Poštovani pośetioci, objavljujemo knjigu dr Gorana Sekulovića “Trpeljivost – plata ljudskosti” o Jovanu Baljeviću, prvom Crnogorcu doktoru filozofije 1728-1769. Srdačno se zahvaljujemo gospodinu Sekuloviću koji je omogućio da knjigu integralno objavimo.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
BILJEŠKA O AUTORU

Dr GORAN SEKULOVIĆ rođen je 1958. g. u Titogradu. Završio Filozofski fakultet u Nikšiću (flozofja i sociologija), poslijediplomske studije iz flozofje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirao iz flozofje na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, doktorirao iz pravnih i političkih nauka na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici. Interdisciplinarni teoretičar društva, flozof, politikolog, književnik, publicista, esejističar. Objavio je četrdesetak knjiga iz svih ovih oblasti, oko sto naučnih radova i preko dvjesta priloga raznovrsnog stvaralačkog karaktera. Kao urednik za izdavačku djelatnost u NJP „Pobjeda” i predsjednik „DOB”-a („Društva za očuvanje crnogorske duhovne baštine”), potpisao je više od pedeset izdanja. Višegodišnji je novinar, urednik, komentator i kolumnista u dnevnom listu „Pobjeda”. Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima. Najznačajnije knjige i rasprave: „Crnogorski identitet” (na crnogorskom i engleskom), „Njegoš naš nasušni”, „NATO i EU: Crna Gora, Istok i (li) Zapad”, „Razum i um — Od Platona do Kanta”, „Marks nije marksista (Ili: Kako je Marks izgubio titulu koju nikada nije osvojio?)”, „Draž falsifkata”, „Obzorja humanuma”, „Istine i prividi”, „Od Demokratskog foruma do višestranačke Vlade (Demokratija i populizam u crnogorskoj tranziciji)”, „Od Višestranačke do suverene Vlade (Crna Gora na razmeđu milenijuma)”, „Plamenčevo shvatanje političke teorije: Ideja praktične flozofje”, „Plamenčevo shvatanje Marksovog pojma politike i političke teorije marksizma”, „Džon Plamenac – britanski empirizam oplemenjen romantičnom vizijom ljudske nevolje”, „Etnička vremena: Zašto je sporan pojam manjina? — Oči u oči sa etnicitetom u novom ključu”, „Multikulturalizam kao podsticaj toleranciji: ‘Ustavna država’ garant dijaloga”, „Globalizacija i nacionalna država: Redizajniranje suverenosti”, „Budući razvoj demokratije u svijetu: Sloboda kao socijalna sposobnost”, ‘Demokratski odnosi i demokratsko društvo: (Politička) sloboda — temelj ljudskih prava”, „Marks i koncept globalizacije”…



Uvod
Jovan Stefanov(ić) Baljević (Balević, Baleović, Balović, Bole vić…), kako je njegovo prezime sve pisano i čitano (1728–1769), bio je višestruko zanimljiva ličnost: Crnogorac po slobodnom sopstvenom uvjerenju i iskazu, diplomirani flozof i pravnik, doktor flozofje, naučnik, poliglota, svestrano obrazovana ličnost, advokat, austrougarski državni službenik, ruski vojni ofcir. Kao dijete iz Crne Gore preko Bosne stigao je u ondašnje kulturne centre Austro-Ugarske, Sremske Karlovce i Temišvar, koji je zbog arhitekture prozvan mali Beč, đe je završio niže i srednje obrazovanje. Studirao je i diplomirao na Filozofskom i Pravnom fakultetu, tj. na studijama flozofje i prava Univerziteta u njemačkom gradu Haleu, đe je odbranio i doktorat iz flozofje 1752. godine. Baljević je doktorirao vrlo rano, naime, u svojoj 24-oj godini, poslije više od devet godina provedenih u učenju i studiranju na tadašnjem Kraljevskom Fridrihovom Univerzitetu u Haleu (današnjem Univerzitetu „Martin Luter”) i odmah nakon završetka Filozofskog i Pravnog fakulteta, što je, inače, bilo tada uobičajeno na evropskim univerzitetima. Poslije završetka studija i odbrane doktorata vratio se u Ugarsku i tokom 1753. g. radio kao notarius (advokat) i vojni ađutant, a u Sremskim Karlovcima kao sindikus (šef policije) i sekretar Karlovačkog magistrata (gradske uprave). Pošto nije htio da primi austrijsko državljanstvo ove dužnosti je obavljao kao honorarni izvršilac. Profesionalnu karijeru završio je u Rusiji kao ofcir u činu kapetana i majora ruske vojske. U toku putovanja za Rusiju, u Beču je napisao jedan manji informativni i istoriografsko-geografsko-etnografski spis o Crnoj Gori
na latinskom jeziku, od kojega su prilikom prevođenja nastala dva kratka rada na ruskom jeziku. Time je Baljević i zaokružio svoje spisateljsko-naučno djelo, doduše, obimom malo, ali za crnogorsku kulturu, flozofju i istoriografju veoma značajno.
