Dr Đuro Batrićević – Obavještajna služba u Grahovačkoj bici

Delikatna obavještajna uloga koju je neustrašivi Gavrilo Popov Kujačić odigrao pred i tokom bitke na Grahovcu svrstava ga u krug najzaslužnijih osoba za taj slavni ratni uspjeh i povoljno razgraničenje Crne Gore sa Otomanskom imperijom

Među najsposobnijim obavještajcima svog doba

Knjaz Danilo je, po dolasku za knjaza Crne Gore, kao prvu i najsvetiju dužnost u svom vladalačkom programu, preduzeo mjere za jačanje i širenje ustanka protiv turskog nasilja nad pravoslavnim življem u Hercegovini. U tom smislu on neumorno radi na okupljanju oko sebe najuglednijih crnogorskih glavara i hercegovačkih narodnih prvaka, među kojima su se naročito isticali: vojvoda Mirko Petrović, brat knjažev, vojvoda Petar Vukotić, Stevan Perkov Vukotić, Miloš Androv Krivokapić, vojvoda Anto Daković iz Grahova, Gavrilo Kujačić iz Korjenića, Novica Cerović iz Drobnjaka, pop Bogdan Zimonjić iz Gacka, Luka Vukalović iz Zubaca, Jovan Vasiljev Baćović iz Banjana, vojvoda Ivo Radonjić iz Njeguša, serdar Turo Plamenac iz Crmnice, Todosije Mišković iguman manastira Kosijerevo, Đoko Višnjić iz Golije, Luka Petković iz Trebinja, Sava Pejović iz Oputne Rudine, Golub Vukov Perović iz Nikšićkih Rudina, pop Luka Jovović iz Markovine, pop Đuro Kusovac iz Ljubotinja i drugi.
Knjaz Danilo je s tim narodnim prvacima bio u stalnom kontaktu, s njima se danonoćno dogovarao i stvarao najopsežnije planove za nastupajuće događaje. Svi ti narodni glavari su od knjaza Danila dobijali precizno utvrđene zadatke u tom krajnje odgovornom i složenom poduhvatu. Tačno je utvrđeno što će i kako će koji glavar raditi, gdje je i zašto određena njegova povjerljiva dužnost.
Najodgovorniju, najfiniju i u svakom pogledu najtežu ulogu dobio je Gavrilo Popov Kujačić. Kao veoma bistar, okretan, snalažljiv, diplomatski fin i vješt, a uz to i kao turski juzbaša od vrlo velikog povjerenja kod turskih vlasti u cijeloj Hercegovini, bio je najpovoljnija ličnost za obavještajni rad u korist knjaza Danila i Crne Gore. On je povjerenu mu dužnost i posredničku ulogu između turskih vlasti i zvanične Crne Gore, na najbolji mogući način obavio. Po snalažljivosti u najdelikatnijim situacijama i po neustrašivosti u najopasnijim prilikama, mogli bi mu pozavidjeti i najškolovaniji, i najhrabriji obavještajci savremene epohe.
Gavrilo Popov Kujačić je, kao turski juzbaša i zapovjednik nad svim turskim pograničnim pandurima, od Zubaca do Gacka, uživao veliko povjerenje kod svih turskih vlasti u Trebinju, Mostaru i Bileći. Bio je, uz to, i pismen, a turski jezik je znao dobro, što mu je, razumije se, mnogo pomoglo da se još više približi Turcima i da od njih dobije puno povjerenje. S druge strane, kao sin ugledne stare svešteničke kuće, Gavrilo je uživao veliko povjerenje kod srpskog življa cijele Hercegovine.
Na Cetinju se ubrzanim tempom radilo na organizaciji za široki rad oko dizanja i organizovanja što šireg i što obimnijeg ustanka u Hercegovini. Međutim, Krimski rat, 1853-1856. godine, za izvjesno vrijeme je usporio i omeo rad knjaza Danila i njegovih saradnika oko organizovanja i dizanja narodnog ustanka u Hercegovini. Rusija je u Krimskom ratu bila pobijeđena, pa je bila prisiljena da se odreče zaštite i pokroviteljstva nad Crnom Gorom. To je bio težak politički udarac za knjaza Danila, za njegovu politiku i posebno za dalji rad oko priprema za dizanje ustanka u Hercegovini. Ali se i tu okretni i pronicljivi knjaz Danilo vrlo brzo snašao. Zatražio je pomoć, pokroviteljstvo i punu zaštitu od francuskog imperatora Napoleona III, koji je u to doba bio na kormilu cjelokupne evropske politike.
U želji da što prije i što uspješnije pridobije naklonost Napoleona III, knjaz Danilo, početkom jula 1856. godine, upućuje svoga ađutanta Vukovića u Pariz, s molbom da ga Napoleon III primi u audijenciju. Napoleon III, i pored najbolje volje, nije mogao pozvati knjaza Danila u Pariz, uz obrazloženje da su Turska i Austrija Crnu Goru još uvijek smatrale dijelom turske carevine.
Knjaz Danilo je ovu vijest sa velikim ogorčenjem primio. Međutim, on ni dalje nije gubio nadu, već je, preko francuskog vicekonzula u Skadru, Hiacinta Hekara, i dalje bio uporan u zahtjevu i nastojanju da ga Napoleon III udostoji svojim prijemom. No, i pored toga što je Napoleon III išao za tim da što prije istisne ruski uticaj na Balkanu, knjaza Danila još uvijek nije mogao javno primiti, pod izgovorom “da još nije zgodno vrijeme za tu i takvu posjetu, jer on nikako ne bi želio da ga dočeka kao turskog vazala, kakav se u Evropi, sem u Rusiji i Francuskoj, smatrao knjaz crnogorski”. Napoleon III dalje kaže da on želi, kad za to bude zgodna prilika, da mu priredi doček sa svim počastima, koje dolikuju slobodnim i nezavisnim vladarima.
Taj neveseli glas iz Pariza knjaz Danilo je teška srca primio, ali se nije obeshrabrio, pa donosi odluku da i nepozvan ide u Pariz, kod francuskog imperatora Napoleona III. Prethodno je, sredinom februara 1857. godine, pozvao na skup najviđenije crnogorske glavare i narodne prvake iz Hercegovine, kojima je saopštio svoju neopozivu odluku da i nepozvan otputuje u Pariz i da tamo, na licu mjesta, traži od moćnog francuskog vladara zaštitu i pokroviteljstvo nad Crnom Gorom, koja je ostala, usljed poraza Rusije u Krimskom ratu, bez njene zaštite i velikog ruskog cara.
Na skupu crnogorskih glavara i hercegovačkih narodnih prvaka, jednoglasno je prihvaćena knjaževa odluka, a samim tim i njihovo odobrenje za knjažev srećan put u Pariz. Na tom sastanku, održanom krajem februara 1857. godine, knjaz Danilo ostavlja za svog zamjenika, do svog povratka iz Francuske, svoga brata vojvodu Mirka. Zatim je, preko francuskog konzula Hekara, javio u Pariz o svojoj odluci da u martu 1857. godine, odlazi zajedno sa knjaginjom Darinkom u goste francuskom suverenu Napoleonu III”. Do Kotora su ga pratili “glavari crnogorski i hercegovački narodni prvaci”.
U vezi nenajavljene posjete knjaza Danila Francuskoj, francuska štampa je objavila: “Put je knjažev u Pariz bio preko volje francuske vlade. Zato je izazvao izvjesno uzbuđenje u diplomatskim krugovima. To se uzbuđenje pojačalo, kada knjaz Danilo nije htio da učini prvo posjetu turskom poslaniku”.
Knjaza Danila u Parizu nijesu dočekali javno, s velikim počastima, ali mu se unutra, u carskom dvorcu, odaju sve počasti, koje pripadaju nezavisnom vladaru. On bude dočekan i ugošćen “najsjajnije i najsrdačnije”. U Parizu je, kao gost Napoleonov, ostao “punih 10 dana”.
I knjaz Danilo i knjaginja Darinka dobili su bogate darove. Napoleon dariva knjaginji Darinki skupocjene brazlete, a knjazu Danilu plaća sve troškove oko putovanja, dariva mu svoju i svoje žene slike i naređuje da se o trošku francuske vlade školuju u Francuskoj tri crnogorska mladića. Uz to je Napoleon knjazu Danilu obećao punu svoju zaštitu i pokroviteljstvo moćne francuske carevine maloj “ali sad već slobodnoj i nezavisnoj knjaževini Crnoj Gori”. Toj važnoj odluci moćnog u to doba Napoleona III protivile su se Austrija i Turska, ali to njihovo protivljenje nije imalo nikakva uticaja.

Dolazio je na Cetinje po mraku, odlazio pred zoru

Pored sjajnog dočeka u dvorcu francuskog cara, bogatih darova, koje su knjaz i knjaginja dobili, i pored zaštite i pokroviteljstva, Napoleon III obeća knjazu Danilu, kao prvi znak svog pokroviteljstva i zaštite, razgraničenje Crne Gore prema “Turskoj carevini sa strane Hercegovine i Novopazarske oblasti, a uz to još kao sastavne djelove Crne Gore: Grahovo, Banjane, Rudine, Župu Nikšićku, Pivu, Drobnjak, Goliju i Dugu do blizu samog Nikšićkog polja”.
Na što skorije izvršenje svoga obećanja, Napoleon III obeća, na rastanku, knjazu Danilu, da će se u najskorije vrijeme organizovati i sastati međunarodna komisija, koja će imati za zadatak da što tačnije “izvede ograničenje i postavi granice između Turske države i Crne Gore, kao sasvim slobodne i nezavisne balkanske države”.
Tom je prilikom između Napoleona III i knjaza Danila ostvareno i prijateljstvo. Napoleon III je, naime, kumovao pri krštenju Danilovoj ćerki Olgi. Sem toga, knjaz Danilo je, poslije Orsinijevog atentata na Napoleona III, ponudio francuskom suverenu jedan odred od 25 najboljih crnogorskih gardista, za njegovu tjelesnu stražu.
Orsini Feliče (1819-1858) bio je italijanski revolucionar. Završio je Pravni fakultet u Bolonji i postao jedan od najaktivnijih članova pokreta “Mlada Italija”. Zbog osnivanja organizacije “Italijanska zavjera sinova smrti”, bio je u tamnici od 1843. do 1846. godine. Objavio je manifest “Italijanskoj omladini” 1848. godine. Borio se u Macinijevim redovima u Veneciji i Rimu 1848. godine. Po Macinijevim direktivama pokušao je, 1854. godine u Lombardiji da pobuni italijanske i mađarske vojnike u austrijskoj vojsci. Poslije neuspjeha, iz tamnice u Mantovi bježi u London, gdje izdaje djela: Austrijske tamnice, Uspomene i avanture i Političke uspomene, o svom revolucionarnom radu.
Pokušao je, 14. januara 1858. godine atentat na Napoleona III, poslije čega je uhvaćen i pogubljen iste godine.
Poslije sjajnoga i u punoj mjeri veoma srdačnog dočeka, darova, obećanja i intimnog prijateljstva, knjaz Danilo se vraća iz Pariza neobično zadovoljan.
Po dolasku na Cetinje, knjaz Danilo odmah saziva skupštinu svojih najuglednijih glavara iz Crne Gore i narodne prvake iz Hercegovine, koje detaljno izvještava o svome dočeku i boravku u Parizu, u gostima kod francuskog cara, a sad već i moćnog zaštitnika i pokrovitelja Crne Gore. Knjaz je prisutne upoznao i sa Napoleonovim obećanjima, a zatim se odmah dao na stvaranje novog programa za oslobođenje Hercegovine od Turaka. Time se proširuje i dopunjava raniji program, određuje se i utvrđuje raniji djelokrug svakog pojedinog glavara, koji je i ranije bio uzet u tu svrhu.
I crnogorski glavari, i hercegovački narodni prvaci, su sa velikim zadovoljstvom primili k znanju knjaževo saopštenje. Svi su rado pristali da najpredanije pristupe izvršenju svaki svog određenog zadatka. Između ostalog, Luka Vukalović se već bio odmetnuo i stupio u borbu s Turcima oko Zubaca i oko Trebinja.
Gavrilo Popov Kujačić bio je jedan od onih koji je napredanije radio na izvršavanju postavljenog zadatka, u međuvremenu dok je knjaz Danilo boravio u Parizu. Čim je čuo da se knjaz Danilo vratio iz Francuske, Gavrilo je pohitao na Cetinje i podrobno mu izložio što je sve za to vrijeme radio i uradio. Knjaz Danilo je bio veoma zadovoljan Gavrilovim izlaganjem i ostavio mu sasvim odriješene ruke da i dalje radi kako je dotle radio.
Gavrilo je bio vješt, neuhvatljiv i oprezan obavještajac, koji je sve unaprijed znao proučiti i procijeniti, kako ne bi pao u zamku. Tako, prilikom dolaska kod knjaza na Cetinje, Gavrilo nikad po danu nije u grad ušao. Uvijek je čekao u Bajicama dok se smrkne, pa je tek noću, pod zaštitom mraka, dolazio u dvor, kod knjaza Danila. To je radio iz predostrožnosti, da ga ne bi turski ili austrijski špijuni primijetili i turskom, ali i austrijskom poslanstvu prokazali, čime bi bio onemogućen njegov dalji obavještajni rad. Po čitavu noć bi kod knjaza Danila ostajao, a Cetinje je redovno, prije zore, napuštao.
Po povratku sa Cetinja, Gavrilo se zadržao na Grahovu jedan dan, kod vojvode Anta Dakovića i kapetana Paja Jezdova Kovačevića, kojima je prenio knjaževo uputstvo za dalji rad. Tu su njih trojica utvrdili neku vrstu svoga internog programa, svog daljeg rada. Tu je bilo posebno riječi oko toga kako treba da se ponašaju prema turskim vlastima, u koliko bi sa njima dolazili u dodir.
I pored najvećeg opreza, u to doba Turci iz Korjenića posumnjaju u Gavrila i njegov rad pa ga optuže kod “trebinjskog paše Amze–bega Resulbegovića, kako on snuje protivu Turaka i turskih vlasti nekakve zavjere, kako krijući često ide na Cetinje, kod crnogorskog knjaza Danila, kako ga knjaz šalje s parama da buni i diže hrišćane kroz Hercegovinu protivu Turaka i protivu sultanove vlasti, kako pomaže Luku Lakova Vukalovića, koji se odmetnuo od sultana i mnogo koješta drugo”.
Korjenićki Turci su zaista bili u pravu, i pored toga što za svoje optužbe nijesu imali konkretnih dokaza. Amza-beg je u Gavrila imao neograničeno povjerenje, pa je povjerovao da je to kleveta i zavist korjenićkih Turaka, što Gavrilo, kao hrišćanin, kod njega uživa mnogo i mnogo više povjerenja nego i jedan čak od najuglednijih muslimana, ne samo u Korjenićima nego, s malim izuzetkom, u cijeloj Hercegovini. Ali, i pored svega toga, Amza–bega poče nagrizati crv sumnje, pa Gavrilu uputi pismo u kome ga poziva da odmah dođe kod njega u Trebinje, jer ima sa njim da razgovara o važnim pitanjima.
Nekoliko dana po povratku sa Cetinja, Gavrilo dobije pismo od Amza–bega. Kad vidje što u njemu piše, Gavrilo se odmah odazva pozivu i pođe u Trebinje na razgovor. Amza–beg tom prilikom Gavrila, mimo običaja, dočeka hladno i dosta osorno, ali se Gavrilo nije dao zbuniti, već ga mirno sasluša. Amza–beg mu odmah stane prebacivati kako je to moguće da on, Gavrilo, njegov pobratim, “koji uživa toliko povjerenje među Turcima, kod paša i sviju begova u Hercegovini, nije vjeran i odan Sultanu, svome svijetlom gospodaru, nego ide i šuruje nešto s nekakvim crnogorskim knjazom, traži od njega nešto bolje, nego što mu je Sultan darivao”.
Gavrilo se, kao bajagi, začudi i iznenadi begovim riječima i, kao duboko uvrijeđen lažima i klevetama “nevaljalih ljudi”, i još više time kako je paša, koji njega dobro poznaje, bolje nego iko drugi, i sve zna što on radi, mogao vjerovati”. Tu je Gavrilo veoma vješto i diplomatski vrlo uspješno odbio od sebe sve klevete i pašu ubijedio da je on, “i ako se krstom krsti, vjerniji sultanu, nego mnoge paše i begovi.

