Dr. sc. Patrick Levačić – Dramatičnost u francuskim putopisima po Crnoj Gori u razdoblju fin du sièclea

Zahvaljujemo se gospodinu dr. sc. Patricku  Levačiću sa Odsjeka za francuski jezik i književnost – Sveučilište u Zadru, koji je omogućio da se ovaj rad nađe na stranicama Montenegrine.

Dr. sc. Patrick Levačić

Dramatičnost u francuskim putopisima po Crnoj Gori u razdoblju fin du sièclea

UVOD

 

      Fin du siècle iz perspektive povijesti književnosti označava prvu fazu moderne odnosno razdoblje esteticizma. Pojavljuje se od 1890.-1910.[1] Kako se stvaranje lijepog ostvaruje atmosferom i impresijom aspekti dramatičnosti dobivaju sporednu ulogu. Na primjer u tzv. lirskoj drami na prijelazu stoljeća „nema dramatskih napetosti u tradicionalnom smislu; pozornicom ne vladaju likovi, karakteri, njihove sudbine i međusobni okršaji, već ugođaji, raspoloženja, ono što zovemo atmosferom neke sredine.“[2] Prati li takav književni trend i putopisni žanr na prijelazu stoljeća? U putopisu se dramatičnost ostvaruje u poziciji koju zauzima subjekt, putnik ili autodijegetski pripovjedač. Putopisi realizma imat će heroiziranog putnika što načelno nije slučaj za moderne putopise. U putopisima realizma svijet, objekt ili proputovani prostor želi se što jasnije prikazati dok u putopisima moderne pojavljuje se poetizirana zbilja.[3] Može li se taj evolutivni presjek putopisnog žanra odnositi i na francuske putopise po Crnoj Gori?

   Ovim radom želimo odgovoriti na dva  pitanja: 1. Je li književni trend utjecao na različitu francusku putopisnu predožbu Crne Gore? i 2. Može li se reći da je veća dramatičnost prisutna u francuskom putopisu po Crnoj Gori u razdoblju realizma nego u razdoblju prijelaza stoljeća?

Dramatičnost u putopisu

    Iz putopisne aktancijalne sheme koju je postavio Dean Duda možemo vidjeti da kategorija suparnika nije izravno povezana s kategorijom objekta.[4] Općenito se može reći da se dramatičnost u putopisu odvija onda kada različiti suparnici na itinerariju otežavaju putnikov zadani cilj. Iz sheme se nadalje vidi da različiti motivi i likovi mogu biti u funkciji pomoćnika i suparnika. Iz te perspektive pristupit ćemo sljedećim francuskim putopisima po Crnoj Gori: Erdic, Autour de la Bulgarie, (Okolo Bugarske) 1883., Bauron, Les rives illyriennes Istrie, Dalmatie et Monténégro, 1888., Avelot, La Nézière, Monténégro,Bosnie, Herzégovine, 1895. i Marge, L’Europe en automobile iz 1912.godine. Tim putopisima se do sada pristupalo pozitivistički. Iako je putopisni diskurs dominantno dokumentaristički ne može se sa sigurnošću tvrditi da se u takvom diskursu ne pojavljuju fikcionalni elementi koji se ne poklapaju s iskustvom koje je putnik imao na putu. Neki putopisni djelovi mogu se naknadno ubaciti jer putopisac želi kod čitatelja probuditi znatiželju prikazujući zgode i dramatičnost na putu. Dramatičnost, makar ona bila i izmišljena, pojavljuje se kao idealan diskurs pri oživljavanju putopisnih informacija. U tom smislu se može reći da se na naglašeni nefikcionalni oblik pripovijedanja mogu pojaviti mnogi fikcionalni elementi.

  Epizodu koju ćemo u nastavku analizirati dobro će predstaviti sve suparnike koje je u razdoblju realizma imao francuski putnik na putovanju po Crnoj Gori. Ta epizoda je uprizorena ilustacijom iz putopisa. Osim što tu ilustraciju stavljamo radi jasnoće izlaganja i dinamike fikcionalnog i nefikcionalnog treba istaknuti da nijedan literarni žanr nije toliko povezan s likovnim medijem kao što je to putopis.

