Dr Radomir R. Milović – Sage o Banjanima



Nastavljamo sa predstavljanjem knjiga dr Radomira R. Milovića iz dijela njegovog naučnog opusa prikazanog kroz “POSEBNA IZDANJA”. Druga knjiga je Sage o Banjanima, štampana 2014. godine.

Ako kliknete na link POSEBNA IZDANJA možete pogledati koje su knjige do sad predstavljene.



IZ SAGE U SAGU

Mogli smo skup priča o Banjanima, nazvati i drugačije, ali naslov „SAGE O BANJANIMA“ dalo nam je osnovno tumačenje ovog pomalo zagonetnog pojma.[1]) Dvanaest priča iz bogate istorije epskog prostora Banjana nastaju povodom skorog susreta sa velikim jubilejem: sedam vjekova od prvog pomena znamenitog plemena poperenog vjekovima na razmeđu država, vjera i naroda. Iz neprekinutog toka istorijskih zbivanja, istrgli smo dvanaest tema, a moglo se, bog zna koliko još. Odabrane sage možda i ne govore o najznačajnijim zbivanjima istrgnutim iz burne istorijske zbilje. Takve kakve su one u sebi nose svega pomalo: mitove, legende, predanja predaka, epske motive, ali i istorijske dokaze iz drevnih arhiva država, koje su u svom vaktu gospodarile Banjanima i njihovim okruženjem.

         Za sage smo se opredijelili da iz opšteg izvučemo, posebno, iz cjeline istorijskog, prenesemo značajnija događanja; ali da pri tom ne pokidamo kopče koje ih čvrsto drže ujedno, i tako zaokružuju i objedinjavaju banjsku istorijsku zbilju. Sagama o Banjanima ukazujemo na istorijske vrijednosti iz jedne viševjekovne epohe, i iz nje izvlačimo zbivanja, bez ambicije da naše sage budu vrijedna istoriografska ostvarenja. Izbjegli smo stručno-naučno, analitičko i sintetsko razmatranje događaja, ali i svaku sagu podastrli sa određenim brojem raspoloživih podataka iz arhivskih izvora, istorijskih spisa i epske poezije.

           Da predstavimo i sage. Prva saga, kolovođa u ovom banjskom kolu priča je „Saga o Banjanima“: To je saga koja nas primiče sedamstotoj godišnjici prvog pomena Banjana. Dubrovačke notarske knjige ostavile su nam epizodu iz 1319. godine, o nekom Banjaninu, vjerovatno Vlahu, koji se sticajem okolnosti našao u domenu interesa Republike Sv. Vlaha. Od ovog pomena imamo Banjane, fala bogu, do danas: geografski, istoriografski, etnografski, plemenski. . . Poželimo da se i nadalje pominju u arhivima i knjigama, svakako po dobru. Iščupali smo iz bogate istorijske riznice neke detalje koje smo smatrali da zavređuju mjesto u sagi.

         Sagom „Utes na limesu“ htjeli smo da čitaocu približimo jedan gorski klanac sapet u neviđbogu između epskih planina Somine i Njegoša. Zemaljski položaj dodijelio mu je ulogu djelioca zemaljskih prirodnih čudesa, ali i ulogu kopče i krute veze ljudi s jedne i druge strane. Nalazio se vazda u srcu značajnih istorijskih zbivanja u dugom vremenu, na stazi između krvave Duge i Somine, hajdučke planine.

          Da pravimo sagu o „Banjsko-dubrovačkim i Banjsko-bokeškim vezama“, podstaklo nas je bezbroj činjenica o vezama Banjana sa svojim geografskim trouglom Boke i Republike Sv. Vlaha i Banjana u njemu, kao tjemena tog značajnog trougla, koji su vazda bili pod velikim uticajem onih koji su gospodarili ovim pitomim okrajkom Mediterana. Na način života Banjana, opstanak naroda, trgovinu, etnografi ju, arhitekturu; značajan pečat su u prošlosti ostavile dvije Sredozemne republike: Mletačka i Dubrovačka. Narodni govor je poprimao značajan broj leksičkih pojmova iz romansko-mletačke i dubrovačke jezičke riznice.

           Saga „Banjani i Riđani (Grahovljani)“ podsjeća na viševjekovni zajednički život i mukotrpnu borbu dva susjeda, koji se vrlo često u pisanim izvorima i usmenim predanjima javljaju zajedno u paru, što ih upućuje jedne na druge i veže mnogim kopčama.