Kako namamiti Turke na Grahovo s vojskom

Amza–paša, kako ga Gavrilo u više slučajeva oslovljava, vrlo pažljivo sasluša Gavrilovo izlaganje, koje nije bilo nikakvo pravdanje, već najoštriji napad. Sve mu je povjerovao i stao sa njim razgovarati kao što je obično uvijek bilo. U razgovoru se Amza–beg naročito dotakao slučaja Luke Vukalovića i njegova odmetanja. Pri tom je Amzi–paša upitao Gavrila da li bi on mogao nekako smaći Luku, ili ga živa uhvatiti i njemu u Trebinje predati. Mudri Gavrilo ni ovoga puta nije htio upasti u zamku, pa Amza–paši diplomatski odgovori i obeća da će poraditi da učini po volji svijetlom Sultanu i paši, pri čemu dodade da bi, po njegovom mišljenju, bilo mnogo bolje kad bi on uspio da privoli Luku da prestane već s hajdukovanjem i da se ponovo vrati pod Sultanov skut. Pošto se to Gavrilovo mišljenje mnogo dopadne paši, on, sasvim zadovoljan, reče: “Ja bih se, turske mi vjere, od svega srca radovao kad bi Luka, moj i tvoj pobratim, odustao od daljeg ajdukovanja”. Zatim Amza–paša nastavi: “Reci mu po nekome, da mu ja poručujem, da mu dajem tvrdu vjeru božju, da mu ni dlaka s glave neće faliti. On zna, da moja kuća, niko u mome tragu nikad nije bio vjeroloman. Ja mu jemčim i kunem se svojom i svoje kuće časti, neka se vrati, životu mu ništa neće biti, dok je mene i mojih sto pušaka Resulbegovića. Grehota je, da sedep njega pati raja ni kriva ni dužna. Hajde, dragi Gavrilo, poradi, kako umiješ, da se Luka vrati. Šteta je, da onakav čovjek, kakav je on, uzalud pogine”.
Gavrilo se rastane s pašom u punom prijateljstvu i sporazumu. Na rastanku mu Gavrilo reče da on mora često da putuje u Banjane, Kosijerevo i Grahovo, da ugovara s tamošnjim ljudima i glavarima, da ih savjetuje da je kud i kamo za raju bolje da ostane i dalje pod sultanovom zaštitom, nego da je pod siromašnom Crnom Gorom, koja nema hljeba.
Sve mu to paša odobri i preporuči da ne žali truda, da stvar uredi kako valja, pa će ga svijetli Sultan po zasluzi dobro nagraditi.
Iz Trebinja, preko Grahova, Gavrilo ponovo pođe na Cetinje da izvijesti knjaza Danila o stanju u Trebinju i čitavoj Hercegovini. Kad stiže na Cetinje, Gavrilo nađe na okupu najviđenije crnogorske glavare i nekoliko istaknutijih hercegovačkih prvaka, kojima knjaz saopšti da se organizuje međunarodna komisija za razgraničenje. Tim povodom bili su na Cetinju vojvoda Anto Daković, vojvoda Jovan Baćović, pop Bogdan Zimonjić, Luka Vukalović, iguman Todosije Mišković i Gavrilo Popov Kujačić.
Na tom skupu se govorilo i raspravljalo šta ima i šta treba da se radi najhitnije u vezi s tom međunarodnom komisijom, koja će doći i koja ima da ograniči Crnu Goru “kao nezavisnu od turske države knjaževinu”. Između ostalog, Gavrilo Kujačić predloži da bi bilo dobro da se nekako izmami malo turske vojske na Grahovo i da se tu potuče još prije nego što bi se ta komisija spremila i na put krenula. I knjaz Danilo, i svi prisutni glavari, koji su se našli na tom skupu, jednoglasno prihvatiše Gavrilov predlog i usvojiše njegovo mišljenje. Tom prilikom knjaz Danilo Gavrilu stavi u zadatak da on oko toga radi, sa turskim glavarima i begovima u Trebinju i Mostaru.
Sa tog skupa Gavrilo odmah pođe u Trebinje kod Amza–paše, kao da je imao nešto osobito važno da mu kaže. Kod njega se zadržavao nekoliko dana “i svaki dan je s pašom dolazio u razgovor, izlažući mu nadugo i naširoko bijedno stanje u kome se nalazi Crna Gora i njen knjaz. Amza–paša se naročito interesovao za držanje Grahova i Grahovljana. Gavrilo mu je, između ostalog, rekao i to da Grahovo teške muke muči od crnogorskih hajduka, koji ih dan i noć pljačkaju i ubijaju, i da usljed toga svi bez razlike žele da ih svijetli Sultan primi pod svoj skut”.
Amzi–begu se dopadne Gavrilova priča i izrazi iskrenu želju da ih Sultan oslobodi od toga strašnog zla. Gavrilo je iza toga često potajno odlazio u Kosijerevo, Dobrićevo i u Bileću, gdje se sastajao sa tamošnjim narodnim prvacima i s njima kovao planove, kako će se što više uznemiravati Turci u Hercegovini, ubijati ugledniji age i begovi, a naročito ozloglašeni zlikovci i nasilnici. Gavrilo je zatim redovno obavještavao ruskog i francuskog konzula u Dubrovniku o turskim zločinima u Hercegovini, o njemu je pismeno obavještavao i knjaza Danila na Cetinju.
U jednom pismu iz 1858. godine, Gavrilo knjazu Danilu piše: “I pri tome ja, tvoj Gavrilo Popov od Klobuka, dajem ti pred vašu osijanu svjetlost na pročitanije, kako pođoh (h) u Kosijrevo, pa iz Kosijereva preko vode u manastir (Dobrićevo), te pokupik mure (pečate) po manastirima i proviđak žestoke zulume po narodu ercegovačkom, što se čini od jaramaza. Pa ja, gospodaru, učinik žestoko pismo i ljutu daviju, koju ti ispisat ne mogu, na armirala vrancuskog poslak u Dubrovnik”.
U drugom pismu Gavrilo knjazu Danilu piše: “Boga mi nijesam još svojoj kući dolazio, no sve piši zulume i tvrdi braću Srbe, od kako sam od tebe pošao nego samo jednom”.
Na ponovno navaljivanje, preko Banjuš–bega, da Gavrilo nekako nađe, načina da smakne Luku Vukalovića, Gavrilo i ovoga puta nađe diplomatski odgovor: “Beže, nikakve koristi nema da ja smaknem Luku Lakova. Nasuprot, to bi bila velika šteta, bilo bi mnogo gore, jer treba da vi znate i da dobro zapamtite da bi se smaknućem Luke Lakova pobunila raja i, što je još mnogo gore i opasnije, mjesto jednoga pojavilo bi se na stotine još žešćih Luka, čemu se nikakva dževapa ne bi moglo dati… Ja sam već i sa Čestitim Amza–pašom razgovarao u Trebinju i rekao mu da ću prvo vidjeti u narodu kako bi se Lukino smaknuće odazvalo. Nego vi dajte izvidite, ne treba mnogo, nešto malo vojske, zauzmite Grahovo, obnovite čuvenu kulu na grahovskom Umcu, koju je bio podigao crnogorski vladika Rade, pa je docnije sam obalio po dogovoru s Ali-pašom Rizvanbegovićem. To je, čestiti bimbašo, ono što Grahovljani žele, jer im je već dodijao crnogorski zulum. Vojvoda Anto kuka i kumi, Boga ne štedi, da ja molim čestitoga pašu za to, jer on ne smije sam da dođe, da mu lično sve kaže i da ga kumi i bogoradi za što bržu pomoć, za što brže oslobođanje Grahova od crnogorskih zuluma”.
Gavrilo, tom prilikom, za vojvodu Anta posebno ističe: “On ne smije u Trebinje, jer se boji turske prijevare, osobito od Korjenića. I ja sam se baš usljed toga spremao, da baš ovih dana sađem u Trebinje i naustice sve kažem čestitom Amza-paši i da ga i sam od svoje strane molim i kumim, da što prije izbavi nesrećno Grahovo od crnogorskih razbojnika i zulumćara, koji im ne daju oka otvoriti… Bože dragi, što prije malo vojske, pa će onda sve bolje i sve lakše biti. Reci, beže, još i ovo čestitom paši, da se i ja, a i svi ostali mnogo čudimo što se toliko bojite od Crnogoraca, kad nemaju ni ručak da osole a kamo li da ratuju i da se biju sa silnim Sultanom, pred kojim cijeli svijet drhti, od koga strepe svih sedam kaurskih kraljeva”.

Savremenici pisali da nisu vidjeli rječitijeg čovjeka

Bimbaša Banjuš-beg bio je oduševljen Gavrilovim izlaganjem, o čemu je detaljno obavijestio Amzi-bega. Nakon toga Amza-beg upita Gavrila, u prisustvu nekoliko viših oficira i najuglednijih trebinjskih, mostarskih i bilećkih begova za istu stvar, radi koje je šiljao u Klobuk svog oficira Banjuš-bega. Gavrilo, bez okolišenja, i bez trunke straha, odvažno i ubjedljivo ponovi sve ono što je već bio rekao Banjuš-begu u Klobuku.
Svi prisutni Turci sa oduševljenjem prihvatiše Gavrilovu ubjedljivu, unaprijed sročenu priču. Paša, jako zadovoljan, upita Gavrila da li bi se Grahovljani protivili da Turci uđu s malo vojske u Grahovo i da na Umcu obnove razvaljenu kulu. Takvo pitanje Gavrilo jedva dočeka, pa paši skoro molećivim glasom reče da se on mnogo čudi takvom pitanju, jer se nesrećni i poarani Grahovljani ne samo ne bi protivili nego svi listom žele i ne mogu dočekati tu, toliko željenu, sultanovu vojsku, da bi ih što prije oslobodili od preteškog strašnoga zuluma, koga trpe već toliko godina od nekakvog crngorskog knjaza i od nekakvih njegovih opakih lupeških četa, tako da oni jadni nemaju mira ni dan ni noć.
Gavrilo je u svom izlaganju bio toliko ubjedljiv da su ga Turci netremice gledali, a paša ga, na kraju, upita: “Kakav je čovjek vojvoda Anto?” Gavrilo jedva dočeka ovo pitanje, pa će ironično: “Dobar junak, sa malo pameti”. Na ove Gavrilove riječi, svi prsnuše u smijeh.
Kad Gavrilo zaključi da je postigao željeni cilj, još ubjedljivije nastavi svoju već unaprijed smišljenu priču. Na drugo pašino pitanje Gavrilo odgovori da je Anto čovjek od riječi, da mu nema ravna, a zatim nastavi: “To je pravo poštenje bez i malo hile. Što ti reče, to ti je kao upis, drži slobodno kao pod vildžan…”
Na pašino pitanje: “Kako bi bilo, Gavrilo, da uzmeš nekoliko ćesa, koliko je god potrebno, pa da ih zajedno, s vojvodom Antom, i ostalim grahovskim glavarima, podijeliš grahovskoj raji, kako za najljepše nađeš?” Gavrilo nije nasio ovoj provokaciji, već mu je diplomatski i dostojanstveno odgovorio: “Aman, pašo, što to govoriš, ako Boga znaš?! Ti time vrijeđaš i mene kao raju, koji sam, što ponižavaš svoj visoki ugled i položaj. Đe je, čestiti pašo, ako Boga znaš, raja raju darivala. Ostavi se, čestiti i dobri pašo, takvoga razgovora. Nego, ako Bog da, kad ti dođeš s carskom vojskom u Grahovo, pa se oko tebe i carskih većila okupi grahovska raja sa svojim glavarima, vi ćete iz carskih ruka darivati, koga hoćete i kako za pravo nađete. Bog vam je dao dosta i blaga i mudrosti, da svakome pravo učinite. A i samoj će raji biti mnogo i mnogo milije i slađe da primi iz vaših ruka marijaš nego iz mojih ćesu dukata. Ko sam ja, čestiti pašo?
A ko je vojvoda Anto i drugi? Raja kao i ostala raja, fukara moćnog cara sviju careva, presvijetloga Sultana. Nego, čestiti pašo, ako zbilja želiš dobro nesrećnim Grahovljanima, onda se smiluj, postaraj se, zamoli i zakumi svijetloga cara, da dozvoli, da što prije izvedete malo vojske, ne treba mnogo, da se ne bi raja uplašila, da zauzmete Grahovo i da prigrlite jadnu vašu raju, jer se bojati od Moskova i od francuskoga cara, kako se nešto zucka ima neko vrijeme, da ga ne poklone Crnoj Gori, pa bi, čestiti pašo, onda išlo mnogo i mnogo teže… Svak se mnogo čudi i u nekome čudu pita, što Grahovo već ne zauzmete, kad je ono vaše, carska zemlja…” Gavrilo, u svom dugom i dobro sročenom izlaganju, zaključi: “Ja, Boga mi i moga mi krsta časnoga, veliku muku mučim i jad me teškome jadu predaje moleći se pomoći i od Grahova do Banjana, od vojvode Anta Dakovića, do vojvode Jovana Baćovića, igumana Todosija Kosijerevskoga i ostalih banjskih i grahovskih glavara. Ne prestajem im govoriti da im nema života, ako ih Sultan ne uzme pod svoj skut, da spremaju raju za doček kad, ako Bog da, dođete, da vas srete i da vam kao svojim srećnim novim gospodarima ukaže svoje visoko poštovanje, da vam se pokloni i skute poljubi”.
Ovo Gavrilovo zapomaganje i kojevitezovanje se paši mnogo dopalo, pa mu, u oduševljenju, obeća da će odmah pisati Sultanu i moliti ga da pošalje što prije vojsku, da zauzme Grahovo i da već jednom izbavi raju od crnogorskih zuluma. Tom prilikom paša Gavrilu darova sablju i obeća mu da će mu docnije svijetli car darivati mnogo više i mnogo boljih darova.
Predajući Gavrilu sablju, paša mu, u neskrivenom oduševljenju, reče: “E, da se oćeš poturčiti, moj pobratime Gavrilo, pašaluk ti nikako ne bi falio”. I na ove pašine laskave riječi, Gavrilo nađe mudar odgovor: “Fala, čestiti pašo, mislim da si se imao kad uvjeriti, da sam ja, i ako se krstom krstim, dovoljno vjeran svome uzvišenom gospodaru, da sam to već u toku više godina svojim radom dokazao. Vjera i Bog, i moga mi krsta časnoga, vjerniji sam mu nego mnogi paše i veziri! O tome mi, čestiti pašo, nemoj govoriti. Pusti me da ja radim kao i do sada, a kunem ti se Bogom, hoću dok sam živ, pa ja mislim dosta uspjeha ćemo dočekati lijepoga”.
Čim se Gavrilo od paše vrati svojoj kući, odmah se sastao sa vojvodom Antom Dakovićem na Dolovima, u kući Đola Mijatova Vujačića. Tu mu je potanko ispričao sve što je s Amza-pašom razgovarao i što je on za njega paši rekao. Na kraju mu preporuči i kaza što će i kako govoriti, ako ga paša bude slučajno pitao. Zatim je Gavrilo istoga dana došao u manastir Kosijerevo na dogovor s glavarima, koje je upoznao u vezi s razgovorom sa Amza-pašom.
Narednoga dana Gavrilo je, zajedno sa bratom Todorom, pošao na Cetinje, kako bi blagovremeno o svemu upoznao knjaza Danila. Svanulo im je u Cucama, u selu Zovini, kod kuće kapetana cuckog Miloša Androva Krivokapića. Istog dana, u zalazak sunca, stigli su u Bajice, kod kuće vojvode Marka Dragova Martinovića. Odatle je Gavrilo, pošto se dobro smrklo, pošao kod knjaza Danila, kod koga se zadržao kao i obično, kad god je dolazio, do ispred zore, kako bi još za noći mogao izaći iz Cetinja.
Taj razgovor između knjaza Danila i Gavrila oduševio je serdara Rada Plamenca, ondašnjeg tjelohranitelja knjaza Danila, koji je u svojim Memoarima zapisao: “Nikad u svome životu nijesam čuo čovjeka da ljepše i rječitije govori i izlaže ono, o čemu govori, da čistije i određenije priča o raznim stvarima i pitanjima, da tako lijepo i tako potanko iznosi knjazu sve, što je radio i što još ima da radi s Turcima, kako bi ih nekako izmamio i nagovorio, da s nevelikom vojskom udare na Grahovo, gdje bi ih Crnogorci razbili i potukli. Ja sam s velikom pažnjom i zadovoljstvom slušao toga čovjeka, jer mu je, pored divnog govora, iz svake riječi blistao iskreno domoljublje, ljubav prema srpskom narodu i vatrena želja da se što prije oslobodi od turskog ropstva.