Erdic, Autour de la Bulgarie, (Okolo Bugarske) 1883.

   Od gore nabrojanih putopisa jedino se Okolo Bugarske ne bi po naslovu moglo odmah povezati s Crnom Gorom. Međutim, Crna Gora zauzima prilično prostora, a naslov nas usmjerava na aktualne političke događaje. Nakon turskog poraza u ratu protiv Rusije, Sanstefanskim mirom 1878. stvorena je velika Bugarska s dijelovima istočne Srbije, Albanije i Makedonije. Crna Gora se našla u jednoj novoj geopolitičkoj situaciji i to je glavni razlog Erdicovog putovanja.

Crnogorski itinerer počinje Budvom za kojeg autor kaže da ima liliputansku luku.

    Započinje u brodsko dnevničkom stilu: 15. svibanj- 7 sati Budva.  U deset i trideset nazire se Boka kotorska te on navodi više-manje uobičajene toponime: Castelnuovo, Catene i Pérasto te utvrde Santa-Rosa i Spagnuolo. S više detalja opisuje dvije kapelice Saint- Georges i Madone-du- Scapulaire. Iz njih se čuje jaka zvonjava i puškaranje pa su se naglo razbježale lastavice. Sukob kršćanskog i islamskog svijeta redovito se pojavljuje pri opisu crnogorskog prostora pa tako i Erdic piše: “Pitao sam razlog takve buke: takvom feštom se proslavlja oslobođenje od Turaka” (str.147.).

   Sutradan se sa svojim suputnikom, Bugarinom Dmitrijem,[5] uspinje do Monte Nera. Prolazi kroz Njegoše spominjući gusle (la guzla) „bez kojih se čini da ni jedan Srbin ne bi mogao živjeti“. „To je vrlo prost  instrument bez harmonije, ali on povezuje tradiciju i mnoge generacije koje kao odušak nisu imale knjigu“. U Cetinju ga je srdačno dočekao Crnogorac koji je u isto vrijeme bio i Parižanin. Njegova Ekselencija  M. Bojo Pétrovich Niégosch studirao je u Parizu i vrlo je važna ličnost kneževine. Od 1876.- 1878. godine, kada se Crna Gora borila za svoju neovisnost, pokazao se sposobnim u mnogim kampanjama i vodio je  vojsku koja je hrabrošću pobijedila Turke (str.156.). Opisuje mu crte lica i daje ilustraciju njegove figure ispod kojeg stoji natpis Le voïvode Bojo Pétrovich. Naš putopisac ostaje zadivljen kad se iz takve gorštačke fizionomije čuje izvrsni francuski glas. Petrović je upoznat sa svim francuskim političkim događajima, a našem putniku je najviše zamjerio francusku neupućenost za događaje izvan njenih granica. Na kraju susreta vojvoda mu je poklonio Figaro i Journal des Débats što je doživio kao ambivalentnu gestu (str.158.). Erdic je zatim imao susret s princezom Milenom, kćerkom vojvode Petra Vukotića (Voukotich). Ona ima devetoro djece (dva sina i sedam kćeri) a tek joj je 36 godina te je iznimno lijepa. „Tako spokojan izraz vrlo je rijedak u 19.stoljeću“. Njezina Ekselencija malo govori francuski, ali ga vrlo dobro razumije. Navela je mnogo detalja o Bugarskoj i ta tema joj je stalno na dnevnom redu- ustoličenje princa Aleksandra u novu palaču. Time su se stvorile poteškoće njezinog boravka u Sofiji (str.158.).