          Planina Somina, svojom epskom prošlošću, kao hajdučko ishodište i povratište, bila je tema sage o gorskom visu koji je vjekovima gospodario hajdučkim pokretima od Veleža do Durmitora i Komova. U našem kolu Banjskih saga našla se i „Saga o Crnom Kuku“, banjskoj visoravni u podgorju Somine i Njegoša, poznatoj po izdašnoj vodi u sušnim i bezvodnim Banjanima, koja je ušla u istoriju, povodom jednog značajnog događaja iz ljeta 1876. godine, od kada su se napisale nove stranice crnogorske povjesnice.

         Čitaoce će sresti i „Saga o Velimlju, starom banjskom selu“, uokvirenom kulturno-istorijskim spomenicima iz svih epoha, od predistorije do novog vakta. Nijesmo mogli zaobići ni viševjekovne veze sa srodnom nam Pivom i Drobnjakom. Katuni Banjana na legendarnom Durmitoru bili su jak razlog za priču o vezama Banjana sa gorskim visovima ove planine i kalovitom Pivom.

         Primičemo se kraju saga sa predanjem o jednom plemenskom banjskom događaju s početka 18-og vijeka, koji ima za cilj duhovno jedinstvo etnički raznorodno plemske zajednice u teškim godinama borbi za opstanak i plemensko jedinstvo. O tome nam govori uzbudljiva priča o Krvavoj kamenici.

            Evo I sage o Banjanima i Duki Burenici, samovoljnom i odmetnutom hajdučkom harambaši, koji će svoje ucjenjivanje istorijskog plemena platiti glavom. Događaj je primjer najvećeg stepena banjske sloge i jedinstva u teškim godinama Morejskog rata i previranjima na surovim prostorima Banjana i okruženja im.

      Ističući u prethodnim sagama ono što je istorija na najprikladniji način zabilježila o banjskom plemenu, nijesmo se mogli otrgnuti utisku da ne opišemo i veliko zlo koje je razaralo plemensku snagu Banjana, i ne samo njih. To je krvna osveta, poznata na širokom prostoru naše plemenske svere, koja je Banjanima, kao i čitavom okruženju, uzimala ljudske živote i crpila narodnu snagu. Napisali smo priču i o tome, ali i naglasili misije dobrih ljudi, koji su se borili protiv ovog zla.

         I na kraju naš hod sa sagama, završavamo 12-om, a dvanaest je univerzalan broj.

        To je „Saga o varošici Velimlju“, izrasloj iz istorijskog sela Velimlja. Nastala je u okviru novovjekovne crnogorske zbilje, i uspjela da postane centar Banjana. Više od vijeka, ona je to. Imala je svoj uspon, postojanost i naravno pad, ali to je dijalektička kategorija, protiv koje očigledno ne možemo da se borimo.

         Ako smo ovim sagama dali, i mali doprinos sagledavanju burne istorije plemena Banjana, koja je najčešće prikazivana stidljivo, poluistinito, a ponekad i pogrešno, napravili smo nešto korisno i lijepo. 

Autor



              SAGA 1. Skup priča i legenda u prozi, svojstvenih skandinavskim književnostima (Norveška, Island) od XII do XIV vijeka 2. Gotovo legendarna porodična epopeja koja se proteže na nekoliko generacija 3. Književno djelo koje opisuje takvu epopeju (Opšta Larousse enciklopedija u tri toma, Izdanje IKJ Zemun, str. 600).


RECENZIJA

Dr Radomir Rašo-Milović, sin slavnog banjskog plemena, prihvatajući istočnjačku mudrost da je čovjek vječiti dužnik zavičaju odužuje mu se pregnućem da neka važna događanja i zaslužne znamenite ljude zaštiti od zaborava.

           Razumljivo je što je prednost dao Sagi o Banjanima, nekadašnjem plemenu, potom kapetaniji, srezu, opštini i napokon mjesnim zajednicama u sastavu nikšićke opštine. U njoj iznosi geografske, istorijske i etnografske podatke o prvom pomenu Banjana 1319. godine, pa nadalje vjerodostojno i slikovito predstavlja veze Banjana i susjednih plemena: Riđana (Grahovljana), Nikšića, Drobnjaka i Pivljana. Sudbina im je dosudila da žive na tvrdom terenu, na vjetrometini i vatrometini, na razmeđu između država, vjera i naroda.