Danonoćno od Cetinja do Grahova i Trebinja

Svaki put, kad je Gavrilo Popov dolazio kod knjaza Danila, niko s njima dvojicom nije bio u knjaževoj odaji. Njih su dvojica sjedjeli cijelu noć do ispred zore i razgovarali najviše o tome kako da se već jednom oslobode Grahovo, Banjani i Rudine. Naročito se čuo oštri i zvonki glas Gavrilov. Knjaz Danilo je manje govorio. Slušao je veoma pažljivo svaku njegovu riječ, postavljajući mu od vremena do vremena po neko pitanje, na koje je Gavrilo odgovarao, kao da se za to već unaprijed spremio. Samo je po neki put knjaz Danilo ponešto bilježio na artiji, koja je ležala pred njim na stolu. Ja sam im svaki put u toku noći po nekoliko puta pekao kafu, jer su obojica bili, kako mi se činilo, veliki ljubitelji kafe. Po neki put je kod njih dolazila knjaginja Darinka, ali se nije dugo zadržavala, progovorila bi samo nekoliko riječi francuski i odmah bi izašla uvijek raspoložena i nasmijana”.
Po povratku s Cetinja, Gavrilo se ponovo sastao s vojvodom Antom, kazao mu što je s knjazom razgovarao i kakva je uputstva za dalji rad od njega dobijao. Nekoliko dana kasnije Gavrilo je pošao u Trebinje, da bajagi referiše paši o tome što je utanačio s vojvodom Antom i s ostalim grahovskim glavarima, za doček carske vojske, kada dođe da oslobodi Grahovo od crnogoroskih zuluma.
Ovoga puta, po svoj prilici, i Amza-paša je posumnjao u tačnost Gavrilovih tolikih obećanja, posebno što se tiče Grahova i Grahovljana, a posebno vojvode Anta i drugih grahovskih glavara.
Amza-paša ponovo pošalje svoga oficira bimbašu Banjuš-bega u Klobuk, da se u Gavrilovoj kući sastane i razgovara s vojvodom Antom. Vojvoda tom prilikom izloži potanko sve ono i onako kako je Gavrilo već govorio Amzi-paši u Trebinju. Bimbaša se vrati veoma zadovoljan u Trebinje i prenese paši sve što je vojvoda Anto govorio i pod zakletvom, sasvim odlučno, obećao.
Neko vrijeme iza toga Jahja-paša piše vojvodi Antu dosta dugačko i veoma interesantno pismo. U pismu, između ostalog, piše: “Anto, razumio sam ovđe dobro, a i prije, da si rad caru podložan biti i hismet učiniti, a nije lasno vjerovati, jer mnogo ljudi lijepo govore jezikom, a srce mu kaljavo. Ja sam se uvjerava dosta dobro u te(be) i eto ti šaljem knjigu Mustafinu i moga terdžumana Halikapu u Gavrovu kuću. Razgovori se š njim, pa kako vidiš, da je najbolje, kaži njima i otpiši i meni, pa ako ustreba, onako ćemo uraditi i riječ neka ne mora biti druga”.
Iz citiranog pisma se vidi da je i Jahja-paša u jednom trenutku posumnjao i u vojvodu Anta i u Gavrila.
U to vrijeme je već i Austrija uticala na Tursku da zauzme Grahovo, prije nego što bi došla međunarodna komisija za razgraničenje. Gavrilo je o tome već unaprijed znao. Po povratku sa Cetinja, Gavrilo nađe kod kuće pismo od Amza-paše, u kome ga paša hitno poziva u Trebinje, naglašavajući mu: “U čemu se nađeš!” Gavrilo je otprilike već znao o čemu se radi, pa, da bi što bolje zametnuo trag svome obavještajnom radu, on sam napiše pismo paši od strane vojvode Anta Dakovića, kapetana Paja Jezdovića Kovačevića i drugih glavara, koji mu bajagi pišu i kume ga da što prije pohitaju s ne mnogo vojske, da zauzmu Grahovo i da ih izbave od crnogorskih razbojnika. Oni se, uz to, mnogo izvinjavaju paši, što nijesu mogli doći da mu sve “naustice sami kažu i poljube ruku i papuč”. Posebno naglašavaju da su se bojali turske prevare, “pa su zato i ovlastili i zamolili Gavrila Popova Kujačića, da mu on, mjesto njih, kaže svu njihovu preveliku nevolju”.
Kad Gavrilo dođe kod paše, ovaj ga odmah upita da li su zbilja Grahovljani već spremni da dočekaju tursku vojsku, koja je već krenula iz Stambola i iz Anadolije. Uvijek oprezni, duboko promišljeni i lukavi Gavrilo, jedva dočeka ovakvo pitanje, pa paši još ubjedljivije potvrdno odgovori. Reče paši da su Grahovljani spremni, da je sve gotovo u svako doba i da ih najradosnije čekaju, a što glavari, s vojvodom Antom na čelu, nijesu došli da mu lično sve kažu da mu se izažale, boje se od turskih Korjenića, da ih ne napadnu i ne poubijaju. Zato su mu oni poslali pismo, da paša iz njega vidi šta bi oni htjeli i što žele”.
Paša uzme pismo i pažljivo ga pročita. Bilo mu je milo, ali ipak reče da bi mu mnogo milije bilo da je vojvoda Anto sam lično došao, s ostalim grahovskim glavarima.
Kad Gavrilo zaključi da je ubijedio pašu u njegovu bezrezervnu vjernost i odanost, još ubjedljivije nastavi priču. Paša mu tom prilikom reče da što prije hita da, zajedno s vojvodom Antom, pripremi grahovsku raju za doček turske vojske, koja je već krenula sa dvije paše iz Stambola i iz Anadolije, i da spremi, po mogućnosti, što više zahire (hrane), koju će car platiti mnogo bolje nego što bi sama raja zatražila.
Pri rastanku, paša Gavrilu reče da će ga odmah pozvati, čim vojska stigne u Trebinje, jer će biti potrebno da im on pokaže put kojim će vojska najlakše i najbezbjednije izbiti na Grahovo. Zatim paša Gavrilu posebno skrenu pažnju da se nikako “ovih dana ne zameće od kuće”.
Gavrilo, očigledno zadovoljan uspjehom, koji je postigao oko izvođenja turske vojske na Grahovo, knjazu Danilu hitno uputi pismo u kome, između ostalog, piše: “Igrah dugu zimu u Trebinju oko sedam osam paša i bimbaša za izmamit Turke na Grahovo sve sa znanjem vojvode Anta. U dugo je i mnogo pisati. Anto će ti najčistije, ako Bog da, kad ti dođe, iskazati”.
U međuvremenu vojvoda Anto, nesrećnim slučajem, padne s konja i slomi nogu, pa je prenesen na Dragalj, u Krivošijama, na liječenje kod nekog narodnog vidara. Odatle vojvoda Anto, prema uputstvu i dogovoru s Gavrilom, napiše pismo Amzi-paši u Trebinju, u kome mu se izvinjava što nije mogao doći, da mu lično “naustice kaže sve tačno ono isto, što mu je već po Gavrilu Popovu toliko puta poručivao, a to je, da i on i svi listom Grahovljani, od svega srca žele i željno očekuju dolazak careve vojske i da je već sve gotovo i spremno za njen doček”. Zatim nastavlja da “još za neko vrijeme ne može nikako doći, jer je pao s konja i slomio nogu, a čim mogne, odmah će doći s ostalim grahovskim glavarima”.
Po povratku iz Trebinja Gavrilo svrati u Dragalj da vidi bolesnog vojvodu Antu, a po dolasku svojoj kući, nađe pismo od Amza-paše, uz koje mu šalje vojvodino pismo, s tim da vidi je li to zbilja tačno, ili se radi o nekoj prevari. Pošto Gavrilo pročita oba pisma, odmah knjazu Danilu napisa pismo, u kome ga obavještava kako je vojvoda Anto pao s konja i slomio nogu, pa onako slomljen piše Amzi-paši. Zatim Gavrilo obavještava knjaza Danila o tome kako paša ne vjeruje vojvodi, pa mu šalje vojvodino pismo i pita ga da li je istina što vojvoda piše.

Ubijedio pašu da su mu Hercegovci vjerni i odani

Gavrilo u pismu knjazu Danilu i ovo kaže: “A za Boga, gospodare, jadan vojvoda, kako piše slomljen paši, da se ne boji od Crnogoraca i da slijedi rat, pa mi paša piše i šalje onu knjigu vojvodinu, je li istinita knjiga o slobodi, što vojvoda piše. I meni govori kako sam mu dodao i za vojvodu kazivao da će stvoriti, što govori; a i ja mu otpisujem, Bože živi, i zaklinjem se da je istina što vojvoda piše, no slobodno pašo, i počini s vojskom. Vojvodu je noga zaboljela, ili je malo uganuo. Nekoliko dana, pa će i on doći”.
Gavrilo je odmah odgovorio Amza-paši i uputio mu vojvodino pismo po naročitom poslaniku. Zatim, nekoliko dana kasnije, Gavrilo odlazi u Trebinje i paši podnosi opširan izvještaj o svome putu u Banjane i Grahovo i o razgovoru i dogovoru s grahovskim i banjskim glavarima i velikom njihovom raspoloženju prema davno željenom i očekivanom dolasku Sultanove vojske, koja je eto sa srećom krenula da izbavi carsku raju od Crnogoraca.
Ovaj neumorni, neuhvatljivi i lucidni obavještajac pašu je tom prilikom do te mjere ubijedio da su Grahovljani i Banjani čvrsto riješili da ubuduće uživaju pod zaštitom i skutom čestitoga Sultana.
U želji da bude što ubjedljiviji u svojoj delikatnoj ulozi, Gavrilo je nastojao da uvjeri pašu kako se ni sam knjaz Danilo, ni Crnogorci neće i ne mogu tome protiviti iz mnogobrojnih razloga, pa zaključuje: “Velika je, čestiti pašo, glad pritisla Crnu Goru. Oni jadnici nemaju zašto kupiti ni jednog ciglog fišeka. Austrija im ne daje nikakve pomoći, osobito od ono doba kako se pronio glas da će da Crnoj Gori dadu Rusija i Francuska Grahovo, Banjane i Župu Nikšićku. A što je najgore, protivu knjaza Danila ustali su njegovi najbliži rođaci, a s njima gotovo i svi ostali Crnogorci. Tako on nimalo nije siguran ni u samoj svojoj kući. Šta više svaki čas mu prijeti opasnost da ga svrgnu s prestola i da mu drugi otme vlast iz ruku. Čak mu je i sam život u opasnosti. Sve to, čestiti pašo, primorava knjaza da se što prije pomiri sa Turskom i da dođe do određenih granica i samostalnosti njegova Država. Čak se pronose glasovi da najozbiljnije radi na tome da traži pomoć i zaštitu od čestitoga Sultana, kako bi se održao, pa makar i po cijenu vazalstva, na prestolu, samo da ne bude zbačen”.
Poslije ove vješto sročene tirade, Gavrilo je do te mjere oduševio pašu, da mu je ovaj, na rastanku, darovao srebrom okovanu ledenicu, uz napomenu da sad ili nikad gleda, kako zna, da privoli vojvodu Antu i ostale Grahovljane na tursku stranu i da im svima preda pozdrav, da će ih za to Sultan učiniti čestitim.
Nakon svoga rastanka s pašom Gavrilo, poput oluje, stiže na Grahovo, da prenese grahovskim i banjskim glavarima što Turci namjeravaju i kada će s vojvodom krenuti put Crne Gore. Na tom sastanku je utvrđeno da Grahovljani, Uskoci i Drobnjaci dočekaju tursku vojsku u Riječanima, da ih napadnu i stalno uznemiravaju iz zasjeda i, kako god mogu, zaustavljaju, kako ne bi sašli u grahovsko polje prije nego što stigne crnogorska vojska, s vojvodom Mirkom i ostalim crnogorskim glavarima. Gavrilo zatim na brzinu obavijesti popa Luku Jovovića, vođu crnogorskih dobrovoljaca, reče mu da će na njega udariti Turci niz Banjane i da će komandu nad Grahovljanima, Uskocima i Drobnjacima preuzeti vojvoda Anto Daković.
Po završetku grahovskog sastanka, Gavrilo produži put za Cetinje, u namjeri da o svemu što prije obavijesti knjaza Danila. Gavrilo se ovoga puta zadržao kod knjaza Danila samo do ponoći, jer je bilo potrebno da se što prije nađe kod svoje kuće, kako ga Amza-paša ne bi tražio, pa u slučaju da ga ne nađe mogao bi posumnjati u njegovu “vjernost i odanost” presvijetlom Sultanu.
Kako je vojvoda Anto već bio slomio nogu, komandu nad vojskom u Riječanima knjaz je povjerio vojvodi Petru Vujoviću iz Ljubotinja. Knjaz je sa njim poslao, kao dobrog poznavaoca terena, popa Pera Matanovića iz Ćeklića. Istoga dana knjaz Danilo imenuje za vrhovnog zapovjednika cjelokupne crnogorske vojske svoga brata, vojvodu Mirka.
Kad je Ferik-paša, sa Livaj-Kadri-pašom, i sa oko 9 do 10 hiljada nizama (redovne vojske) stigao u Trebinje, Gavrilo Kujačić bude hitno pozvan. Po dolasku u Trebinje, kod Amza-paše, ovaj ga upita kojim bi putem turska vojska najprije i najbezbjednije stigla do Grahova. Amzi-paša pri tom nije mogao ni slutiti da će ih Gavrilo uputiti na unaprijed postavljenu zasjedu.
Gavrilo malo zastade, kao da razmišlja, a zatim paši reče da je najbolje da vojska ide preko Bileće, pa odatle preko Banjana, na selo Riječane i dalje, do Grahova. Na pašino pitanje: “Da li će se Crnogorci odupirati turskoj vojsci?“, Gavrilo smireno odgovori: “Može biti, čestiti pašo, da će koja puška i puknuti, ali tu nema vojske, nemaju se čime biti. Može se desiti da neko zalutalo zrno i pogodi carskoga vojnika“.
Na Gavrilov odgovor, Amza-paša dodade: “Neka pogine i 20, pa i 50 askera, to nije ništa. Nego sad, moj Gavrile idi, nađi se tamo oko Grahova, da i ti pomogneš, kako bi raja što ljepše dočekala carske paše i carsku vojsku. A valja da se nađeš i za Klobukom, jer dolazi bosanski vezir s bašibozukom, kao indat Ferik-pašinoj vojsci, ako bi bilo potrebno“.
Ferik-paša krene s vojskom iz Trebinja rano ujutro 25. aprila 1858. godine, preko Bileće i Banjana. U Banjanima, u selu Mirkovići, Turci prenoće i sjutradan oko 10 časova prije podne krenu za Grahovo. Na granici između Banjana i Grahova, u selu Riječani, Turke dočekaju pop Luka Jovović i Risto Manojlović, sa dobrovoljcima, i na njih iznenadno otvore vatru.
U samom početku boja pristignu im u pomoć Grahovljani i Uskoci, sa Petrom Vujovićem i popom Perom Matanovićem. Zametne se žestoki boj, koji je trajao puna tri dana: 27, 27. i 28. aprila do pred samu noć. Tako su Turci, s teškom mukom i velikim gubicima, prema Grahovu veoma sporo prodirali. Čak su bili nekoliko puta i suzbijani. Ali, konačno, nakon tri dana borbe, Turci nadjačaju Crnogorce i pred samu noć, u zalazak sunca, 28. aprila, preko Spile i Vilusa, prodru na Grahovac, pređu preko polja i ulogore po okolnim brdima, između Brda Orla i Omutića, na pogled grahovskog polja, iznad samoga izvora Grahovske rijeke.
Karakteristično je istaći da Ferik-paša s vojskom ide na Grahovac, ne posijedajući n jedno od okolnih brda, kao važne strategijske položaje. Prema tome se da zaključiti da su ga Gavrilo i vojvoda Anto uvjerili da ih Crnogorci neće napadati, “da upravo nemaju čim i da im čak ni sami Grahovljani neće dopustiti, očekujući s velikom radošću tursku vojsku“.
Pošto se ulogorio na Grahovcu, Ferik Mustafa-paša pošalje u Grahovo, vojvodu Petru Vujoviću, svoga tumača Vuka Kunjadru iz Mostara, da ga pita zašto se prikuplja tolika crnogorska vojska u tursko Grahovo i da mu uz to stavi do znanja da bi mogao dobiti bogate darove od Sultana, kad bi sam napustio Grahovo.

