Poštovani pośetioci, objavljujemo tekst dr Gorana Sekulovića “Riječ o knjizi “Iguman Mojsije Zečević Crnogorska vertikala Vasojevića” Đorđija Đola Ojdanića”. Srdačno se zahvaljujemo gospodinu Sekuloviću koji je omogućio da integralno objavimo tekst.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
Dr sc. Goran Sekulović
Riječ o knjizi “Iguman Mojsije Zečević Crnogorska vertikala Vasojevića” Đorđija Đola Ojdanića
Autora ove izuzetno značajne, vrijedne i korisne knjige pod naslovom “Iguman Mojsije Zečević Crnogorska vertikala Vasojevića”, Đorđija Đola Ojdanića, znamo već decenijama kao vrsnog publicistu koji nam je podario više djela iz naše, crnogorske, istorijske prošlosti. Ovog puta pred nama je njegova najnovija knjiga koja govori prije svega o jednoj od najznačajnijih crnogorskih ličnosti Igumanu Mojsiju Zečeviću koji je rođen u Vinickoj kraj Berana 1780, a umro 1850 i sahranjen ispred manastira Đurđevi Stupovi. Iguman Mojsije Zečević kao znameniti vasojevićki duhovnik, ali i svjetovni vasojevićki glavar i poglavar, bio je iguman manastira Đurđevi Stupovi u Budimlji kraj Berana od neđe oko 1825. godine. Školovan je na Duhovnoj akademiji u Kijevu. Iguman Mojsije Zečević je bio svjetovni i duhovni vladar najbrojnijeg crnogorskog plemena Vasojevića s kraja osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka i njegov portret, ličnost i ukupno djelo se mogu veoma dobro i reljefno, čak i slikovito i idejno vrlo karakteristično i dosljedno, sagledati i upoznati u ovoj veoma čitljivoj, dinamičnoj, interesantnoj i nadasve intrigantnoj i poučnoj, primamljujućoj i čak omamljujućoj u najpozitivnijem patriotskom, otadžbinskom, vjersko-ekumensko-kulturnom, prosvjetno-edukativnom, informativno-istorijskom i idealno-prosvjetiteljskom smislu knjizi.
Iz knjige Đorđija Đola Ojdanića se veoma dobro i jasno vidi da je, uz Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, Iguman Mojsije Zečević bio jedna od najznačajnijih ličnosti Crne Gore. Zajedno sa Petrom I Petrovićem radio je na oslobođenju crnogorskih plemena i podizanju ukupnog crnogorskog narodnog i patriotskog duha, jačanju duhovnih i prosvjetnih prilika, ali i političkog, bezbjedonosnog, diplomatskog i međunarodnog ugleda crnogorske države. Njega je Petar Prvi imenovao da ga zamjenjuje u „stolici“ dok dođe mladi Rade Tomov na prijesto. A kada je umro Petar I i trebalo da se za njegovog nasljednika izabere mladi Rade Tomov, Iguman Mojsije je sa još nekoliko uglednih crnogorskih prvaka nepokolebljivo, ne dvoumeći se nimalo već odmah i odlučno stao uz mladog Njegoša kome su mnogi osporavali pravo na duhovni i svjetovni crnogorski tron. Đorđije Đole Ojdanić pokazuje u ovoj knjizi da je Iguman Mojsije Zečević bio nesvakidašnja ličnost, nepokorna, samosvojna, dostojanstvenog i borbenog, ponositog i slobodarskog duha i stalnog, vječnog otpora prema svakom tuđinu i gazitelju narodnih prava i sloboda, česti i imena, vjere i obraza, prema Njegoševim epohalnim i vječnim uzusima i pravilima, iskazima i načelima koje je dao na tako izuzetno umjetnički način u “Gorskom vijencu” kao ogledalu i enciklopediji crnogorskog etničkog i nacionalnog duha.