           Bili su upućeni da u sreći i nesreći budu povezani i da se složno odupru osvajačima u stalnom nastojanju priključenja crnogorskoj državi.

           Pišući o vezama Banjana sa Dubrovnikom i Bokom, iskazuje žal, što radovanje, da Morejskim i Kandijskim ratom i stavljajući se na stranu Venecije, dolazi dah i svjetlost prosvijećene, hrišćanske Evrope, ne traje dugo. To zamjenjuje tama i zlo Osmanskog carstva. Tada će se Banjani naučiti kako se bori i žrtvuje za slobodu. U presudnim trenucima svih epoha i vremena, ovaj viteški narod časno brani svoj kamen i čast plemena i države.

         Vješto je izabrao tri važne i tvrde kačanice sa ovih prostora: Utes, Crni kuk i Sominu. Opisujući njihov položaj i važnost u minulim vremenima, čitaoci iz Banjana, a kamonli iz drugih krajeva, diviće se nadahnutim iskazima o ovim vrletnim visovima i klancima i njihovoj epskoj prošlosti.

         Saga o krvnim osvetama i umirima krvi govori o tamnom dijelu života u Banjanima. To zlo nije mogao spriječiti Sveti Petar Cetinjski poslanicama i kletvama. Tragika međusobnih ubistava i sukoba sa pripadnicima drugih plemena i hajdučkim četama koje su zaboravljale da banjske ovce nijesu turske, vrlo ubjedljivo je oslikana. Ipak, ugledni ljudi, plemenski prvaci, uzvišenim radom, kumstvima i zakletvama, stali su i tom zlu na put. Sasvim ispravno, autor po imenu pominje „dobre ljude“.

          Uzbudljiva priča o Krvavoj kamenici kazuje kako se stvaralo i učvršćivalo jedinstvo ove plemenske zajednice. To je u teškim godinama borbe za opstanak bilo od nesumljivo velikog značaja. I danas se sloga i jedinstvo Banjana ističe kao bogatstvo i vrlina i služi drugima kao uzor. Poslednja u banjskom kolu saga je Saga o Velimlju, koje je izašlo iz istorijskog sela Velemlja i postalo centar Banjana.

         Poučna je priča o mitropolitu dabro-bosanskom hadži Savi Kosanoviću koji u zavičaju svojih predaka podiže ogromnu bistijernu da narod ne pati od žeđi. Vladičina voda opominje da su najvredniji spomenici oni koji služe potrebi naroda.

         Svaka saga posebno za sebe, a onda sve zajedno čine skladnu cjelinu čiji je glavni junak pleme Banjani.

         Primjenom naučno istraživačke metodologije, ovaj rad je poprimio ozbiljnije naučne studije, što se između ostalog vidi po obilju fusnota koje su date za svaku sagu posebno.

          Koristeći arhivsku građu, legende, narodna predanja, narodnu poeziju, literaturu i periodiku, istorijski vjerno i pripovjedački nadahnuto, savršeno je ostvaren zacrtan cilj.

          Autor je ovom knjigom dao dragocjen prilog u rasvjetljavanju mnogih, još nejasnih događaja iz dalje prošlosti. Milović je o sagama iznio dosad malo poznate podatke i njihove izvore. Tako je skrenuo pažnju budućim istraživačima i istoričarima da ih koriste, ako se late posla na sastavljanju banjskog ljetopisa. Bio bi to pravi i veliki doprinos obilježavanju sedamstote godišnjice prvog pominjanja Banjana.

           Rukopis je pisan jezikom zavičaja, jasnim logično izraženim književno dotjeranim stilom. Na najljepši način daje doprinos da se protjeraju riječi „tuđice“ i da se ljudi na ovim prostorima izražavaju kako se od davnina činilo. Autor se nije opterećivao, kojem književnom rodu i literalnom žanru će pripasti njegovo djelo, a nije ni trebao jer je naslovom nagoviješteno šta će čitalac naći u njemu.

           U zaključku: Sve čestitke doktoru elektronike Rašu Miloviću za učinjeni trud i umjeće da istorijsku faktografiju, do koje je došao dugotrajnom i napornim radom, spoji sa pjesmama, pričama i legendama. Pokazao je da dušom i jezikom zavičaja može progovoriti svaki istinski zaljubljenik, bez obzira na struku i zvanje.

                                                                                Slobodan Novičin Kovačević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


fifteen − three =