  Povratak u Kotor najjuzbudljiviji je događaj u cijelom putopisu i za to Erdic daje zanimljivu ilustraciju (Vidi sliku Povratak u Kotor na kraju rada. Le retour à Cattaro) u sklopu podnaslova Peripetije na putu (Les péripéties de la route). Navodi da je prihvatio neizbježan rizik u dvadeset- kilometarskom spuštanju po kotorskoj nizbrdici. Čitatelj ostaje iznenađen naglom kriminalističkom pozadinom putopisa, no u suštini riječ je o ilustraciji koja bi se približno mogla dogoditi na putu, a manje je riječ o projekciji zbiljskog događaja. Zapravo nije nam vjerojatno da su pojedinačne poteškoće u putopisima sada objedinjene u jednoj ilustraciji. Mislimo da je riječ o ilustraciji fiktivnog karaktera a jedan od razloga koji nas vodi na tu pomisao je da neke motive opasnosti imamo u romanu G.Sanda Lijepi Lorens (Le Beau Lorence). Čini se nestvarnim da čovjek s pištoljem predstavlja našeg subjekta (putnika).[6] Slika nije istinita u smislu poklapanja s događajem, nego je istina jer ilustrira barem jednu od poteškoća svakog francuskog putnika po Crnoj Gori. Kad se ti strahovi objedine, reagira se samoodržavajućim instiktom što je na slici predstavljeno prijetećim pištoljem uperenim prema potiljku kočijaša. Zbog tih zanimljivosti navodimo isječak toga događaja:

   Tek što smo pohitali prema Kotoru, podiglo se nevrijeme. Dok ranjeni konj vuče nogu, njegov živahni kompanjon, uplašen udarcima munje i zaslijepljen refulima, propinje se izvan pravca i zaokreće vozilo koje se odvaljuje nad ponorima. Kočijaš se ljuja, inertan je i u pijanom stanju jer postaje pospan. Bijaše dovoljno nekoliko sekundi da se bacim na kočenje, obuzdam kotač i ščepam čovjeka za kravatu pritiskajući mu na grkljan cijev revolvera koji je izvađen iz moje torbe još od Njegoša. Po tom energičnom tumaču, potpomognuto Dmitrijevim bugarskim, dao sam mu do znanja da ću ga za najmanju pogrešku ubiti kao psa.[7]

  Po ovom isječku također se otkriva koliko je francuskom putniku po Crnoj Gori bila bitna komunikacija. Erdic će prije reći kako je kočijaš ignorirao njegov govor. Vjerovao je u bezazlenost situacije sve do trenutka moguće tragedije (str.169.). Kao pomoćnik u komunikaciji pojavljuje se njegov bugarski suputnik Dmitrij. Također, iz gore spomenutog možemo vidjeti koliko je francuskom putniku bila važna komunikacija s frankofonim govornikom vojvodom Petrovićem, a koliki problemi mogu nastati kad isto izostane.

    Zanimljivo je nadalje istaknuti da su suparnici i pomoćnici na putu gotovo identični s romanom Lijepi Lorans George Sand. Imamo slabe prometnice, strme staze uz ivicu ponora i neobazrivost vodiča (u romanu su to žene koje čavrljaju i vode mazge).

