Zahvaljujemo se gospodinu Danilu Radojeviću koji je omogućio da se naučni rad “O pojavi lika Miloša Obilića kao mitskog junaka u svijesti Crnogoraca” nađe na stranicama Montenegrine.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ovog naučnog rada sa našeg portala i njegovo dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
Danilo Radojević rođen je u Mokrome, kraj Šavnika, 1932. godine. Filološki fakutet i magistraturu završio je u Beogradu, a na Sveučilištu u Zagrebu stekao je zvanje doktora humanističkih nauka. Do danas je objavio 18 monografskih publikacija, priredio 14 knjiga te nekoliko desetina studija, eseja i novinskih članaka.
Tekst o bogatom naučnom radu dr Danila Radojevića možete pročitati ako kliknete na sljedeći link: NAUČNI RAD
O POJAVI LIKA MILOŠA OBILIĆA KAO MITSKOG JUNAKA U SVIJESTI CRNOGORACA
„U duhovnoj prošlosti crnogorskog naroda, pored prihvatanja opštehrišćanskih svetaca, nastajalo je i više domaćih mitskih, kultnih i svjetovnih veličina koje su ostavile značajan trag u kulturnoj i političkoj istoriji, a održavanje sjećanja na njih predstavljalo je oblik kontinuiteta istorijske svijesti o sebi. Svakako je najstariji mit o caru Dukljanu koji potiče iz vremena širenja hrišćanstva u rimskoj provinciji Praevalis, a o kome je sačuvano četrnaest legenda i jedna pjesma u epskom desetercu. Zatijem se javljaju kultovi kneza Vladimira (? – 4. VI 1016), 2 Ivana Crnojevića, 3 svete Ozane, 4 sv. Vasilija Ostroškog, sv. Petra Cetinjskog, te više istaknutijeh junaka (Baja Pivljanina, Vuka Mandušića i dr).
Svijest o dugoj tradiciji državne samostalnosti nije mogla da iščezne ni u periodima najsnažnijeg turskog pritiska. Tome su, u velikom stepenu, doprinosili i autonomni gradovi na Crnogorskom Primorju, u sklopu Mletačke Republike. Odmah pošto je preuzeo vlast u Crnoj Gori, Stefan Crnojević, turski vazal, slijede ustanci (1504, 1505, 1510, 1513, 1517-1521) koji su imali narodno-politički karakter, odbijano je plaćanje harača i tražen autonomni status. Prisiljene tijem ustancima, turske vlasti su, već početkom 30-tih godina XVI stoljeća, morale ukinuti rajinski status jednom dijelu crnogorskog stanovništva. Svijest o sebi, primjerena vremenu, izražavana je, stoljećima, raznijem oblicima umjetničkog izraza; tako su nastale i legende o Ivanu Crnojeviću (? – 1490), jednom od posljednjih velikih boraca za crnogorsku državnu i kulturnu samostalnost na granici srednjeg vijeka. Zato se i dogodilo da su sižei nekih legenda koje su se odnosile na svetački kult kneza Ivana (Jovana) Vladimira, transponirani u legende o njegovom imenjaku, blizu pola milenijuma mlađem Ivanu Crnojeviću, koji je dobio u narodu moći sveca (“Kada munja sijevne i zagrmi, onda Crnogorac veli da se tada ljuti Ivo Crnojević; kada nastane suša, pa iznenada udari kiša, onda vele: ‘Propištao Ivo bogu pod prijestolom gledajući muku sirotinjsku, pa je nebo suzom prorosilo’. Crnogorac se kune imenom Ivana Crnojevića (…). Kad vjetar zafijuče preko brda, onda se kaže da Ivan oštri mač”)…“
KLIKNITE NA POČETNU STRANU KAKO BI OTVORILI
KOMPLETAN SADRŽAJ NAUČNOG RADA