Ferik-paša nije shvatio da je opkoljen sa svih strana

Vojvoda Petar Vujović odgovori Ferik-paši da “po naređenju svoga gospodara čuva crnogorsku granicu i da se mnogo čudi što će tu turska vojska, kad se spor između Crne Gore i Turske može riješiti i mirnim putem. Zato bi bilo mnogo bolje da paša odmah napusti crnogorsko zemljište, pa da se zdravo i mirno vrati u svoju domovinu“.
Oholi i samouvjereni Ferik Mustafa-paša nije pridavao nikakav značaj vojvodinom odgovoru, jer je bio čvrsto ubijeđen da se Crnogorci nemaju čim boriti, pa da mu usljed toga ne smiju ni udariti.
Vojvoda Petar Vujović o tome odmah izvijesti knjaza Danila. Knjaz Danilo istoga dana pošalje u Grahovo vojsku, pod komandom vojvode Iva Rakova Radonjića i Krsta Petrovića, sa 500 Crnogoraca.
Istoga dana, 28. aprila uveče, stigne u Grahovo i vojvoda Mirko s vojskom, i te iste noći brzo rasporedi vojsku, tako da je zauzeo sva okolna brda i najvažnije položaje oko Grahovca i oko turske vojske.
Ne zna se tačan broj crnogorske vojske u grahovačkoj bici. Jedni misle da je bilo oko 4.000 do 5.000 Crnogoraca. Međutim, izgleda, da su navedene cifre i u jednom i u drugom slučaju preuveličane, u toliko prije što su u bici učestvovale samo dvije nahije: Katunska i Riječka i nekolike stotine Uskoka. Uz to, i sami savremenici i učesnici u bici tvrde da Crnogoraca u bici na Grahovcu nije bilo više od četiri hiljade. Turaka je bilo, nizama i bašibozuka (neredovne vojske) iz Bosne i Hercegovine, od 10 do 12 hiljada.
Crnogorska vojska u toku noći bila je raspoređena na sljedeći način: Omutić i Bojanje brdo zauzeo je vojvoda Petar Vukotić s Ozrinićima. S njima su još bili kapetan cucki Miloš Androv Krivokapić s Cucima, kapetan bjelički Boro Stanojev Milić s Bjelicama i kapetan Komansko-zagarački Boško Milutinov Begović sa Komanima i Zagarčanima. Uz Grahovačku rijeku, ispod Omutića i Ferik-pašina logora, položaje su zauzeli Grahovljani s kapetanom Pajom Jezdovim Kovačevićem. Do Grahovljana, prema brdu Orlu, bili su Banjani i hercegovački uskoci, s Jovanom Vasiljevim Baćovićem i Đokom Radovim Milovićem. Brdo Orao su zauzeli: Ivo Rakov Radonjić i kapetan njeguški Mašo Vrbica, s Njegušima, Marko Dragov Martinović s Bajicama i s Cetinjanima i vojvoda Đuro Matanović s Ćeklićima. Brdo Srednjak zauzeo je vojvoda Mirko, između katunske i riječke vojske. Do njega je, na desnom krilu, bio vojvoda Petar Filipov Vujović, s kapetanom Stankom Golubovim Vujovićem, s Ljubotinjanima i Dobrljanima i kapetan Milo Žutkov Knežević s Građanima. Do vojvode Petra Vujovića bio je vojvoda Savo Luketin Strugar, s kapetanom popom Đokom Pejovićem iz Ceklina. Na Babjaku, prema turskom logoru, bio je namješten crnogorski top. Na krajnjem desnom krilu crnogorske vojske, od Velike do Male vode Osječenice, zauzeo je položaj, najzgodniji za juriš, pop Đuro Kusovac, komandir knjaževe garde, sa 400 najodabranijih momaka iz cijele garde.
Čitavi posao je završen noću, između 28. i 29. aprila, u takvoj tišini da Turci nijesu ništa primijetili ni čuli. I tek ujutro, u samu zoru, 28. aprila Ferik Mustafa-paša opazi crnogorsku vojsku na Omutiću. Ona mu se nalazila u neposrednoj blizini, upravo više samog logora, na rastojanju od oko jednog kilometra vazdušne linije.
Na prvi pogled Mustafa Ferik-paša pomisli da se tu okuplja ona šačica Crnogoraca, koju je on juče razbio i rastjerao u Riječanima. Za vojvodu Mirka i ostalu crnogorsku vojsku, koja ga je opkolila sa svakoje strane, paša nije imao ni na kraj pameti. On se s te strane čak ni najmanje nije bojao od Crnogoraca. Bio je tvrdo uvjeren da oni niti mogu, niti imaju čime da napadnu tako veliku vojsku velikog Sultana, koja je izuzetno spremna i za teže sukobe.
Začuđen i iznenađen onim što je na Omutiću vidio, pozva Dedagu Čengića, komandanta bosansko-hercegovačke konjice, koja se iz Trebinja pridružila Mustafa Ferik-pašinoj vojsci i zauzela položaje između brda Babjaka i Sniježnice, kao i po okolnim brdima između Omutića i Sniježnice, ispod sela Zaslapa.
Mustafa Ferik-paša skrenu Dedaginu pažnju na vojsku na Omutiću, pa ga upita: “Ko može da bude? Da li su to ostaci od one šake Crnogoraca, koju su oni juče potukli i razbili u Riječanima“. Dedaga uzme pašin dvogled, pogleda na Omutiću vojsku, u kojoj pozna neke od crnogorskih glavara.
Zatim se obrati paši riječima: “To nijesu ostaci od onoga malog dijela crnogorske vojske, koja ih je prije dva dana dočekala, nego da je to jedan dio crnogorske vojske, koja je opkolila sa svake strane Grahovac i koja će sigurno napasti tursku vojsku sa sviju strana“.
Dedaga je tom prilikom predočio Ferik-paši svu opasnost koja im s te strane prijeti. Na Dedagine riječi Mustafa Ferik-paša je u ljutini odgovorio da se carska, tako spremna i odvažna vojska, kakva je ova njegova, ni najmanje ne boji šake crnogorskih golaća, a zatim Dedagi reče, ako ih se baš tako boji, “neka ide u svoje Gacko, pa neka se tamo sakrije buli pod feredžu“.
Mustafa Ferik-paša zatim odmah naredi da Livaj Kadri-paša, sa tri hiljade odabranih strijelaca pođe da udari na Omutić, da s njega stjera Crnogorce i da na njemu postavi topove. Kadri-paša napadne sa određenom vojskom na Crnogorce, na Omutiću. Zametne se žestoka i krvava borba. Crnogorci su se junački branili i odupirali turskoj navali. Čak su nekoliko puta i suzbijali tursku vojsku. Najposlije, brojno nadmoćnija turska vojska stane nadvlađivati, te Crnogorci stanu uzmicati. U tom teškom i po crnogorsku vojsku odlučujućem trenutku iskoči naprijed kapetan cucki, Miloš Androv Krivokapić, koji povika iz sveg glasa: “Ko je junak, ko je Crnogorac!” Stane sokoliti i koriti Crnogorce zašto uzmiču s junačkog megdana. Kad je mladi kapetan to izustio, prvi je s golijem nožem u ruci i s riječima: “Juriš, braćo; ko je Crnogorac za mnom, ko je junak… za krst časni i za srpski obraz junački!” Na taj junački poklik cuckoga kapetana Crnogorci, svi kao jedan, s isukanim noževima, jurnuše u Turke, suzbiju ih i razbiju tako, da su Turci odmah okrenuli leđa i stali bježati u pravcu pašinog glavnog logora. Crnogorci su ih gonili i sjekli do samoga logora. Crnogorci su tom prilikom posjekli nekolike stotine turskih glava i toliko otkinuli noseva. Od Crnogoraca ranjeno i poginulo je 186, među kojima i tri dobra junaka: pop Luka Jovović, komandir pogranične crnogorske dobrovoljačke straže iz Markovine, u Riječanima, kapetan bjelički Boro Stanojev Milić iz Bjelica i knjažev perjanik Risto Manojlović iz Korjenića.
Po rasporedu crnogorske vojske oko Grahovca i oko turskog logora pod Omutićem, bilo je utvrđeno u ratnom savjetu kod vojvode Mirka, da se Turci ne napadaju prije četvrtka, 1. maja, na Spasovdan. Crnogorci su željeli da se upravo na taj veliki svečani dan, dan uspomene na voznesenje Hristovo, “udari u ime Boga i Spasitelja svijeta na Turke složno, junački i sokolovski sa sviju strana”.

Naredba o povlačenju vodi u klopku bez izlaza

Međutim, vojska s Omutića – Ozrinići, Cuce i Bjelice – “pobiše se u žestokom boju s Turcima i preko dogovora i odredbe, da se ne zameće boj s Turcima, da se na njih ne napada prije Spasova dne”.
To mnogo iznenadi vojvodu Mirka, glavnog komandanta crnogorske vojske. Začudio se, kako se to moglo dogoditi da se vojska i njen komandant na Omutiću ne drže naredbe, koja je izdata i po kojoj se ne smije s Turcima zametati boj prije Spasova dne. Vojvoda Mirko, zbog toga odmah pošalje na Omutić, kod vojvode Petra Vukotića, grahovskog kapetana Paja Jezdova Kovačevića, da vidi i da upita vojvodu Petra zašto je zametao prije Spasova dne boj s Turcima. Kapetan Pajo Jezdov odmah pođe na Omutić i saopšti vojvodi Petru zašto je došao. Vojvoda Petar mu objasni da je on morao stupiti u boj s Turcima, jer su ga oni napali, s ciljem da zauzmu Omutić i da na njega postave topove, ali su se “grdni vratili, ostavivši na bojištu nekolike stotine mrtvih”. Toliko je bilo i ranjenih. Kapetan Pajo Jezdov, po povratku s Omutića, izvijesti o svemu što se na Omutiću dogodilo.
Poslije te grdne turske pogibije na Omutiću, Mustafa Ferik-paša zatraži isti dan, preko Francuza Delaria, koji je bio u pašinom štabu, kao francuski izaslanik, od vojvode Mirka primirje od pet dana, da sahrani poginule i da donese s grahovske rijeke vode, koliko mu za vojsku treba. Vojvoda Mirko odobri Turcima primirje od svega osam sati. Tako u srijedu, 30. aprila, nije bilo boja. Toga dana, ispred same noći, dođe u logor, na Srednjaku kod vojvode Mirka, Gavrilo Kujačić, u pratnji Stojana Stajova Stijačića iz Korjenića, Gavrilo je nosio pismo iz Klobuka, od Kjani-paše, travničkog vezira, Mustafa Ferik-paši, koji se nalazio na Grahovcu. Travnički vezir Kjani-paša bio je izašao sa oko 10 hiljada bosansko-hercegovačkog bašibozuka za Klobuk, kao rezerva (indat) Ferik-pašinoj vojsci, ako bi mu došlo do potrebe.
Stojan Stajov Stijačić bio je barjaktar korjenićke čete u Vukalovićevom ustanku, sa stotinašom oficirom Gavrilom Kujačićem. U hercegovačkom ustanku, 1875-1878. godine, stekao je čin serdara korjenićkog 1875. godine. Umro je u 67. godini, 1894. godine i sahranjen u selu Aranđelovu, Korjenići. Ovaj poznati hercegovački junak imao je sva crnogorska odlikovanja za hrabrost, koja je dobio od knjaza Danila i knjaza Nikole. Zato nije slučajno što je, zajedno sa Gavrilom Kujačićem, upadao u najdelikatnije i najopasnije akcije.
Gavrilo je, prije nego što je stigao tamo gdje je bio upućen, kod Ferik-paše, svratio u najvećoj tajnosti, kod vojvode Mirka, da ga obavijesti kud je pošao i zbog čega tamo ide.
Pod pritiskom međunarodne komisije, koja je, po naređenju Napoleona III organizovana za razgraničenje, Porta je bila prinuđena da naredi Mustafa Ferik-paši da se odmah vrati s vojskom s Grahovca kao spornog zemljišta. Naređenje je stiglo preko vezira Kjani-paše, koji je logorovao za Klobukom, kao rezerva i pomoć Ferik-paši.
Kjani-paša hitno uputi Portinu naredbu na Grahovac Ferik Mustafa-paši, po juzbaši Gavrilu Kujačiću, “kao najpouzdanijem svom oficiru”. Naredba se morala uručiti komandantu turske vojske na Grahovcu istog dana, kako bi se iste noći, između 30. aprila i 1. maja, sva vojska s Grahovca morala povlačiti za Klobuk. Povlačenje se imalo izvršiti u najvećoj tišini i još većoj tajnosti, kako ga ne bi opazili i omeli Crnogorci, koji su bili opkolili tursku vojsku sa sviju strana, tako da je ostao samo još jedan uski prolaz, između Babjaka i Sniježnice, u pravcu prema Klobuku i Trebinju. Gavrilo povjeri vojvodi Mirku da nosi pismo od bosanskog vezira Mustafa Ferik-paši, u kome vezir paši piše “da miče vojsku s Grahovca još u toku noći”. Tom prilikom Gavrilo zatraži od vojvode Mirka da mu nađe, ako ima u svojoj vojsci, jednoga vojnika koji zna dobro turski, kako bi zajedno s njim pošao u turski logor kod Mustafa-paše, kako bi mogao pratiti njihov razgovor, kakvu će paša Gavrilu naredbu izdati i što će veziru otpisati.
U vojsci se brzo nađe poznati junak Mirko – Mirkota Dragišin Mirković, iz Petrova Dola, iz Ćeklića, koji je više godina bio na radu, kao pečalbar, u Carigradu i Maloj Aziji, gdje je naučio vrlo dobro turski.
Gavrilo Kujačić, s Mirkom Dragišinim Mirkovićem i Stojanom Stajovim Stijačićem, pođe u turski logor kod Ferik-paše. Straže ih, kao povjerljive pismonoše, propustiše i dopratiše do pašiina šatora. Kad pročita pismo, Mustafa Ferik-paša potanko raspita Gavrila o putu, kojim bi najlakše i najbrže izveo vojsku iz Grahovca, jer mu je onaj raniji put, kojim je vojska stigla preko Banjana i Bileće, bio mnogo dugačak i nesiguran. To Gavrilo jedva dočeka, pa reče paši da nema kraćeg i sigurnijeg puta, kojim bi se što prije njegova vojska povlačila s Grahovca, od onoga koji vodi niz takozvane Razvale, između Babjaka i Sniježnice, preko sela Dolova. Gavrilo zatim nastavi da je taj put još i vrlo kratak, svega je dugačak 7 do 8 kilometara do turske granice, do grada Klobuka. A uz to je, što je najglavnije, reče Gavrilo, vojsci bez ikakve opasnosti sa strane Crnogoraca. Gavrilo zatim, još ubjedljivije nastavi: “Opasnost je po tursku vojsku tim putem u toliko manja što Crnogorci neće ni znati kuda će vojska u toku noći izaći s Grahovca”. Gavrilo je uz dodao da je najbolje da se vojska s Grahovca krene oko jednoga sata ispred zore, kako bi još za noći izašla s Grahovca i ušla u razvalske bregove, koji su veoma zgodni za čuvanje odstupnice.
A uz to se u to doba Crnogorci najmanje nadaju bilo kakvom pokretu turske vojske. Zatim Ferik Mustafa-paša pozove sebi Livaj Kadri-pašu i druge više oficire, pročita im glasno vezirovo pismo, saopšti Portinu naredbu i naredi da se odmah, što se najbrže može, sve spremi u najvećoj tišini i krene na put, a da ih Crnogorci ne opaze i ne čuju. Mustafa Ferik-paša potom napiše pismo veziru i preda ga Gavrilu, da ga najhitnije nosi Kjani-paši i da mu “naustice kaže da svakako krene rano ujutro u srijetanje njegovoj vojsci”.
Gavrilo se vrati, s Mirkom Dragišinim Mirkovićem i Stojanom Stajovim Stijačićem, od paše, oko jedan sat pred ponoć. Taj je Gavrilov povratak po vojsku Mustafa Ferik-paše bio sudbonosan i koban, dok je Crnogorcima i Crnoj Gori bio presudan da na bojnom polju steku najveću slavu, koja se uopšte može izvojevati na bojnom polju.
Po napuštanju turskog logora, Gavrilo ponovo svrati kod vojvode Mirka, ispriča mu, u prisustvu oba pratioca, kako je, prema Portinoj naredbi, Mustafa Ferik-paša izdao naredbu da se turska vojska mora još u toku noći, na jedan sat pred zoru, vratiti s Grahovca u Klobuk.