  U tom romanu imamo da je francuska putujuća kazališna grupa doživila brodolom na dalmatinskoj obali. Lijepi Lorans, koji se predstavlja kao Crnogorac, ljubazno nudi pomoć. Vrlo je prijatan i lijepo se izražava te su prihvatili njegovu ponudu. Lik je u funkciji pomoćnika na putu i ima iste osobine kao vojvoda Petrović: prijatnost, uslužnost i komunikativnost na francuskom jeziku. Crnogorska prijatnost inače se često naglašava u francuskim putopisima. Moguće je da roman čak slijedi opasnu kotorsku strmu cestu kao i putopis. Lorans je kazališnu skupinu ukrcao na svoj jedrenjak te su stigli u luku Gruž. Odatle ih je odvezao do Raguse gdje ih je čekao obilat ručak, a omogućen im je posjet duždevoj palači. Objasnio im je da je njegova kneževina udaljena samo dan hoda od Dubrovnika. Unajmili su kola i uputili se prema planinama. „Uputili smo se, na kraju, prema planinama, lijepim sjenovitim putem i blagom uzbrdicom koja je na svakom zavoju pružala pogled na prekrasan kraj. Postali smo ponovno veseli i bezbrižni i bili smo spremni sve prihvatiti. Sve naše muke izbrisale su se poput sna jer, putujući po čvrstoj zemlji, bili smo u svom elementu. Međutim, poslije nekog vremena puta više nije bilo, samo jedna užasno strma staza. Kola su bila plaćena i poslana natrag. Škrinje i kazališne dekoracije dostavljene su ad hoc unajmljenim ljudima koji su ih na rukama trebali za dva dana prenijeti. Žene koje su u pitoresknim dronjcima vodile mazge, čekale su nas na vrhu planine uz koju smo se morali popeti pješke. (…) Naše su se žene prije svega uplašile kad su se našle na leđima mazgi što su koračale vrtoglavim puteljcima. Predane su na milost i nemilost drugih žena koje nisu prestajale čavrljati i smijati se, iako su jedva držale uzde životinja koje su vodile i nemarno ih puštale uz ivicu ponora. No, malo po malo, naše glumice stekoše povjerenje u te snažne brđanke. One obavljaju sve teške poslove od kojih se pošteđuje muškarac posvećen ratu.“ [8]

  Od zanimljivosti na putu izdvajamo Erdicovu asocijaciju na Boku i navodni anegdotski dijalog između Petra vladike i Marmonta.

   Istu večer Erdic je nazočio neobičnom događaju. U Boki kotorskoj magla se tako jako spustila da je riječ boka (usta / bouche) povezao s ljudskim disanjem. Možda je pri tom imao asocijaciju da je Boka (usta- bouche) možda  poput usta divovskog Pantagruela. Iz Kotora se Erdic 18. svibnja u devet sati ukrcao na Lloydov brod Junio. Plovidba do Raguse mu je u znaku povijesnih pitanja. Spominje kako Bokelji nisu prihvaćali, nakon mira u  Presbourgu,  pokoriti se Francuskoj. Marmont je neuspješno pregovarao s Petrom vladikom koji mu je rekao da ovdje zarobljenicima odsjecaju glave a „Francuskoj padaju glave kraljevima“.

  Navodno je Petar vladika pitao Marmonta tko ima veću dušu i savjest Crnogorci ili Francuzi. Erdic konstatira da se ne zna što je Marmont na to odgovorio. Ovdje je posve nevažno kako se dijalog između Petra vladike i Marmonta odvijao, odnosno koliko se može govoriti o faktima. Tzvetana Todorova  u knjizi Nous et les autres  (Mi i drugi) naglašava kako inzistiranje na istinitosti nije važno u odnosu na to kako je predstavljen Drugi odnosno kako se promatrač postavlja u odnosu na ono što promatra- gleda li on „s visoka“ ili gleda li on drugu kulturu samokritično. Vidimo da se Erdic ne postavlja frankoncentrično i da Marmontov muk o tome gdje su se odigrale veće ratne nedaće u Francuskoj ili Crnoj Gori je ujedno i poziv svakom francuskom čitatelju da ne donese jednostavne tendenciozne zaključke.

Bauron, Les rives illyriennes Istrie, Dalmatie et Monténégro, 1888.

  Kronološki se na Erdicov putopis pojavljuje naslovljeni putopis francuskog opata Pierrea Baurona. Ljepota prirode zauzima prilično prostora. Bauron, primjerice, navodi da se bokokotorski zaljev pređe za otprilike pet sati, ali turist neće žaliti za izgubljeno vrijeme jer će pogledom na veličanstven zaljev biti obogaćen svakojakim emocijama. (str.337.)  Dalmacija i Boka Kotorska su mu zemlje koje bi se mogle prikazati pjesničkim stihovima „ Zdravo, zemljo bogata plodovima i herojima“. ( „ Salut, terre féconde en moissons et féconde en héros“ str. 365.).

    U odnosu na Erdicov putopis kod Baurona nemamo istaknut problem s komunikacijom, opasnom provalijom i nepouzdanim vodičem.