Na toj visini, na toj ravni, na tim primjerima i visokim moralnim načelima, dakle njegoševskim, i Iguman Mojsije Zečević ostavio je vječni, neizbrisiv i upečatljiv dug i trag u crnogorskoj istoriji, u ne malom obimu utičući i presudno da se upravo takav potonji njegoševski i crnogorski duh i ovaploti i ustali, iskristališe i – snagom munje i groma, sjaja najveličanstvenije nebeske zvijezdane arije i simfonije, te najljepšeg i najumnijeg ljudskog lica i duhovnog i etičkog svečovječanskog, univerzalnog nasljeđa na Zemlji – pojavi i obnaroduje na tako genijalan, stvaralački vatren i neuporediv, način kod mladog i vječnog mladog a opet tako zrelog i najzrelijeg Njegoša čije ime, lik i djelo nadahnjuju i nadahnjivaće svakog poštenog i lojalnog Crnoj Gori Crnogorca kroz sve buduće vjekove. Pomoću multidisciplinarnog istraživačkog i iskaznog metoda, lako pamtljivog, popularno pisanog i čitljivog teksta koji je međutim duboko seriozan, nadahnut i inspirativan, na dokumentarni, istoriografski, literarni i publicistički način, i to od najbolje i najplemenitije vrste i kovine, Đorđije Đole Ojdanić je u svojoj knjizi “Iguman Mojsije Zečević Crnogorska vertikala Vasojevića” dokazao da je nesumnjivo upravo Iguman Mojsije Zečević na izuzetan i bogat, raskošan i inspirativan, inicijacijski i nacionalno-državno-vjersko-kulturno-civilizacijski način doprinio jednom ovakvom epohalnom istorijskom, renesansno-ličnosnom i samosvojnom, uzdizanju, stasavanju, vaspitanju i obrazovanju, građenju i samosvojnosti Petra II Petrovića Njegoša.
Iguman Mojsije Zečević je ostavio istorijskog traga u Crnoj Gori kao malo koja crnogorska ličnost iz vremena Petra I i Petra II Petrovića Njegoša i otuda je on i tako velika istorijska ličnost novije crnogorske povjesnice. Zato mu uostalom Crnogorci i duguju najviše moralno poštovanje i zahvalnost. Prema ovom vazda buntovnom i slobodarski nastrojenom hajduku-duhovniku, pretpostavlja se da je Njegoš gradio lik Igumana Stefana u „Gorskom vijencu“. Izuzetno zanimljiv, borben i duhovit, pravi narodni sin i čovjek, rasna i svestrana vasojevićka i crnogorska bastadurna ličnost Mojsije Zečević nije mogao ostati bez uticaja na budućeg vladiku. Kasnije će postati jedan od Njegoševih najbližih saradnika i državnih i političkih savjetnika i ličnost koja će značajno doprinijeti utvrđivanju crnogorske nacionalne, državne i političke ideologije. Pod uticajem Igumana Mojsija Zečevića formirao se Njegošev nepokolebljivi oslobodilački i nacionalno-državni crnogorski svjetonazor kao, suverenog i međunarodno prepoznatog, istorijskog naroda i okosnice, sveokupljališta, ugaonika, kamena-temeljca i matice crnogorske države , tj. Crne Gore.
No, ovo je knjiga ne samo o Igumanu Mojsiju Zečeviću već i o Vasojevićima koji su najveće crnogorsko-brdsko pleme, koje je nastanjeno u istočnom dijelu Crne Gore, u Lijevoj Rijeci i s obije strane Lima sve do rijeke Lješnice. Vasojevići su jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, koja ima svoju zajedničku slavu Svetog Arhanđela, zajedničku tradiciju o svojoj prošlosti, i koja pamti sve svoje pretke počev od glavnog rodonačelnika Vasa pa sve do današnjeg dana. Od Nožice Vasojevići su se počeli pomjerati postepeno ka istoku dokle nijesu zahvatili cijelu limsku dolinu sve do rijeke Lješnice. Prilikom toga kretanja, širenja i prodiranja oni su starosjedeoce Lužane, Bukumire, Macure, Španje i Latine, dijelom asimilovali, dijelom potisnuli, a dijelom potčinili, i svima nađenuli ime Srbljaci. Nasuprot Vasojevićima, Srbljaci ne predstavljaju etničku cjelinu, jer oni nisu jedna porodica, jedno pleme, jedna krvna zajednica, već skup raznih rodova koji su se tokom vjekova tako izmijenili, da se danas za mnoge sigurno ne zna ko od koga vodi svoje porijeklo. Otuda Srbljaci, uzeti kao cjelina, nemaju tradicije o svojoj prošlosti, jer nemaju zajedničkog pretka od kojega bi izvodili svoje zajedničko ime i porijeklo.