Iznenadni crnogorski juriš tjera Turke u novu zamku

I pošto mu je sve do detalja ispričao i pokazao plan i namjeru bosanskog vezira i Mustafa Ferik-paše, Gavrilo predloži vojvodi Mirku da odmah pošalje najboljih 500 gardista s Dragom Obrenovim Kovačevićem u Razvale, da tu do svanuća zauzmu položaj u zasjedama i da dočekaju vezirovu vojsku, koja će, prema naređenju Ferik-pašinom, krenuti u zoru, u susret turskoj vojsci s Grahovca.
Razvale su teško prolazni klanac, a što je, takođe, važno borba se u njima ne može čuti na Grahovcu. Gavrilo na kraju predloži da vojvoda Mirko pošalje još 1.000 do 1.300 momaka, pod komandom vojvode Petra Vujovića, kao pomoć Dragu Obrenovu.
Gavrilo je, o svom ilegalnom putovanju od bosanskog vezira, koji se nalazio iza Klobuka, do vojvode Mirka, pa do Mustafa Ferik-paše na Grahovcu i obratno, izvijestio knjaza Danila pismom sljedeće sadržine: “Ali po svemu, Mirko ti je gospodin kazivao, kako me je paša onu noć otpravljao od vezira do Ferika vezira i poslije sam razumio da u onaj sat Ferika ne stigoh, ponoći uteče, ali Mirkova pamet i sreća junačka, koji nikoga ne posluša, te me spravi paši u ordiju”.
Od vojvode Mirka Gavrilo pohita kako bi prije zore stigao iza Klobuka kod vezira Kjani-paše, da mu preda pismo od Mustafa Ferik-paše i da, ako bi još što bilo potrebno, izvede i uradi u korist crnogorske vojske. Gavrilo potom utvrdi s Dragom Obrenovim Kovačevićem da će mu on na neki način, u koliko to bude moguće, s dvije puške s Kosmaša, ili iz Klobuka, dati znak da su Turci krenuli iza Klobuka, u susret Ferik-pašinoj vojsci.
Kad se Gavrilo vratio za Klobuk i predao pismo Kjani-paši, koji ga pažljivo po drugi put pročita, a zatim Gavrila upita: “Ima li koliko vojske crnogorske?” Na to pitanje mu Gavrilo dosta odvažno, pa i drsko, odgovori: “Ima, čestiti vezire, više vatara nego što je na nebu zvijezda”. Tako drski Gavrilov odgovor do te mjere uvrijedi i razljuti bosanskog vezira, da je, kako je sam Gavrilo kasnije pričao, trgao sablju i htio da ga posiječe, dodajući: “Ovo je sve tvoje maslo, pezevenko (kopiljane), vala nećeš više”. Gavrilo nekom srećom hitro izmakne ispod vezirove sablje i pobjegne isti čas iza Klobuka u Skoča Gred i odatle u crnogorsku vojsku, kod vojvode Mirka, odakle se više nije vraćao u Klobuk, niti se sastajao s Turcima.
Drago Obrenov, a docnije i vojvoda Petar Vujović, zapadnu i ušanče se sa svojom vojskom u Razvalama. Tu se ušanče i prikriju u zasjedama, tako da ih Turci nijesu mogli vidjeti prije nego što su na njih nagazili. Crnogorci su ih dosta duboko među se pustili, da što dublje uđu u tvrdi klanac, pa su onda s obje strane, u isti mah, na njih oborili puščanu vatru. Iznenađeni, Turci su se toliko zbunili iznenadnim i neočekivanim dočekom od strane Crnogoraca, da su odmah, u paničnom strahu i potpunom neredu, okrenuli leđa i stali bježati glavom bez obzira. Crnogorci su ih tjerali i sjekli do samoga Klobuka. Hiljadu i dvije stotine crnogorskih noževa sjeklo je turske glave i kidalo noseve, puna 3 do 4 sata. Crnogorci su, u tom žestokom naletu, kako pričaju sami očevici i učesnici, posjekli nekoliko stotina turskih glava i toliko otkinuli noseva.
Đoko Andrijašević, u svojim “Kazivanjima”, u vezi sa kidanjem noseva, kaže:
“Sad ću ti ispričati zašto je knjaz Danilo izdao narerdbu da se Turcima kidaju nosevi. Uvate ti Turci jednu ženu i nagrde je. Potkuju je konjskim pločama, pa je pušte u narod. To ti se doznalo, i za to je doznao i knjaz Danilo, i onda ti on reče: “Turke ubijajte, ali im noseve kidajte!” Eto zato su im se nosevi kidali.
U četvrtak, na Spasovdan, 1. maja 1958. godine, u sami razvit zore, bila je pala magla i rominjala blaga, mirna kišica. Turci su se pokrenuli iz logora u samu zoru i krenuli da bježe u pravcu Razvala i Klobuka. U tom po njih tragičnom trenutku, Crnogorci sasvim iznenada i neočekivano jurnuše sa sviju strana: od Srednjaka, Omutića, Orla, Babjaka i od obje vode Osječenice. Crnogorci su “u ovom orlovskom naletu samo jednom puškom metali, pa se dohvatili oštrih jatagana”. Taj istorijski trenutak učesnici u bici upoređuju sa onim pucnjem, koji bi se čuo “kad bi se dobra šaka soli bacila na dobru vatru”. Više puške nije pucalo, već je samo nož radio.
Turci su i ovdje bili toliko zbunjeni i iznenađeni, da su odmah, bez i najmanjeg otpora, okrenuli leđa i stali, u najvećem neredu, glavom bez obzira, bježati u pravcu Razvala i Klobuka. Oni ne samo što nijesu davali nikakva otpora, što se nikako nijesu branili, nego su oružje, svu ratnu spremu, pa čak i samo odijelo sa sebe bacili da bi što lakše i što brže umakli pogibiji od crnogorskih noževa. U samu zoru, odmah u početku jutarnjeg juriša crnogorske vojske, pop Đuro Kusovac je sa svojom gardom, s desnog krila, u jurišu napao na tursku konjicu, pod komandom Dedage Čengića. To je bio bosansko-hercegovački bašibozuk, koji nije ni puške ispalio, nego ostavio svoje konje i svu svoju opremu i, glavom bez obzira, pobjegao niz Grahovačko brdo u pravcu Zaslapa i Korjenića. Ostalu redovnu tursku vojsku Crnogorci su tjerali, sjekli glave i kidali noseve neprestano od Grahovca, od pašina logora, niz klanac Razvale, preko sela Dolova, pa upravo do samoga bedema grada Klobuka.
Izbezumljeni nizam, u svom divljem bjekstvu, naišao je na vojsku Draga Obrenova i vojvode Petra Vujovića. Turci s Grahovca nijesu ništa znali za crnogorsku vojsku u Razvalama, koja se već bila prikupila, poslije sloma vezirove vojske i bila spremna za doček Mustafe Ferik-pašinog nizama s Grahovca. Sukob sa razvalskom crnogorskom vojskom još više zbuni Turke, koji su glavom bez obzira bježali pred Crnogorcima s Grahovca. U namjeri da se od njih spasu, Turci okrenu da bježe u lijevo, i ne sanjajući da se u tome pravcu pred njima nalaze visoke, od 150 do 200 metara i kao zid strme Mirotinske grede, koje se neprekidno pružaju od sela Zaslapa, iznad sela Nudola, do brda Kosmaša i do brda Klobuka. Te se strašne litice nikako ne vide sa sjeverne strane, od sela Zebljaka i Dolova. Čak se ni po čemu ne može naslutiti da postoji neka opasnost s te strane. Turci su te surove litice mogli vidjeti tek kad su stizali na samu njihovu ivicu, odakle se već nijesu mogli natrag vraćati. Izgubljeni i zbunjeni, u paničnom strahu, Turci se nijesu pred tom strašnom provalijom ni mogli, ni umjeli snaći, pa su, gomilama jedni za drugim, padali u Mirotinske provalije, u koje nijesu ni živi na zemlju padali. Tu ih je poginulo i polomljeno oko tri hiljade.
Ostalu tursku vojsku sa Grahovca tjerali su Crnogorci, sjekući glave i kidajući noseve, do samoga grada Klobuka.
U Grahovačkoj bici poginuo je, pored mnogo drugih viših i nižih oficira, i Livaj Kadri-paša. Mustafa Ferik-paša se spasio, i ako je bio lakše ranjen.