  „ Neki korpulentan Slaven ponudio nam je vozilo. Pitao je dvadeset pet florina. Dao sam mu jedan napoleondor u vrijednosti od četrdeset franaka. Prihvatio je ispunjen radošću. Krenuli smo u četiri sata navečer kako bi izbjegli žarku podnevnu vrućinu. (…) Uživali smo u prelijepom pogledu.“ (str.367.). Uoči Njeguša naglašena je neusporediva panoramska ljepota prirode „ la beauté de ce décor incomparable“ (str.368.).

    Precizne književnopovijesne odrednice između realizma i esteticizma nije jednostavno odrediti u korpusu francuskih putopisa po Crnoj Gori.  Ako kriterij razlikovanja tih epoha svedemo u okvir opreke dramatske napetosti i atmosfere onda bi Bauronov putopis zbog slabe dramatske napetosti bio bliži esteticizmu. U odnosu na Erdicovu dramatičnost Bauron će za isto područje na itinerariju reći sljedeće:

„ Unatoč uzbrdici, naši konji nisu prestajali kaskati uz sam rub ponora. Na tom mjestu bi i najmanji krivi korak bio smrtonosan.“ ( „ Malgré la pente, nos chevaux n’ont cessé de trotter sur le bord du précipice, où le moindre faux pas serait mortel.“ str.368.)

  Ovdje bi sad očekivali dodatnu napetost s obzirom na Erdicov putopis. Međutim nastavak je dan u potpuno ležernom tonu i opasna konfiguracija terena izaziva Bauronu povijesne refleksije o tome kako bi bilo dovoljno samo stotinu Crnogoraca da se pruži otpor bilo kojoj svjetskoj vojsci. (str.368.). Jasno je da Bauron koristi podatak kako su se Krivošejci odupirali moćnoj Austriji, ali isto tako vidimo da Bauron želi o crnogorskoj ratobornosti izazvati mitske refleksije kod francuskog čitatelja „stotine ljudi držao bi u škripcu sve zemaljske vojske“.  („cent hommes tiendraient en échec toutes les armées de la terre“. str.368.).

Avelot, La Nézière, Monténégro,Bosnie, Herzégovine, 1895.

   Naslovljeni putopis također nema dramatičnih elemenata koje je imao Erdic na putu između Kotora i Cetinja.

„ Putovanje od Kotora do Cetinja više ne predstavlja nikakvu teškoću. Godine 1880. Austrija je između ova dva grada izgradila lijepi kolski put umjesto „skala“ gdje je postojala opasnost da se čovjek surva u provaliju ili ozbiljno povrijedi.“ [9]

   Vodič više nije problematičan kao kod Erdica. Autori još i navode „daleko ispred nas čujemo tužni dvopjev vodiča“ Ženidba bega Ljubovića Nikole I Petrovića Njegoša.[10] U putopisu je navedena cijela pjesma. Nije li nerealno da su daleko ispred sebe mogli razaznati svaki stih opjevan na crnogorskom jeziku? Posrijedi nije iskustvo putopisca nego prioritet da se proputovani prostor poetizira što je svojstveno upravo putopisima moderne odnosno razdoblju esteticizma. Fascinacija i maštovitost u opisu prostora još je jedan element esteticizma i pojavljuje se uoči Njeguša: „Ovo je strašan, ali veličanstven san. Začarani ovim bijelim priviđenjem kao da vidimo dvorove, kule i prostrane kamene gradove. Malo dalje, gotovo i ne sluteći, prolazimo kroz selo Njeguši.“ (str.37.-38.) U okviru putopisne retorike putopisci često koriste postupak dotematizacije odnosno umijeće prelaženja s jedne teme na drugu.[11]

   „Cetinje, kaže naš vodič skidajući kapu.

To je sasvim dobar povod da kažemo nešto o kapi, toj nacionalnoj kapi koju u Crnoj Gori nose svi (…)“.

