Tekst “KNJIŽEVNA TRADICIJA I DRŽAVNOST U CRNOJ GORI” objavio je “Crnogorski glasnik” u broju 74. iz 2012.godine – Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. Uvodni tekst je napisao dr Zoran Drašković, urednik “Crnogorskog glasnika”.
U uvjerenju da će čitaoci „Glasnika“ s posebnim zanimanjem pročitati jedan osvrt na poeziju Petra I i Petra II Petrovića Njegoša (ali i na prilike u Crnoj Gori u njihovo vrijeme), sa zahvalnošu smo primili tekst „Literary tradition and statehood in Montenegro“, koji je dr. Natasha Margulis (University of Pittsburgh at Greensburg) pisala ne samo sa istorijske već i sa popriline „geografske distance“. Ne sumnjamo da će izuzetnu pozornost privući i njena doktorska disertacija „Njegoš’s Montenegro, the Great Powers, and Modernization in the Balkans: 1830-1851“ („Njegoševa Crna Gora, velike sile i modernizacija na Balkanu: 1830-1851“), koju bi u dogledno vrijeme trebalo da objavi Matica crnogorska i to zapravo kao prošireno izdanje u kojem se govori o Njegošu kao reformatoru crnogorskog društva, poeti, filosofu i državniku. Sa
zahvalnošu ističemo i doprinos g. Slobodana Medojevića koji nam je, u ulozi svojevrsnog moderatora, najprije skrenuo pažnju na rezultate istraživanja dr. N. Margulis, a potom ishodio i dragocjenu pomoć g. Zorana V. Raičevića (predsjednika Udruženja Crnogoraca u Kanadi) u našim nastojanjima da objavljeni prijevod što bolje odrazi smisao originalnog članka.
KNJIŽEVNA TRADICIJA I DRŽAVNOST U CRNOJ GORI
Povijesni prestiž Crne Gore da je imala prvu štampariju na Balkanu (1493 – 1496), nedugo nakon Gutenbergovog izuma, omogućio je vladarskoj kući Petrović – Njegoš očuvanje istorijskog kontinuiteta. Turci su uništili prvu štampariju pa je stoga izgledalo da nema nikakve nade za crnogorsku književnu tradiciju. Gotovo 500 godina su poletni Crnogorci koristili usmeno predanje da bi očuvali svoju istoriju i identitet. Postoje izvještaji da je u 17. vijeku postojala velika biblioteka na Cetinju koju je pribavio cetinjski vladika. Crnogorska neukost u pisanju i neprekinuto korišćenje usmene tradicije bili su rezultat i uplitanja Velikih sila na Balkanu. Crna Gora bila je istovremeno tretirana kao država iako još nije bila priznata od strane bilo koje Velike sile. Rusi su odbijali finansijsku pomoć zemlji sve do 19. vijeka, nadajući se umjesto toga da će problemi ovog malog naroda naprosto nestati. Uz to, prema istoričaru Čedomiru Lučiću, Mletačka Republika (a i njena nasljednica Habzburška Monarhija) bila je veoma sumnjičava u pogledu štampanih ruskih materijala koji su preko njene teritorije dospijevali u crnogorske ruke. Isto tako, ona je i oružje držala podalje od crnogorskih ruku.
Zbog nemogućnosti da nabavlja knjige izvana, vladarska kuća Petrović – Njegoš oživljava pisanu tradiciju kako bi je koristila kao sredstvo vladanja Crnom Gorom, ali zemlja nije bila u stanju da izdrži troškove takvog obrazovnog sistema. Umjesto toga, Crnogorci su slati u strane države, naročito u Austriju i Rusiju, da bi se obrazovali, prije svega u vjerskom pogledu. Vladika Vasilije (1735 – 1766) bio je prvi crnogorski vladar koji je ostvario za Crnu Goru neohodno obrazovanje njenog naroda. Da bi skrenuo pažnju na taj zadatak, napisao je „Istoriju Crne Gore“ 1754. godine. Ova istorija pisana je s namjerom da se ruska vlada ubijedi da finansira državotvorne i obrazovne projekte. U svom pisanju, on je Crnu Goru predstavio kao hrabru i Rusiji uvijek privrženu, nadajući se da će blagonakloni Rusi prepoznati njegove napore i poduprijeti njegove projekte. Ali, ova idealizovana stvarnost Crne Gore nije uspjela da ubijedi ruske reformatore u neophodnost ulaganja većeg novca u Crnu Goru. (Petar Veliki je na kraju pristao da pomogne vladiku Petra malom penzijom od 500 rubalja koju bi on primao krajem svake treće godine). Uprkos pisanju prve istorije Crne Gore, Vasilije nije uspio u svom krajnjem naumu da ubjedi Ruse da uzmu materijalnog učešća u izgradnji crnogorske države i prosvjete – umro je dok je bio u Rusiji, pa čak ni njegove mošti nijesu vraćene u domovinu kako bi se uvjerili njegovi nasljednici da nastave njegovim putem. Pa ipak, bio je u stanju da svojim nasljednicima ostavi u amanet svijest o neophodnosti stvaranja pisanog traga o identitetu i istoriji Crne Gore. Oni su bili više nadahnuti primjerima epskih narodnih pjesama vladike Vasilija nego li njegovom „Istorijom Crne Gore“. Vasilije ja napisao pregršt pjesama u narodnom duhu. Pisanje u deseteračkom stilu omogućilo je Vasiliju da oživi crnogorski jezik i lokalizme za svoju idealizovanu stvarnost. Ta tradicija da vladika piše poeziju biće uspješno nadmašena od strane preostalih vladara dinastije Petrović – Njegoš sve do 20. stoljeća. Vasilije i Petar I stvarali su usmenu poeziju sa crnogorskim temama za domaću (crnogorsku) publiku; Petar II stvarao je usmenu i pisanu poeziju sa crnogorskim temama za spoljnu (necrnogorsku) publiku i buduću (crnogorsku) publiku. Korišćenje crnogorskih tema kod oba autora se preklapa, pa ipak njihovi ciljevi u prikazivanju jezika i istorije Crne Gore bili su vođeni različitim namjerama. To je očigledno iz svih radova ovih pjesnika.
