Dr Čedomir Bogićević
PJESNIK KAMENOG MORA
Ljubomir M. Mudreša, NA PUTU ČEKANJA, Kulturni centar, Bar, 2015.
ORATORIJ ZA ČOVJEČNOST I POETIKU
Jedan među rijetkim crnogorskim književnim stvaraocima čija je životna rola i umjetnički agon, zbog svog zavjetnog kreda što ga je ponio iz kolijevke rodnoga Bokova, nadomak Cetinjske slavne Prijestonice, spojila djelatne fenomene bivstva i mišljenja: vita activa – plodotvorni i humanistički djelatni život racionalističkoga duha, i vita conteplativa – misleći subjekt izražen i kao vita negotiosa – bitni suštinski element ljudske egzistencije u kolopletu sila univerzuma: um, logos, kosmos, duša, materija i kretanje u kojemu „ne propada ništa nego se mijenja, obnavlja oblik – roditi se znači postati drugo no što se prije bilo, umrijeti, pak, svršiti s onim što je ranije bilo“ (Ovidije, Metarmofoze, XVI, 225) – autentični, poetski osobiti, misaoni lirik, književniik-romanopisac Ljubomir Mudreša, koji stoji u sami vrh crnogorske refleksivne poezije čiji je pjesnički beočuk čvrsto stregnut idejom da je misao (doxa) temelj svijeta, da um (nous), kao najviša sposobnost ljudskog saznanja je zasnovan na slobodi volje i autonomiji izbora što ga gradi rectaratio na razmijeđu svijetova logosa i nomosa uz pomoć trijade bivstvovanja: um – razum – praxis, čime svijet prirode i ljudski svijet postaju filosofični a filosofija vrijeme obuhvaćeno mišljenjem (Hegel). U takvoj strukturi logosa, vrijeme nije factum brutum, nego uzročno-posljedični ciklus promjena, kretanje, tok, razvoj i proces i đe je duh supstancija materije a supstancija duha postaju sloboda, poezija i misao, kao „mukotrp“, kako reče pjesnik Mudreša, da bi se ostavio trag – ime časno što je po lovćenskom geniju Njegošu cilj „ovozemaljskog sajma besmislenog“, radi čega ga je imao rašta polaziti. Svojom duhovnom profilaksom zadatog agona kulture i djelatne imaginacije uma, pjesnik Mudreša svoj praxis esencije bivstvovanja ujjedinio je stvaralačkim principom poiesis-a tvorbe kroz književni izraz poezije i romana kao najsloženijih i najsuptilnijih umjetničkih formi književnog izraza kroz Geteovo pravilo: Umjetnikovo je da stvara a ne da govori, čime preuzima odgovornost kao nužnu posljedicu (ananke) za sopstvenu zadaću i ulogu u causus nexum-u sociabiliteta izvan fatuma i fortune, vjerom u sebe i sopstveni um i ruke.
Vrli crnogorski poetik što svoj credo uti inteligans crpi iz dubokih naslaga crnogorske moralne, duhovne i kulturne baštine i u kojoj nalazi inspiraciju za svoj osebujni i iskreni pjesnički izraz i imaginaciju, jer je povijest crnogorska najljepši dar i najdragocjeniji biser u sveukupnoj čovjekovoj istoriji (Š.Petefi), a sama istorija je uživanje veliko i za dušu najbolji učitelj i vaspitač (T.Samokrat), jer bi čovjek bio mrtvac da nije prošlosti(Andrić), a pogotovo što priroda smisla i suštine bića crnogorskog čovjeka izvire iz same prirode ljudskog dostojanstva zasnovanog na praiskonskoj blagodeti – slobodi, pravici, čojstvu, zadatoj riječi, bistrom umu i hrabrom srcu, jer što smo mi ako naši preci nijesu živi?! Tako naš Ljubomir Mudreša ostvaruje Njegoševu aksiologiju pjesnikove suštine: „Zvanije je svešteno poete/glas je njegov neba blijanije/dijalekt mu veličanstvo tvorca” ili: “Svemogućstvo svetom tajnom šapti/samo duši plamena poete“.
Skromnost kao životna vrlina književnika Mudreše odiše mudrošću i intelektom poticum humanusa, strašću i iskrenošću poetskog zanosa ka uzvišenim univerzalnim vrijednostima crnogorskog bića, a gradi je na tom kodeksu pravila života svojih slavnih pređa: „Više davati no uzimati, umjesto sile razlog izabrati, nikad ispred ljudi nego u red ljudi stati, za obraz glavu dati.“ On vatreno predočava i tumači, kao nezavisni duh na pjesnički način, a poetska je riječ najbliža apsolutnoj istini zbog čega su pjesnici najbliži bogu, jer je u njihovoj riječi istina (M. Hajdeger) – autohtono biće i indetitet crnogorski, kao multikulturalni, jer brisanje nacionalnih odlika dovelo bi do intelektualne istovjetnosti čovječanstva“ (Herman Hese), zbog čega je raznolikost sami fudament ljudskog bivstva: Kako da napišem pjesmu o mojoj zemlji/kad je pjesma Crna Gora… Neka povjest u njeno ime pjeva… Tvoj opstanak iznad je života. Pjesnik Mudreša ovaj poetski oratorij gradi preko osobenih etnografskih elemenata: guvno, ognjište, kućni prag, pejsaži rodnog zavičaja, kućno šljeme. „Preko guvna zbori naša istorija – ono je po pjesniku ogledalo vremena i ljudi, sveto mjesto, mistika fluida, zemlje i neba… Naše središte, stjecište, sudilište, ishodište, hulište i ognjište. Kroz njega kao kosmogonijski oblikovanu arhitektoniku kružne scene kamena izvire moralna aksiologija crnogorske dramaturgije: „Na guvno održasmo/sve što imasmo“.
Ljubomir Mudreša pripada onom intelektualnom sloju od ljudskosti i kulture dostojanstva i umjetničkom soju što je duboko spoznao gnoseologiju duhovnosti: da će ljepota spasiti svijet (Dostojevski), da je estetika majka etike (Brodski), ali da svijet može učiniti boljim samo poezija (M.Arnold) za koju naš poeta kaže: „Poezija je otvorena knjiga/ona je vječna/kad ne bude nje neće biti svijeta… Kao ideja u životu i ona je sama/ali slobodna… Za pjesnika ćutanje je kazna/ako nema pjesme nema života“. Elegija đetinjstva snažno je prisutna na pjesnikovom „putu čekanja“, kroz mukotrp zemaljskog života, pa „uspomene drže moje tijelo uspravno“.
Poetski vijenac Ljubomira Mudreše na putu čekanja svjedoči da vrijednosni sistem svakog društva čine ne samo sistem mišljenja živih nego i mrtvih generacija, kao vječnih stražara našeg duhovnog otečestva i da je ovim pjesničkim ostvarenjem naš pjesnik Mudreša visoko podigao zastavu crnogorske poetske misaone naracije semantički posvećene aksiologiji bivstva i supstancijalnosti same poezije (Što je poezija ako ne služi ljudima? – Č.Miloš) čime se svrstao u sami vrh crnogorske humanističke i misaone lirike.
05.12.2015. Podgorica