   Nakon povijesnih refleksija o slavnoj i obnovljenoj Crnoj Gori pripovjedač se vraća itineraru.  „Evo ti Cetinje, ponavlja naš vodič i mi otkrivamo grad…“ (str.38.)

   Motiv skidanja kape vjerovatno se ne poklapa sa stvarnošću na putu, no tim motivom oživljuju se povijesne informacije i nastoji stvoriti dojam zanimljivosti s obzirom da se oko jednog odjevnog predmeta može stvoriti cijela priča.

   U Cetinju putnici nisu zabrinuti što se muškarci ne odvajaju od revolvera. Nemaju straha jer je to „navika stečena zbog stalnog ratnog stanja“(str.39.). Glavni suparnički motiv pojavljuje se u kontekstu uslužne djelatnosti i to na duhovit način „nećemo spominjati domaću poslugu koja se sastoji od samo jedne krupne, smeđe, ružne, razroke i vrlo neuredne žene“.  Čini se da  francuski putopis na prijelazu stoljeća sve više približava turističkom vodiču. Takav bi bio sljedeći putopis.

      

Putopis Pierrea Marga       

   Svoj putopis Marge tumači kao jednostavnu turističku studiju (une simple étude de tourisme)[12]. Marga zanima hotelska usluga i tu nalazimo motive u funkciji suparnika– velike stjenice i sumnjivi mirisi.

 „ Hotel Bella vista ne laže kada je u pitanju njegovo ime; leži na vrhu malog grada i odatle se uživa u pogledu koji se pruža na ulaz u zaliv. Ali hotel je više nego skroman. Velike stjenice bile su zajedno sa nama jedini gosti tog prenoćišta. Sobe se nalaze u jednoj crnoj kući, smještenoj usred uličice, gdje se šire sumnjivi mirisi (…).“[13]

  Marge je svoj putopis namjenio budućim vozačima automobila pa tako imamo sljedeći suparnički motiv: „ Odmah smo shvatili da autom ne možemo doći do hotela; morali smo ga ostaviti pod vedrim nebom u jednoj ulici, na periferiji, koja vodi prema moru.“[14]  Problem da se auto ne može parkirati kraj hotela u izvornom francuskom putopisu pojavljuje se i u Zadru.

    Na početku rada smo istaknuli mogućnost da putopisci svoje putovanje mogu doraditi. Vidjeli smo da se motivi imaginarne Crne Gore mogu pojaviti i u dominantno nefikcionalnom žanru  putopisa. Dorađivanje putopisa može se ostvariti tako da se od prethodnih putopisa preuzme reprezentativnu simboliku pojedinog grada. Tako Cetinje kao glavni grad Crne Gore izaziva kod francuskih putopisaca herojske refleksije,[15] no način kako se herojski sadržaj prikazuje ne mora biti usklađeno s onim što je putnik doživio u Cetinju. Moguće je da je Marge neke dijelove Cetinja preuzeo od francuskog putopisca Augusta Meylana. Evo jednog primjera:

„ Prije odlaska na počinak, željeli smo da se prošetamo Cetinjem; nadali smo se da ćemo lutati napuštenim ulicama uspavane prestonice, između sjenki mirnog kamenjara, usred noćnog mira koji je tako pogodan da bi se oživjela herojska sjećanja na ova mjesta koja su zapamtila toliko čuvenih bitaka, u kojima je toliko heroja.  Ali iznenadni krici narušiše naše misli; na uglu jedne ulice izgledalo je kao da se samo u jednoj kući ne spava; kroz njene prozore, bogato osvijetljene, dopiralo je čitavo bogatstvo melodija; te večeri bio je prijem kod konzula neke od velikih sila (…); konzulova žena je pjevala, ali bez sluha, zaista bez sluha…!“[16]