Interesantno je reći da u početku, kada su Vasojevići zauzeli limsku dolinu i potčinili starosjedeoce, Srbljaci nijesu imali ni svojih glavara niti ikakva učešća u opštim plemenskim poslovima, već su im Vasojevići i sudili i predstavljali ih i spolja i iznutra. Ali upornom borbom Srbljaci su počeli osvajati jedno po jedno zvanje, dokle nijesu izvojevali svoje kmetove, bratstvene starješine, a docnije i pravo učešća na narodnim zborovima i skupštinama. No i pored tih zadobijenih i osvojenih prava, Srbljaci su kao manjina bili i ostali potišteni, zapostavljeni, jednom riječju skrajnuti, jer ih Vasojevići nijesu nikada htjeli primiti u svoju sredinu kao ravnopravne članove, pošto su oduvijek smatrali da su od njih nešto više i da se s njima ne mogu nikako izjednačiti. Usljed te dugotrajne borbe i međusobnog gloženja, bješe se i kod jednih i kod drugih razvio toliki antagonizam, da je ta borba Srbljake ujedinila, i od njih, kao raznorodnih elemenata, stvorila jednu takvu cjelinu koja se smatra kao jedna zajednica koja ima iste misli, iste želje, iste osjećaje.
Zbog toga oštrog razlikovanja koje je postojalo između Vasojevića i Srbljaka, čak su se i u nepisanim, običajnim i u pisanim, zakonodavnim aktima spominjala ova dva “posebna naroda”, koja su se među sobom bitno razlikovala kako po svome duhu, karakteru i osjećaju, tako i po drugim etničkim odlikama.
U vrijeme Igumana Mojsija Zečevića kao prvog savjetnika i saradnika Petra Prvog i Petra Drugog, koji je dugo godina boravio na Cetinju naročito od 1831. godine, Vasojevići se tretiraju kao dio Crne Gore (o tome piše i Pavel Apolonovič Rovinski – “Građa za istoriju Vasojevića”, 1889.), i nalaze se pod jurisdikcijom Crne Gore. O tome svjedoči veliki broj dokumenata, a zanimljivo je spomenuti pismo kneza Aleksandra Karađorđevića, vladici Radu, iz 1850. godine, đe se on žali kako “crnogorski Vasojeviči grubo postupaju sa Ašanima (Srbljacima, odnosno Srbijancima)”, i traži od njega da ih umiri. Pripadnost Vasojevića Crnoj Gori, od 1831. godine, potvrđuju i crnogorske blagajničke knjige. Iz njih se vidi da su Vasojevići jugozapadno od Komova, plaćali porez Cetinju (koji su, recimo, Kuči odbijali da plaćaju). Vasojevići su učestvovali i bitkama: na Martinićima i Krusima (nakon čega Piperi i Bjelopavlići ulaze u sastav crnogorske države). Međutim, to što Vasojevići prije 1831. nijesu bili pod jurisdikcijom Crne Gore uopšte ne znači da nijesu bili slobodni! Itekako su bili, i funkcionisali kao autonomno slobodno pleme, odbijajući da plaćaju porez Turcima.
Vasojevići su se još pri kraju 16. veka odmetnuli od Turaka i prestali da im plaćaju danak i da primaju vojvode koje im je skadarski vezir određivao. Samim aktom odmetanja oni su otpočeli živeti svojim posebnim i samostalnim životom, pa sljedstveno donositi razna pravila i stege po kojima su se u svome radu i životu imali upravljati.