Na Petra I prvenstveni uticaj imala je crnogorska epska narodna pjesma. I Njegoš se takođe oslanjao na epski stil kao obrazac pripravan za iznošenje vlastitih ideja o crnogorskoj državi. Petar I želio je u svojoj poeziji da očuva jedinstvo države, a Njegoš je želio da potpomogne borbu Crne Gore za slobodu i njeno priznavanje od strane Evrope. Uprkos njenom nalikovanju na epsku narodnu tradiciju, Njegoševa poezija više je bila inspirisana djelima kakva su Homerova Ilijada i poezija Puškina i Bajrona. Imao je jedinstven i osoben stil, koji nije zapažen u narodnim pjesmama. Njegoš je spojio južnoslovensku epsku narodnu tradiciju sa evropskim romantizmom stvorivši nešto sasvim novo, što je sadržavalo arhaične riječi iz turskog, ruskog i crkvenoslovenskog jezika. U stvari, Njegoš nije stvarao svoju poeziju uz gusle, već „s perom u ruci“. Jon Miles Foley naziva taj stil „imitacijom usmene poezije“ i naglašava da je Njegoševa multimedijalna fluentnost ono što je njegovo djelo izdiglo iznad svega ostalog. Srž Njegoševe poetske inovacije bila je u tome što je on uveo književne konvencije u tradicionalno pisanje pjesama. To znači da Njegoš nije stvarao / izvodio pred živom publikom, ali je – kako to njegovi rukom ispravljani rukopisi pokazuju – na hartiji do savršenstva dotjerivao svoju poeziju.
Njegoš je, prema zapadnim mjerilima, imao oskudno obrazovanje na koje je uplivisao njegov stric vladika Petar. Zbog toga se Njegoš ne može smatrati kao poeta doctus (učeni pjesnik), već je više bio literarni „noble-savage“; Wordsworth bi mu pozavidio na takvom statusu. Mogao mu se pripisati ma koji društveni nedostatak, ali je on bio u stanju to da prevlada pišući značajnu poeziju; koristio je svoje „prirodne i neoblikovane vještine“ te ih upotrijebio na jeziku svoga naroda; on će napisati neke od najpoznatijih pjesama u južnoslovenskoj književnosti.
Crna Gora je za Petroviće bila ono što je Londonska kula bila za Waltera Raleigha: „mračni inkubator poezije“. Oba Petra dijelila su isti gnjev zbog svoje nemoći da donesu stvarne reforme ili promjene u Crnu Goru. Petar I potpisivao je svoje poslanice crnogorskom narodu sa „zalud tvoj nesrećni dobroželatelj“, dok je Njegoš, s druge strane, kreirao književne likove kroz koje je oplakivao svoj položaj – vladika Danilo u „Gorskom vijencu“ povika u očaju: „A ja što ću, ali sa kime ću? … jedna slamka među vihorove … moje pleme snom mrtvijem spava … “. Poput Yeatsovog djela, i Njegoševa poezija pisana je iz očaja, to je poezija jednog „usamljenog genija“ koji je pokušavao da spozna smisao svog vremena.
Poezija Petra I malo je učinila za istoriju Crne Gore, ali je njegova vladavina promjenila mjesto Crne Gore u tom djelu svijeta. Njegoševe najveće političke odluke pretežno su bile inspirisane dugom prema njegovom stricu ili su povezane sa njegovim književnim talentom. Jedan važan primjer objašnjava oboje: proglašavanje njegovog strica Petra I za sveca 1834. godine. Smještajući svog strica u crnogorski Panteon mrtvih ali moćnih vladika i svetaca, Njegoš je bio u stanju da iz groba prizove ujedinjujuću i pokretačku snagu Petra I kako bi podstakao sve Crnogorce da se zajedno bore za slobodu protiv onih koji ih ugrožavaju. Njegoš je koristio onespokojavajuću sliku na kojoj je Petar I prikazan kao priviđenje svetog duha koji se na kratko vraća iz vječnog sna kako bi ozakonio osvetu nad svima onima koji ne plaćaju poreze ili ne žive u miru sa drugim crnogorskim plemenima.
U isti mah dok je koristio svoju književnu uvjerljivost da ubjedi Crnogorce da slijede pravi put prema civilizaciji, Njegoš je prikazivao i jednu od najvećih i najupečatljivijih crnogorskih tradicija: da je vladika vješto oblikovao strano mišljenje stvaranjem „idealizirane stvarnosti“ Crne Gore (à la vladika Vasilije) za vanjske potrebe. I Petar I i Njegoš će to činiti u svojoj poeziji. Petar I nije se zadovoljio samo pisanjem pjesama o crnogorskim pobjedama u boju, nego je u svoju poeziju unio i vlastitu ideju o tome što znači povijest Crne Gore s naglaskom na „slavu“ svoje kuće Petrovića i „istrebljenje“ onih Crnogoraca koji su prešli na islam, o kojima u svojoj poeziji govori kao o „otpadnicima“.
Michel Aubin obrazlagao je kako je Petar I pisao popularne pjesme po uzoru na epske narodne pjesme. Poziva se na Petra I kao na un homme des lettres (čovjeka poslanicâ), čije pisanje nije predstavljalo knjževno djelo nego poruke i uputstva njegovom narodu. Njegoš je, kao i njegov stric, upotrijebio poeziju kako bi zapisao istoriju Crne Gore. Njegoš je pisao sa sličnom namjerom kao i njegov stric; nadao se da će privući pažnju i zadobiti priznanje za crnogorsku borbu za slobodu. Pisao je o istom herojskom kultu slobode kao i njegov stric; ali postojala je i jedna suštinska razlika: Petar I često je upravljao istorijskom prošlošću o kojoj je Njegoš pisao.
CRNOGORSKI GLAS IZ SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA
Dr Natasha Renée Margulis diplomirala je povijest na Univerzitetu Miami. Doktorirala je povijest 2004.g. na Univerzitetu Cincinnati; njena doktorska disertacija tematski je vezana za Crnu Goru i nosi naziv „Njegoševa Crna Gora, velike sile i modernizacije na Balkanu: 1830-1851“.
Pored maternjeg, engleskog jezika, govori: francuski, njemački, crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski, a posjeduje znanje jezika na istraživačkom nivou za ruski, staroslovenski i italijanski.
Univerzitetsku karijeru dr. Margulis počela je 1998. na Univerzitetu Cincinnati, kao gostujući asistent profesor radila je na Marshall Univerzitetu (Huntington) 2004/05. a od 2005. g. radi kao asistent profesor na Univerzitetu Pittsburgh at Greensburg, gdje predaje Evropsku povijest; specijalizirana je za istraživanje Crne Gore XIX stoljeća.
Istraživačkim radom bavila se na više univerziteta, knjižnica i arhiva u SAD, zatim u arhivskim odjeljenjima Državnog arhiva Crne Gore i u muzejima u Crnoj Gori; u arhivima u Srbiji (Vojvodini, Novom Sadu) te u Državnom arhivu u Beču i drugdje.
Dr. Margulis publikovala je više desetina ra-dova, od čega je veliki broj na temu povijesti južne, srednje i jugoistočne Evrope, a posebno Crne Gore. Od značajnijih izdvojićemo: „In the barbarous regions to be traversed: English travellers to Montenegro during Njegoš’s rule 1830-1851“ („U barbarskim područjima koja treba prijeći: Engleski putnici u Crnoj Gori tijekom Njegoševe vladavine 1830-1851“); „Nature’s Perfect Gentleman: European Travellers ‘Discover’ Petar II Petrović Njegoš in 19th century Montenegro“ („Priroda savršenog gospodina: Evropski putnici ‘otkrivaju’ Petra II Petrovića Njegoša u Crnoj Gori 19. stoljeća“).
Od radova iz savremene povijesti Crne Gore izdvaja se aktuelnošću i kvalitetom rad: „Montenegro’s 2006 Referendum for Independence and its Historical Context“ („Crnogorski referendum za nezavisnost 2006. i njegov povijesni kontekst“).
Slobodan B. Medojević
