Dr Marija Sarap – Art kritika likovnog opusa „Podvodni svijet“ mr Irvina Masličića


Dr Marija Sarap



LIKOVNIM ZRCALOM „PLEŠE“ U KOSMOGONIJI SVIJETOVA

            Irvin Masličić opusom Podvodni svijet dokazuje posvećenost formatu kojeg drži pod „miškom i jezikom“, dok brodi i  dok piturava prostranstvima (nazovimo) morskih dubina ili nekih drugačijih svijetova, zemaljskih, kosmogonijskih, nepoznatih il’ poznatih sasvim je svejedno.

Uspješna umjetnost je ako ikada prepoznaš Ono. TO. Kad te se tiče. Kad je i tvoja i svoja i svačija.

I sad pomišljaš na blue i onu tamno zelenu? Naprotiv. Raskošnim i neobično toplim koloritom „preskače rampu“ školovanog slikara dok korača putevima svojim. More mjenja za kosmos ili obrnuto. Sjever za jug, svijet živih za onostrani pasaž, takođe je svejedno. On postiže vrijeme i mjesto koje nam govore priče, svaka za sebe, ponaosob. Nama se priča, ako ima slušalaca.

Masličić postiže pomenutu sinergiju jer ima pokret tzv akcionog slikarstva. Ovo je pravac koji isključivo vezujem za  apstraktni njujorški ekspresionizam. No, uprkos tašizmi – mrlji,  koja je simbol ovog umjetničkog sazvrijevanja, kod Masličića je sve to isto ali naopačke. On to ne čini nasumičnim dripingom (tehnikom prskanja prim.autor), već sasvim drugačijim pristupom glede apstraktnog ekspresionalizma, svojom ekspresijom. U kombinovanoj tehnici ulja i akvarela tvori pitoreskni i minuciozni „presjek“ poetike i kosmogonije – Podmorja, dok koloritom pravi balast u teksturi debljine i slojevitosti koja u konačnici postaje njegova osobenost.

Svakako je da se ovaj opus poklapa sa inicijaciom „art aurte“ gdje sliku ne postavlja u kontekst predstavljanja i/ili upoznavanja svijeta, već kao suštinski trag umjetnikovog, njegovog postojanja.

Ukoliko ovakvo likovno izražavanje postavimo na „noge“ egzistencijalističke umjetnosti uronićemo u preispitivanja identiteta, lične i unutrašnje/psihološke borbe, suočavanja sa prirodom i okolnostima soc-realizma, traganja za duhovnom ravnotežom i sopstvom kao najtežim introspektivnim momentumom.

Do prije sto godina unatrag, apstrakcija i ekspresivna snaga su smatrane za uzajamno isključive. I umjesto da budu izrugane, rađaju se nove tendencije, emocionalne ekspresije, sve do razbijanja na paramparčad uzusa – graničnika, koji ne smiju postojati niti u jednoj umjetnosti. Naime, ideja slike kao dio/parče individualnog, duhovnog i psihološkog doživljaja zapravo  je dovela do raznolikosti likovnog izraza. Ovdje mislim na tezu onog formalnog smisla koji povezuje odsutnost prepoznatljivih mimetičkih motiva.

Suštinski i nažalost vječiti problem većine umjetnika je traganje za asocijativnom formom (kažu i u metamorfozi), koja može biti dio nedoumice za dobrim ili dovoljno validnim metaforičnim zapisom ili znakom;  i to „prokleto, neprekidno i opšte“ traganje za vlastitim likovnim jezikom.

E sad, tu nastaje prava drama čovjekove suštine i suštinskog egzistencijalizma kao definicije – prokletstva. Baš u tim košmarima su stradali „tragači“ umjetnici, koji se nisu mogli podjednako izboriti sa sobom i sa svojom umjetnošću u svijetu za kojeg su egzistirali.

Masličić nije jedan od njih. On se „nosi“ sa unutrašnjim dijalogom duše na samo sebi poznat način. To je vidljivo u radovima i prikazima/opusima koje kao mlad umjetnik stvara i dariva publici za interakciju i suštinsko razumijevanje, egzistencije kao suštine, a ne metafore i konstrukcije jednog opusa.

I nadalje, Masličić polazi od ideje mora, morskog, primorskog, beskrajnog, onog nedokučivog, kosmičkog, kroz proces „sazrijevanja“ kolorita i teksture, dok formom dodaje šug tematici od domaštavanja prostora u kojem se „vidi, čuje i osjeća“ katarzički punktum vječnosti.

Iako su osnovne karakteristike predstavljanja u apstraktnom ekspresionizmu  proizvoljni oblici, linije, boje i forme, ne slijedeći prirodu ni realnost, Masličić se „igra“ u „komponovanju“ kompozicije onog što vidi ili želi vidjeti. Njegova lupa je specificum beskrajnog. Nama samo isječak iz sjećanja ili njegovog sna.  Podmorja, mora, rekoh već – kosmosa.

Za razliku od apstraktnih ekspresionista koji dozvoljajaju „greške“, on filigraskim strpljenjem „drži“ kontrolu praska od vode, svjetla, sjenke, boje, pokreta pod kontrolom. U apsolutnom umjetničkom doživljaju uživamo podjednako, umjetnik i publika. Stvara se atmosfera zajedničkoj i razumljivog, slike postaju pokretne u našoj tek osvještenoj mašti. One su čas žive, čas nestaju u prostoru nadrealnog. Njegove i naše. Zabilježene kao na stenogramu ili filmskoj traci. Postoje a nema ih. Nisu naše, ali više nisu ni njegove. E sad sam sigurna da odlazimo u apstrakciju kosmogonije, na kojoj i počiva temelj ove priče, prikaza, art analize.

Lirski i apstraktno otklanja racionalno doživljene emocije i oblikuje ih intuitivno. Formatira u energiju onoga što nam daje na uvid. Tako „gledamo“ ribe, školjke, amfore, bića morska, dok nas opija onim drugim – nevidljivim svijetom beskraja.

Masličić nam daje zrcalo da se ogledamo, onako lijepo – ljudski. Upire prst u naše treće oko, od intuitivnog kolektivnog i pojedinačnog sjećanja. To je njegov progon. Ima potrebu da izrazom dopre do suštine. Do svega onoga što smo zaboravili da jesmo. Sigurna sam da i sebi pomaže. Zbog toga je umjetnost čarobna rabota. Otvara portale svijesti i nesvijesti, čak i kad ste gotovo sigurni da to ne postoji.

Umjetnost je dar. Umijeće. Strast. Energija. Ljubav.

Izostavi li se nešto od pomenutog, umjetnička „,mašina“ stane i nema ničega. Tada se izgovori traže u tzv floskulama od nedostatka inspiracije, volje, depresije i sl. Umjetnost se živi. Ona pokreće i ukopava, podjednako.

Vjerovati u umjetnost je već do pola pređeni put od ljepote življenja. Nije važno kako je ko naziva ili proziva. Važno je da „radi“. Da pokreće i popravlja sve ono što nas „boli“. Duša je dio svega postojećeg. Kosmos takođe.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


5 × four =