Besumnje da im je prva briga bila da iz svoje sredine istaknu i izaberu vrhovnog glavara, vojvodu, koji bi bio glava plemena, predvodio ih u borbama i predstavljao u odnosima s drugim plemenima i turskim vlastima. Izbor je padao na najuglednijeg kneza, na čoveka koji se odlikovao kako otmjenim porijeklom, ratnom slavom i besjedničkim darom, tako i svojom energijom, okretnošću i umješnošću da može ljudima upravljati i u ruci ih držati. Pored ove vrste odluka, plemenske skupštine su donosile i druga pravila, koja su bila obavezna za cijelo pleme, i koja je narod nazivao “zakonom”, “sudom” i “pravdom”.
Ti prvobitni zakoni, odluke, rješenja i stege, docnije su prema prilikama mijenjani, dopunjavani, tako da sredinom 18. vijeka, u doba kneza Mirčete Rajičeva i njegova brata, Kneza Milutina, Vasojevići su imali već izrađeno zakonodavstvo gotovo po svima pravnim granama, i po njemu se u svemu upravljali. Iz toga doba očuvani su izvjesni propisi ustavnopravnog karaktera, koji govore o granicama Vasojevića: “Nebo Bogu, caru sva zemlja, a Vasojević od Nožice do Lješnice navijek i amin”; o pravosuđu: “Od danas pa navijek i amin kolo (pleme) vasojevićko drži srpski sud i pravda”; o neplaćanju danka: “Bogu Božje, manastiru svoje, a Vasojević danak nikome ne plaća”; o izdaji: “Ko podanas ode pećskome paši bez izema vojvode, da se više ne vrće među nas, a ako se vrne, da se kastiga”, itd.
Na ovom dugotrajućem, viševjekovno evolutivnom i autonomnom običajno-etičkom, zakonodavno-pravnom, civilizacijskom, demokratskom i političko-kulturno- vjerskom identitetskom magistralnom istorijskom putu Vasojevića kao integralnog dijela Crne Gore i crnogorske države, stoji kao jedno od nauglednijih i najčasnijih imena i ime i djelo Igumana Mojsija Zečevića što se tako dobro i istoriografski potkovano vidi iz knjige “Iguman Mojsije Zečević Crnogorska vertikala Vasojevića”, Đorđija Đola Ojdanića, iz čega nedvosmisleno proizilazi da je “Iguman Mojsije Zečević bio jedna od najvećih i najzaslužnijih ličnosti u crnogorskoj povjesnici. Dajući i sam neprocjenjivi doprinos istorijskom trajanju vasojevićkog zakonodavnog autonomnog duha, “Iguman Mojsije Zečević obnovio je izuzetno značajni pravni akt za istorijsku i pravnu prošlost Crne Gore, naime “Vasojevićki zakon u dvanaest točaka“. Narodno predanje ”Vasojevićki zakon u dvanaest točaka” vezuje za početak 19. vijeka, za vojvodu Simu Lakića i Igumana Mojsija Zečevića i ovaj pravni akt predstavlja zbir svih “stega” koje su Vasojevići usvajali još od 16. veka, kad su se odmetnuli od Turaka i prestali da plaćaju danak. Narodno predanje još veli kako su vojvoda Simo Lakić i Iguman Mojsije Zečević riješili da uspostave “stari zakon”, dodajući mu nove članove. Zakon se nije sačuvao u pismenom obliku. Njegove “točke” pamtile su se u usmenom predanju, i “glačane “godinama dobile jezgrovit oblik pravih poslovica i aforizama. Tako su se “zakoni, sudovi i stege” lakše pamtili, i s koljena na koljeno prenosili.