Jovan Baljević je rodom sa Peleva Brijega iz crnogorskog brdskog plemena Bratonožića blizu Podgorice. Sam sebe je nazivao „Albano-Crnogorac iz Bratonožića” (Vidjeti u knjizi akad. dr Dušana J. Martinovića: „Dr Jovan Stefanović Baljević (Ili Šćepan Mali) Život i rad”, „DOB”, Podgorica, 2002., str. 135) ili
„Bratonožić-Albanac” kako je napisano na naslovnoj korici njegove disertacije u originalu na latinskom jeziku (Ibid., str. 75).
Prvi je Crnogorac doktor flozofje. Kako je u disertaciji istakao, njome je htio da dokaže štetnost pokušaja da se nasilnim i oružanim putem mijenjaju pojedinačna vjerska uvjerenja.
Baljević je doktorirao 1752. g. odbranivši rad „Filozofska disertacija (rasprava) o širenju religije militantnim sredstvima” u njemačkom gradu Haleu, srcu protestantsko-reformatorskog pokreta i u to vrijeme veoma cijenjenom univerzitetskom centru učene, prosvijećene i civilizovane Evrope (učeći i studirajući prije toga, dakle, više od devet godina, od čega posljednje dvije godine na Pravnom fakultetu istog Univerziteta), kada je i objavljena istoimena knjiga na latinskom jeziku (Dissertatio philosophica de propagatione religionis armata). Skoro dva vijeka nije se ni znalo za ovaj značajan Baljevićev flozofski rad, da bi ga nauka tek u drugoj polovini dvadesetog vijeka uopšte i registrovala i uspjela da o njemu dobije osnovne informacije.
Konačno je 2002. g. povodom dvjestapedesetogodišnjice odbrane i publikovanja Baljevićevog doktorskog rada, sa kopije primjerka Disertacije koji se čuva u Biblioteci Martin Luter Univerziteta (nekada Kraljevskog Fridrihovog Univerziteta) u Haleu (postoji još samo jedan primjerak i on se nalazi u Nacionalnoj Biblioteci Austrije u Beču), tekst preveden sa latinskog jezika i odštampan, te na taj način postao dostupan stručnoj i široj laičkoj publici kao integralni dio crnogorske kulturne baštine. Baljević u Disertaciji pokazuje da ne dolazi toliko do izražaja izvrsnost religije koja je proširena putem rata, već da istinitost same religije više dolazi do izražaja ako se ona širi bez primjene spoljašnje sile. „Kad bi, dakle, sve religije svojim vjernicima propisivale onu normu — da svoju religiju, gdje god je moguće, šire silom i ognjem, zar bi igda ijedna religija, sve donde dok ih je više, mogla očekivati ma kakvo spokojstvo i sigurnost? Ne bi li se vazda trebalo pribojavati da joj neki drugi narod koji slijedi drugu vjeru ne objavi rat, ako bi dovoljan razlog za ratovanje bila već sama razlika u religijama? Ali, šta onda reći o religiji koja bi za nužne i neodvojive pratioce imali neprekidno ubijanje i najkrvavije pogrome? Ako bi, dakle, trebalo doći do vječnog mira, onda bi svi narodi imali da se okupe i donesu odluku koja je to religija istinska, pa da je, onda, svi skupa prigrle. Ali kako bi se to, doista, moglo ujediniti i na jedno svesti toliko različitih naroda koliko ih pod kapom nebeskom pristaje uz suprotna mnjenja — to se teško može uvidjeti.” (Akad. dr Dušan J. Martinović: „Dr Jovan Stefanović Baljević (Ili Šćepan Mali) Život i rad”, „DOB”, Podgorica, 2002., str. 99)
KOMPLETAN SADRŽAJ KNJIGE MOŽETE VIĐETI
AKO KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU