci, naprijed djeco moja – ja ću da vam prednjačim s barjakom umjesto mojih mrtvijeh sinova!”. Uskačući u boj, za Stanom Orman jurišahu svi tamošnji crnogorski ratnici.

(Kraj)

“Crnogorsko barjaktarstvo” u Gradskoj knjižari

Uz posljednji nastavak feljtona dr Branka Babića, podsjećamo čitaoce da je knjiga “Crnogorsko barjaktarstvo” objavljena u kvalitetnom tvrdom povezu, u 18 poglavlja na 412 strana. Rađena je na osnovu izvorne građe i 164 monografija. Sadrži registar sa 3.800 ličnih imena, od kojih su oko 2.000 imena barjaktara.
Knjiga dr Branka Babića može se kupiti u Gradskoj knjižari u ulici Slobode u Podgorici, kao i u Gradskoj knjižari u Nikšiću. Može se naručiti i na telefon 067 345 040.

Tekst je u nastavcima izlazio u listu “Vijesti” – počeo 08. avgusta 2010. završen 30. avgusta 2010.