Puno je zaista i svih ostalih istorijskih i društvenih, državnih i vjerskih, kulturnih i civilizacijskih polja na kojima je Iguman Mojsije Zečević postigao izvanredne uspjehe. Poput svetog Petra I mirio je zakrvljenu crnogorsku braću, bratstva i plemena i usmjeravao ih sve u zajedničku odbranu slavne im domovine i matice Crne Gore protiv tadašnjeg moćnog turskog neprijatelja. Između ostalog, uspostavio je i veze između Crne Gore i Srbije, a takođe je i pomagao Karađorđev ustanak. Obavljao je veoma značajne državničke, političke i svjetovne dužnosti i misije u vrijeme Petra II Petrovića. Jedan je od najzaslužnijih Crnogoraca za ujedinjenje Vasojevića i drugih brdskih plemena u jedinstvenu i neotuđivu državu Crnu Goru zadužujući tako sve kasnije crnogorske generacije tim izuzetnim istorijskim pregnućima čije se posljedice i značaj u savremenosti nedovoljno uočavaju, pamte, obilježavaju, uče i vrednuju. Iz knjige Đorđija Đola Ojdanića jasno je da je Iguman Mojsije Zečević bio – što se tiče Crne Gore, Crnogoraca i svih građana i kroz istoriju i današnje obnovljene suverene i međunarodno priznate crnogorske države – maestralna istorijska, vjerska, moralna, kulturna, prosvjetiteljska i civilizacijska ličnost i gromada renesansnog obima znanja, moći, vještina, interesovanja, aktivnosti i djela, rezultata i istorijskog učinka, jedna od samo nekoliko takvog prepoznatljivog karaktera i duhovno-etičkog zračenja i značenja na čitavoj crnogorskoj teritoriji u cjelokupnoj istoriji Crne Gore. Predvodio je Vasojeviće i druga crnogorska plemena i umom, perom, ali i oružjem i viteštvom u mnogim prilikama i bojevima. I on je slavi svoga mača dodao i slavu svoga pera, kako je to za velikog i umnog vojvodu Marka Miljanova napisao Danilo Kiš. Tako je postao vječna uzdanica svih Vasojevića i svih Crnogoraca, ali i svih Srba u Crnoj Gori, odnosno svih onih crnogorskih građana koji su lojalni crnogorskoj suverenoj državi i dakako koji se etnički i nacionalno osjećaju pa onda i s pravom kao dijelom njihovih korpusa ljudskih prava izjašnjavaju i danas kao Srbi kojima je do svoje crnogorske otadžbine i domovine, vječna uzdanica za vječnu Crnu Goru, za njeno vječno moderno multikulturalno i interkulturalno, multinacionalno i sveprožimajuće jedinstvo svih crnogorskih državnih, nacionalnih, vjerskih i svih drugih, kulturnih i jezičkih osjećanja i iskaza. Jer, kako reče Igumana Mojsija Zečevića veliki prijatelj i saradnik besmrtni Njegoš “Ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije dušu, čije ga je ml’jeko zadojilo”. (Pozdrav rodu iz Beča 1847), danas bi dodali i da li se uopšte krsti, tj. podrazumijevajući ne samo vjersku slobodu da se ili krsti, klanja ili vjeruje na bilo koji od ovih ili na neki drugi način, ali i da ne vjeruje i da bude ateista, gnostik, panteista ili pak zagovornik agnosticizma, bez obzira naravno kojoj etničkoj i nacionalnoj grupaciji pripada. Iguman Mojsije Zečević bio je i književnik i pisac, jer je pisao molitve i epske pjesme koje su zabilježili njegovi savremenici. Preko pedesetak njegovih epskih pjesama objavljeno je u raznim listovima, časopisima i antologijama.