O pašinoj pogibiji svjedoči ulubljeni stotinaški grb

Na pitanje: Ko je pogubio Livaj Kadri-pašu? – ima više odgovora, koje ćemo ovdje hronološkim redom izložiti, da bismo, na kraju, dali što potpuniji i, po našem mišljenju, što tačniji odgovor.
U narodnoj pjesmi: Boj na Grahovcu 1858, koju je ispjevao serdar Đuko Sredanović, a koja se nalazi u zbirci: “Srpske narodne pjesme, IX”, koje je sakupio Vuk Stefanović Karadžić se kaže:
“Posječe ga stari megdandžija,
A od Cuca vojvoda Ilija”. (str. 144)
Po ovoj verziji Livaj Kadri-pašu posjekao je vojvoda Ilija Đukanov Zvicer.
Veliki vojvoda Mirko Petrović, u svom izvještaju od 28. maja 1858. godine, navodi da je Livaj Kadri-pašu posjekao Ilija Đukanov Zvicer, vojvoda crnogorski, iz plemena Cuca.
U Srpskim narodnim pjesmama, IX, od Vuka St. Karadžića, objavljenim u Beogradu 1893, na 247. strani piše da je Livaj Kadri-pašu posjekao Stanko-Staniša Koprivica. Nićifor Dučić tvrdi da je Livaj Kadri-pašu posjekao Stanko – Staniša Koprivica.
Vojvoda Anto Daković, u svojim Memoarima, na 112. strani, navodi da je Livaj Kadri-pašu posjekao Spasoje Mićov Vučetić.
Prema “Kazivanjima” Đoka Andrijaševića (“Pobjeda”, 28. aprila 1976. godine), Livaj Kadri-pašu je posjekao Spasoje Mićov Vučetić. Evo što, u vezi s tim, Andrijašević kaže: “Bilo je dosta Turaka zarobljenih, i među njima je bilo dosta Korjenića. Tako je Spasoje Mićov (Vučetić – primjedba Đ.B.) donio cijelu glavu Kadri-paše na Grahovo, pred vojvodu Mirka. Vidio je vojvoda Mirko da je to neki glavar, a izgleda da je paša imao bradu. Spasoje donese glavu, sablju i kite. Čuje se da je poginuo Kadri-paša. Ko je ubio pašu? Ovi što ga je ubio i posjekao, Spasoje, evo kite”. Ilija Đukanov kaže: “Evo sablje, ja sam ga ubio!” Spasoje ne govori ništa nego kaže: “Ja sam posjekao jednoga Turčina, a Ilija mi je oteo sablju, a ja uzeo samo sat”. Serdar Pajo viđe sat, pa ga uze i gleda ga, pa pita vojvodu Mirka: “Oću li dat šes(t) talijera za ovi sat?” “Ela”, odgovori vojvoda. I Pajo ti uze sat i meto ga za pas. No Pajo ne zna da je sat Kadri-paše. Ima ime, ali ga niko ne zna pročitati. Neko viđe i Paja ovi sat i pročita ime, i kaže: “Ovo je, bogme, sat sa Kadri-paše”. To se čulo kako je sat sa Kadri-paše u Paja Jezdova. Kad je Pajo Jezdov došao kod knjaza Danila na Cetinje, ovaj ga upita: “Imaš li ti, Pajo, kaki sat”. “Imam”, veli, “gospodaru”. “Daj mi ga!” Izvadi i kaza da je to sat Kadri-paše. Viđe Pajo, da je knjazu mio sat i reče: “Uzmi ga, gospodaru!” Knjaz mu vraća sat natrag. “Evo ga tebi”, pa mu ga tura “Ja ti ga čoče ne uzimam”. “Ali”, veli Pajo, “ja ti ga darivam”. “Fala ti”, reče knjaz i uze sat.
Jagoš Jovanović u svojoj knjizi “Stvaranje crnogorske države”, na 286. strani navodi: “U toj borbi poginuo je Kadri-paša, zamjenik Husein-pašin, od ruke harambaše Stojana Vučetića”.
Dr Jovan St. Kujačić, u svom neobjavljenom rukopisu, piše: “Kadri-pašu je posjekao Staniša Lazov Koprivica iz Banjana, a po nekima Spasoje Mićov Vučetić, iz Vilusa, iz Grahova. Ne zna se tačno ko je od ove dvojice posjekao Kadri-pašu. Izgleda po svemu da je Staniša Lazov Koprivica posjekao Kadru-pašu, koji je bio ranjen pod Kosmašem, na izvoru Vukoju. Ranjen Kadri-paša dočekao je Stanišu i udario ga sabljom po čelu, po stotinaškom grbu na stotinaškoj kapi. Udarac je pašin bio toliko snažan da je sabljom gotovo sasvim presjekao stotinaški grb. Sam je Staniša često govorio da mu je život sačuvao grb, inače se ne zna što bi sve bilo. Dr Jovan St. Kujačić, na kraju, zaključuje: “Ja sam dobro poznavao Stanišu i dobro se sjećam njegova ulupljenoga grba”.
U “Amerikanskom Srbobranu” od 20. februara 1907. godine, povodom smrti Staniše Lazova Koprivice, objavljen je nekrolog sljedeće sadržine “Staniša L. Koprivica”. Pišu nam iz Crne Gore: Čuveni junak crnogorski Staniša L. Koprivica ispustio je svoju plemenitu dušu 17. januara 1907. godine.
Pokojni Staniša bio je još za vlade pokojnoga knjaza Danila oficir garde, gdje je dugo godina bio u službi, kao dobri i valjani starješina. Isti pokojnik u svakome putu pokazao se dostojni Sin svoje domovine, svagda je on s nožem u ruci ulijetao u guste redove turske vojske, ne cijeneći svoj život, kao ljuti lav razgonio je neprijatelja. Osobito njegovo junaštvo je markirano 1858. godine na Grahovcu kad je posjekao čuvenoga turskoga vojskovođu Kadri-pašu. Daj bože i ubuduće da nam se rađaju takvi sinovi otadžbine. Pokojniku laka bila crna zemlja. Bog mu dao Mučeničkoj duši rajsko naselje”.
Na osnovu navedenih podataka vidi se da je riječ o istaknutim crnogorskim junacima, koji su bili podjednako kadri skratiti za glavu zakletog krvnika crnogorskog naroda, Livaj Kadri-pašu. Isto tako je nesporno da je izuzetna čast morala pripasti samo jednom glavosjekoviću. Isto tako nameće se logičan zaključak da je ta čast pripala Staniši Lazovu Koprivici. To nedvosmisleno potvrđuje Jovan St. Kujačić, koji je lično poznavao Koprivicu i koji je dobro upamtio njegov “ranjeni” stotinaški grb. Prema tome, nema razloga da se posumnja u Kujačićevu tvrdnju.
Posebno je važno istaći nekrolog, koji je, povodom smrti Staniše Lazova Koprivice, objavljen u “Amerikanskom Srbobranu”, od 2. februara 1907. godine. U pomenutom Nekrologu se decidno navodi da je Staniša L. Koprivica na Grahovcu 1858. godine “posjekao čuvenoga turskoga vojskovođu Kadri-pašu”. I, što je još važnije taj podatak nikad niko nije, ni prije, ni kasnije, demantovao.
Dr Jovan St. Kujačić, u neobjavljenom rukopisu, posebno ističe: “Tako je završena najkrvavija bitka toga vremena i uništena cijela jedna vojska od oko 15 hiljada Turaka, nizama i domaćih bašibozuka. Još u toku same bitke Crnogorci su prestali da sijeku glave, jer su se oko toga dugo zadržavali. Onda su mjesto odsijecanja glava stali kidati noseve živim Turcima, pa su ih tako unakažene i grdne puštali da idu kud koji hoće. Interesantno je da, ako je koji Crnogorac u svom letu naišao na Turčina bez nosa, nije ga nikako više dirao. Mogao je, kako su tvrdili sami učesnici, nesrećnik s nama zajedno i uporedno ići. On za nas nije već bio živ, bio je mrtav”.
Mnogi su Crnogorci, u toku gonjenja i sječe Turaka od Grahovca do Klobuka, odsjekli po nekoliko glava i više noseva.
Kujačić dalje kaže da su austrijski izvještaji “naročito oni koje je davao austrijski konzul u Dubrovniku, kao da su Crnogorci u bici na Grahovcu odsijecali noseve s mrtvih Turaka, potpuno lažni i u punome smislu zlonamjerni. Najbolji je dokaz za to što je na stotine takvih nevoljnika, bez noseva, prošlo kroz selo Zebljak, Zaslap i Nudo, pa još dalje kroz Korjeniće, Trebinje, pa čak i kroz sami Mostar”.
Jovan St. Kujačić kaže: “Ja sam poznavao dosta učesnika u Grahovačkoj bici, a tako i drugih, koji se dobro sjećaju kako su se djeca i žene plašile od njih, kad su prolazili kroz sela i prosili hljeba. I ti su austrijski izvještaji, kao i svi ostali, koji su dolazili s austrijske strane, o svemu, što se ticalo Crne Gore, bili potpuno lažni i usljed toga, razumije se, bez ikakva istorijskoga značaja”.

Alajbarjak pao u ruke mladog čevskog kapetana

Ni do danas se ne zna tačan broj poginulih Turaka u bici na Grahovcu. Savremenici i učesnici u bici tvrde da ih je palo “koje mrtvih, koje ranjenih, od Grahovca do Klobuka, u Razvalama i na Omutiću oko 8.000. Tome broju približno odgovara i broj skinutih pušaka, kapsulača, takozvanih lulta, kojima je bila naoružana redovna turska vojska, koju je predvodio Ferik-paša. Neki od savremenika koji su učestvovali u bici, kao Staniša Lazov Koprivica, Spasoje Mićov Vučetić, pop Stojan Kujačić, Tomo Ristov Milović, Perko Mirkov Milović, Andrija Živkov Daković, Nikola Andrijin Kovačević i drugi, sa kojima je dr Jovan St. Kujačić vodio razgovor o toj krvavoj bici, odlučno su tvdili da je u bici na Grahovcu poginulo oko 9 do 10 hiljada Turaka, “koje nizama, a koje bosansko-hercegovačkih bašibozuka”. Taj se broj unekoliko slaže i sa izvještajem vojvode Mirka, koji je poslao odmah, po završetku bitke, knjazu Danilu 1. maja 1858.
godine. Vojvoda Mirko u tom svom izvještaju tvrdi da je bilo turske vojske na Grahovcu oko 13 hiljada, od kojih je umaklo živo svega oko dvije do tri hiljade ljudi. Ostali strani statistički podaci, osobito oni iz austrijskih izvora, nikako ne odgovaraju stvarnosti, jer su manje-više zlonamjerni i tendenciozni. U njima se očigledno išlo za tim da se potcijeni i omalovaži crnogorsko junaštvo i osobito međunarodni značaj njihove pobjede, nad mnogo nadmoćnijim neprijateljem.
Prema izvještaju vojvode Mirka knjazu Danilu, veliki je ratni plijen pao u ruke Crnogoraca. Tako je zaplijenjeno, između ostaloga, osam topova, 20 zastava, među kojima je bio i “alajbarjak” cjelokupne Ferikove vojske. Taj čuveni barjak skinuo je mladi čevski kapetan Jovan Mašanov Vukotić. Zaplijenjeno je 7.500 pušaka kapislača, 500 šatora, 1.200 konja, 1.000 sanduka municije, 20 skupocjenih sabalja, veliki broj handžara i pušaka ledenica, velika količina papirnoga novca i još mnoštvo drugoga plijena. Interesantno je napomenuti da su Crnogorci, ne znajući šta je, tim papirnim turskim novcem punili svoje kremenjače. Tako je velika količina toga novca uništena. I, tek kada im je to zabranjeno, Crnogorci su prestali da njim pune svoje puške.
Taj novac, izgleda, prema velikoj njegovoj količini, bio je određen da se njime, pored vojnih potreba, “dariva i grahovska raja”, kako je to već bilo u svoje vrijeme utanačeno i predviđeno u Trebinju, između Amza-paše i Gavrila Kujačića.
Od Crnogoraca je poginulo, i to većinom u utorak, oko Omutića, 186-oro. Među njima je poginuo pop Luka Jovović, pop Đuro Kusovac, Risto Manojlović i kapetan Boro Stanojev Milić.
Dr Ivan Đ. Kustudija, u monografiji “Majstori za istoriju”, objavljenoj 1984. godine piše: “U grahovačkoj bici poginuo je i alajbarjaktar crnogorske vojske Mašo Mijatov Kustudija”, što je nesporno.
Kao znak velike turske pogibije može poslužiti i činjenica što se, kako učesnici u bici tvrde, moglo od turskog logora ispod “Smutića” proći upravo do Klobuka da se nigdje ne stane nogom na zemlju, nego sve s turskoga leša na leš u daljini od oko 7 kilometara.
Crnogorci su gonili i sjekli Turke do samoga grada Klobuka i tu je bitka završena, pa se crnogorska vojska, kao pobjednica, odatle vratila s mnoštvom otkinutih turskih glava i noseva, mnoštvom turskog oružja, ordenja, zastava i drugog plijena, pred samu noć.
Vojvoda Mirko je već bio izdao naredbu da Crnogorci sve što budu skinuli s Turaka, donesu pred njega, gdje će se tačno pobilježiti što je ko donio, prema čemu će se određivati nagrade, prema zaslugama.
Kad se sva vojska okupila i vratila s bojišta, odslužena je služba božja na samom mjestu gdje se nalazio pašin šator i gdje je docnije podignuta crkva, kao jedinstveni spomenik pobjede nad Turcima.
Tom je prilikom Gavrilo Kujačić zatražio od vojvode Mirka da se “ovom zgodnom prilikom zauzmu Klobuk i Korjenići, sve do rijeke Trebišnjice”. Vojvoda Mirko, u svom izvještaju knjazu Danilu, postavi pitanje da li da se prihvati Gavrilov predlog. Knjaz Danilo, koji nije smio ići dalje, jer bi se tome naročito protivila Austrija, a ni Napoleon III ne bi htio, usljed takvih sitnica, da ulazi ni u kakve nove zaplete i u sukob s Turskom i Austrijom, naredi da se nikako dalje ne ide s vojskom na tursko zemljište, jer će o tome rješenje donijeti međunarodna komisija.
Kad je vojvoda Mirko primio knjažev odgovor i naredbu, vratio se s vojskom i bogatim plijenom s Grahovca na Cetinje, gdje ih je najsvečanije dočekao knjaz Danilo i s njim cijelo Cetinje.
S vojvodom Mirkom stigao je na Cetinje i jedan od najzaslužnijih pojedinaca za pobjedu nad Turcima u Grahovačkoj bici, Gavrilo Popov Kujačić. Knjaz Danilo slavodobitnicima u grahovačoj bici čestita veliku pobjedu, a zatim pristupi ceremonijalu odavanja priznanja najistaknutijim akterima ove istorijske pobjede.
Knjaz Danilo vojvodu Mirka proizvede za “velikog vojvodu Grahovca”. Istoga dana proizvede cuckog kapetana Miloša Androva Krivokapića za vojvodu cuckoga, kapetanu Bošku Milutinovu Begoviću iz Zagarča, kapetanu grahovskom Paju Jezdovu Kovačeviću i Đoku Radovu Miljaniću iz Banjana, dao je naziv serdara, a Gavrila Popova Kujačića, koji je tada imao tek 31 godinu, proizveo je za kapetana od Korjenića, obećao mu vojvodstvo od Gacka, darovao mu srebrom okovani (h)andžar, dvije ledenice i veliko imanje u selu Nudolu: zemlju Žugljaje i Babinu Goru, zatim mline u Žugljajima i u Krasnoj, u istome selu, koje su Turci napustili, bježeći pred Crnogorcima od straha da ne dobiju zasluženu kaznu.
Tom prilikom se povede razgovor između knjaza Danila i prisutnih crnogorskih i hercegovačkih glavara. U tom srdačnom razgovoru, Gavrilo Kujačić se obrati knjazu Danilu riječima: “Gospodaru, bi li dozvolio da se od otkinutih turskih glava podigne na kamenu, zvanom Bovan, koji se nalazi ispod samog sela Dolova u Mirotinskim gredama, a nedaleko od grada Klobuka, i koji ima oblik jednog gorostasnog stoga, jedan spomenik”. Kao glavni razlog svoje molbe Gavrilo napomenu knjazu Danilu: “Gospodaru, došao je evo zgodan i srećan čas, da se ta istorijska kula podigne, da je baš ti i tvoji hrabri Crnogorci podignete. I time, pored osvete, našeg i turskog Kosova, osvetite još i onu strašnu pogibiju srpskih zatočenika, koji padoše u borbi za slobodu i krst časni na Čegru u Srbiji, od čijih je glava podignuta kobna i zloglasna Ćele-kula u Nišu”. Gavrilo zatim nastavi: “Sad, gospodaru, za osvetu za tu strašnu kulu, za taj varvarski spomenik, a u spomen i slavu velike i najsjajnije pobjede nad Turcima, treba baš ti da podigneš ovu kulu na kamenitom Bovanu, na mjestu gdje su tvoji hrabri Crnogorci izvojevali najslavniju pobjedu, koju je u to doba moglo izvojevati čovječje ratno oružje i gdje je palo na hiljade turskih glava”.

Luka Vukalović težio da stvori zasebnu knjaževinu

Ovaj Gavrilov predlog se knjazu Danilu mnogo dopadne, pa mu odgovori: ”Gavrilo, dozvoljavam ti, da baš ti, koji je mnogo pomogao da se slava crnogorskog oružja s malog ali sad već slavnoga Grahovca podigne do nebeskih visina i raznese širom cijeloga svijeta. Ti ćeš, kad za to bude najzgodnije vrijeme, biti onaj, kome ću ja dati sve što treba, da se zbilja podigne taj veličanstveni spomenik, u kome će biti ugrađena, između ostaloga, i glava carskog Kadri-paše”.
Ali, baš kad je trebalo da se pristupi radu oko podizanja te kule, poginuo je u Kotoru knjaz Danilo, 1860. godine, a uskoro iza toga umre i Gavrilo, te je usljed toga ta zamisao ostala neostvarena.

PLANOVI GAVRILA KUJAČIĆA POSLIJE GRAHOVAČKE BITKE:
Kako crnogorska vojska nije mogla, niti smjela, nastaviti sa daljim osvajanjima Klobuka i drugih djelova Hercegovine, Gavrilo Kujačić se na sve načine dovijao, da bar Klobuk i Korjeniće, do Trebišnjice, oslobodi od Turaka. On radi toga organizuje hercegovačke uskoke, ide ponovo na Cetinje kod knjaza Danila i moli ga, da mu dozvoli, bolje reći da mu ne smeta da on s Hercegovcima opkoli i osvoji Klobuk, jer je upravo on ključ za ulaz iz Crne Gore u Hercegovinu… I, zbilja, knjaz Danilo, uzimajući u obzir Gavrilove ranije zasluge, dozvoljava mu da može, ali isključivo sa Hercegovcima, sa hercegovačkim uskocima, opkoliti grad Klobuk, dok još nijesu definitivno određene granice između Turske i Crne Gore. Gavrilo je tom prilikom knjazu Danilu predočio da se on nada da će se sa osvajanjem grada Klobuka moći, kada dođe međunarodna komisija, granica prema Hercegovini pomjeriti u najmanju ruku do rijeke Trebišnjice, kako bi, pored Klobuka, ostali kao sastavni dio Crne Gore i cijeli Korjenići.
Odmah po povratku s Cetinja Gavrilo Kujačić radi na okupljanju oko sebe uskočkih vođa i, u dogovoru s njima, organizuje opsadu Klobuka. I, već 6. maja 1858. godin Klobuk je bio tako opsjednut, da niti je ko mogao iz njega izaći, niti u njega ući. Odlučeno je da se turska posada u njemu primora glađu na predaju.
Turska je vojska iz Trebinja i Korjenića u više mahova pokušavala da unese hranu (tajin) u Klobuk. Međutim, Gavrilo je, s jednim dijelom uskoka, odbijao Korjeniće, dok je s drugim dijelom Klobuk stalno držao u opsadi.
U jednom pismu Gavrilo o tome knjazu Danilu piše: “U Korjenićima Turcima ne dam, ali sam su malo fišeka”. U isto vrijeme Gavrilo kupi podatke po narodu u Hercegovini o turskim zulumima, koje narod podnosi, o njima redovno izvještava francuskog admirala Žilijena de la Gravijera, koji se tada nalazio u Dubrovniku, a koji je 8. maja, ubrzo, dakle, poslije poraza turske vojske na Grahovcu, stigao u Gruž s dvije francuske ratne lađe. I o tome Gavrilo izvještava knjaza Danila: “Pokupio sam nove zulume te otpisak (h) u Dubrovnik na admirala francuskoga i na sve konsule, đe ik stigne iz ruke admirala francuskoga, kao i prije sublizu što sam pisao”.
Pored toga, Gavrilo je vodio vrlo živu prepisku s najvećim predstavnicima turskih vlasti u Hercegovini, naročito s Derviš-pašom, glavnim zapovjednikom turske vojske u Bosni i Hercegovini i s Kemal-efendijom, Portinim političkim komesarom za Bosnu i Hercegovinu.
Kemal-efendija, u jednom pismu, Gavrilu piše: “Meni i Derviš-paši što si spremio knjigu, razumjeli smo, što si pisao i veoma se pismu začudismo. O takoga vladanja ne viđu sreće nikakve. A i carskije ljudi dobra volja, da se uzme, sad je vakat došao. Zato ti šaljem Hali-čauša, da ti naustice kaže”.
Stanjem koje je nastupilo u Hercegovini, naročito u ustaničkim pograničnim mjestima prema Crnoj Gori, nastojala su pobunjena plemena da se, po primjeru Grahova, i oni koriste u što širim razmjerama i da svakako stupe u nerazdvojnu državnu zajednicu s Crnom Gorom, misleći da je sad nastupio željeni i odavno očekivani čas i za njihovo potpuno oslobođenje ispod turske vlasti. Zato su sva ta plemena i “htjela i vruće željela da se nastavi gonjenje Turaka, kako bi se samo što više oslobodilo od Hercegovine”.
Bilo je potrebno da se prvi oslobodi Klobuk, kao ključ i vrata od Hercegovine, pa je Gavrilo, odmah po povratku s Cetinja, zatvorio Klobuk, tako da je u njemu brzo nastupila glad. Turci su u više navrata pokušavali da silom proture u grad makar koliko-toliko hrane. Gavrilo im se, međutim, nije dao nigdje ni blizu primaći. Borbe su se vodile skoro svakodnevno. O tome Gavrilo izvještava knjaza Danila: “I krenuše dvije paše, Jaja-paša i Derviš-paša, i pune tri hiljade vojske, da uljegu u Klobuk. Korjenića sedamdeset da skuče mene pomoći, ostala vojska da uljeze preko vode na juriš, da sve bude jedno roblje njihovo. Tako Bog i svjati Petar sačuva, te moji panduri Turke opaziše, brže mene javiše. Ja tako u čas braću sebe povikak, a s drugijem pred Turke na rijeku, te ik zauzbismo preko vode”.
Kako su Turci nailazili na jak otpor uskoka, koji su držali Klobuk u opsadi, to su oni pokušavali da raznim obećanjima uspiju, da im Gavrilo propusti makar nešto hrane u Klobuk. Između ostalog, Derviš-paša Gavrilu piše: “Derviš-paša, carski ferik i komandant Gavrilu Popovu. Poslao sam vam juče bujrultiju i pismo u njoj, da vama zahiru prećerat u carski grad carskome askeru odobrite. I ko bude od askera sa zahirom, ako mu ko izađe na put, da ne da proćerati zahire, to se zna da će uraditi ono zašto je upisnik… Ti, ako se misliš udvoriti čestitome caru, da bi ko drugom taku stvar uredio, ti bi ga nasavjetovao i zabranio mu oko ove zahire. Ako se dogodi kakva mutnja, ti si kriv i svak će znati da je tvoja krivica. Na ovo svršujem, ako hoćete hitat, sad je vrijeme, ako li druge misli misliš… A sad što god bude ružno, da si ti svemu sedep, svak će znati”.
Gavrilo je ovo Derviš-pašino pismo poslao knjazu Danilu, s bilješkom na poleđini istog pisma: “Ovo mi pismo posla, pošto me ne moga za vrat uvatiti”.
U jednom drugom pismu Gavrilo knjazu Danilu piše o raznim pismima, koja je, pored Derviš-pašinoga, dobijao od Turaka, pa kaže: “U tome ove knjige dopadoše i učiniše na riječi da će brzo svu vojsku vratit u Trebinje. Tako je oni sjutradan vratiše uveče u noć sramotno i zakumiše, da im puštim u Klobuk tajina. I puštik. A Korjeniće išćerak kako grdne sve na deset po dva moja, ajde de do rijeke ponoći kako surgune. I više nema Turaka na ovu stranu rijeke no ovo arnauta četeres u Klobuku”:
U istome pismu Gavrilo se žali na Luku Vukalovića i na Zubce, kako nijesu htjeli da mu priteknu u pomoć, “no me izda Luka sa Zubcima. Za dva dana i za noći dvije nigđe ne čuk njegova čovjeka nego propušta Turke na me da poginem”.
Luka Vukalović je, kako tvrde savremenici toga doba, težio svakom prilikom, a osobito poslje turskog poraza na Grahovcu, da od Hercegovine, oslobođene od Turaka, stvori neku zasebnu, pa makar i vazalnu knjaževinu, kojoj bi on bio knjaz.

Pad Klobuka spriječili su međunarodni faktori

O toj Vukalovićevoj ambiciji piše Vladimir Ćorović, koji kaže: “Vukalović za to vrijeme u svojoj oblasti vršio je neku vrstu samostalne uprave. U Kruševom dolu postavio je carinski ured, koji je naplaćivao za svako veliko goveče, što se provede ili prema Trebinju, ili prema austrijskog granici, po 20 para, a za malo pet. Dračevicama je odredio porez od 100 talira za izdržavanje pandura. Obilazio je pojedine opštine i rešavao sporove, primajući, uz put, tužbe i molbe…”
Vukalović je čak i neke glavare djelimično potvrđivao, a dijelom opet nove postavljao. Ustanovio je čak i razne kazne za razne prestupe, određivao danak i poreze i vršio druga slična djela najviše vlasti. Iz navedenog se vidi da je Luka Vukalović bio neiskren prema težnjama Crne Gore i da se počeo ponašati kao neki apsolutni gospodar. S takvim postupcima, sebičnim ambicijama i samovoljnim Lukinim ponašanjem nije se slagao Gavrilo Kujačić. Nijesu se slagali s Lukom u tome pogledu ni ostali uskočki vođi, ni uskoci, pa čak ni sami hercegovački narodni prvaci. Jednom riječju, niko nije odobravao taj Lukin samovoljni postupak. Usljed toga, na jednom skupu u manastiru Kosijerevu, došlo je do oštrog sukoba između Gavrila i Luke. Gavrilo je, naime, tom prilikom oštro prebacio Luki, što radi na svoju ruku i što na taj način sije razdor među Crnom Gorom i Hercegovinom. Na tome skupu mu je, pored ostalog, rekao: “Ni Hercegovina, ni Hercegovci, nikako ne žele nikakvo odvajanje od Crne Gore. Mi smo jedno i bićemo jedno. Hercegovina, kao i Crna Gora, ima svoga knjaza, svoga pravoga i jedinoga gospodara knjaza Danila Petrovića. Mi nećemo drugoga knjaza, kad već postoji i naš kao i crnogorski knjaz na Cetinju. Zato, Luka, lakše, ne čini zla đe ga nema”.
U malo da tom prilikom nije došlo do krvavog razračunavanja između Gavrila i Luke. Pričali su, kasnije, prisutni na tome skupu da je Gavrilo potegao nož i da bi Luku na istome mjestu ubio, da su mu dali ostali, koji su na skupu bili. Znalo se da je Luka Vukalović htio da bude knjaz od Hercegovine, zbog čega se i posvađao sa Gavrilom Kujačićem u Kosijerevu. Zbog toga je Luku mrzio i knjaz Danilo, pa je zbog istih razloga bio rđavo priman i kod knjaza Nikole. To je ujedno bio i glavni razlog i uzrok zbog čega je Luka Vukalović emigrirao u Rusiju.

KNJAZ DANILO I EVROPSKA DIPLOMATIJA:
Knjaz Danilo, pod pritiskom evorpske diplomatije, naročito pod pritiskom Austrije i Turske, zabranio je Crnogorcima svaki prelazak preko granice u Hercegovinu. Čak je i prema klobuku i Korjenićima postavio jake pogranične straže, koje su naročito motrile na opsadu Klobuka i čuvale da ko od Crnogoraca ne bi pridošao u pomoć uskocima, koji su držali Klobuk u opsadi i vodili borbe s Turcima po Korjenićima.
Gavrilo Kujačić, koji je bio krajnje odan knjazu Danilu i Crnoj Gori, u jednom pismu moli crnogorske glavare, koji se nalaze na straži u pograničnim mjestima oko Klobuka: vojvodu Anta Dakovića, kapetana grahovskog Paja Jezdova Kovačevića, kapetana cuckog Iliju Đukanovića i druge, da mu priskoče u pomoć, da što prije uzme Klobuk, koji je već bio od gladi u veoma teškom položaju. On im, u pismu, pored ostalog veli: “I ja sam evo popalio Korjeniće, a s pomoću braće Crnogoraca i preko vode prećerao Turke sasvijem u Klobuk zatvorio. Ima dana petnaest ne dam mu tainu doći ni vojniku. Sasvijem gotovo je od gladi i ćuk gotovo da skapa u njemu. Ne, za Boga, knjaževi vojvode i mladi knjaževi kapetani, i svi suditelji, koji se nalazite pod milosti knjaza svijetloga, pomoć dajte meni inokosnu Gavrilu Popovu, da primimo Klobuk od Turaka. A tako mi Boga, moja braćo draga, kad bi Bog dao i svijetli knjaz dopuštio, to bismo Klobuk oborili, do Stoca bismo sve Turke brzo izagnali. No, za Boga, mladi kapetani, dajte pomoć meni. Ako barem ne morate, ili ne smijete ot miloga gospodara, a vi ste na Kosmaš, na svoju granicu, ako će i vas dva kapetana barem da vidite kulu vašega Gavrila Popova, đe je pred Klobuk, kako se bijemo s kule i s bedema”.
U zatvorenom Klobuku posada je bila prisiljena već toliko glađu, da je bila gotovo da se preda i da napusti Klobuk. Gavrilo je to dobro znao i pozove, na vjeru, komandanta grada, juzbašu Sali-bega, da dođe sa nekoliko ljudi, da pregovara s njim o načinu predaje grada. Gavrilo je tom prilikom poručio Sali-begu da oni mogu slobodno doći pod oružjem, i da će ga on čekati u svojoj kuli, samo sa svojom braćom, bez oružja.
Za doček Turaka sa Sali-begom Gavrilo je uzeo sa sobom dva svoja brata, Todora i Stojana, Stojana Stajova Stijačića i Sava Bakoča. Raspored je bio, da Gavrilo sjedi u sobi sam, sa Sali-Begom, a Todor, Stojan, Stojan Stajov Stijačić i Savo Bakoč, svaki sa po jednim iz Sali-begove pratnje. I ako Sali-beg ne bi pristao na uslove o predaji Klobuka, Gavrilo će ga napasti i vezati, a to isto će, prema dogovoru, uraditi i svaki sa svojim, kako bi ih na taj način primorali na predaju grada.
Juzbaša Sali-beg primi Gavrilovu ponudu i dođe sa još četiri druga kod Gavrila. U njegovoj pratnji su bili: Emin barjaktar, Ali čauš, dva Kurtovića i još dvojica, čija imena nijesu bila poznata. Gavrilo, s braćom, dočeka Turke bez oružja. On je, sa Sali-begom, ušao u svoju sobu. Ostali su se našli, svaki sa svojim: Stojan sa Emin-barjaktarom, Todor sa Ali čaušem, Stojan Stijačić i Savo Bakoč sa ostalom dvojicom. Kurtovići su, kao neka straža, ostali bez veze sa Gavrilovim ljudima.
Gavrilo se, iznenada, duže u razgovoru zadržao sa Sali-begom. I kad ovaj nije htio da pristane da preda grad pod uslovima, koje mu je Gavrilo ponudio, Gavrilo ga napadne, razoruža i veže. U isti su se tren i braća Gavrilova, i ostala dvojica pojakala sa svojima, savladali ih, razoružali i svaki svoga vezao, i ako su Turci bili pod oružjem, a Gavrilo sa svojima bez oružja. Dva Kurtovića krenu da bježe, ali ih Gavrilova majka Marija i žena Plana zadrže, razoružaju i vežu. Tada Sali-beg zamoli Gavrila da ih onako vezane izvedu pred kuću, odakle će on pozvati svoga brata u Klobuku i narediti mu da odmah preda ključeve od grada, da izađu iz njega i da ga predaju Gavrilu i njegovim uskocima.
U to doba, pod pritiskom Austrije, morao je knjaz Danilo da naredi Gavrilu Kujačiću, da oslobodi grad Klobuk od opsade, da ukloni uskoke od njega i da pusti Derviš-pašu, s vojskom, da uđe u grad. Već se znalo da će granica između Turske i Crne Gore ostati i dalje na Kosmašu, tako da će Klobuk i dalje ostati pod Turskom, jer car Napoleon III nije nikako želio da zbog jedne tako male i neznatne otmice dolazi u ma kakav sukob s Turskom.
Gavrilo je već dobio naređenje od knjaza Danila, ali o tome nije nikome ništa htio da govori. Nadao se, da će se Klobuk usljed gladi predati. Međutim, neki od Gavrilovih susjeda, čija je kuća bila za samim gradom Klobukom, nekako dozna za tu knjaževu naredbu.