Čitatelj bi očekivao da će Marge reći nešto više o herojskim pothvatima nakon  konstrukcije  „u kojima je toliko heroja“ no nastavak daje odmak od takvog sadržaja („Ali iznenadni krici„). Marge prati strukturu koja je prisutna i kod Meylena- vanjski opis i šetnja gradom pa kuća iz koje se čuju melodije. U tom smislu postavlja se pitanje koliko je Margeov opis doživljen ili priređen na osnovu Meylanovog opisa. Estetski oblikovan motiv koji dočarava duh naroda smatramo Meylanov opis gusala postavljen u jednoj trošnoj kući u Cetinju. Taj opis ima i literarnu vrijednost u odnosu na navedeni Margeov.  Francuzima je moralo biti novo i zanimljivo da u prostoru domaćinstva bude sve objedinjeno: kuhinja, spavaća i primaća soba. Svojom jednostavnošću A. Meylan u potpunosti izražava atmosferu i duh kojom je okružen instrument. On će reći kako je gusla povijesna knjiga ( „La guzla est le livre de l’histore;“ str.56.) koja govori o slavnim pothvatima prošlosti, današnjim strastima i budućim nadanjima. Meylan kao da je slijedio Balzacov način opisivanja od vanjskog prema unutrašnjem određujući guslu kao centar oko kojeg su također društvene podjele. Možda postoji određena idejna analogija s Balzacovim romanima. Nasuprot novca koji je uvjetovao društvene podjele i pokvario svijet imamo guslu po kojoj se ljudi duhovno susreću:

  Došla je večer, nekoliko grupa je šetalo ulicom, četiri zadimljene petrolejske lampe osvjetljavale su glavni grad na raskrižju bunara, zatvaraju se kuće, kroz okna ili prozorčiće vide se ljudi kako na ležajevima uzimaju mjesta kako bi razgovarali i gdje šćučureno se drže okolo ognjišta. Iz jedne jadne drvenjare slamnatog krova neka harmonija odzvanjaše u našim ušima. To je gusla, nacionalni insrtument crnogorskih i slavenskih barda. Diskretno smo pokucali na vrata kako bi izbliza čuli i naročito vidjeli tu Eolovu harfu. Dobra notsche, rekli smo, i u zboru su nam odgovorili, zamolili su nas da uđemo te su  željeli da na obiteljskoj ležaljci  zauzmemo mjesto. Prostorija je bila svenamjenska: za primanje gostiju, spavaća soba, blagovaonica, oružarnica i kuhinja. Po kutovima su pokrivena burad  koje sadrže vino, na zidovima su razapeti pršuti, oružja, kukuruzi i jatagani. Bard koji svira je glava obitelji, njegovi susjedi su u krugu  prostorije a što se tiče žena one su po kutovima sakrivene ili su vani, (…).[17]

   Moglo bi se pretpostaviti da je Marge čitajući ovaj opis htio od njega odstupiti u želji da se stvori dojam novog i zanimljivog. Tako protumačeno gore navedeno pjevanje konzulove žene u obliku krikova  bila bi Margeova izmišljena anegdota.

   Na razini motiva u funkciji suparnika mogu se spomenuti crnogorski carinici. „Ovi carinici su vrlo strogi. Nikada nijesam prisustvovao tako detaljnom pregledu kao pri ulasku u ovu malu zemlju. A naši francuski pasoši, zar nisu zavrijedili poseban simpatičan doček i otklanjanje svih sumnji?“[18]

    Kotorske skale ne predstavljaju opasnost kao kod Erdica. Upravo suprotno Marge u putopis stavlja ilustraciju prekrasne kotorske panorame. Osjeća se utjecaj esteticizma, ali potencijalno opasnog i neočekivanog kao kod Erdica. „Gore, visoko sivilo stijenja prošarano je malim bijelim linijama koje izgledaju kao ogrebotine koje se dižu duž vertikalnih hridina i gube se u oblacima u kojima se skrivaju planinski visovi. Izgleda da taj put, tako vrtoglav, vodi ka raju, sigurno… A raj tako siromašan gdje se sveci šetaju sa handžarima i puškama za pojasom. To je put koji vodi u Crnu Goru i kojeg su sa razlogom nazvali Kotorskim skalama (merdevinama).[19]

  Kotorska vijugava cesta inspiracija je mnogim književnicima neovisno o razdoblju i književnoj vrsti.[20]

 

                                                       

ZAKLJUČAK

    Načelno se može reći kako razdoblje esteticizma nije bitno utjecalo na sadržaj francuskih putopisa po Crnoj Gori. Kao i u razdoblju realizma putopisci su zaokupljeni političkim i povijesnim temama. Na razini forme vidimo promjene i moglo bi se zaključiti da putopisi na prijelazu stoljeća sve više imaju funkciju turističkog vodiča.