Mnogo je interesantnih detalja, manjih i većih, cjelina, mikro djelova ali i makro slika, epskih i lirskih istovremeno, u ovoj knjizi, koja plijeni svojom raznovrsnošću, poletnošću, mozaičkim sklopom i širokim rasponom tema koje su zapravo sve priče o jedinoj nam i jednoj Crnoj Gori, koja će nam iz ove knjige, poslije njenog čitanja, biti još više naša, bliža, toplija, draža, svojskija i svojnija, sojnija i sočnija!, privlačnija, bogatija, interesantnija, autentičnija, izvornija, originalnija, poučnija, voljena i nikada moguće zanemarena i zaboravljena, već vazda intrigantna, inspirativna, živa i vječna! Jer, ova knjiga autora Đorđija Đola Ojdanića nije obično publicističko i istoriografsko, pa ni literarno ili neko drugo slično štivo. Ono daleko nadmašuje i prevazilazi i uske žanrovske okvire i granice tzv. zavičajne i folklorno-etnološke istoriografije, strasno, vješto, predano, entuzijastički, posvećeno, znalački, činjenički, nadahnuto, samosvjesno i stvaralački gradeći široko vasojevićko ušće u maticu crnogorsku i dajući osoben i tako dragocjen prilog opštem istoriografskom i civilizacijskom pogledu – na tragu jedinstvenog i autentičnog crnogorskog pogleda na svijet za koji je Jovan Cvijić rekao da među svim Južnim Slovenima niko nije tako i toliko otvorenih i širokih pogleda kao što su to Crnogorci – na izgradnju ukupne i cjelovite crnogorske države i svih njenih istorijskih, etničkih, nacionalnih, kulturnih, jezičkih i civilizacijskih vrijednosti i prilika, mentaliteta i načela, osobina i dijelova, tj. oblasti (teritorija), kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti i u budućnosti, koji će sigurno zainteresovati kako domaće čitaoce tako i ljude sa strane koji nedovoljno ili vrlo malo znaju o Crnoj Gori i Crnogorcima i svim drugim nacijama i etnosima, vjerama i grupacijama u našoj vječnoj Crnoj Gori. Ona je vječna zato što su postojale takve ličnosti kao što je Iguman Mojsije Zečević i što postoje knjige poput ove koju večeras promovišemo, dakle, “Iguman Mojsije Zečević Crnogorska vertikala Vasojevića”, Đorđija Đola Ojdanića, i što će postojati i dalje knjige koje govore o takvim i drugim našim, crnogorskim duhovnim gorostasima od prvih dukljanskih pa sve do naših savremenih crnogorskih dana, gorostasima koji su ostajali Crnogorci sa svojim imenom i djelom u najljepšem nacionalnom, samosvjesnom, kulturnom i civilizacijskom pogledu, čak i ako su najveći dio svog života proveli u tuđini, u rasijanju, kao što su to bili, između ostalog, iz dva prilično udaljena istorijska vremena, i Jovan Stefanović Baljević i Jovan Džon Plamenac. Ona je vječna ne samo što su vječni Crnogorci već što su vječni i svi drugi njeni, naši, crnogorski, kosmopolitski, civilizacijski etnički i vjerski krugovi, što su vječne i sve druge nacije u Crnoj Gori koje su crnogorski državotvorne jer su lojalne i jer poštuju Crnu Goru, jer su kolektivno kao cjelina i individualno kao njihovi članovi rasli i stasavali sa uvjerenjem, osjećanjem i saznanjem da im je Crna Gora najbliža, najbolja, najdraža, najsigurnija, najkorisnija, najcijenjenija, najzahvalnija, najpoštovanija, najobaveznija, najdužnosnija, najmoralnija, najduhovnija, najbogatija i najvoljenija, njihova uistinu prava i jedina, domovina i otadžbina unutar koje se spajaju najveličanstvenije i najdublje višegeneracijske niti i povezanosti između njihovih predaka i potomaka. Đorđije Đole Ojdanić je u svojoj knjizi “Iguman Mojsije Zečević Crnogorska vertikala Vasojevića” pokazao da je ovom uvjerenju, osjećanju i saznanju dao ogroman i nezamjenljiv istorijski doprinos Iguman Mojsije Zečević i tako se svrstao i u usmenom predanju i u pisanim dokumentima kao jedna od najvećih ličnosti crnogorske povjesnice, uvjerenju, osjećanju i saznanju koji predstavljaju vječnost Crne Gore i najveću snagu našem crnogorskom trajanju u prostoru i vremenu i u budućnosti jedini garant nacionalnog, državnog, teritorijalnog, nezavisnog, suverenog, demokratskog i civilizacijskog opstanka Crne Gore – Crnogoraca ali i Crnogorskih Srba, Crnogorskih Albanaca, Crnogorskih Bošnjaka, Crnogorskih Muslimana, Crnogorskih Hrvata, Crnogorskih Roma i svih Crnogorskih građana/državljana bez obzira na etničko i vjersko porijeklo i pripadništvo.