Pusta želja za slobodom i pripajanjem Crnoj Gori

I, baš u trenutku kada je Sali-beg zvao svoga brata da Gavrilu preda Klobuk, pošalje svoju ženu u Klobuk da kaže Turcima da se predaju, jer Gavrilo, po naredbi knjaza Danila, mora osloboditi Klobuk od opsade i propustiti tajin u grad. I, zbilja, kad je Gavrilo izveo Sali-bega pred kuću, ovaj dozove svoga brata na bedem od grada, kaže mu što se s njima dogodilo i naredi da odmah donese ključ od grada, da ih preda Gavrilu, a oni svi da izađu slobodno iz njega, jer im neće ništa biti i mogu slobodno pod oružjem ići u pravcu Trebinja. Međutim, ako to ne učine, da će svi oni biti pogubljeni.
Brat Sali-begov i ostali koji su s njim bili u gradu, pošto su saznali od spomenute Benderaćeve žene, odgovore na Sali-begovu naredbu: “Neka vas sve pokolju, pa neka nam pošalju mesa od vas da jedemo, Klobuk ne damo nikada, dok jedan živ u njemu teče…”
Kad je to čuo Gavrilo, pustio je Turke na slobodu i s uskocima odstupio od opsade. Iza toga je došao Derviš-paša s vojskom, ušao u Klobuk i spasao njegove žitelje sigurne smrti. Tako se završila Gavrilova opsada Klobuka i živa želja, da ga oslobodi od Turaka. Povodom toga žalosnog trenutka, Gavrilo piše knjazu Danilu: “A mi radovasmo se, ne bi li u Klobuk, krvnika oborili, pa ga neko ote. U malu životu bija(h)u i konje gotovo već izjesti”.
Prema pisanju Vladana Đorđevića: “Pošto je Derviš-paša ušao u Klobuk, uskoci ipak nijesu sasvim klonuli duhom. Nasuprot, oni su se s još većom energijom i pregnućem spremali za novu akciju protivu Turaka, nadajući se da će moći i oni po primjeru Grahovljana riješiti novim borbama svoje pitanje. Mislili su da je slomom turske vojske na Grahovu i pometnjom, koja je usljed toga nastala u cijeloj Hercegovini, nastupio najzgodniji i najpovoljniji čas za to. U vezi s tim su uskoci sad i pregli, što su najviše mogli, da dokažu i dokumentima utvrde svoje narodno pravo na slobodu, osobito dok je međunarodna komisija za razgraničenje još tu na licu mjesta i dok još nijesu definitivno određene i utvrđene granice između Crne Gore i Turske”. U to dolazi i međunarodna komisija u Trebinje, a zatim i u Grahovo. To je Gavrilo Kujačić radio, koliko je mogao, više nego iko drugi, da i granicu između Crne Gore i Turske pomakne što dalje u Hercegovinu. Tako je on, između ostalog, dokazivao da se Kosmaš naziva brdo, koje se pogrešno zove “Glumina”.
O težnji Gavrilovoj i o njegovom nastojanju da dokaže komisiji da je Glumina Kosmaš, vojvoda Anto Daković knjazu Danilu piše: “Meni se čini, Gospodare, kako sam vidio, ko su bili konsuli na Grahovo, da ni jedan glavar od Hercegovine nije umio ka isti Gavrilo, ni da ćaše radi biti, da budu na dalje granice, kao on, a to Vaša svjetlos zna”.
Čuvena turska kula (karaula), zvana “Krstac palanka”, koja se nalazi između Gacka i Golije, zadavala je veliku brigu i veliki strah i Crnoj Gori i Hercegovini. Usljed toga se hercegovački uskoci dogovore i donesu odluku, kao prvi i važan dokumenat u svoju korist, da, “po svaku cijenu sruše i zapale taj tvrdi i opaki šanac, koji im je toliko zla u prošlosti činio”. I Gavrilo, sa uskocima, među kojima su bili tadašnji najglasovitiji hercegovački junaci: Stojan i Petko Kovačević iz Gacka, Đoko Višnjić iz Golije, Đoko Radov Miljanić iz Banjana, Vuk Aleksić iz Oputne Rudine, Akim Koprivica iz Banjana i mnogi drugi, pođe na Krstac i poslije kratke ali žestoke odbrane, od strane Turaka, koji su se bili u kuli zatvorili, posada se preda, a kula bude zapaljena i do temelja srušena.
Među hercegovačkim uskocima bivao je sve življi pokret, zahvatajući sva pogranična mjesta u Hercegovini, prema Crnoj Gori, od Trebinja, pa sve upravo do Drine i Foče, tako da su uskočke čete za vrlo kratko vrijeme stale uzimati sve veći i veći mah i sve šire i šire razmjere.
Gavrilo Kujačić, i ako već kapetan od Korjenića, uzima u tome ponovnom pokretu hercegovačkog naroda veoma vidan udio. On odmah, po ulasku Derviš-paše u Klobuk, ide na Cetinje kod njaza Danila, u prvom redu da mu referiše o važnosti i neophodnoj potrebi uskočkog rada i kretanja do definitinog utvrđivanja crnogorsko-turske granice. Gavrilo moli knjaza Danila da ne čini smetnje, ukoliko mu je to moguće, ovom pokretu hercegovačkog naroda, dok još nije komisija za razgraničenje utvrdila granicu između Crne Gore i Turske.
U pismu knjazu Danilu, Gavrilo piše: “Gospodaru, ima još nade da se bar koje pogranično mjesto pripoji za tvoju Crnu Goru. To je želja sviju nas. A ti, ako ti ne dopušta Evropa, da nam pomogneš, nemoj nam smetati. Mi ćemo, u Boga se i u pravdu uzdamo, moći nešto izvojevati”.
Nakon ovog pisma, knjaz Danilo je odobrio Gavrilu da može, s uskocima, još raditi, i ako je dockan, da on neće ometati, ali ne može im nikakve pomoći pružiti. Gavrilo je i ovim bio zadovoljan držanjem knjaza Danila, pa odlazi u Hercegovinu sa 180 biranih uskoka, napada Turke, pali i obara njihove karaule, ubija glasitije turske begove i osobito zulumćare i diže sprski narod protivu Turaka. Između ostalog, u Zagorju na Drini, Gavrilo sa društvom plijeni nekolike hiljade sitne i krupne stoke, koja je pripadala muslimanskom življu.
U to vrijeme već je bila utvrđena crnogorsko-turska granica prema Hercegovini. I međunarodna diplomatija primorala je knjaza Danila da se ni u kom slučaju nikako ne miješa u hercegovačke djelove, koji su pripali turskoj carevini.
To je za knjaza Danila i za njegovu politiku bio težak udarac, jer su time njegove težnje bila gotovo sasvim paralizovane. Tako je on, usljed toga morao, između ostalog, odmah izdati strogu naredbu da niko ne smije preći u Hercegovinu radi četovanja, ili radi makakve druge neprijateljske akcije protivu Turaka i interesa turske carevine. U vezi s tim dolazi Sultanova amnestija, koja obuhvata sve uskoke i sve odmetnike iz turske Bosne i Hercegovine, izuzimajući samo dvojicu, i to: Luku Lakova Vukalovića iz Zubca i Gavrila Popova Kujačića, “junaka i turskog krvnika iz Korjenića”, kako je o njemu zapisao Vladan Đorđević.
Zbog ove odluke, kojom Luki i Gavrilu nije bilo opstanka u Hercegovini, Luka Vukalović pređe i nastani se na Grahovu, a Gavrilo pređe u Nudo, gdje je već odranije, od knjaza Danila dobio napušteno imanje jednog turskog bega. Uz to je knjaz Danilo Gavrila postavio i za pograničnog kapetana, bez čije dozvole niko nije smio preći u Hercegovinu. Ovo je ujedno i najbolji dokaz koliko je knjaz Danilo imao povjerenje u Gavrila Kujačića, kao najiskrenijeg knjaževog podanika, neustrašivog junaka i neuhvatljivog obavještajca, koji je na najbolji način “kumovao” turskog pogibiji na Grahovcu.

Sukob sa knjazom Nikolom oko imanja u Nudolu

Ovom prilikom navodimo najkarakterističnije stihove iz pjesme “Pogibija Sava Pejovića”, iz pera Andrije Luburića. Luburić je u svojoj zbirci narodnih pjesama ovjekovječio ovog glasovitog hercegovačkog junaka i četovođu. Savo Pejović je bio iz Oputne Rudine. Krenuo je, s četom, da ide u Rioca, u okolini Nevesinja, da udari na kulu čuvenoga junaka i sprskoga krvnika Meke Tanovića, da pogubi Meku sa sinovima i da time osveti Stanišu Vujadinovića, koga je Meka pogubio. Ali, Sava ne smije, bez dozvole prekardašiti naredbu knjaza Danila. Zato se Savo obraća družini riječima:

“Ujutro ću pušku dohvatiti
I oditi na Grahovo ravno
Kapetanu Kujačić Gavrilu,
Da me pusti niz Hercegovinu”.

Što je Sava uveče s družinom govorio:

“To ujutro poče satvarati
I eto ga na Grahovo ravno
Kapetanu Kujačić Gavrilu,
Pa mu kaže što je i kako je…”

Gavrilo je u tom trenutku htio biti najsrećniji kad bi mogao, zajedno sa Savom, poći ni Hercegovinu. Međutim, Gavrilo nije smio prokockati povjerenje svoga idola, knjaza Danila, pa mu kaže da sad već ne smije ići u čete, ni četovati niz Hercegovinu, jer je tako odlučila Evropa, da je s turskom carevinom uhvaćena tvrda vjera, koja se niti može niti smije prekršiti. Zato Gavrilo savjetuje Sava Pejovića:

“Arambašo Sava Pejoviću
Ne smije se niz Hercegovinu,
Jer je sada vjera uhvaćena
Da vi tamo putovanja nema…
Odista ćeš tamo poginuti”.

Sava je i dalje uporno molio Gavrila da mu dozvoli da ide, da smakne srpskog krvopiju i zulumćara i da oslobodi nesrećnu sirotinju od prokletoga zlikovca, koji toliki zulum i zla čini sprskom narodu, pa nastavlja:

“Kapetane Kujačić Gavrilo,
Daj ti mene od Cetinja čuvaj,
A ne misli niz Hercegovinu.
Ja odista poginuti neću…”

Gavrilo je, najzad, odučio da Savi dozvoli odlazak u Hercegovinu, sa kojim bi, vjerovatno, najrađe pošao, ali ga ipak upozorava na opasnost:

“Ajde Sava niz Hercegovinu,
Dobro ću te čuvat od Cetinja,
Ma se čuvaj, nemoj poginuti”.

No, i pored svih upozorenja, Sava Pejović je poginuo, a Gavrilo je za njim ostao u dubokoj žalosti. Ovo je ujedno i prvi slučaj da se Gavrilo ogluši o naredbu knjaza Danila, i pored toga što je znao da ni knjaz intimno, ne bi imao ništa protiv odlaska Save Pejovića u Hercegovinu, da likvidira tako opasnog srpskog krvnika.

TRAGIČAN KRAJ GAVRILA POPOVA KUJAČIĆA:
Gavrilo Kujačić, koji je bio krajnje odan i vjeran knjazu Danilu, čije je naredbe besprekorno i bezrezervno izvršavao, doživio je tužnu i neslavnu sudbinu kod mladog crnogorskog knjaza Nikole Mirkova Petrovića. Što je još žalosnije i neshvatljivije, Nikolin otac, veliki vojvoda Mirko, koji je znao za Gavrilove zasluge u grahovačkog bici, nije ništa uradio da zaštiti svog vjernog ratnog druga.
Na osnovu citiranih pisama, koje je Gavrilo Kujačić slao turskim pašama i bimbašama, begovima i muširima, kao i na osnovu mnogih pisama koja je Gavrilo, u vidu izvještaja, slao knjazu Danilu, nameće se logičan zaključak da je Gavrilo Kujačić bio neponovljiva i nezaobilazna ličnost, neuhvatljivi obavještajac i izuzetni borac za oslobođenje hercegovačkih krajeva od turskih vlasti i njihovo pripajanje Crnoj Gori, koju je neograničeno volio.
Poslije smrti knjaza Danila, odnos knjaza Nikole prema Gavrilu Kujačiću se odjednom izmijenio, jer je knjaz Nikola prema Gavrilu bio isuviše hladan i nemaran, i pored toga što su mu bile poznate njegove zasluge u grahovačkoj bici. Knjaz Nikola je, kao što je poznato, nerado gledao na one ljude koji su se posebno isticali i koji su bili u narodu posebno popularni, a takav je bio Gavrilo Kujačić. On se isticao svojim slobodoumljem i slobodnijem izražavanjem svoga mišljenja i svojih pogleda u političkom i, uopšte, društvenom pogledu. Zbog takvog knjaževog držanja prema Gavrilu Kujačiću, ovaj je bio prinuđen da napušti svoje rodno mjesto i da potraži sklonište u nekoj drugoj zemlji, gdje bi mogao slobodnije živjeti.
Gavrilo Kujačić je, kao što je već rečeno, dobio od knjaza Danila, između ostaloga, i napušteno imanje Sadika Alila Begovića iz Nudola, zvano Žugljaj. Poslije nekoliko godina Sadik Alil Begović se vrati iz emigracije, sa svojom porodicom, u Crnu Goru i zamoli knjaza Nikolu da mu vrati imanje. Knjaz Nikola pozove Gavrila Kujačića i zatraži od njega, da Sadiku Alilu vrati imanje, dodajući: “Vratio se Sadik Alil Begović, treba da mu vratiš imanje, koje ti je dao pokojni moj stric knjaz Danilo”. Gavrilo, potpuno iznenađen knjaževim držanjem, a još više zahtjevom, odlučno odbije da ustupi njemu darovano imanje, pa mu dosta drsko odgovori: “Ja ga nikako ne dam, pa još Sadiku, koji je do juče bio krvnik i protivnik svega što se sprskim imenom naziva i časnim krstom krsti. Ja sam imanje dobio za zasluge, koje sam učinio u slavnoj grahovačkoj pobjedi i koje mi je priznao slavni i veliki knjaz junačke Crne Gore, neumrli i slavom ovjenčani knjaz Danilo”.
Gavrilo, koji je imao “mač u ustima”, ni za trenutak nije trepnuo pred novim crnogorskim knjazom. Takvo odlučno Gavrilovo držanje iznenadilo je knjaza Nikolu, pa je i on još srditije odgovorio: “Moraš imanje vratiti, kad ja kažem!” Na te opore knjaževe riječi Gavrilo još smjelije odgovori: “Možeš mi ga samo silom oteti. U tvojoj ruci i sila i vlast. Ali, kad je tako, dobro znaj, vraćam ti i sve drugo… I od ovoga časa nijesi više moj gospodar, a ni ja tvoj podanik. Idem… Tražiću đe se takva nepravda i nasilje neće vršiti nada mnom… A eto tebi Sadika i Sadikovića, pa se kao velikim i zaslužnim rodoljubima, ponosi i kiti njima”.
Knjaz je Nikola Gavrilu oduzeo Sadikovo imanje, a Gavrilo je odmah pošao u Beograd, kod knjaza Mihaila Obrenovića i zatražio od njega, u Srbiji, naselje za sebe, za svoju braću i za sve svoje brastvo.
Knjaz Mihailo je Gavrila veoma lijepo i srdačno primio, obećao mu naselje u okolini Valjeva i dao mu, kao dar, konja iz svoje štale, sa potpunom opremom.
Gavrilo se vratio zadovoljan dočekom, prijemom, obećanjem i darovima, svojoj kući, s tim da odmah prevede cijelo svoje bratstvo na obećano mu imanje u Srbiji. Ali, Gavrilo se na putu razboli. Bolovao je kod svoje kuće 23 dana i umro 9. aprila 1866. godine u 39. godini svoga života.
Na njegovom grobu kod crkve Aranđelove, u Korjenićima, izrezao je u kamenoj ploči njegov brat, pop Stojan, ovaj natpis: “Ovđe počivaju posmrtni ostaci kapetana korjenićkog Gavrila Popova Kujačića, koji poživje 39 ljeta. Njegove zemne ostatke primi matera zemlja. Neka je pokoj njegovoj duši i slava njegovoj uspomeni. Amin”.
Gavrilo Popov Kujačić rodio se za gradom Klobukom, 11. novembra 1827. godine. Sin je popa Rista Kujačića, a unuk čuvenog junaka, popa Andrije Kujačića. Naučio je “čitati i pisati prvo kod svoga oca i đeda, pa onda i u manastiru Banji u Risnu. Bio je, iako veoma mlad, veoma ugledan, veoma sposoban, veliki junak i besprimjeran rodoljub”, piše u njegovoj kratkoj životnoj biografiji, a bio je mnogo i mnogo više od toga.

Tekst je u nastavcima izlazio u dnevnoj novini “Vijesti”, počeo 11. decembra 2010. završen 25. decembra 2010.