    Po kriteriju dramatičnosti i po kategorijama suparnik/protivnik možemo razlikovati realizam i modernu pa se u tom kontekstu može govoriti o posebnom putopisnom diskursu iz prve faze moderne. Razlika se može reprezentativno predstaviti preko Erdicovog i Avaletovog opisa crnogorskog kočijaša i vodiča. Kod prvoga je kočijaš izrazito nepouzdan i ima funkciju suparnika dok je kod drugog vodič idealiziran, poetski nastrojen i pouzdan pa stoga ima funkciju pomoćnika. Erdicova ilustrirana dramatičnost dobro objedinjuje sve glavne francuske suparničke elemente na putu po Crnoj Gori. To su: strah od razbojstva, nevrijeme, loše prometnice, komunikacijski nesporazumi, poteškoće u prijevozu i problem s vodičem odnosno kočijašom. Svi ti dramatični elementi nisu naglašeni u razdoblju fin du siècle. Ta smanjena dramatičnost vidimo po Bauronu kad za vijugavu kotorsku cestu kaže „naši konji nisu prestajali kaskati uz sam rub ponora. Na tom mjestu bi i najmanji krivi korak bio smrtonosan.“ Umjesto kulminirajuće napetosti koju vidimo iz ilustracije Bauron se vraća povijesnim refleksijama, atmosferi i ljepoti pejzaža.

 

BIBLIOGRAFIJA

<style=”text-align: justify;”=””>- Alfirević, Frano Boka, ulomak, str. 611.-632. u: Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas, antologijski izbor, izabrao i priredio Dubravko Horvatić, Zagreb, 2002.

–Avelot, Henri Louis i J. de La Nézière, Monténégro,Bosnie, Herzégovine, Henri Laurens, Paris 1895.

-A. Avelo, Ž. de la Nezijer :Crna Gora i Hercegovina : djelo ilustrovano sa 4 akvarela i 200 neobjavljenih crteža, prevela s francuskog Marija Adžić. Pogdorica, 1996.

–Bauron, Pierre, Les rives illyriennes Istrie, Dalmatie et Monténégro, 1888.

–Duda, Dean: Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski putopis kao književni žanr, Zagreb, 1998.

–Marge, Pierre: Putovanje po Crnoj Gori i Hercegovini, prevod s francuskog Nada Jovović, Podgorica, 2000.  

–Marge, Pierre: L’Europe en automobile. Voyage en Dalmatie, Bosnie, Herzégovine et Monténégro, troisième édition, Plon-Nourrit, Paris,1912.

–Meylan, Auguste, A travers l’Herzégovine, Librairie Sandoz et Fischbacher,1876.

–Pavlović, Mihailo: Du regard au texte, Narodna knjiga, Beograd, 1983.

–Pederin, Ivan: Povijesna poetika putopisa, Franjo Kluz, Split, 2009.

–Queillé, Eumène (pseud. Jean Erdic): Autour de la Bulgarie, impr. de P.Renouard, Paris, 1983.

–Solar, Milivoj: Književni leksikon, MH, Zagreb, 2007.

–Šamić, Mithad: Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću 1836-1878 IRO, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.

– Yourcenar, Marguerite: Orijentalne priče, s francuskog preveo Živan Filippi, Ceres, Zagreb, 1999.

– Žmegač, Viktor, Književni sustavi i književni pokreti, str.499.-525.  u: Z. Škreb & A.Stamać: Uvod u književnost: teorija i metodologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb,1998.